Hvala, uvažena predsednice Skupštine.
Amandman koji sam ja podnela odnosi se na infrastrukturu koja je bitna za rad Ministarstva odbrane i Generalštaba Vojske Republike Srbije, a radi poboljšanja operativne efikasnosti kroz modernu infrastrukturu i kroz tehnologiju.
Za razliku od bivše vlasti, ovih koji sede sa vaše leve strane, tzv. "NATO oficira" koji su prodavali kasarne ili druge vojne objekte, koji su rashodovali oružje, topili tenkove, pa ih posle prodavali za sitan novac kao staro gvožđe, onih koji su rasformirali brigade i odrekli se vojnika, ali se nisu odrekli putovnice. Za razliku od njih, ova Srbija, Srbija na čelu sa Aleksandrom Vučićem ulaže u svoju vojsku, u njeno jačanje, u njeno opremanje, ne da bi smo ratovali, nego da bi smo sačuvali mir.
Dok su ovde prisutni NATO generali odlazili sa svojih ognjišta ne želeći da ratuju, pod izgovorom prekomande ili već koječega, moj otac, oficir, rođeni Knjaževčanin, Srbijanac, branio je srpska sela i srpske gradove za razliku od njih.
Moj otac je ubijen u ratnim dejstvima, jer je stao ispred vojnika srpske nacionalnosti koga su hteli da ubiju i rekao – pustite decu vojnike, ubijte mene i ubili su ga. Za bivši režim moj otac je bio ratni zločinac. Verovatno bi da je preživeo završio u Hagu, kao što su završili mnogi naši časni oficiri i generali.
Za mene i moju sestru, koja nije zapamtila našeg oca, nije bilo posla u njihovo vreme, nije bilo ni stipendija, iako smo bili odlični studenti, ja student farmacije, a ona student prava. E, to su oni radili svom narodu, poštovani građani Srbije, otpuštali su žene poginulih oficira koje su radile u vojsci ili njihovu decu. Sećamo se samo šta su uradili sa porodicom generala Lazarevića. Njega su prodali Hagu, a sina koji je radio u vojsci su otpustili. Tako su oni vraćali svojim herojima.
No, da se više ne vraćamo na njih, ja ću o amandmanu broj 2. koji sam podnela i o kome ću kasnije pričati, da ne bih uzimala vreme, reći o onome šta je Vojska Srbije danas, na čelu sa Aleksandrom Vučićem. Hvala vam.