Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7122">Čedomir Jovanović</a>

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, nije dobro počela ova današnja sednica, ali hajde da učinimo sve da se makar završi na što je moguće normalniji način. Ovo je apel, pre svega, vama, gospođo predsednice. Omogućite nam da normalno razgovaramo. Sada nemamo ni elementarnih preduslova za tako nešto.
Tačno je da jedinstven pretres dopušta objedinjavanje rasprave u načelu i pojedinostima, ali kakvog smisla ima jedinstven pretres ako poslanici nisu dobili naše amandmane, a pre toga se nadležni odbor nije izjasnio o tim amandmanima?
Član 147. je veoma jasan, gospođo predsednice: "Predlagač zakona, nadležni odbori i Vlada dužni su da, pre sednice Narodne skupštine, razmotre amandmane", da ne citiram dalje.
Mi smo dobili amandmane samo vladajuće koalicije. To je u ovom trenutku pred poslanicima, što dovoljno govori o ozbiljnosti predlagača. Tako se dobro radilo na izmenama i dopunama Poslovnika da oni koji su ga napisali sada predlažu sedam ili osam amandmana kojima se tekst koriguje.
Da ne poentiramo na tome. Hajde da kažemo da je to još jedan od problema koji zajednički moramo da rešimo. Mi želimo da završimo ovu sednicu tako da u narednom radnom danu među nama bude normalnija atmosfera, ali ne zbog toga da bi nama bilo lagodnije, nego da bi rezultat našeg rada bio konkretniji i efikasniji.
U obrazloženju ove inicijative efikasnost je pomenuta kao ključna motivacija. Ako želimo efikasnost, onda moramo dati maksimum sebe da bi tako nešto bilo moguće.
Besmisleno je da govorim poslanicima o našim amandmanima ako ih oni nemaju pred sobom, ako se o tome nije izjasnio nadležni odbor. Tačno je da nije bilo vremena, ali mi smo u vanrednom zasedanju i do početka rasprave se podnose amandmani.
Zbog toga su neki amandmani podneti, praktično, u 10 časova, ali su to i amandmani vladajuće koalicije. Vladajuća koalicija je u 9.45 podnela amandmane. Znači, nije to opstrukcija, recimo, LDP-a, vi ste to isto učinili.
Imamo pet sati rasprave, u tih pet sati LDP ima 13 minuta, a mi smo podneli osam fundamentalnih amandmana, od kojih će, verujem, većina prihvatiti gotovo sve. Mislim da ćemo se teško složiti oko jednog amandmana, jer je on, zapravo, suština i on je pravi odgovor na pitanje efikasnosti Parlamenta, ali očigledno da za tako nešto sada nema uslova. Oko drugih, mislim da ćemo se lako složiti.
Mi nemamo vremena da obrazložimo te amandmane. Trinaest minuta za sedam amandmana. Ne možemo ni da ih pročitamo. O tome se radi. Šta će biti posledica toga? Ista situacija u kojoj smo bili prethodnih nekoliko minuta.
Gospođo potpredsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, s najboljom voljom i s najiskrenijom namerom smo ušli u ovu sednicu, da pokušamo da doprinesemo prevazilaženju problema koji se ispoljavaju u Skupštini, a stvaraju se na svakom drugom mestu pre nego u samoj Skupštini.
Gospođo predsedavajuća, dovodite nas u poziciju da reagujemo, štiteći elementarni dignitet.
Zašto postoji ovaj poslovnik, da biste ga vi tumačili kako to vama trenutno odgovara, ili da bi se uredili naši međusobni odnosi na takav način da ova institucija počne, makar, da liči na Skupštinu?
U toku je sednica Administrativnog odbora na kojoj se vodi satima rasprava o tome da li, uopšte, LDP ima pravo da podnese amandmane koje je podneo ili ne. Treba da uđemo u raspravu ne znajući da li je raspravljano o amandmanima koji su prihvaćeni i da li su deo današnjeg zasedanja ili ne.
Član Poslovnika je jasan, predlagač zakona, nadležni odbori i Vlada dužni su da se pre početka sednice na kojoj se vodi objedinjena rasprava, jedinstven pretres, zato što nema pretresa u načelu i u pojedinostima, imamo samo tih pet sati i 13 minuta, izjasne.
Predlagač se ovde pojavio jedan sat i spreman je da se izjasni, za nas je to dovoljno. Ne treba nam pismeno obrazloženje predstavnika vladajuće koalicije, ali ne znamo šta se dešava s nadležnim odborima.
Zakonodavni odbor ne zaseda zato što vaš čovek nije tu, predsednik Zakonodavnog odbora danas nije na sednici Skupštine i zato ne zaseda Odbor. Ne možemo da radimo. Napisali smo amandmane da bismo ispravili greške vladajuće koalicije, koja je sama uvidela te greške, pa je sedam amandmana podnela na svoj predlog. Da je znala šta radi, ne bi pisala te amandmane.
Dajte da spasimo ovu skupštinu, ako je to moguće u ovom trenutku. Mislimo da još jeste. Moraju se izjasniti, pre svega, članovi Zakonodavnog odbora, reći da li su naši amandmani u skladu s Ustavom ili ne, a potom nam omogućiti ovde da razgovaramo, da obrazložimo i zatražimo podršku od vladajuće većine za te amandmane, kako bi se ostvarile makar ove deklarativne namere, ubrzala procedura usvajanja evropskih zakona i prevazišla blokada Parlamenta.
Ili imamo Poslovnik, ili ga nemamo, ali ne možemo više ovako da radimo. Možda neko drugi može, ali mi ne možemo. To više nema smisla.
Gospođo potpredsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, sve vreme insistiramo isključivo na jednoj raspravi koja bi imala smisla. O tome se radi.
Zakazana je sednica. Način na koji je pripremljena je loš i to je, valjda, očigledno.
Mi smo podneli amandmane isključivo s namerom da proširimo mogućnost postizanja kompromisa, koji je elementarni preduslov normalnog rada Parlamenta. Započeta je sednica i u prethodna četiri sata tri puta je prekidana, što znači da smo bili u pravu kada smo ukazivali na probleme koji prate raspravu.
Mi sada samo tražimo odgovor na pitanje – kada će se, pored predlagača, koji ima pravo da se ne složi s našim amandmanima, kada će se izjasniti nadležni odbor, koji po Poslovniku i ne mora da se izjasni, tačno je, jer se pozivate na hitni postupak, ali pre nego što saznamo da se odbor nije izjasnio, vi ste, gospođo Čomić, dužni da, u skladu sa članom 162. poslednji stav, utvrdite rok u kojem će se izjasniti odbor.
Jeste li utvrdili rok? Niste utvrdili rok. Zakonodavni odbor se nije izjasnio. Nema predsednika Zakonodavnog odbora. Menja se Poslovnik o radu. U toku je sednica Administrativnog odbora, koji zaseda paralelno s ovom sednicom ovde.
O čemu da raspravljamo ako ne znamo rezultat rada tog Administrativnog odbora, ili to više nije važno?
Ako nije važan Poslovnik o radu Skupštine, ako nisu važni zakoni, ako nije važan Ustav, takav kakav je, šta onda reguliše naše međusobne odnose? Ko je glasniji, ko je jači? Onda mi ne živimo u demokratskom društvu, a s tim ne možemo da se složimo, kao predstavnici LDP-a koji zastupa interese građana koji su za nas glasali.
Vratite red u tok ove sednice, zakažite Zakonodavni odbor, ne mora da se održi, ali ga zakažite, da možemo da kažemo – poslanici, na vama je da se izjasnite i preuzmete ulogu Zakonodavnog odbora koji se nije sastao, pa da onda razgovaramo s predstavnicima vladajuće koalicije, s predstavnicima onih stranaka koje dele naše mišljenje po pitanju ovog poslovnika i da potražimo među njima podršku, koju u ovom trenutku tražimo u okviru skupštinskih institucija.
Samo se o tome radi, član 147. traži izjašnjavanje predlagača. Tu je gospođa Kolundžija, spremni smo da je saslušamo, ali tražim izveštaj nadležnog odbora. Neka se zakaže sednica, pa neka se konstatuje da odbor nije održan. Hajde da nastavimo dalje da radimo, da završimo ovu sednicu u toku dana, tako što ćemo pokušati da se dogovorimo oko nekih elementarnih rešenja.
Gospođo predsedavajuća, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se u skladu sa članom 101. Naime, mislim da je potpuno jasno, gospođo Čomić, da se mi ne razumemo, ne vi i ja lično, ali mislim da se mi ne razumemo kao predstavnici, s jedne strane, jedne opozicione stranke koja je podnela amandmane kojima suštinski misli da doprinosi izglasavanju kvalitetnijeg Poslovnika o radu, kojim se uređuju naši odnosi, i vi, kao predstavnik vladajuće koalicije, koju tako nešto apsolutno ne interesuje.
Sati su prošli u ovoj raspravi. Dalje učešće u nečemu ovakvom je, prvo, za nas lično ponižavajuće, a očigledno da je to postalo besmisleno. Naime, toliko puta do sada smo ukazali zbog čega je važno učiniti ovu raspravu razumnom i koliko su važni amandmani o kojima se, zapravo, niko još nije konačno izjasnio, da je svako dobronameran mogao tako nešto da razume.
Pošto je nama jasno da vi vrlo dobro razumete o čemu govorimo, a očigledno je da u ovom trenutku vladajuću većinu ništa ne interesuje i ne obavezuje, čak ni sam Poslovnik koji pokušava da promeni kako bi rad bio efikasniji, mislim da nismo dužni više da vam pokazujemo na put kojim vladajuća koalicija treba da se kreće.
Ako je to moguće, predlažem da ovog trenutka organizujete glasanje i izglasate svoj poslovnik, a da onda, u skladu s tim poslovnikom, zakažete novu sednicu, izađete sa svojim zakonskim predlozima i na takav način otpočnete rad u novim uslovima.
Nije LDP odgovoran zbog toga što danas pišete poslovnik o radu, kao što ste pre pola godine pisali statut Vojvodine. Nije LDP odgovoran zbog toga što nemate danas sluha za nas, kao što niste imali sluha ni sami za sebe tokom rasprave o Zakonu o akcizama. Ako smo nešto dužni građanima ove zemlje, onda je to minimum razuma.
U ovom trenutku nas taj razum obavezuje da vas pozovemo da momentalno organizujete glasanje o poslovniku, da izglasate poslovnik u kojem će samo šef poslaničke grupe dva puta nedeljno, po pet minuta, imati pravo da govori u ime svojih poslanika, da pošaljete javnosti poruku da, kada na izborima glasaju, ne glasaju za svoje predstavnike, nego za šefove koji će govoriti u njihovo ime, jer oni nemaju pravo, da nam omogućite, čak, dva minuta da pišemo i obrazlažemo amandmane koji treba da poboljšaju zakone i na takav način konačno date definiciju političkog trenutka u kojem živimo, koji je loš, ne zato što mi tako nešto želimo, nego, pre svega, zbog toga što vi niste sposobni da ponudite nešto bolje.
Nadam se da ovo niste shvatili lično, jer nemam ništa lično protiv vas.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Kalanović, mislim da ste nam bili dužni malo više obrazloženja. Ovako dva minuta poklonjena parlamentu, koji treba da raspravlja o sedam zakona, govore ili o nezainteresovanosti Vlade za ozbiljnu raspravu o predložnim zakonima, ili o činjenici da vi zapravo ne znate šta biste nam rekli.
U svakom slučaju, i to je ono što je loše, parlament se informiše ne na osnovu dijaloga, rasprave i diskusije koju vodi sa predstavnicima Vlade, nego čitajući intervjue Vladinih ministara po dnevnoj štampi. Tako smo danas saznali ono što nismo imali prilike da čujemo u dvonedeljnoj raspravi kojoj je prisustvovala ministarka finansija.
Saznali smo praktično da se razmišlja o povećanju poreza na dodatu vrednost, što nas neizostavno uvodi u raspravu o rebalansu budžeta, baca potpuno drugačije svetlo na situaciju u kojoj smo se nalazili pre svega dve nedelje i od Vlade, koja stalno apeluje na ozbiljnost i traži efikasnost ovde u parlamentu, definitivno imperativno zahteva potpuno drugačiji odnos.
Mi vodimo raspravu o sedam zakona i svaki od tih sedam zakona je apsolutno u funkciji realizacije budžeta ,koji je krajem godine bio pitanje svih pitanja i problem ispred svakog problema, što mislim da je i sam parlament svojim odnosom prema raspravi, u kojoj je, na kraju, izglasan taj budžet, pokazao.
Za nas iz LDP je nemoguće da prema ovim zakonima imamo drugačiji odnos nego što je to slučaj sa samim budžetom. Mali je problem u nekim od zakona, mislim da državni sekretar Ilić zna o kojim se zakonima radi, koji su davno morali stupiti na snagu, kao deo onog zakasnelog paketa Vladinih mera kojima se reaguje na svetsku finansijsku krizu, koja se provlači kao obrazloženje svakog zakona o kojem mi raspravljamo, a koja, pre dva ili tri meseca kada smo mi želeli ozbiljnu raspravu, ne sa ciljem da nekome držimo lekciju ili nekoga saplićemo, nego svesni neophodnosti dogovora - ta kriza je bila tumačena kao velika šansa za nas.
Moram da kažem da za LDP nije problem i da ćemo mi podržati zakon koji je deo tog paketa o kojem se ovde glasa i kojim se praktično ukida porez na prenos apsolutnih prava na hartije od vrednosti. To ćemo uraditi, ali šta ćemo da radimo sa svim drugim kontradiktornostima?
Doveli ste nas u poziciju da glasajući za zakon, o kome niste rekli nijednu reč, mi omogućimo i afirmišemo proces evropskih integracija u ovoj zemlji. Tu mislim na zakone kojima će se izmeniti carinska politika ove zemlje i koji će omogućiti privremenu primenu Prelaznog sporazuma i na takav način, makar sa naše strane, jednostrano deblokirati proces stabilizacije i pridruživanja.
Zašto vi kao ministar baš nijednu reč nemate da nam kažete o jednom takvom gestu? Prvo, pre Srbije proces evropskih integracija, u ovakvoj formi u kojoj mi to radimo, prošle su mnoge druge istočnoevropske zemlje. Taj kriterijum koji mi ne uspevamo da preskočimo je kriterijum koji su preskočili svi naši susedi.
Ako nam juče ministar inostranih poslova saopštava da je kandidatura za članstvo u EU prioritet ove zemlje, onda mislim da Vlada mora obezbediti kompetentnu raspravu, u trenutku u kojem mi jako puno ulažemo u svoju evropsku budućnost, jer taj prelazni sporazum ima svoju cenu. Je l' tako ,gospodine Iliću?
Od 30 milijardi dinara, plus ili minus, sada zavisi u kojoj meri, ali pretpostavlja se da je 30 milijardi dinara, za koliko će biti siromašniji naš budžet, koji se inače popunjava tako što se između ostalog naplaćuju carine na robu koja će sada biti oslobođena carine? Pretpostavlja se da će to uticati na liberalizaciju našeg tržišta, da će konkurencija uticati na smanjenje cena itd, ali mislim da je jasno da je prvi efekat te odluke budžetski rashod veći za 30 milijardi.
Ako mi sada nemamo snagu da objasnimo ljudima ... Dobro, da li je to smešno? Dobro, mogli smo da kažemo budžetska rupa, budžetski minus, ali na onoj strani na kojoj imate rashode, je l' tako, imate sada nedostatak od 30 milijardi? (Obraća se ministru.)
Mislim da smo o tome, gospođo ministarko, morali da razgovaramo tako što biste vi počeli tu raspravu, onda vam mi pružili priliku i rekli zašto je to ipak korisno za naše društvo. Ovako kada sama Vlada ćuti, odlukama koje donosi, onda ona veću štetu nanosi evropskoj budućnosti ove zemlje od onih koji su se suprotstavljali evropskim integracijama, jer se kompromituje evropska ideja. To je naš zajednički problem.
Dakle, podržaćemo jedan zakon koji je odocnio, o kome se govorilo u oktobru i novembru, a evo nas sada u polovini januara. S druge strane, podržaćemo zakon koji omogućava jednostranu primenu trgovinskog sporazuma, odnosno nastavak evropskih integracija, makar sa naše strane.
Ali, kako se Vlada pripremila? Koje su to dodatne mere koje će omogućiti ovoj zemlji da ima neki benefit i neku korist od jedne takve odluke? Juče smo videli ministra, resornog ministra trgovine, koji je dao intervju prošle godine. Emitovan je sa dve nedelje zakašnjenja, što je očigledno pravilo rada same Vlade, koji nam najavljuje za kraj meseca raspravu na samoj Vladi o Zakonu o zaštiti konkurencije, a tek potom naravno, apostrofirajući neefikasnost Skupštine, dovodi zemlju do konstatacije - da će koristi od tog novog zakona biti tek kada se parlament udostoji i pokrene raspravu o nečemu takvom.
Neizostavno je morao na ovoj sednici da bude taj zakon. Neizostavno, jer bez tog zakona ova mera nema nikakvog smisla. Nema ništa od slobodnog tržišta bez zakona koji tako nešto regulišu i omogućavaju. Ovako mi ćemo imati sa jedne strane minus, rupu, deficit veći za 30 milijardi, a sa druge strane niko neće moći da uđe u ovu zemlju i ako odluči da u nju uđe, makar i da zaluta, jer ne postoji efikasno zakonodavstvo koje tako nešto omogućava.
Mi o tome sada treba da razgovaramo. O tome sada treba da razgovaramo, a ne 30. januara, kada se vidi da nam je ostvarenje planiranih prihoda 15, 25 ili 30%, mogućnost zaduženja na nekoj drugoj strani više nego sporna, kada počnu da kasne plate onima kojima su obećane.
Mi danas nemamo problem sa zaposlenima u ovoj zemlji zbog toga što oni nemaju razumevanja za tešku finansijsku situaciju, nego zbog toga što im je vaša vlada nešto obećala pre mesec dana, kada smo mi rekli - ne radite to. Mesec dana posle toga ona je rekla - baš nas briga, jer se i tada kada se potpisivalo znalo da nema novca za realizaciju kolektivnog ugovora.
A taj kolektivni ugovor je posledica izmenjenog Zakona o radu, koji je opet rezultat politikantske igre tadašnje parlamentarne većine, koja je plaćala cenu opstanka na vlasti od mesec ili dva, ne razmišljajući o posledicama svojih odluka koje mi sada ispaštamo.
Ništa niste rekli o penzijama. Ključno pitanje, ništa nije rečeno o penzijama. Vladina uredba je sada pretočena u zakon. Da li sam u pravu? U jednom članu, ali je taj član u zakonu. Tih 10% povišice, u situaciji kada je evro 95 dinara, sada ima potpuno drugačiju težinu. Sada treba da razmislimo o ceni koju plaćamo za tako nešto. Dokle će ova država tolerisati greške iz prošlosti zbog toga što je to cena opstanka na vlasti? Što ne tražite drugu većinu za jednu razumnu politiku?
Koja od zemalja u našem okruženju ima uspostavljene odnose plata i penzija koje uspostavlja ova vlada, uništavajući pri tom budućnost i penzionera i zaposlenih? Gde je to odnos plate - penzije na takvom nivou na kom je utvrđeno ovim zakonom, 70% prosečne plate penzija? Pošto je ovde kolektivna opsednutost Rusijom - u Rusiji je 30%.
Kako ćemo onda mi da budemo konkurentni, u situaciji u kojoj su tako velika opterećenja, na tako uskom prostoru koji danas zauzima naša efikasna privreda? Dokle ćemo prelaziti preko činjenice da oni koji su ispuni puni radni staž imaju penzije koje su iznad kriterijuma koji se ovde pominju, da mi zapravo imamo problem sa činjenicom da je penzija ovde postala socijalna kategorija, pa da su ljudi koji su ostali bez posla tako što su godine provodili na privremenim odmorima, u naponu radne snage, recimo ovi o kojima je govorila potpredsednica Skupštine iz Kragujevca, u naponu radne snage su penzionisani? Sada traže da im se omogući život od te penzije, iako taj penzioni fond ima svoj maksimum.
Mi smo bili za potpuno drugačiju politiku. Zbog toga ne možemo da podržimo ovaj vaš zahtev, ne zato što mislimo da penzioneri ne treba da dobiju svoje penzije, nego što mislimo da tu mora biti mnogo više reda.
To praktično znači da se ne može povećavati penzija svakome, nego onima koji su najugroženiji, pošto je odavno to prestala da bude politika koja proizilazi iz činjenice da postoji spremnost čoveka da investira u svoju budućnost. To je slučaj sa penzijama, to je slučaj sa zdravstvenim osiguranjem, jer i o tom zakonu treba da raspravljamo, ali vi nijednu reč o tome, ali nam zato ovde objašnjavate kako je uobičajeno da se radnici u Kragujevcu testiraju, jer je to standard "Fijata".
Šta mislite kako bi prošla vaša Vlada da se sprovede test po standardima Evropske komisije? Kako bi prošli direktori javnih preduzeća koje ste imenovali, koji nam ovde drže lekcije, da su prošli testiranja koja moraju da prođu direktori državnih kompanija EU ili "Gasproma"? Mislim da nam ta osionost neće ništa dobro doneti, a kada se suočimo sa krizom, onda više neće biti važno ko je tu iz LDP-a, ko je iz G17, a ko je nestranačka ličnost u Vladi.
Pre nekoliko dana Vlada je organizovala susret i razgovor sa predstavnicima sindikata, sa predstavnicima krupnog kapitala, sa preduzetnicima, svi su se na jednom mestu našli, razgovarali dva sata i otišli. Složili su se da je kriza teška, svako je imao neki zahtev i evo nas tri ili četiri dana posle tog susreta bez ikakvih vidnih rezultata.
Ako razgovaramo sada o zakonima koji treba da omoguće realizaciju budžetu kojim smo otvorili vrata krajem godine, onda prvo treba da nam odgovorite - da li je Vlada pravila rebalans budžeta ili ne? Treba da nam odgovorite - da li se u Vladi razmišlja o povećanju PDV ili ne? Ne zbog toga što mi te odgovore ne znamo kao poslanici, nego zbog toga što je ovo jedini način komunikacije sa društvom.
Jer ako se sada kalkuliše sa tim da će biti eventualno povećana stopa poreza, onda se sada otvaraju vrata za kalkulacije kojima su skloni svi, i oni koji trguju, i oni koji proizvode, i oni koji rade, pa ćete već sada u glavi svakog čoveka imati tih 20%, iako možda o tome ne razmišljate.
A čak i ako razmišljate, onda recite - u kom trenutku će to stupiti na snagu i pod kojim uslovima - da ljudi mogu unapred tako nešto da prihvate. Najveći problem Srbije nije u činjenici da moramo da stegnemo kaiš, nego u činjenici da je kaiš na pogrešnom mestu. Kaiš se ovim ljudima stavlja oko vrata, a ne oko pasa, i to je problem i to previše dugo traje.
Nikada nije u parlamentu Srbije, u kome sam osam godina, bila kooperativnija opozicija po pitanju krupnih političkih tema. To nije zbog toga što je opozicija opčinjena kvalitetom Vlade, nego što je opozicija svesna okolnosti u kojima se zemlja nalazi. Iskoristite tu činjenicu.
Kada objedinite raspravu o sedam zakona u pet sati i kada o tih sedam zakona govorite dva minuta, šta mislite kakvi će efekti biti u našem društvu koje treba da razume ono o čemu mi sada raspravljamo? Ko će da plati te penzije? Pa ljudi koji rade u ovoj zemlji. Ko će da plati te poreze i akcize koje povećavate? Ljudi koji rade u ovoj zemlji.
Ne možemo da podržimo promenu taksi i akciza, zato što je ona direktno suprotna zakonu o kojem takođe raspravljamo. S jedne strane ukidamo poreze, a sa druge strane poreze povećavamo zajedno sa taksama i akcizama.
Kako se zove ta politika? Mi ovde imamo dvoja vrata. Jedan porez niži, drugi porez veći. Jednu taksu ukidamo, pomenuli ste koju, za pasoše, ali zato uvodimo akcize.
Koji su interesi naveli Vladu, to ste morali da nam objasnite, da odustanete od akciza na kafu? Koji su to interesi? Potrebno je da nam se nešto objasni, zbog toga što će sutra oni kojima su povećane akcize reći da su žrtve lobija koji je imao snage da zaštiti svoj interes i da sada oni plaćaju akcize i za sebe i za njih. Imaće puno pravo tako nešto da kažu, jer nam vi nikakvo obrazloženje niste dali.
Kakva je razlika u vašoj politici? Šta je ono što je opravdanje, obrazloženje jednog takvog stava? Možda bi ga mi podržali, ali ako na jednoj strani ukidate porez, onda morate biti konzistentni. Nema poreza za prenos apsolutnih prava, ali zato su ovde veće akcize.
Opterećenje po osnovu penzija, opterećenje od 30 milijardi zbog realizacije privremenog trgovinskog sporazuma, ali nema novog zakona o zaštiti konkurencije, koji bi omogućio stranom kapitalu da uđe ovde i reši problem monopola koji imamo i čijim bi rešenjem praktično bio relativizovan pritisak kom smo izloženi zbog jednostrano primenjenog sporazuma.
To se zove odsustvo politike, a cenu za odsustvo takve politike uvek plaćaju građani. Pošto mi vodimo računa o građanima i ne pravimo razliku između građana koji su glasali za nas i građana koji su glasali za neke druge stranke, u ovom trenutku vam kažemo da nam niste ostavili prostor da vam mi pružimo podršku. Ne znam da li je to vama važno ili ne, bilo vam je važno pre dve nedelje i razmislite o tome za sedam dana, za dve nedelje ili za mesec dana.
To o čemu mi sada razgovaramo, na ovakav način na koji razgovaramo, ne uverava nas, i to je manji problem sa nama, ali ne uverava ni građane, da vaša Vlada uopšte zna šta hoće i u kom pravcu želi da vodi ovu zemlju. O tome moramo zajedno da razgovaramo.
Zakon koji je sveden na politikantstvo i zakon kojim vladajuća koalicija plaća cenu svog opstanka nije zakon za koji LDP može da glasa i to nema nikakve veze sa našim odnosom prema penzionerima, jer ako nema novca, nema ga, oni mogu računati na naše poštovanje i uvažavanje. Konačno, ne znamo ni za jednog penzionera koji svojoj ličnoj sreći ne pretpostavlja sreću svoje dece ili svojih unuka. Ovo što sada radi Vlada je uništavanje budućnosti ove zemlje zbog načina na koji to radi.
Mi smo za potpuno drugačiju meru koja bi omogućila povećanje penzija onim penzionerima koji su najviše ugroženi, a onim penzionerima koji to nisu pruža satisfakciju kroz činjenicu da se oni, na način na koji to čini svako od nas u ovoj zemlji, žrtvuju investirajući u njenu budućnost.
To su već jednom uradili, onda kada su bili radno najsposobniji, i naša je nesreća zbog činjenice da to moramo ponovo od njih da zatražimo, ali bolje tako nešto, nego da svi živimo na ruševinama sveta koji su oni stvarali, da bi ga ostavili nama u boljem stanju.
Velika zamerka Vladi je zbog odsustva ministarke finansija. Ovo su par ekselans zakoni za koje je ona zadužena. Ako je lično sprečena, imamo za tako nešto razumevanja, ali onda mora za tako nešto razumevanje pokazati i sama Vlada kroz prisustvo potpredsednika zaduženog za tu oblast ili kroz prisustvo samog predsednika Vlade, jer je ovo nastavak rasprave o paketu zakona koji će omogućiti realizaciju budžeta.
Odsustvo spremnosti Vlade na tako odgovoran odnos banalizuje samu temu i nas čini vrlo nezadovoljnim, i o tome treba da razmišljate sada, jer će pre ili kasnije cena koju će ispostaviti ne LDP, nego vaša neefikasnost, biti tako velika da čak ni mi nećemo moći da je platimo, u ime građana koji ne smeju da budu žrtve takve politike.
Dakle, ni reči o primeni privremenog trgovinskog sporazuma koji predstavlja nastavak evropske integracije, što je veoma loše, taj zakon podržavamo, ali vas podsećamo da niste obezbedili sve one prateće zakone koji bi taj korak učinili logičnim i racionalnim.
Ovako će sve to biti više nego neizvesno, a puno pravo će imati mnogi da vas kritikuju zbog činjenice da se odričete 30 milijardi, a da ništa zauzvrat ne dobijate, imajući u vidu, pre svega, istinu da smo mi zemlja koja prvi put tako nešto radi, s obzirom da je proces evropskih integracija proces u kome postoji, s jedne strane spremnost na transformaciju zajednice, a sa druge strane spremnost EU da takvu transformaciju finansira, jer je besmisleno započeti proces promena da bi se u njima nestalo.
Zato smo zabrinuti za efekte ovog zakona. Ne glasamo za zakon kojim se, praktično, penzionerima daje ono što već ne postoji, a čitavo društvo zbog toga dodatno ugrožava, i nemamo razumevanja za povećanje akciza, s obzirom da je jasno, s jedne strane, Vlada skida poreze, a sa druge povećava akcize i na takav način zadržava isti odnos koji je za nas neprihvatljiv, odnos države koja je jako skupa, a pri tom ništa efikasno ne nudi. Hvala vam.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Dragutinović, gospodine Milosavljeviću, hajde da se vratimo na početak ove rasprave i na jednu rečenicu predsednika Vlade.
Opisujući ovu tačku dnevnog reda, on ju je nazvao najvažnijim zakonom kojim se parlament bavi u radnoj godini. Ne znam na osnovu čega je gospodin Cvetković doneo takav zaključak jer je sve ono što prati odnos institucija prema budžetu za 2009. godinu neprihvatljivo neozbiljno.
Mi smo danas izašli iz jedne krize. Iz te krize smo izašli, pre svega, zbog toga što je naša partija odlučila da mnogo više pažnje posveti interesima građana, a mnogo manje dokazivanju svog opozicionog statusa po svaku cenu.
Ne znam sa kakvom je ambicijom Vlada ušla u ovaj parlament 22. decembra, i sa kakvom idejom, kada prethodno nije imala snage i sposobnosti da se u ovako kritičnoj situaciji dogovori sa onima pred koje u taj parlament dolazi.
Mi smo pre dva i po ili tri meseca predložili dogovor parlamentarnih stranaka o sistemu mera kojima bi se svi zajedno suprotstavili ekonomskim problemima.
Nezaobilazna tačka tog dogovora je, naravno, i budžet za 2009. godinu. Nije bilo razumevanja u oktobru za tako nešto, nije bilo razumevanja u novembru, nije bilo razumevanja ni do 22. decembra i bilo bi dobro kada biste nam vi, gospođo Dragutinović, kada već to nije uradio premijer Cvetković, objasnili na kakav način mislite da rešite problem koji proizlazi iz nesposobnosti, nemoći, odsustva bilo kakve spremnosti na dijalog između Vlade i parlamenta, stranaka u Srbiji, za koji je odgovorna vlast.
Rekao vam je jedan od kolega da je u ovom trenutku pred nama 530 amandmana.
To praktično znači da će Srbija biti suočena sa privremenim finansiranjem, ili vi računate na istu onu situaciju na koju je svojevremeno računala vlada Vojislava Koštunice kada je u minut do dvanaest, zahvaljujući razumevanju opozicije, praktično onemogućeno probijanje ustavnih rokova i omogućeno formiranje Vlade.
Dakle, ako je budžet najozbiljniji zakon, onda je Vlada bila jako neozbiljna. I to je loše.
Mi smo u konsultacijama sa predsednikom Vlade, a potom i ovde u parlamentu, zatražili dogovor ne oko podrške budžetu, nego oko utvrđivanja međusobnih odnosa koji bi strankama koje sede ovde u parlamentu, a tu su stigli kao predstavnici građana, omogućili da u svakom trenutku, štiteći jedan interes građana, ne ugrožavaju onaj veći interes, a to je interes naše zajednice. Nije bilo spremnosti na tako nešto.
Zašto nešto što je bilo opšteprihvatljivo, to je pitanje za vas, gospođo predsednice, a to su razgovori između šefova parlamentarnih stranaka i predstavnika Vlade, nije realizovano? Mi smo dobili vaš dopis, gospođo Dragutinović, u kome nam nudite razgovor po pitanju budžeta, ali u ovom trenutku je očigledno da mi moramo postići neku političku saglasnost jer ne možemo postići onu saglasnost koja bi se svela isključivo na ekonomsku politiku, što je zapravo suština budžeta i rasprave u kojoj vi učestvujete.
Mislim da je, samim tim, Vlada ugrozila interes zemlje, a mi ćemo pokušati da, u meri u kojoj je to moguće, štetu umanjimo. Zbog toga se među 530 amandmana koji se nalaze u skupštinskoj raspravi ne nalazi nijedan naš amandman. Jer smo, s jedne strane, bili svedoci činjenice da, uz puno napora, zatvarate budžet, a sa druge strane je, nakon rasprave o rebalansu budžeta koja je vođena pre mesec dana postalo jasno da ne postoji mogućnost izmene budžeta kroz usvajanje amandmana, koliko god oni bili ispravni i na svom mestu.
Ono što je problem za LDP i verujem mnogo više za naše društvo, zapravo je činjenica da je budžet usamljen i da njega ne prati sve ono što bi ga moralo pratiti kako bi, s jedne strane, parlamentu bilo lakše da učini ono što mislim da je još uvek moguće, a to je da postigne neki dogovor kojim bi se makar kontrolisala već stvorena šteta, umesto situacije koja tu štetu povećava, a sa druge strane, mi kao LDP ne možemo da pristanemo na koncept iz kog proizlazi ovakav budžet.
Iako se ovde živi od danas do sutra, podsetiću vas samo na jednu rečenicu vašeg prethodnika, tadašnjeg ministra finansija a današnjeg predsednika Vlade, koju je on izrekao obrazlažući budžet za ovu godinu – u odnosu na bruto društveni proizvod, budžet nije ekonomski optimalan, ali jeste sa stanovišta socijalno-političkog trenutka.
To je izgovorio gospodin Cvetković pre godinu dana ovde u Skupštini, to je izgovorio u jeku kampanje za predsednika Srbije i, evo, sada, godinu dana kasnije, mi imamo budžet koji je veći od ovog ''ekonomski nerazumnog budžeta'', kako ga je tada nazvao gospodin Cvetković, i ono što je mnogo važnije, imamo budžet koji je tako daleko od života da se ova rasprava zapravo svodi na trošenje vremena i dokazivanje ispravnosti jedne ili druge strane, ispravnosti vlasti, odnosno opozicije. To je ono što je loše.
U svom kratkom ekspozeu, verujem najkraćem u poslednjih osam godina (istina, prethodni premijer je uglavnom ćutao kada se raspravljalo o budžetu), gospodin Cvetković je rekao da je budžet restriktivan po državu i da je podsticajan za privredu. Iz toga je, zapravo, moguće izvući samo jedan zaključak - da je budžet restriktivan u oblasti obaveza države prema društvu i da je podsticajan u pružanju obećanja.
Sve ono o čemu je gospodin Cvetković govorio, a što mislim da svi možemo prihvatiti ali se teško možemo složiti oko realizacije toga, jer je to nemoguće sa ovakvom politikom i ovakvom vladom, zapravo se svodi na poruku države da je došlo vreme da se štedi, pa zato država neće biti u stanju da ispuni svoje obaveze prema društvu i uveravanje države da će u 2009. godini uraditi ono što nije uradila do sada.
Naravno da niko, makar od nas, poslanika LDP, ne misli da ste vi srećni zbog ovog budžeta i da vi imate novac, ali, eto, baš ste sada odlučili da ga ne date onima kojima je novac potreban. Niko od nas ne misli da ste vi srećni zbog problema koje imate realizujući socijalne obaveze prema građanima, da ste srećni zbog toga što nema novca onoliko koliko je bilo potrebno za razvoj infrastrukture itd., ali kada ćemo mi preokrenuti način funkcionisanja ove zemlje ako ne sada? U kom će se to trenutku desiti? Kada će država poslati građanima poruku da ne možemo da trošimo više nego što stvaramo?
Otprilike je to bila vaša kritika ekonomske politike. Između ostalog, mi smo prepoznali jednu takvu nameru u konstataciji da više nema novca na način na koji je do sada obezbeđivan. Naš poslanik Slobodan Maraš je na vrlo jasan način objasnio koliko će malo ući u budžet kroz privatizaciju NIS-a. Ono što mi vidimo u tome kao problem, jeste činjenica da se novac deli u skladu sa ličnim interesima iako iz toga može proizići neka šira korist. Neprihvatljivo je da Zakon o budžetu menja Zakon o privatizaciji.
Leks specijalis? Pa, znate kako se završila priča sa onima koji su političku situaciju rešavali "leks specijalisima". Ne može biti prihvatljiva situacija u kojoj vi, nesposobni da izmirite ustavnu obavezu prema Vojvodini, ad hok rešenjem kršite Zakon o privatizaciji. To je ono što mi osuđujemo.
Kada govorimo o ekonomskoj politici, onda ne znamo u kom okviru to govorimo. Takav je format u koji nas Vlada stavlja. Ako smo mi zemlja koja se nalazi u krizi (a mislim da svi manje-više znamo istinu), pa Vlada definiše paket mera kojima će na krizu odgovoriti, gde je onda atmosfera koja ide u prilog jednom takvom opredeljenju? Gde je stvaranje ambijenta koji je potreban da bi kriza bila rešena?
Kroz ovu salu su protrčali premijer i dva potpredsednika. Sada pokušavam da vam odgovorim, na osnovu primera, na to što nam vi predlažete kroz budžet. Tu imam pravo da budem ličan. I ja sam bio potpredsednik Vlade. Gospodin Batić je bio ministar pravde. Gospođa Mićić je bila predsednica Skupštine i vršilac dužnosti predsednika Republike. Ovde je bio jedan potpredsednik Vlade koji u svom kabinetu zapošljava 21 osobu. Bio je i drugi potpredsednik Vlade koji zapošljava 17 osoba. U mom kabinetu je radila jedna osoba.
Ako država kroz budžet šalje poruku društvu da nam je potrebna štednja, onda su nam potrebni lični primeri i demonstracija spremnosti da se u svom okruženju primene one mere koje se preporučuju čitavom društvu.
Za svaku je pohvalu svođenje budžetskog deficita na jedan i po posto, ali je problem činjenica da nam je budžet 45% bruto društvenog proizvoda. Manje od 43%, izvinjavam se. Ja sam na nivou slika, baš kao i sam predsednik Vlade. Možemo da uđemo i u tu vrstu statistike, ali je jasno o čemu se radi. Jako nam je veliki budžet, odnosno mali nam je društveni proizvod.
Moramo više da radimo, moramo više da stvaramo. Ali, do tog cilja nećemo doći tako što će se država takmičiti sama sa sobom, pa nam obećavati da će u 2009. godini napraviti put sa šest traka kroz Šumadiju, a nije bila u stanju da organizuje pošteno koncesiju za realizaciju tog puta.
Mislim da je došlo vreme da prestanemo da obmanjujemo jedni druge i, što je mnogo važnije, da varamo naše društvo, jer ćemo mnogo veću cenu od najteže istine platiti za najlakšu neistinu. Kada ćemo mi suočiti naše građane sa stvarnom situacijom, ako ne sada? Onog trenutka kada to svima bude jasno.
Mi smo već jednom živeli u situaciji u kojoj nije bilo likvidnosti u društvu. To je bio onaj period ranih osamdesetih godina. Tada smo mnogo više uvozili nego što smo izvozili, pa smo završili na par-nepar vožnji, uživali u onim šećernim tablama i pili kafu od ječma. Na takav način smo smanjivali deficit, koji je bio posledica istine da mnogo više robe uvozimo nego što smo u stanju da prodamo na svetskom tržištu.
Sada je naša slika manje ili više ista, ako ne i gora. Uvozimo za 13.200.000.000 evra, a izvozimo za 6.300.000.000 evra.
Kako ćemo pokriti tu razliku od sedam milijardi? Šta to još mi možemo da prodamo da bi se tako nešto uradilo? Gde to još možemo da se zadužimo? O tome treba sada da razmišljamo, o tome treba da govorimo i sa jasnim planom moramo da izađemo pred građane. Sa porukom da stežemo kaiš, ali da znamo zašto to radimo.
Svako od nas putuje dosta, ali siguran sam da ni vi ni mi još nismo sreli neku zemlju u kojoj će na sahrani da se za ljude kaže - spasili su se. To se samo govori ovde kod nas i to proizlazi iz istine da je svako ko se rodi u ovoj zemlji, osuđen na patnju u njoj.
Mi vam predlažemo da toj patnji konačno država da neki smisao, pa da onim ljudima koji ostaju bez posla omogućimo da, u skladu sa svojim sposobnostima, nešto mogu da urade, da onim ljudima koji vrede, a još uvek čudom rade u nekim javnim sistemima, damo onu platu koja će se u tim sistemima zadržati, a ne da sada koncept štednje svodimo na uravnilovku i poruku da će plata direktora u javnom preduzeću biti maksimalno dve prosečne plate.
Mi nemamo problem sa direktorima u javnim sistemima koji imaju velike plate i dobre rezultate. Mi imamo problem sa partijskim činovnicima, koji su nametnuli model partijske države, uništavajući ekonomiju ove zemlje.
Nije problem Aerodroma Beograd plata direktora od 5.000 evra. Problem Aerodroma Beograd je plata nesposobnog direktora od 5.000 evra i šteta koja proizlazi iz jednog takvog odnosa. To je slučaj sa NIS-om, to je slučaj sa EPS-om, sa svakim javnim sistemom.
Na čemu se gradi ta optimistična procena da će u narednoj godini rasti naš bruto društveni proizvod, i to za tri i po posto? U kojoj to još ozbiljnoj evropskoj zemlji Vlada sa tim porukama izlazi pred društvo? Evropska unija je u recesiji, prognozira se negativna stopa, SAD je u recesiji, prognozira se negativna stopa. Osim nas i, mislim, Rumuna, koji su to radili u izbornoj kampanji, niko više ne govori o rastu bruto društvenog proizvoda.
Imamo budžet koji je veći od onog, po rečima tadašnjeg ministra finansija, ''ekonomski neodgovornog budžeta'' za ovu godinu (samo ga citiram), imamo uveravanje da će rasti društveni proizvod za tri i po posto, a kada se potraži odgovor na pitanje na čemu se zasniva jedna takva procena, onda, slušao sam vas, jedan od argumenata bude poljoprivreda, kao privredna grana koja je imuna na svetsku ekonomsku krizu. Subvencije u poljoprivredi će biti manje za šest milijardi.
Znači, država manje ulaže u poljoprivredu, a upravo na poljoprivredi zasniva očekivanje da ćemo u narednoj godini imati pozitivnu stopu rasta, a ne negativnu.
Kako to izgleda u realnom životu?
U svom ekspozeu je predsednik Vlade pre nepunih šest meseci rekao kako će se otvoriti mogućnost razvoja agroindustrijskog kompleksa, kako će se otvoriti mogućnost privatizacije zemljišta, a onda je, na talasu populizma, kojem je svaka slaba vlada sklona, uradio sve suprotno tome.
Gospođo Dragutinović, tona suncokreta je koštala 1.000 dolara, sada košta 600. Pšenica je otkupljivana po 250, sada je 140. Soja je bila 300, sada je 200. I svi znamo da će vrednost poljoprivredne robe pratiti i vrednost svih drugih roba, tj. da će padati. Oni koji su ušli u poljoprivredne poslove na ozbiljan način, taj krhki agroindustrijski kompleks ušao je kroz kredite i zaduženja, kredite koji imaju kamate i kredite koji su bili deo projekta koji nisu računali na ovakve okolnosti. Tada je pšenica plaćana 260 i očekivalo se da će biti 300, a ne 140.
Nama su sada potrebne mere spasavanja našeg agrara, a ne prebacivanje odgovornosti na agrar, koji treba da nas izvuče iz krize. To je svođenje na ono vreme u kojem se konstatovalo da su Srbiju spasili volovi i seljaci, ali je to vreme prošlog ili pretprošlog veka.
Da smo imali priliku da razgovaramo na ozbiljan način, onda bismo svi zajedno pred građane izašli sa potpuno drugačijim budžetom, a taj budžet ne bi bio izolovan potez, nego deo sveobuhvatnih mera našeg društvenog otrežnjenja i suočavanja sa realnom slikom. Umesto toga smo dobili jedan dokument koji se uklapa u sve ono što je do sada skupštinama nuđeno, ali je u ovom trenutku jako daleko od stvarnog života.
Mogli bismo mnogo toga da kažemo o zakonima koji vas obavezuju, a koje vi kršite. Mi vas pitamo što se ti zakoni ne menjaju. I prošli put smo o tome razgovarali. Što se ne menjaju oni zakoni koji garantuju našim građanima pravo na besplatnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu kada je nemoguće to pravo ostvariti? Što se ne menjaju oni zakoni koji garantuju našim građanima pravo na besplatno i kvalitetno obrazovanje kada je nemoguće u ovom trenutku u apsolutnoj meri taj zakon ispoštovati? Što se ne reformiše društvo? U krizi su nam potrebne ozbiljne reforme, a ne krečenje zemlje.
Mi nećemo biti prepreka za glasanje o budžetu. Dopustićemo vladajućoj većini da glasa za ovaj budžet, ali nam je krivo zbog još jedne propuštene šanse, zbog činjenice da ni na ovom današnjem primeru vladajuća većina nije shvatila koliko je, zapravo, nemoćna i nije videla da ovde u parlamentu postoji, uprkos svemu, spremnost na podelu odgovornosti, bez koje se ne može izaći iz situacije u kojoj se zemlja nalazi, koja je posledica i unutrašnjih nesposobnosti i nepovoljnih okolnosti u čitavom svetu.
Ovaj budžet je onakav kakva je i Vlada, budžet lepih namera i, nažalost, očigledne nemoći i drske nesposobnosti.
(Predsednik: Vreme.)
Čekamo dan u kojem će Vlada imati hrabrosti da uradi ono što danas rade mnogi u ovoj zemlji, a to je da zakorači u stvarni život, pa na sebi primeni metode koje u ovom trenutku pokušava da primeni na drugim planovima.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici. Gospodine Vlahoviću, vratiću vam vašu olovku, ali ne kao meru štednje, to bi predstavnici Vlade predstavili kao meru štednje. Odgovoriću vam, pošto ste direktno komentarisali ono što sam pre vas rekao.
Bilo bi lepo kada bi sve ono o čemu ste vi govorili bilo stvarno, ali to je jako daleko od istine. Pomenuli ste na završetku svog govora konsenzuse - konsenzus između Vlade, sindikata i poslodavaca. Ovaj konsenzus, koji je sada napravljen, ravan je konsenzusima koji su pravljeni 90-ih godina – režimski sindikati, režimski poslodavci i nemoćna Vlada. Gde je realnost u tom konsenzusu?
Prvo se napravi puč u Uniji poslodavaca, pa se onda pojavi predstavnik Unije poslodavaca koji potpiše kolektivni ugovor. To je direktno suprotno interesima poslodavaca, a cenu će platiti radnici koji će ostati bez posla. Pošto su troškovi povećani za 100 evra a nema kvalitetnog posla iz kojeg će se proizvesti neka nova vrednost, suziće se fond plata. Ili se neće poštovati zakon. Još jedno nepoštovanje zakona.
Konsenzus između političkih stranaka – gde je taj konsenzus? Na čemu se on zasniva? Na čemu se zasniva vaša procena da taj konsenzus postoji i da je realan? Mi smo danas podržali parlament i građane, a ne vladajuću koaliciju. Ne bi bilo današnje situacije, ne bi bilo 530 amandmana da je bilo konsenzusa i spremnosti Vlade da čuje one koji drugačije misle, a možda žele isto.
Pominjete minimalni deficit - za svaku pohvalu, ali to je statistika; 1,5%, ali i najveći budžet. On ne može više da raste. Budžet u 2009. godini je veći nego budžet u 2008. godini. Kako onda štedimo? Ne štedimo, mi samo manje uzimamo i manje rastemo. To su činjenice.
Ako govorimo o štednji, nije štednja u sužavanju obaveza države prema građanima. Štednja je u spremnosti države da se menja, da se povlači iz posla u kom joj nije mesto. Rekao nam je ministar energetike da treba da budemo srećni zbog toga što ne plaćamo komercijalnu, tržišnu cenu struje; da je EPS privatizovan, onda bi cena bila 30% veća. Tačno, ali bi onda EPS izvozio struju, pa bismo imali povoljniji odnos u tom deficitu. Da li je tako?
Kada govorimo o kapitalnim projektima, nema potrebe da varamo jedni druge, bilo bi super da je to moguće, ali nema nijednog kapitalnog projekta. U prethodnih osam godina bile su mnogo bolje okolnosti.
Partnerstvo između fiskalne i monetarne politike, između Vlade i Narodne banke - sjajno bi bilo da postoji, ali ne postoji. Zato je velika referentna kamatna stopa, jer Narodna banka veštački daje vrednost dinaru, koji, svojom politikom, Vlada ugrožava. U čitavom svetu novac gubi na vrednosti, 0,25% je kamatna stopa, a ovde kod nas 18%, kredit 30%.
Bilo bi dobro, kada govorimo o privredi, da ne govorimo sa onih pozicija sa kojih se govorilo do sada. Vlada mora da izađe iz biznisa, nema šta tu da traži. Kakvi fondovi kojima će Vlada raspolagati? Hoćemo li trošiti devizne rezerve pa ćemo deviznim rezervama garantovati plasmane banaka? Vlada mora da izađe iz biznisa, da dopusti privatizaciju preduzeća koja su i suviše skupa i da političke pozicije gradi na politici, a ne na apsolutnoj kontroli.
Socijalna politika, to je poslednje. Socijalna politika ne može biti svedena na milostinju države koja se deli građanima koje je prethodno ta država uništila. Ako govorimo o pravednoj državi, onda je to država u kojoj svi imamo iste šanse. Ali, nije fer država u kojoj svi jednako plaćamo pojedinačne nesposobnosti i neefikasnosti. To je velika razlika između vas i nas.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, gospodine Vlahoviću, mi kažemo da je budžet veći od budžeta za 2008. godinu. Razumem da je društveni proizvod veći, gospođo ministarko, ali morate da razumete da, uprkos svemu tome, moramo manje da trošimo. Gospodine Vlahoviću, naučite nešto iz primera takvog razmišljanja. Svako ima svog Jezdu i Dafinu, samo se negde zovu "Leman Brothers". Svako ima 1.000 evra po akciji, ovde kod nas 1.000 evra po akciji, a tamo dobiješ kuću i ako nemaš posao i nemaš čime da garantuješ, pa još tu kuću možeš da staviš pod tri hipoteke.
Šta se promenilo posle stotina potrošenih milijardi u Evropi i Americi? Ništa. Nije to krah liberalizma, to je krah propalog razmišljanja po kojem država bez rezultata pokušava da kratkoročno ostvari korist tako što će kupiti društvo. Pa Klinton izgubi 1994. godine izbore za Kongres, a onda promeni Community investment akt i naredi svakoj kompaniji u Americi koja želi da se spoji s nekom drugom da mora jedan procenat da izdvoji u visokorizične kredite i svaka kompanija koja želi nešto da kupi, mora procenat da izdvoji u visokorizične kredite. To traje od jedne izborne kampanje do druge i na kraju propadne.
Moramo o tome da razmišljamo, da shvatimo da će ova zemlja vredeti onoliko koliko stvara i koliko radi. Ne mislim da vi to ne razumete, samo treba da se kaže - sužena su nam tržišta, i ona na koja možemo da plasiramo robu, koju inače nemamo, i ona na kojima možemo da pronađemo novac, koji sa periferije odlazi u centrale.
Svi vrlo dobro znamo kakav je epilog trenutnih ekonomskih mera koje se povlače u svetu. Te ekonomske mere se preduzimaju a da se ne govori otvoreno o uzrocima problema. Kao što su i ove naše. Uzrok naših unutrašnjih problema je činjenica da mi osam godina krečimo Srbiju. Da smo započeli proces privatizacije, a da ga nismo završili. Da se sada suočavamo ne samo sa činjenicom da nije završen, nego da i oni koji su ušli u proces privatizacije više nisu sposobni da posluju onako kako moraju poslovati. Nama država šalje poruku, preti poslodavcima da ne smeju da otpuštaju radnike.
Pozivate se na automobilsku industriju. Tačno, ali ne prave se automobili samo u Detroitu, prave se i na Floridi, tamo prave "tojotu". "Tojota" ne dobija novac od države, a radnik "Tojote" je jeftiniji i efikasniji. Mi moramo o tome razmišljati. O činjenici da se ovde godinama nerazumno mnogo troši, o činjenici da ovde penzioner ima pravo na penziju u visini 70% plate, a da su nam konkurencija oni koji ili nemaju penzione fondove ili im je penzija u visini 30% plate. Pa, kada smo tako zagledani u Rusiju, hajde da vidimo kolika je penzija u odnosu na platu u Rusiji - 30%.
Hajde da vidimo kako su ljudi došli do penzija - tako što je penzija postala socijalna kategorija. Kad neko nema više posla, oni ga prebace u penzionere. Jednog dana ćemo to rešiti. Sada se sa tim suočavamo. Hajde sad da to uradimo. O tome se radi.
(Predsednik: Vreme.)
I državu vratiti građanima. Ona treba da se povuče u parlament, u Vladu, da izađe iz biznisa, da izađe iz kulture, da se više bavi politikom. Suština politike su međuljudski odnosi, međustranački odnosi, politički odnosi. Tu je država jako neuspešna i zato svi drugi trpe. I zato će ovaj budžet biti u velikom problemu.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade, uvaženi članovi kabineta gospodina Cvetkovića, ova rasprava je od svog početka toliko besmislena da jedini pravi odgovor na ovo gubljenje vremena je zapravo bilo prihvatanje naše sugestije o momentalnom glasanju o zakonu, kojim bi, na neki način, bila umanjena nesposobnost Vlade.
Tako bi olakšala teška pozicija u kojoj se nalaze naši grđani, koji u ovom trenutku strahuju da neće moći da napuste zemlju, očekujući od svih nas da ih usrećimo tako što ćemo produžiti rok upotrebe pasoša pretprošle države, što je možda jedna od najjasnijih slika opšte nesposobnosti i nemoći koja proizilazi iz formata koji je mnogo širi od same Vlade gospodina Cvetkovića.
To samo po sebi ne znači da nam nije potrebna ozbiljna rasprava o radu Vlade, niti na bilo kakav način želim da umanjim pravo predlagača da, u skladu sa interesima građana koje zastupaju, pokrenu raspravu baš na ovaj način.
Ono što je za LDP važno je zapravo taj javni interes koji, s jedne strane, ugrožava svojom nesposobnom politikom vladajuća većina, a sa druge strane ne uspeva da zaštiti opozicija u Skupštini. U jednoj takvoj situaciji jedino je važan odgovor na čitanje šta je ono što u ovom trenutku garantuje ljudima, o čijoj budućnosti treba da se staramo da smo sposobni da tako nešto uradimo.
Gospodine Cvetkoviću, mi za vašu Vladu nismo glasali onda kada je ona formirana. Ne bih previše vremena da trošim na obrazlaganje takve jedne odluke. Tada smo rekli da ćemo podržati svako evropsko nastojanje vaše Vlade, a ta evropska nastojanja nisu isključivo vezana za najneuspešniji posao koji je vaša Vlada radila, za posao ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, već i za stvaranje ambijenta u
kojem će nastati neke nove vrednosti, koje će onda omogućiti našem društvu da postane ravnopravan član zajednice modernih evropskih naroda i država.
Mi smo, iako vam nismo pružili podršku pri formiranju kabineta, vašu Vladu ovde u parlamentu često štitili više od onih koji su za nju tada glasali. Šta je ono što, po našem mišljenju, najviše ugrožava Vladu i samim tim građane ove zemlje? To je nesposobnost vašeg kabineta, nesposobnosti i nemoć.
Godinu dana mi kritikujemo energetski sporazum sa Ruskom Federacijom. Hiljade ljudi je demonstriralo pred Vladom 9. maja ove godine, pokušavajući da vam objasni kako je to što radite izgrađeno na lošim temeljima. U septembru smo ovde tri dana raspravljali o sporazumu, nudeći novu argumentaciju u prilog našem suprotstavljanju.
Ali, niko efikasnije nije osporio taj sporazum od vašeg potpredsednika. On je bio efikasniji u kritici tog sporazuma nego mi sami, i to je prirodno s obzirom da je gospodin Dinkić bio pregovarač. On je znao ono što smo mi samo mogli da naslutimo. Niko efikasnije nije zaustavio Srbiju u procesu evropskih integracija do vaš potpredsednik Vlade, gospodin Đelić. On je u tome bio mnogo više efikasniji od onih koji su se ideji Evropske unije suprotstavljali ovde u poslaničkim klupama.
Kada govorimo o mandatu vaše Vlade, onda mi ne možemo zaboraviti optimizam i nadu koja se stvorila u Srbiji pet godina nakon 12. marta 2003. godine. Rekao sam na konsultacijama da smo prvi put ušli u Vladu Republike Srbije posle 2003. godine i to je, između ostalog, bila posledica našeg uverenja da u toj Vladi možemo pronaći partnere za poslove koje želimo da uradimo.
Ali, od tog optimizma i te pozitivne energije, koja je bila mnogo više proizvod i posledica želje našeg društva da se menja, nego sposobnosti vladajuće koalicije da te promene motiviše danas više nema ničega. Vreme je tumorno, a atmosfera u društvu još lošija. Ako živimo jesen, naše društvo je već u fazi duboke zime. O tome treba razmišljati.
Nama je potrebna Vlada koja će imati hrabrosti Srbiji da kaže istinu, Vlada koja će izvesti društvo iz rovova u kojima se nalazi 20 godina, Vlada koja će imati sposobnost da, pored razlika koje su tako očigledne među nama, ukaže i na ono što nam je zajedničko. Umesto svega toga, vaša Vlada je uspela samu sebe da podeli. Koliko će ona trajati?
Svakako danas nije dan u kojem ste ugroženi, ali vas podsećam na privid čiji ste talac. Ova skupština je toliko daleko od života da većina koju u njoj imate ni na kakav način ne treba da vas čini sigurnim. Vlada će trajati onoliko koliko bude sposobna da rešava probleme društva. U kojoj meri ih je ona rešavala u prethodnih nekoliko meseci? Vrlo malo i uglavnom neefikasno.
Za nas je presudno važan jedan proces - proces evropskih integracija. Iz tog posla proizilaze i sve druge okolnosti koje, po našem mišljenju, mogu doprineti suštinskoj transformaciji zemlje. Ali smo u tom poslu neuspešni. Ne možemo se pozivati isključivo na Holandiju, kao prepreku u procesu evropskih integracija. Holandija, a posebno i Belgija, jesu prepreka za ratifikaciju Trgovinskog sporazuma i Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Ali, šta ćemo sa svim onim evropskim vrednostima koje je vaša Vlada dužna da stvara ovde u zemlji a ne stvara ih ni na kakav način? Šta ćemo sa slobodnim tržištem, sa afirmacijom institucija? Šta ćemo sa izgradnjom građanskog društva?
Dug je spisak vaših grešaka, ali ono što je danas potrebno u Srbiji nije podsećanje na tako nešto, nego kandidovanje modela koji će omogućiti da se te greške više ne ponavljaju.
Kao partija smo predložili svima drugima dogovor za budućnost. U tom dogovoru naravno da ima mesta i za vašu Vladu, gospodine Cvetkoviću, ali vi o tome ćutite. Pored onih skandaloznih izjava vaših ministara, ta tišina je još teža. Vaša Vlada nije sposobna da sluša. Vlada koja nije spremna da čuje nije dobra Vlada.
Gospodine Cvetkoviću, predsednik ste Vlade koja je uspela da kompromituje dodatno našu zemlju, da poremeti odnose sa susedima, da produbi dileme koje postoje u društvu po pitanju opravdanosti naše evropske orijentacije. Gospodine Cvetkoviću, vaša Vlada čak i ne razume to evropsko opredeljenje koje navodno zastupa. Kada god govorite o Evropi vi stavljate znak jednakosti između Evrope i Rusije i govorite kako je naše političko opredeljenje da budemo istok na zapadu i zapad na istoku.
Moram vas podsetiti da u procesu evropskih integracija i ulaska u EU mi prenosimo deo svog suvereniteta na EU i samim tim postajemo građani EU. Kao što je danas neprirodno reći da žalite zbog toga što Srbija nije ruska gubernija, jednako je pogrešno reći da vam je jednako stalo do Evrope i Rusije. U tom tumaranju kompromitovali ste nas i na jednoj i na drugoj strani.
Koliko ste stotina privatizacija uradili u Agenciji za privatizaciju i nađite među njima jednu koja se može uporediti sa privatizacijom NIS. Kako je Vlada reagovala na odluku šefa pregovaračkog tima da napusti pregovore? Kako je Vlada reagovala na sva upozorenja koja smo joj uputili dobronamerno, starajući se o javnom interesu i ukazujući na probleme koji postoje u tom poslu?
Nastavljate pregovore uprkos činjenici da se pred Ustavnim sudom nalazi inicijativa koja treba da oceni ustavnost zakona koji je na inicijativu Vlade parlament izglasao pre tri meseca.
Hajde da se vratimo na ono što je jedino važno za ovu zemlju, a to je jedna vrsta osećaja kojom se mora završiti ova rasprava. Ona će se završiti ne vašom pobedom zbog toga što su oni koji žele vašu smenu u manjini, ona će se završiti stavljanjem znaka jednakosti između nemoći onih koji bi da vas smene i nemoći vas koji ste na vlasti da bilo šta sa tih pozicija vlasti urade.
Zato mislimo da ste vi bili ti koji ste morali ovde prvi govoriti i iskoristiti ovu šansu ne kao priliku da razuverite DSS u opravdanost njene inicijative, morali ste da iskoristite ovu šansu kako bi uverili građane da znate šta vaša Vlada treba da radi.
Nama je potrebna jaka vlada, a ne najveća vlada u regionu. Moramo priznati da ste uspeli neverovatno da od najproblematičnijeg partnera, ne mislim ništa loše o svemu tome, ali da od SPS napravite najstabilnijeg partnera, problem je bio u tome što su oni u jednom trenutku mogli i sa jednima i sa drugima, a da ste od najstabilnijeg partnera, partnera koji je zajedno sa vama osvojio 102 mandata, uspeli da napravite najveći problem u koaliciji, a to je gospodin Dinkić. Iza svega toga je DS, koja ima gotovo 40% podrške u društvu, ali sa tom podrškom ništa ne čini.
Toliko daleko od stvarnosti da danas ne zna šta da radi sa zakonima o kojima treba da glasamo, jer za prvi zakon koji se nalazi na dnevnom redu nema 126 poslanika, a ako nema za zakon o teritorijalnoj organizaciji sudova, onda nema ni za glasanje o bilo kom drugom zakonu, pa ćemo iz tog problema izaći tako što ćemo prekršiti poslovnik o radu Skupštine, a kada ga krši vladajuća koalicija, onda ima pravo svako drugi da ga krši. Kada vaša vlada ne poštuje zakon i ne dostavlja nam budžet na vreme, onda i svako drugi ima pravo da prekrši zakon koji smatra za shodno da treba prekršiti.
To se zove haos koji u ovoj zemlji nastaje, a kada pogledamo šta se dešava oko nas, onda moramo na vreme razmišljati o posledicama toga haosa. Kada vidimo šta se dešava u Atini, onda vam postavljam pitanje s kojim pravom računamo da će neko sutra imati razumevanja za Vladu koja na svaki skandal odgovori čuđenjem i isticanjem sopstvenog neznanja.
Niko od vas ne zna kako je ova zemlja izgubila 25% vlasništva u "Jugorosgasu". To niko ne zna. Kada smo vam ponudili odgovore na ta pitanja, niste bili spremni da ih prihvatite. Niko od vas ne zna kako se formiraju plate u upravnim odborima i javnim preduzećima, ali znate da kao odgovor ponudite uravnilovku.
Niko od vas ne zna kako je moguće da javno preduzeće ove zemlje, institucija ove zemlje, "Službeni glasnik", zaboravi Zorana Đinđića.
Ne bi razumeli da je to uradila ona vlada posle 2003. godine, ali da se to desi u 2008. godini, to je sramota. Nemojte da ćutite o tome, nego recite da ste smenili i direktora i Upravni odbor, svakog čoveka koji tamo sedi i prima platu da bi radio svoj posao, a ne da bi ćutao i nudio naknadna obrazloženja, kako je posle višednevnog analiziranja i preispitivanja došlo do zaključka da treba zaustaviti projekat, ali ne samo zbog toga što nema mesta za Zorana Đinđića u modernoj srpskoj istoriji.
Ta istorija Zorana Đinđića ne zavisi od knjige "Službenog glasnika", budite sigurni u tako nešto. To znate i vi vrlo dobro. Ne mislim da ste za to vi krivi i da tako nešto želite, ali učinite nešto, predsednik ste Vlade.
Želim da vam kažem da mi ne možemo da podržimo inicijativu DSS i SRS, a potom i SNS, koja se toj inicijativi pridružila, ne zbog toga što imamo razumevanja za rezultate vaše politike nego zbog toga što mislimo da nam je potrebna i jedna i druga strana ovog parlamenta kako bi zemlju izveli iz problema sa kojima se suočavamo.
Govorio je gospodin Nikolić o tome kako bismo imali pravo da kažemo ne Rusiji da nas je sto miliona, a mi mislimo da bi mi imali pravo da kažemo ne nekome ko ugrožava interese ove zemlje bez obzira da li sedi u Vašingtonu ili u Moskvu, pod uslovom da smo sposobni da zajedno kažemo šta je to interes ove zemlje.
Da li je interes izgradnja gasovoda? Jeste. Da li je interes povezivanja i izgradnje gasovoda i privatizacije NIS-a? Da. Da li je interes privatizacija NIS i verovanje da će sutra Rusi biti naivni kao što smo mi naivni danas? Nije, to je samo jedan od primera.
Da li možemo u Evropu sa 130 poslanika? Ne možemo. Da li možemo u Evropu na jednoj strani ulice, a na drugoj strani će ostati pola Srbije? Ne.
Kako ćemo u tu Evropu otići? Tako što ćemo prvo ovde vratiti život onim evropskim vrednostima o kojima govorimo, koje uglavnom postoje u ovim besmislenim i jadnim planovima vaše vlade.
Gospodine Đeliću, zdravo Božo.
Od 50 zakona koje ste kao potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije najavili u julu, sedam je usvojeno, 15 predloga je usvojeno na Vladi, dva predloga se nalazi u fazi pred usvajanjem, 13 predloga se nalazi u završnoj fazi izrade nacrta, 12 predloga se nalazi u početnoj fazi pripreme. Samo sedam zakona je ovde prošlo kroz parlament. Za to nije odgovorna opozicija, za to ste odgovorni vi, gospodine Đeliću. Preuzmite odgovornost.
Ne znam da li ste pokušali da nas obmanete ili je to bio izraz jednog opšteg nemara. Prosledili ste ovde parlamentu sažetak izveštaja Evropske komisije, koji ste prethodno prosledili članovima Vlade, u kojem se za probleme u procesu evropskih integracija uglavnom optužuje Skupština, što naravno nije tačno, kao ni sve ono što se svakoga dana govori o srpskoj Skupštini.
Recite mi kako mislite da vodite zemlju u Evropu bez Skupštine, a nje praktično nema, jer ovo gde mi danas sedimo nije Skupština. U Skupštini mora postojati sposobnost za razumevanje opšteg interesa zemlje.
Četrnaest zakona ste predložili parlamentu po hitnom postupku, dobili smo ih u danu u kojem je počela sednica. Zato ta sednica i ne može da se završi. Želite da reformišete pravosuđe, pravosuđe niste pitali za tako nešto. Kako će vaša parlamentarna većina glasati za zakone kojima se ukidaju sudovi? Da li ste nekada razgovarali sa tim ljudima?
Iz odanosti i partijske lojalnosti oni će dići ruku, ali te zakone neće afirmisati u sredinama iz kojih dolaze kao poslanici. Bez života ti zakoni nemaju budućnost. Jednom smo to uradili zajedno 2001. godine, tema je bila Zakon o radu, pa smo prihvatili uslov DSS i izglasali set zakona kojima se reformiše pravosuđe, a zauzvrat ušli u raspravu o Zakonu o radu.
Gospodine Ljajiću, tada su se ovde u parlamentu odigrale velike podele upravo na temi Zakona o radu, onog zakona kojeg ste vi galantno izmenili. Tada se raspala Demokratska opozicija Srbije zbog Opšteg kolektivnog ugovora, a vi ste ga potpisali.
Kada razgovaramo sa predsednikom Vlade i sa nekim drugim ljudima, onda nam se pominje poslednja tačka tog sporazuma u kojoj stoji - primeniće se ako bude para. Nemojte zanemariti činjenicu da živimo u zemlji koja se pati 20 godina i da ovde ljudi više nemaju snage za preživljavanje.
Nikada nećemo upreti prstom u vas kao u krivca za haos u kojem se zemlja nalazi, ali morate shvatiti činjenicu da ne možemo doveka čekati da preuzmete odgovornost i početi svi zajedno da radite svoj posao.
Ono što nam se desilo prošle nedelje kroz dijalog potpredsednika Vlade i ministra energetike definitivno nije posao jedne Vlade. Tada smo videli da postoje zapravo dve Vlade. Vi ste bili dužni, gospodine Cvetkoviću, da ponudite rešenje, a ne da postavite šefa kabineta ministra inostranih poslova, gospodine Jeremiću, bolje da ne radite taj posao, da postavite njega za šefa pregovaračkog tima. Time ste to predstavili kao politički projekat, a ne kao ekonomski, kako je to bilo definisano na početku.
Nemoguće je opstati na pozicijama na kojima ste se ukopali, gospodine Cvetkoviću. Svi u ovoj zemlji, zapravo, vas na neki način razumeju, zbog činjenice da se iza vas nalazi osoba koja je odgovorna za stanje u zemlji, odgovorna zbog toga što se nalazi na odgovornoj funkciji, mislim na funkciju predsednika Republike, i odgovorna zbog toga što je izabrala model kojim će se ova zemlja menjati.
Predsednik Republike je i premijer, i ministar, i razredni starešina svakoga od vas od ministara, on će vas ocenjivati, a ne Skupština, predsednik je i pregovarač o koncesiji, predsednik je i potpredsednik energetskog sporazuma. I sve to bi moglo biti razumljivo pod uslovom da nema nikoga ko želi predsedniku da pomogne u tome. Mislim da ste vi na tako nešto spremni, a pošto niste u prilici da to radite, onda za nas vi niste presudno odgovorni za ovo što se u zemlji dešava.
Svi mi znamo, gospodine Jeremiću, da vi zapravo žonglirate sa našom spoljnom politikom. Kada se uhapsi Karadžić, vi podsetite Srbiju na "Oluju". Kada se pravi sporazum sa UN o dolasku Euleksa na Kosovo, vi se setite Jasenovca. Zašto ste uvukli Srbiju u proces u kojem smo osuđeni na poraz? Da bi ga podelili sa Hrvatskom. Nama nije bila neophodna ta kontratužba, jer je bilo jasno da je i hrvatska tužba za genocid potpuno neosnovana, jasno nakon presude koja je izrečena ovoj zemlji 2007. godine, mislim u februaru. Svi su tu presudu doživeli...
(Predsednik: Vreme, gospodine Jovanoviću.)
Produžili ste na deset sati, gospođo.
(Predsednik: Duplirano je vreme rasprave.)
Samo onda definišite pravila, pošto je uvek do sada važilo pravilo da se produžava vreme za svakoga, tako smo govorili i tokom rasprave o Vladi.
(Predsednik: Vaš predlog je bio vreme rasprave.)
Ionako se sve ovo manje ili više zna. Bilo bi mnogo važnije, gospođo predsednice, kada bi kao predsednica Skupštine učinili nešto da se Skupštini vrati dignitet.
Ne mislim da ste ga vi lično u Skupštini ugrozili, jer ga nije bilo kada ste na tu funkciju došli, ali ga izgradite. Izgradite ga sa svojom vladajućom koalicijom i opozicijom koja razume zašto je tako nešto važno.
Nećemo podržati predlog za glasanje o nepoverenju Vladi gospodina Cvetkovića, jer bi to bilo dalje guranje Srbije u probleme iz kojih Srbija može izaći jedino tako što ćemo mi biti sposobni da definišemo minimum zajedničkih interesa koje smo spremni da štitimo, interesa Srba koji žive na Kosova i interesa Srba koji žive u Hrvatskoj, ali pre svega i na početku interese ljudi koji žive u ovoj zemlji i koji su taoci opšte nesposobnosti koja je od Srbije napravila najnesrećnije evropsko društvo koje svojom nesrećom potresa i sve oko sebe.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Cvetkoviću, poštovane ministarke i ministri, čl. 101. i 104. su povređeni. Niti nas predstavnici Vlade, na čelu sa predsednikom Vlade, razumeju, niti u svojim odgovorima koji su posledice nerazumevanja poštuju dostojanstvo Skupštine.
Nismo mi tražili ovde od predstavnika Vlade obrazloženje za ono što se u prošlosti desilo, ali je jasno da obrazloženja, koja su za nas prihvatljiva, Vlada ne može dati. Potpuno je besmisleno u pravdanju tražiti prostor za buduću saradnju.
Tražili smo jednu viziju, i viziju od vas, gospodine Cvetkoviću, i viziju od vas, gospodine Jeremiću, a ne pozive na lojalnost. Hvala lepo, ne trebaju nam ambasadorska mesta, ali nam treba odgovor na pitanje - s kojim pravom ste odlučili da nas konfrontirate sa celom EU pokazujući razumevanje za stepen ljudskih prava u Iranu. S kojim pravom? Da li je o tome ikada razgovarano na nadležnom odboru Skupštine ili je to cena za podršku koju dobijamo u jalovom projektu šminkanja kosovske istine.
Gospodine Cvetkoviću, isto očekujemo od vas, šta će vaša Vlada preduzeti, pre nekoliko sati je Ustavni sud prihvatio našu inicijativu, da li će Vlada nastaviti pregovore na čelu sa šefom kabineta gospodina Jeremića, koji je valjda u istom rangu kao i potpredsednik Vlade zadužen za ekonomiju? Mislim na pregovore sa ruskim partnerima.
Oni koji su na početku naše nove tragedije, koja traje 20 godina, rekli da je Kosovo najskuplja srpska reč, nesvesno danas, kroz poteze Vlade, dobijaju potvrdu za tako nešto, s tim što je u međuvremenu cena postala jako niska, pa umesto zaklinjanja na vernost u politici koja je, s jedne strane oslonjena na mit, a sa druge strane na fikciju, hajde onda da dobijemo odgovore na nekoliko jednostavnih istina.
Vaša Vlada je sama govorila o lopovluku na Kosovu. Kosovo je postalo paravan za sve što je nedopustivo. Ako nema snage da se definiše politika koja će biti drugačija od ovog što smo preživali u prošlosti, onda ste vi sami sebe, kao članovi Vlade, osporili više nego bilo ko iz opozicije.
Nikada nije bilo u poslednjih nekoliko godina jedinstva po pitanju kosovske politike, ne zato što mi to nismo želeli, nego što su i prethodne vlade bile nesposobne, kao i ova trenutna. Nisu mogle da definišu javni interes kao središte tog okupljanja, nego se u središtu tog okupljanja valjda pronalazila ljubav i nada nekog ko se nalazi u Vladi da će Kosovo biti onakvo kako ga on zamišlja.
Od toga ne zavisi sudbina Kosova, nego od sposobnosti Srbije da bude organizovana i ozbiljna država, što u prošlosti nije bila. Euleks je na Kosovo došao, gospodine Jeremiću, da bi radio posao koji više ne može da radi srpska država, a koji još uvek nije u stanju da radi kosovska država, koju je priznala većina članica zemalja EU.
Posle 49 priznanja, vi ste odlučili da proterujete 50. i 51. ambasadora, ambasadora susedne Crne Gore i ambasadora susedne Makedonije, uz poremećene odnose sa Bosnom.
Vašu politiku možemo opisati samo kao niz besmislenih konflikata. Ne možemo vam pružiti podršku za tako nešto.
(Predsednik: Vreme.).
Gospođo predsednice, podsećam vas na rečenicu kojom sam završio svoje izlaganje - povedite računa o dignitetu Skupštine.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, još jedanput, suština politike LDP u ovoj raspravi usmerena je ka definisanju programa koji Vlada ovde treba da ponudi nama, u čijem središtu se nalazi interes građana ove zemlje, koji zajedno možemo ostvarivati. Za nas je ova rasprava besmislena ukoliko je cilj ove rasprave da nas uveri kako treba da iskazujemo lojalnost prema Vladinoj neuspešnoj politici.
Niko ne osporava više sve Vladine propale projekte, od posrnulih ekonomskih reformi, reformi političkog sistema, pa do samog Kosova, od života. Jedinstvo na kosovskoj politici se ne gradi oko ideje da je Kosovo paravan i izgovor. To jedinstvo na kosovskoj politici nije postojalo u srpskom parlamentu zbog toga što tu nije bila LDP, nego zbog toga što su stranke u parlamentu, izuzev LDP, uvek mnogo više računa vodile o svojim interesima nego o interesima onih koje su, navodno, zastupali.
Više od LDP, kosovsku politiku iza koje je stajao parlament nekoliko puta, osporava sam život na Kosovu. Ako moramo da budemo toliko vulgarni, srpska zajednica na Kosovu, jer je ona prva žrtva te neodgovorne politike. I kada se raspravljalo o Ahtisarijevom planu i kada se vodila rasprava u julu mesecu i kada se pre godinu raspravljalo u svečanom Domu Skupštine Srbije, kada je odbačen i napadnut Euleks, a sada nam se ovde nude argumenti u prilog Euleksa, koje smo mi razumeli i podržali još pre godinu dana.
Naša pitanja su bila jednostavna i na njih se moraju dobiti jednostavni i jasni odgovori. Odgovora nema, zato što je preduslov davanja iskrenog odgovora promena politike. Ako nam je Evropa prioritet, onda kroz proces evropskih integracija, mi moramo reformisati svoju zemlju, unaprediti politički život, ubrzati ekonomske reforme, afirmisati društvo.
Jedina žrtva višemesečne rasprave u parlamentu biće nevladin sektor koji će ostati bez zakona. Toliko puta smo do sada rekli da je Vlada preuzela odgovornost za upravljanje ovom zemljom da bi zemlju promenila, a ne da bi nastavila da vodi Srbiju šinama koje su postavljene u prošlosti. Nema ništa od jedinstva ako je cilj jedinstva naše međusobno razumevanje, a ignorisanje života.
Spoljna politika je pogrešna, jer nas konfrontira sa svetom, konfrontira nas sa našim susedima i ona, zapravo, služi kao izgovor za sve unutrašnje nesposobnosti.
Pošto nema ministra, nije pristojno govoriti više o tome, ali pozivam Vladu da se do kraja rasprave izjasni o energetskom sporazumu sa Rusijom i kaže da li je spremna da prihvati sugestiju LDP, osnaženu odlukom Ustavnog suda, i zaustavi proces razgovora sa Ruskom Federacijom, dok se ne dobije odgovor suda na jednostavno pitanje: da li je sporazum u skladu sa našim Ustavom ili ne, istim onim Ustavom koji je sjajan paravan za svaku drugu Vladinu inicijativu?
Pokažite poštovanje prema Ustavu tako što ćete obustaviti pregovore sa Ruskom Federacijom.
Poštovana gospođo predsednice, članovi predsedništva, dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se u skladu sa članovima 73. i 77. Poslovnika o radu Narodne skupštine. Mislim da, bez ikakve dileme, mogu da računam na podršku i razumevanje većine poslanica i poslanika naše skupštine.
Danas je 1. decembar, Dan borbe protiv side, protiv AIDS-a. S obzirom na to da sticajem okolnosti nisam bio u prilici da se u prepodnevnom delu sretnem sa šefom Administrativnog odbora gospodinom Nikolićem, zamolio bih vas, predsednice, i gospodina sekretara da, u skladu sa članom 77, obavite konsultacije sa predsednikom Administrativnog odbora Tomislavom Nikolićem i omogućite svim poslanicima Skupštine Srbije koji to žele da svoju današnju dnevnicu preusmere u fond Omladine JAZAS-a, koja se godinama bori protiv side pomažući onima koji su oboleli i šireći jednu vrstu svesti koja je, očigledno, našem društvu potrebna. Naša poslanička grupa tako nešto želi da uradi, a uveren sam da to želi većina koleginica i kolega.
Samo bih vas zamolio da nam omogućite administrativno da tako nešto uradimo i damo svoj doprinos ovog dana i da, pri tom, preuzmemo obavezu da ovo ne bude samo simbolična pomoć, već da pokušamo svi da pomognemo svima koji su ugroženi i koji pate zbog ove bolesti. Mislim da je u slučaju side neophodna ovakva vrsta intervencije i podrške, s obzirom na to da sve ono što sidu prati još uvek prate velike predrasude i da postoji puno problema. Mi kao Skupština moramo pokazati jednu vrstu razumevanja. Zahvaljujem se, znam da mogu da računam i na vašu podršku i na podršku većine koleginica i kolega.
Gospođo potpredsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Dačiću, jako je teško ne uvažiti ovaj vaš predlog izmena i dopuna Zakona o putnim ispravama, zato što bi glasanje protiv ovog zakona nanelo štetu našim građanima. Stoga je jasno da ćemo mi ovu promenu podržati, jer nam ništa drugo ne preostaje.

Isto je tako besmisleno verovati da ste vi želeli da do ovoga dođe, odnosno da je neko u Ministarstvu policije odlučio da uskrati građanima pravo dobijanja novog pasoša, ali ono što je jako važno i o čemu moramo reagovati u okviru ove rasprave jeste pitanje odgovornosti, koje treba da prati svako delovanje svake stranke, svake institucije, naravno, Parlamenta, svakako, i Vlade, koja je presudno odgovorna za rešavanje problema u okviru ovog zakona kojim se reguliše pitanje putnih isprava i perioda u kom one počinju da važe, stupaju na snagu itd.

Dosta je ovde rečeno o gospodinu Đeliću. Činjenica da ovde nije došao govori mnogo više od svakog citiranja njegovih izjava u poslednjih godinu dana, koje su sve odreda bile velika zloupotreba evropskih ideja i kompromitacija, ne građana Srbije, nego političara ovog društva, koji su obijali pragove prethodnih deset godina, tražeći od Evrope razumevanje za ukidanje viznog režima našim građanima.

Mi dolazimo iz Bukurešta. Juče smo tamo razgovarali s našim kolegama iz Liberalne partije. Pozdravio vas je ministar unutrašnjih poslova Kristijan David, rekao je da imaju dobru saradnju s vašim ministarstvom.

Ono što je važno jeste da su i oni podržali Rezoluciju koja je usvojena u Stokholmu pre tri nedelje, u kojoj sve liberalne partije Evrope podržavaju ukidanje viza građanima Srbije.

S kakvim argumentima da izađemo pred naše prijatelje iz Evrope, i to u trenutku u kojem više ne postoji nikakva prepreka osim naše lične sposobnosti, da zatražimo neko novo razumevanje, jer je ovde, pre svega, reč o nesposobnosti naše države da uradi posao koji je od vitalnog značaja za naše građane, a kada je država nesposobna, onda se država mora menjati, jer je, definitivno, to jedino nešto na šta možemo pristati.

Ne možemo pristati na poruku da građani ne treba da očekuju bezvizni režim i da se zadovolje činjenicom da će morati da se blamiraju u redovima pred ambasadama, da se smrzavaju, da će morati da putuju po Evropi u onim ponižavajućim uslovima, u kojima se nalazi, čak, i svaki poslanik koji krene put EU, s putnim ispravama koje su ispod svakog nivoa.

Dakle, za nas je pitanje odgovornosti, gospodine Dačiću, veoma važno i interesuje me šta ćete vi, ne toliko kao ministar policije, nego kao prvi potpredsednik Vlade i zamenik predsednika Vlade, uraditi po ovom pitanju? Ko će odgovarati u Vladi za ove propuste? To je nešto što nas mora obavezivati.

Nastup pred Parlamentom, u kojem će se reći – građani, nismo uradili posao, obećali smo da ćemo ga uraditi, a još važnije od tog obećanja je to što vi na ta slobodna putovanja imate pravo kao građani Evrope 21. veka, a mi smo vam to pravo uskratili. Za to neko mora da odgovara.

Zakon je usvojen 2007. godine. Zakon iza koga je tada stala parlamentarna većina je isti ovaj o kojem danas razgovaramo. Većina tadašnje vladajuće koalicije je deo današnje vladajuće koalicije. Zašto nam je potpredsednik Vlade, koji je tada bio zadužen za evropske integracije, prosledio zakon koji je bio nerealan? Za to se mora odgovarati.

Drugo je pitanje zastrašujuća istina da smo mi kao država najveća prepreka ostvarenju te evropske budućnosti građana, koji od nas upravo to očekuju, jer ljudi u Srbiji treba da znaju da više ništa ne stoji kao prepreka na putu bezviznog režima, osim nesposobnosti naše države.

Pored zamene putnih isprava, mi smo dužni da usvojimo zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma. Gde je taj zakon? U ovoj ''crnoj rupi'' bismo želeli da vidimo taj zakon. Da vidimo kada je to Parlament odlučio da ne raspravlja o zakonu o finansiranju terorizma i sprečavanju pranja novca i kada je to Parlament, na takav način, suspendovao pravo naših građana na slobodno putovanje po EU. Vlada taj zakon nije prosledila Parlamentu.

Dakle, i da imamo putne isprave, koje nemamo, ne bismo mogli da putujemo slobodno po Evropi, jer nema zakona koje je Vlada bila dužna da prosledi Parlamentu. Šta ćemo sa čitavim nizom strategija, koje, takođe, moraju biti ne samo usvojene, nego i primenjene, da bismo onda mogli da iskoristimo slobode i prava koje proizilaze iz kvalitetnije uređenih putnih isprava?

Imamo nacionalnu strategiju za reintegraciju povratnika po Sporazumu o readmisiji. Imamo radni nacrt te strategije, a ona još nije usvojena. Slušajte sada obrazloženje kabineta potpredsednika Vlade, koji upisuje normativnu delatnost od ključnog značaja za našu viznu liberalizaciju: ''U toku je izrada strategije za borbu protiv droga. Imamo radni nacrt strategije za reintegraciju povratnika, po Sporazumu o readmisiji. Imamo radni nacrt strategije za borbu protiv organizovanog kriminala i u toku su dogovori nadležnih republičkih institucija oko početka rada na strategiji za upravljanje migracijama, uključujući ilegalne migracije''.

Dobro, ako mašina nešto ne može da odštampa ili uradi u rokovima koje je Vlada predvidela, šta se dešava sa svim ovim strategijama koje su ili u radnom nacrtu ili u fazi dogovora oko radnog nacrta? Ko je za tako nešto odgovoran, gospodine zameniče predsednika Vlade i prvi potpredsedniče, nećemo da pričamo o Ministarstvu policije?

Pozovite gospodina Đelića, koji se usudio da falsifikuje godišnji izveštaj Evropske komisije. To je skandal bez presedana.

Prosledio je nadležnom skupštinskom odboru dve i po strane izvoda, u kojima se potpuno krivotvori izveštaj Evropske komisije. To je veliki problem. To nema nikakve veze s Kancelarijom za pridruživanje EU. To ima veze s njegovom ambicijom da obmane vas u Vladi, a potom i nas u Parlamentu, jer je nama u Parlament prosleđen izvod koji ste dobili vi u Vladi, iako to nadležne službe Skupštine u prvom trenutku nisu želele da urade. Jel' tako, gospođo potpredsednice, ako ste upućeni? Ako niste, pomoći ćemo vam mi.

Skupština je zatražila od kabineta potpredsednika da dodatno potvrdi da li je siguran da želi da nam prosledi dve i po stranice izveštaja Evropske komisije umesto punog prevoda.

Šta piše u tom izveštaju koji mi nemamo pravo da vidimo i koji se krije od građana ove zemlje? Osuđuje se, između ostalog, i neefikasnost Skupštine, ali šta je ono što se presudno kritikuje u radu Skupštine? To je odsustvo javne rasprave, razgovora o zakonima. i to je to trpanje zakona u hitni postupak, kojim se, praktično, otaljava taj posao. To je isključivo u nadležnosti vladajuće koalicije.

Mi smo rekli da ćemo u svakom trenutku podržati svako evropsko nastojanje vaše vlade, čak nam ne smeta ni definicija te vlade kojom ona samu sebe opisuje kao proevropsku, ali bismo želeli da imamo konkretne dokaze za takvo opredeljenje. Njih je vrlo malo, ukoliko se izuzme sve ono čega je prepun naš javni život, a to su fraze i neodgovorna obećanja.

Šta je uradila Vlada nakon konstatacije potpredsednika Vlade zaduženog za evropske integracije, u kojoj je on guvernera Narodne banke Srbije optužio za opstrukciju u izdavanju pasoša? Da li je Vlada raščistila te odnose? Šta je uradila Vlada kada je potpredsednik Vlade optužio Parlament kao najvećeg kočničara u evropskim integracijama? Podsetiću vas, 7. avgusta 2008. godine, potpredsednik Vlade zadužen za evropske poslove u ovoj zemlji ponizio je Parlament.

Nema Evrope bez demokratije, a temelj demokratije je parlamentarni život. Šta kaže potpredsednik Vlade? ''Ukoliko blokada Parlamenta obezvredi i onemogući usvajanje zakona važnih za dobijanje bele šengenske liste u septembru, to će onemogućiti dobijanje te liste do kraja godine.

Građani moraju znati da oni koji blokiraju Parlament nisu blokirali samo primenu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, energetsku budućnost Srbije'', ovu o kojoj tajno sada pregovarate sa Rusima, što ne postoji nigde u evropskoj politici, ''već su ti isti blokirali ključnu ljudsku slobodu, slobodu kretanja i ukidanje viza za građane Srbije.''

Ko je sada blokirao tu slobodu? Mašine ne mogu da odštampaju te pasoše, postoji neka procedura. Hajde da kažemo, dobro, a za šest meseci ćemo dobiti nova dokumenta. Gde su zakoni? Gde su strategije?

Gde je odgovornost za kompromitaciju svakog političara? Da li ste tražili, u kontaktu sa svim strancima sa kojima ste se sretali, bezvizni režim za građane Srbije? Pa, to je svako od nas radio. Kada smo dobili to pravo, mi smo nesposobni i to pravo da ostvarimo. Ozbiljne vlade tako nešto sankcionišu.

Mi od vas tražimo da preuzmete odgovornost za to, kao zamenik premijera.

Ovde, u Parlamentu se nije razgovaralo, nakon suspenzije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, ovde se ne razgovara o potpunoj obustavi procesa evropskih integracija, nema razgovora u Parlamentu ni o izveštaju Evropske komisije. Konačno, ovde nam se prosleđuju izmene i dopune Zakona, koje kažu: ''broj 2008. menja se brojem 2009''. Na to se svodi evropska politika Vlade gospodina Cvetkovića i vas, gospodine Dačiću.

Za nas je u ovom trenutku najvažnije pitanje vaše spremnosti da ovde, u Parlamentu, lično preuzmete odgovornost za neki novi rok. Ispada da su građani sada ti koji su odgovorni za to što nemamo putne isprave, a ne država. Niti su građani sami sebe obezvredili do te mere da su bili prinuđeni na taj ponižavajući status, kakav je status putovanja s vizama, već je to bila posledica neodgovorne politike naše države, niti oni mogu sada biti odgovorni za to što još uvek nema pasoša.

Naravno da će se ljudi, pritisnuti dnevnim problemima, setiti pasoša pred godišnje odmore. Ali, pošto vi to znate, dužni ste da obezbedite kapacitete koji će omogućiti zadovoljenje njihovih zahteva. Ako to nije moguće, onda sada morate preduzeti jasne inicijative kojima ćete motivisati te ljude da na vreme zamene svoje putne isprave.

Da li policija zna ko sve ima putnu ispravu? Zna. Da li je problem napraviti kompjuterski program koji bi okrenuo svakog vlasnika pasoša i preporučio mu kada može da dođe po svoju putnu ispravu? Da li može država malo da se angažuje, ili se država građana seti kada treba da ih odvede u neki glupi rat i kada im naplaćuje porez?

Ako imate adrese kada šaljete pozive za Vojsku, ako imate adrese kada šaljete opomenu za porez, pa, onda nađite adrese ljudi koji imaju pasoše i pošaljite im pismo – ja, ministar policije, prvi potpredsednik i zamenik predsednika, izvinjavam vam se što ćete morati još da se ponižavate i smrzavate pred ambasadama u Beogradu i pozivam vas da iskoristite svoje pravo u narednih šest meseci, svakoga dana, na tom i tom mestu. Pa, ako se niko ne javi, pošaljite još jedno pismo za sedam dana, pa za tri nedelje, pa će onda ljudi shvatiti da je i državi stalo da oni ostvare svoja prava.

To, nažalost, do sada država nije ni na kakav način pokazala, osim što je manipulisala tim osnovnim potrebama našeg društva, grubo zloupotrebljavajući činjenicu da se neko nalazi na vlasti, pa su u izbornoj kampanji deljeni pasoši.

Pogledajte na šta vam liči Parlament. Na jednu provincijsku bioskopsku salu. Ne postoji nijedna skupština koja toliko loše govori o sebi kao što je ova naša. Čija je to ideja i čija je to potreba?

Slušamo godinama politička obećanja i spremni smo da ta obećanja ostvarimo, ali za to su nam potrebni partneri. U ovoj vlasti očigledno nema dovoljno kvalitetnih partnera za efikasno rešavanje problema putnih isprava. Od vas očekujemo odgovore.

Otišli smo u Stokholm pre tri nedelje i iz Stokholma je došla rezolucija kojom, praktično, sve liberalne partije Evrope, uključujući i dve parlamentarne holandske, traže preispitivanje suspenzije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ni na kakav način naša država nije reagovala, ni na kakav način. Juče je to potvrđeno u Bukureštu. Juče smo imali sastanak s ministrom unutrašnjih poslova, razgovarali smo o vizama, o organizovanoj zajedničkoj borbi protiv trgovine ljudima, organizovanog kriminala, razgovarali smo s predsednikom Vlade, dobili od njega podršku za proces evropskih integracija bez uslovljavanja, ali ovde nema voljnih partnera za tako nešto i to se mora promeniti.

Nećete, bićete neuspešni u svemu ovome. Srešćemo se za godinu dana ovde, ako budete ministar, i opet ćemo pisati – 2009. se menja u 2010, zbog toga što i vi i ja znamo, a to je ono što se krije – koliko, zapravo, postoji izdatih putnih isprava u zemlji.

Da li je tačno da je potpredsednik Vlade naprvio grešku, pa je, umesto 3.700.000, rekao 700.000, pa je onda državni sekretar u Ministarstvu policije, mislim da je tada to bila gospođa Oreščanin, učinila maksimum da mu objasni da nije 700.000 nego 3.700.000, ali njega to više nije obavezivalo? Kako može potpredsednik Vlade da bude tako nekompetentan? Kaže da 11% građana Srbije ima putne isprave. Nije tačno, 3.700.000 ljudi u ovoj zemlji ima pasoše, koje u većoj ili manjoj meri koriste. Da bi putna isprava koju ljudi uzmu bila prihvaćena od EU, najmanje dve trećine putnih isprava treba da bude zamenjeno. Pa, to treba ljudima da se kaže. Strašne probleme imaju ljudi koji su u međuvremenu uzeli pasoše. Viza u starom se prenosi u novi pasoš. Mora da se putuje sa dve isprave.

Ako dođete na one granične prelaze koji su kompjuterizovani, u kojima postoje najnoviji elektronski formulari, videćete da imaju strašan problem zbog toga što je deo viznog broja deo pasoša, starog, i kada ukucavaju podatke u taj elektronski formular, koji se ne može promeniti, kompjuterski sistem odbacuje takav pasoš. To nam se, recimo, dešava u Londonu. Onda zavisimo od dobre volje nekog činovnika na graničnom prelazu, koji treba da razume tu šizofrenu poziciju, da mi dolazimo sa pasošem bivše bivše države, jer imamo pasoše Savezne Republike Jugoslavije, koja je bila država pre državne zajednice, a danas živimo u Srbiji, da, pri tom, imamo i pasoše Srbije, da je pasoš Srbije važeći, da je nevažeći ovaj bivše bivše države, ali da je u nevažećem bivše bivše države viza.

Ko to može da razume? Tu ne vredi dobar osmeh, ni prijatan nastup. Za to je odgovorna naša zemlja. Tražim odgovornost za tako nešto.

Prvo izađite ovde i osudite ponašanje potpredsednika Vlade. Pa, neće vam se raspasti koalicija, neće vam se raspasti koalicija zbog toga. Hoće li neko da mu održi više lekciju, da ga nauči kako se ponaša potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije, politički da ga prevaspita, da mu kaže da se ne može manipulisati evropskim idejama, da se ne može govoriti neistina, da se ne može klevetati Parlament, a pri tom biti nespreman da se preuzme odgovornost za rad tog parlamenta?

To su sve slabosti. Ne kažem da ste srećni zbog ovoga. Glasaćemo za ovaj zakon, ali je to poslednje što možete računati kao oblik ustupka LDP-a prema Vladi gospodina Cvetkovića. Toliko neodgovornosti nije pratilo nijedan prethodni kabinet. Vi se ne bavite poslom evropskih integracija, ali niste samo kao ministar policije angažovani u Vladi.

Pošto ste zamenik predsednika Vlade, omogućite nam tu, ne satisfakciju, nego tu jednostavnu potvrdu potrebe da se za sve u ovoj zemlji konačno odgovara, da odgovaramo i mi kao opozicija, ako smo nešto ovde pogrešili, ali da odgovara i vladajuća koalicija i oni koji su preuzeli na sebe taj posao.

Kada je Parlament bio prepreka usvajanju ovih zakona? Kada je to opozicija izvršila opstrukciju usvajanjem zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma? Koju je to strategiju opozicija ovde u Parlamentu blokirala? Kako smo odgovorni za to što nisu odštampani pasoši? Godine 2003. smo realizovali taj program, kroz ta sredstva.

Evo nas u 2008, ulazimo u 2009. godinu s jednom velikom nulom. To je pravo ime i prava ocena evropske politike Vlade gospodina Cvetkovića, jedno veliko ništa. Puno neobavezujuće priče, previše fraza, apsolutna neodgovornost i minimalna sposobnost da se takvo stanje prihvati i da se nešto promeni.

Zbog toga će biti vrlo zanimljiva sednica Odbora u petak. Koliko znam, u petak će biti organizovana i rasprava o nepoverenju Vladi, tako da ne znamo na koji način će se u Skupštini razgovarati o tako dve važne teme – o budućnosti evropske integracije u zemlji i o radu i o poverenju Vladi. To, u stvari, govori koliko je, zapravo, u drugom planu Evropa u ovom trenutku u našoj zemlji.

Još jedanput ću poručiti građanima – nećemo praviti kompromis oko ovih poslova. Treba da znaju da su za ovo isključivo odgovorni predstavnici vladajuće koalicije, i prethodni i sadašnji, da su svi manipulisali tom nesrećom koja opterećuje naše društvo, da su svi zloupotrebili dobru volju Evrope, velike napore. Oni su nas platili da mi to uradimo, obučili su nas da to uradimo. Sve prepreke su sklonili s našeg puta, a onda smo mi sami sebi počeli da ih postavljamo.

Od vas očekujemo, gospodine potpredsedniče Vlade, prvi zameniče predsednika Vlade, ministre policije, da nam kažete ko će biti odgovoran ako se ne ispune ovi ciljevi u 2009. godini. Toliko, a i glasaćemo za ovaj zakon, što je najmanje što možemo da učinimo za one koji će se smrzavati, kao što su se jutros smrzavali ispred ambasada, u redovima u kojima stoje, zbog toga što su ih u te redove gurnuli neodgovorni predstavnici Vlade gospodina Cvetkovića, a pre svih gospodin Đelić.

&nbsp;
Gospodine potpredsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, naravno da nismo mogli da se složimo s vama oko ovog zakona i, ne samo s osećajem velike obaveze prema građanima koji su za nas glasali, podržavajući koncept departizacije i depolitizacije društva, već s osećajem velike odgovornosti prema svim onim nezavršenim poslovima, mi ćemo glasati protiv ovog zakona.
Na takav način ćemo protestovati zbog činjenice da Vlada, koja sebe smatra proevropskom i reformskom, ne daje nikakvu argumentaciju za jednu takvu definiciju.
Hajde, prvo, da pođemo od suštine ovog zakona. Kada vidim kako me posmatrate, jasno mi je da ste srećni zbog toga što nećete glasati za ovaj zakon, nego će to morati da uradi poslušna vladajuća koalicija.
Mislim da sva ova aljkavost, zapravo, strašno kompromituje naše društvo. Prošao je onaj period 100 dana, u kom se za nesposobnost Vlade pronalazi obrazloženje u nekim dečijim bolestima.
Mi sada ovde, pogotovo pre rasprave o poverenju Vladi, moramo da vidimo da li postoji sposobnost za otklanjanje ove sistemske greške koju uočavamo u politici Vlade, koja svaki dan pred Parlament izlazi s nekim antievropskim predlogom. To je ono što je za nas problematično.
Citiraću vam izveštaj Evropske komisije za 2008. godinu, izveštaj s kojim ste mogli biti upoznati jedino ukoliko ste bili lično zainteresovani za tako nešto, pošto vas kabinet potpredsednika nije o tome obavestio adekvatno, jer u dve i po stranice selektivnog prevoda 58 strana dugog izveštaja Evropske komisije, svakako, nije bilo ovog o čemu sada želim da govorim.
U izveštaju Evropske komisije za 2008. godinu se izričito zamera Vladi da još uvek nije završen proces raspisivanja i obavljanja javnih konkursa za popunu mesta u državnoj administraciji. Zamerka je da proces nije dovršen, a ne samo da je propušten rok, i to se ne može otkloniti prostom promenom zakona, pri čemu, prolongiranje roka služi samo kao pravno pokriće za propuštanje postojećeg roka. Izričito se zamera da je proces reforme administracije usporen u 2008. godini i očekuje se da u narednom izveštaju i periodu bude ojačan sistem sprovođenja konkursa, departizacije i profesionalizacije javne uprave.
Na čemu se temelje ovakva očekivanja? Prvo, na standardima i jasnim kriterijumima EU, drugo, na potrebama našeg društva.
U prethodnih nekoliko meseci, od Vlade nismo dobili nikakvu zadovoljavajuću garanciju da će uraditi nešto što nije uradila u prethodnom sazivu. Da li je princip depolitizacije i departizacije ispoštovan prilikom onih rešenja koja su Vladu obavezivala u procesu imenovanja, recimo, članova upravnih odbora javnih preduzeća, ili direktora javnih preduzeća?
Ako Vlada nije stigla da do 31. maja raspiše konkurs i u skladu s ovim zakonom izvrši departizaciju, zapravo, profesionalizaciju državne uprave, šta je Vladu sprečilo da se rukovodi tim principima u imenovanjima koje je izvršila u poslednjih nekoliko meseci? Šta je Vladu sprečilo da jedan takav princip ispoštuje, recimo, pri izboru direktora ''Srbijagasa'', koji je i naš kolega poslanik, koji se ovde pojavio tokom današnje rasprave, nudeći za nas neprihvatljivo obrazloženje njegovog odbijanja, ili nesposobnosti njegovog preduzeća da ispoštuje odluku Vlade.
Građanima Srbije su ispostavljeni računi tačno u onom iznosu o kom smo govorili, protestujući zbog prevelikog i neodgovornog poskupljenja gasa, a pri tom preduzeće "Srbijagas", javno preduzeće, nije ispoštovalo odluku Vlade koju je bilo dužno da poštuje.
Da li je to signal da menadžment te kompanije nije kredibilan i da ne radi svoj posao onako kako treba? Za nas jeste.
Da li je to iznenađenje za nas? Ne. Za vas, ne znam, ali je činjenica da ste, recimo, na mesto direktora "Srbijagasa", jedne od strateških kompanija u društvu, postavili čoveka koji nema nikakve veze sa "Srbijagasom", osim što možda ima šporet na plin ili se greje na gas.
Govorim o nesposobnosti Vlade da afirmiše princip koji je suština ovog zakona, princip depolitizacije i departizacije, odnosno profesionalizacije, i tako u svakom segmentu svog delovanja.
Nemamo ništa protiv onih terminoloških promena koje su proizašle iz te površne reforme našeg obrazovnog sistema, ali skrenuo bih vam pažnju na nešto što ste vi zapostavili da pomenete u svom izlaganju, na činjenicu da, prema podacima službe za upravljanje kadrovima, pre donošenja Zakona o ministarstvima, a prema usvojenom kadrovskom planu za 2008. godinu, u organima državne uprave imamo 358 radnih mesta. Zašto su iz ovog zakona izuzeta radna mesta u Ministarstvu spoljnih poslova, Ministarstvu odbrane, MUP-u i BIA? Zbog čega?
Hajde da unapred verujemo vašim namerama, iako nemamo nikakvu argumentaciju, hajde da budemo naivni, mi ćemo profesionalizovati oblast obrazovanja, zdravstvene zaštite, ali će i dalje ''pendrek'' biti partijski monopol, odbrana – partijski monopol, spoljna politika – partijski monopol, BIA – partijski monopol, i na svim tim mestima će se, pre svega, voditi računa o nekoj političkoj korektnosti, a tek potom o profesionalnoj sposobnosti. Zbog toga ne možemo da podržimo ovaj vaš zakon.
Šta je ono što nam posebno smeta? To je zabrana povratnog dejstva zakona i drugih opštih akata, koji je utvrđen članom 197. Ustava, onog ustava za koji ste svi vi zajedno glasali, Ustava za koji se u Srbiji glasalo dva dana duže nego što se o Ustavu razgovaralo. U članu 197. se kaže: ''Zakoni i svi drugi opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo. Izuzetno, samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno dejstvo, ako to nalaže opšti interes utvrđen pri donošenju zakona''.
Dakle, ovde se primenjuje retroaktivna mera za jedan član Zakona, ali ne za bilo koji član. Taj član je suština ovog zakona. Mi bismo imali razumevanja da se retroaktivna mera primenjuje za član zakona kojim se, praktično, drugačije tretira ta kadrovska lista kroz te profesije koje su promenjene, s obzirom na reforme u našem obrazovnom sistemu, ali ovo nije bilo koji član zakona. Vi ste retroaktivno, praktično, prolongirali primenu čitavog zakona, ali ovde nema zakona.
Znam da stalno ovde sede predstavnici Vlade, koji su nezadovoljni našim tumačenjima, ali pokušajte da odgovorite na neki argumentovan način zbog čega bi LDP trebalo da podrži ovaj zakon. Nama se dopada ideja da javna mera koju izriče Ombudsman, kao razlog za prestanak radnog odnosa, bude uvrštena u ovaj zakon. Šta nam garantuje da će to biti tako? Opet treba da se razumemo sleganjem ramenima.
Da li mi imamo Odbor za sprečavanje sukoba interesa? Da li taj odbor izriče neke mere, sankcije, preporuke? Vi, kao vladajuća koalicija, ne poštujete taj odbor. Taj odbor je nekoliko puta javno apelovao na poslanike vladajuće koalicije, ukazujući na nespojivost poslaničke funkcije i funkcije predsednika opštine. Vaše poslanike baš briga za taj odnos. To ih, apsolutno, ne interesuje. Žalili su se, uz obrazloženje da oni nikome ne nanose štetu svojim delovanjem.
Oni nisu kvalifikovani i nas njihovo mišljenje ne treba da interesuje. Nas interesuje uspostavljena praksa, pošto se ne poštuju odluke Odbora za sprečavanje sukoba interesa.
Mera o kojoj vi sada govorite ništa ne znači. Ni ona neće biti ispoštovana. Hoćete da nam kažete da će u slučaju prijave Ombudsmana biti raskinuta vaša vladajuća koalicija, zbog toga što neki član vladajuće koalicije ne želi da napusti svoje radno mesto, iako to Ombudsman od njega traži. Kako smo reagovali na druge odluke? Kako reagujemo na odluke suda u Strazburu? Da li te odluke primenjujemo? Kako reagujemo na odluke UN-a? Mi te odluke ne primenjujemo. U slučaju našeg kolege, novinara Bodrožića, te mere nisu primenjene.
Sada ovde dobijamo tri vrste promene zakona. Kažemo da je prva ona koja, načelno, za nas i nije sporna, ali je realno, u praksi, do sada bila neprimenljiva, a to je poštovanje odluka nezavisnih institucija. Dajte garanciju da će to biti tako. Toga nema, nego da će javna mera koja je izrečena biti analizirana i prihvaćena od strane organa koji izvrši imenovanje. Veliki problem je i nedovoljno kvalitetno rešenje.
Sada da vidimo zbog čega, zapravo, nije došlo do poštovanja ovog zakona. Rečeno je da je prethodna vlada raspisala stotinak, 108 konkursa, a ovde vidimo da je kadrovskom listom obuhvaćeno 358 radnih mesta, ali da je izuzeto ne znamo koliko radnih mesta u svim ovim ministarstvima i BIA-i. Možemo da se složimo da za ta radna mesta važe neka druga pravila, ali to je za nas neprihvatljivo, jer to nije standardni kriterijum Evrope, ka kojoj nas Vlada vodi i ka kojoj mi želimo da idemo pomažući vam.
Ne mogu važiti jedna pravila za jedno ministarstvo, druga pravila za drugo ministarstvo. Za to nema argumentovanog obrazloženja. Naravno, ako poštujemo pravila iz prethodnog sistema, onda će, svakako, tako nešto biti razumljivo, ali mi taj sistem želimo da menjamo, ne da mu služimo.
Mi s tim ne možemo da se složimo. Državni službenik služi interesima države, štiteći interese građana, i to je definicija državnog službenika koja je za nas prihvatljiva.
Dakle, do 31. maja nisu organizovani konkursi, ali govorimo o 2008. godini.
Ovaj zakon je stupio na snagu odmah po usvajanju, 2005, kako ste nam rekli, i tada je u delu vladajuće koalicije bio deo današnje vladajuće koalicije, odnosno tadašnju vladajuću koaliciju je podržavala SPS, članica današnje vladajuće koalicije, a u punopravnom članstvu je bila stranka G17 plus i današnji član koalicije.
Zašto vi niste raspravljali između sebe? Recimo, u prethodnom sazivu Vlade, zašto nije došlo do poštovanja ovog zakona, pa onda učini nešto kako bi zakon bio poštovan. Svi znamo istinu. Ovo je paravan za afirmaciju partijske države, sa kojom se suočavamo na svakom koraku.
Kada tražimo posao, tražimo ga u stranci. Kada tražimo pravdu, tražimo je u stranci. Kada tražimo razumevanje za dete u školi, tražimo ga u stranci. Kada tražimo sigurnost i bezbednost, kažu nam – idi tamo gde si išao kada si tražio mesto za dete u školi, vezu u bolnici ili posao.
Ovakvim odnosom prema tom problemu partijske države, zapravo, pokazujete ambiciju da menjate kozmetičku formulu, a da sadržaj ni po čemu ne dodirnete. Način na koji je organizovana nova vlada je utvrdio temelje te partijske države. Otvoreno se govori o raspravama pojedinih ministara da je nemoguće rešavati probleme koji proizilaze iz delovanja jedne stranke, zbog toga što se time ugrožava i sama koalicija.
Podsetiću vas, recimo, na skandaloznu izjavu zamenika ministra za rad i socijalna pitanja, koji je predložio uvoz žena u Srbiju. Ministar je rekao da tu ne može ništa, jer zamenik nije iz njegove stranke, ali mu na pamet nije palo da podnese ostavku zbog toga što ne treba da bude ministar u takvom ministarstvu, nego je bez problema nastavio da radi taj posao, očekujući da će neka druga tema gurnuti iz prvog plana taj politički i moralni skandal.
Da li imamo tih problema i na nekom drugom mestu? Da, imamo ih u svakom ministarstvu, svakom javnom preduzeću, svakom upravnom odboru, čak i ovde, u Parlamentu. Ovde u Parlamentu kriterijum stručnosti i profesionalnosti nije poštovan. Delimo skupštinske odbore po partijskom ključu, delegacije po partijskom ključu, šefove delegacija po partijskom ključu i kvotama i na takav način potpuno kompromitujemo ono što je suština našeg nastojanja, a to je modernizacija države i društva, koje je talac nereformisane države.
Ne možemo da glasamo za vaš zakon, zbog toga što ne postoji nikakva garancija da će on biti primenjen u narednoj godini. Recimo, da ste u svom govoru pred poslanicima rekli da garantujete svojim položajem da će ovaj zakon biti poštovan, možda bismo imali argumentaciju da se složimo s vama, ali vi to niste uradili. Baš naprotiv, u svemu što ste rekli, zapravo, prepoznajemo nastup ministra koji ni sam ne veruje u ono što priča, ali ako je tako, neka se to tako kaže.
Ovako, mi se suočavamo s formulacijama ''Tadićeva administracija'' i sa životom u kojem pred nama nestaju institucije, parlament nije parlament, vlada nije vlada, sudovi nisu sudovi, tužilaštva nisu tužilaštva, građevinske firme nisu građevinske firme. Mi imamo jednu instituciju, predsednika Srbije, i ako je to tako, neka onda ona bude utemeljena u Ustavu i u zakonima.
Podsetiću vas samo na jedan od kriterijuma koji je nama veoma važan, a to je kriterijum kojim se utvrđuje status samostalnog savetnika, status savetnika i status mlađeg savetnika.
Samostalni savetnik je državni službenik koji ima stečeno visoko obrazovanje na studijama drugog stepena, diplomske akademske studije, master, specijalističke akademske studije, specijalističke strukovne studije i najmanje pet godina radnog iskustva u struci. Savetnik je državni službenik koji radi složene poslove, koji su najčešće precizno određeni, da ne čitam ova besmislena obrazloženja, ali hajde da vidimo, od svih savetnika aktuelne vlade, koliko njih ima pet godina radnog iskustva, tri godine radnog iskustva na poslovima u kojima se pojavljuju kao savetnici.
Koliko godina radnog iskustva ima Vlade Divac, kao savetnik zamenika predsednika Vlade, prvog potpredsednika Vlade i ministra policije? Koliko godina radnog iskustva ima gospodin Toma Fila na tim poslovima? Koliko godina imaju savetnici u kabinetu potpredsednika Vlade, gospodina Đelića, mislim samo na radno iskustvo u tim oblastima? Ako to ne važi za njih, jer on ima pravo da izabere ličnog savetnika, koji se imenuje, koji se ne bira u skladu s ovim zakonom, zašto bi to obavezivalo bilo koga drugog?
O tome se radi, o činjenici da ti principi moraju biti poštovani, apsolutno, od onih koji te principe usvajaju za druge, a ne da nam se desi da ovde slušamo ministarku finansija, koja nam kaže – pa, nema veze što smo malo prekoračili zakon i što nismo poslanicima prosledili budžet, iako nas na to obavezuje Ustav i zakon. Slično i analogno tome, bilo bi razumljivo i prihvatljivo obrazloženje nekoga zašto ne mora da plati porez onda kada mu stigne zahtev za tako nešto.
Znači, principi ili postoje, apsolutno se poštuju od onih koji principe uspostavljaju i svojim primerom dokazuju da su ti principi korisni za društvo, ili su besmisleni. Ni u jednom principu koji je bio prepoznatljiv u dosadašnjem delovanju Vlade Srbije, da ne govorimo o datumima, nije pokazana spremnost za demontiranje partijske države i afirmisanje stručnosti i profesije.
Da li može drugačije? Može. Pogledajte primer Beograda. Na insistiranje LDP-a, javni konkurs je kao kriterijum uveden u Statut grada Beograda.
Na insistiranje LDP-a, a u skučenim formatima, u Zakonu o lokalnoj samoupravi, kroz formu javnog poziva, makar je delimično započet proces departizacije i depolitizacije gradske uprave, i to funkcioniše. Sekretar za zdravstvo u Sekretarijatu u kojem smo, kao LDP, preuzeli odgovornost, nije član LDP-a, član je druge stranke. Direktor "Beograd puta" nije član LDP-a, član je druge stranke. Niko od njih nije bio ni na jednoj odborničkoj listi LDP-a.
Takve primere želimo da vidimo i na nivou Republike, jer oni mogu da funkcionišu, što pokazuje delovanje LDP-a ovde u gradu. Kada će do toga doći, to zavisi od same Vlade, ali bojim se da vaša vlada nije ni u prilici, niti smatra u ovom trenutku neophodnim afirmisanje ovog segmenta svoga delovanja. To je ono što je problematično.
Slažemo se da je ta vlada, pod pritiscima, morala da napravi čitav niz kompromisa i cena tih kompromisa je bila prihvatljiva u trenutku u kome su kompromisi pravljeni. Ne može ta argumentacija biti apsolutno prihvatljiva u svakom trenutku. Jul je daleko iza nas i to što je tada zaustavljena gora vlada u formiranju i umesto nje formirana nova, danas nema više upotrebnu vrednost koju je imala u tom trenutku. To morate shvatiti, gospodine Markoviću, i vi i vaše kolege.
Na izborima su mnogi glasali za vladajuću koaliciju, ili za najveću stranku, najjaču listu, da ne bi glasali za SRS. U međuvremenu je ta ''đavolska'' Radikalna stranka delom postala prihvatljiva za vas i biće vaš koalicioni partner u nekim opštinama u Srbiji, što je vaše pravo i o tome ne želimo previše da razgovaramo. Ali, samim tim, prestala je i ona vrsta razumevanja koju smo imali prema vašoj vladi, jer ste vi danas, praktično, kroz tu vrstu partnerstva, otvorili mogućnost za ovakvu kritiku. Ne možemo više gledati kroz prste, dečije bolesti više ne mogu biti tolerisane.
Ovaj zakon je izigravanje koncepta departizacije i depolitizacije, kroz ovaj zakon niko nije spreman da preuzme odgovornost, a dosadašnje ponašanje Vlade, zapravo, govori o činjenici da će ovaj zakon biti zloupotrebljen za cementiranje partijske strukture, koje do sada nije utvrđeno, zbog toga što su se mesecima ranije svađali o javnim preduzećima, upravnim odborima, ambasadorskim mestima, funkcijama, položajima, žirafama, pa je sada na red došlo dogovaranje oko državnih sekretara i državnih službenika i to dogovaranje će trajati onoliko koliko vama bude potrebno, a u ovom trenutku se ono najlakše legalizuje kroz promenu rokova koji su utvrđeni Zakonom.
To je ono što je loše, to je antievropski i zato ne glasamo za ovaj zakon.
Gospodine potpredsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, član 104.
Mogu da se složim delimično s ovim što ste rekli, gospodine Krasiću. Samo sam želeo da kažem da se ovde zloupotrebljava nešto što ne bi smelo da bude predmet zloupotrebe. Vrlo često se za jednu anemičnu i nesposobnu politiku traži podrška tako što se mnogo više govori o nekome sa druge strane.
Zapravo, mislim da se ni do sada nismo mešali u odnose u vašoj partiji, u odnose vaše stranke s nekom drugom, samo nam se nije dopadao onaj princip po kome su politički protivnici anatemisani i ta kritika je bila navodna argumentacija za davanje podrške onima koji kritikuju. Mi smo to osuđivali prošle godine, i ove godine, i tako ćemo se i ubuduće ponašati. Vrlo jasno, i o vama i o predsednicima drugih partija ovde govorim – ono što možemo da podržimo, podržimo, a ono što ne podržavamo, argumentovano kritikujemo. To smo radili i u slučaju ovog zakona.
Ja sam samo citirao jedan jako neodgovoran odnos prema našem društvu, koje je ostavilo građane u partijskim rovovima, dok su se lideri u međuvremenu, ajde barem da su se pomirili, nego su se sreli negde na pola puta. To je ono što smatram da je loše, jer za sobom nisu izveli ljude. Ako su izveli ljude i krenuli zajedno, nikada jedni drugima nisu učinili ništa da razumeju gde su u prošlosti grešili.
Inače, nemamo ništa protiv dogovora koji se prave i takmičenja sa svima. To je nešto što je korisno, ukoliko je cilj svega toga afirmacija nekog javnog interesa. U ovom zakonu to nismo prepoznali. U stvari, prepoznali smo brojne slabosti i jako puno neodgovornosti.
Čak i sam ministar u svom nastupu, način na koji je govorio, pokazuje koliko je Vlada daleko od one uloge koju bi morala imati u tom segmentu reformisanja državne uprave, koja je postala jedna od najvećih prepreka i problema u modernizaciji našeg društva. Govorili smo o načinu na koji se gradi ta struktura vlasti, govorili o nepoštovanju onih principa koje prepoznajemo u nameri koju zakonodavac ističe u ovom zakonu, i to je nešto što se ne može ostaviti po strani.
Posebno je neprihvatljiva, rekao bih, licemerna argumentacija po kojoj, ne znam, tehnička Vlada nije imala mandat da primenjuje ovaj zakon, a, recimo, imala je mandat da izglasa na svojoj sednici Energetski sporazum, i to u izbornoj tišini. Zbog toga, niko ne može reći da je, zapravo, nedostatak mandata bio razlog za tako nešto, nego činjenica da niste mogli između sebe da podelite te partijske kvote, u situaciji u kojoj je bilo jasno da nećete biti koalicioni partneri nakon izbora. To se tako moralo. Neka se to tako kaže.
Postoje zemlje u kojima se taj princip poštuje, zemlje u kojima dolazi jedna administracija, postavlja kadrove i preuzima odgovornost za tako nešto.
Ne bismo imali ništa protiv one logike, koju često prepoznajemo u obrazloženjima, kada se kaže – pošto je država vlasnik nekog preduzeća, onda stranka na vlasti treba da rukovodi tim preduzećem. Ali, kada stranka na vlasti rukovodi preduzećem, pa preduzeće propadne, onda ne odgovara stranka koja je na vlasti, nego se ona povlači iz te priče.
Dakle, neka vladajuća koalicija sada preuzme odgovornost za haos u ''Srbijagasu''.