Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Rajko Baralić

Govori

Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani novinari, potpuno je tačno da je ovaj zakon bio u proceduri, dva puta skidan sa dnevnog reda, da je održano 11 sednica Odbora, nadležnog odbora koji je razmatrao prvo, drugo čitanje, amandmane, projekcije, stručna mišljenja itd.
Potpuno je tačno da su gotovo svi narodni poslanici iz prethodnog saziva u tome učestvovali i potpuno je tačno da je neko, zarad viših interesa, zakon povukao dva puta sa dnevnog reda iz procedure u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Našim građanima duguju objašnjenje zašto je to učinjeno.
Bilo je neophodno da se izvrši privatizacija tri cementare u Srbiji i krečane "Jelen Do", da se onima koji kupuju ovo blago – govorim o nalazištima laporca i krečnjaka, a ne o rotacionim pećima i drugim stvarima koje su kupljene kod ovih privatizacija –garantuje da se u izvesnom nivou eksploatacije ovoga što su nezakonito stekli i kupili ne moraju pridržavati onih odredaba koje su bile predviđene u novom zakonu koji je ovde bio u proceduri.
To je inače bila stalna praksa prethodne vlade. Iste stvari su se dešavale kod privatizacije Duvanske industrije. Prvo, uredbom o akcizama se obezbedi odgovarajući tretman akcijskih roba, kao što je bio slučaj sa cigaretama, a onda se kršeći nekoliko važnih principa prepusti tržište duvanske industrije Niš i Vranje Filipu Morisu i drugima, zabrani se pravo da se dobijaju nove licence ili formiraju nove fabrike duvana, i to je prosto bio stil, način na koji je funkcionisala vlada koja je otišla u istoriju.
I zbog toga je ovde važno da se kaže da zakon o kome je danas ovde reč nije povučen iz procedure zbog toga što nije bilo političke volje da bude usvojen, a SPS bi glasao u onoj vladi za taj zakon, to smo javno govorili na sednicama Odbora. Očigledno je postojao nečiji drugi interes da se to učini načinom na koji je učinjeno i ne treba optuživati današnju vladu i ovu poslaničku većinu za nešto što je neko skrivio, što je s predumišljajem učino, zato što je na izdiktirane uslove pristao i zbog toga što i danas i u buduće treba da polaže račune, a polagaće ih pred biračima, na način kao što se to u politici dešava.
Zarad istine, zarad građana Srbije, zarad svega onoga što se ovde dešavalo, imao sam potrebu da to kažem, iako se nije precizno odnosilo na amandman. Gospodine predsedniče, zahvaljujem se na toleranciji i na onome što se dešavalo.
Poštovani predsedniče, dame i gospodo, insistiranje, uvek i u svakoj prilici, na ujednačavanju našeg zakonodavstva sa evropskim, može da bude u nekim segmentima i štetno.
Nedavno smo imali situaciju da ministar zdravlja Vlade Republike Srbije, gospodin Tomica Milosavljević, daje izjavu u vezi sa sokovima koji su namenjeni građanima Srbije, koji su uvezeni iz Slovenije, a radi se o Fruktalovim sokovima. Kaže da je nivo radioaktivnosti tih sokova deset puta na višem nivou nego što je dozvoljeno po našem zakonodavstvu. Ako tome dodamo da zakonodavstvo EU ima taj stepen tolerancije kada je u pitanju hrana i kada je u pitanju pomenuti problem, onda je logično pitanje za svakog od nas, da li je težnja ka takvom standardu dobra po našu decu i naše građane.
Za mene je važniji kritički pristup i važnije ono što doprinosi zdravlju nacije, a pre svega našoj deci, pa zbog toga nisam spreman da uvek bez ikakvih uslova prihvatam ona zakonska rešenja koja dolaze iz Evropske unije, samo zbog toga što su iz Evropske unije.
Posebno ako smo pri tom imali, kako ste vi ovde izgovorili danas, zakone koji su iz sedamdesetih ili iz devedesetih.
Uvek bi se založio za ona rešenja koja su iz 1850. ukoliko su takva da obezbeđuju zdravstvenu ispravnost hrane na tom nivou koji garantuje zdravlje pre svega našoj deci. Zbog toga mislim da pristup koji ima gospodin Stanimirović u vezi sa ovim amandmanom nije takav da bih se za njega mogao izjasniti pozitivno.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, član 99. Poslovnika Narodne skupštine precizno reguliše da narodni poslanici i ostali učesnici u raspravi mogu da govore samo o onome što je na dnevnom redu.
Dakle, vrlo kratko, s obzirom da ste vi, gospodine predsedniče, nekoliko stvari rekli koje sam imao nameru da kažem.
Ukoliko je o ovom pitanju potrebna rasprava, a jeste potrebna rasprava i potreban je politički konsenzus, onda treba da se otvori na odgovarajući način, sa odgovarajućim i legitimnim učesnicima.
Vojska Srbije i Crne Gore je oružana sila, monopol nad upotrebom sile ima država. Legitimno pravo da u ime države to čini ima politička vlast koja ima u tom trenutku legitimitet, dakle, da može da donosi odluke o upotrebi vojske.
Takođe, želim da kažem sledeću stvar.
Trideset hiljada vojnika je, gospodo, formacija korpusa, a toliko je pre samo godinu dana brojao Užički korpus. U poslednje tri godine, dogodilo se nekoliko stvari. Ukinuli smo Prvu, Drugu i Treću armiju. Ukinuli smo Drinsku diviziju i Kragujevački korpus. Napravili smo čitav niz stvari koje sa istorijskog, nacionalnog i odbrambenog i svakog drugog stanovišta imaju i mogu da imaju nesagledive posledice.
Ako u ovom trenutku 50.000 NATO vojnika na Kosovu ne mogu da drže pod kontrolom teroriste, kako je moguće verovati da 30.000 vojnika u Srbiji, o kojima imam najbolje moguće mišljenje, mogu, ako ne daj bože dođe do takve pozicije, da to rade efikasno na ovom prostoru.
Zato molim svakoga da sa krajnjom ozbiljnošću i odgovornošću, pre svega, mesta i pozicije na kojoj se nalazi, o ovome govori i učini sve da se jedan od najvažnijih elemenata bezbednosti jedne zemlje, a to je element odvraćanja, ne urušava na taj način što se broj vojnika snižava do nemoguće niske granice. Odvraćanje je 50% pretpostavke efikasne odbrane svake zemlje. Onaj ko proceni da ne može da udari na onog ko broji toliko vojnika ili raspolaže takvom oružanom silom, ne upušta se u takvu varijantu.
Zahvaljujem se na razumevanju, vama gospodine predsedniče.
Pozivam svakoga ko želi o ovoj temi da razgovara, da to čini na kvalifikovan način i na merodavnom mestu, i kada se za to steknu odgovarajući uslovi. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, hoću samo da pomognem kolegi Zoranu Anđelkoviću da pronađe izvore za sredstva koja su neophodna da ovaj amandman bude prihvaćen.
Predlažem da Vlada Republike Srbije pronađe formulu da se vrate nezakonito isplaćena sredstva potpredsedniku Demokratske stranke, gospodinu Draganu Šutanovcu, koji je kao savetnik u Saveznom ministarstvu unutrašnjih poslova dobio kada je to prestalo da postoji 36 plata jednog dana u bruto iznosu, a narednog jutra čekala ga je radna knjižica u SDPR-u, takođe saveznoj instituciji, na mestu savetnika za bezbednost.
U tih 36 bruto plata ima otprilike nekoliko procenata da se ovo o čemu je ovde govorio gospodin Zoran Anđelković usmeri ka ovoj strani, pri čemu želim da kažem da još najmanje 80 funkcionera Demokratske stranke na isti način i suprotno Zakonu o sukobu javnih interesa i suprotno mnogim drugim stvarima potpuno nezakonito sede u brojnim upravnim odborima danas po Srbiji, a pri tome su narodni poslanici, pri tome su visoki funkcioneri u Skupštini grada, pri tome su na raznim drugim pozicijama, pa koristim priliku da javnost obavestim da postoji nekoliko zakona koji to treba da sankcionišu, naravno ako postoji država i ako postoji neko ko to treba da učini.
Dakle, za početak molim da se nađe način da se ova sredstva vrate u budžet savezni, a onda iz saveznog u republički, i da se naravno pomogne seljacima da im se isplate penzije kako priliči.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo, gospodin Jovan Todorović je podneo amandman i takođe hoću da pomognem da Vlada Republike Srbije lakše pronađe izvor i da uravnoteži prihodnu i rashodnu stranu.
U 2001. i 2002. Uprava za sport vodila je marketinšku kampanju "Igraj za život" i "Igraj za život, droga ne". Ta kampanja je koštala 27 miliona i 800 hiljada dinara.
Načelnik Uprave za sport bio je gospodin Vuksanović, ondašnji načelnik Uprave za sport, sestrić gospodina Dragoljuba Mićunovića i predsednik Gradske organizacije Demokratskog centra u Beogradu, a sada visoki funkcioner DS.
Obe marketinške kampanje, građani Srbije će se setiti o čemu se radi, radila je Agencija supruge gospodina Vuksanovića i javno pitam, koliko puta treba za ovom govornicom, a ovo je 4 put za 4 godine, da kažem da se to dogodilo, da neko nekoga uhapsi, da mu vrati novac nazad u budžet i da oni više ne mogu da se bave javnim poslom.
Zbog toga sada molim sve one koji imaju moć u ovoj zemlji, koji imaju vlast u ovoj zemlji, pozivam javnog tužioca, sadašnjeg ministra za prosvetu, kome pripada Uprava za sport, da ispitaju ovu stvar i da kažu kako je moguće da jedan čovek na tako visokoj funkciji bez tendera, tako, svojoj porodici, svojoj supruzi prebaci 28 miliona i 700 hiljada dinara, a da to plate građani Srbije. Te pare da se vrate u budžet, da se daju za ovu namenu o kojoj govori Joca Todorović, a lopovi da se uhapse.
Gospodine predsedniče, gospodine potpredsedniče Vlade, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, takođe hoću da pomognem da se uravnoteži budžet iz realnih izvora, a to je u duhu amandmana koje je podneo narodni poslanik SRS.
Podsećam da je privatizacijom cementara "Popovac", "Kosjerić" i "Beočin", novi vlasnik bez poštovanja ugovora o koncesijama dobio pravo na korišćenje nalazišta laporca, iako postoje precizna pravila da se neobnovljiv prirodni faktor ne može koristiti na taj način.
Da nesreća bude veća, Fabrika cementa u Beočinu nalazi se na prostoru Nacionalnog parka Fruška Gora, tako da je prekršeni Zakon o nacionalnim parkovima.
Da se poništi privatizacija ovih cementara, da se poništi privatizacija Jelen Dola, najvećeg nalazišta krečnjaka na Balkanu, jer se radi o potpuno istoj stvari, da se novim vlasnicima ponude uslovi na osnovu novog Zakona o koncesijama, koji po osnovu koncesionog ugovora mogu da koriste ovo na način kao što se to koristi svuda u svetu i da budžet Republike Srbije dobije realne izvore, da ne mora da se zadužuje kod poslovnih banaka.
Takođe vas podsećam da je neposredno pred privatizaciju duvanskih industrija Niš i Vranje ondašnja Vlada, čiji je ministar za finansije bio gospodin Božidar Đelić, brzopotezno donela odluku da se ukinu akcize na domaće cigarete. Nakon toga su strani državljani i strane kompanije postale vlasnici naših fabrika duvana i za samo nekoliko meseci, praktično, na poklon dobili duvansku industriju u Srbiji.
Podsećam da je u tom trenutku fiskalni kapacitet duvanske industrije u Srbiji, govorim o 2002. godini, bio jedna milijarda dinara.
Sledeća stvar, samo nekoliko dana pre usvajanja Zakona o javnim nabavkama, gospodin Goran Novaković, ministar za energetiku i rudarstvo, bez tendera kupio je za čitavu jednu godinu sirovu naftu za potrebe države Srbije. Takođe vas podsećam, samo nekoliko dana pre nego što je usvojen Zakon o javnim nabavkama, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije kupilo je 35.000 zaštitnih maski za policiju od holandskog proizvođača, koje su sedam i po puta skuplje od "Trajalovih", iako "Trajal" izvozi zaštitne maske Izraelu, SAD-u, Kanadi i elemente za ove maske u još 50 država u svetu.
Mogli bismo da nabrajamo koliko god hoćete. Pominjano je već da je gospođa Marija Rašeta-Vukosavljević praktično odštampala četiri milijarde dinara na taj način što je izdala menicu bez pokrića i mogli bismo da govorimo o još mnogo toga drugog. Zato molimo, gospodine potpredsedniče i gospodine ministre, da se na dnevni red ovog parlamenta uvrsti usvajanje završnih računa za 2001, 2002, 2003. i 2004. godinu.
Takođe još molim da neko konačno da odgovor kako je bilo moguće da u poznatoj akciji – nafta za demokratiju u Srbiji, znate precizno o čemu govorim, radi se o stotinama hiljada lož ulja i mazuta, a na te energente plaćena je samo carina i transportni troškovi, kako je moguće da preduzeća koja se bave, pre svega toplane, lokalne samouprave i gradovi, a radi se o asocijaciji tzv. slobodnih i nezavisnih gradova Srbije, da u elementu kalkulacije cena jedne kalorije nema toga da je energent poklonjen građanima Srbije.
Sve je naplaćeno kao da je plaćeno 100%, a država Srbija iz razloga koje razumem je ovo dobila kao poklon od norveške vlade. O tome ovde ima 15 veoma komepetentnih sagovornika. Nije mi večeras to tema.
Tema je ovo drugo. Neću se večeras više javljati. Realni izvori su tu oko nas, a mi samo treba da imamo snage da začeprkamo i da kažemo zapravo šta se dogodilo. Dogodile su se strašne stvari i takođe tražim odgovor o donacijama, o mnogim drugim pitanjima. To ovaj parlament i građani Srbije zaslužuju, kao što zaslužuju i odgovor na mnoga druga pitanja. Ko je kriv da odgovara, ko je prav da mu se izvinimo i radimo posao dalje.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, amandman o kome je reč, podnet je potpuno legitimno, u skladu sa Poslovnikom. Ipak bih polemisao sa jednim delom njegovog obrazloženja i ponudio drugačije izvore u odnosu na ovo što su podnosioci amandmana rekli.
Ne postoji ni jedna ozbiljna vlast, ni na nivou lokalne samouprave, ni u gradovima, a naročito ne na nivou države, koja bi pristala da komponuje budžet tako da ne postoji rezerva, bez obzira da li je budžet uravnotežen ili nije i bez obzira da li je ovaj deficit iskazan na način kao što je kod ovog budžeta ili na neki drugi način.
Dakle, prosto postoje situacije, kao što su elementarne nepogode, kao što su velike epidemije, kao što je bezbednost zemlje, kao što su mnoge druge stvari koje ne trpe komociju da se pravi rebalans budžeta za određenu situaciju, već je potrebno da postoji stalna ili tekuća budžetska rezerva. Sada, po novom zakonu, to više ne može tako, ali svejedno, da postoji rezerva odakle se crpu sredstva za stroge namene, o kojima sam ovde govorio.
Predlažem da Vlada Republike Srbije prihvati ovaj amandman SRS, ali da nađe izvor na drugoj strani.
Godine 2002. Javno preduzeće PTT saobraćaja Srbije po ugovoru o lizingu je kupilo 550 automobila firme Fijat marke "punto", škoda "oktavija" i "felicija" i opel astra. Te automobile potpuno protiv zakona je podelilo svojim miljenicima, zaposlenim u ovoj radnoj organizaciji, po jednom ugovoru o sporazumu između PTT i zaposlenih u ovim firmama, fiktivno im povećala platu za visinu rate lizinga i na taj način su ovih 550 zaposlenih u PTT-u i Telekomu, ni krivi ni dužni, postali praktično vlasnici ovih automobila, pri čemu im Pošta plaća registraciju, kupuje benzin i sve drugo što je neophodno, dok ne istekne ugovor o lizingu.
Dakle, predlažem da Vlada Republike Srbije zaduži Upravni odbor Javnog preduzeća PTT-a Srbija da se precizno ispita o čemu se radi, da se ovi automobili prodaju na licitaciji, da se ta sredstva upotrebe da se uravnoteži ovaj deo budžeta koji je predmet amandmana SRS.
A da se od ovih 550 radnika naplati taksa za raubovanje ovih automobila, koje nezakonito koriste već dve i po godine.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, narodna kancelarija je paradržavni organ. Narodna kancelarija je ovih dana osmislila, isfinansirala i medijski plasirala sve ono što se odnosi na poniženje narodnih poslanika Narodne skupštine. Tamo su smišljeni svi oni naslovi koji poistovećuju narodne poslanike sa stokom. Tamo je napisan i pušten u časopis "Skandal" tekst, moje vaspitanje ne dozvoljava da citiram naslov tog teksta, znate o čemu se radi.
Ta kancelarija, sa gospodinom Đilasom i drugima, treba da obezbedi sve ono što je neophodno da se i dalje urušavaju institucije u Srbiji.
Oni imaju legitimno pravo da to žele i da to zahtevaju, a mi imamo obavezu da kažemo da razumemo šta oni rade i da građanima Srbije kažemo za šta to služi.
U toku izborne kampanje gospodina Borisa Tadića, možemo doneti videograme, njegov izborni štab i on lično više puta su saopštili da neće biti neophodna nova sredstva za finansiranje rada narodne kancelarije i da će narodna kancelarija imati samo obavezu da bude rame za plakanje onim građanima kojima državni organi iz bilo kojih razloga ne mogu da pomognu, neće da ih shvate, razumeju itd. To je bila jedna priča. Mi danas imamo sasvim konkretno delovanje koje je, usuđujem se reći, nacionalno subverzivno i zbog toga je važno da svaki dan sa ove govornice objašnjavamo ljudima o čemu se ovde radi.
Demokratska stranka je imala priliku da sa nama ovde suočava argumentaciju.
Očigledno se ili nečeg uplašila ili ima neku drugu kalkulaciju, to je njihova stvar, ali svako od nas treba da bude u stanju da objasni šta je namera ove firme, šta ovi ljudi rade, koga predstavljaju, ali to ne treba da rade sa parama poreskih obveznika.
Član 95. kaže - poslanik je dužan da za govornicom govori istinu.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada neko pripada Socijalističkoj internacionali onda on ne glasa za Zakon o radu koji ostavi pola miliona ljudi u Srbiji bez posla! Kada neko pripada Socijalističkoj internacionali onda on ne glasa za takav zakon koji samo poslodavcima obezbeđuje efikasan otkaz! Kada neko pripada Socijalističkoj internacionali onda se zalaže za principe socijalne pravde! Kada neko pripada Socijalističkoj internacionali onda nije pridružen nego je stvarni!
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, nije uobičajeno da u pravnom saobraćaju u jednoj zemlji funkcionišu jezici koji nisu primereni zakonu. Ukoliko želimo da omogućimo svakom ko želi da dobije informaciju bilo kog ranga ili bilo kakvog značaja, to jesmo u stanju svi da podržimo, ali mi ovde imamo obavezu i da, predstavljajući građane čijom voljom smo ovde, zaštitimo i nacionalno dostojanstvo i da štitimo nekoliko zakona koji se uvek dotiču bilo kojih akata o kojima mi ovde razgovaramo.
Nije moguće ni u jednoj ozbiljnoj državi obezbediti komunikaciju sa državnim organima na bilo kom jeziku, već se propisuje na kojim se jezicima, ako je dvojezična administracija, ili već kako je regulisano, to može načiniti.
Odbor za kulturu i informisanje je podržao amandman Vjerice Radete na član 15. predloženog zakona i, uvažavajući argumentaciju koju su ovde izneli gospođa Radeta i gospodin Šarović, poslanička grupa SPS podržaće amandman na član 15.
Gospodine predsedniče, poštovani narodni poslanici, gospodine ministre, juče sam ukazao na problem u ovom članu i želim da zamolim sve one koji predlažu zakone koje nama šalju da ono što ne može da bude precizno definisano ne treba da stoji u zakonu.
Kod kadrovanja postoji nekoliko važnih principa, od evidentiranja, raspoređivanja, ocenjivanja, vrednovanja, zaštite itd. Kada nekom dajete orden, onda možete da kažete da je to ugledan čovek, da je uradio ovo ili ono u životu. Kad to propišete u zakonu, onda ne možete iz toga da izađete, a da se o nekoga ne ogrešite. Ne sporim dobru nameru predlagača, ali mislim da ni ovaj, ni bilo koji drugi zakon ne može da izdrži uspostavljanje kriterijuma koji treba da obezbede da se kadruje, da se vrši izbor odgovarajućih ljudi na odgovorna mesta, a za to smo svi zainteresovani.
Da ponovim rečenicu od juče - ono što ne može da se izmeri, što nije merljivo ne može da bude u zakonu, ne može da bude vrednovano. Ugled je nešto što se stiče tokom života, profesionalnog i drugog angažovanja, postiže se pre svega ponašanjem, ostavlja utisak na okolinu, na javnost i javnost može o njemu imati takvo mišljenje, ali u zakonu za tako nešto nema mesta. Hvala lepo.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani novinari, kako sam razumeo, gosti, posmatrači, SPS će podržati zakon o dostupnosti javnih informacija. U ovoj oblasti prvi zakon je donet 1966. godine u SAD, u Evropi ga je Danska imala 1970, italijansko zakonodavstvo je stvorilo model koji je danas opšteprihvaćen kada se donose ovi ili slični zakoni. Zemlje koje su nedavno bile bivše naše republike ili se nalaze u našem okruženju uglavnom su 2000. godine usvojile slične zakone. Francuska je 1981.
Nije tačno da ni do danas nije bilo pretpostavki da se prema društvenim potrebama dolazi do javnih informacija u Srbiji, niti će kada usvojimo ovaj zakon biti stvorene idealne pretpostavke da dostupnost javnih informacija bude na nivou da svi budu zadovoljni.
Ali, očigledno postoji namera i uložena je neka energija da se napravi zakonski projekat da pomogne stvaranju ambijenta koji će obezbediti da se spreči ono što se podrazumeva pod fenomenom ćutanja administracije, da se građani obezbede da ih ne može niko uslovljavati ukoliko imaju potrebu ili želju da dođu do javnih informacija koje su za njih značajne, ali u isto vreme da se građanima obezbedi da se zaštiti njihova privatnost, do nivoa koji garantuje njihovo ljudsko i svako drugo dostojanstvo.
Postoji nekoliko stvari koje želim da prokomentarišem. Zabrana diskriminacije novinara i javnih glasila član 7 – organ vlasti ne sme stavljati u bolji položaj ni jednog novinara ili javno glasilo kada je više njih uputilo zahtev itd. Ovo će biti propisano, a praksa će još dugo biti drugačija, a mi svi treba da se trudimo da praksa odgovara onome što je ovde propisano, uz sve uvažavanje ljudi koji se bave novinarstvom, uvek će se naći neko ko će po diskrecionom ili nekom drugom pravu, po pravu interesa ili po emociji, ili po bilo kom drugom osnovu, pre drugih imati informaciju.
Zakon reguliše postupak ukoliko pri tome budu povređena prava drugih, kako ta stvar treba da se reguliše. Ovo je, pre svega, karakteristično za žutu štampu i za neka glasila koja ne drže do ugleda, do privatnosti, do istine i do svega drugog što u novinarstvu čini novinarstvo. U odeljku dva stoji – isključenje i ograničenje slobodnog pristupa informacijama od javnog značaja – život, zdravlje, sigurnost, pravosuđe, odbrana zemlje, nacionalna i javna bezbednost, ekonomska dobrobit zemlje i tajna, u članu 9.
Ovih dana smo prisustvovali klasičnoj zloupotrebi u saopštavanju jedne delikatne informacije. Gospodin Boris Stajkovac, na način koji je ispod nivoa ljudskog dostojanstva, obavestio je javnost o imenu bebe koja je bila žrtva neljudskog i nehumanog postupka. Da je ne povređujem posebno i dalje, želim samo da kažem da to ne sme niko sebi da dozvoli. Osim toga što ne znam ko je Boris Stajkovac, ne znam koga predstavlja i u čije ime govori. Članom 9. ovog zakona reguliše se kako ta stvar ne sme da se dešava ubuduće.
U stavu 3. ovog člana se kaže - "ako je ozbiljno ugrozio odbranu zemlje, nacionalnu i javnu bezbednost". Ponoviću stav koji sam izrekao na Odboru za kulturu i informisanje. Posredstvom interneta svaki građanin u Srbiji može da skine dokument koji se zove "Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora". Koji je dokument važniji od tog čijim bi se objavljivanjem mogla ugroziti bezbednost naše zemlje?
Želim da kažem da to ovde piše, ali naša država, kako to neki vole da kažu, danas nema bezbednosni kapacitet koji je u stanju da obezbedi zaštitu onih informacija koje štiti svaka normalna zemlja u ovoj oblasti. Da se ne bavim time, nije to tema ovog zakona, osim na ovaj način kao što sam sada rekao.
Mi smo imali u našoj skorašnjoj praksi postupak bivšeg predsednika Saveta za nacionalnu bezbednost, bivšeg generala, gospodina Momčila Perišića, da je na nedopustiv način trgovao informacijama koje ugrožavaju nacionalnu bezbednost. Važno je da se u ovoj oblasti propiše sve ono što je neophodno da zaštiti takve informacije i da sankcioniše ponašanje takvih ljudi.
Što se tiče samog poverenika, o kome je ovde reč, kao instituciji i personi, postoje različita mišljenja. Takođe, ne mogu da se složim sa ovim što je napisano u obrazloženju. Šta to znači da je neko lice potvrđenog ugleda? Kako se definiše i kako se meri šta je potvrđen ugled? Kako se i po kom kriterijumu eliminišu druga lica koja su konkurisala za poverenika, da li imaju ili nemaju potvrđen ugled? Ne treba u zakonu da stoji ništa što ne može da se sprovede na jasan način. Potvrđen ugled može da bude naše lično osećanje prema nekoj osobi koja svojim postupcima, ponašanjem, stručnim, ljudskim, i na sve druge načine, ostavlja takav utisak, ali to ne može da stoji u zakonu, jer se ne može izmeriti. Ono što se ne može izmeriti, ne može se ni vrednovati na ovaj način kao što je ovde napisano.
U ovoj budžetskoj godini nisu predviđena sredstva za rad poverenika i povereništva. Za narednu se, kao što ovde kaže, predviđa pet miliona dinara. Dakle, toliko treba da košta formiranje poverenika i službe koja treba da obezbedi sprovođenje ovog zakona i funkcionisanje poverenika. To nije i jeste mnogo para, u zavisnosti od toga kako se zakon bude sprovodio, ko će biti poverenik, kako će sprovoditi zakon i da li će od toga građani imati koristi.
U obrazloženju se kaže, između ostalog, da novinari imaju specifičnu kontrolu rada državnih organa. To ne može da stoji. Uz sve poštovanje novinara, ponoviću tezu sa Odbora za kulturu i informisanje – novinari, po prirodi svog posla, kritikuju društvenu stvarnost i to je njihova uloga. To čine i političari koji su u opoziciji. Političari koji su na vlasti imaju zadatak da afirmišu društvenu stvarnost, da učinke te vlasti učine prepoznatljivim građanima i da na taj način probaju da obezbede poverenje u sledećem izbornom ciklusu.
Novinari su važni, ali nisu kontrolori državnih organa. Nemoguće je da to piše u obrazloženju, iako tu stoji da oni to čine na specifičan način. Znači, ne mogu da se složim s tim, zato što to nije istina. Veoma je važno da novinari rade svoj posao korektno i onda od toga svi imaju koristi.
(Predsednik: Koristićete i drugih 10 minuta?)
Ne. Dakle, SPS će podržati zakon. Preispitaćemo amandman gospođe Stojačić, koji se odnosi na Vladu, parlament itd. Naknadno sam pogledao da je u Predlogu zakona o Vladi drugačije rešenje i u vezi sa tim amandmanom ćemo se dogovoriti kada se budemo izjašnjavali o amandmanima.
Kao ovlašćeni predstavnik. Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo predstavnici Ministarstva, izrečeno je nekoliko stvari koje prosto ne stoje, pa sam dužan da s tim u vezi nešto kažem.
Svaka ozbiljna država ima način na koji štiti informacije koje se tiču robnih rezervi. Robne rezerve, između ostalog, postoje i da jedna država bude sposobna da prevlada elementarne nepogode, neposrednu ratnu opasnost ili rat. Zakonom je propisano da je svaka država dužna da ih ima, a naša je bila dužna da ima, i ima tu obavezu i danas, zalihe u nekoliko prehrambenih artikala i energenata za 90 dana ratovanja.
Zbog toga se ne saopštava, čak ni onda kada se naprave prekršaji o kojima je ovde bilo reči, da jedna država nema robne rezerve, jer se na taj način obaveštavaju i potencijalni agresori, a njih uvek ima, da ta država nije u stanju da izdrži 90 dana ratovanja sa ovim artiklima o kojima je ovde reč.
Dakle, država ima obavezu da zaštiti ove podatke upravo iz razloga koje sam naveo, i to je obaveza koja treba da se poštuje, a obaveza je državnih organa u našoj zemlji da vode postupak da se nadomeste robne rezerve na način kao što je to propisano zakonom, a da lica koja su odgovorna za protivzakoniti utrošak robnih rezervi odgovaraju.
Dakle, to je prosto nešto što je važno da se zna, jer ne može baš svako, koliko god da se neki trude, da ima sve informacije o funkcionisanju jedne države, a da pri tome misli da nekom čini dobro na taj način. Upravo je obrnuto.
I, kada smo kod ovih robnih rezervi, da kažem još samo nekoliko rečenica. Najveći manjak robnih rezervi nastao je tako što su pre svega mlinsko-pekarske organizacije u Srbiji, koristeći se pravom zaliha i njihovim zanavljanjem, iskoristile nešto na šta nisu imale pravo. Dakle, koristeći pravo na ušurnu meljavu potrošile su državnu pšenicu kao svoju. To su najčešće naplatile, a nisu bile u stanju da nadomeste robne rezerve i da ih vrate tamo gde im je mesto.
To je važno i treba sve učiniti da se zalihe nadomeste, da odgovorna lica odgovaraju. Ali, molim vas, ovde se ne radi ni o kakvoj sistematskoj pljački. Radi se, pre svega, o rđavoj proceni menadžmenta da je po dinamici zanavljanja robnih rezervi to mora da učini iz sopstvenog poslovanja. Nažalost, ispostavilo se da to nije bilo moguće.
Zato je važno da to znamo i ne treba nikako u startu da ih optužimo. Treba da ih merodavnim odlukama državnih organa obavežemo da vrate ono što je narodno i državno, a da pri tom razumemo zašto je do ovog problema došlo. Hvala lepo.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo iz Ministarstva, SPS će podržati zakon o pristupu informacijama; takođe ćemo podržati nekoliko amandmana koje su podnele poslaničke grupe SRS i DS. Podržaćemo one amandmane koji po našem mišljenju popravljaju zakon.
Na samom kraju rasprave želim da kažem da donošenjem zakona neće biti stvoreni idealni uslovi, ali će postojati bolji uslovi u ovoj oblasti nego što smo ih imali. Građani Srbije dobiće u ruke jedan pravni alat koji će im omogućiti da na bolji način dolaze do informacija koje su za njih važne, a državni organi će dobiti obavezu da građane Srbije i medije obaveštavaju na korektniji način nego što je do sada bilo propisano.
Tokom rasprave se čulo nekoliko različitih argumenata koji su danas sučeljavani, svako se trudio da sa stanovišta političkog programa stranke koju ovde predstavlja ponudi određenu argumentaciju. Smatramo da je bolje da zakon bude usvojen iz više razloga, iako ima mnogo nedorečenih stvari, jer već smo o njima ovde govorili. Ovaj zakon će biti jedan od onih koji će biti menjani tokom vremena koje je pred nama, jer nije bilo moguće sve rešiti samo ovim zakonom i na ovaj način.
U svakom slučaju, makar ćemo izbiti argument iz ruku onima koji uporno govore da smo mi poslednja zemlja koja nije imala zakon itd, a to sam već rekao na početku rasprave, jer nije tačno da je ovde postojao takav mrak o kome se govorilo; pominjale su kolege neke druge situacije, pominjale su Biro za komunikacije, čitav niz zloupotreba u ovoj oblasti.
Takođe, želim da kažem da je ostalo zapamćeno da su pre godinu i po dana predsednik Vrhovnog suda Srbije i predsednik beogradskog Okružnog suda, gospođa Karamarković i gospođa Vida Petrović-Škero, podnele ostavke zbog toga što su političari, pre svega gospodin Vladan Batić i neki drugi, izjavama o postupcima koji su bili u toku, davanjem informacija koje nisu smeli da znaju i presuđivanjem pre završetka sudskih procesa na najgrublji mogući način zloupotrebili svoju poziciju i svoju funkciju.
Dakle, ako neko govori o nekom vremenu, neka malo zaviri i u ono vreme za koje je imao odgovornost da vrši vlast. Svaka vlast polaže račun jedino pred biračima i ta vlast je, kao i neke druge, taj račun platila na način kao što se to obično plaća.
Takođe želim da kažem da nije logično da u zemlji u kojoj se predsednik Republike bira na pet godina ovog poverenika, ovu instituciju o kojoj danas ovde govorimo biramo na sedam. Slaba je argumentacija, što se mene tiče, da je to zbog toga da bi bio nezavisan i da niko na njega ne može da vrši uticaj. To je nešto što je apsolutno bez jasne argumentacije.
Takođe se slažem sa onim kolegama koje su danas ovde govorile da nestranačko definisanje jednostavno ne može da opstane. Mi tačno znamo da bez obzira šta ko daje kao obrazloženje uvek kada nekog biramo ili imenujemo dobijemo vrlo, vrlo precizno stranački eksponiranog čoveka, koji najčešće radi određene poslove više u interesu jedne političke organizacije ili jedne koalicije nego što je u stanju da sam izdrži nezavisno funkcionisanje. Ali, kao i mnoge druge stvari i ovo je nešto što će očigledno morati da doživljava korekciju u vremenu koje dolazi.
Završavam ovo kratko obraćanje jednom porukom koju stalno i na odborima i ovde pokušavam da plasiram – neko se stalno u Srbiji plaši parlamenta. Kada u Srbiji prestanu da se plaše parlamenta, kada prestanu da se boje onoga o čemu parlament odlučuje, kada dostojanstvo poslanika i parlamenta postane ono čime ćemo se ponositi i kada parlament bude dobio onaj značaj koji treba da ima u Srbiji, onda ćemo lakše donositi neke odluke kao što je i ova danas i neke zakone kao što je ovaj danas.
Nalazimo različite načine da uvijemo u različite oblande razne predloge koji treba da ispadnu nestranački, koji treba na bilo koji način da obezbede tzv. nezavisno funkcionisanje.
A u stvari vidimo, i kod Radiodifuznog saveta, i kod ovog zakona i kod mnogih drugih stvari, da se uopšte ne radi o tome, već se radi o strahu da Narodna skupština odluči o nečemu o čemu je normalno da odluči u celom svetu. Tako je kako jeste. Još jednom, Narodna skupština će u danu za odlučivanje glasati o ovom zakonu, podržaće ga poslanici SPS-a i podržaće nekoliko amandmana koji popravljaju zakon, a koje su podnele Srpska radikalna stranka i Demokratska stranka.
Član 100. Poslovnika Narodne skupštine, o dostojanstvu Narodne skupštine. Gospodine potpredsedniče, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, izvinjavam se što sam nekonvencionalno odeven.
Bilo je jedno nemoguće poređenje, gospodine Nikoliću vi ste ga izrekli. Vodili ste sinove u zoološki vrt, pa ste gledali kako tamo neko hrani životinje, pa ste to onda u jednom krajnje nekorektnom kontekstu povezali sa poslanicima Socijalističke partije Srbije.
Gospodine Nikoliću, moja majka nije rodila životinju. Mene je rodila jedna časna Srpkinja. Rođen sam u Takovu, tamo gde je Miloš podigao ustanak.
Sima Barajlija je bio Milošev barjaktar, to je moj direktan predak. Ne dozvoljavam ni vama, ni bilo kom drugom na svetu, da me naziva životinjom. Sram vas bilo.