Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7116">Judita Popović</a>

Judita Popović

Liberalno demokratska partija

Govori

Predsedavajući, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, jeste, našim rešenjem u stvari se menja bitno pristup lokalnim samoupravama, odnosno u ovom slučaju gradskim opštinama. To samo znači da davanjem podrške tom jednom koraku, bukvalno jednom koraku, koji je napravljen sa ovim predlogom zakona o javnoj svojini, mi ne odustajemo od očekivanja da će se napraviti i sledeći korak, a sve u tom pravcu neke ozbiljnije sadržinske decentralizacije i prenosa ovlašćenja nadležnosti i imovine na sledeće nivoe teritorijalne organizacije, kao što su pokrajina ili jedinice lokalne samouprave.
Ovim stavom 4. predviđa se u zakonu da se statutom grada može predvideti da gradska opština ima pravo javne svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, neophodnim za rad organa i organizacija gradske opštine.
Dakle, mi nismo zadovoljni ovim rešenjem i smatramo da treba da se statutom grada predvidi da gradska opština ima pravo javne svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, a sve zbog toga što ona sa tim pokretnim i nepokretnim stvarima vrši svoje delatnosti odnosno potrebno joj je da organizuje taj svoj rad.
Prema tome, ne treba da se prepusti gradu da o tome odluči da li će dati gradskoj opštini ovlašćena, u tom smislu kao što sam navela, nego upravo da se gradu naloži da statutom to predvidi. Dakle, isključuju se jedna arbitrernost, a pri tom se u znatnoj meri jača kapacitet gradske opštine, odnosno tih mesnih zajednica pri gradovima.
Poštovani gospodine predsedavjući, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, evo još jedno rešenje Vlade koje daje prilično velike mogućnosti i za zloupotrebe.
Dakle, Vlada može odlučiti da se nepokretnost u svojini Republike Srbije na kojoj postoji pravo korišćenja iz člana 18. ovog zakona oduzme od nosioca prava korišćenja i u slučajevima koji nisu navedeni u stavu 7. ovog člana, pod uslovom da se nosiocu prava korišćenja obezbedi korišćenje druge odgovarajuće nepokretnosti.
Dakle, morala sam da pročitam ovaj stav da bi bilo zaista u potpunosti jasno šta se predviđa kada se ne definišu razlozi zašto može da se oduzme pravo korišćenja.
U prethodnom stavu tačno se definiše kada se može oduzeti pravo korišćenja, što takođe daje određene mogućnosti, proizvoljnosti, pa na kraju krajeva i zloupotrebe. Dakle, ovde imamo dva pristupa kada se može oduzeti pravo korišćenja. Ovaj član se poziva na član 18. kao člana koji definiše one koji imaju pravo korišćenja. Iz ovoga člana proizilazi da pravo korišćenja imaju i ustanove i javne agencije i druge organizacije čiji je osnivač Republika Srbija, AP, ili jedinice lokalne samouprave, ali nosioci prava korišćenja su, između ostalog, i gradske opštine i mesne zajednice. Onda je interesantno to da, ukoliko Vlada već hoće da malo smanji svoje nadležnosti i svoja ovlašćenja, zašto ponovo pribegava ovakvoj vrsti rešavanja problematike tako što će, u stvari, na sednicama Vlade odlučivati o tome da li će oduzeti pravo korišćenja mesnoj zajednici, ili gradskoj opštini.
To u svakom slučaju ne vodi nekoj efikasnosti rada, ali daje široke mogućnosti zloupotreba. Kada god u zakonu nešto nije definisano, to daje upravo mogućnost zloupotreba.
Međutim, osvrnula bih se na ono malopre što smo govorili i jednom i u drugom slučaju, jer Vlada je dala obrazloženje da se amandman ne prihvata iz razloga što je predloženo rešenje prikladnije. Dakle, i na amandman poslanika LDP na član 18. kao i na ovaj član 22. Ovde mi ne pričamo o kurtoaziji, nego pričamo o tome da je neki amandman, odnosno rešenja iz amandmana u skladu sa Ustavom ili ne.
Vi ste, gospodine ministre, citirali član 89. stav 4. Ustava i kaže se da ovo rešenje iz amandmana na član 18. poslanika LDP nije u skladu sa ovim stavom Ustava. Ne vidim zaista zašto nije u skladu, s obzirom da ovaj stav predviđa da Statutom grada može se predvideti da se na teritoriji grada obrazuju dve ili više opština. Dakle, to nema nikakve veze sa tim što smo mi predložili da se Statutom grada predvidi mogućnost da se gradskim opštinama da pravo vlasništva na nekretnine i pokretnine.
Prema tome, kao što je proizvoljno obrazloženje dato u Mišljenju Vlade kojim su odbijeni amandmani, tako je u stvari proizvoljan bio i ovaj odgovor, zašto na sednici Vlada nije usvojila amandman na član 18. poslanika LDP.
Hvala vam, gospodine predsedavajući.
Gospodine Ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Republički javni pravobranilac je tzv. državni advokat. U pravobranilaštvu rade pravnici sa položenim pravosudnim ispitom. Prema tome, to su najkvalifikovanija lica da pripreme akte za Vlade o pribavljanju i raspolaganju stvarima u svojini Republike Srbije. dakle, oni su najpozvaniji na to da se jasno opredele prema tim aktima i prema tim pribavljanjima i prema tim raspolaganjima koja su u njihovoj nadležnosti kada se radi o svojini Republike Srbije.
Prema tome, zaista ne vidimo razloga zašto se nije prihvatio ovaj naš amandman, ovo naše predloženo rešenje da najkvalifikovaniji deo pravne struke bude nadležan za tako ozbiljan posao kao što je pribavljanje odnosno raspolaganje državnom imovinom.
Poštovani gospodine predsedavajući, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, iz obrazloženja zašto je naš amandman odbijen stoji da je ovaj amandman u suštini prihvaćen, na taj način, što je Vlada podnela amandman, tako što se iz Predloga zakona brišu reči, ili ako je to sa aspekta interesa nosioca javne svojine, najcelishodnije rešenje.
Vi jeste na neki način poboljšali ovo zakonsko rešenje i ovaj član zakona. međutim, i dalje smatramo da je neposredna pogodba jednostavno nedopustiva u postupku pribavljanja ili otuđenja imovine, pokretnosti, nepokretnosti u imovini Republike Srbije.
Hvala, gospodine predsedavajući. Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi se protivimo tome da se i pokretnine pribavljaju i otuđuju neposrednom pogodbom. Smatramo da Srbija sa ovakvim nivoom korupcije, koja je u Srbiji veoma naglašena, ne može sebi da dozvoli bilo kakvu mogućnost da se ta korupcija pojavi i prilikom nabavljanja, odnosno otuđenja pokretnih stvari, a tiče se pokretnih stvari koje su deo državne imovine.
Isto kao što se to desilo sa pribavljanjem, odnosno otuđenjem nepokretnosti, Vlada je pribegla određenom poboljšanju rešenja iz zakonskog predloga, ali to ne prelazi domen šminke. Prema tome, zaista ne vidimo razlog zašto se amandman poslanika LDP, kojim je predviđeno da se stav 3. člana 33. briše, nije usvojio.
Skrenula bih pažnju i na postojeće rešenje iz Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, na članove 6. i 33. Član 6. reguliše pribavljanje i otuđenje nepokretnosti i taj član ne predviđa neposrednu pogodbu. Dakle, staro rešenje lošeg zakona je bolje od novog rešenja novog zakona. Član 33. samo u izuzetnim uslovima predviđa neposrednu pogodbu za pribavljanje i otuđenje pokretnina.
Dakle, zaista je neprimereno da se jedan tako loš zakon, kao što je ovaj zakon iz 1995. godine, na ovaj način promoviše, da daje neka bolja rešenja od jednog zakona koji ima ambicije da bude progresivan i da ima neki potencijal.
Hvala, gospodine predsedavajući. Dame i gospodo narodni poslanici, i dalje smo na temi neposredne pogodbe. Međutim, sada se radi o zakupu. Kao što je neposredna pogodba neprimerena za pribavljanje i otuđenje pokretnina ili nepokretnosti, na isti način je ona neprimerena i davanju u zakup određene imovine neposrednom pogodbom. Dakle, isto obrazloženje i za ovaj amandman, kao i za prethodne amandmane koji se tiču pribavljanja, odnosno otuđenja.
Ponovo napominjem da za Srbiju neposredna pogodba, kao rešenje u upravljanju raspolaganju određene državne imovine, ne može da da pozitivna rešenja.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, ovaj amandman je tehničke prirode, s obzirom da smo mi ulagali amandmane na sve ove prethodne odredbe zakona koje su se odnosile na mogućnost pribavljanja i otuđenja nekretnina, pokretnina, odnosno davanje u zakup neposrednom pogodbom imovine Republike Srbije.
Mi smatramo da to nije dobro rešenje i da bi smo u stvari ostvarili taj cilj, da se izbriše ta mogućnost neposredne pogodbe i zakona i na ovaj član 35. smo stavili amandman, tako da onemogućimo Vladu, da Vlada uredbom ustanovi i načine te neposredne pogodbe. Smatramo da Vlada ne može u tom smislu da odlučuje jer je to prevelika proizvoljnost i prevelike mogućnosti se daju ovoj grani vlasti, izvršnoj jer se radi o često jako velikim vrednostima i velikom imovinom. Prema tome, ovaj član 35. u stvari samo je nastavak tog lošeg rešenja koje je započet sa članom 33., 34., pa sad i 35. odnosno sa članom 29.
Hvala poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo u stvari predložili da Republičko javno pravobranilaštvo bude onaj ključni organ koji će zaključivati ugovore o otuđivanju, pribavljanju, davanja u zakup, dakle, republički pravobranilac će biti taj koji će u stvari da pravno uokviri sva raspolaganja imovinom Republike Srbije, a vidimo da je predlagač bio mišljenja da je najbolje da to obavi direkcija, Direkcija za imovinu koja je pokazala na koji način radi u proteklih 16 godina.
Napominjem, da Direkcija za imovinu koja je imala obavezu da vodi evidenciju o celokupnoj imovini koja je nacionalizovana 1995. godine, dakle, imovina koja je tim jednim zakonom od 19 članova bukvalno oduzete od pokrajina i od jedinica lokalnih samouprava.
Dakle, radi se o celokupnoj pokretnoj, nepokretnoj i ostaloj imovini, a ta Republička direkcija je bila u stanju da evidentira samo 5% od ukupne imovine, odnosno nepokretnosti sa kojima je raspolagala, dakle, uopšte nije imala u vidu sa kakvim nepokretnostima raspolaže, bila je veoma neažurna, prilikom davanja mišljenja i saglasnosti na raspolaganju AP, odnosno jedinicama lokalne samouprave, kada je to bilo prilično nužno, kada je tim autonomijama bilo potrebno da reše neka svoja goruća pitanja u autonomiji, odnosno lokalu. Često se godinama čekalo na mišljenja i saglasnosti bilo kakvu odluku direkcije, a ista ta direkcija dalje se promoviše sa ovakvim Predlogom zakona, a mislimo da to nije u redu i da to ipak treba da se prepusti onom organu odnosno Republičkom javnom pravobraniocu, kako smo mi predložili amandmanom.
Hvala gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član samo ukazuje koliko smo bili u pravu kada smo utvrdili da je ipak Republički javni pravobranilac onaj koji može najkvalitetnije da odgovori izazovima, svim pravnim poslovima koji su potrebni da bi se upravljalo, raspolagalo sa državnom imovinom.
Ovim članom 37. predlagač ustvari predviđa da se svi ugovori o pribavljanju i otuđenju nepokretnosti u svojini Republike Srbije, zaključuje po prethodnom pribavljenom mišljenju Republičkog javnog pravobranioca.
Dakle, ako Republički javni pravobranilac je nadležan da da svoje mišljenje o kvalitetu tog pribavljanja ili otuđenja. Zar nije mnogo celishodnije i efikasnije i preskačemo ustvari jednu nepotrebnu kariku u smislu te direkcije za otuđenje odnosno pribavljanje nepokretnosti. Prema tome, ipak je taj Republički javni pravobranilac onaj koji je najkvalitetniji za ove poslove.
Hvala, gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj član 45. pravi veliki problem, s obzirom da je dobrim delom u koliziji sa odredbama Zakona o planiranju i izgradnji koji se odnosi na konverziju prava vlasništva na izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, pa i na neizgrađenom građevinskom zemljištu, kada se radi o preduzećima koja su imovinu, odnosno to građevinsko zemljište stekli tokom privatizacije, odnosno prinudnim izvršenjem. Ovaj član 45. jasno precizira i kaže da u slučaju da se radi o imovini, odnosno nepokretnostima, građevinskom zemljištu, jer to proizilazi ukoliko se pažljivo čitaju sve ove odredbe koje prethode ovom članu 45.
Dakle, ukoliko se na tom zemljištu ima pravo korišćenja, u tom slučaju ono može preći u pravo vlasništva kada je to korišćenje bilo aktuelno u momentu donošenja, odnosno stupanja na snagu ovog zakona. Radi se o konverziji bez naknade. Kako drugačije to nazvati, nego konverzijom. To je, u stvari, samo jedan od argumenata koji smo mi iznosili prilikom raspravljanja o Zakonu o planiranju i izgradnji, kada smo rekli da nije dobro da se tako ozbiljne stari kao što je režim građevinskog zemljišta unosi u takav jedan zakon, kao što je planiranje izgradnje. To je trebalo da se u ovakvom zakonu, kao što je zakon o javnoj svojini, reguliše, da na jednom mestu imamo sve vrste imovine, pa između ostalog, i građevinsko zemljište, a ne da pokušavamo da shvatimo šta je zakonodavac hteo da kaže kada je predložio ovakvo jedno rešenje, kao što je ovo rešenje u članu 45.
Poštovana gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, jeste, naš stav je da mora da se evidentira imovina, moraju da se evidentiraju sredstva, pokretnosti i nepokretnosti i sve ostalo. Dakle, mora da se zna i količina i vrednost i kretanje i sve ostalo.
Međutim, mi se u stvari ne slažemo da ponovo ista ta Republička direkcija, koja je i do sada vodila evidenciju nepokretnosti u javnoj svojini, i dalje za to bude nadležna. S obzirom da je to bilo izuzetno loše rešenje, s obzirom da se izuzetno loše radilo, izuzetno loše gazdovalo, izuzetno loše evidentiralo, ne vidim razlog zašto ponovo istom tom organu, Republičkoj direkciji, koja je nanela toliku veliku štetu tokom primene Zakona o sredstvima u svojini Republike Srbije, lokalnim samoupravama i pokrajini Vojvodine, ponovo dati mogućnost da ponovi iste greške.
Dakle, ukoliko se greške uoče, najbolje je da se te greške otklone, pa iz tog razloga smo i podneli amandman da se briše obaveza i Republike Srbije, kao i jedinice lokalne samouprave ili autonomne pokrajine, da pruže sve podatke Republičkoj direkciji, radi evidentiranja nepokretnosti u javnoj svojini.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, 19 članova je imao ovaj zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije iz 1995. godine, ovim zakonom je nacionalizovana celokupna imovina jedinica lokalnih samouprava i pokrajina. Ovaj zakon ima 80, 90 članova koji imaju tu ambiciju da isprave se ono što nije valjalo u ovom zakonu iz 1995. godine.
S obzirom na tu količinu članova odredaba zakona u odnosu na onih 19 članova, postoji jedna sumnja da se sa tim velikim brojem htelo nešto sakriti, htelo nešto uraditi, a da se ne uradi ništa.
Zaista, kada smo rekli da je sa ovim zakonskim predlogom u stvari samo jedan korak napravljen ka nekoj ozbiljnoj decentralizaciji u potpunosti smo bili u pravu. Evo i ovaj član 73, u stvari, samo definiše nepokretnosti koje su neophodne Republici Srbiji, što predstavlja opet izuzetak neki, kojim izuzetkom se dalje ograničavaju određena prava koja bi trebala da se ustupe jedinicama lokalnih samouprava ili autonomnih pokrajina. Dakle, kada imamo u vidu da prirodna bogatstva ostaju tamo gde su bila, da dobra u opštoj upotrebi su delimično načeta, a dobra od posebnog interesa za Republiku Srbiju i dalje ostaju u vlasništvu Republike, onda nam je potpuno jasno da je ovaj zakon samo jedan mali iskorak za promenu.
Hvala gospođo predsedavajuća. Poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo, pre svega, imali u vidu interes pokrajine Vojvodine, kao i lokalnih jedinica samouprave, kada smo predlagali da se na drugi način reguliše vraćanje te imovine koja je oduzeta i da se na mnogo sadržajniji način ta imovina i vrati.
Međutim, nažalost, mi smo u odgovoru dobili veoma kratka obrazloženja zašto se svi ti naši amandmani nisu usvajali. Uglavnom se sve to svelo na to da se amandman ne prihvata iz razloga što je predloženo rešenje prikladnije. Dakle, zakonsko rešenje je prikladnije. Dakle, ostalo se pri tome da ovaj zakon o javnoj svojini ima obrazloženje od pola stranice, a sva ova obrazloženja kojima se odbijaju amandmani koje su podneli poslanici LDP odbijaju sa jednim kratkim obrazloženjem, sa jednom kratkom negacijom bez ikakvih argumenata.
Dakle, ostaje da mi sa ovim amandmanima zaista nismo hteli da na bilo koji način ugrozimo reformu javne svojine, nego smo samo hteli da popravimo sadržinu ovog zakona. Međutim, očigledno da nema dovoljno hrabrosti, nema dovoljno političke volje da se malo više udubi, kompleksnije udubi, u ovu problematiku javne svojine, javnih svojina i decentralizacije.
Gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, da se vratimo ovom zakonu o javnoj svojini.
O zakonu danas ne možemo da govorimo ukoliko ne spomenemo onaj zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije iz 1995. godine. radi se o jednom zakonu koji je doživeo duboku starost, s obzirom na brzinu kojom se kod nas postojećim zakon zamenjuju novim, koji su rezultati tog zakona. Zakon je proizveo katastrofalne rezultate. Šteta se meri u milijardama evra. Nema naseljenog mesta u Srbiji u kojem ljudi neće vam pokazati neku imovinu koja je devastirana samo zahvaljujući primeni tog nesrećnog zakona u sredstvima u svojini Republike Srbije.
Dakle, država se pokazala kao loš gazda, kao loš vlasnik, kao loš upravljač.
Navela bih vam samo nekoliko primera lošeg gazdovanja naše države, i to u skorijoj istoriji. Kao prvo bih navela slučaj NIS. To je Naftna industrija Srbije. Ona je pravni sledbenik vojvođanskog Naftagasa. Na dva načina je država pogrešno upravljala tom imovinom, u stvari, javnim preduzećem. Kao prvo, način na koji je privatizovana ta kompanija, govori dovoljno o tome koliko se vodilo računa o interesima Srbije.
Kao drugo, u delatnost NIS, između ostalog, spada i eksploatacija nafte. Nafta je prirodnog bogatstva. Na žalost, sledećih 30 godina ova država će ostvarivati samo 3% rudne rente, pet puta manje od bilo koje države u Evropi koja eksploatiše naftu.
To je jedan od primera na koji način država raspolaže privrednim bogatstvima. Upravo ta privredna bogatstva, kao dobra od opšteg interesa su neupitna za ovaj zakon o javnoj svojini. O tome ne može da govorimo, to i dalje ostaje državno, iako se država pokazala da baš ne ume da upravlja imovinom koja, čini se, daje na nadležnost.
Dugo smo čekali ovaj zakon o javnoj svojini. Nismo zadovoljni reformskim potencijalom koji nam nudi. Kao kuriozitet, spomenula bih Zakon o planiranju i izgradnji, koji recimo u članu 100, daleko hrabrije se upušta u tu neko svojinsku transformaciju, s obzirom da korisnici jedinice lokalne samouprave, pokrajina i Republika postaju vlasnici, ona postaje javna svojina neizgrađenog i izgrađenog gradsko građevinskog zemljišta, koje je ranije postojalo u formi prava korišćenja. To jeste jedan hrabar potez u tom Zakonu o planiranju i izgradnji, a mogu vam reći da je amandmanskom intervencijom LDP došlo do tog rezultata.
Da ne bi bilo zabune, zakon iz 1995. godine jeste zaokružio centralizaciju Srbije. Ovaj Zakon o javnoj svojini definitivno ne predstavlja diskontinuitet i definitivno ne prestaje sa tom lošom navikom, sa tom lošom praksom da se toliko držimo centralizacije kao najvećeg mogućeg dostignuća u razvoju jedne države.
Međutim, s obzirom da postoje određeni pomaci, s obzirom da postoje neka dobra rešenja u ovom zakonu, i ako po našem mišljenju to nije dovoljno, po našem mišljenju se jako sporo radi na reformi države i zakonodavstva, odnosno zakona koji su od takvog kapitalnog značaja za dalji razvoj društva. Moramo podržati ovaj zakonski predlog i mi ćemo ga podržati sa očekivanjima, da će se ovaj zakon ubrzo menjati i sve to u toj vrsti, da će u stvari raditi na jačanju decentralizacije.
Ne može se samo jednim zakonom o javnoj svojini završiti posao decentralizacije, to je nedovoljno. Prema tome, očekujemo da ova država učini daleko više u tom pravcu.
Poštovani gospodine predsedavajući, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, radi se o tome da i ovaj član 349. Predloga zakona o krivičnom postupku stavlja u neki povlašćeniji položaj tužioca.
Slažemo se oko tužilačke istrage koja je dobar pomak u smislu poboljšanja efikasnijeg rada celog pravosudnog sistema, međutim ne moramo baš u svakom momentu da insistiramo na tome da tužilac ima mnogo veću ulogu, mnogo veći značaj u odnosu na ostale učesnike u krivičnom postupku.
Ovaj član predviđa da javni tužilac izlaže optužnicu i sve ono što je najbitnije u optužnici, a isto to pravo ne daje se eksplicite i suspidijarno tužiocu odnosno oštećenom kao tužiocu ili privatnom tužiocu, s obzirom da oni nisu u mogućnosti da optužbu odnosno privatnu krivičnu tužbu izlažu već to pravo prenose faktički na predsednika veća. Time oni pokazuju neku vrstu drugorazredne uloge koja im je data u sudskom postupku, jer to je jako bitan momenat kada neko ko je podneo optužbu odnosno privatnu krivičnu tužbu može da tačno konkretno navede koji su to razlozi koji su ga nagnali da pokrene sudski postupak.
Prema tome, mislim da bi bilo dobro da se promeni stav Vlade u pogledu ovog člana prema ulozi supsidijarnog tužioca, dakle oštećenog kao tužioca i privatnog krivičnog tužioca.
Ovim putem bih htela da napomenem i jedno loše rešenje koje je predviđeno članom 300. ZKP stav 2. i stav 7. Zakona, s obzirom da je i u tim slučajevima data ta uloga tužiocu da sam procenjuje da li da pozove okrivljenog odnosno da li da pozove osumnjičenog i njegovog branioca prilikom saslušanja svedoka ili ne.
Jako je loša praksa koja se ovim zakonskim predlogom uvodi, da tužilac ukoliko proceni da može da se izvrši određeni uticaj na svedoka odnosno na bilo koji način da se ugrozi integritet svedoka od strane osumnjičenog ili njegovog branioca, da se u tom slučaju branilac i osumnjičeni ne pozovu.
Bez obzira što se tu radi o teškim krivičnim delima, kao što je organizovani kriminal i ratni zločinci, smatram da je ipak potrebno da se osumnjičenom i braniocu i u tom momentu suđenja, dakle u istrazi, dozvoli mogućnost da učestvuju u postupku, a postoje određeni načini na koje sud, odnosno tužilac, može da reaguje za bilo kakav neumesni postupak ili uticaj osumnjičenog, odnosno njegovog branioca.
U krajnjem slučaju, i tehnički to je problem. Kako će znati osumnjičeni, odnosno njegov branilac, koji su svedoci saslušani sve do momenta podnošenja optužnice, ukoliko nisu morali biti pozvani, a dato je pravo tužiocu da odluči da li će ih pozvati ili ne. Dakle, to je jako bitno.
Sa druge strane, prisutna lica u krivičnom postupku, odnosno u istražnom postupku, kada postavljaju pitanja osumnjičenom svedoku ili veštaku, to rade samo uz dozvolu tužioca i preko njega, ukoliko ne dozvoli tužilac da se direktno postavljaju pitanja osumnjičenom, veštaku ili svedoku. Mislim da je i to od velikog značaja što se neke vrste autonomije tiče, osumnjičenog, njegovog branioca i ostalih učesnika, odnosno prisutnih lica u tom istražnom postupku.
Dakle, moramo paziti kada donosimo neka, pretpostavljam, dugoročnija rešenja za krivični postupak, da nekako ne pređemo tu granicu autoritarnosti i restrikcije prema osumnjičenom, okrivljenom, odnosno optuženom.