Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nikola Savić

Nikola Savić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, danas raspravljamo o Predlogu zakona o stečaju i predlogu zakona o Agenciji za licenciranje stečajnih upravnika.
Pre nego što kažem nešto konkretno o ovim zakonima zaista moram da skrenem pažnju javnosti Srbije da se permanentno krši Poslovnik na taj način što se pauza u radu Skupštine, koja po Poslovniku treba da se odvija između 14 i 15 časova, pomera i usklađuje prema ministrima, umesto prema narodnim poslanicima. Jednostavno, niti javnost Srbije zna, a pogotovo poslanici koji uzimaju učešće u ovom radu nisu sigurni kada će moći da iskoriste tu pauzu koja im sleduje.
Postavljam pitanje, odakle predsedavajuća (sada ste vi preuzeli mesto predsedavajućeg, do pre nekoliko minuta na tom mestu je bila gospođa Čomić) zna da će svi oni koji su na spisku da iskoriste to svoje vreme? Pa, teorijski može da se desi, recimo, da se pauza zakaže za 11.00 časova ili 11.30 časova, prema onome kako je ona saopštila; ili, ako bi sve poslaničke grupe iskoristile vreme koje im je na raspolaganju, onda bi se ceo dan radilo bez pauze.
Toliko o tome i zaista apelujem na vas, gospodine Novakoviću, da preduzmete nešto kako bi se poštovao Poslovnik o radu Republičke skupštine.
Da se vratimo na ovaj zakon. Ova dva zakona su urađena uz stručnu konsultaciju i instrukcije stranih eksperata, i to pre svega onih iz američke organizacije USAID.
Oni su, doduše, učestvovali i u donošenju zakona iz 2004. godine koji su tretirali ovu materiju.
Kada se pogleda obrazloženje ovih zakona može se odmah primetiti da tamo stoji kako za sprovođenje ovakvih zakona u budžetu Republike Srbije nije potrebno izdvajanje dodatnih sredstava. Da li je baš tako? Sada ću vam dokazati da nije baš tako i da je potrebno izdvojiti određena sredstva.
Recimo, prema nekim informacijama, mada su i tu informacije oprečne, o tome ću govoriti u toku svoje diskusije, imamo oko 60.000 privrednih subjekata koji su ciljna grupa ovog zakona i zbog kojih se ovaj zakon donosi.
Znamo da je država najveći poverilac ovih privrednih subjekata, pre svega preko poreske uprave. Analizom i uvidom u sve ovo može se doći do nekih podataka da najmanje u 40.000 slučajeva država Srbija kao predlagač stečajnog postupka mora da plati određeni iznos na ime troškova oglasa, troškova obaveštavanja poverilaca, jer to naprosto stoji u članu 59. ovog zakona.
Nisu to jedini troškovi koji treba da se izdvoje iz budžeta Republike Srbije. Recimo, najmanje 30.000 evra iznose troškovi osiguranja od profesionalne odgovornosti stečajnog upravnika. Ali, imamo još troškova: tu je, recimo, dodatno osiguranje, na zahtev odbora poverilaca, pri čemu premije osiguranja takođe predstavljaju trošak za stečajnu masu.
Prema procenama nekih finansijskih stručnjaka i finansijskih krugova, najveći deo ovoga duga, čak se pominju i cifre do petnaest milijardi evra, odnosi se na banke, a znamo da su banke sada uglavnom, ili u ogromnoj većini, u vlasništvu stranaca. Iz tog razloga ovaj zakon se donosi u paketu sa još nekoliko zakona iz oblasti bankarskog sektora, jer, praktično, i on je jedan od zakona koji treba da zaštite interese bankara.
Ovde moramo imati u vidu da se naplata državnih prihoda vrši i po cenu likvidacije preduzeća, pri čemu država uopšte ne vodi računa o interesu zaposlenih koji rade u tim preduzećima. Ako znamo da je država ta koja treba da stvori ambijent za poslovanje, onda bi ona trebalo da se ponaša kao majka, a ne kao maćeha, kao što ovde vidimo, jer njen je zadatak da spasi što se spasiti može.
Međutim, ovde je potpuno obrnuto. Ovaj zakon predviđa da redosled naplate potraživanja iz stačejne mase bude takav da se najpre isplaćuju troškovi stečaja, pa posle toga neisplaćene zarade, odnosno minimalci i doprinosi, a na kraju potraživanja ostalih poverilaca. Možemo zaključiti da se ovde narušava proklamovani princip ovog zakona, proklamovani princip ravnopravnosti poverilaca, tako da oni obični, sitni poverioci od ovog zakona neće imati apsolutno nikakve koristi.
Imamo podatak da je pre nekih par meseci Agencija za privatizaciju likvidirala oko 300 firmi. To je uradila tako da se u javnosti stvorila velika pompa: evo, priprema se dovođenje u red privrednih subjekata, raščišćava se teren, krenućemo jednom kako treba, uvodi se red i zakon u ovoj oblasti. U stvari, radilo se samo o tome da su likvidirane firme koje ni u nekoliko postupaka bezuspešne aukcije nisu mogle da nađu novog vlasnika.
Dalje se kaže da je smisao ovog zakona da se uklone one firme koje nisu u stanju da obavljaju svoju delatnost a i dalje prave troškove za struju, vodu, telefon, zakup itd. Najlakše je likvidirati firme, ali šta ste učinili i šta država čini da pomogne nekima od njih? Naravno da veliki broj firmi i treba da bude likvidiran zbog onoga što govori ovaj zakon, ali izgleda da vam je to jedini cilj, a o onome što bi trebalo da bude interes države uopšte ne vodite računa.
Mislim da bi bilo bolje da se utvrdi struktura tih firmi koje treba likvidirati, da se utvrde i razlozi njihove nelikvidnosti, jer ovaj zakon navodi samo jedan stečajni razlog, a to je trajna nesposobnost plaćanja. Znači, samo jedan razlog – trajna nesposobnost plaćanja.
Sada vas pitam, ako ovako surovo sprovodite ove zakone, da li ćete nešto ovako možda primeniti i kada su u pitanju porodice? Znate da, nažalost, danas u Srbiji postoji ogroman broj porodica koje imaju trajnu nesposobnost plaćanja svih komunalnih troškova, pre svega zato što mnoge porodice apsolutno nemaju nikakva primanja.
Evo, recimo, u Nišu, gradu iz koga dolazim, imamo najmanje 10.000 porodica koje nemaju nikakva primanja, najmanje desetak hiljada porodica koje imaju ogromne dugove za struju. Kada bi se izvršilo neko poravnanje i neka analiza, postoji veliki broj porodica gde ti dugovi za struju iznose više nego što vredi njihova kuća i njihova čitava imovina. Verovatno ćete, vodeći se ovim principom, doneti sledeći zakon koji će ići u tom pravcu da se likvidiraju i takve porodice koje nisu u stanju da plaćaju ono što treba da plaćaju.
Hoću da kažem da nije tajna da su dažbine prema državi glavni razlozi za nelikvidnost velikog broja firmi i zato rešenje ne treba samo tražiti u Zakonu o likvidaciji, nego rešenje treba tražiti u odnosu države prema firmama i prema privrednim subjektima.
Na početku sam nešto spomenuo, a sada ću malo više da kažem – različiti državni činovnici iznose potpuno oprečne i različite podatke kada je u pitanju broj nelikvidnih preduzeća. Recimo, Dinkić govori da je u pitanju oko 60.000 preduzeća. Podaci NBS govore o tome da je oko 15.000 firmi, preduzeća nelikvidno, od čega je šest hiljada u blokadi duže od tri godine.
Međutim, javnost Srbije najviše interesuju sporni slučajevi likvidacije i stečaja. Svi dobro znate da se radi o velikim sistemima kao što su Robne kuće „Beograd“, „Ce market“, Beogradska industrija mesa „Slavija“, Građevinsko preduzeće „Rad“ itd. Samo u nekim od ovih preduzeća je radilo po 50.000 zaposlenih. Zato za rešavanje ovih spornih slučajeva nije čak ni potreban ovaj zakon koji donosite, dovoljan je samo postojeći Krivični zakon.
Međutim, time ću i završiti, najveću korist od ovog zakona imaju stečajni upravnici (ja bih rekao - stečajni pogrebnici) i stečajne sudije. Oni se ponašaju kao grobari; čim vide da je neki od „pokojnika“ na izdisaju, dolaze i izvršavaju njegovu likvidaciju.
Stečajni upravnici su bili u statusu poverenih poslova. To su bili povereni poslovi. Međutim, sada ste od tih poverenih poslova napravili pravu profesiju, i to najunosniju profesiju, gde se obrću najveće pare i gde postoji najveća mogućnost da se obogati. Zato su privatizacije koje ste izvršili vi preko svojih stečajnih upravnika nanele mnogo veću štetu nego bombardovanje 1999. godine i bilo koji cunami koji je zadesio neku od zemalja gde je to moguće. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su predlozi nekoliko zakona iz oblasti energetike i ja ću u svom govoru najviše obratiti pažnju na zakon koji se odnosi na cevovodni transport, jer osim mog kolege Momira Markovića gotovo da niko u ovoj sali nije govorio o ovom zakonu, a rasprava se o ovome vodi još od jutros, od 10 sati, kao što ste sami svedoci.
Naravno, kao i svi zakoni koji nam stižu od ove vlade, i ovaj zakon je nedorečen, neprecizan. Ako se samo malo stručnije pogleda i uđe u suštinu ovog zakona, moguće je primetiti da je ovaj zakon pisao neko ko ne poseduje ozbiljna znanja pre svega iz tehničkih nauka, a bogami, ni iz pravnih nauka.
Nešto ću da kažem o pojmovima koji se definišu u ovom zakonu. Prvi pojam u ovom zakonu odnosi se na cevovodni transport. Definicija ovoga cevovodnog transporta je apsolutno neprecizna, nepotpuna, čak bi se moglo reći i na određeni način netačna. Ova definicija sigurno ne bi mogla dobiti prelaznu ocenu ni kod jednog profesora u srednjoj školi, a da ne govorimo o profesorima na fakultetu. Znate, ovo je ipak tehnička struka, a tehnika je nauka gde sve mora biti jasno, precizno definisano, jer ako postoje neke premise i aksiomi na kojima nešto počiva i ako je to pogrešno, onda je cela nauka i sve ono što ona izučava badava i to sve pada u vodu.
Kada je u pitanju definicija cevovoda, ovde je još gora stvar. Jednostavno, izgleda da predlagač zakona nije čuo da je odavno izmišljena topla voda i da se cevovodom, pored ovih stvari koje je ovde naveo u zakonu, može transportovati, dopremati i topla voda; i ne samo topla voda, nego i neke druge materije, kao što su sitnozrnaste materije, praškaste materije itd. Naravno, trebalo bi da se zna makar toliko da kroz radijatore u našim stanovima, kojima se grejemo u ova zimska vremena, ide topla voda i da je ta topla voda došla cevovodima, a da nije došla iz nekog lavora ili ne znam na koji drugi način.
Kad sam već počeo u ovom tonu, moram da naglasim da, bukvalno, za koji god se pojam, definiciju uhvatite, sve vrvi od nepreciznosti. Recimo, na jednom mestu se kaže – gasovodi su međudržavni sistem cevovoda za transport gasa itd. Zamislite, ako se vrši transport gasa od „Banatskog dvora“ do Niša, Leskovca, Vranja ili drugih delova Srbije, onda se po ovome može zaključiti da se taj gas ne dostavlja gasovodima, jer to nisu međudržavni gasovodi, prolaze kroz teritoriju Srbije.
S obzirom na to da vi spremate statut Vojvodine, da ga usvojite u ovom parlamentu, možda ste imali to u vidu, pa će možda, recimo, jedan takav gasovod biti, ne daj bože, neki put i međudržavni.
Da ne ispadne da samo kritikujem, ali to mi je osnovna namera, jer, ipak, opozicija je tu da kritikuje zakone, ima i jedna dobra stvar koju ste ovde uradili. Recimo, definicija naftovoda je dobro urađena, nemam nikakvu zamerku, ali ako se tu malo pogleda može se zaključiti da je ovo pisao, izgleda, neko drugi; nekako, stil pisanja i reči odudaraju od prethodnih definicija. Verovatno je zakonodavac ovo prepisao iz seminarskog rada nekog studenta, jer očigledno je da ono što o čemu sam gore govorio ništa ne vredi i ništa ne valja.
Nisu samo u pitanju tehnički pojmovi. Naravno, ja sam inženjer, tehničko lice, pa sam obratio pažnju na to, ali u pitanju su i druge stvari. Recimo, ako se osvrnemo i na pravno-tehničke i leksičke termine, videćemo da ovaj zakon vrvi od određenih nepravilnosti. Recimo, na jednom mestu, kad definišete pojam kupca, vi kažete: „Kupac je pravno ili fizičko lice koje kupuje gasovite i tečne ugljovodonike.“ Smatram, i sa lingvistima sam se konsultovao, valjda je logičnije i ispravnije da se kaže – kupac gasovitih i tečnih ugljovodonika je pravno i fizičko lice. Voleo bih da ministar na kraju mog izlaganja odgovori ko je pisao ovaj zakon.
Podsetio me je moj kolega Momir Marković, na jednom mestu stoji da se cevovodi projektuju i grade u koridoru koji je utvrđen prostornim planom. To je u suštini, kada se gleda na papiru, sve u redu, međutim, ovo jednostavno nije tačno kada ste vi u pitanju, jer se ovo ne poštuje. Recimo, još se ne zna da li će trasa gasovoda „Južni tok“ koja dolazi iz Bugarske proći kroz Niš ili Zaječar. Predstavnici lokalne samouprave u Zaječaru tvrde da će proći kroz Zaječar. Predstavnici lokalne samouprave u Nišu ne smeju da izađu pred Nišlije, kažu – znate šta, nije to baš još konačno, ipak se Niš neće zaobići. Znači, stavili ste jednu stvar koja bukvalno ne odgovara realnom stanju i onome što će se desiti na terenu.
Dalje, u jednom članu, mislim da je član 4, stoji, recimo: ministar nadležan za energetiku (to ste, naravno, vi u ovom slučaju, gospodine Škundriću) treba da pribavi mišljenje od ministra unutrašnjih poslova za mnoga tehnička pitanja, kao što su pitanje trase, građevinskih materijala, parametara cevovoda itd. Zaista smatram da je ovo jedna velika glupost, da ovo stoji u Predlogu zakona, jer kada sam slušao predavanja i polagao ispite iz predmeta Mehanika fluida, Termodinamika mišljenje su davali pre svega redovni profesori tehničkih nauka, a ne predstavnici SUP-a, odnosno MUP-a. Ovde ispada da su praktično predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova ti bez kojih neće moći da se odradi nijedna stvar vezana za ove cevovode.
Stvarno mi nije jasno kako je neko mogao da napiše nešto ovako. Razgovarao sam sa mnogim svojim kolegama inženjerima i ljudi su se čudili, zaista nisu mogli da veruju da je praktično dominantniji ministar unutrašnjih poslova od ministra energetike kada su ove, isključivo stručne, stvari u pitanju.
Ima tu još mnogo stvari koje takođe ne stoje i koje bi trebalo promeniti. Već sam rekao da nauku ipak ne smemo zaobilaziti. Znam da Skupština, skupštinska većina, ministri, da su to sve politička tela i da oni priređuju i daju zakone, ali ipak, ovo je jedan izričito stručni zakon.
Znači, moramo poštovati struku, moramo poštovati nauku. Tehnička nauka je ipak nešto što se razlikuje od ekonomije, na primer. U ekonomiji neko od ministara može da mazne i milijardu dinara i to pokrije nekim papirima ili na neki drugi način, da se to ne vidi, da se to ne sazna, ali ako jedna cev, jedan cevovod koji je neko projektovao i napravio ima i jednu manu, to će se odmah videti i mogu nastati veliki problemi.
Dalje stoji u zakonu da se vrši odorisanje, odorizacija gasa. Zaista se čudim zbog čega baš ovaj izraz.
Moj kolega Moma, da ga opet pomenem, objasnio je šta je to odorisanje, ali to nije reč iz srpskog jezika i ja verujem da puno ljudi, i obrazovanih, a ne običnih ljudi, ne zna u prvi mah šta znači ovaj izraz.
Oni koji rade na ovim poslovima, koji ih izvode, nemaju u džepu Vujaklijin rečnik stranih reči i izraza, pa po potrebi – vadi, gledaj, prevodi itd. Jednostavno, ovde je moglo da se uprosti i da se kaže – dodavanje određenog, predviđenog, potrebnog mirisa, i sve bi bilo kako treba.
Pošto treba da ostavim vreme za moje kolege, na ovaj način bih završio, ali zaista, verujte da onaj ko vam je pisao ovaj zakon ne vlada ni približno dobro ovom materijom. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na Predlog zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi i to na 52. član ovoga zakona, tako da se treći stav ovog člana menja.
Neću ovde sada čitati ceo amandman, ali ću samo reći zbog čega bi trebalo da se promeni ovaj član. Naime, ako bi ostalo ovako kako stoji u stavu 3, ovoga člana, to bi dovelo do velikih zloupotreba, kada je u pitanju prekid, odnosno odlaganje vojne vežbe.
Reći ću sada kako može doći do tih zloupotreba. Znamo da danas veliki broj građana Srbije radi u privatnim firmama ili kod privatnih preduzetnika, da ne govorim o tome, kakav je njihov status kod tih privatnika, koliko su stimulisani za svoj rad itd, ali vlasnik jedne privatne firme može pronaći svoj interes da licu koje kod njega radi omogući ili zatraži da mu se odloži ili prekine vojna vežba. To odlaganje ili prekid vojne vežbe, najčešće u slučajevima, vlasnik privatne firme može zatražiti iz nekih svojih ličnih razloga, ali neki put to može biti i iz razloga da izađe u susret zaposlenom. Jednostavno, možda ne može dovoljno da ga plati i da kaže – e, pošto si pozvan na vojnu vežbu, to ću ti srediti, da ne odeš na vojnu vežbu, ali će ti plata ovog meseca biti manja.
Zato SRS smatra kada je u pitanju prekid, odnosno odlaganje vojne vežbe, da je to moguće samo na obrazložen zakon državnih organa. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 66. Predloga zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi i to tako da se treći stav ovog člana nešto izmene. Naime, podsetiću da se ovaj moj amandman odnosi na regrute koji imaju dvojno državljanstvo, a koji nisu regulisani vojnu obavezu ni u jednoj od država čije državljanstvo imaju do navršenih 27 godina. Ovde se Predlogom zakona predviđa da se takva lica automatski tretiraju kao lica koja su vojni rok regulisala civilnim služenjem Vojske.
Po meni, suština mog amandmana je u tome da, pre svega, treba utvrditi iz kojih razloga neki od lica nisu služili vojni rok, jer znamo da mogu da postoje mnogi razlozi za nesluženje vojnog roka. Naime, ti razlozi mogu biti opravdani i neopravdani. Imali smo puno puta situaciju da je razlog za nesluženje vojnog roka bio i izbegavanje vojnog roka. Treba utvrditi da li ova lica nisu regulisala vojni rok iz razloga izbegavanja služenja vojnog roka i ako se to ustanovi onda treba primeniti, odnosno postupiti u skladu sa članom 138, ovog zakona, koji kaže, evo, ja ću samo da podsetim, u tom slučaju, mogu da se oslobode, ali se prevode u rezervni sastav, uz preduzimanje zakonom propisanih mera za neizvršavanje vojne obaveze. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 40. ovog zakona o civilnoj službi, i to sa idejom da se taj član briše.
Suština ovog zakona je da se da legitimitet za uništavanje Vojske Srbije. Od postanka civilizovanog sveta i civilizovanog društva postojala je jasna distanca između vojnih i civilnih ustanova. Jasno je da iz toga proizilazi da sve što je vezano za Vojsku podrazumeva i oružje i uniformu, dok to nije slučaj kada su u pitanju civilne institucije.
Međutim, ovaj zakon koji se danas nalazi pred nama pokušava da dokaže nemoguće, a to je da neko ko nikada nije video ili pipnuo niti oružje, niti uniformu, da je vojnik. Zaista smatram da neko ko nije imao oružje u rukama i nije nikada obukao uniformu, da ne može biti vojnik i da je to zaista tako, evo, pitam ovde prisutnog ministra – da li će takva lica koja su služila vojni rok na civilni način pozivati na vojnu vežbu i ako ih bude pozivao, šta će raditi oni na toj vežbi?
Recimo, mi znamo da u setu ovih zakona razmatramo i Zakon o odlikovanjima. Da li će takva lica dobijati odlikovanja, unapređenja itd?
Iz tog razloga, SRS je apsolutno protiv donošenja ovog zakona. Smatramo da je zakon nepotreban, a materija koja se u njemu tretira može se regulisati i drugim zakonima, a jedan od njih je i zakon koji smo razmatrali pre ovoga, a to je ovaj zakon o vojnoj i materijalnoj obavezi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 2. Predloga zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima. Suština mog amandmana je u tome da se reč „udžbenik“ zameni rečju „udžbenici“.
Naime, ovo sam uradio iz razloga da bi se ovaj zakon o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima usaglasio sa zakonom o kojem smo juče razgovarali, znači zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Taj zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja predviđa da iz jednog predmeta može biti veći broj udžbenika i to sam učinio iz tog razloga.
U obrazloženju koje nam je dao ministar, koje je dostavljeno od strane Ministarstva, kaže se da je ovaj amandman nepotreban, jer zakonsko rešenje predviđa da može biti veći broj udžbenika.
Ako je to tako, onda moram da podsetim gospodina ministra na zakon o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, gde se kaže – obavezni deo udžbeničkog kompleta jesu osnovni udžbenik, radna sveska itd.
Ako je to tako, onda bi u zakonu trebalo da se predvidi koji je to osnovni udžbenik. Ako imamo više udžbenika, onda ne znamo jednostavno koji je osnovni, a osnovni udžbenik može biti samo jedan.
Zato smatram da su Vlada i ministar mogli da prihvati ovaj amandman, jer on u suštini ne menja ni koncepciju zakona niti remeti bilo šta drugo, osim što jasnije i preciznije definiše stvari o kojima je ovde reč.
Poštovani narodni poslanici, podneo sam amandmana na član 6. Predloga zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima i to tako da se u drugom stavu doda jedna rečenica, da se izdavaču, odnosno licu koje uređuje udžbenike daju određene smernice. Ovde je Vlada odgovorila da je interes izdavača da obezbedi kvalitetne udžbenike i da zakonom  ne treba ograničavati izdavača u pogledu izbora urednika. Naravno, moja ideja i moj amandman nije ni imao cilj da se ograniči izdavač kod izbora urednika, ali moj cilj je bio da se obezbedi što kvalitetniji udžbenik i ovo što sam predložio amandmanom sigurno bi doprinelo da udžbenik bude kvalitetniji.
Naime, ovde se radi o izdavačima. Pre svega, mora da znamo, i zbog toga sam i podneo amandman, da primarni cilj izdavača nije da udžbenik bude što kvalitetniji, naravno jeste i to, ali primarni cilj svakog izdavača je profit, a ukoliko je profit primarni cilj, jer to su ljudi koji se praktično bave biznisom, a videćemo, od vremena koje je ostalo na raspolaganju kao ovlašćenom predstavniku govoriću i dokazati da je to tako, onda smatram da je trebalo usvojiti ovaj amandman i da bi to ipak doprinelo na neki način da udžbenici budu kvalitetniji i da izbor urednika od strane izdavača bude bolji.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, ne mogu a da ne primetim da ste vi i vaša ekipa koja je radila na ovim udžbenicima, pre svega na analizi amandmana koje su podneli narodni poslanici, uložili veliki napor i to govori i činjenica da ste usvojili veliki broj amandman, među kojima je, naravno, veliki broj amandmana SRS.
Ne čudi me što je usvojen ovako veliki broj amandmana na ove zakone, jer prosvetni radnici su obrazovani ljudi i oni su ovde te amandmane pisali, sa idejom da se zaista popravi ovaj zakon. Činjenica da ste usvojili ovoliki broj amandmana, automatski ne znači da su zakoni dobri.
Pre svega, imam primedbe na ovaj zakon o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima. Neću da kažem da zakon nije potreban, i te kako je potreban. Njegova osnovna mana i osnovni nedostatak je u tome što je on iz jedne krajnosti, koja nije bila dobra, otišao u sasvim drugu krajnost, koja je još gora.
Kako ide izdavačka delatnost danas u Srbiji? Naime, svaki izdavač danas u Srbiji angažuje autora koji će da radi na određenom udžbeniku. S njim sklapa ugovor. Autor, nakon sklopljenog ugovora, piše tekst.
Posle toga, kada tekst bude gotov pronalazi se recenzent i kada taj posao bude gotov, onda se sve to tehnički uobličuje i udžbenik se štampa i stavlja u promet.
Naravno, svaki profesor, svaki nastavnik, svaki učitelj ima pravo, prema ovom zakonu, da shodno svojoj proceni preporučuje svojim učenicima koji će udžbenik koristiti.
Međutim, moram da napomenem ovde da se mnogo manje pažnje obraća na neke druge stvari, a ne na samu suštinu i kvalitet udžbenika, što je veoma važno.
O ovim stvarima sam govorio nešto više i u načelnoj raspravi. Zaista ću morati i ovde da pomenem, a ponovo ću se zadržati na udžbenicima istorije, jer istorija je, pre svega nacionalna istorija, pamćenje jednog naroda i jedne države. Udžbenici istorije, istorijski atlas i istorijske čitanke moraju da budu u skladu sa nacionalnim stremljenima jedne država.
Kao što sam na početku rekao, nemam ništa protiv toga da se donese ovaj zakon. Nemam ništa protiv toga da postoji konkurencija i da se razbijaju monopoli u ovoj oblasti. Imali smo prilike da vidimo da su godinama jedni isti izdavači i, što je još gore, jedni isti autori pisali udžbenike iz određenih predmeta. Tako da neki drugi ljudi, koji su možda bili i kvalitetniji i kompetentniji za sve ovo, nisu mogli da se ubace u ovaj posao.
Moram da primetim da ovo što danas imamo u ovoj oblasti više liči na divlji zapad nego na jednu tržišnu utakmicu među izdavačima. To možda ne bi bilo toliko strašno da se perfidno danas ne manipuliše najosetljivijim stvarima kada su u pitanju udžbenici, a pogotovo kada je u pitanju nacionalna istorija. Posledice udžbenika istorije mogu biti pogubne i po narod i po državu.
Ovde pre svega mislim na udžbenike pojedinih privatnih izdavača. Gospodine ministre, morate nešto da preduzmete da sredite stanje bar kada su udžbenici istorije u pitanju. Udžbenik nacionalne istorije nije isto što i bilo koji drugi udžbenik. Nemam ništa protiv, neka se državni i privatni izdavači takmiče u tome ko će napraviti bolji, raznovrsniji udžbenik iz bilo kog drugog predmeta, ali udžbenik istorije mora da ima poseban tretman i on pre nego što se pusti u promet, što uđe u upotrebu, mora da prođe veliki broj skenera i saglasnost većeg broja stručnih ljudi, pre svega, iz ove oblasti.
Neće biti strašno, recimo, ako naša deca ne nauče, a o tome nešto je govorio i kolega Šami, ili pogrešno nauče neke teoreme iz matematike, neku matematičku formulu, geografski pojam itd. Ne nauče dovoljno neki strani jezik, pa neće biti čak strašno ni to da naša deca ne nauče sve padeže. Znam iz iskustva da u nekim delovima naše zemlje ljudi ionako ne barataju najbolje padežima.
Biće, verujte mi, i strašno i tragično ako deca ne budu znala ko smo, šta smo i odakle smo. S obzirom kakvih sve udžbenika imamo i sa kakvim udžbenicima se sreću naša deca, od ovoga preti ne možda sutra ili u neko dogledno vreme, ali u nekoj perspektivi opasnost.
Privatni izdavači školskih udžbenika preuzimaju tuđa idejna rešenja i preuzimaju delove udžbenika ili kompletne udžbenike koji se koriste u drugim zemljama, kao što je recimo Hrvatska, Slovenija, a i Nemačka. Jedan takav primer, pominjao sam ga u načelnoj raspravi, jeste udžbenik istorije za šesti razred osnovne škole. Neću ovde pominjati autore, jer sam te autore pominjao kada je bila načelna rasprava. Pomenuću samo izdavača, izdavač je Izdavačka kuća "Klet". Ona je navodno iz Beograda, alu suština je u tome da je to jedna slovenačka, bolje rečeno nemačka firma.
Moraću zaista opet ovo, o čemu sam govorio, da potkrepim nekim primerima iz ovog udžbenika. Nemam ništa protiv izdavačke kuće pomenute, niti protiv autora, slično je i sa nekim drugim izdavačkim knjigama. Na strani 19. govori je lekcija ruske kneževine i samo jedna stranica je posvećena Rusiji kada je u pitanju ova knjiga, a govori se o celokupnoj evropskoj istoriji.
Nisam to rekao zbog toga. Ovde je na ovoj slici data je slika simbola Rusije, a to je Hram Vasilija Blaženog na Crvenog trgu u Moskvi. Ali, ispod ove slike ne stoji naziv Hram Vasilija Blaženog nego stoji naziv Hram Hrista Spasa u Moskvi.
Mogao bih da shvatim da je u pitanju neka crkva u nekoj manjoj zemlji, ali ipak ovo je slika koju maltene svakodnevno možemo videti na našem TV, jer nema neke informativne emisije da makar po jedna vest ne stigne iz Rusije, iz Moskve i da na našim ekranima ne vidimo ovo. Ne verujem da je ovo baš toliko slučajno.
Malopre sam to uočio, prethodna strana, a onda je ovde posebno izdvojeno i kaže - unija, objašnjavaju deci šta je unija, pazite deca šestog razreda, kaže, unija predstavlja ujedinjene hrišćanskih crkava pod vrhovnom vlašću rimskog pape.
Zaista mislim da nije neophodno za decu u šestom razredu da uče o tome šta je unija, šta je unijaćenje. Imam 50 godina, završio sam fakultet, kroz svoje celokupno školovanje nigde se nisam, verujte mi, susreo sa pojmom unija, a verujem i većina vas koji su stariji od mene ili određeni broj godina mlađi od mene. Ne znam kako je to danas.
Kada sam već kod ovog udžbenika, na strani 123. ovog udžbenika obrađuje se nastavna jedinica - sveštenstvo, i onda vidite, slika rimskog pape, slika katoličkog monaha, slika katoličkog manastira u Mađarskoj. Valjda svi dovoljno znamo da smo mi pravoslavna zemlja, većinski pravoslavna zemlja, izvinjavam se.
Da ne nabrajam dalje, ima još mnogo tu nekih stvari, recimo na strani 150, prošli put sam govorio, nalazi se slika pape Honorija Trećeg, za koga se tvrdi da je krunisao Stefana Nemanjića Prvovenčanog i uz tekst o tome kaže se - nakon pomenutog krunisanja ugled Srbije jako je porastao i Srbija je tada stekla svojevrsno međunarodno priznanje.
Zaista moram da kažem ovde pred narodnim poslanicima da sam mislio da su ove reči novijeg datuma. Nisam znao da ove reči datiraju još iz vremena Nemanjića. Mislim da nije baš tako da je neko ovde pokušao da okrene istoriju naopako.
Postoji problem i sa drugim udžbenicima. Ne bih hteo da budem toliko maliciozan pa da kažem da autori ovog udžbenika nisu znali ili ne poznaju toliko istoriju, nego mislim da je pre svega u pitanju ovde prevođenje jednog stranog udžbenika.
Naravno to je bilo najlakše, najbrže prevesti, odnosno prevede se, daju se slike, daju se ilustracije i na taj način se ostvari onaj zadatak koji je dobijen od strane izdavača.
Ne želim ništa da kažem protiv autora i izdavačke kuće, jer možda udžbenik i nije loš kada je u pitanju država Slovenija ili država Nemačka, ali kada je u pitanju država Srbija, on je potpuno neprimeren, a pre svega i štetan.
Gospodine ministre, moram da vam kažem, vi možda nosite i bolje i skuplje odelo od mene, ali ako bih sada obukao vaše odelo, verujte, u vašem odelu bih izgledao samo smešan. Tako i mi, izučavanjem tuđe istorije, koja nije primerena nama, mi možemo ispasti samo smešni, i pred samim sobom i pred drugima.
Nije problem samo u ovim udžbenicima istorije, naravno on je najveći i najočigledniji, već taj problem se javlja i sa ostalim udžbenicima.
Kao što sam rekao, odomaćilo se prepisivanje, odnosno prevođenje udžbenika iz drugih zemalja, pre svega Hrvatske i Slovenije, i kao što to radite sa evropskim zakonima, to ste doslovno primenili u praksi kod udžbenika.
Tako jedna od izdavačkih kuća, koja sada konkurenciju optužuje da neovlašćeno preuzima tuđa idejna rešenja i delove udžbenika je Izdavačka kuća "Kreativni centar". Isto se tvrdi za Izdavačku kuću "Eduka", u čijem udžbeniku za prirodu i društvo traka koja prikazuje određeni vremenski period preslikana je iz udžbenika drugog izdavača i postavljena naopako.
Vodeći hrvatski izdavač udžbenika "Školska knjiga" u Srbiji nastupa pod imenom "BIGZ", pa je udžbenik tehničkog obrazovanja za peti razred osnovne škole ova dva izdavača potpuno istovetan, ali u srpskoj verziji udžbenika, to sam takođe pomenuo u načelnoj raspravi, saobraćajac koji reguliše saobraćaj na raskrsnici je u hrvatskoj, a ne u srpskoj uniformi.
Slično je i sa udžbenicima iz ostalih predmeta. Recimo negde su samo zamenjeni nazivi ličnih imena i geografskih pojmova. Tako je u jednom udžbeniku naseljeno mesto Županja, znamo svi da je to u Hrvatskoj, zamenjeno nazivom jednog naseljenog mesta iz Srbije - Lazarevac.
Što je još gore od svega, završiću, jer mi vreme polako ističe, u školama se koriste i udžbenici koji nisu odobreni od strane Ministarstva prosveta, a izdavačke kuće kojima je pre svega motiv profit, zato sam i podnosio amandmane na ovaj zakon, uveravaju i direktore škola, i profesore i nastavnike - da je procedura u toku i da je to svršena stvar.
Dame i gospodo, podneo sam amandman na član 3. Predloga zakona o osnovama sistemu obrazovanja i vaspitanja, i to tako da se u prvom stavu u tački 1) poslednja reč „kao i po drugim osnovama“ briše.
Naime, reći ću zbog čega sam to uradio. Ovaj član, odnosno ovaj stav ovog člana zakona govori o tome da se, naravno, ne sme vršiti diskriminacija dece i da imaju svi jednako pravo na obrazovanje. Deca se ne smeju diskriminisati po osnovu pola, socijalne kulture, kulturne, etničke, religijske ili druge pripadnosti, mestu boravka, mestu prebivališta, materijalnog i zdravstvenog stanja, teškoća i smetnji u razvoju i invaliditeta itd, i na kraju se kaže – kao i po drugim osnovama.
Jednostavno smatram da je ovim stavom bukvalno obuhvaćeno sve ono na osnovu čega može da se vrši diskriminacija, a ovo po drugim osnovama jednostavno je, po meni, nepotrebno, jer ovo – po drugim osnovama može se tumačiti da se ovo odnosi i na seksualnu orijentaciju, što bi značilo da u školi je dozvoljeno da lica ili učenici, ili lica koja izvode nastavu, mogu slobodno da ispoljavaju svoju seksualnu orijentaciju.
Mi, doduše, jesmo imali nedavno Zakon o zabrani diskriminacije, ali upravo zbog toga mislim da ovu poslednju reč, po drugim osnovama, treba izbrisati iz ovog člana zakona, jer je suvišna i može dovesti do zloupotrebe jer je prethodnim navođenjem sve ovde bukvalno rečeno šta treba da bude rečeno vezano za ovaj zakon.
Javio sam se po amandmanu gospođe Radice Jocić, ako se ne varam. Još nije to završena stvar.
Gospođo predsedavajuća, prvo da vas pitam, da li ima direktnog TV prenosa ili će to ići odloženo?
Pošto nema direktnog TV prenosa, mi mora da radimo i ovako.
Javio sam se po amandmanu gospođe Radice Jocić i to je bilo možda u 14.15 časova. Ali, em što ste praktično ukinuli TV prenos i iz dana u dan, iz sednice u sednicu odloženi prenos pomerate, i nikada se do sada nije desilo da odloženi TV prenos počinje u 15.00 časova, ali dobro, reći ću ono što sam nameravao da kažem.
Vezano za amandman o kojem je govorila Radica Jocić čule su se i neke druge priče.
Javio se po tom amandmanu gospodin Dragoljub Mićunović i tu smo mogli da čujemo svakakvih stvari.
Gospodin Mićunović je izgovorio, recimo, da naša deca ne treba da uče srpske narodne pesme. Mene to i ne čudi, s obzirom o kakvom profilu čoveka se radi.
Samo ću da podsetim ovde, ministar nije tu, ali njegove pomoćnike i njegove saradnike, da se čuveni i slavni Gete oduševljavao srpskim narodnim pesmama, a ovde smo čuli, da kažem, od oca demokratije, jedne eminentne političke ličnosti, da Srbiji i srpskoj deci nije potrebno da takve pesme uče.
Naravno, ako se ovako nastavi, a vidimo da s vama, evrofanaticima, trend je takav, naša deca će kroz određeni niz godina verovatno umesto srpskih narodnih pesama učiti o tome da je Srbija u vreme najveće ekonomske krize smogla snage da organizuje gej paradu ili "Paradu ponosa", a ono što je naša istorija i naša tradicija to nije ni važno.
Da se vratim na amandman i na sam zakon. S obzirom šta se sve čulo i o čemu se sve radi ovde, mene ne čudi da se donosi ovaj zakon po hitnom postupku, i to baš sada, u vreme kada su svi oni koji imaju bilo kakve veze sa prosvetom na zasluženom godišnjem odmoru, kada niti ovo prate niti znaju o čemu se radi i baš u vreme kada je u Beogradu i u celoj Srbiji, može se slobodno reći, jedna elementarna nepogoda, ove nesnosne vrućine od 40 stepeni i više.
Nisam siguran da je trebalo ovako žuriti sa ovim zakonom, jer ovaj zakon sam za sebe ništa ne znači, on mora da pored sebe ima i neke druge zakone, kao što je pre svega zakon o osnovnoj i srednjoj školi, jer suština svega onoga što se tiče samih učenika, a složićete se sa mnom svi da se zakoni donosi pre svega zbog njih, pa tek onda zbog svih ostalih, ne nalazi se u ovom zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, i kada bude stupi na snagu, kada ga izglasate za nekoliko dana i kada tamo, od nove školske godine, a neke odredbe i kasnije, počnu da se primenjuju, verujte da više niko od učenika neće biti u prilici da primeti ništa od svega ovoga.
Gospodine ministre, hvalili ste se da ste prihvatili veliki broj amandmana i zaista mogu tu da se složim s vama, prihvatili ste neuobičajeno veliki broj amandmana za jednog ministra.
Prihvatili ste i veliki broj amandmana koji je podnela SRS, ali mene to ne čudi, jer ipak su prosvetni radnici obrazovani ljudi i to su ljudi koji na jedan principijelan i temeljan način prilaze svojoj profesiji i to možda pokazuje upravo ovaj broj amandmana, da su ljudi koji imaju najdirektniji kontakt sa problematikom svega ovoga učestvovali u ovim amandmanima.
Međutim, to što ste prihvatili veliki broj amandmana ne mora da znači da je zakon dobar, nego jednostavno želim da kažem da ima mnogo toga da se popravi u ovom zakonu.
Pre svega ovaj zakon mnogo toga daje u ruke ministra i mislim da bi, bez obzira što su, kao što sam i rekao, prosvetni radnici obrazovani ljudi, mislim da nigde, ni na jednom mestu nema toliko malo slobode i toliko malo kreativnosti u radu neke kategorije kao što je to slučaj sa prosvetnim radnicima, a znamo da se nekoliko poslednjih vlada nisu baš proslavile izborom ministara prosveta.
Pošto je sve u vašim rukama, zaista moram da vas podsetim na jednu stvar, koja neće biti prijatna za vas, ali vi ste u vreme kada smo vodili načelnu raspravu o ovim zakonima, radi se i o zakonu o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, obavestili ovde i nas narodne poslanike i celu javnost Srbije da je naša olimpijska reprezentacija postigla izvanredan uspeh na takmičenju na Olimpijadi u Meksiku. Naravno, tu ste bili potpuno u pravu. Zaista su naši omladinci postigli izvanredan uspeh tamo.
Gospodine Obradoviću, vi i vaš saradnik, gospodin Kostić, upoznati ste da ipak postoji jedna ozbiljna mrlja koja je pala na sve ovo. Doduše, moram biti iskren, vi ste odradili svoj deo posla, ali suština svega onoga se nije promenila.
Naime, vi znate da je jedan učenik iz Paraćina osvojio prvo mesto na republičkom takmičenju, i to ubedljivo prvo mesto, i na osnovu te činjenice sa kvalifikovao da bude učesnik na toj olimpijadi.
Zvanični rezultati su bili i objavljeni na sajtu i oni su nekoliko dana bili na tom sajtu, i niko ne zna, pre svega roditelji i taj učenik, iz kojih razloga je došlo do toga da se pomenuti učenik eliminiše iz te reprezentacije, iako je pokazao najbolje rezultate.
Da ne čitam sve ovo, uredno ste odgovorili da je bilo propusta i kod pravilnika i svega toga, i da je taj učenik zaslužio da se nađe na Olimpijadi. To je apsolutno u redu s vaše strane. Međutim, u suštini se ništa nije promenilo. Imalo je vremena da se sve to promeni i pomenuti učenik ipak otputuje u Meksiko, ali to nije učinjeno.
Zato vas ovom prilikom pitam - da li ćete i šta ćete učiniti da bi se vinovnici svega ovoga kaznili. Jer možete zamisliti tog mladog čoveka, i njegovog roditelja, koji je pokazao izuzetne rezultate, pogotovo posle činjenice i saznanja da je ta naša ekipa mladih fizičara postigla izuzetne rezultate u Meksiku, kako se on sada oseća. Oseća se kao čovek kome je nanesena velika nepravda, a znamo koji ljudi, odnosno koji predstavnici su tamo otišli. Ne bih sada želeo da govorim o tome.
Gospodine ministre, želim da vas pitam - šta ćete preduzeti protiv odgovornih za ovaj slučaj o kojem sam sada govorio?
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 8. Predloga zakona o osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Naime, ovaj član 8. govori o izvođenju obrazovno-vaspitnog rada i nivou obrazovanju lica koja taj rad izvode.
Naime, 4. stav ovoga člana je po meni diskriminatorski, jer on praktično govori da obrazovno-vaspitni rad mogu izvoditi samo ona lica koja su tokom studija, odnosno svog obrazovanja, imala nastavu, odnosno nastavne jedinice iz oblasti metodike, psihologije, pedagogije i tako dalje, a u praksi znamo da u najvećem broju stručnih škola nastavu izvode lica koja nisu imala ta obrazovanja.
Naravno, sad ćete vi reći, kao što ste rekli u obrazloženju amandmana, da to nije baš tako. Vi ste u ovom obrazloženju amandmana rekli da se ovim zakonom predlaže da visokoškolske ustanove treba da se akredituju za ovakve programe i da na taj način postanu otvorene za sve one koji žele da se bave profesijom nastavnika, vaspitača i stručnog saradnika.
Zaista ne mogu da prihvatim ovo obrazloženje koje je dala Vlada, odnosno resorno ministarstvo. Jednostavno, ovde sam svojim amandmanom i ono što govorim, pre svega, mislio na nastavnike koji izvode obrazovno-vaspitni rad u stručnim školama.
Jednostavno, vi obrazloženjem ovim tražite, a i kažete da će ove neke odredbe zaživeti za nekih četiri-pet godina i da ima dovoljno vremena. Vi tražite, recimo, od elektrotehničkog, mašinskog, građevinskog, pravnog ili nekih drugih fakulteta da praktično uvedu ili akredituju se za programe gde će ti studenti imati ili smerove, ne znam kako ste vi to zamislili, za prosvetne radnike.
To jednostavno mislim da ne stoji u praksi i nije moguće. Vi znate da se to do sada rešavalo na taj način što su se polagali stručni ispiti, odnosno licence, kako to sada zakon predviđa i kako se to sada zove, ali ovaj stav 4. ovog člana treba da se briše iz jednog drugog razloga, jer on govori o sistemu prenosa bodova.
Zaista moram da vam kažem, ovaj sistem prenosa bodova je kategorija koja je apsolutno nepoznata ili veoma malo poznata među prosvetnim radnicima. Verujte mi, i direktori i sekretari škola bune se tumačeći ovu odredbu, a da ne govorim o običnim prosvetnim radnicima.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 16. Predloga zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Odmah da podsetim da se ovaj član odnosi na nadležnosti Saveta za stručno obrazovanje i obrazovanja odraslih. Ne samo što sam ja podneo amandman na ovaj član, nego SRS i moje druge kolege podnele su set amandmana na ovaj član zakona, sa idejom da se skrene pažnja da se u radu moraju konsultovati ljudi koji učestvuju u neposrednom procesu izvođenja nastave.
Međutim, mene nije toliko šokiralo što niste prihvatili ovaj amandman, ali me je šokiralo obrazloženje zbog kojeg to niste učinili, gde se kaže – amandman se ne prihvata iz razloga što nije u skladu ili u duhu koncepcije ovog zakona. Zaista, ne znam da li ovo treba da znači da one koji učestvuju u sprovođenju ovog zakona treba na neki način eliminisati iz samog sprovođenja ovog zakona i iz celog ovog procesa.
Dalje, u obrazloženju svom kažete – zajednica srednjih stručnih škola vodi interese samo o sebi, a ne vodi interese o samoj delatnosti i govorite da je neophodno konsultovati i druge socijalne partnere. Naravno, nemam ništa protiv da se konsultuju i drugi socijalni partneri i trebalo je zbog toga da prihvatite ovaj amandman, a najveći i najvažniji i suštinski socijalni partner, kada je u pitanju ovaj savet i ovaj član zakona, jeste upravo zajednica srednjih stručnih škola.
Ali, pošto ovo niste uradili, jednostavno se dešava da se u praksi, pošto niste poslušali oni koji na terenu znaju, vide i osećaju gde se javljaju problemi i manjkavosti, zaista dešavaju neke stvari koje nisu zaživele i ne mogu da zažive.
Konkretno, baš u ovom članu zakona na koji sam podneo amandman pominje se majstorski ispit. Naravno, to je bilo i u prethodnom zakonu o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja i, verujte, to nikada nije zaživelo i nikada neće zaživeti ni kada se bude doneo ovaj zakon.
Dalje, nije samo u pitanju majstorski ispit, recimo konkretno, priznavanje prethodno stečenih znanja i diploma kod prekvalifikacije i dokvalifikacije, imamo situaciju da se te stvari razlikuju od škole do škole. Praktično, to se daje na individualnu procenu i procenjivanje pojedinih ljudi koji rade na tim poslovima, a ipak, na neki način, tu bi trebalo da bude unifikacija.
Upravo kada sam podnosio ovaj amandman i govorio o tome da treba da se konsultuje struka, mislio sam konkretno i na ovu stvar. Čak sam ovaj centar, koji se sada formira po ovom zakonu za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih je sam po sebi diskutabilan, da li ga je trebalo ili nije trebalo formirati.
Naime, navešću jedan primer iz grada iz kojeg dolazim, a dolazim iz Niša. Mi tamo, naravno, imamo Centar za obrazovanje odraslih, ali mislim da se tom centru samo jedan ili dvojica odraslih ljudi javilo za obrazovanje.
Recimo, u školi u kojoj radim imamo preko stotinu ljudi koji se najmanje godišnje jave. Evo i još jednog dokaza da ove stvari nisu zaživele u praksi i da treba da konsultujete one koji su na izvoru informacija, na licu mesta i koji znaju i vide gde mogu da nastanu problemi.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 17. Predloga zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, i to tako da se ukida Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja. Zbog čega?
Pre svega, SRS smatra da je suvišno, pogotovo u ovim ekonomskim uslovima, uvoditi još jedno administrativno telo, a vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja naravno treba da postoji, ali to vrednovanje najbolje će izvršiti tržište i u ovom slučaju, mnogo pominjani primer naših predstavnika, odnosno naših učenika u Meksiku, gde su pokazali izuzetna znanja, znači to je vrednovanje.
Ne samo to, nego vrednovanje se može izvršiti i na neke druge načine, u zavisnosti od toga ako nekad bude privreda radila videće se da će neke škole ili neki fakulteti imati veću prohodnost pri zapošljavanju, zbog toga što je praksa pokazala da su njihovi učenici, odnosno studenti pokazivali bolja znanja.
Treba ukinuti ovaj zavod i zbog nekih drugih stvari. Ovde u obrazloženju zakona stoji da njegov rad treba da se usaglasi i sa aktivnostima vezanim za evropske integracije. Smatram da ovako nešto ne treba da stoji u zakonu, jer ako se desi, možda će nekad da se desi da se te evropske integracije završe, a ostaće ovo da stoji u zakonu, onda samo zbog te činjenice, samo zbog te činjenice biće neophodne da se menja zakon. Neka stvar koja je prolazna kategorija, prolaznog karaktera, ne treba da stoji u zakonu.