Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Buha

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman u ime SRS-a na član 3. stav 1 Predloga zakona, pa ću ga i pročitati.
U članu 3. stav 1. kaže se – sudija je dužan da u svakoj prilici održi poverenje u svoju nezavisnost i nepristrasnost.
Na ovaj predlog zakona uputio sam amandman i zatražio sam da se član 3. stav 1. briše. Zbog čega? Zbog toga što je neodređen i suvišan. Zašto neodređen i suvišan? Zbog toga što je nezavisnost i nepristrasnost sudije predviđena i regulisana Ustavom Republike Srbije i nepotrebno je ponavljati odredbe koje su predviđene našim ustavom.
Da vidimo šta kaže Ustav. U članu 142. stav 2. kaže – sudovi su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava i potvrđenih međunarodnih ugovora. Član 149. kaže – sudija je u vršenju sudske funkcije nezavisan i potčinjen samo Ustavu i zakonu.
Odredba koju je predlagač dao u Predlogu je stvarno nepotpuna i nejasna, jer kaže – sudija je dužan da u svakoj prilici održi poverenje u svoju nezavisnost i nepristrasnost. Šta će se desiti ukoliko on ne ispuni tu svoju dužnost? Šta se dešava u toj situaciji? Da li taj princip važi, ili ne važi? Da li to ustavno načelo važi, ili ne važi?
Ono uvek važi, mora uvek da važi, bez obzira na to da li je to ispoštovano, poštovano od strane sudije ili ne. Radi se o ustavnom načelu koje sudija poštuje, ili ne poštuje, ali ustavno načelo je ustavno načelo i mi ga ne možemo menjati.
Dalje, da se upustim malo u dublje analize. Kaže – sudija je dužan da u svakoj prilici ...
Šta znači – u svakoj prilici? U sudu, u životu, u kafani, na godišnjem odmoru itd.? Ako je na godišnjem odmoru, da li ga obavezuje, ili ga ne obavezuje, kad je u restoranu, kad je u autobusu? Malo banaliziramo, ali samo ...
Pomešali ste ovde i prava i ustavna načela, i prava i obaveze. Vi ste to dali kao obavezu sudiji. Nije to obaveza, to je princip koji se ne može narušiti. U obrazloženju, Vlada kaže – amandman se ne prihvata iz razloga što se radi o osnovnim dužnostima sudije koje su Ustavom proklamovane, koje, u suštini, definišu njegov položaj i omogućavaju sprovođenje načela sudijske nezavisnosti i samostalnosti u praksi.
Opet dužnost. Ne radi se o dužnosti, radi se o ustavnom načelu i ustavnom pravu. U celokupnoj reformi koju predlažete ovde, bitno je napomenuti da ste, kad ste već ušli u ustavnu reformu, pre reforme pravosuđa, morali da sačinite novu nacionalnu strategiju reforme pravosuđa. Naime, mi imamo zvaničnu reformu pravosuđa iz 2006. godine. Ona je bila van funkcije do ove reforme, ali pre nego što se ulazi u svaku reformu, moramo imati nacionalnu strategiju koja će obuhvatiti organizacione, tehničke, društvene, sociološke, finansijske, administrativne i sve druge aspekte ove reforme. Svaki od ovih aspekata je vrlo bitan i on mora biti sastavni deo ove reforme i nacionalne strategije.
Vi ulazite u ovu reformu samo zato što je to bio nalog EU. Evropska komisija vas je kritikovala, kritički se osvrnula na nezavršenu reformu pravosuđa i vi ste krenuli ubrzano, pa zbog toga imamo situaciju da smo kod Predloga zakona o uređenju sudija imali ukupno 51 amandman, s tim što je Vlada prihvatila 23, a 28 nije prihvaćeno. Da ste se malo više udubili u materiju, onda biste prihvatili daleko više amandmana.
Ako se prihvati 45% podnetih amandmana, to nešto govori. Šta je to? Govori o tome da nismo dovoljno sagledali materiju i da nismo sačinili adekvatan i kvalitetan zakon koji će u praksi pokazati sve ono što treba da pokaže.
Kod ovog zakona, ukupno je podneto 63 amandmana, 22 su prihvaćena, 41 nije, što znači, 35%. Opet ogroman broj amandmana, što jasno govori da je Predlog zakona, u ovom slučaju, o sudijama, neadekvatan i da ga nismo u potpunosti skrojili onako kako treba da izgleda.
Srpska radikalna stranka je iskoristila svoju mogućnost da amandmanima popravlja zakone, kao i sve druge opozicione stranke, vidimo da su čak i poslanici pozicije podneli amandmane, pa je i Vlada izašla sa
Amandmanima, što jasno govori da je nesavršen zakon, da je skrojen onako kako nije smelo da se skroji i da smo morali daleko ozbiljnije da uđemo u ovu oblast.
Sada je ovde prisutan ministar pravde, pa postavljam pitanje u skladu s odredbama člana 15. Ustavnog zakona – kada će se izvršiti usklađivanje svih ostalih zakonskih propisa koji su u nadležnosti Ministarstva pravde?
U pravnom sistemu, imamo između tri i po i četiri hiljade zakonskih propisa i, u skladu s odredbama ovog ustavnog zakona, svi državni organi su bili u obavezi da predlože i usklade odredbe svih zakonskih propisa s odredbama Ustava. Nažalost, mi smo do sada dobili možda desetak do 15, ili, čak, tridesetak zakona s usklađivanjem, a pitam vas, šta će se desiti s ostalim zakonskim propisima koji nisu usklađeni?
To je tipično za rad pozicije, koja ne uvažava čak ni odredbu Ustava. Ko mari za zakone? To vam je bila zakonska obaveza i moraće neko da odgovara za to što to nije usklađeno. Radi se o hrpi zakonskih propisa koji su morali biti završeni. Bar zakoni, ako podzakonske akte ne stižemo, ali zakone moramo. Imali smo sasvim dovoljno vremena, Ustav je stupio na snagu u jedanaestom mesecu prošle godine, znači, sasvim dovoljno vremena, dve godine, da izvršimo korekciju usaglašavanja svih zakonskih projekata.
Da se malo vratimo na Nacionalnu strategiju reforme pravosuđa. Ona je usvojena u petom mesecu 2006. godine i jasno su date obaveze prema Vladi, prema Ministarstvu i prema drugim državnim organima, vezano za provedbu Nacionalne strategije i reforme pravosuđa.
U opštim odredbama ove nacionalne strategije predviđene su određene aktivnosti svakog državnog organa. Nažalost, ništa od toga nije napravljeno.
Zbog brzine samo ću reći nekoliko bitnih ciljeva reforme pravosuđa. Kaže se – nezavisnost, transparentnost, odgovornost i efikasnost, onda za svako od ovih načelnih načela, kod nezavisnosti: nezavisno upravljanje, nezavisan budžetski organ, nezavisno utvrđivanje opšteg okvira i unutrašnjeg uređenja rada sudova; kod transparentnosti: otvoren proces izbora, napredovanje odgovornosti u prestanku sudijske funkcije itd.; utvrđeni su vremenski rokovi u kojima će se odvijati sama reforma.
Imamo kratkoročne okvire – 2006/2007. godine, imamo sređene račune u okviru 2008/2009. godine i imamo dugoročne okvire reforme –2010/2011 godine. Nažalost, ništa od ove nacionalne strategije nije ispoštovano. Nadalje, mi nemamo nacionalnu strategiju, ovo je samo parcijalno rešavanje celokupnog sistema u oblasti pravosuđa. Znate da to ne sme, da to ne može.
Obaveza je vaša da prvo napravite nacionalnu strategiju i da tek onda krenete u pravu reformu, reformu pravosuđa, ali, očito je da je od svih naših ustava, zakona i nacionalnih strategija jača direktiva koja stiže iz Brisela i kaže – završite ovo za mesec-dva, i po tom nalogu to izvršavate.
Ovih dana govorimo o podnošenju protivtužbe na hrvatsku tužbu za, prema njihovim navodima, "genocid, etničko čišćenje Hrvata u Republici Hrvatskoj".
S obzirom na to da ćete učestvovati u kreiranju ovoga, obraćam se vama, ministre. Čujemo ovih dana da je, zvanično, Vlada donela odluku da se ide na izradu protivtužbe, zaduženi su određeni organi koji će učestvovati, a vi ćete biti aktivni sudionik u svemu ovome.
Moram obavestiti javnost da ono što stiže iz EU zabrinjava mene, a vi ćete postupiti onako kako ćete postupiti. Znam kako ćete postupiti, vi ćete odustati od ove protivtužbe i na kraju ćete prihvatiti uputstva koja ćete dobiti od Evropske komisije i drugih evropskih institucija, uvićete to u određenu formu i nikakva protivtužba neće biti.
Zašto neće biti? Zato što smo kroz istoriju, na prostoru Republike Hrvatske, odnosno bivših država, imali više puta genocid nad srpskim narodom – koncem 19. veka, u Prvom svetskom ratu, u Drugom svetskom ratu, koncem 20. veka. Nijedna tužba, nijedan ozbiljan prigovor, čak, nije došao, ne ni tužba, nego prigovor nije došao sa srpske strane da je učinjen genocid nad srpskim narodom.
Verovatno, u vašem ministarstvu imate deo materijala o genocidu nad srpskim narodom, ali to je nepotpuno, to je sklonjeno, to je bilo pre 15 godina, ko će to više držati i tako dalje, to je u nekim fiokama. Dostaviću vam ovde jedan od materijala koji su sačinila udruženja Krajišnika, o genocidu koji su pokazani u određenim tabelama, gde se može videti jasno koliko je žrtava, koliko je poginulih, koliko je nestalih, koliko ranjenih, zatim o razorenoj, uništenoj i oštećenoj imovini, pokretnoj i nepokretnoj.
Samo zbog javnosti, pročitaću vam da je, prema podacima Udruženja građana i Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, na prostoru Hrvatske poginulo, oni koji se identifikovani, 4.461, nestalo –2.381, što ukupno čini 6.842.
Imamo još 15 neidentifikovanih i još nekoliko lokacija gde nismo iskopali, ne znamo tačno koliko ima poginulih, ali smo mi to zaokružili za 7.000, znači imamo 13.500 poginulih, nestalih – 2.381 i 13.500 ranjenih.
Za oštećenu i razorenu imovinu, pokretnu i nepokretnu, evo, imamo podatke za oko 12.500 stanova, kuća za stanovanje – 24.752, gospodarskih objekata – 12.341, zadružnih domova – 182, ambulanti – 56, crkava – 78, muzeja – 29, grobalja – 181, trgovina – 325, vodovoda – 113, trafostanica – 96, industrijskih pogona – 167, spomenika – 3.200, ugostiteljskih objekata – 311, zanatskih radnji – 410, skladišta – 118. Zatim, sva niskonaponska elektromreža na prostoru Banije, Like, Dalmacije, Korduna, zapadne Slavonije, sva telefonska mreža sa pomoćnim telefonskim centralama i tako dalje.
Uništavanje grobalja, paljenje kuća, seča šuma plemenitog drveća nastavili su se i posle završetka ratnih sukoba, sve do danas. Evo, ovde ću stati, vreme je isteklo. Ovo je za vas.
Dame i gospodo narodni poslanici, želim ovom prilikom, u skladu sa članom 222, 225. i 226. poslovnika o radu Narodne skupštine, da uputim pitanje i tražim obaveštenje o tome šta će učiniti Ministarstvo spoljnih poslova, Ministarstvo pravde, a i Vlada Republike Srbije, povodom presude Međunarodnog suda kojom je odbijen prigovor srpske strane o tome da se Međunarodni sud pravde proglasi nenadležnim u sporu sa Hrvatskom.
Radi se o ozbiljnom sporu. Srpska strana je pokazala svoju nezrelost, jer je Međunarodni sud već pokazao svoju subjektivnost kada je pokrenuo postupak protiv muslimanske strane, odnosno spor koji je bio aktuelan pre godinu dana između Muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srbije, u kojem je proveden postupak i završen.
Naime, u ovom slučaju se radi o ozbiljnom sporu i želim da upozorim srpsku javnost i Vladu, a i resorna ministarstva, da se ozbiljno pripreme. Mi u ovom slučaju imamo tri mogućnosti.
Naime, aktuelna vlast izlazi sa tri poteza koja će u ovom slučaju činiti, a opredeljenje će biti politička odluka aktera na političkoj sceni Republike Srbije. Jedno je da prihvatimo poravnanje, što bi bilo pogubno po srpske nacionalne interese, zato što je genocid i etničko čišćenje učinjeno od strane Hrvata, a ne od strane Srba; druga mogućnost je da pripremimo odbranu bez protutužbe ili tužbe protiv hrvatske strane i treća mogućnost je protutužba odnosno tužba.
Sugerišem, a to je stav Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, da idemo u tužbu protiv Hrvatske, s obzirom da imamo sve elemente. Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu održala je tri naučna skupa.
Imamo dovoljno materijala za tužbu. Priložićemo sve dokumente, sve činjenice, sve podatke koje ima Vlada, dostavićemo to Ministarstvu spoljnih poslova i Ministarstvu pravde da se sačini tužba. To je jedino relevantno i u ovoj situaciji jedino moguće i time ćemo zaštititi srpske nacionalne interese. Sve drugo biće pogubno po srpske nacionalne interese.
Nadalje, moramo ispraviti ministra spoljnih poslova, koji stalno izlazi sa tezom da je proterano 250 hiljada Srba. To nije tačno. Proterano je između 500 i 800 hiljada Srba. Nažalost, mi nemamo tačan podatak. Sramno je po ovu državu i po međunarodnu zajednicu, koja je to sve pratila pomno, evidentirala, a srpska strana ni danas nema tačne podatke. Prema podacima Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, radi se o između 500 i 800 hiljada Srba.
Nastaviću kasnije, vreme je prošlo. Hvala vam.
Javljam se ponovo u skladu sa članom 225. i 226. Tražim obaveštenje od Ministarstva spoljnih poslova i Ministarstva za dijasporu vezano za određenu međunarodnu konferenciju koja je trebalo da se održi, koja bi morala da se održi u Ženevi 10. decembra ove godine, na kojoj bi naša i hrvatska strana, zajedno sa organizatorom ovog skupa UNHCR, Visokim komesarijatom za izbeglice, trebalo da sumiraju rezultate ostvarivanja prava Srba proteranih sa prostora Republike Srpske Krajine Republike Hrvatske i izvrše definisanje neostvarenih prava.
S obzirom da smo mi u ovoj situaciji oštećena strana tražili smo, pre svega Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu je tražila od državnih organa, pre svega od Ministarstva spoljnih poslova, Ministarstva za dijasporu i Komesarijata za izbeglice, sve bitne elemente oko platforme za pregovore sa hrvatskom stranom i sa međunarodnim predstavnicima, u ovom slučaju predstavnicima UNHCR-a, šta i kako pokrenuti u smislu oživotvorenja i vraćanja tih prava.
Najnovije vesti su da hrvatska strana neće doći na ove pregovore. To je tipično za hrvatsku stranu. Sve potpisuju, i bilateralne i multilateralne sporazume, sve ono što je u obavezi da vrate po međunarodnom pravu, sve potpišu, ništa ne vrate. Mi to pasivno posmatramo.
Zato ponovo pozivam nadležne državne organe da se ozbiljno pozabave pitanjem ostvarivanju prava i povratka Srba proteranih iz Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske. Radi se o tome da Srbi u ovom slučaju, odnosno srpska strana i pregovarački tim koji bude otišao u Ženevu mora decidirano i jasno reći i ograničiti vreme povratka, i za sve to tražiti podršku međunarodne zajednice.
Dosad smo bili labavi, dosad smo bili neozbiljni, neozbiljno smo shvatali celokupnu situaciju, a trpeli su Srbi koji su prognani. Trpela je Republika Srbija koja je pomagala Srbe, umesto da se Srbi vrate tamo da uživaju u svojoj imovini.
Moram da naglasim još jednu stvar. Danas postoji tinjajuća genocidna politika, planski i strateški osmišljena od Hrvata. Naime, i dan-danas imamo proterivanje iz Hrvatske. Srbi dolaze u Srbiju obezglavljeni, diskriminisani od strane hrvatskih državnih organa, ostaju bez podrške, pomoći, imovine itd. Srbija se mora osvestiti. Ovo je trenutak. Imamo sada Međunarodni sud koji mora da reši ovo pitanje. Imamo Ženevu i ozbiljno shvatimo ovo jer nećemo imati više šansi, takvih kao što sada imamo. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po članu 225. i 226.
Tražim objašnjenje od Ministarstva spoljnih poslova zbog čega radnici, rukovodstvo, rukovodeći ljudi u Ministarstvu spoljnih poslova ne otvaraju sajt. Da su otvorili sajt, na sajtu bi pronašli mnoge dopise Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, koja obaveštava Ministarstvo o brutalnom kršenju međunarodnog prava, ljudskih prava prognanih Srba iz Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske.
Isto to ministarstvo ne čini ništa da u neposrednoj komunikaciji sa hrvatskom stranom pomogne izbeglom i prognanom stanovništvu.
Sada ću vam ovde pročitati elemente na temelju kojih srpska strana ima mogućnost da to učini i prekine sve one negativne tendencije u kršenju međunarodnog prava i ljudskih prava izbeglog i prognanog stanovništva.
U toku 1996. godine između dve države potpisan je sporazum o normalizaciji odnosa. U članu 1. kaže - strane ugovornice ... pozivam sve ove poslanike da se vrate u bife, nema smisla da slušate ovo ... u članu 1. kaže, strane ugovornice poštuju jedna drugu kao nezavisne, suverene i ravnopravne države u okviru svojih međunarodnih granica.
Gledajte, toliko se ova država saginjala, odnosno ova vlast se toliko saginjala da je prihvatila Hrvatsku u njenim granicama, tako piše ovde, međunarodnim priznatim granicama. Hrvatska država ne postoji od 1097. godine, kada je pogazila Ugarska država i nema svoju državnost. Nikakve elemente državnosti nema. Prihvatili ste, potpisali ste ovo.
Nadalje, u članu 2. kaže - svaka strana ugovornica će u skladu sa međunarodnim pravom poštovati suverenitet, teritorijalni integritet i nezavisnost druge strane ugovornice. Hrvatska je prihvatila i priznala nezavisno Kosovo. Ovim je prekršila odredbe ovog sporazuma.
Jeste bilateralni, ali srpska strana ništa nije učinila da prekine normalne odnose, kako je ovde navedeno, kako je potpisano, jer to više nisu normalni odnosi.
Priznanjem nezavisnog Kosova poništene su odredbe ovog ugovora odnosno sporazuma iz čega je srpska strana morala prekinuti odnose, kao što je to učinila u ovom slučaju sa Crnom Gorom i Makedonijom.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedan od bitnih zakona, zakon o izmenama i dopunama Zakona o putnim ispravama.
Bitan je zbog toga što je ovaj zakon u setu zakona koje je neophodno doneti u ovoj skupštini da bismo ušli u sistem bele šengen vize, koja omogućava liberalizaciju viznog režima i odlazak u zemlje EU.
Aktuelna vlast nam odavno priča o tome da ulazimo na belu šengen listu i da ćemo slobodno putovati, bez ovih proceduralnih stvari koje trenutno imamo u sistemu dobijanja i pasoša pred našim državnim organom i viza od strane EU.
Pre nego što krenem na obrazlaganje ovog predloga zakona, moram upozoriti ministra unutrašnjih poslova na određene protivzakonite radnje Ministarstva unutrašnjih poslova, a odnose se na dokumenta koja su neophodna u izdavanju putnih isprava. Pročitaću član 30. Zakona o putnim ispravama, koji kaže – uz zahtev za izdavanje putne isprave, stavlja se na uvid lična karta ili druga isprava iz koje se može utvrditi identitet, dalje, uverenje o državljanstvu samo kod prvog izdavanja putne isprave, po odredbama ovog zakona, kao i druge javne isprave kojima se dokazuju podaci iz zahteva.
Ako izađemo na sajt Ministarstva unutrašnjih poslova, onda ćemo videti da Ministarstvo unutrašnjih poslova od, potrebne dokumentacije, pored lične karte koja se stavlja na uvid, traži i uverenje o državljanstvu; ne kaže – samo za prvo izdavanje, nego bez ograničenja, faktički, u svakom slučaju. Dalje, izvod iz matične knjige rođenih; nigde to ovde u zakonu ne piše.
Član 30. je toliko proizvoljan, toliko ostavlja prostora Ministarstvu unutrašnjih poslova i organizacionim jedinicama Ministarstva unutrašnjih poslova, da otvara mogućnost zloupotreba. I u praksi imamo situaciju, na temelju ove odredbe i drugih javnih isprava, da Ministarstvo, odnosno organizacioni delovi Ministarstva unutrašnjih poslova traže brojna druga dokumenta.
Formulaciji ovog zakona, kada smo razgovarali o Zakonu o putnim ispravama, prigovarano je od strane SRS-a, pa smo tražili, s obzirom na to da imamo uporište u drugim zakonskim propisima, da se broj dokumenata koji je neophodan za izdavanje putne isprave što više smanji, da oslobodimo građane suvišnih administrativnih taksa i drugih davanja koja su neophodna da bi se došlo do pojedinog dokumenta, koji se kasnije stavlja u dosije tog predmeta, završava, po pravilu, u određenim spisima i nikad više ne služi svojoj upotrebi.
Građani gube strahovito mnogo vremena u postupku dobijanja tih dokumenata, znači, ne samo da je to vreme novac, nego i određene administrativne takse koje se izdvajaju. Jeste to prihod države, ali sve se to isto može namiriti kroz administrativnu taksu koja se daje, ili naknadu koja se daje za izdavanje putne isprave. Ne smemo terati narod da ide po raznim šalterima, traži, vadi dokumenta i na kraju pribavi sve to, a u zakonu to ne piše.
Samo na temelju ovih podataka o ličnim dokumentima, posebno kod putnih isprava, imamo situaciju da građani, po pravilu, izgube jedan dan. Da to pretvorimo u neku novčanu vrednost, koliko država izgubi zbog toga što radnik napusti svoje radno mesto, ode u razne državne institucije, da bi dobio pojedini dokument koji kasnije prilaže uz zahtev za dobijanje pasoša? Videćemo da se radi o ogromnim sredstvima.
Krenimo od pretpostavke da je to oko pet miliona pasoša, koliko se izda na osam i nešto miliona Srba, uz neku novčanu naknadu od 30-tak evra, koliko država izgubi, 150 miliona evra je izgubljena vrednost ove države zbog toga što su naši građani išli i tražili pojedina dokumenta. Ogromna sredstva. Isto je tako kod lične karte i svih naših dokumenata.
Zato je sugestija SRS-a da izvršite korekciju zakona i u ovoj oblasti. Vas, odnosno sve nas tera sistem EU, koji traži integralni sistem, centralni informacioni sistem podataka koji su neophodni, između ostalog, i za ovo. Nemojmo tražiti nešto što već imamo u registru.
Uverenje o državljanstvu nam izdaje službenica u MUP-u koja je tu negde uz službenicu koja nam izdaje i pasoš. Ako imamo sve podatke za pojedinu osobu u tom centralnom registru, a moramo imati, jer ako nemamo u centralnom registru, onda moramo u Ministarstvu unutrašnjih poslova imati registar svih izdatih dokumenata i svih podataka koji su relevantni za izdavanje tih dokumenata, znači, samo iskoristimo podatke koje već imamo u Ministarstvu. Pomozimo građanima, jer to državu ne košta ništa, košta samo malo vremena da službenik uđe u program koji se odnosi na pojedinu ličnost, za osobu koja se obratila za izdavanje određenog dokumenta.
Na način kako ste vi ovde postavili, posebno formulacija – i drugih dokumenata – to je jedna proizvoljna odredba, koju zloupotrebljavaju državni službenici. To nam je jadno, ali ne činimo ništa da to otklonimo. SRS vam je ukazivala i amandmanima probala izvršiti korekciju ove zakonske odredbe. Međutim, nažalost, ništa, a u praktičnoj primeni imamo čekanje na šalterima, imamo noćno bdenje, kao pred crkvom, ili u crkvi, pred SUP-ovima, odnosno organizacionim jedinicama MUP-a.
Evo, ja dolazim iz Novog Sada. U Novom Sadu su celo leto bili redovi, koji su formirani negde u 9 i 10 časova u večernjim satima, odnosno u 20, 21 čas, pa do jutra, da bi dobili broj i na temelju toga broja ostvarivali određena prava i određena dokumenta koje izdaje MUP.
Evo vidite, problem je baš zbog ovakve formulacije, zbog toga što ne želite da korigujete određene zakonske projekte, zbog toga što tvrdoglavo prepisujete određene stvari koje su prevaziđene, odnosno, regulativa EU nije u svakom slučaju primenjiva i kod nas.
Dajmo, to prilagodimo, prihvatimo u nekim slučajevima pozitivne sugestije i amandmane nekih političkih stranaka koje se aktivno uključuju, koje rade na tome i koje žele dobrobit ovoj državi.
Nadalje, ovde smo dobili informaciju da iz tehničkih nemogućnosti, iz objektivnih razloga nismo mogli prići izradi biometrijskih pasoša. Gledajte, kada smo kreirali zakon, morali smo znati sve – zakonske i podzakonske aktivnosti ove države. Morali smo znati šta su tehnički preduslovi da bi se došlo ...
(Zoran Krasić, upadica s mesta: Oni su morali, a ne mi.)
Govorim načelno o državi, ali zna se da se to odnosi na aktuelnu vlast. Morali ste sve da sagledate jasno – tehničkim, administrativnim, pravnim, podzakonskim merama, morali ste prilagoditi odredbe Zakona. Zakon nije prilagođen i zbog toga sada idemo u korekciju, međutim, uz ogromnu štetu.
Ovde nam ministar reče da je u međuvremenu izdano 342.000 starih pasoša. Znači, ljudi su se namučili, jer država u ovom slučaju nije učinila ono što je morala učiniti, prirediti sve, i tehnički i administrativno, da se uđe u izdavanje biometrijskih pasoša. Zbog toga što to nismo napravili, naterali smo građane da uđu u postupak dobijanja starih pasoša, pa ćemo ih ponovo naterati, do 31.12.2009, ako prođe ovaj predlog zakona, da uđu u postupak dobijanja biometrijskih pasoša.
Ako sada primenimo onu računicu o kojoj sam govorio, onih 150 miliona evra, koliko ovu državu košta, da ne kažemo da građane košta, jer će onome ko je kod privatnika skinuti dnevnicu za taj dan, govorimo o društvenoj, odnosno državnoj šteti, zbog toga što taj radnik nije privređivao toga dana, da bi prikupio potrebnu dokumentaciju koja mu je neophodna za izdavanje pasoša. Onaj ko je dobio stari pasoš, biće prisiljen da ponovo uđe u taj postupak – i država gubi, i građani gube.
Ali, šta to briga ovu vlast? Bitno je da smo mi obećali. Đelić je, ne od 2008, već od 2007, u januaru, to imamo ovde i iskoristićemo u raspravi o amandmanima, rekao da ćemo, čak, do 2007. godine da uđemo u belu šengen listu. U januaru i februaru 2008. godine, rekao je – evo, do kraja godina. Ma, nećemo ni 2010, a sada ću vam reći zašto nećemo.
Da bismo došli na belu šengen listu, moramo da ispunimo sve uslove. Koji su to uslovi? MUP je do sada, uglavnom, što se tiče svojih obaveza, izvršio sve, sem jednog zakona, a to je, ne znam zbog čega su ga povukli, mi smo ga ovde dobili, zakon o pranju novca i ilegalnoj migraciji. Zašto je on povučen, to niko ne zna. To je jedan od uslova i sigurno neće EU kroz prste da progleda dok to ne završimo.
Dalje, čuli smo koje su to strategije koje nisu usvojene. Pored toga, ne može se proći bez podzakonskih akata – pravilnici, uredbe, direktive itd. Evropska komisija će, kada je obavestimo da smo završili sve, poslati ovde svoju komisiju, koja će utvrditi ispunjenost uslova.
Pored svih ovih stvari u pravno-administrativnom smislu, mi moramo da se pripremimo u tehničko-tehnološkom smislu. Znači, moramo imati jedinstven sistem obrade podataka i podatke na jednom mestu, dostupne svim državnim organima koji se koriste tim podacima. Moramo, dalje, imati podatke vezane za organizatore kriminala, za sve one koji čine određena krivična dela u oblasti pranja novca, prostitucije, droge itd. To su tehničko-tehnološki preduslovi da bismo ušli u sistem bele šengen liste.
Nažalost, mi o tome ne razmišljamo. Mi smo zadovoljili samo jednu od pretpostavki, da zakonski prilagodimo sve ono što je neophodno, a kasnije ćemo izvršiti sve ove druge pretpostavke. Nema toga.
Komisija koju formira Evropa dolazi ovde i konstatuje sve činjenice i podatke po nalogu Evropske komisije. Tada celokupan postupak traje, po pravilu, od 3 do 4 meseca.
Iduća godina je izborna godina za Evropski parlament i, najverovatnije, od ovih poslova – ništa. Znači, možemo to očekivati, dolazak te komisije, tek koncem 2009, eventualno, 2010. godine.
Ako prođemo, ako daju pozitivno mišljenje, onda nas čeka postupak pred Evropskom komisijom i Savetom ministara, koji pravno traje od šest do osam meseci. Uslov je, znači, da pozitivno ocene sve ono što smo mi u pravnom, administrativnom i tehničko-tehnološkom smislu bili u obavezi da obavimo. Ukoliko to nismo obavili, nema nam prolaza.
Godina 2010. je godina u kojoj je pitanje da li možemo doći na belu šengen listu. Do tada nas čeka čekanje pred ambasadama, noćna čekanja, mučenja, hladnoća, toplota itd.
Ova vlast time pokazuje svoju nekompetentnost, neozbiljnost, neodgovornost, ali i strah. Zašto strah? Svaka normalna država brine o svom građaninu. Sve ovo što se dešava pred ambasadama i muke koje imaju naši građani, to može samo sa Srbima. Niko drugi to ne radi, odnosno građani u svim drugim državama, koji su u poziciji da dobijaju vize, u daleko humanijim uslovima čekaju te vize nego građani Srbije – to je odgovornost vlasti.
Morate otvoreno reći – ne mogu naši građani biti diskriminisani na način kako vršite diskriminaciju pred vašim ambasadama. Nema niko kuraži, niti hrabrosti da izađe pred evropske zvaničnike i saopšti im ovo što sam sada rekao.
Zato kažem – ništa nismo učinili što se tiče preduslova za dobijanje bele šengen vize. Sve one laži koje su date od pojedinih zvaničnika aktuelne vlasti bile su magla, a ta magla je jasna, da od bele šengen liste neće biti ništa.
Zbog toga upozoravam aktuelnu vlast, uozbiljite se i vodite računa o građanima Srbije, do sada to niste činili. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je vrlo bitna odluka Međunarodnog suda pravde i krajnje ozbiljno ova vlada mora da shvati da nema šale, zbog toga što su Hrvati, pripremajući tužbu za genocid, koji su, navodno, Srbi počinili u Hrvatskoj, srpske snage, ili snage JNA u Hrvatskoj prema hrvatskom narodu, dokumentovano izložili sve.
Mi smo neozbiljno shvatili sve to, očekujući da će se Međunarodni sud pravde, onako kao što je učinio u slučaju tužbe SRJ protiv deset država NATO snaga koje su bombardovale našu državu, proglasiti nenadležnim i da ćemo ući u određenu pat poziciju. Međutim, i ta pat pozicija na koju smo mi računali je vrlo nepovoljna po srpske nacionalne interese. Zašto?
Ako se Sud proglasi nenadležnim, a Hrvatska nas je tužila za genocid, ostaje činjenica genocida, sa svom dokumentacijom i argumentacijom koju nam je dala hrvatska strana. Mi ćutimo, odnosno ne ćutimo, mi pravimo, u diplomatskom smislu, katastrofalne greške. Naši predstavnici odlaze pred međunarodne institucije i iznose određene činjenice koje govore o tome da smo mi činili genocid, da su oni činili zločine, ali su oni bili individualni i to su radili pojedinci.
Niko od naših predstavnika, u poslednjih sedam, osam, deset godina, nije izašao i rekao da je učinjeno to, to, itd., da sumira sve zločine koji su se desili od devedesete godine, pa do danas. I danas se dešavaju zločini. Danas je ovo etničko čišćenje i danas je to genocid protiv srpskog naroda. I da se Sud oglasio nenadležnim, ostaje činjenica da je u međunarodnom pravu zapisano da je Hrvatska tužila Srbiju i srpski narod za genocid i etničko čišćenje nad hrvatskim narodom. Sada se proglasio nadležnim. Opet ova vlast ćuti.
Predstavnici koji su nas branili i trebalo je da nas odbrane pred ovim sudom, kažu da će pisati protivtužbu. Kakvu protivtužbu?
Čuli smo od dr Žutića podatke o tome šta su načinili pre Prvog svetskog rata. Genocid i etničko čišćenje, najteže zločine su nam učinili u Prvom svetskom ratu i na prostoru današnje Srbije, učinili su nam to u toku Drugog svetskog rata na svim prostorima gde je bilo Srba, učinili su nam sada na prostoru Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske. Brojne zločine, etničko čišćenje i genocid, i opet ova vlast ćuti.
Snosite odgovornost za sve ovo i istorija će pokazati da će ova vlast, koja nije učinila ništa da prikaže svetu sve ono što se desilo srpskom narodu, morati da odgovara. Hvala vam.
Kada govorimo o ceni prirodnog gasa, onda se moramo vratiti na sam početak.
Čl. 225. i 226.
Tražim informaciju od Ministarstva rudarstva i energetike i Agencije za energetiku, s obzirom na to da su nadležni za ovu oblast, govorim o povećanju cene prirodnog gasa.
Moramo se vratiti na sam početak. I Agencija za energetiku i Ministarstvo rudarstva i energetike, kao i Vlada Republike Srbije, nisu dovoljno sagledali sve što je trebalo da sagledaju u postupku određivanja ovako visoke cene prirodnog gasa.
SRS vam je sugerisala, povucite ovu odluku, nemojte se sramotiti, a sada vidimo da se i Vlada, i Ministarstvo, i Agencija, i aktuelna vlast sramote nad ovom odlukom o povećanju cene prirodnog gasa. Zašto? Zbog toga što se, prvo, radi o svega 12% od ukupne potrošnje, toliko troše građani, odnosno domaćinstva. U novčanom iznosu, to je oko 40 miliona evra. Kada to rasporedimo na 4,5-5 meseci, možda čak i šest meseci potrošnje, onda vidimo da se radi o malim sredstvima.
Bez obzira na to što se radi o malim sredstvima, Vlada se opredelila za ovakvu odluku, donela je, odnosno dala je saglasnost za povećanje, samo o tome se ovog trenutka ćuti. Najbolje je da se ćuti. Ali, pogledajte, reći ću vam za situaciju u Novom Sadu. Lokalni distributer ''Novi Sad gas'' je obračunao cene, poslao građanima, evo, pre nekoliko minuta sam pitao ženu, ona je platila danas račun. Kolika je cena? Kaže –34,67. Koliko je bilo u septembru – 22 dinara. Oni su zaračunali svojih 60%, plaćeno je i mnogi građani će plaćati.
Vlada je preporučila da se plati u dva obračuna, jedan je 62,5, drugi je 37,5. Vi dovoditi u zabludu građane, samo zato što ne vodite računa, kao da to nije bitno, ili 60, ili 100%, ili 5%, ili 8% itd. Radi se o jednoj neozbiljnoj odluci Vlade.
Zato pozivam aktuelnu vlast – povucite sada, bolje nego da ulazimo u sve ovo što ćemo dočekati. Građani će plaćati. Lokalni distributeri vas ne slušaju.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada govorim o ovoj agoniji i povećanju cene prirodnog gasa, moramo se vratiti na sam početak. Vlada je napravila ogromnu grešku, to smo naglasili i naglašavamo, jer nije sagledala celokupan sistem, sistem distribucije, nabavke i distribucije gasa.
Konstatovali smo i ovde i na Odboru za industriju da je Vlada bila u obavezi da pribavi sve relevantne podatke od Agencije za energetiku i Ministarstva rudarstva i energetike, iz kojih će sagledati stvarne potrebe za povećanje cene prirodnog gasa.
Mi smo se ovde, u raspravi, a i sredstva informisanja su se maksimalno založila da pribave određene podatke, koji su nam ukazali da su ogromni propusti u sistemu distribucije gasa. Najlošija karika u celokupnom sistemu su lokalni distributeri. Lokalni distributeri nam naplaćuju od dvadesetak, pa skoro do 40% od cene po kojoj nabavljaju prirodni gas. To je nedozvoljeno.
Ne sme država da dozvoli tako visoke marže za nešto gde se oni javljaju samo kao posrednici. Samo fakturišu. Ako je to propust lokalne samouprave, onda onaj ko vrši kontrolu sa nivoa centralne vlasti, a to je u ovom slučaju Agencija za energetiku, Ministarstvo rudarstva i energetike, mora da interveniše. Zašto mora da interveniše? Zbog toga što mi sada u sistemu imamo različite vlasničke strukture, od društvenih preduzeća, državnih, javnih i privatnih preduzeća. To šarenilo nije dozvoljeno. Sam sistem je podešen tako da svi lokalni distributeri moraju ishoditi licence; od 37, osam ni danas nema licencu. Verovatno je neće ni dobiti.
Što se tiče vrhovne vlasti, centralne vlasti, vidimo iz ovoga da sistemom zaštite, sistemom kontrole, centralna vlast mora izvršiti kontrolu rada lokalnih distributera i zabraniti rad tih distributera koji nemaju licencu. Zašto je bitna licenca? Zbog toga što onaj ko dobija licencu mora primenjivati tarifni sistem, obavezujući tarifni sistem. Oni koji ga nisu primenjivali i koji ga ne primenjuju, imaju takve cene. Mene ne čudi da je distributer u Novom Sadu, to smo konstatovali, povećao cenu prirodnog gasa za 60%. Zašto? Zato što nema kontrole.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je jedan u nizu zakona o izmenama i dopunama zakona, u ovom slučaju je to Zakon o državnim službenicima. Inače, u poslednja četiri meseca raspravljamo o izmenama i dopunama zakona, zbog toga što aktuelna vlast, a ni prethodna vlast, nije učinila sve pravne radnje, sve pravne pretpostavke da bi izvršila određene zakonske obaveze. Zbog toga, sada moramo ići u sistem izmena i dopuna, kao što je to slučaj i kod ovog zakona. Ova vlast je za sebe rekla da je proevropska i reformska. Hajde sada da analiziramo šta bi to trebalo da znači i kako na nju gledaju predstavnici evropskih institucija.
Evropske institucije od ove vlasti traže smanjenje administracije, traže smanjenje izdvajanja za administraciju, jer administracija mnogo košta, traže depolitizaciju i departizaciju državne uprave. Evo, sada ćemo na konkretnim primerima pokazati da ova vlada nije proevropska, nego da čini sve da ne bude proevropska.
Broj zaposlenih u državnoj upravi od 2000. godine, kada ih je bilo 8.100, u 2004. godini povećan je na 27.600, pa u 2005. godini – nešto manje, 24.500, u 2007. godini – 27.890 i u 2008. godini – 28.500. Samo u ova četiri meseca zaposleno je do sada oko 500 novih radnika u državnoj administraciji. Ako to uporedimo sa 2000. godinom, gotovo tri puta, pa i više. Vidite, od vas traže smanjenje administracije, a vi povećavate administraciju.
Dalje, prema podacima o rebalansu budžeta, evo, samo te podatke da uzmemo, za 2008. godinu, za administraciju, odnosno celokupnu državnu administraciju izdvojeno je 10% bruto društvenog proizvoda, odnosno 3.500.000.000 evra, što je tri puta više nego što je u Bugarskoj, odnosno dva puta više nego u Hrvatskoj. Samo za državnu upravu, s obzirom na to da je državna uprava najveći poslodavac, ova država izdvaja dve milijarde evra. Vidite, Evropa od vas traži smanjenje administracije – ne smanjujete je, smanjenje izdvajanja – ne smanjujete. Kakav je odnos u depolitizaciji i departizaciji?
Verovatno ćemo nasmejati javnost ako kažemo da smo krenuli u postupak departizacije i depolitizacije, jer od toga nema ništa. Umesto da u državnoj administraciji imamo 10% partijskih ljudi, shodno promenama koje se dešavaju na izborima, mi imamo obrnutu situaciju, gotovo 90% nam je ljudi iz partija, iz stranaka, a svega 10% su ljudi koji su zatečeni tu ili su kao stručnjaci došli i nemaju partijska obeležja.
Ovi potezi se mogu pratiti i analizirati od predsednika Republike, Narodne kancelarije, pa da vidite ko radi u državnoj upravi, u tim institucijama, do lokalne samouprave. Onako kako je na nivou državne vlasti, tako je i u mesnim zajednicama.
Nema nam napretka dok ne izvršimo korenite promene. Korenite promene morale su biti izvršene Nacionalnom strategijom za razvoj državne uprave, koja je doneta pre 3-4 godine, međutim, bitno je da zadovoljimo neku formu, bitno je da napravimo određeni projekat, dođemo do nacionalne strategije, i time smo zadovoljili. Imamo, formalno, Nacionalnu strategiju. Šta u njoj piše? Da li se držimo rokova, da li se držimo mera koje su predviđene Nacionalnom strategijom? To nas, apsolutno, ne interesuje.
Svaka vlast koja ne vodi računa o tome je prolazna vlast. Vi koji ste i koji danas sedite u toj aktuelnoj vlasti morate da shvatite da ćete kad-tad odgovarati za ovo što niste napravili. Ne želite ući u korenite promene u državnoj administraciji. Zašto? Zato što to boli. Nacionalnom strategijom su jasno definisani elementi po kojima će se vršiti razvoj državne uprave, na koji način će se unapređivati, na koji način će se izvršiti prekvalifikacija, dokvalifikacija kadrova, na koji način i u kojim vremenskim periodima smanjivati broj zaposlenih radnika u državnoj administraciji.
Tehničko-tehnološka opremljenost te administracije, informatička opremljenost itd., to su sve elementi o kojima smo morali raspravljati ovde. Međutim, to vas ne interesuje, bitno je da zadovoljite formu, da zaposlite vaše radnike, a da li su oni stručni, da li su u mogućnosti da prate savremene tendencije u ovoj oblasti, ili u nekim drugim oblastima u kojima rade i u kojima bi morali da imaju najosnovnija znanja, to vas ne interesuje. Zbog toga imamo prigovore MMF-a, prigovore Svetske banke itd., svih onih koji žele, na određen način, da se uključe u sve ovo, zbog vašeg nerada, vaše neodgovornosti.
Moramo ovde spomenuti i jednu izjavu ministra Markovića, koji je rekao da ima plan da smanji u lokalnoj samoupravi broj zaposlenih radnika, sa 22.000, na 12.000. Znači, plan Ministarstva za lokalnu samoupravu je da u ove, sada, već tri i po godine za 10.000 smanji broj radnika. Pitam vas, na temelju čega? Nemamo strategiju, odnosno imamo generalnu strategiju koje bi se morali svi pridržavati, ali, pitam vas, ministre – zašto to na lokalnom nivou, zašto ne krenete od glave, od savetnika predsednika Republike, savetnika predsednika Vlade, ministara itd.?
S jedne strane, najavljujete smanjenje administracije na lokalu, s druge strane, pumpamo što više u ministarstva, kroz savetnike, zamenike, pomoćnike itd. Dobro bi bilo da se zaustavimo tu, međutim, za svakog savetnika treba i kancelarija, treba i oprema, treba i sekretarica, vozač itd. Ostavite to što neće biti
Ministre, ne možete kretati, ovo je pojedinačno, parcijalno, nemate uporišta u Nacionalnoj strategiji. Morate krenuti od vrha, onako kako je to predvidela Nacionalna strategija. Na lokalnom nivou će se to samo preslikati, odnosno to će se pretopiti u određene mere, aktivnosti i to ćete vi završiti za mesec dana, ali, prvo, krećete od nacionalnog okvira, od nacionalne države, a onda od nacionalne institucije. Kada tu napravite red, normalno, vi ste uporan čovek, verovatno ćete to napraviti na lokalu, ali 10 hiljada, u odnosu na stotine hiljada drugih koji su trenutno na jaslama, ne znači apsolutno ništa. Krećete u remont onog trenutka kada imate zrelu strategiju, kako smanjiti ne samo broj radnika, nego i materijalne troškove, koje ćete izučiti.
Moramo se vratiti na matični zakon, koji je stupio na snagu 1.7.2006. godine, gotovo dve i po godine je na snazi ovaj zakon. Od ministra smo čuli da je do sada zaposleno samo 50, odnosno postavljeno 50 ljudi na položaj, a ukupno bi trebalo zaposliti i imenovati 358 na položaj. Čuli smo od ministra, takođe, da je neophodno za taj postupak ukupno 87 dana, zato što je postupak komplikovan i traži određenu vremensku distancu da bi se obavile sve predradnje i radnje, da bismo došli do tih odluka o postavljenjima.
Moramo se zapitati, zašto to nije učinjeno u ove dve i po godine, i tražiti odgovornost. Ti ljudi su obavljali te poslove. Nisu svesno ušli u nezakonite postupke, zbog toga što to nismo ozakonili. Zašto to nismo ugradili u određene pojedinačne odluke nadležnih organa i dobili imenovane ljude na tim mestima?
Sada imamo situaciju da ćemo imenovati ljude koji te poslove i obavljaju. Dve i po godine čekamo. Da li je to ozbiljno? Da li je ozbiljno da imamo situaciju da to trpimo dve i po godine i da ništa nismo učinili da to otklonimo?
S druge strane, sve druge odredbe koje ste uneli u izmene i dopune Zakona o državnim službenicima su usputno šminkanje, da biste prikrili sve ovo što nismo radili ove dve i po godine. Član broj 1, član broj 2, koji se odnosi na određene inicijative koje će učiniti Zaštitnik građana itd., to su obična šminkanja.
Nema potrebe unositi ove odredbe u Zakon i SRS je tražila da se ovi članovi brišu, zbog toga što unutar Zakona o državnim službenicima imamo sasvim dovoljno prostora da možemo učiniti određene pravne radnje, da sve one radnike, odnosno službenike koji ne rade u skladu sa Zakonom kaznimo, da izreknemo disciplinsku meru ili da ih udaljimo s posla, a nema potrebe da slušamo Zaštitnika građana. Da biste prikrili sve ovo što niste učinili, vi ubacite ove stvari itd.
Kada govorimo o državnim službenicima, moramo spomenuti još jedan zakon koji je u vezi sa Zakonom o državnim službenicima. To je Zakon o platama državnih službenika i nameštenika. Koliko je ovaj zakon uneo određene nejasnoće, nerazumevanje, još više problema ima u njegovoj primeni. Spomenuću samo neke. To je iz praktičnog života, iz praktične primene.
Videćemo da administracija ima probleme, i to u oblasti platnih razreda, tako da imamo situacije da su ljudi sa srednjom i višom stručnom spremom u državnom činovničkom aparatu drastično oštećeni posle ovog zakona koji je stupio na snagu 1 januara 2007. godine. Izazvao je pometnju, tihe štrajkove, nezadovoljstvo u administraciji, koje je kulminiralo u toku cele 2007. godine.
Aktuelna vlast je prikrivala sve te štrajkove, sva ta nezadovoljstva, ali ništa nije učinila da se ovi problemi otklone. Ono što sam mogao čuti iz državne administracije i uprave, jeste da i dan-danas vlada tihi štrajk ljudi koji su nezadovoljni zbog toga što su oštećeni.
Državni službenici koji duži niz godina rade u državnoj administraciji takođe su oštećeni, zato što su upali u prvi platni razred, imaju najmanja primanja i nezadovoljni su svojim primanjima, s obzirom na to da su u najnižem platnom razredu.
Pored toga, vidimo probleme u načinu plaćanja državnih činovnika i službenika koji rade u prvom stepenu i onih koji rade u drugom stepenu.
Oni koji rade u prvom stepenu se nalaze, po pravilu, u najvećem delu, u trećem platnom razredu, u odnosu na one koji rade u drugom stepenu, koji su korektori, koji vrše kontrolu, koji menjaju rešenja. Ljudi koji rade u prvostepenom postupku rade složenije, daleko odgovornije poslove. Oni su u prvom platnom razredu. Daleko manje primaju za daleko složenije poslove i radne zadatke.
To su prigovori iz praktične primene u administraciji i sugestija tih ljudi koji rade u državnoj administraciji je da se to menja, da se u Zakonu o platama izvrši određena korekcija i da se on stavi pod lupu javnosti, da se organizuje javna rasprava, da se čuju reči ljudi koji rade u administraciji, da i oni daju svoj sud. Vi ste to doneli onako kako donosite. Prepisali ste određene zakone, doneli to ovde u Skupštinu. To je prošlo itd.
Ministre, ovo nije smešno. Ovo je vrlo ozbiljno, zato što su mi ljudi s kojima sam razgovarao rekli da tihi štrajk u administraciji i dan-danas važi, zato što su svesni činjenice da se to može otkloniti, ali nema dobre volje od strane vlasti da sagleda, da razgovara, da primi inicijative. Oni su pisali, tražili su da se izvrši korekcija, niste je izvršili.
Na kraju, stav SRS-a je da ne možemo ovako parcijalno ulaziti u određene projekte. Od 25 problema koje imate u ovoj oblasti, rešite jedan, izmenama i dopunama, a ne ulazite u suštinu. Niste rešili pitanje smanjenja broja državne administracije. Niste rešili pitanje smanjenja sredstava koja se izdvajaju u ove namene. Niste rešili pitanje depolitizacije, departizacije državne uprave. U osnovi, niste rešili ništa.
Zbog toga, SRS neće prihvatiti ovaj zakon, a, s druge strane, traži od vas da se uozbiljite, da krajnje ozbiljno shvatite situaciju, da sagledate probleme u ovoj oblasti, a i plate državnih činovnika,posebno u određenoj strukturi državnih činovnika, posebno kod onih koji su proveli godine i godine i imaju dovoljno stručnog znanja i iskustva i žele da pomognu, ali su, zbog načina na koji ste ih sada stavili u poziciju da primaju daleko manje sredstava nego što bi u normalnim odnosima trebalo da dobijaju, nezadovoljni. Traže da izvršite korekciju, izmenite Zakon o platama državnih činovnika i nameštenika, da korigujete sve. Nažalost, to će verovatno biti samo pusta želja, naša i njihova. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su tri zakonska projekta koja predlaže Vlada Republike Srbije na usvajanje u Skupštini Republike Srbije.
Jedan od razloga zbog čega su neophodna ova tri zakonska projekta, po rečima ministra finansija, jeste ekonomsko-finansijska kriza u svetu koja će se pretočiti i na prostor Republike Srbije.
U dosadašnjim nastupima aktuelne vlasti, od predsednika države, predsednika Vlade posebno, ministra finansija, guvernera Narodne banke, a i drugih državnih funkcionera, nismo mogli čuti nijednu izgovorenu reč kriza. Uglavnom je bilo priče o stabilnom ekonomskim i finansijskom sistemu i to što se dešava na trulom zapadu, to je njihov problem, mi ovde živimo bez ikakvih bojazni da će nas zahvatiti ekonomska ili finansijska kriza.
Sada odjednom u obrazloženju predloga ova tri zakona kriza i, kako ministar finansija reče, koja ide od likvidnosti do poverenja. Sve će biti uzrokovano smanjenjem priliva inokredita i ostalim problemima koji će nastupiti u ekonomskoj i finansijskoj sferi.
Moramo ovde otvoriti priču i jasno građanima Srbije reći da živimo u otežanim privrednim, ekonomskim, monetarnim, društvenim uslovima i kriza će pogoditi ovu državu daleko više nego što će ona biti prisutna na zapadu. Zašto?
Radi se o određenim špekulativnim poslovima zapadnih finansijskih krugova koji su morali doći u ovu poziciju koja je izazvala slom finansijskog sistema.
Ekonomski sistem koji je, između ostalog, rezultat i finansijskog sistema, neće osetiti taj teret onoliko koliko ćemo osetiti mi ovde. Zašto? Zato što je monetarna masa ovde daleko manja nego što je na zapadu.
U svakom slučaju, banke koje deluju na prostoru Srbije imaće manje sredstava na raspolaganju koje će upumpavati u privredu i ekonomiju nego što će to biti slučaj na zapadu. Recesija, procena je zapadnih ekonomista, može trajati jednu do dve godine i oni iz recesije izlaze, a kod nas ta recesija, ali još grublje rečeno, krah ekonomskog i finansijskog sistema, jeste boljka koja traje i koja će trajati podugo.
Kada govorimo o ova tri zakonska projekta, moramo reći da su u formalnom smislu, a krenuću od formalne strane, jako loše normativno postavljeni elementi sva tri zakona. Na čemu zasnivam svoju tvrdnju?
Krenuću od Zakona o Agenciji za osiguranje depozita, u članu 3. se kaže - Agencija obavlja poslove obaveznog osiguranja depozita fizičkih lica u skladu sa zakonom kojim se uređuje osiguranje depozita. Gledajte, ovaj zakon, bez obzira što se radi o setu istih, srodnih zakona i jedna institucija ih je pisala, najverovatnije pravna služba Narodne banke, nisu usklađeni. Zašto?
Zato što u članu 2. tačka 2. izmena Zakona o osiguranju depozita tretman fizičkih lica se briše, a ubacuju se preduzetnici.
Znači, pored fizičkih lica preduzetnici i mala i srednja preduzeća. Onaj ko je pisao Predlog ovog zakona propustio je to da napravi u Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o Agenciji za osiguranje depozita.
Neozbiljno su shvatili ovo. Bitno nam je da politički ovog trenutka izađemo sa određenim obećanjima, a šta će u normativnom smislu uslediti, to je u krajnjem slučaju nebitno. Nebitno je šta piše u zakonu, bitno je da politički izađemo kada je kriza u svetu i mi kažemo, sada idemo, ako cela Evropa je do sada imala osiguranje 20 hiljada evra, mi na 50. Mi imamo osnovu, imamo bazu, jemči Republika, imamo para i možemo garantovati za depozite građana.
Znači, onaj ko je pisao, a prošlo je, odmah da kažem, i kroz Narodnu banku, i Agenciju za osiguranje depozita, i Ministarstvo finansija, i Vladu, i stručne službe u Skupštini i odbore skupštinske itd, i to ostane neprimećeno i prođe kao zakon. U stvari, šta nama znači što prođe kao zakon kada ga mi ne primenjujemo i ne koristimo sve one mogućnosti koje nam pruža zakon.
Dalje, u pogledu člana 9. Zakona o Agenciji za osiguranje depozita i 2005. godine sam se kritički osvrnuo. Zašto? Zato što je član 9. zakona iz 2005. godine prepisan zakon iz 90. i 91. godine, kada smo imali onu saveznu Agenciju za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka.
Gledajte šta piše u članu 9, a ministar finansija bi morala to da prihvati kao jednu realnost i da prihvati sve ono što smo mi probali kroz amandmane da izvršimo korekciju ovog zakona, u članu 9. matičnog zakona koji je usvojen ovde u Skupštini Republike Srbije 2005. godine stoji - Agencija u skladu sa aktom Vlade.
Nigde u zakonu se ne spominje nikakav akt Vlade, nikakva funkcija Vlade. Znači prepisali smo. Bukvalno smo prepisali, prepisivačka škola, ubacili to u ovaj član i to kao takvo je prošlo i prolazi. Sada isto nismo iskoristili priliku da to ispravimo.
Ali bitniji je od ovog normativnog propusta stvarni i funkcionalni propust. Reći ću koji je, kaže - Agencija, u skladu sa aktom Vlade, može kod banaka iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće mere: 1) pokriti potencijalne gubitke; 2) preuzeti, kupiti ili na drugi način steći lošu aktivu; 3) upravljati lošom aktivom i prodati tu aktivu.
Gledajte, to su aktivnosti sanacionog postupka. To se nekada radilo u Agenciji za sanaciju banaka i osiguranje depozita. Sada vi ne možete, banka je u stečaju, banka je u postupku likvidacije, nema sanacije. Ovde predviđate sanaciju, nema je. Konceptom zakona iz 2005. godine vi ste izbacili sanaciju, banka odlazi u stečaj. To mora da nestane iz ovog zakona. Predložili smo amandmanima da se to briše.
U članu 5, moram i njega pročitati - banke su dužne da depozite fizičkih lica, opet - fizičkih lica; predvideli ste predlogom zakona i niste ispravili. Opet normativni propusti. Generalno, SRS kada govorimo već o prethodnom zakonu, izmenama i dopunama zakona o osiguranju depozita i o Agenciji za osiguranje depozita smatra da ne smemo izdvojiti iz osiguranja velika preduzeća.
Ako smo rekli da ćemo osigurati depozite i isplatiti depozite ukoliko banka ode u stečaj, Agencija tog trenutka nastupa i isplaćuje depozite fizičkim licima, preduzetnicima, malim i srednjim preduzećima. Ne možemo da kršimo Ustav, moraju biti i velika preduzeća. Vrlo je bitno ko je u sistemu našem veliko preduzeće. Javna preduzeća, javno komunalna preduzeća. Mi ćemo u ovom slučaju zaštiti mala i srednja preduzeća koja su u privatnoj svojini, a velika preduzeća, koja su u pravilu u najvećem broju u državnoj svojini, mi njih ne štitimo.
Da li postoji u finansijsko-monetarnom sistemu zaštita javnih i javno-komunalnih preduzeća ako ih ne stavimo ovde? Ne postoji, znači moramo je uraditi. Zbog toga smo predložili da u amandmanima, da kada govorimo o pravnim i fizičkim licima koja moraju biti zaštićena ovim sistemom osiguranja, obavezno ugrade, pored malih i srednjih, i velika preduzeća.
Kada govorimo o funkciji Agencije za sanaciju banaka, moramo reći da ona, shodno odredbama zakona, ima jako velika ovlašćenja, a mali broj radnika i u pravilu ova naša državna institucija, koja ima jako velika ovlašćenja i velike pravne mogućnosti, nema kvalitetne ljude, nema ni broj ljudi koji se može nositi sa ovolikim brojem poslova koji su joj dati Zakonom o Agenciji za sanaciju banaka.
U članu 3. Zakona iz 2005. godine kaže - pored poslova osiguranja depozita, obavlja i sledeće poslove, obavlja funkciju stečajno-likvidacionog upravnika u bankama i društvima za osiguranje. Dakle, mi smo negde od 2001. godine iz bankarskog sistema isključili jedno 70-ak banaka, isključili smo 20-ak društava za osiguranje. Ogroman je to broj. Sve to se jednog trenutka slilo u Agenciju za sanaciju banaka, na otprilike 30-ak radnika. Od tih 30-ak radnika, svega 10-ak radnika sa visokom stručnom spremom.
Znači, rade poslove osiguranja, rade poslove stečajnog i likvidacionog upravnika u bankama i društvima za osiguranje, učestvuju u upravljanju bankama čiji je akcionar Republika Srbija, imamo za sada osam banaka, imamo i tamo gde je većinski vlasnik Republika Srbija, imamo 15-ak banaka gde još imamo određeni procenat manji od 50%.
Organizuje i sprovodi postupak prodaje akcija tih banaka, organizuje i sprovodi postupak privatizacije društvenog, odnosno državnog kapitala u društvima za osiguranje i obavlja druge poslove utvrđene zakonom. Jako velika ovlašćenja, a mali broj ljudi itd.
Ali, iza svega ovoga postoji razlog zašto je to tako napravljeno. Celokupna monetarna i finansijska sfera pala je na dva čoveka, od 2000. godine na dva čoveka, Dinkića i Jelašića, malo guverner, malo ministar finansija, sada ministar ekonomije i regionalnog razvoja, a u ovom drugom slučaju guverner Narodne banke.
Radimo šta hoćemo. Prvo smo počeli od početka sanacije šest meseci velike četiri banke, posle toga smo ih oterali u stečaj i likvidaciju. Stečaj i likvidacija ovih banaka, u stvari nisu došle još u postupak likvidacije, još stečaj traje, šest godina.
Za ovih šest godina prekršili smo odredbe Zakona o stečajnom postupku, mnogobrojne zakone. Stečaj je morao biti okončan. Zašto smo to napravili? Napravili smo samo zato da bi pogodovali Ministarstvu za privredu i privatizaciju, tadašnjem ministru Vlahoviću, koji je ubrzano krenuo u postupak privatizacije, a direktan povod je bio Sartid.
Znamo, puno puta smo slušali za ovom govornicom šta se desilo sa Sartidom. Zašto smo mi otpisali milijardu 200 miliona dolara ovim bankama koje su uložile u Sartid? Otpisano, trenutno se vodi sve u stečajnom postupku, vodiće se još verovatno pet-šest godina i onda ćemo okončati neuspešno sanaciju.
Ali, efekat je postignut, izvršena je privatizacija, neko je stavio ogromna sredstva sebi u džep. A ko je stajao iza svega toga? Sada je to pet ljudi, ne dva, pored prethodne dvojice, imamo ministra Vlahovića, imamo Đelića i još se tu javlja Labus, odavno zaboravljeni, kreator, tada predsednik Saveta Agencije za osiguranje depozita, sanaciju i stečaj banaka.
Direktno njegovom odlukom u postupku koji je trebalo da dovede do sanacije bankarskog sistema, tako kako se radi na zapadu, kako se radi i u Americi, probamo sanirati ukoliko imamo elemente, mi smo doveli u poziciju, odlukom Saveta, na čijem je čelu bio Labus, doneli smo odluku o otvaranju postupka stečaja nad ove četiri banke, a kasnije je to, evo danas imamo 17 banaka koje su u stečaju, imamo tri u postupku likvidacije itd, izgubili smo ogroman finansijski kapital, koji je bio kapital tih banaka, izgubili smo preko osam hiljada ljudi koji su radili u tom bankarskom sistemu, to je bankarska elita.
Ovakvom odlukom i ovakvim odlukama uništili smo bankarski sistem. Danas nam u bankama radi isti broj ljudi koliko je radio nekada, ali kvalifikaciona struktura odgovara, međutim stručna struktura, ljudi sa iskustvom, sa znanjem, prebrodili su sve brodolome koje smo imali, od blokada, od rata, od drugog rata, od finansijske neimaštine, od pozajmljivanja od strane raznih banaka, preko ko zna kojih ostrva, ali je bankarski sistem preživeo i istrpeo je sve blokade. Onda kad je trebala država da u njega uloži, ne, samo zbog privatnih interesa.
Petorica ljudi moraju odgovarati i kad-tad će odgovarati za to što su učinili u bankarskom sistemu.
Mi danas kažemo da imamo zdrav bankarski sistem, ali smo uništili prethodni. U finansijskom smislu, mi smo izgubili strahovito mnogo.
Evo, samo u pogledu Sartida imamo milijardu i 200 miliona, ono što je nestalo, isparilo, nema, više niko to ne spominje. Neko je raspolagao tim sredstvima i upotrebljena su u određenom smislu ta sredstva, nema ih sada. A gde su ostale banke?
Gledajte sad, postupak koji teče pred sudovima, on je toliko dug da se izgubi. I šta se dešava u praksi? Na sajtu Agencije za osiguranje depozita možete gotovo svakih 10-15 dana videti, prodajemo od ove banke to, pa od ove banke to itd. Krčmimo, rasprodajemo, razbacujemo, jer mi nemamo sistem. Kako da zatvorimo bankarski sistem?
Kako da se oslobodimo tog tereta koji je bio nekadašnji sistem bankarstva, koji je bez obzira na sve odigrao vrlo važnu ulogu u najtežim trenucima za ovu državu, 90-te godine preživeli. Bio je ogroman broj banaka, to je bilo obrazloženje. Ti radnici u bankarstvu, oni stvaraju svaki mesec 10 miliona maraka, onih maraka, a to su bila neka sredstva koja su odvojena za to itd, pa to puta toliko itd. To je bilo obrazloženje.
Sama odluka koju je doneo Labus, s jedne strane, a Dinkić s druge strane kao guverner Narodne banke, nije potkrepljena pravom studijom o tome zašto uništiti bankarski sistem na način kako je uništen. To uništavanje traje i danas.
Ta vrednost imovine koja se procenjuje na nekoliko milijardi evra je obezvređena, ona je prodavana ad hok, poklonjana, darovana itd. Sada je sve to rastočeno. Ukupna vrednost od te prodaje, davanja u zakup je nekih 700-800 miliona evra, beznačajna svota u odnosu na ono šta je vredeo taj bankarski sistem. Nemamo više toga.
A šta imamo? Imamo strane banke ovde, koje nam prodaju najskuplji kapital u Evropi, a možda i u svetu. Kad kažemo da je naš bankarski sistem siguran i stabilan, jeste, zato što sve banke na zapadu imaju strahovitu konkurenciju, bore se za procenat-dva, za promile se bore.
Mi ovde imamo lagodno desetak, 15%, pa čak i 20% kamatnu stopu i imamo naknadu.
(Predsedavajući: Vreme.)
Završavam. Upravo zbog toga što ove banke prodaju, po pravilu su to sada strane banke, skupe kredite, mi imamo situaciju da su one sada stabilne, ali pitanje je do kada će one biti stabilne, do kada mi možemo trepti to da plaćamo toliko visoke kamate. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po članu 225. i 226. poslovnika o radu Narodne skupštine i ovde prisutnom ministru finansija postavljam pitanje i tražim obaveštenje i odgovor na konkretno pitanje o tome iz kojih sredstava Vlada, odnosno Agencija za osiguranje depozita može da isplati sredstva u slučaju stečajnog postupka prema određenim bankama?
Za očekivati je, s obzirom na globalnu ekonomsku i finansijsku krizu, da će i naše banke doći u nelikvidnost i nesolventnost i završiti u stečajnom postupku, kao što je to slučaj u svetu. U SAD-u samo u toku ove godine 19 srednjih i velikih banaka je otišlo, a da ne govorim o onim sitnim regionalnim i drugim bankama, štedionicama, štedno-kreditnim zadrugama itd.
U Evropi također imamo slučaj, samo što naša štampa ne prenosi sve to i nismo upoznati o teškoj ekonomskoj i finansijskoj monetarnoj krizi u zapadnoj Evropi, koja će se preneti ovde. Evo, čuli smo ovde od ministra finansija i prvi put da neko od zvaničnika kaže i upotrebi reč kriza. Kriza je tu, ona je na vratima, ona je konstantno kod nas, samo što zvanična vlast to ne priznaje.
Postavljam pitanje, shodno odredbi člana 4. Zakona o osiguranje depozita, koja kaže da će u slučaju stečaja i likvidacije banaka sredstva biti isplaćena iz Fonda za osiguranje banaka. Taj fond trenutno ukupno raspolaže sa 30 miliona evra. To su premala sredstva, gotovo i za neku srednju banku, a kamoli za ozbiljne banke koje deluju na prostoru Republike Srbije.
Istim tim članom je predviđeno da za celokupno osiguranje garantuje i jamči Republika Srbija. Iz kojih sredstava? Da li je to budžet? Mi imamo deficit u budžetu, imamo deficit platnog prometa, imamo deficit spoljno trgovinskog poslovanja, imamo deficit budžeta i to naglašen. Šta očekivati?
Iz kojih sredstava planirate da isplatite ta sredstva ako dođe do te situacije, a ako je došlo, ako je razbucan bankarski i finansijski sistem Amerike i Evrope, pa nije vrag da neće biti prisutno i ovde kod nas.
Ako ste ubeđeni u sve to, onda morate izaći ovde i reći, ne upotrebljavati, kao što i do sada niste upotrebili reč kriza. Sada ste je prvi put upotrebili.
Dame i gospodo narodni poslanici, nastaviću tamo gde sam stao prilikom prethodnog javljanja vezano za jamčenje Republike Srbije za osigurane depozite. Mislim da se tim pitanjem moramo baviti, moramo reći u slučaju, na zapadu kažu, bankrota, a ovde kažemo nelikvidnosti, nesolventnosti bankarskog sistema ili dela tog sistema, da vidimo iz kojih sredstava ...
Član 225. i 226, tražim informaciju od Ministarstva finansija, s obzirom da ovde u obrazloženju nije rečeno. S druge strane, u materijalima u ova tri zakonska projekta niti jedna rečenica o tome nije rečena.
Član 4. Zakona o osiguranju depozita jasno kaže da celokupan sistem osiguranja garantuje država, odnosno jamči Republika Srbija. Pitam iz kojih sredstava?
Da li su to finansijska sredstva, da vidimo da li Republika Srbija ima na raspolaganju ta finansijska sredstva ili ne. Zakonskim projektima, odnosno Zakonom o osiguranju depozita i Zakonom o Agenciji za osiguranje depozita je predviđeno formiranje fonda. Trenutno u fondu imamo 30 miliona evra, to je 2007. godine stanje, verovatno je u toku ove godine okamaćen taj iznos i to je možda 35 miliona evra.
Da vidimo šta je sa druge strane. Sa druge strane imamo devizne štedne uloge u iznosu od 5,7 milijardi evra i imamo oko četiri milijarde evra depozitne mase u dinarima. Ukupna depozitna masa je 9,7 milijardi evra za koju država treba da da garanciju. Iz kojih sredstava pokriti to? Sa ovih 35 miliona evra, kako.
Ne može se uklopiti jedno u drugo. To su promili koje trenutno imamo na raspolaganju. U slučaju krize, bankrota bankarskog sistema, što je moguće, govorimo sada o tome, čak i da jedna banka, ne srednja, nego i mala banka dođe u takvo stanje, šta se dešava?
Zašto to govorimo? Govorimo zato što je to realnost na zapadu. To će doći i ovde. Moramo reći da je naše građanstvo prezaduženo. Trenutno imamo obaveze građana prema bankama, prethodni mesec, negde oko 413 milijardi dinara, to je blizu pet milijardi evra. Imamo pravna lica, mala, srednja i velika preduzeća, oko 8 milijardi evra. Imamo preduzetnike oko 750 miliona evra. To su ogromna zaduženja, ogromna depozitna masa, a s druge strane postoji garancija države, da vidimo iz kojih sredstava. Ako kažemo da u budžetu imamo deficit, da li onda računamo neku materijalnu osnovu. Koja je to materijalna osnova kojom možemo da raspolažemo da bi mogli namiriti ono što je obaveza države, ako računamo na tu obavezu.
Članovi 225. i 226. Ponovo tražim obaveštenje od Ministarstva finansija, odnosno od ovde prisutnog ministra, a odnosi se na ukupnu depozitnu masu koja se, kao što smo videli, kreće blizu 10 milijardi evra, a s druge strane, imamo fond u kome imamo samo 35 miliona evra.
Ako imamo taj debalans u pokriću, a država nema slobodna sredstva, nema u budžetu, nema u materijalnoj osnovi, odnosno moguće je da ima, ali ovde nam nije predočeno iz kojih sredstava će se pokriti to što treba da se pokrije, onda moramo govoriti o jednoj političkoj odluci. Ovo je čisto politička odluka bez materijalne i finansijske podloge. Tu je bojazan SRS da ćemo dovesti građane u zabludu u kojoj će izgubiti ogromna sredstva. To nije prvi put. Imamo onaj Zajam za preporod, posle toga imamo onu štednju devedesetih godina i muku građana koja traje i još će trajati sedam godina da bi vratili ono što su u osnovi uneli, ali obezvređeno, i još kad dodamo tome još desetak, petnaest godina vraćanja, onda vidimo u stvari da su izgubili jako mnogo i nikada neće moći dobiti ono što stvarno ulože. To je bojazan.
I dalje treba da nas zabrine sledeća činjenica i podatak: ako se radi o političkoj odluci, a ovo je činjenica politička odluka, iza nje stoji jedna dobro osmišljena finansijska podloga i aktuelna Vlada želi upravo kroz tu finansijsku podlogu da pokrije ono što neće moći ostvariti kroz ono što je planski predviđeno za 2008/2009. godinu.
Vlasti su predvidele određena sredstva koja ćemo uneti kroz inokredite. Inokredita neće biti zato što je zapad u finansijskoj krizi i neće moći odvojiti sredstva zato što se muči svojim finansijskim i ekonomskim problemima. Onda moramo, nemamo odakle, znači ako ne možemo povući sa zapada, sa istoka nam pare i ne trebaju jer mi ne dozvoljavamo ruskim i drugim bankama da dođu na naše tržište, onda šta nam preostaje, preostaju nam građani. Hajmo sada fino političkom retorikom, govoreći o stabilnosti našeg sistema, o dinamičnom razvoju, o zapošljavanju, o rastu životnog standarda, privući građane da ubace svoja sredstva iz slamarica u banke i na taj način ćemo ih dovesti u poziciju u kojoj su bili devedesetih godina.
Srpska radikalna stranka vas upozorava, nemojte to činiti bez obrazloženja. Ako imate garancije, izađite ovde i recite - garantujemo time, time, to vam je zakonska obaveza. Nismo čuli, tražimo ovde da kažete čime garantujete. U zakonu ste napisali jamči Republika Srbija. Čime jamči? Morate nam to reći.

Whoops, looks like something went wrong.