Poštovane koleginice i kolege, poštovani građani Srbije, prvo želim da se osvrnem na temu o kojoj smo govorili juče. Ovo je zapravo jedna od najgorih vesti koji smo imali u oblasti obrazovanja od kako se dogodio „Ribnikar“. Radi se o slučaju u Mrčajevcima.
Samo želim da upozorim gospodina ministra koji je juče govorio o tome da mi zapravo još uvek nemamo ishod sudskog procesa i da ne smemo za sada da tvrdimo da se to nije dogodilo. Čekamo dokaze, čekamo da vidimo tačno kako će biti taj ishod.
Strašno je to što ljudi jesu u panici, ljudi su jako zabrinuti i njima treba informacija o tome da li su njihova deca bezbedna i da li mogu 1. septembra da krenu u tu školu i da ne moraju da se brinu za njihovu bezbednost.
Ova tema nas vraća na jednu od tema o kojoj sam ja govorila u prethodnom periodu, a to je tema brige o deci i formiranje specijalne socio zdravstvene ustanove.
Ne znam da li ste upućeni. Ova ustanova je definisana zakonom, ali nikada nije osnovana i ona je namenjena brizi i korigovanju dece koji ispoljavaju ekstremne probleme u ponašanju, a isto tako imaju i psihičkih problema. Ovakva ustanova mora da postoji zato što nažalost broj ovakve dece nije mali.
To je još jedan od razloga zbog kojih ja smatram da ova Vlada ne zaslužuje poverenje zato što ne brine o ovim ranjivim, osetljivim i vrlo važnim grupama.
Što se tiče obrazovanja dalje, znamo da na Filozofskom fakultetu u Nišu je došlo do pokušaja cepanja tog fakulteta i prebacivanja tri departmana u neku novu ustanovu pod izgovorom da treba jačati patriotizam i nacionalni identitet.
1/2 JD/MJ
Pošto ovaj mehanizam nije urodio plodom, ova namera, došlo je do toga da na kraju deca uopšte nisu upisana, studenti nisu upisani, nisu dodeljene kvote ni za osnovne, ni za master studije.
Da li je ovo način na koji treba da funkcioniše obrazovanje i da li je to ta autonomija univerziteta? Pitam ministra, koga trenutno ne vidim.
Takođe, želim da informišem javnost da Univerzitet u Novom Pazaru je upisao samo jednu trećinu od ukupnog kapaciteta i da je izgubio oko 30 profesora.
Dakle, dolazi do urušavanja državnih univerziteta, a da nemamo nikakvu informaciju od ministra o tome zašto se to događa i na koji način će on da spreči da se ovaj Univerzitete potpuno uruši i ugasi.
Što se tiče ministra Lončara, govorili smo više puta o apotekama. Sada dolazite na sednicu, juče hvalite se time kako ste doneli rešenje za apoteke.
Apoteke nisu smele da budu rešavane na taj problem, ne treba niko da ide na poklonjenje kod predsednika Aleksandra Vučića i da od njega očekuje rešenje za problem koji je trebalo zapravo da predupredi i da reguliše resorno ministarstvo.
Trebalo je da ove žene budu sigurne da neće izgubiti ni platu, ni zdravstveno osiguranje i da ne treba da imamo porodilje koje čekaju odluku da li će imati plaćeno porodiljsko ili neće.
Dakle, sramota je što su one dovedene uopšte u ovu poziciju neizvesnosti. To pokazuje da niste imali nikakav plan kako da regulišete ovaj problem.
Što se time Ministarstva zaštite životne sredine ja sam se obradovala kad sam videla da ćemo imati osobu koja zaista jeste stručna u ovoj oblasti, međutim ispada da će gospođa Pavkov na kraju biti zapamćena po pejzažima punim otpadnih guma zato što je ukinuta, kao što znate uredba za reciklažu koja podstiče reciklažu, ljudi su izgubili posao, mnoge porodice su ostale bez parčeta hleba, naročito romske porodice, a da nemamo nikakvo rešenje kojim će se to ponovo uspostaviti. Molim gospođu Pavkov da ode u Železnik i da obiđe, da vidi kako izgleda jedna livada puna otpadnih guma.
Takođe, želim da je pozovem da nam odgovori na pitanje vezano za pet zaštićenih vrsta koje žive na području Dimitrovgrada, u selu Brebevnica, gde je uništeno njihovo stanište, ne samo što je uništeno, nego Zavod nikada nije dostavio rešenje kojim se nalaže premeštanje tih vrsta na drugu lokaciju. Oni su to samo najavili i nikada to rešenje nisu dostavili. Kako prolaze ove, navodno strogo zaštićene vrste, tako prolaze i ljudi. Molim gospođo Pavkov da se pozabavi time.
Što se tiče Ministarstva za socijalnu zaštitu, fokusiraćemo se na onaj čuveni Zakon roditelj-negovatelj, koji po mom mišljenju, zapravo, predstavlja jedno manjkavo parcijalno rešenje, ne samo što je mali broj roditelja zapravo dobio naknadu, ne samo što taj Zakon jeste zapravo diskriminatorski i isključuje ljude koji imaju male plate, ljude koji imaju penzije, ljude koji imaju preko 65 godina, on zapravo uopšte ne odgovara potrebama roditelja koji imaju invalidnu decu.
Trebalo bi da ovi roditelji imaju prava i na predah i na rad. Trebalo bi da se novac, umesto u EXPO uloži u negu invalidnim licima, na primer.
Mi imamo definisan „Predah smeštaj“ i „Dnevni boravak za invalide“, a sa druge strane, podatak iz 2024. godine, pošto ja znate, čitam izveštaje, kaže da je „Predah smeštaj“ koristilo 257 ljudi, a dnevni boravak 1.646 ljudi, 2024. godine. Imamo na evidenciji 87.000 ljudi koji primaju tuđu negu i pomoć.
Dakle, broj onih roditelja koji mogu da smeste svoju decu u dnevni boravak i da na primer odu da rade i zarade platu i imaju neki svoj život je zanemarljiv, u ove stvari, u ove sisteme, u brigu o ranjivima je trebalo uložiti novac mnogo pre nego u EXPO, a čuli smo zapravo ko će od tog EXPO-a najviše da profitira.
1/3 JD/MJ
Najzad, ako želite da brinete o građanima istinski, onda treba da uložite novac i u prevenciju zagađivanja, u smanjenje zagađenja, treba da vidite zašto nam 2.000 deponija u toku godine gori, zato što se ispostavlja da je potrebno oko dve i po milijarde evra da bi se smanjilo zagađenje vazduha, a da nas šteta nastala usled zagađenja košta oko milijardu evra godišnje.
To opet pokazuje da nema plana, odnosno plan postoji samo na papiru, a njegova realizacija se apsolutno ne događa na terenu. Zbog toga ja zaista ne mogu da ukažem poverenje ovoj Vladi.
Evo, pošto je tu gospodin Siniša Mali, ja se bavim ljudima koji nemaju prilike da govore, koji nemaju prilike da se pojave, čak ni na društvenim mrežama, bavim se ljudima koji su gladni. Hoću da ga pitam zbog čega se ne ukine PDV na donaciju hrane? Kome je to u korist? Pogledajte naš predlog, pogledajte analizu. Sami znate da bi zahvaljujući doniranoj hrani zapravo se ti troškovi smanjili zato što bi narodne kuhinje mogle od te hrane da nahrane ljude koji su gladni. Zapravo, mi bismo imali profit i takođe bi to imalo svoj ekološki benefit. Objasnite zbog čega to nije bilo prioritet.
Zahvaljujem se.