Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Judita Popović

Judita Popović

Liberalno demokratska partija

Govori

Javljam se po članu 104. Poslovnika. Smatram da sam kao potpredsednik Skupštine imala pravo, ako ništa drugo, bar, da se preko mikrofona izjasni predsedavajući o tome da li imam pravo na repliku ili nemam pravo, a ne ovako kroz neku diskusiju za ovim stolom.
Inače, javila sam se iz razloga s obzirom na to da je Liberalno demokratska partija prozvana da je napravila neku trgovinu u vezi svog kandidata za Poverenika. Dakle, Liberalno demokratska partija jeste bila formalni predlagač kandidata, međutim, uz Liberalno demokratsku partiju bilo je i 211 nevladinih organizacija koje su podržale ovaj predlog.
To je ogromna podrška za jednog kandidata, a to je gospodin Miletić. Ni o kakvoj trgovini se ne radi. Mi smo i tada u prvom pokušaju kada je taj kandidat predložen smatrali da ispunjava sve formalno-pravne uslove, što jeste, imao je bukvalno sve uslove koji su zakonom predviđeni, a to što ima pogrešno tumačenje Zakona o zabrani diskriminacije, to je opet drugo pitanje.
Dakle, ostajem pri tome da je Liberalno demokratska partija zaista predložila gospodina Miletića, ali da su uz Liberalno demokratsku partiju taj predlog stavile i nevladine organizacije, i to 211. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zakoni koji su danas na dnevnom redu Skupštine upravo su dokaz tome da opozicija u ovoj skupštini mora pre svega da vodi računa o tome koliko su zakoni kvalitetni i koliko zakoni koji su na dnevnom redu poboljšavaju život građana i unapređuju celokupno društvo.
Vodeći računa o svemu tome, LDP uvek je na stanovištu da, ukoliko zakoni utvrđuju ove kvalitete, u tom slučaju bez obzira što je LDP u opoziciji ona te zakone mora podržati upravo u cilju koji sam malopre i napomenula.
Kada pođemo od prva tri zakona, ta prva tri zakona u stvari predstavljaju jednu zakonsku obavezu usklađivanja postojećih zakona sa Ustavom. Dakle, zašto ne glasati za te zakone, ukoliko je to već jedna zakonska obaveza? Mi zaista poštujemo zakone i smatramo da celokupna zajednica mora pre svega uvek da ima u vidu da su zakoni oni koji uređuju i određuju život u jednoj državi.
Kada idemo redom dalje po ovim zakonima, možemo takođe potvrditi da nemamo razloga da ne podržimo zakon o obeležavanju dana žalosti na teritoriji Republike Srbije, odnosno njegove izmene. Nemamo razloga da ne podržimo odluku o utvrđivanju stare i retke knjige od izuzetnog značaja.
Takođe moramo podržati Konvenciju o očuvanju nematerijalnog kulturnog nasleđa, a takođe ćemo podržati i Predlog zakona o potvrđivanju Okvirne konvencije Saveta Evrope o vrednosti kulturnog nasleđa za društvo.
Dakle, nakon što sam se izjasnila o tome da LDP ima pozitivan stav o zakonima koji su na današnjem dnevnom redu, moram se izjasniti i o tome da zaista ne možemo da podržimo recimo činjenicu da su ove prve tri tačke dnevnog reda, odnosno ti zakoni o izmenama Zakona o opštem upravnom postupku, Zakona o službenoj upotrebi jezika i izmene Zakona o objavljivanju zakona, drugih propisa i opštih akata i o izdavanju Službenog glasnika Republike Srbije uvršteni u skupštinsku proceduru još 16. januara 2009. godine, 26. decembra 2008. godine, kao i 12. decembra 2008. godine.
Dakle, previše je vremena prošlo od momenta kada su ti zaista važni zakonski predlozi stigli u Skupštinu i kada su stigli na dnevni red, pogotovo što su sva tri predloga zakona predata sa predlogom da se uvrste u hitnu proceduru, a pogotovo što je 31. decembra 2008. godine istekao taj rok usklađivanja zakona i propisa sa Ustavom iz 2006. godine.
Dakle, već sama Skupština očigledno na neki način nije postupala po zakonskim obavezama, nije poštovala ustavni zakon koji je obavezao da određene zakonske propise uskladi, odnosno izglasa i donese u Skupštini radi usklađivanja sa Ustavom.
Kada govorimo o zakonu o službenoj upotrebi jezika i pisama, posebno pozdravljamo ovaj zakon i to njegov član 4, kojim se faktički unose određene novine i menja se član 11. postojećeg Zakona o službenoj upotrebi jezika, pogotovo stav 4. koji, pored već postojećih prava nacionalnih manjina o upotrebi njihovog jezika službeno, ujedno predviđa i da se na teritorijama iz stava 2. ovog člana imena organa koji vrše javna ovlašćenja, nazivi jedinica lokalne samouprave i naseljenih mesta, trgova i ulica i drugi toponimi ispisuju i na jeziku dotične nacionalne manjine prema njenoj tradiciji i pravopisu.
Ovim članom se u stvari maksimalno poštuje Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina.
Međutim, ovaj zakon ujedno i dokazuje i potvrđuje da je zaista potrebno da se vrše određene izmene u postojećem Ustavu, koji kao službeni jezik i upotrebu jezika i pisama predviđa srpski jezik i ćirilično pismo, a ovaj zakon, odnosno ove izmene i dopune, shvatajući da je realnost mnogo bitnija, samo napominju da je u RS u službenoj upotrebi srpski jezik.
Zaista je šteta što se srpski jezik lišava i tog drugog svog pisma, a to je latinično pismo, a sve u ime nečijeg patriotizma potpuno nepotrebnog. Možemo da se složimo oko toga da je vreme, ako ni zbog čega drugog onda zbog ovog zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, da razmislimo o tome koliko je potrebno da se i Ustav u međuvremenu menja.
Kada krenemo na zakon o objavljivanju zakona i drugih propisa i opštih akata i izdavanju "Službenog glasnika RS", posebno bih podvukla i podržala to što ovaj zakon, u stvari ove izmene postojećeg zakona predviđaju da se besplatno objavljuju u "Službenom glasniku" zakoni i propisi koji su obavezni da se objave u tom "Službenom glasniku". Zaista je besmisleno da jedno javno preduzeće zarađuje na konto toga što će objavljivati zakone i propise koje donosi ova država.
Kada bismo rekli nešto o zakonu o obeležavanju dana žalosti na teritoriji RS, ne možemo a da ne podržimo činjenicu da je zaista dobro što će RRA da preuzme nadležnosti nadležnog ministarstva zaduženog za oblast informisanja u pogledu sprovođenja odredaba zakona o obeležavanju dana žalosti, u pogledu poštovanja tih odredaba od strane emitora.
Zašto je to dobro? Htela bih da vas podsetim na to da je prošle godine prilikom smrti i sahrane patrijarha Pavla isključeno i onemogućeno emitovanje hrvatske televizije "1" i "2", sve sa obrazloženjem da je navodno na taj način onemogućeno da se u danima žalosti peva i igra, odnosno da se emituju filmovi koji bi na neki način ugrozili dostojanstvo ove države i sahranu i smrt patrijarha Pavla. Mislim da je to nedopušteno i dobro je da se uvede red i u ovoj oblasti.
Zaista podržavamo ove predloge zakona u pogledu očuvanja nematerijalnog kulturnog nasleđa ili predlog odluke o utvrđivanju stare i retke knjige od izuzetnog značaja, kao i Predlog zakona o potvrđivanju Okvirne konvencije Saveta Evrope o vrednosti kulturnog nasleđa. Mislim da su ovo veoma kvalitetni predlozi zakona, odnosno konvencije, kojih država Srbija zaista treba da se drži baš iz tog razloga da bi unapredila kulturni prostor ove države.
Sve u svemu, kada uporedimo ove zakone sa politikom LDP, onda možemo da zaključimo to da smo mi i u obavezi, ne samo što ćemo glasati za predloge ovih zakona, da to činimo upravo radi ljudi koji glasaju za LDP, kao i uostalom za sve građane Srbije, jer ovi zakoni su takvi zakoni koji unapređuju život u Srbiji.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi poslanici Liberalno-demokratske partije podneli smo ovaj amandman kojim predlažemo jedan potpuno novi član u predloženom zakonu, koji bi predvideo da se zakonom o glavnom gradu, odnosno drugim zakonom o lokalnoj samoupravi, odlučivanje u prvom stepenu, kao i vršenje operativnih poslova u prvom stepenu iz člana 1. ovog zakona, može poveriti pojedinim jedinicama lokalne samouprave ukoliko načela efikasnosti i celishodnosti to nalažu.
Kada smo predložili ovaj amandman imali smo u vidu činjenicu da je predloženi zakon u pretežnom delu tehničke prirode. Čak je i u obrazloženju zakona navedeno da su razlozi za donošenje usaglašavanje tog zakona sa drugim zakonima, otklanjanje kolizije pojedinih zakonskih odredaba i definisanje rokova za postupanje u Republičkom geodetskom zavodu.
Ne spominje se član 14. predloženog zakona. To je taj član zbog kojeg je ovaj zakon danas na dnevnom redu. To se, u stvari, odnosi na maksimalan broj zaposlenih u republičkoj administraciji, što je regulisano Zakonom o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji. Član 14. je u stvari obrazloženje zašto je Vlada morala usvojiti amandman poslanika LDP. Ovaj član ukazuje na činjenicu da Republički geodetski zavod nije u mogućnosti da se nosi sa teškoćama koje su nastale u ovom vremenu kada je usvojen Zakon o planiranju i izgradnji, kada je u toku integracija zemljišne knjige i katastra nepokretnosti, kada ima toliko puno posla, a smanjuje se broj izvršilaca u republičkoj administraciji. Prema tome, ne može da se postigne onaj cilj koji je proklamovan Zakonom o planiranju i izgradnji i Zakonom o utvrđivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji.
Trebalo bi da se razmisli i da se uradi nešto čime će se poboljšati efikasnost i celishodnost rada u administraciji, upravi, odnosno Republičkom geodetskom zavodu. Liberalno-demokratska partija je mišljenja da je potrebno da se uradi decentralizacija i u vršenju ovih poslova, odnosno da se dobar deo poslova poveri u nadležnost lokalnim samoupravama, odnosno gradu Beogradu, gradu Novom Sadu i slično.
Zašto to predlažemo? Kao što sam već navela, upravo vaš predlog zakona ukazuje na to da republička geodetska administracija nije u mogućnosti da sprovede sve one zadatke koji su predviđeni planom i radom Republičkog geodetskog zavoda.
Legalizacija, novi planovi, konverzija, pravo korišćenja, sve su to teškoće koje ne mogu da budu isključivo u nadležnosti jednog tako centralizovanog sistema, kao što je Republički geodetski zavod. Zbog toga je potrebno, radi celishodnosti i efikasnosti rada uprave, da se omogući da lokalne samouprave i gradovi u velikoj meri učestvuju u poverenim im poslovima od strane RGZ. To je, u stvari, onaj cilj zbog kojeg i predlažemo tu decentralizaciju, pre svega efikasnost i celishodnost. Taj cilj se može postići putem decentralizacije. Ta decentralizacija može da se uradi samo tako što će se uključiti, kao što sam već napomenula, grad Beograd, drugi gradovi, odnosno lokalne samouprave. Iz tih razloga je potrebno da se ovaj amandman usvoji.
Posebno bih napomenula da je, recimo, i redovan godišnji izveštaj Zaštitnika građana za 2009. godinu okarakterisao upravu u Republici Srbiji da je u velikoj meri okrenuta prema sebi a ne prema građanima i njihovim pravima i na zakonu zasnovanim interesima, a potrebna ravnoteža pomerena je na stranu administracije, kada su u pitanju prava građana. Kada se radi o obavezama, dakle, građani su ti koji nose teret obaveza, a administracija je ta koja upravlja pravima i odlučuje o interesima građana.
Čitamo u novinama da je 85% posla završeno, što se tiče objedinjavanja zemljišne knjige i katastra. Kako to, recimo, izgleda može da se uveri svaki građanin ako ode u Železničku ulicu u Novom Sadu gde se nalazi i filijala RGZ za Novi Sad, gde se građani okupljaju rano ujutru i čekaju i po šest sati da bi stigli na red, da bi obavili određene neophodne poslove u tom katastru. Isto se može reći i za Beograd i za bilo koji drugi grad u Srbiji, i za Zrenjanin, i za Suboticu, i za Vršac i za Negotin, dakle za sve mesta u kojima radi neka od filijala Republičkog geodetskog zavoda.
Prema tome, ako se već ovim zakonom priznaje da imamo problem u ograničavanju broja službenika republičke administracije, ako već priznajemo da je broj nedovoljan da bi se posao obavio efikasno, celishodno i racionalno, ne vidim razlog zašto jedan racionalni predlog Vlada ne usvaja. Taj predlog je, inače, što se tiče realizacije tog amandmana, skopčan sa malim problemima, ali može doneti velike rezultate.
Dakle, Liberalno-demokratska partija, kada god govori o racionalizaciji, kada god govori o decentralizaciji, uvek ima u vidu interese građana, a interesi građana su pre svega u tome da sva svoja prava ostvaruju na najkraći i najracionalniji mogući način, bez tih nepotrebnih problema sa kojima se svakodnevno susreću, i zbog legalizacije, i zbog prenošenja prava svojine i zbog konverzije prava korišćenja u pravo svojine.
Prema tome, još jednom bih predložila predstavnicima Vlade da dobro razmisle da li ćemo o ovom amandmanu da se izjašnjavamo pozitivno danas ili ćemo se uskoro ipak odlučiti za to da i lokalne samouprave uključimo u posao koji trenutno obavlja Republički geodetski zavod, a očigledno da nije u mogućnosti da ga u celosti realizuje.
Hvala vam, gospodine predsedavajući. Poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pažljivo sam slušala prethodne govornike i gospodina ministra takođe. Mislim da se nismo baš najbolje razumeli.
U amandmanu poslanika Liberalno-demokratske partije ključne reči su „odlučivanje u prvom stepenu“. Šta to znači? To znači da ukoliko se odlučivanje u prvom stepenu poveri lokalnoj samoupravi, to je samo prvi stepen. To znači da posle prvog dolazi drugi stepen i, normalno, tu je onda Republički geodetski zavod da odluči u drugom stepenu.
Druge ključne reči su „može se poveriti“. Šta to znači? Da se može poveriti, a pri tom ćemo da koristimo i sledeće ključne reči: „ukoliko načela efikasnosti i celishodnosti to nalažu“. Šta to znači? Neće se uvek poveriti, nego u skladu sa ovim načelima efikasnosti i celishodnosti, a sve u interesu što boljeg i efikasnijeg rada državne uprave.
Prema tome, nema ovde reči ni o kakvoj mogućoj zloupotrebi. Na ovaj način bi se samo pojednostavila procedura u radu Republičkog geodetskog zavoda, uz asistenciju i uz pomoć i rad lokalnih samouprava.
Za razliku od ovih ključnih reči u našem amandmanu, ključne reči u obrazloženju gospodina ministra kada je obrazlagao zašto smatra da je ovaj amandman neosnovan bile su da „ne možemo da znamo šta se dešava u svakom ćošku Srbije“. Zaista mu verujem da ne mogu Republički geodetski zavod, ni Vlada, ni ministar da znaju šta se dešava u svakom ćošku Srbije, međutim, upravo amandman Liberalno-demokratske partije pokazuje koliko je životan, jer daje rešenja kako da se izbegne ta situacija da se ne zna šta se dešava u svakom ćošku Srbije. Konkretno, verovatno se misli na to šta se radi u filijalama Republičkog geodetskog zavoda u lokalnim samoupravama.
Da se zaista ne zna šta se dešava dokazuje i činjenica da su velike gužve pred svakim šalterom Republičkog geodetskog zavoda, da su te gužve takve da ljudi čekaju satima. Mislim da niko iz Ministarstva nije stao u red pred neki šalter Republičkog geodetskog zavoda da sačeka list nepokretnosti. Međutim, građani i te kako staju u red. Prema tome, zaista ne vidim razloga koji bi dali alibi Vladi da ne usvoji ovaj amandman.
U obrazloženju zašto je ovaj amandman odbijen Vlada je navela da je to državni posao, da ne bi trebalo da se ugrožavaju interesi privatnih agencija koje se bave geodetskim poslovima, a i uzeti krediti u stvari uslovljavaju da se u međuvremenu ne menjaju bitno uslovi u obavljanju tako ozbiljnog posla koji je preuzeo Republički geodetski zavod.
Nijedno od ovih obrazloženja ne potkrepljuje razloge za odbijanje amandmana. Državni posao jeste ozbiljan posao, ali zar i lokalne samouprave ne žive, ne postoje u ovoj državi i ne obavljaju državne poslove? Mogli bi da obavljaju u prvom stepenu, a Republički geodetski zavod da odlučuje u drugom, ukoliko smatra da je došlo do bilo kakvih nepravilnosti.
Mislim da zaista ne možemo da prihvatimo obrazloženje da privatne agencije koje se bave geodetskim poslovima mogu biti ugrožene time što bi lokalne samouprave preuzele na sebe deo tereta obavljanja onoga što bi inače trebalo da radi Republički geodetski zavod. Uzeti krediti – zaista ne vidim razlog zašto bi ti krediti na bilo koji način bili od uticaja na činjenicu da i lokalne samouprave rade nešto za opšti interes.
Što se republičke administrativne takse tiče, mislim da ona u velikoj meri doprinosi trošku one legalizacije koja se predviđa Zakonom o planiranju i izgradnji. Mislim da ne može samo lokalna samouprava da bude odgovorna ukoliko organizacija bude malo skuplja od one koja se propagira i o kojoj se priča. Mislim da i ta republička administrativna taksa može u velikoj meri da se smanji, ukoliko se zaista želi do kraja sprovesti legalizacija, koja je inače potrebna Srbiji.
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, bilo je zaista interesantno i intrigantno slušati polemiku koja se vodila malopre u ovoj sali između bivše i aktuelne vlasti.
Nadajmo se samo da su polemiku slušale i nadležne institucije, i to reformisane i nezavisne nadležne institucije. Jer, tokom ove polemike otvoreno je mnogo pitanja, dato mnogo insinuacija, mnogo problema. Prema tome, ostaje da se nadamo da su i te institucije pažljivo slušale i da ovim institucijama polemika nije bila samo zabavna, nego i da će im dati podstrek za određeno postupanje.
To je, između ostalog, takođe demokratija i slažem se sa gospodinom ministrom da u demokratsku proceduru spada i to da se priznaju određene greške i da se te greške ispravljaju nakon što su uočene. Dobro je to što je ovaj zakon stigao na dnevni red i dobro je što će jedna ozbiljna greška, koja je predviđena nekim drugim zakonom, biti ispravljena izmenama ukoliko se ovaj zakon usvoji.
LDP ima nameru da podrži ovaj zakonski predlog, jer zaista moramo da podržimo sve zakone koji imaju svrhu da na neki način poboljšaju naš pravni poredak.
A u pravni poredak spadaju zakoni, kao i međusobna povezanost tih zakona, međusobna interakcija tih zakona, i sprovođenje tih zakona. Upravo iz tog razloga, ako nešto škripi u nekom od tih zakona, on ima određene reperkusije i na ostale zakone.
Tako se desilo i da Zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u republičkoj administraciji, koji smo doneli u decembru, ima određene posledice na Zakon o državnom premeru i katastru. Zašto? Zato što je taj zakon predviđao smanjenje broja republičkih službenika, a pri tom nije vodio računa o nekom prethodnom zakonu, a to je Zakon o planiranju i izgradnji, koji je, bogami, predvideo puno posla za katastre nepokretnosti.
Kako je moglo da se desi da, recimo, ovaj zakon o republičkim službenicima vodi računa o javnim preduzećima i unapred istakne da se zakon neće primenjivati na javna preduzeća, a nije vodio računa o tako ozbiljnom zakonu kao što je Zakon o planiranju i izgradnji i nije uzeo u obzir da državni službenici u RGZ nisu obični državni službenici, nego će poneti ozbiljan teret u ozbiljnom reformisanju društva Srbije?
Vidite koliko je značajno da sve zakone koje Vlada predlaže parlamentu zaista radi ozbiljno, temeljno, s ozbiljnim pripremama, s ozbiljnom analizom i sagledavanjem posledica koje će taj zakon da proizvede.
Očigledno je da se taj zakon o državnim službenicima nije dobro pripremio, jer je izgubio iz vida ove službenike u RGZ. Posledica je bila ta da katastar nije radio, štrajkovao je više od mesec dana. Za tih mesec dana se posao nagomilao. Za tih mesec dana građani su se nervirali, nisu mogli da zaključuju ugovore, nisu mogli da izvrše uvid u javnu knjigu, odnosno da provere stanje svog vlasništva, nisu mogli da založe svoje nekretnine i nisu mogli da podižu kredite koji su uslovljeni određenim hipotekama itd.
Dakle, jednostavno je katastar stao. Možda ćete reći – stala je jedna tako dosadna ili možda banalna, politički nebitna institucija kao što je katastar i u tom slučaju posledice su snosili samo građani, pa to nije bila neka naročita tema. Ali, za običan život, za obične ljude je i te kako bitno da u svako vreme, u svako doba mogu da provere bitne podatke u vezi sa svojom imovinom.
Kod javnih preduzeća apsolutno nije bilo nikakvih dilema da nećemo smanjivati broj zaposlenih u istima iako znamo da u njima radi 160.000 ljudi, da javna preduzeća predstavljaju pola procenta od ukupnog broja aktivnih preduzeća u Srbiji, da pri tom ta javna preduzeća zapošljavaju 30% od zaposlenih u privredi Srbije.
Dakle, očigledno se radi o enormnom broju zaposlenih i mislim da bi ciljevi zakona koji su proklamovani tim republičkim zakonom verovatno mnogo bolje mogli biti realizovani ukoliko bi se smanjio broj zaposlenih u javnim preduzećima, nego u Republičkom geodetskom zavodu ili u sličnim institucijama, odnosno organima.
Ova moja napomena u vezi s međuzavisnošću zakona odmah bi mogla da se definiše i u tom smislu da nije samo taj zakon o republičkim službenicima bio disonantan, koji je, inače, donet nakon što je već bio izglasan Zakon o planiranju i izgradnji. Dakle, moglo se znati o čemu se tu radi i koji posao nas čeka.
Recimo, spomenula bih i zakon kojim se ukidaju zemljišne knjige u Vojvodini, zemljišne knjige koje su pandan Republičkom katastru nepokretnosti, zemljišne knjige koje su bile u nadležnosti sudova, koje imaju tradiciju 200-300 godina u Vojvodini i izuzetno su dobro funkcionisale i još uvek funkcionišu i kao javne knjige apsolutno su imale pretpostavku apsolutne tačnosti. A, ako imate tu pretpostavku, onda imate pravnu sigurnost prilikom poslovanja.
E sad, zakonodavac je, jednostavno, izgubio iz vida značaj ovih zemljišnih knjiga, njihovo dobro iskustvo, nego se brišu zemljišne knjige i kreće se od nule i kreće se od katastra nepokretnosti. Dakle, izmeštamo registar, evidenciju nepokretnosti iz sudske nadležnosti i prenosimo je u administrativnu nadležnost i, eto, dolazimo u situaciju da je, recimo, u poslednjih godinu dana katastar bar dva puta štrajkovao od po mesec dana, da je zagušen predmetima, da se sporo radi, da se često i prilično nestručno radi, da se često čekaju neki podzakonski akti koji će to na neki način regulisati, ubrzati ili slično i olakšati sprovedbu Zakona o planiranju i izgradnji.
Kada pričamo o svemu tome, mora se imati u vidu da svaki put kada se radi jedan zakon, postoje već zakoni koji su povezani s tim zakonom i da se ne sme dozvoliti da se jednostavno pređe preko tog nekog iskustva i sprovođenja drugih zakona. Tu neminovno dolazimo i do Statuta Vojvodine. Bio je ovde veliki povik oko toga - držite Vojvodinu. Vidite, preporučila bih da se Srbija više drži Vojvodine i njenog pozitivnog iskustva i svega onog što je pozitivno u postojanju i radu Vojvodine, jer to je u interesu celokupne Srbije, celokupnog društva i države Srbije.
Ovaj zakonski predlog koji danas imamo pred sobom možemo okarakterisati kao da ima neku tehničku svrhu, dakle da ispravi neke greške. Međutim, ovaj zakon, kao što vidimo, ima određene poruke, u tom smislu da se uvek mora paziti na to kako se zakoni pripremaju, na koji način će ti zakoni moći da se realizuju i da se potpuno pripremi teren da zakoni budu zaista efikasni i da budu u harmoniji s ostalim zakonima, a inače i u harmoniji s evropskim zakonodavstvom.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, poštovani narodni poslanici, LDP je od početka, u toku leta kada smo raspravljali o tom famoznom Zakonu o planiranju i izgradnji, govorio o tome da je taj zakon apsolutno pogrešan. Pogrešan je iz jednog osnovnog razloga.
Prvo, sam naziv tog zakona govori da se radi o planiranju i izgradnji. Šta će onda u tom zakonu odredbe koje se odnose na konverziju prava korišćenja u pravo vlasništva? Te odredbe su bukvalno na mala vrata ugurane u taj zakon i sad se gospodin ministar čudi zašto ovaj zakon svi osporavaju. A osporavaju ga svi osim skupštinske većine i njega samog, i verovatno njegovih saradnika, dok svi ostali tvrde da zakon ima očigledne mane zbog kojih stvara ogromne konfuzije.
Zašto je to tako? Zato što su te odredbe koje se odnose na konverziju bukvalno revolucionarne. Zašto? Zato što s tom konverzijom stavljamo van snage pravo korišćenja, koje je jedna socijalistička tvorevina. Socijalističkog sistema, kao takvog, više nema, ali je očigledno da su recidivi društvene svojine i socijalističkog prava korišćenja još uvek veoma snažni i otporni.
Baš iz tog razloga, jer se radi o ozbiljnom pitanju, to nije moglo da se stavi u formi nekoliko odredbi jednog zakona, a toliko specifičnog kao što je Zakon o planiranju i izgradnji. Može gospodin ministar da ima svoje mišljenje o tom zakonu i da smatra da je najbolji na svetu, ali rezultati i činjenice iz sprovođenja tog zakona govore nešto sasvim drugo.
Neka se samo pogleda šta se dešava sa građevinskom industrijom, a građevinska industrija čini 25% industrije Srbije, koja se inače pojavljuje u naznakama. Koliko znam, najmanje 700 građevinskih firmi je prestalo da postoji ili se likvidiralo zbog određenih problema koje stvara ovaj Zakon o planiranju i izgradnji.
Šta je s investicijama, stranim i domaćim? Na svakom koraku čujemo priču o tome da bez investicija nema privrednog oporavka. Evo vam ''srpski Davos'' na Kopaoniku, glavna teza su investicije, investicije, investicije. S ovakvim zakonom, koji bukvalno stavlja dva kriterijuma u pogledu konverzije prava korišćenja u privatnu svojinu, a pri tom to i retroaktivno primenjuje, investicija neće biti, a i one koje su se već dogodile su pod znakom pitanja.
Dobro je primetio gospodin ministar – šta ukoliko onaj koji ne želi da konvertuje, a radi se o nekom pravnom licu, privredniku, pa ostavi da se zaparloži ta njegova nekretnina? Odgovoriću vam – neće ostaviti da se zaparloži, on će je otuđiti ili će, jednostavno, tražiti raskid ugovora, poništaj ugovora, kako god hoćete.
Zašto? Zato što su uslovi prilikom te prodaje, prilikom privatizacije, stečaja ili izvršnog postupka, bili sasvim drugačiji od onih uslova koji se sada utvrđuju ovim Zakonom o planiranju i izgradnji. Vi sada naknadno menjate uslove za privatizaciju određenih nekretnina, za izvršenje određenih nekretnina i za nekretnine koje su bile predmet stečajne mase. Dakle, retroaktivno se radi nešto što definitivno stavlja pod znak pitanja da li u ovoj državi postoji poštovanje zakona, da li se ovde radi o pravnom poretku ili se radi o ad hok sistemu.
Dobro je gospodin ministar primetio da se u bivšim republikama SFRJ besplatno konvertovalo pravo korišćenja u pravo svojine i da, na veliko iznenađenje svih, ne znam na koga je baš mislio, u Srbiji to nije slučaj. Zašto u Srbiji to nije slučaj? Da li Srbija zaista misli to što govore njeni čelnici, da smo mi otvoreni za strane investicije, da smo otvoreni za ekonomsku saradnju sa celim svetom?
Ako je to tako, kako je moguće da se na mala vrata ponovo uvodi neki instrument kao što je podržavljenje? Jer, mi na ovaj način dolazimo u situaciju da će mnogi poslovni ljudi odustati od već kupljenih preduzeća i nekretnina jer im se možda neće isplatiti ukoliko neko nađe za shodno da proceni da su oni kupovinom objekta isti kupili za mali novac, a da zemljište vredi mnogo više.
Ovo, naravno, otvara mogućnost korupcije ogromnih razmera, jer se opet daje mogućnost činovnicima da sami utvrđuju kriterijume i način procene ko je koliko uložio ili nije uložio i koliko će da košta to zemljište nakon što se odbiju troškovi ulaganja.
Mislim da je to nedopustivo. Nedopustivo je, prvo, da jedan takav institut kao što je svojina bude na licitaciji, bude na tržištu političkih volja i bude predmet političkog voluntarizma. Nedopustivo je da se privatna svojina, koja je inače u zdravom ekonomskom svetu svetinja, stavlja pod znak pitanja i da se trguje s već ranije istrgovanim nekretninama, preduzećima itd.
Stvarno bih volela da vidim te situacije kada je neki poverilac, koji je u toku izvršnog postupka došao do određene imovine, objekta i prava korišćenja zemljišta na kom se objekat nalazi… A mogu da vam kažem, kada god se procenjuje vrednost objekta, ona uvek ide u paketu sa zemljištem, s položajem tog zemljišta i objekta. To nisu razdvojene kategorije, to je jedna kategorija. To može da vam potvrdi i potpredsednik Skupštine gospodin Novaković, koji je takođe advokat. Možete straćaru da kupite u Beogradu po veoma visokoj ceni samo zato što se nalazi na mestu gde se nalazi. Položaj te straćare određuje i tržišnu vrednosti iste. Dakle, tržišna vrednost, a ne građevinska vrednost je najčešće predmet kupoprodaje i prema tome se i određuju uslovi poslovanja.
Ako su uslovi poslovanja bili jedni, mi te uslove poslovanja nakon zaključenog pravnog posla, retroaktivno, ne možemo da menjamo. Ma koliko hteli neke nove metode da uvedemo, mi ćemo opet biti izuzetak u odnosu na sve okolne republike, bivše republike SFRJ. Mi smo ti koji ćemo da čuvamo društvenu, državnu ili već ne znam čiju imovinu samo zato da bismo podilazili onom populizmu koji viče – ne dajte, molim vas, to je društveno, to je državno, ne ispod cene, ne tajkunima.
A interesantno je, ovaj zakon napadaju svi, i tajkuni i oni koji štite društvenu svojinu, pa se postavlja pitanje – ako je ovaj zakon zaista pod takvim napadom, kako onda može biti da se još niko nije dosetio da bi eventualno morao da se promeni?
Još jedno bih posebno istakla, a to je, da vas podsetim – nije samo Beograd Srbija, nije Beograd centar sveta, nije Luka Beograd jedina bitna imovina i nekretnina u ovoj državi; postoji još jako puno imovine, preduzeća, fabrika, nekretnina koje su privatizovane, koje su prodate u postupku stečaja ili izvršnog postupka.
Prema tome, nemojmo se toliko fokusirati. Hajdemo malo da izmestimo politiku iz nekih pravnih stvari. Tamo gde bi pravo trebalo da ima najvažniju ulogu, gde bi pravobranilac trebalo da ima ulogu, gde bi sudovi trebalo da imaju najveću ulogu, meša se politika, pa se licitira oko cifara od kojih se stvarno zavrti u glavi. Da li se radi o milionima, stotinama miliona ili milijardi, mislim da je to samo stvar mašte. Realnost je nešto sasvim drugo.
Dakle, opet se potvrđuje ono o čemu LDP govori, da je nedopustivo da se sistemska rešenja (konverzija prava korišćenja u privatnu svojinu je sistemsko rešenje u okviru Zakona o planiranju i izgradnji) ne mogu na ovakav način rešavati. To mora da se radi sistemskim zakonima, na mnogo višem nivou i mnogo ozbiljnije. U protivnom dolazimo u situaciju da je zakon nesprovodiv, otvara jako puno pitanja i apsolutno sve je pod znakom pitanja.
A mi nemamo vremena i ne smemo dozvoliti da se već na prvom koraku zastane. Jer, od investicija, od stranih ulaganja, ukoliko nemate sigurnost, pravnu sigurnost poslovanja, a pre svega pravnu sigurnost privatnog vlasništva, tada nema ništa.
Ako vas napada i Agencija za borbu protiv korupcije i ako vas napadaju tzv. tajkuni i ako vas napadaju i branioci državne i društvene svojine, šta vam to govori? Šta vam govori to da je cena građevinskog zemljišta u Beogradu, u vremenima krize, nakon donošenja ovog zakona, na nivou cena u Dubaiju?
Zar je Beograd neka bolja destinacija od Dubaija? Da li je Beograd bolja destinacija od Londona, Pariza, Barselone ili bilo kog velikog evropskog grada? Prosto je neshvatljivo da cene građevinskog zemljišta u Beogradu budu toliko visoke.
Dakle, sve je to verovatno plod i rezultat jednog lošeg zakona, ovog poslednjeg, od 31. avgusta 2009. godine, a da ne pričam o pogrešnom sprovođenju tog zakona, o prilično čudnom pristupu i razmišljanju o tome šta se želi tim zakonom. Očigledno se baš i ne zna ili se krije prava istina.
Mislim da je vreme da napokon dođemo do novih zakona što se javne svojine tiče, da se novim zakonom o konverziji prava korišćenja u pravo svojine, kao i sa denacionalizacijom, restitucijom, promeni klima u ovoj državi i omogući da se zaista i proizvodi i ulaže i, samim tim, omogući bolji život za građane Srbije, a ne da se sve svede na političke igre i intrige. Jer, jedino što je ovaj zakon postigao, to je da su se intrige razmahale do vasione.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je replika na izlaganje gospodina ministra. Nije mi to običaj, ali moram da se javim, samo iz jednog jedinog razloga, što je izneta jedna neistina.
Rečeno je da se LDP zalagao za to da se zemljište besplatno dodeli određenim tajkunima, odnosno onima koji su nekretnine stekli (govorim o privrednim i ostalim pravnim licima) u toku privatizacije, u toku stečaja ili izvršnog postupka.
LDP nikada nije rekao da traži da se zemljište dodeli besplatno. Nikada LDP nije forsirao taj način rešavanja problema konverzije prava korišćenja u pravo svojine. Mi smo od početka tvrdili i načelno se zalagali za to da ne može jedan zakon da ima retroaktivnu snagu na određene pravne poslove. To je pod jedan.
Pod dva, rekli smo da ne mogu naknadno da se menjaju uslovi pod kojima su nekretnine stečene u ranijem periodu. Posebno smo isticali da se protivimo tome da se konverzija prava korišćenja u pravo vlasništva radi i donosi u jednom takvom zakonu kao što je Zakon o planiranju i izgradnji.
Pored toga, isticali smo da se, ako se već odlučilo da se konverzija unese u predmet i sadržinu ovog zakona, odrede precizni uslovi u tom famoznom članu 103. koji ne bi proizvodili konfuziju, a sam ministar je govorio da su sve bivše republike SFRJ uradile konverziju prava korišćenja u pravo vlasništva bez naknade i nisu pravili razlike između dve kategorije sticalaca, dakle fizičkih lica koji su vlasnici stambenih zgrada i stanova i pravnih i privrednih lica koja su nekretnine stekli u privatizaciji, stečaju ili izvršnom postupku.
Od početka tvrdimo da je to veoma loša poruka za sadašnje i buduće investitore, da su posledice zaista veoma loše i da će se tek pokazati koliko je to loše rešenje, zato što bi svojina, privatna svojina morala da bude u prvom planu i da bude sistemski zaštićena, a ne na ovaj način, da stalno menjamo uslove sticanja iste.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, na Odboru za pravosuđe bila sam prinuđena da izuzmem svoj glas i svoje mišljenje, iz tog razloga što ovaj zakon ima jedan ozbiljan nedostatak, iz kog razloga LDP ne može da podrži ovaj predlog zakona.
Slažemo se sa tim da je ustavna obaveza da se donese zakon o Skupštini. Međutim, ovaj zakon ima jedan nedostatak, a to je reformski kapacitet Predloga zakona je nedovoljan. U tom smislu, ovaj zakon ima određene probleme u pogledu rešavanja i reformisanja odnosa zakonodavnog tela sa izvršnom vlašću, ima nedostatak u pogledu reformisanja procedure za donošenje zakona, tzv. proevropskih zakona.
Imali smo šansu da ovim predlogom zakona uredimo parlament da zaista racionalno, efikasno i produktivno radi. Međutim, tu šansu očigledno ćemo propustiti. Jer, na koji način se misli da se parlament postavi u ravnopravni položaj u odnosu na izvršnu vlast sa ovim rešenjima koja su data u Predlogu zakona? Na koji način se misli da se ubrza donošenje proevropskih zakona koji imaju za cilj harmonizaciju domaćih propisa sa propisima EU? U predlogu ovog zakona svega toga nemamo.
Smatram da proklamovani ciljevi koji su navedeni u obrazloženju Predloga zakona ovim predlogom sigurno se neće dostići. Reforma kao reforma ne može samo da se ističe deklarativno, nego ona mora biti suštinska i stvarna, a sa predloženim zakonskim rešenjima mi tu reformu nećemo postići.
Običnim ritualnim ponašanjima, uvođenjem svečanih rituala, kao što je polaganje zakletve, intoniranje himne, svečana garda i slično neće doprineti toj suštini kojoj bi Srbija trebalo da stremi, a to je reformisanje kompletnog zakonodavstva i reformisanje pravnog poretka i sistema.
LDP ne može da podrži ovakav Predlog zakona o Skupštini.
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, nezavisnost, samostalnost, integritet, odnosno dostojanstvo određuju kvalitet rada jedne institucije. Parlament je institucija, a danas raspravljamo o zakonu o Narodnoj skupštini RS.
Ukoliko se uzme u obzir ovo što sam malopre rekla o ova tri načela, kao što su nezavisnost, samostalnost i dostojanstvo, onda moramo da analiziramo i ovaj zakon u skladu sa ovim načelima, koliko su ona zastupljena u Predlogu zakona i prema tome koliko možemo da se nadamo da će Skupština zaista dobiti svoje mesto u ovom društvu, koje zaslužuje u skladu sa Ustavom i uopšte pravnim poretkom.
Pošla bih od člana 15, koji definiše nadležnost parlamenta i to se posebno pozivam na tačku 7, koja kaže da parlament donosi zakone i druge opšte akte iz nadležnosti RS. Na to bih nadovezala i kontrolnu funkciju Narodne skupštine, koja vrši nadzor nad radom Vlade. U ovom stavu tačno se nabraja šta se pod nadzorom podrazumeva i kaže se da se u okviru nadzora nad radom Vlade odlučuje o prestanku mandata Vlade, ministara, službi bezbednosti, guvernera Narodne banke, Zaštitnika građana i drugih organa i tela u skladu sa zakonom.
Uz ovaj član bih odmah istakla i član 58, koji u stvari definiše na koji način se vrši kontrola nad radom Vlade ili člana Vlade, i kaže se – postavljanjem poslaničkog pitanja, podnošenjem interpelacije, glasanjem o nepoverenju Vladi ili pojedinom članu Vlade i obrazovanjem anketnog odbora.
Kada se sve ovo stavi u kontekst, ne vidim nigde rešenje na koji način predlagači misle da kontrolišu rad Vlade u pogledu sprovođenja zakona, jer podsetila bih vas da smo doneli jako puno zakona u toku protekle godine, da se jako puno radi ovde na harmonizaciji domaćih propisa sa propisima EU.
Međutim, ima problema oko sprovođenja tih zakona. Ima problema ili iz tog razloga što Vlada uopšte ne donosi podzakonske akte koji bi trebalo da služe u cilju sprovođenja tih zakona ili su ti podzakonski akti nesprovodivi, pa samim tim se ni zakoni ne mogu sprovoditi.
To je, dakle, veliki problem, jer mi smo, opet bih vas podsetila, vrhovni zakonodavni organ, dakle telo koje donosi zakone i to je naša osnovna funkcija. To je zašto mi ovde sedimo iz dana u dan i spajamo i razdvajamo tačke dnevnog reda, dakle, donošenje zakona.
Dakle, nedostaje jedna ozbiljna tačka u kontroli rada Vlade, a to je kontrola na koji način će da se sprovode doneti zakoni. To je mislim veoma ozbiljan propust, a sada smo imali priliku da ovim zakonom jasno definišemo šta su obaveze Vlade ukoliko Skupština ukaže na to da se zakoni ne sprovode, da se pogrešno sprovode i ukoliko ima problema u sprovođenju zakona.
Sledeća tačka na koju bih se osvrnula, to je član 26. koji govori o kolegijumu Narodne skupštine. Dakle, taj kolegijum je u stvari samo prošireni sastav predstavnika poslaničkih grupa, koji se povremeno sazivaju i zaista ne vidim koja je svrha tog kolegijuma osim nekog reprezentativnog smisla, reprezentativnog u smislu da će se pojaviti članovi kolegijuma zajedno sa potpredsednicima Skupštine, a da se pri tom kvalitativno ništa tim rešenjem ne dobija.
Onom prvom tačkom na koju sam se pozvala, mi zaista ne vidimo u čemu se sastoji nezavisnost i samostalnost rada parlamenta, jer ta nezavisnost i samostalnost podrazumeva i određenu harmonizaciju i određenu saradnju i sa izvršnom granom vlasti, a iz iznetog se ne vidi ta saradnja. Iz navođenja zaista nepotrebnog rešenja kolegijuma Narodne skupštine takođe se ne vidi u kom smislu će to dostojanstvo ili integritet da se pojačaju.
Sledeća tačka u mom izlaganju je ovaj član 37, to je taj imperativni mandat. Imali smo prilike ovim zakonskim predlogom da poradimo malo na slobodi i nezavisnosti mandata, da u stvari malo ublažimo taj imperativni karakter mandata, koji Ustav omogućava onim stavom 2 iz člana 102.
Potpuno smo propustili šansu da se ta imperativnost ublaži, ako ne i jednostavno izbriše, jer postoje rešenja u uporednom pravu koja daju mogućnosti, i pored postojećeg ustavnog rešenja, da se taj imperativni mandat jednostavno briše. Jer, to je smetnja kamenu temeljcu evropske demokratije, koja zaista ne poznaje imperativni mandat.
Sledeća tačka na koju bih se osvrnula, to je član 46, koji u stavu 3. predviđa da se učestvuje u radu Narodne skupštine i njenih odbora od strane narodnog poslanika, a to se stavlja u jednu obavezujuću kategoriju. Mislim da je to potpuno nepotrebno, da je Skupština već na dovoljan način pod pritiskom i svi poslanici, a sa ovom obavezujućom odredbom još više se daje mogućnost da se narodni poslanici pritiskaju iz raznoraznih razloga.
Tačka pet na koju bih se osvrnula sadržana je u članu 55. u kontekstu sa članom 61, jer kandidatura nas prosto obavezuje da ne ostavimo samo poslovniku da poslovnik rešava o načinu i proceduri hitnog donošenja tzv. proevropskih zakona, a podsetila bih vas, mi smo podneli već i kandidaturu, pa ukoliko želimo ka EU, onda bi trebalo da pojednostavimo i donošenje takvih zakona.
Sledeća tačka na koju bih se osvrnula, to je međunarodna saradnja Narodne skupštine, koja uopšte i ne predviđa i ne poziva se na EU, našeg glavnog partnera, i EU, kojoj toliko stremimo, zaista treba da dobije malo više mestu u zakonu o Skupštini.
Poštovana predsednice, poštovani predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, ovi zakoni koji su na današnjem dnevnom redu, o kojima raspravljamo u zajedničkom načelnom i jedinstvenom pretresu, toliko su heterogeni, da oni, u stvari, u svom nazivu imaju zajedničko - da se radi o zakonima. To je jedino što povezuje sve ove tačke na dnevnom redu.
Iz tog razloga možda i rasprava deluje tako haotično, jer svako od poslanika bira svoje favorite, pa priča o određenim zakonima i onda ne možemo imati ozbiljnu i kvalitetnu raspravu o svim zakonima, koji su i te kako bitni za razvoj ovog društva.
Pokušaću, bar na neki način, da sistematizujem ove zakone, da ih podelim u nekoliko grupa, da bi to ipak delovalo malo uređenije i jasnije. Počela bih sa ovim zakonima koji se bave sprečavanjem nasilja, a to su Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama i Predlog zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika.
Oba ova zakona se, pre svega, bave gašenjem požara. Ne vidim da se predlozi ovih izmena i dopuna ozbiljnije bave uzrocima tog nasilja, koje se evidentno sve više širi ulicama naših gradova. Nasilje je prisutno u školama, u domovima, u svakom segmentu društva.
Ovi zakonski predlozi su došli sa svojim izmenama i dopunama nedugo posle usvajanja osnovnih zakona, što znači da ti zakoni, koji su ne tako davno usvojeni, očigledno nisu dali adekvatan način za rešenje problema nasilja u Srbiji.
Sada bi trebalo da verujemo predlagaču zakona da je zaista našao formulu na koji način da spreči nasilje u Srbiji. Recimo, zakon o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama glavnu intencu stavlja na meru bezbednosti i očekuje da ta mera da neke rezultate, a Predlog zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika stavlja težište na represiju.
Dakle, ova dva zakonska predloga, s merom bezbednosti i povećanim kaznama, trebalo bi da donesu rezultat u smislu da ćemo imati manje huligana na ulicama, manje pretučenih ljudi, manje ubistava i sl.
Ne možemo mi kao osnovne uzročnike nasilja da vidimo samo te huligane na sportskim priredbama, ne možemo samo njih da krivimo za sve ono što se dešava na ulicama gradova, jer i ti mladi ljudi su verovatno stekli određeni model ponašanja, određeno obrazovanje koje ih je dovelo u to stanje da očekuju da nasiljem rešavaju sve svoje frustracije i probleme, da se svete i ponižavaju one druge.
Dakle, nemamo mi toliki problem sa ljudima koji posećuju sportske priredbe. Mi imamo mnogo dublji problem, koji se tiče i našeg školstva i našeg porodičnog zakona i naših institucija kao što su policija i sudstvo. Da li imamo pravo da svu odgovornost svalimo na one koji čine nerede na sportskim priredbama, koji čine nerede u ulicama do jedan kilometar od te prostorije gde se sportska priredba odvija? Ne. Za te nerede, za ta huliganstva, za sva ta krivična dela koja se vrše i te kako su odgovorni svi ti koje sam malopre nabrojala, između ostalog i sudovi.
Da li su sudije, koje su godinama imale u postupku one optužnice koje se tiču ozbiljnih krivičnih dela ljudi koji se sada prozivaju kao glavni izgrednici na sportskim priredbama sada na listama koje su predviđene za izbor sudija u osnovnim sudovima, višim sudovima, apelacionim itd.? Da li je neko, između ostalog, i to uzeo u obzir kada je odlučivao o tome da li je neko dostojan da vrši sudijsku funkciju ukoliko je godinama vodio postupak protiv određenih učinilaca i izvršilaca krivičnih dela, a mi danas donosimo zakone koji se tiču isključivo onih izgrednika na sportskim priredbama i trudimo se da mere bezbednosti zabrane prisustva na tim sportskim priredbama prikažemo kao vrhunac borbe protiv krivičnih dela, protiv nasilja, koji su mogući i koji se vrše na sportskim priredbama i u vezi sa sportskim priredbama.
Kada se sve to uzme u obzir, onda bih postavila pitanje da li je ovaj član 4. Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o sprečavanju nasilja i nedoličnog ponašanja na sportskim priredbama zaista sveobuhvatan.
Podsetila bih vas na snimak koji se danima vrteo na nacionalnoj televiziji, kada su navijači na jednoj od sportskih priredbi bacali neku lutku koja bi trebalo da predstavlja jednu novinarku. Znamo da se emituje emisija „Insajder“, koja govori upravo o sportskom huliganstvu. Bacali su tu lutku i pokazivali u najgorem mogućem svetlu kakvo mišljenje imaju i šta bi uradili s tom novinarkom.
Da li ovaj član 4. zaista može da bude dovoljna brana za takvu vrstu ponašanja na sportskim priredbama? Da li pod takvo ponašanje možemo da uvedemo fizički napad na učesnike sportske priredbe, bacanje predmeta na sportski teren, unošenje u sportski objekat obeležja kojim se vređaju nacionalna, rasna, verska i druga osećanja i slično? Da li je dovoljno da samo jednim članom 4. tačno nabrojimo sve one mogućnosti koje se očekuju na nekoj sportskoj priredbi ili bi to trebalo da bude mnogo sistematičnije, mnogo sveobuhvatnije, mnogo jasnije?
Da li je uloga ovog zakonodavnog tela, a i onog koji je predložio zakone, da pošalje poruku da je napokon ovo društvo sazrelo da se uhvati u koštac sa nasiljem i da ga zaustavi ili je to opet samo jedna kofa vode koja će se baciti na veliku vatru koja se već rasplamsala?
Da li je dovoljno da samo pojačamo represiju, kaznu, i to samo u novčanom smislu? Da li je dovoljno da se organizator sportske priredbe kazni, recimo, sa milion do dva miliona dinara, kada vrlo dobro znamo da sportski klubovi raspolažu mnogo većim novčanim sredstvima od tih milion ili dva miliona dinara, koliko bi eventualno bila kazna za neke ozbiljnije nerede tokom sportske priredbe?
Da li je dovoljno da se odgovorno lice kazni sa 50.000- 150.000 dinara kada istovremeno u ovom Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o prekršajima i te kako povećavamo te prekršajne kazne koje će plaćati fizička lica prilikom prekršaja u saobraćaju?
Kada se uporede te kazne od pet do sto pedeset hiljada dinara, koje plaća fizičko lice koje je napravilo prekršaj u saobraćaju, i ovu koju plaća odgovorno lice, 50.000 - 150.000 dinara, ne vidimo veliku razliku, a posledica je i te kako značajna u pogledu društvene opasnosti .
Sve u svemu, ovi zakoni neće dati odgovor na to kako se izboriti sa nasiljem ukoliko ostanemo samo na nivou gašenja požara.
Što se tiče Predloga zakona o dopunama Zakona o prometu nepokretnosti i Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, mogla bih samo da istaknem da i oba unose određene novine koje najverovatnije neće postići rezultat koji se od njih očekuje.
Zakon o parničnom postupku povećava cenzus za revizijsku vrednost na 100.000 evra, i to u onom delu u kojem se osporava drugostepena odluka, što znači da se, pogotovo ako se radi o nekretninama a ne o novčanom potraživanju, bukvalno onemogućava građanima iz unutrašnjosti da podnose revizije, da ishoduju vanrednopravni lek pred Vrhovnim kasacionim sudom, jer nekretnine, dozvolićete, u unutrašnjosti Srbije daleko manje vrede nego u Beogradu.
U unutrašnjosti lako možete kupiti stambene zgrade od pet do šest hiljada evra. Kako će onda taj koji misli da je njegovo pravo u vezi s tom nekretninom na neki način oštećeno da se obrati vanrednopravnim lekom Vrhovnom kasacionom sudu? Mislim - nikako.
Posebno bih istakla zakon o dopunama Zakona o prometu nepokretnosti, koji opet onemogućava ravnopravnu mogućnost overe ugovora, jer overu ugovora u vezi s prometom nepokretnosti vezuje za sedište suda gde se nekretnina nalazi, a po sadašnjem zakonu možemo da zaključujemo, odnosno overavamo ugovore u bilo kom mestu u Srbiji. Na ovaj način ćemo onemogućiti one koji su sprečeni bolešću ili ne mogu iz raznoraznih razloga da dođu u sud da overe taj ugovor o prometu nepokretnosti. Dakle, otežavamo građanima pristup sudu.
S druge strane, dajemo mogućnost overavaču da jednostavno odbije da overi ugovor o prometu nepokretnosti ukoliko smatra da je ta nepokretnost već bila predmet nekog pravnog posla, a kaže se da se posebno vodi računa o evidenciji tih ugovora.
Znajući nas kakvi smo, kako vodimo evidenciju i registre svega i svačega, čisto sumnjam da ćemo imati valjanu evidenciju, koja će moći da posluži onom činovniku da izvrši valjanu proveru i da odbije mogućnost overe jednog ugovora o prometu nepokretnosti.
Mislim da se na ovaj način daje prevelika mogućnost nekom ko je samo činovnik, overavač, koji inače ima zakonsku obavezu samo da overi i utvrdi identitet onih koji overavaju svoje potpise, a nikako da ulazi u sadržinu jednog ugovora.
Prema tome, ovi zakoni (Predsednik: Vreme.), predloženi po ma koliko hitnom postupku, neće označiti neku značajniju promenu u našem pravnom sistemu.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovana ministarko, mi danas raspravljamo o novcu, jer šta je budžet neko novac, i raspravljamo o poverenju zato što Vlada traži poverenje od građana Srbije koje mi predstavljamo ovde u Skupštini na koji način namerava da potroši novac poreskih obveznika u toku 2010. godine. Nažalost, mi ne raspravljamo o odgovornosti, a trebalo bi prethodno normalno da se priloži račun o tome kako se novac trošio u prethodnom periodu.
Nažalost, iz skupštinske procedure povučeni su i Predlog zakona o završnom računu budžeta za 2008. godinu, ujedno je povučen i izveštaj državnog revizorskog inspektora. Dakle, to su ona akta koja su neizostavno morala da prethode raspravljanju o budžetu za 2010. godinu. Upravo to je razlog za postojanje ovog amandmana koji sam predložila, a to je da se pojača kapacitet državnih regulatornih tela. Iz tog razloga sam predložila da se povereniku za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti funkcija, DRI, kao i Agenciji za borbu protiv korupcije poveća određeni iznos novca za poboljšanje njihovog rada, dakle, da im se da određeni autoritet i na taj način što će im se materijalni položaj poboljšati.
Veoma lako mogu da podnesu smanjenje dela troškova usluga Kancelarija za saradnju sa medijima, Kancelarija Nacionalnog saveta za decentralizaciju, kao i Ministarstvo vera. Dakle, to je ono što može da se uradi da se pojača autoritet ovih regulatornih tela, koja su brana za zloupotrebe, za korupciju, kao i za besomučno trošenje novca iz budžeta.
Poštovana predsedavajuća, poštovana predsednice Skupštine, pozivam se na član 27, ujedno se pozivam na član 104. i na već pomenuti član 154. Poslovnika.
Posebno vam napominjem da ste vi kao predsednik Narodne skupštine, danas i predsedavate sednici Narodne skupštine, a prinuđena sam time što sedim za ovim stolom da čujem šta vam sugeriše prva potpredsednica koja sedi do vas, tako da smatram kao još jedan od potpredsednika, koji sedi za ovim stolom, da imam pravo i da sam dužna da vam kažem da očigledno pogrešno tumači Poslovnik, kada vam sugeriše da nema povrede Poslovnika, u smislu člana 154. Poslovnika.
Ovaj član je veoma jasan, što se tiče toga kada i kako se tumači početak sednice, kao i pretres te sednice, i izdvojena mišljenja kada se prezentiraju javnosti na sednici. Prema tome, tu dilema nema. Još jednom vam stvarno skrećem pažnju na to da ste vi predsednik Skupštine, da vi predsedavate ovog momenta i da ste samim tim dužni i odgovorni da poštujete Poslovnik, a ne potpredsednica koja sedi do vas i bukvalno vam tumači odredbe Poslovnika, a očigledno pogrešno.
Pozivam se na član 104. Poslovnika. Smatram da je povređeno dostojanstvo Narodne skupštine od strane predsedavajuće koja vodi ovu sednicu, iz razloga što je pogrešno citirala član 87. Poslovnika, koji kaže - na sednicama Narodne skupštine, pored narodnih poslanika, učestvuju, pa se navodi itd, kao i druga lica koja predsednik Narodne skupštine pozove. Dakle, ne prisustvuju, nego učestvuju.
Ako neko učestvuje, to znači da učestvuje u radu. Ako učestvuje u radu, to znači da dobija i reč i da može da diskutuje o temi koja je na dnevnom redu.
Prema tome, kada ste vi citirali ovaj član 87. Poslovnika, vi ste ga pogrešno protumačili, tako što ste dali odgovor poslaniku Čedomiru Jovanoviću, koji je insistirao na tome da predstavnici parlamenta Vojvodine prisustvuju današnjoj sednici.
Vi ste tada rekli - oni mogu da prisustvuju, ali ne mogu da dobiju reč. Iz ovog člana proizilazi da oni i te kako mogu da dobiju reč zato što mogu da učestvuju na sednici.
Poštovana predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, LDP u danu za glasanje daće podršku ovom statutu, kao što će glasati i za Predlog zakona o utvrđivanju nadležnosti.
Podržavamo ova dva akta ne zato što smatramo da su isti dobri, nego smatramo da su oni u stvari rezultat realnog položaja Srbije danas, realnog stanja u društvu i realnog stanja što se Ustava tiče i Ustavom propisanih nadležnosti koje mogu zakonom da se utvrđuju za Pokrajinu Vojvodinu, kao i u pogledu stanja nacije u pogledu kompromisa i zajedničkog cilja u vezi decentralizacije države.
Mislim da će se složiti oko toga da je pitanje autonomije Vojvodine u stvari prvo pitanje – da li ćemo da krenemo putem decentralizacije, koja je pretpostavka za demokratizaciju države i društva? Slušajući rasprave juče i danas, mogu da zaključim samo to da se polazi iz različitih uglova, da se stvari posmatraju tako što se izvlače iz konteksta, što se daju obrazloženja tako da odgovara određenom političkom interesu, a da se pri tom zaboravlja šta u stvari znači statut za Vojvodinu i šta znače utvrđene nadležnosti za građane i građanke Vojvodine.
Htela bih pre svega da podvučem da su tri razloga koja u stvari potpuno onemogućavaju bilo kakav separatizam, koji bi mogao da se spominje u vezi statuta, odnosno zakona o utvrđivanju nadležnosti.
Prvi razlog bi bio taj što faktički imamo kontinuitet autonomije, računajući od Statuta Pokrajine Vojvodine iz 1991. godine. Taj kontinuitet bukvalno briše autonomiju Vojvodine koja je realno postojala do Statuta iz 1991. godine. Taj Statut iz 1991. godine, kao nulta tačka koja je bukvalno brisala suštinsku autonomiju iz teksta Statuta Pokrajine Vojvodine, to je ono merilo i standard od kojeg počinje priča o današnjem statutu Vojvodine.
Nažalost, taj statut iz 1991. godine je bukvalno stavio Vojvodinu pod starateljstvo i tim Statutom Vojvodina je i formalno-pravno izgubila autonomiju, a da ne pričamo da je prethodno već tri godine faktički bila bez autonomije.
Vojvodina je, da vas podsetim, do 1991. godine imala i sudsku, i izvršnu i zakonodavnu vlast. Vojvodina je do 1991. godine imala i Fond PIO, i Fond zdravstvenog osiguranja, i Vojvodina je imala ''Naftaga, koji je imao sedište i žiro račun u Novom Sadu, a taj ''Naftagas'', koji čini 95% sledbenika NIS-a, sada je prešao u većinsko vlasništvo stranog državnog preduzeća.
Dakle, nije Vojvodina ta koja se lišila svog bogatstva, nego mislim da je to učinjeno upravo u ovoj skupštini kada se potvrđivao međudržavni sporazum.
Ako pođemo od toga da Vojvodina od 1991. godine nema autonomiju, tada možemo da zaključimo da su sazreli uslovi da se situacija menja, a to je pokazala i Vojvođanska skupština kada je utvrdila predlog statuta. LDP nema pravo da tu volju Vojvođana na bilo koji način anulira i mi smo u obavezi da tu volju poštujemo. To je jedan od razloga zbog kojeg ćemo podržati taj statut.
Drugi uslov koji u stvari onemogućava taj separatizam o kojem se toliko priča u vezi statuta, to je sam Ustav. Podsetila bih vas na član 182, koji suštinsku autonomiju ne predviđa Vojvodini. Suštinska autonomija je predviđena samo za Pokrajinu KiM, normalno i to da se uredi naknadno zakonom.
Ali, Vojvodina ni po tom Ustavu nema predviđenu suštinsku autonomiju. To je u stvari i glavni naš razlog za kritiku ovog statuta i u stvari zakona o utvrđenim nadležnostima, što Vojvodina ni sa ovim aktima ne dobija suštinsku autonomiju. Dakle, ako taj Ustav ne predviđa suštinsku autonomiju, sledeći razlog koji faktički onemogućava, opet napominjem, secesiju, odnosno separatizam, to je centralizam. Centralizam je u stvari ona boljka koja je prisutna u svim porama ovoga društva. Teritorijalna organizacija, organizacija vlasti, sve ovo ukazuje da je Srbija visoko centralizovana država. Ako je to tako, u tom slučaju ne možemo da govorimo o bilo kakvoj decentralizaciji i ozbiljnoj autonomiji, a još manje o separatizmu, odnosno secesiji.
Kada spominjem Statut Pokrajine iz 1991. godine, htela bih posebno da vam skrenem pažnju i na činjenicu da je čak i tim statutom, i to u članu 3, predviđeno referendumsko izjašnjavanje građana i građanki Vojvodine. Dakle, to referendumsko izjašnjavanje i nije toliki greh koliko je ovde označeno u toku diskusija juče i danas.
Sve u svemu, statut i zakon koji su na dnevnom redu ove skupštine samo su jedan prvi korak iza kojeg bi trebalo da slede sledeći koraci za decentralizaciju države, jer decentralizacija je potrebna i za centralnu Srbiju, a ne da nacionalne agencije, službe i ostalo rešavaju svako goruće pitanje građana Srbije.
Decentralizacija je potrebna i opštini Voždovac, i opštini Kosjerić, i gradu Novi Sad, i gradu Zrenjanin, jer ta centralizacija koja je toliko prisutna u Srbiji dovela je do toga da se taj Voždovac gradi na tako haotičan način, bez ikakve kontrole, bez ikakve vizije, bez plana i programa, da to bude jedno dehumanizovano naselje, dovoljno daleko da nema benefite glavnog grada, a dovoljno blizu da ne uživa ni ono malo samostalnosti koje imaju eventualno druge opštine i drugi gradovi u Srbiji. Dakle, statut kao takav mora se podržati upravo iz interesa građana, da bi se napokon stavila tačka na priču o separatizmu i o secesiji i da bi se krenulo u neko novo poglavlje u pogledu decentralizacije i demokratizacije Srbije.
U danu za glasanje LDP će podržati i statut i zakon o utvrđenim nadležnostima.