Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Rajko Baralić

Govori

Gospodine potpredsedniče, nisam izazvao repliku, javio sam se prošli put po Poslovniku i sada se javljam po Poslovniku, i odredba je član 100, dakle nije bila replika. Koliko mogu da teram, to je moja stvar.
Molim vas, da li je neko ili nije životinja, to se utvrđuje rođenjem. Ne postoji nijedan argument, nijedan razlog da temperaturu koju ste sami podigli i čorbu koju ste sami zakuvali, tražite da vam zaprže drugi večeras ovde, ali ako treba zapaprićemo je, nema nikakvih problema.
Molim da se u danu, kada to bude bilo moguće, Narodna skupština izjasni o tome da li su povređene odredbe člana 100, dostojanstvo Narodne skupštine. Nisam to očekivao i nisam ni od koga očekivao da to može da kaže, nisam očekivao ni od koga ko je narodni poslanik, ko je šef poslaničkog kluba, koji je slovio za proevropskog kandidata za predsednika Republike, da može sa skupštinske govornice da nekome izgovori da je životinja.
To je nekolegijalno, to je nekorektno, to ništa ne govori o Rajku Baraliću, to govori o onom ko je to izgovorio. Zalažem se da parlament postane mesto gde stanuje dostojanstvo. Ako to ne budemo uspeli, nismo ni u čemu uspeli u Srbiji.
Zato molim sve kolege narodne poslanike, ništa nije vredno da se ljudi međusobno izvređaju, ništa nije vredno toga da na način na koji to ovde neki čine omalovažavamo ljude, da ih nazivamo pogrdnim imenima. I kada smo kod rezultata samo da kažem, tamo gde sam bio šef izbornog štaba SRS je duplo iza mene, a to je Čačak, to je Moravički okrug i vodite računa, svako ima svoju priču i svoju utakmicu. Ova u kojoj sam bio golgeter, napunila je mrežu, između ostalog, i radikalsku.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo da za ovih dva i po minuta razjasnim stav SPS-a u odnosu na Partnerstvo za mir još jednom, kako ne bi bilo nesporazuma s tim u vezi.
Partnerstvo za mir je politički program, vojni program NATO-a. Svi koji pristupe Partnerstvu za mir svoje međusobne odnose regulišu bilateralnim ugovorima. Ništa se ne podrazumeva time kada postajete član Partnerstva za mir ukoliko sa bilo kojom članicom želite da izgradite posebne odnose, to morate da rešite na način, a da se pri tom dve članice slože o istim pitanjima. Nije dobro da nam se podmeće.
Imamo jasan stav prema Evropskoj uniji i jasan stav prema evroatlantskim integracijama.
Ne treba niko da nam zamera s tim u vezi, zato što prosto nemamo ničiji mandat ni da se odreknemo prava na ratnu štetu, ni da bezuslovno pristanemo da Srbija i Crna Gora postanu članice NATO pakta.
Ne treba niko da nam zamera zbog toga. Mi svoj račun o tome polažemo svojim biračima. Ne treba niko da brine za ono što mi ovde govorimo. Mi jedino brinemo kada ovde govorimo o onome šta o tome misle oni zbog čijih glasova smo ovde, i mislimo o onima čije glasove želimo da dobijemo i da ponovo mi ili neki drugi u ime naše stranke budu ovde.
Ne treba da se podiže temperatura s tim u vezi. SPS još jednom insistira da se na pitanju za koje postoji politički konsenzus među političkim strankama ne prave veštačke razlike i ne pravi jaz koji faktički ne postoji i da nam se u rezoluciji, a o tome ćemo govoriti kada dođu amandmani, da nas ne teraju da se o rezoluciji izjašnjavamo u pitanjima kojima u rezoluciji nije mesto i koja, po našem shvatanju, u stvari nanose štetu državi Srbiji i narodu Srbije i građanima Srbije.
Dakle, to je pitanje. Naš stav je legitiman. Kada ga iznosimo, mi znamo šta dobijamo, a šta rizikujemo, ali u svakom slučaju je čist i jasan politički stav, odluka 6. kongresa SPS-a jeste da prihvata ulazak Srbije u Evropsku uniju. Mi nemamo nikakvu muku sa tim u vezi, ali mi imamo stav u vezi sa tim da nećemo i ne možemo bezuslovno pristupati evroatlantskim integracijama, a da pri tom ne znamo da li to košta 30 ili 50 milijardi dolara državu Srbiju, šta se dešava sa štetom koja je načinjena tokom NATO agresije i sa čitavim nizom otvorenih pitanja koja se ne mogu prevazići drugačije osim konsenzusom svih političkih stranaka, svih političkih subjekata, a pre svega da građani Srbije od toga imaju apsolutnu korist.
Političke stranke postoje zbog toga da se izražavaju različiti pristupi za rešavanje određenih pitanja i zato samo molimo da u potpuno mirnoj i legitimnoj atmosferi razgovaramo, i kada budu amandmani mi ćemo se truditi da zadobijemo poverenje ostalih kolega u parlamentu za dva amandmana koja smo podneli i da iz ovoga izađemo na način kako dolikuje parlamentu. Mislim da svako ima pravo na svoju argumentaciju i svako sa svojom argumentacijom može ili ne može da dobije poverenje onih koji o tome treba da se izjašnjavaju. Izvinjavam se za prekoračenje vremena.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, prethodni govornik gospodin Slobodan Živkucin izrekao je za ovom govornicom neistinu koja se u potpunosti poklapa sa jednim elementom optužnice protiv Slobodana Miloševića.
Nije istina da je general Ratko Mladić izvršavao naređenja...
(Predsedavajući: Koji član je povređen?)
Da je narodni poslanik za govornicom dužan da govori istinu.
Nije istina da je general Ratko Mladić izvršavao naređenja Generalštaba iz Beograda. U to vreme je postojala vlast na tom delu teritorije koja je imala svoju skupštinu i vladu sa 18 portfelja, postojala je vojska kojom je komandovao Ratko Mladić, postojao je njegov generalštab, postojalo je po pet korpusa sa po tri divizije, postojala je služba unutrašnje bezbednosti i državne bezbednosti, postojala je skupština čiji je predsednik bio Nikola Krajišnik i nije moguće da se za ovom govornicom izrekne takva stvar.
Želim da kažem, da to tako i jeste, ne bi se dogodilo da ta skupština ne prihvati Vens - Ovenov plan, iako su tamo bili najviši predstavnici Republike Srbije i ondašnje SRJ, gospoda Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić.
Nije tačno, gospodine Živkucin, da je general Ratko Mladić izvršavao naređenja Generalštaba iz SRJ, a valjda je potpuno normalno da su sarađivali i da je taj Generalštab iz Beograda pomagao pravednu borbu svog naroda na svojoj teritoriji. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, Poslovnikom Narodne skupštine, kojim se definišu poslaničke grupe, u članu 38. se kaže: "Poslaničku grupu predstavlja predsednik poslaničke grupe. Poslanička grupa ima zamenika predsednika poslaničke grupe koji ga zamenjuje u slučaju odsutnosti.
U toku sednice Narodne skupštine poslanička grupa može ovlastiti jednog svog člana da predstavlja poslaničku grupu po određenoj tački dnevnog reda, o čemu predsednik poslaničke grupe pismeno obaveštava predsednika Narodne skupštine, najkasnije do otvaranja rasprave po toj tački dnevnog reda."
Gospodin Veroljub Stevanović je predsednik poslaničke grupe SPO-Nova Srbija. Zamenik ove poslaničke grupe je gospodin Miroslav Markićević. Gospodin Veroljub Stevanović je sinoć, kao ovlašćeni predstavnik, učestvovao u raspravi i koristio 20 minuta. Gospodin Slobodan Živkucin nelegitimno zastupa poslaničku grupu u Narodnoj skupštini danas. On se može javiti samo povodom Poslovnika ili kao diskutant.
Povređene su odredbe Poslovnika Narodne skupštine, član 38. stav 3. Tražim da se o tome izjasni Narodna skupština.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, nisam ushićen time što je iza mojih leđa, na osnovu preporuke i na neustavan način ustanovljen grb, ali čuvam vizitkartu sa legitimnim grbom, pa kada se budem legitimisao imaću ih dovoljno.

Takođe, molim stolare koji su bili najefikasniji u parlamentu da na skupštinsku govornicu stave to isto što se zove grb ili da skinu ovo iza predsedavajućeg, jer nema smisla da nam jedna i druga vrata liče na šalter "deset s lukom". Dakle, da se vrati onaj grb ili da se vrati ono što zovete novim grbom, ili da se dovede sve u prethodno stanje.

Razumeo sam i nema problema što reagujete, izgleda da vam se najviše svideo ovaj deo "deset s lukom".

Što se tiče teme dnevnog reda i ko pažljivo prati šta se događalo 2002. godine, i ko je pratio amandmane koje su podnosili narodni poslanici moje poslaničke grupe, mogao je onda a i sada da zaključi, ukoliko želi, da je onda Narodna skupština propustila priliku da jedan Galimatijas, koji je tada narodni poslanik gospodin Rade Veljanovski ovde nazvao predlogom zakona, na brzinu, koji je proizveo posledicu koja se danas naziva haosom, dakle, ko je želeo da prati mogao je i može da ustanovi da je prihvaćeno nekoliko amandmana tada, a nekoliko njih su podnosili narodni poslanici, Bata Živojinović i Jovica Arsić, poslanici SPS-a, ne bismo danas imali izmene i dopune ovog zakona.

Zašto je važno da danas o ovome razgovaramo i zašto je važno da zakon bude usvojen, možda ne baš kako je predložen, ali svakako da se usvoji. Važno je zato što u ovoj oblasti zaista postoje veliki problemi, oni nisu nastali tako što je jedan režim koji ste vi okarakterisali demokratskim ušao u razvoj medija, već upravo što je omogućio i preko mere, i nekritički dao šansu svakome ko je našao stranog sponzora da bude vlasnik elektronskog medija.

Navodio je to kolega Lazarević, imamo primere u susednim zemljama, na primer Austrija je do 2001. godine imala isključivo elektronske medije u državnom vlasništvu, a danas ima elektronske medije koji jesu u privatnom ili mešovitom vlasništvu, samo ukoliko mogu da pokriju prostor koji gleda više od milion i po građana, pri čemu je limitirana snaga predajnika, što praktično znači da onaj u Beču može da gleda, a ko nije, ne može.

Ovde je, naravno, bilo različitih varijanti. I ranije sam podsećao, podsećam i sada, dogodilo se u Čačku 1996. godine, da oficijelni ambasador Češke Republike, gospodin Ivan Bušnjak, donese kodirani risiver jednoj privatnoj radio stanici, koja može da reemituje samo Slobodnu Evropu i Radio Dojče Vele. Oni rade i danas i mnogi takvi rade i danas.

To što oni danas rade je manji problem, veći je problem što njihove asocijacije danas žele da učestvuju u raspodeli frekvencija, da se izjasne o svom pravu zato što jesu vlasnici ovih elektronskih medija, koji funkcionišu na način koji nije u skladu sa zakonom.

Već je bilo reči o tome da nevladin sektor pokušava, pokušavao je to i ranije, na način koji nije primeren, da ostvari politički uticaj na jednu od najvažnijih oblasti u jednoj zemlji. Eterom jedne zemlje treba da upravlja država - tako je u celom civilizovanom svetu, tako mora da bude i u našem.

U Srbiji, inače, postoji patološki strah od narodnih poslanika, pa je onda neko za koga nikako ne možemo da ustanovimo kakav mu je rejting, ko ga podržava i koga predstavlja, često na spisku onih o čijem se imenovanju izjašnjava Skupština Srbije, Vlada Srbije, nadležni skupštinski odbori, ministarstvo ili neko drugi.

U takvoj situaciji ne bi bilo potrebe da se različite specifičnosti izražavaju kroz nevladin sektor, kroz udruženja novinara itd, valjda svako od nas predstavlja, između ostalog, i sve njih zajedno. Ali, pošto su ovo izmene i dopune, nažalost, to ne može da bude tema. Tema može da bude ono što je obuhvaćeno u ovih nekoliko članova za koje se ministarstvo i Vlada odlučilo i o kojima mi danas ovde razgovaramo.

Ovde je bilo reči i o tome, napominjem da je narodni poslanik Žarko Obradović podneo amandman kojim se pokušava da se reguliše da ne može jedan član Radiodifuznog saveta biti ravnopravniji nego što su drugi, pa u vezi s tim moram da kažem nekoliko rečenica: šta to praktično znači?

U članu koji to reguliše praktično se kaže da Radiodifuzni savet ne može doneti nikakvu odluku, a odnosi se na teritoriju AP Vojvodine ukoliko se za nju ne izjasni i član koji je biran iz AP vojvodine. To praktično znači da jednog dana taj čovek kaže: ne želim da se signali RTS-a protežu preko Dunava, ne želim da dođu do Pančeva, i, ako on to kaže, onda se predajnici RTS-a, Radio Beograda i drugih radio-stanica u Srbiji moraju podesiti tako da ne mogu tamo da pređu.

Bojim se da je ovo veoma krupno pitanje i bojim se da izaziva različite posledice koje nisu samo medijske, one su i nacionalne, i državne, i političke, i insistiraćemo da amandman koji je podneo dr Radojević bude prihvaćen.

Takođe, želim da kažem, kada je u pitanju odredba koja govori da crkva i verske zajednice imaju pravo na jednog člana, a jutros na Odboru za kulturu i informisanje sam govorio slično, naime smatram da u jednoj državi koja je ustrojena kao naša to nije neophodno, ali kada to u zakonu piše, a očigledno će tu i ostati, onda sam dužan da kažem i nešto drugo, a ponoviću ono što sam rekao i na Odboru.

Naravno da Srpska pravoslavna crkva ne može biti ovde ravnopravnija od drugih, ali ne bi bilo normalno ni da drugi budu ravnopravniji od Srpske pravoslavne crkve. Meni je o tome lako da govorim, za mene nikada nije glasao ni jedan sveštenik, niti neki zvaničnik crkve, jer me ne doživljavaju kao svog advokata u Narodnoj skupštini Republike Srbije, ali ovde govorim sa stanovišta nečega što jeste interes građana Srbije, onih odakle dolazim, kao i svih ostalih.

Mi nismo definisali šta su to verske zajednice.

Postoje one koje nazivamo tradicionalnim, postoji nekoliko stotina i hiljada drugih, pa neće valjda biti da svi oni mogu da po ovom zakonu ostvare pravo da izvrše uticaj na to ko će imati pravo na frekvenciju i na druga pitanja koja jesu predmet ovog zakona. Ali videćemo kako će stvari da se razvijaju. U svakom slučaju smatram da će Narodna skupština uvek imati na umu da je Srpska pravoslavna crkva, crkva matičnog naroda ove zemlje, i da će imati snage da donese takvu odluku, ako već treba ovde da bude predstavnik verske zajednice. Ne bih više o tome.

Zbog toga što zakon praktično nije sprovođen, došlo je do velikih komplikacija u ove dve godine u pogledu nadzora i kontrole nad onim što rade elektronski mediji u Srbiji. Potpuno nekritički, potpuno nesaglasno državnim i nacionalnim interesima, neki mediji radili su stvari koje samo zbog dobrog ukusa ne bi trebalo da čine, da ne govorimo o nekim drugim razlozima.

Molio sam na celoj sednici odbora da se vrlo precizno analizira rad, to jest nadležnost Agencije i Saveta, rad elektronskih medija u toku izborne kampanje, jer mi imamo ljude koji su vlasnici medija i vlasnici stranaka, namerno ne govorim predsednici stranaka, ima ih nekoliko u Srbiji.

Imamo potpunu zloupotrebu tih medija, imamo izveštaje od sinoć da je jedna televizija u informativnom programu jednu trećinu ukupnog vremena posvetila svom lideru, radi se o BK televiziji, koji je vlasnik i stranke i televizije. Moraćemo da povedemo računa i valjda će povesti računa o tome ovaj savet kada bude dodeljivao nacionalne frekvencije.

Osim toga, ne poštuje se Zakon o autorskim pravima, ništa nismo učinili da sprečimo pirateriju, ništa nismo učinili da veliki elektronski mediji, koje gleda nekoliko desetina, stotina, hiljada ljudi, nemaju programe takvog sadržaja u onim satima kada je jednog oca sramota da to gleda sa svojom ćerkom.

Dakle, mora da postoji mnogo stvari koje treba da se urede i ako ovaj savet treba da izaberemo, treba da omogućimo da bude izabran na osnovu izmena i dopuna ovog zakona, onda treba, između ostalog, i zbog toga, jer danas je u Srbiji, praktično svako ko skupi 50 hiljada evra u mogućnosti da ima elektronsku radio i TV stanicu, a da pri tome nije u stanju niko da ga kontroliše.

Poslednja stvar, izmenama i dopunama zakona ništa se ne menja u pogledu onih medija čiji su osnivači lokalne samouprave, opštinske, pokrajinske, republičke, a odredbe Zakona iz 2002. godine kažu da moraju biti privatizovani za najmanje četiri godine, to je za još dve godine. Ima onih koji su za, ima onih koji su protiv.

Koristim priliku da kažem da su ti mediji uglavnom nastali tako što su izdvojena najkvalitetnija budžetska sredstva, što su izdvojena sredstva samodoprinosa i donacije, ne uključujući ove strane, već one koje su davali privredni subjekti u lokalnim samoupravama gde ti mediji postoje.

Danas se u Srbiji spremaju velike gazde da pokupuju ove elektronske televizijske i radio stanice. Imaćemo sledeći problem: kada se to dogodi, praktično će građani koji su uložili velika finansijska sredstva da imaju pravo da budu korektno informisani o onome što ih zanima, biti u prilici da ponovo imaju vlasnike ovoga ili onoga, vlasnike medija koji će to činiti onako kako njima odgovara, a ne onako kako odgovara interesu građana.

Sa druge strane, lokalne samouprave izdvajaju ogromna finansijska sredstva. U Čačku to iznosi više nego što je neophodno za finansiranje troškova svih srednjih škola u gradu, to je oko 500 hiljada evra, da znate o kojim parama se radi, za godinu dana. Mislim da se mora učiniti nešto da se ovo koriguje ili da se na neki drugi način reguliše. U protivnom, građani će ostati bez onoga što su sami finansirali, a neće moći da kontrolišu šta se u vezi sa tim dešava u narednom periodu.

SPS će podržati izmene i dopune zakona i insistira da bude prihvaćen amandman gospodina Žarka Obradovića, koji se odnosi na sprečavanje glasanja konsenzusom, odnosno veta koji se odnosi na predstavnika iz AP Vojvodine. Hvala.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi kolega Toma Nikolić rekao je da je kocka društveno zlo. To jeste velika istina.
Svakog od nas ko pristupa raspravi o ovom zakonu podsećam, ako je zaboravio, da još jednom pročita „Prvi put s ocem na jutrenje“, koliko da se podseti u šta može da uđe jedna porodica i jedan dobar domaćin kada ih potpuno ophrva takav prorok kao što je kocka.
Ali, politika je veština mogućeg i naš zadatak je da iz društvenog zla, a ono jeste to, pokušamo da za one društvene kategorije kojima je potrebna velika pomoć, izvučemo ekonomsku korist, ako je moguće i da za humanitarne i sportske organizacije, za budžet Republike Srbije obezbedimo odgovarajuća kvalitetna finansijska sredstva.
To je jedna velika igra da se na način, kako uređuje zakon i kako je to uređeno u najvećem broju država, nešto što se tamo definiše kao privredna delatnost, možemo da pomenemo nekoliko velikih svetskih centara koji predstavljaju osnov i, nažalost, obrazac ove industrije, kao što je Las Vegas ili neki drugi. Dakle, ako sve to imamo u vidu, naš zadatak je ovde delikatan i mi imamo odgovornost da na krajnje ozbiljan način priđemo ovome i da ovu oblast uredimo onako kako valja.
Pošto će gospodin Zoran Anđelković, koji je ovlašćeni predstavnik naše poslaničke grupe za ovu tačku dnevnog reda, reći nešto u vezi sa ovim i amandmanima koje je podneo, meni ne bi oprostili konjanici Konjičkog kluba „Milenko Nikšić“ u Čačku, a da ne kažem nekoliko rečenica ovde za ovom govornicom u vezi sa tim.
Zakon će potpuno da ugasi nekoliko stotina malih klubova u Srbiji, koji se delimično ili potpuno finansiraju iz malih, nepriličnih i neprikladnih tombola. Molim kolege narodne poslanike iz Čačka i druge da me podrže u ovome što govorim.
Moram da kažem, sa tugom, da se jedan od najlepših sportova kao što je konjički finansira na potpuno nepriličan način. Klub za konjički sport „Milenko Nikšić“ u Čačku osnovan je 1892. godine. Najstarija je sportska organizacija u zapadnoj Srbiji, osnovan je kao Šumadijsko kolo jahača „Knez Mihajlo“, a 1993. i 1996. godine galopska grla „Kondor“ i „Čikago“ osvojila su jugoslovenski galopski derbi.
A sve uz pomoć jedne male tombole, koja sada predstavlja jedno strašno mesto gde se skupljaju ljudi koji se mogu naći samo na tom mestu, koji za veče ne potroše više od 50 dinara, ali, eto tako, oni imaju nekakav svoj račun u svemu tome.
Klubovi imaju nekakav svoj interes u svemu tome. Od toga živi još nekoliko ljudi i ovaj zakon će, inače, na jedan civilizovan način urediti ovu materiju, potpuno ugasiti ove male tombole i jedan veliki broj klubova ostaviti bez realnih finansijskih sredstava i izvora.
No, nisam našao mogućnost da na drugi način, ni amandmanom, probam da spasem ove klubove, ali sam dužan da ovde kažem da bi bilo dobro da država nađe način da „iz kolača“ koji se ubere od igara na sreću, od ovih velikih, raspodelom, konjički klubovi pre svega ne ostanu bez adekvatne finansijske pomoći.
Takvih klubova, na nesreću, u Srbiji ima veoma malo. To je Konjički klub „Milenko Nikšić" u Čačku, to je Konjički klub u Kragujevcu, Konjički klub u Požarevcu, nekoliko drugih konjičkih klubova u Zaječaru i još nekoliko drugih. Sve drugo su ergele i one se drugačije finansiraju.
Dakle, da se ne dogodi još jedna nepravda. Kada je ovaj parlament usvojio zakon da se izvrši povraćaj zemljišta bivšim vlasnicima, bivši narodni poslanik iz G. Milanovca, Pantelija Gačić, podneo je amandman da se izuzmu fudbalski stadioni, hipodromi su ostali u okviru zakona i klubovi danas vraćaju zemljište koje su teškom mukom kupovali tokom proteklih decenija.
Ne mogu da pomognem, ali sam dužan da kažem da izražavam veliku bojazan i tugu zbog toga što konj nije bicikl, kad prestane sportsko takmičenje oni moraju imati urednu negu, veterinarsku zaštitu i trening, a za sve to su potrebna finansijska sredstva.
Nadam se da kada Ministarstvo za prosvetu predloži jedan korektan zakon o sportu, a Ministarstvo poljoprivrede to podrži, da ovo možda rešimo na bolji i adekvatniji način. Pre nego što su se u Srbiji pojavili gilgameši i ovi drugi uvozni konji, da ne pominjem imena njihovih vlasnika, u Srbiji je bilo svega 500 punokrvnih grla rase engleski galoper i američki kasač. To je toliko malo da smo svi dužni, bez obzira o kojim se zakonima radi, da sačuvamo ova grla i tradiciju konjičkog sporta u Srbiji, koja je takva da se njome možemo ponositi.
Molim sve one koji mogu da pomognu da to i učine, da konjički klubovi ne ostanu bez finansijske potpore. Veoma brzo imaćemo krajnje delikatan problem u ovoj oblasti. Hvala što ste omogućili da ovo kažem.
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, samo kratko, kod izmena i dopuna ovog istog zakona koji je iz poznatih razloga prošle godine skinut sa dnevnog reda, SPS je podnela ukupno 12 amandmana. Da li zbog toga što su ti amandmani bili kvalitetniji ili zbog toga što su ljudi koji su radili izmene i dopune ovog zakona imali slične kriterijume, devet od tih 12 amandmana ugrađeno je u izmene i dopune ovog zakona sada.
Ostali smo principijelni i podneli smo samo još tri amandmana koji nisu sada obuhvaćeni izmenama i dopunama ovog zakona. Još jednom molim sve kolege narodne poslanike za podršku amandmanu kojim se definiše član 3a, a juče sam obrazložio i nadam se dobio podršku kolega narodnih poslanika.
Socijalistička partija Srbije će podržati izmene i dopune ovog zakona iz razloga koje smo koleginica mr Živodarka Dacin i ja izneli za govornicom.
Dakle, smatramo da će usvajanje izmena i dopuna ovog zakona za veliki broj ljudi u ove 122 opštine u Srbiji na osnovu drugačijeg konstruisanja cenzusa i za novih 13.000 porodica u Srbiji poboljšati njihov položaj. S tim u vezi, preuzimamo odgovornost za podršku izglasavanju izmena i dopuna ovog zakona.
Gospodine predsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, sasvim kratko - pokušavao sam nešto što može da se osporava sa stanovišta samog duha i principa koji se nalaze u ovom zakonu, probao sam da sa stanovišta potreba jedne posebne grupe mladih ljudi definišem amandman i da ga pred vama izložim, dam argumente i da zamolim za vašu podršku.
To je jedno veoma delikatno pitanje. Dozvolite mi da još jednom kažem samo nekoliko rečenica o tome. Deca bez roditelja, ako su im pri tom roditelji poljoprivredni proizvođači, bez obzira na veličinu imanja, imaju teške i posebne probleme tokom života i školovanja. U ovom zakonu postoji jedan član kojim se kaže da je pola hektara limit da bi neko ostvario bilo koje pravo i slično.
Još jednom vas podsećam, i molim, ne postoji porodica u Srbiji čiji je hranilac umro, iza koga su ostala deca, a koja je u stanju da u narednih 15 godina održi makar status kvo. To je nemoguće. Moj amandman ide ka tome da ova deca, dok su u procesu redovnog školovanja, dobiju materijalno obezbeđenje.
Ovo jeste mesto gde to treba da se kaže. Ministarstvo i gospodin ministar jesu adresa na koju ovo treba da bude upućeno.
Pokušavao sam i ranije, u nekoliko navrata, da ovo isto učinim. Nije prošlo. Pokušavao sam i neke druge stvari, ali moram da kažem, ne u vezi sa ovim zakonom, nego u vezi sa finansijskim i drugim zakonima, da kod Predloga zakona o založnom pravu nad pokretnim dobrima nije prošao moj amandman da se poljoprivrednim proizvođačima omogući da osnovno stado, roj pčela, jato riba, mogu da budu osnov za založno pravo, iako me je profesor Orlić tada uveravao, a on je pisao zakon, ministar Đelić je zastupao zakon, da će se to na neki drugi način regulisati. Nažalost, nikada nije.
Dakle, seljaci nisu dobili priliku da kao neki drugi, koji mogu da založe zlatnu narukvicu, dobiju izvestan kredit. Ovo iznosim samo kao malu sličicu, odnosno da pokažem da se prema ljudima koji žive i rade na selu ne odnosimo onako kako često govorimo tokom svojih političkih aktivnosti i u predizbornim kampanjama ili na drugim mestima.
Na svu sreću, ove dece, koju zajedno sa vama ja ovde danas pokušavam da zastupam i da im obezbedim ovaj nivo materijalnog obezbeđenja, nema u Srbiji mnogo. Naravno, za one u čijoj porodici se nalazi jedno, dvoje ili više dece to bi bila dragocena pomoć.
Još jednom molim sve poslaničke grupe da samo na nivou sopstvene savesti i sopstvenog shvatanja ovog problema iskažu malo dobre volje i podrže ovaj amandman, zato što se na taj način ispravlja jedna dugogodišnja nepravda. Moram da kažem da nije svejedno i da ne treba da bude svejedno, naročito za nas koji zastupamo interese građana ovde, da li neko samo zbog toga što su mu umrli roditelji nema pravo da od svoje države dobije bilo kakvu pomoć.
Takođe, želim da kažem da je cena imanja u Srbiji drastično smanjena, da je cena iznajmljivanja imanja u Srbiji drastično smanjena. Dakle, ako porodica nije u stanju da obrađuje svoje imanje, ne može se od rente obezbediti dovoljno finansijskih sredstava da se porodica izdržava i da se deca školuju. Deca koja nemaju roditelje i koja nemaju nikakvu materijalnu sigurnost su deca koja su osuđena da se suočavaju sa ovim problemima u životu na jedan drastičan način, nemaju šansu da im iko pomogne, osim članova najuže porodice, ukoliko je to ona u stanju.
Moja molba ide ka tome da pomognemo svima. Verujem, ako ste se ikada zagledali u njihove oči, da biste razumeli zašto ovo govorim i želim da pomognem svima onima čiji pogled zaslužuje da izgovorim ovih nekoliko rečenica i zaslužuje, nadam se, vašu podršku. Hvala lepo.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, sa kolegom Milanom Jankovićem u ime SPS podneo sam amandman na član 11. da se na kraju, umesto tačke stavlja zapeta i dodaju reči - a izuzetno tri meseca pre podnošenja zahteva, ukoliko je lice koje je u stanju socijalne potrebe usled bolesti bilo sprečeno da blagovremeno podnese zahtev.
Na ovaj način, licima koja su objektivno sprečena da u roku koji je propisan zakonom konkurišu za ovo što je predmet ovog člana, obezbedićemo da mogu (na način kao što predlažemo u amandmanu), bez većih posledica po ostvarivanje ovog prava, to da učine. Zatim, inače su ova lica sa naglašenom socijalnom i svakom drugom potrebom i smatramo da bi ovakav amandman licima koja imaju ovakav status dao nešto povoljnije izglede da ostvare ovo pravo na način kao što je definisano ovim amandmanom.
Zakonodavni odbor je rekao da je amandman pravno moguć, kao i drugi amandmani koje smo u ime SPS-a ovde podneli. Zahvaljujem.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, srećna je ona država koja stvori takav ekonomski ambijent da je najmanji mogući broj građana u stanju socijalne potrebe. Ako se broj lica iz ove kategorije povećava, onda to jeste ili može da bude indikator da su se ekonomski uslovi u jednoj zemlji pogoršali, da je pogoršan standard. Može da znači i drugo, da je država odrešila kesu, pomerila cenzus i na taj način obezbedila jednom broju građana da iskoristi ovo pravo, da pomogne svoj socijalno-ekonomski status i položaj.

Vlada je odgovorna da stvara takav ambijent, da povećava broj radnih mesta, da povećava ukupna primanja u porodici.

Jer na taj način članovi tih porodica, građani jedne države, žive od svog rada, a ne od onoga što danas jeste predmet ovog zakona koji je ovde na dnevnom redu u parlamentu.

Raniji period u našoj zemlji karakterisali su tzv. socijalistički profesionalni odnosi, a glavno obeležje tih odnosa je bio princip tzv. uzajamne socijalističke solidarnosti. Promenjen je društveno-ekonomski sistem u zemlji, promenjeni su kriterijumi, struktura vlasništva, odnos prema vlasništvu i država ima obavezu da u procesu koji se naziva tranzicija pokuša da građanima koji su ostali bez posla i koji imaju druge potrebe, o kojima su danas govorile uvažene kolege i koleginice, pomogne da taj period prebrode lakše, jer sami očigledno ne bi bili u stanju.

Što se tiče onih koji su vlasnici preduzeća, koji raspolažu velikim kapitalom, njihov interes je, a to je interes države i građana, da se stvaraju uslovi, da se stvori ambijent da oni lakše posluju i da zapošljavaju nove ljude. Ukoliko to nije moguće, država onda mora da im uzme kroz povećane stope poreza ili doprinosa. Ovo prvo je bolje i za državu i za građane i za ljude koji imaju takve potrebe.

Ja ovde predstavljam socijaliste Moravičkog okruga, Čačka, Ivanjice, Gornjeg Milanovca i Lučana i sve građane tog okruga. Ovde je Ivanjica apostrofirana kao opština u kojoj je najniža prosečna zarada u Srbiji, oko 4.000 dinara. Ovde su već govorili gospodin ministar i kolege narodni poslanici da se izjednačavanjem cenzusa praktično korisnici svih ovih prava u 122 opštine u Srbiji dovode u jednak položaj. To i jeste jedan od razloga zbog kojih bi valjalo podržati izmene i dopune ovog zakona; takođe i ovih nekoliko elemenata, o kojima je ovde bilo reči, odnosno 13 hiljada novih porodica, status hraniteljskih porodica itd.

Iskoristiću ovu priliku i prisutnost gospodina ministra da ukažem na jedan problem koji je prisutan. Po treći put to radim u dva mandata u ovom parlamentu. Pokušavam da decu poljoprivrednika čiji su roditelji umrli, jedan ili oba roditelja, izjednačim sa pravima dece čiji su roditelji umrli a bili su u radnom odnosu.

Molim vas za trenutak pažnje, veoma ću kratko ukazati na nekoliko pitanja. Selo je u Srbiji u proteklih nekoliko godina, ili nekoliko decenija, kako god uzmemo, podnelo strahovit teret u raznim reformama. Kada su izborne kampanje, kada se pišu politički programi, kada se ljudi kandiduju za razne nivoe vlasti, odlaze kod srpskih domaćina, kako se to kaže, slikaju se na njihovim imanjima, posećuju njihove farme, govore da će koliko sutra za njih nastupiti bolje vreme, a kada sve to prođe uglavnom sve ostane kao što je i bilo.

Kad ste dete seljaka, pa nemate roditelje, onda ste potpuno okrenuti samo dobroj volji vaših rođaka i ekonomskoj snazi vašeg domaćinstva, koje ne mora ništa da znači, jer kada, recimo, umre otac, obično se zaparloži imanje, poraste kupina i pavit po bogazima, padnu plotovi. Obično se to događa u podeli imovine.

Oni koji su ranije od te imovine školovani uzmu svoje delove, pa onda ta deca bez roditelja, po definiciji, isplaćuju svoje tetke ili stričeve, a oni praktično ne samo da stoje na mestu gde su bili, već svoju egzistenciju i položaj svog domaćinstva dovedu u nemoguću situaciju.

U ime svih onih kojima je bila velika i rumena pekmezara na velikom odmoru, ali nisu mogli da je kupe, koji su školu završili u tuđim pantalonama, koji su svaki put kada je neko pomenuo reč otac ili majka imali strašnu asocijaciju, molim vas da podržite ovo za šta se ovde zalažem, a zalažem se da deca seljaka čiji su roditelji umrli imaju nivo materijalnog obezbeđenja dok im traje redovno školovanje, bez obzira na uslove koje propisuje zakon u članovima 7, 8. i 9. Dakle, da nema onog uslova koji moraju da ispune svi ostali.

Zašto je to važno? Ovo nije samo doprinos da se pomogne toj deci u materijalnom smislu. To je vrlo konkretan doprinos da se oni, tako maleni i tako osiroćeni, izbore za svoje dostojanstvo, koje je često i svakodnevno ugrožavano, koje ih formira kao posebne ličnosti. Oni su obeleženi za čitav život. Njihova borba je mnogo teža i mnogo neizvesnija od onih koji imaju pravo na porodičnu penziju kada nemaju jednog ili oba roditelja.

Mogao bih da o tome govorim dugo. Verujem da ste me razumeli i verujem da ćete me podržati. Ovo nema nikakve veze sa političkim strankama. Ovo nema nikakve veze sa političkim programom nijedne stranke. Ovo ima veze sa jednom iskrenom željom da neko ko je prošao ceo ovaj put koji vam danas ovde izlažem pomogne onima koji bi mogli biti ili jesu u takvoj situaciji.

Zahvaljujem što ste me saslušali. Gospođa Gordana Matković je odbila ovo da uradi. O njoj sam imao najviše moguće mišljenje. Ona je bila jedan od onih ministara u prošloj vladi čije sam napore podržavao, ali nije razumela ovo o čemu sam govorio. Vas molim, gospodine ministre, da izučite, ako ne može na ovaj način, i pokažete da jesmo ljudi koji su odgovorni, koji su dostojni onih koje ovde predstavljam u ime svih tih malih devojčica i dečaka u Srbiji koji imaju taj problem o kome ja danas ovde govorim.

Čovek u životu jedino ne može da se suoči sa tužnim pogledom tuđe ili vlastite dece. Sve drugo može da podnese. Za taj pogled danas molim podršku i molim da, kada dođemo do amandmana, podržite amandman koji sam ja definisao kao amandman 3a. Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, hvala na pitanju, SPS je dobro. Najvažniji stih u narodnoj pesmi "Ženidba kralja Vukašina" je onaj: "Danas mene u tebe izdala, sutra će tebe u drugoga", mada je nekima važniji: "Što Momčilu beše do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče".
Poštujem svačije pravo da promeni političku stranku, to je njegova procena i on to čini u skladu sa poimanjem političkog delovanja, procenama na političkoj sceni ili nekim drugim pitanjima koja su važna za njega ili za organizaciju kojoj želi da pripada. Ali, neka niko ne kadruje u drugim političkim strankama, neka svoje demokratsko pravo iskoristi u onoj stranci u kojoj se trenutno nalazi. Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, reklamiram član 99. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Četiri i po minuta uvažena koleginica je govorila o nečemu što apsolutno nije tema današnjeg zakona. S tim u vezi želim da kažem sledeće.
Kada neko donosi političku odluku, on preuzima odgovornost za posledice koje ta odluka može da ima po građane države u kojoj se bavi politikom ili u kojoj sprovodi politiku. Istine radi, dužan sam da kažem nekoliko stvari. Opisivanje stanja na način kao što smo to čuli za trenutak može da se učini simpatičnim ili može da ostavi utisak da govornik odlično poznaje situaciju.
Samo želim da podsetim, 1972. godine ondašnja država Srbija donela je odluku da se fondovi zemljoradničkog osiguranja spoje sa radničkim osiguranjem i to je bio jedini način da seljaci u Srbiji dobiju pravo na besplatan bolnički dan i besplatnu zdravstvenu zaštitu. Ukoliko bismo primenili princip koji se može nazvati stečajem, ostavili bismo jedan ogroman broj stanovnika naše zemlje, koji je dao najviše što je mogao u proteklih nekoliko decenija, bez prava na pravu i punu zdravstvenu zaštitu. Naravno da je to dodatno komplikovalo bonitet fonda radničkog osiguranja u Srbiji.
Takođe, o tome će biti reči povodom nekih drugih zakona, želim da kažem - tvrditi sa ove govornice da se nije ulagalo u energetski sistem ili da nije vršena njegova reparacija je neodgovorno. Podsećam vas da je elektroenergetski sistem ove zemlje bio laboratorija za ispitivanje bombi sa grafitnim i drugim vlaknima, da je faktička šteta tokom NATO agresije samo u elektroenergetskom sistemu veća nego pet budžeta Republike Srbije; da je ova zemlja smogla snage, bez donacija i kredita, da energetski sistem, njegovu tehničku kondiciju podigne na nivo da građani i privreda imaju kakav-takav nivo energetskog obezbeđenja.
To sve govori zašto stečaj nije moguće primeniti u svim oblastima života. Ne kažem da je uvažena koleginica o ovome govorila zlonamerno, ali želim da suprotstavim nekoliko stvari ovome što je ovde rečeno. SPS će najverovatnije glasati za zakon o stečaju. To je nesporno, to razumemo kao ekonomsku i svaku drugu potrebu, ali sam bio dužan da u ime svih onih koji o ovome razmišljaju na način kao što sam ja ovde izložio kažem ovih nekoliko rečenica.
Član 99, vrlo kratko. Narodni poslanik je dužan da za govornicom govori istinu. Nije istina da radnici "Sartida" nisu primali plate.
"Sartid" je nastao kao metalurški kombinat, kao proizvod političke odluke u jednom delikatnom trenutku koji je u Srbiji okarakterisan kao liberalizam, sa procenom da mogu doći teški dani i da je ovoj državi takav kombinat neophodan. On je, između ostalog, podigao pola Smedereva. Danas možemo da govorimo o tome na ovaj ili onaj način, da se nadgornjavamo ekonomskim ili nekim drugim parametrima, ta fabrika, taj kombinat je bio neophodan Srbiji, kao što je neophodan i danas. Da ga nije bilo, trebalo ga je izmisliti.
Primenjujući princip analogije u odnosu na ovo, ukoliko bismo ovo što je gospodin Vlahović govorio mogli da uzmemo kao načelo, sve evropske države bi mogle da pogase železnice zato što su nerentabilne. Jedna država koja je ozbiljna, koja drži do sebe, ima obavezu da stvara resurse koji mogu u jednom trenutku da budu dragoceni, kao što je u proteklih nekoliko decenija Železara u Smederevu to bila.
Sve ovo drugo je stvar posebnih analiza i ako neko u tome snosi odgovornost treba to da nazovemo pravim imenom i te ljude koji su to radili, ali to vreme u kojem je nastao ovaj kombinat je bilo jedno delikatno vreme kada se cenilo, sa punim pravom, danas znamo, da po Srbiju mogu doći teški dani, kao što su u jednom trenutku došli.
Dakle, Kombinat Smederevo je, na jedan način koji mi danas možemo na ovaj način da okarakterišemo, u jednom trenutku Srbiji dao onu snagu koju ne bi mogla dati nijedna fabrika, kada smo bili pod staklenim zvonom, hermetički zatvoreni, iz razloga koji su opštepoznati.
Dakle, da podignemo spomenik Železari, takvoj kakva jeste, i nećemo pogrešiti. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, gospođo Čolić ministre za prosvetu, dame i gospodo narodni poslanici, ne trebalo niko da ima strah kada se prosveti vraća nacionalni karakter i kada se biraju organi koji treba da obezbede da se to dogodi.
Uzeću ime jedne lepe voćke, dunja se zove. Svaka dunja ima obavezu da svaka naredna dunja ima istu lepu boju i isti miris kao ona prethodna. Svaka vlada ima obavezu da u procesu obrazovanja obezbeđuje da se sačuva nacionalni karakter tog procesa.
Političari imaju pravo da ovde izlažu različite vizije. Mi smo se opredelili da podržimo ovu koja je pred nama i ne treba niko da se boji od toga da neko, ko ima stvarnu potrebu da obezbedi da se ne ugrozi nacionalna supstanca, to čini na način kao što se to čini izmenama i dopunama ovog zakona koji je ovde.
Podsećam i molim one koji su potpisivali ekspertska tumačenja da je iz programa za srpski jezik izbačen Petar Kočić i Stevan Sremac. Molimo vas, vratite ovu dvojicu velikana u program za srpski jezik. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče, gospođo Pop-Lazić, Ivica Dačić je narodni poslanik i šef jedne poslaničke grupe. Za razliku od nekih drugih, on nema starešinu izvan svoje partije i ne može da ga povlači niko, kako vi to ovde mislite. Ako ipak mislite da može, pokušajte. Hvala lepo.