Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Buha

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, vratiću se na ustavnu odredbu, s obzirom na to da sam tu prekinut zbog vremena i da je prisutan ministar ovde. Želim da ukažem na ustavnu obavezu koju moraju primenjivati kako ministarstva, tako i svi državni organi.
Gospodine ministre, ustavna obaveza jasno kaže da sve prihode i sve rashode morate uneti u budžet. Vi to u ovom budžetu niste iskazali.
Kao prvo, vi ste morali krenuti od stanja poslovne 2006. godine i u svom bilansu iskazati da li deficit, da li suficit. Iz ovoga što smo videli, vidimo da imate ono što se u socijalizmu zvalo - pozitivna nula, kategoriju koja je nemoguća i u računovodstvenom, i u knjigovodstvenom, i u finansijskom smislu - da imate nulu na kraju poslovne godine, niti višak prihoda, niti rashoda. Znači, to je osnov.
Prvi član budžeta treba da glasi - prihodi u poslovnoj 2006. godini su bili ti, rashodi ti, i imamo neki rezultat. Taj rezultat je polazna osnova za 2007. godinu. Da li vi to znate? Znate.
Najbolje je krenuti od toga da prikrijemo određene stvari, a vi ste u ovom budžetu prikrili mnogo stvari.
Što se tiče finansijskih pokazatelja koje ste iskazali ovde, oni nisu u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu, oni nisu u skladu s odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji. Sve ono što ste u prihodnom i rashodnom smislu imali, morali ste iskazati.
Pitam vas, kako smo završili poslovnu 2006. godinu? To govorim sa aspekta člana 2. Zakona o budžetu, koji kaže da, prema prihodima i rashodima za ovu godinu, imamo deficit, ali ga pokrivate privatizacionim primanjima, kreditima i prenetim sredstvima iz prethodne godine.
Kojim sredstvima? To je odredba člana 1. ovog budžeta. Morali ste reći koji su to prihodi koji su ostali u poslovnoj 2006. godini i krenuti u pozicioniranje kako prihoda, tako i rashoda.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici ne reklamiram povredu Poslovnika nego se javljam u vezi člana 225. i 226. Poslovnika. Moram se vratiti na naselje Grmovac, s obzirom na to da su moji zemljaci iz Republike Srpske Krajine u tom naselju.
U ovom slučaju se radi isključivo o političkoj odluci moćnika grada Beograda, ali i republičkih organa koji ne dozvoljavaju priključenje na infrastrukturne objekte. U ovom slučaju je to Grmovac, opština Zemun, slična situacija je i u opštini Novi Sad. Iste probleme u Novom Sadu imamo sa javnim preduzećima, pre svega, elektroprivrede, koji ne dozvoljavaju priključenje na javno komunalne i ostale sisteme.
Kada govorimo o prognanima iz Republike Srpske Krajine moramo reći da su oni proterani ratnim zločinom genocida i etničkog čišćenja, i da je na prostore Republike Srbije proterano preko 500.000 Srba i još 300.000 Srba koji su završili u Republici Srpskoj i drugim državama. U ratnom zločinu koji je počinjen na Srbima poginulo je 7.000 Srba. Pitam vas, ko brine o porodicama, o deci tih Srba koji su poginuli u Republici Srpskoj Krajini?
Pedeset hiljada stanova u društvenom vlasništvu je ostalo Srbima. Niti jedan stan u društvenom vlasništvu do danas nije vraćen Srbima. Pored toga, moramo reći da je etničkim čišćenjem očišćeno 1.100 sela i zaseoka. Znači, radi se o jednom zločinu. Ovo što vi činite u opštini Zemun, konkretno u Grmovcu, i u ostalim naseljima je nastavak toga zločina genocida i etničkog čišćenja. Srpska radikalna stranka koja je učinila sve da pomogne izbeglom i prognanom stanovništvu činiće to i dalje. Nećemo dozvoliti da se nastavlja genocid nad Srbima iz Republike Srpske Krajine.
Dame i gospodo, javljam se u vezi čl. 225. i 226. Poslovnika, nije povreda, nego traženje informacije.
Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu, na čijem sam čelu, sa tugom je primila vest iz Haga da je predsednik države Republike Srpske Krajine, gospodin Milan Martić, osuđen na 35 godina zatvora. Osuđen je od strane Međunarodnog suda u Hagu i to je sramna presuda.
Sramna je zbog toga što je osuđen za ratni zločin koji on nije počinio. Ovo je presuda ne samo Milanu Martiću, nego je presuda i srpskom narodu, a posebno narodu Republike Srpske Krajine i svim Srbima koji su proterani ratnim zločinom genocida, etničkog čišćenja sa prostora Republike Hrvatske, Republike Srpske Krajine.
Zločin koji je počinila Hrvatska nad krajiškim narodom je, nažalost, ponavljanje zločina. Da se setimo samo zločina u toku Drugog svetskog rata, preko milion Srba krajišnika je ubijeno u Hrvatskoj u toku Drugog svetskog rata.
Deca tih krvoloka koji nisu osuđeni posle Drugog svetskog rata učinila su zločin u periodu od 1991. do 1995. godine, nažalost, ratni zločin traje i danas. I posle 1995. godine, svedoci smo ubistava, bacanja bombi na srpske kuće, posebno kuće povratnika koji se vraćaju u Hrvatsku. Nažalost, vrlo je malo povratnika u Hrvatsku.
Da se vratimo na presudu Međunarodnog suda u Hagu. Ona je sramna. Sramna je zbog toga što je međunarodna zajednica, odnosno što su velike sile, pre svega Vatikan što je obezbedio duhovnu i finansijsku podršku Hrvatskoj državi da učini zločin, a s druge strane, Amerika i EU dale su materijalnu i vojnu podršku Hrvatskoj da učini zločin. Zločin je počinjen nad srpskim narodom. Moramo shvatiti da je, u ovom slučaju, presuda Martiću učinjena samo zato što je međunarodna zajednica htela da sakrije zločin u kojem je ona učestvovala. Ona je saučesnik zločina nad srpskim narodom.
Nažalost, saučesnik zločina je i DOS-ova vlast koja je dozvolila i izvršila pregovore sa Martićem, prevarila ga je, i 2002. godine ga odvela u Hag. Ništa nije učinila da mu pomogne u cilju odbrane.
Porodica Milana Martića je privatnim sredstvima odlazila u Hag. Privatnim sredstvima su dostavljali dokumentaciju Milanu Martiću da bi se štitio, da bi se branio. Ova država ništa nije učinila da mu pomogne, ne samo u njegovom slučaju, nego i u slučajevima svih optuženika koji se nalaze u Hagu.
Predsednik SRS dr Vojislav Šešelj pet godina čami u Hagu. Šta čini ova vlast da mu pomogne? Ništa. Sramno je sve ovo što činite. Zločin koji je počinjen mora da se rasvetli i on će biti sigurno rasvetljen. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se u vezi člana 226. i tražim objašnjenje od specijalnog tužioca za ratne zločine koji je pokrenuo postupak za provođenje istražnih radnji nad 12 civila koji su počinili navodni zločin u mestu Lovas kod Vukovara u toku 1991. godine.
Pretkrivični postupak u ovom slučaju počeo je 2005. godine. Provodi ga takođe Tužilaštvo za ratne zločine, na temelju sporazuma koji je Republika Srbija, Republika Hrvatska i dva tužilaštva sklopila u toku 2005. godine, kojim su se i jedna i druga strana obavezale da će provesti sve pravne i sve ostale radnje u cilju pronalaženja zločinaca i razmene dokumentacije.
Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu, čiji sam premijer, dostavila je našem tužilaštvu i svim drugim državnim organima, od predsednika države, premijera, ministarstva pravde i svih drugih državnih organa koji moraju provoditi postupak za utvrđivanje zločina i utvrđivanje svih onih činjenica koje su vezane za te zločine.
Međutim, nijedan od tih državnih organa ne čini da se razotkriju zločini koje su hrvatske snage učinile od 1990. godine u Republici Srpskoj Krajini i Republici Hrvatskoj. Stravični su zločini nad Srbima, ja ih ovde moram pobrojiti, žalosno je to, sramno je to, ali o tim zločinima moramo ovde, da bi javnost saznala da ova vlada ne čini ništa, niti državni organi.
Zločini su u toku 1990. godine i 1991. godine počinjeni u Sisku 610 Srba je uhapšeno, svirepo ubijeno i spaljeno u željezari Sisak. U toku 1991.-1992. godine u Osijeku je ubijeno na najsvirepiji način i bačeno u reku Dravu 185 Srba. U Vinkovcima 100.
U Marinom selu i Pakračkoj poljani je ubijeno u toku 1991. godine 1.200 ljudi koji su zakopani, nažalost, samo je delimično izvađen broj leševa, a ni dan-danas više od polovine leševa nije izvađeno. Stravični su zločini, da ne nabrajam Karlovac i ubistvo vojnika u Karlovcu, zatim proterivanje Srba iz Zagreba, preko 50.000, iz Zadra 28.000, iz Osijeka preko 20.000 itd.
Nažalost, ova vlast, a posebno Dosovska vlast od 2000. godine, ne čini ništa da se razotkriju ovi zločini. Koristim, evo, i ovu priliku da pozovem tužioca za ratne zločine da nam kaže šta je učinjeno da se i sa naše strane prikupi sva dokumentacija. Ne samo Vlada Republike Srpske Krajine, nego i sva udruženja Krajišnika dostavila su svim državnim organima podatke o zločinima. Nažalost, niti jedan postupak u Hrvatskoj ne teče da smo mi to pokrenuli. Ovo što oni rade u Osijeku oko Glavaša, to je samo jedna smešna priča i to će trajati desetak godina, posle će se na to zaboraviti, a svi zločini koji su počinjeni ostaće neotkriveni. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, kosovski političari koncipirali su svoju strategiju oko regulisanja statusa Kosova i Metohije '90-ih godina prošlog veka po principu "dva ka", što u konceptu znači – koliko autonomije Srbima u Republici Srpskoj Krajini, toliko Albancima na Kosovu i Metohiji. Verovali su da će Srbi, koji su bili suveren, konstitutivan, državotvoran i ravnopravan narod sa hrvatskim narodom, okončanjem ratnih sukoba dobiti visok nivo autonomije, najviši nivo poštovanja ljudskih prava, a tako visok nivo autonomije odgovarao bi poziciji albanskog naroda na Kosovu i Metohiji, koji je predstavljao nacionalnu manjinu.
Srbi su u bivšoj Republici Hrvatskoj do ustavnih promena 1990. godine bili izjednačeni u pravima sa hrvatskim narodom, a svoju ravnopravnost i državotvornost zasnivali su na temeljima antifašističke borbe.
Ustavnim promenama jednostrano je srpskom narodu oduzeta državotvornost i pravo na ravnopravnu upotrebu jezika i pisma. Ustavnim promenama stvorene su pravno-političke pretpostavke za progon srpskog življa, otpuštanje sa posla, proterivanje, uskraćena su im sva ljudska prava i slobode, oduzeta pokretna i nepokretna imovina, druga statusna, imovinska i socijalna prava.
S druge strane, Albanci sa Kosova i Metohije, kao nacionalna manjina, danas se bore za nezavisnu državu i potpuno odvajanje od Srbije. Isti je koncept nezavisnosti koju koriste Hrvati i Albanci, a on u osnovi predstavlja genocid i etničko čišćenje srpskog naroda.
Međunarodna zajednica i svetski moćnici dozvolili su ili su prećutno dali saglasnost da se genocidnim metodama i etničkim čišćenjem protera preko 500.000 Srba iz Republike Srpske Krajine, što predstavlja oko 80% srpske etničke populacije u Hrvatskoj. Preostali deo Srba izbačen je sa posla, šikaniran, a česta su ubistva, paljevine i slično. Reakcije od strane međunarodne zajednice nema.
Posledice genocida i etničkog čišćenja su sledeće: ubijeno je preko 7.000 Srba, a ranjeno oko 15.000, zapaljeno i uništeno je oko 1.100 sela i zaselaka gde su Srbi bili većina. U akcijama "Bljesak" i "Oluja" zapaljeno je, pokradeno i devastirano preko 35.000 kuća, stanova, poslovnih i privrednih objekata. Nezakonitim sudskim postupcima oduzeto je stanarsko pravo na 50.000 stanova koje su posedovali Srbi. Uskraćeno je pravo Srbima na akcije u postupku privatizacije državne i društvene imovine. Uskraćena su im druga statusna, imovinska i socijalna prava. Ukupna vrednost materijalnih dobara ceni se na oko 30 milijardi evra, dok je izgubljena dobit od te imovine oko 20 milijardi, što ukupno iznosi preko 50 milijardi evra.
Dame i gospodo, kakav je bio odnos srpske strane prema međunarodnoj zajednici? Rukovodstvo Republike Srpske Krajine prihvatilo je i potpisalo više rezolucija i sporazuma u periodu od 1992. do 1995. godine. Savet bezbednosti UN doneo je rezoluciju 743, pod poznatim nazivom Vens-Ovenov plan, kojim je Republika Srpska Krajina stavljena pod zaštitu UN. Poslate su mirovne snage kao garant mira i bezbednosti među zaraćenim stranama.
Verujući u dobre namere međunarodne zajednice srpska strana prihvatila je u toku 1994. godine sporazum o prekidu vatre, a tokom 1995. godine i ekonomski sporazum. Ovim aktivnostima stvorene su pretpostavke za otvaranje političkog pregovaračkog procesa o statusu Republike Srpske Krajine.
Svetski moćnici jednostrano su tražili od Srba da prihvate plan Z4, koji sam po sebi prejudicira političko rešenje, a srpsku autonomiju sužava na samo dva kotara, što čini oko dve petine teritorije Republike Srpske Krajine.
Ostali deo teritorije Republike Srpske Krajine se mirnom reintegracijom uključuje u Republiku Hrvatsku. Srpsko rukovodstvo u početku odbija plan, ali je kasnije isti bio prihvaćen od strane Milana Babića, tada premijera Vlade Republike Srpske Krajine, a dana 2. avgusta 1995. godine, uz posredovanje kontakt grupe, potpisuje se, uz obećanje da Hrvatska neće napasti Republiku Srpsku Krajinu.
Bez obzira na dato obećanje predstavnika najvećih svetskih sila, Hrvatska pokreće svoje policijske i vojne snage, koje su počinile najveći genocid i etničko čišćenje od Drugog svetskog rata. Snage UN, umesto da spreče prodor hrvatskih snaga i razdvoje zaraćene snage, nisu učinile ništa.
Kakva je bila reakcija međunarodne zajednice na genocid i etničko čišćenje? Nikakva. Srpsko rukovodstvo Republike Srpske Krajine prihvatilo je i potpisalo brojne sporazume, verujući da će kooperativnim odnosom prema međunarodnoj zajednici uspešno okončati rat i političkim pregovorima rešiti budući ustavno-pravni status Republike Srpske Krajine. Za dobru saradnju i kooperativnost srpska strana "nagrađena" je genocidom i etničkim čišćenjem.
Postavlja se ozbiljno pitanje da li se može verovati svetskim moćnicima i međunarodnoj zajednici, a iz izloženog je vidljivo da se ne može. Na osnovu krajiškog iskustva pre 10 godina, moramo sa dozom opreznosti ući u ove političke pregovore, jer bi pogrešno bilo i lagodno poverovati u dobre namere svih pregovaračkih ekipa.
Ogromno iskustvo nam daje Dejtonski sporazum, koji je regulisao budući ustavno-pravni, politički i ekonomski položaj BiH. Dva ravnopravna entiteta danas gube svoju ustavnu i stvarnu ulogu, na štetu srpskog entiteta. Jednostranim aktima međunarodnih posrednika tope se nadležnosti Republike Srpske i ciljano se radi na unitarizaciji državnih funkcija BiH. Moramo se zapitati da li možemo slepo verovati u dobre namere međunarodne zajednice i njenih predstavnika.
Slična ili gotovo identična situacija postoji kod Rezolucije 1244 na Kosovu i Metohiji. Međunarodna zajednica nije ništa učinila da spreči etničko čišćenje, paljenje srpskih crkava i manastira, proterivanje, ubistva i slična zlodela. Ponovo postavljam pitanje – da li možemo verovati međunarodnim posrednicima da neće izigrati potpisano i overeno stanje budućeg ustavno-pravnog statusa Kosova i Metohije?
Ogromne su patnje srpskog naroda. Tragična sudbina, tuga, bol, nemaština traži opreznost, ozbiljnost i političku zrelost. Samo jedinstvom svih stranaka može se doći do prave platforme i strateškog plana za pregovore. Svako strančarenje, politički egoizam, nedoslednost može biti poguban.
U toku 1996. godine između SRJ i Republike Hrvatske potpisan je sporazum o normalizaciji odnosa, a 2001. godine sve bivše članice SFRJ sklopile su sporazum o sukcesiji. Oba sporazuma dala su pravnu mogućnost izbeglom stanovništvu da se može bezbedno i bezuslovno vratiti na svoja imanja, vratiti posed svoje imovine, vratiti pravo na stanove i mogućnost otkupa stanova. Izbeglom stanovništvu data je mogućnost pravične naknade za svu opljačkanu, uništenu i zapaljenu imovinu.
U proteklih deset godina nije bilo pravog povratka izbeglog stanovništva, jer se vratilo samo oko 5% prognanih. Nijedan stan u Hrvatskoj nije vraćen bivšim korisnicima stanarskog prava, o pravičnoj naknadi niko ne govori. U praksi se vode brojni sudski administrativni postupci, ali pomaka nema. Povratnici se hapse, prave se novi spiskovi ratnih zločinaca, bez obzira na amnestiju. Vrši se progon, otpuštanje s posla i preostalog srpskog življa. Pred administrativnim organima Srbi se šikaniraju i ponižavaju. O Srbima Krajišnicima niko ne brine.
Svi ovi problemi, kao i nerazumevanje državnih organa Republike Srbije, državne zajednice Srbija i Crna Gora i Republike Hrvatske i međunarodnih institucija, uzrokovali su obnavljanje rada Skupštine Republike Srpske Krajine u prognanstvu, koja je izabrala Vladu Republike Srpske Krajine u prognanstvu, čiji je zadatak internacionalizacija krajiških problema, pokretanje postupka povratka imovine, stanova i drugih statusnih, imovinskih i socijalnih prava.
Vlada Republike Srpske Krajine u prognanstvu usvojila je Deklaraciju o položaju prognanog srpskog stanovništva i zatražila od Narodne skupštine Republike Srbije da je uvrsti u dnevni red, kako bi se o svim pitanjima otvorila rasprava, dao nalog državnim organima u pravcu iznalaženja pozitivnih rešenja. Pozivam predsednika Skupštine da po hitnom postupku zakaže tematsku sednicu o ovim pitanjima.
Sličnu deklaraciju dostavili smo Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope. Formalni postupak za raspravu na Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope privodi se kraju, pa se može očekivati da će biti uvršćena u dnevni red zasedanja početkom 2006. godine. Bilo bi primereno da se ova pitanja pre rasprave na Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope raspravljaju u ovoj skupštini.
Vladi Republike Srbije obraćali smo se više puta. Odgovor nismo dobili, ali problemi ostaju nerešeni. Pasivnost ove vlade čudi, kako nismo našli sagovornika među svojima, a obratili smo se stranim misijama koje deluju u Republici Srbiji. Na razgovorima smo bili u stalnoj misiji Evropske unije u dva navrata i stalnoj misiji organizacije UN. U tim razgovorima ukazali smo i na naše probleme i zatražili posredovanje.
U cilju internacionalizacije naših pitanja otvorili smo tri predstavništva u svetu, i to u Kanadi, Francuskoj i Holandiji. Ovih dana postaćemo punopravni članovi organizacije UN, agencija koja zastupa prognane narode.
Na kraju, pozivam sve relevantne državne institucije državne zajednice Srbija i Crna Gora i Republike Srbije da pomognu izbeglom stanovništvu iz Republike Srpske Krajine, Hrvatske, Kosova i Metohije, uz posredovanje međunarodne institucije. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, što se tiče Predloga zakona o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom, mišljenja sam da je trebalo sagledati ukupno pravni sistem Republike Srbije i bivše pravne sisteme koji su sada uklopljeni u pravni sistem Republike Srbije, vodeći računa o zakonskim propisima koji su važeći.
Iz svega toga kada se uzme u obzir da nekoliko zakonskih propisa reguliše ovu materiju, koja je približna i slična ili identična sa ovim predlogom zakona, mišljenja sam da nije bilo neophodno donositi ovako prazan zakon. Zašto je on prazan, sada ću vam probati obrazložiti.
Naime, Zakonom o obligacionim odnosima daleko je celishodnije, svrsishodnije, celovitije sagledana ova problematika i to u članovima od 154. do 209. Znači, ukupno 55 članova koji se odnose na materiju štete i odgovornosti počinioca za učinjenu štetu.
Pored toga, imamo republički Zakon o uslovima za obavljanje prometa robe, vršenja usluga u prometu robe i inspekcijskom nadzoru koji, takođe, u svom članu 37. reguliše ovu materiju daleko šire, obuhvatnije i sa sankcijama koje proizilaze za stavljanje u promet proizvoda sa nedostatkom.
Član 7. kaže: "Preduzeće i preduzetnici koji prodaju robu sa nedostatkom, dužni su da tu robu izdvoje, da vidno istaknu oznaku koja upozorava na prodaju robe sa nedostatkom, da svaki primerak te robe obeleže i da snize njenu cenu".
Pored toga, imamo jedan savezni, odnosno republički zakon, a to je Zakon o trgovini i Zakon o zaštiti potrošača.
Posebno je bitan ovaj zakon o zaštiti potrošača, koji daleko obuhvatnije razmatra ovu materiju.
U samom Predlogu zakona osvrnuo bih se na član 4. koji kaže: "Nedostatak postoji ako proizvod ne obezbeđuje sigurnost koja se s pravom očekuje s obzirom na sve okolnosti, uključujući i reklamu, svrhu kojoj je namenjen i vreme kada je stavljen u promet". To je dosta nepotpuno.
Mislim da u pravnom sistemu Republike Srbije imamo sličnu materiju koja je definisana Zakonom o zaštiti potrošača, koja kaže šta je nedostatak u proizvodu i vezano za proizvod. Kaže – nedostatak je odsustvo neophodnih tehničkih, tehnoloških, hemijskih, fizičkih i drugih svojstava koji su uobičajeni za tu vrstu proizvoda. Znači, daleko šire i preciznije određuje šta je to nedostatak proizvoda.
Što se tiče člana 5. kod štete – šteta je definisana Zakonom o obligacionim odnosima, koji je sistemski zakon i mislim da bi se morala pre prihvatiti odredba člana 155. Zakona o obligacionim odnosima, koji štetu definiše umanjenjem nečije imovine i sprečavanje njenog povećanja i izmakla korist u slučaju da je došlo do nanošenja štete. Znači, imamo materijalnu i nematrijalnu štetu.
U ovom zakonu nemamo nematerijalne štete i mislim da je to nedostatak i problem u zakonu.
Što se tiče člana 8. – kod isključivanja odgovornosti proizvođača za učinjenu štetu, imamo jako nedefinisane postavke koje se odnose na određene alineje ovde definisane, pa se kaže da, nedostatak verovatno nije postojao u vreme kada je stavljen proizvod u promet i da se kasnije pojavio. Nejasna je formulacija ovog stava i ove alineje.
Dalje se kaže "on nije proizveo proizvod namenjen za prodaju i da proizvod nije proizveden u okviru njegove redovne delatnosti" – nebitno je da li je proizveden u redovnoj ili sporednoj delatnosti, jer zakonodavac ovde ne poznaje sporednu i glavnu delatnost. Ako je proizvod izašao na tržište, on je izašao, bez obzira da li je u glavnoj ili sporednoj delatnosti.
Mislim da je sam zakon ovako kako je koncipiran neprihvatljiv. Moraćete prihvatiti stav i tumačenje SRS da je ovako kako je napisan i sročen, neprihvatljiv i predlažem da se povuče iz skupštinske procedure. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, Predlogom zakona osnivamo agenciju za osiguranje depozita. Međutim, predlagač mora da zna da je ona već osnovana po dva osnova. Jedan je, što vidimo u prelaznim i završnim odredbama, Zakon o Agenciji za osiguranje depozita, sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka, dakle, "Službeni list" br. 84/89, 63/90, 20/91, kao i "Službeni list SRJ" broj 53/01, kao i Zakon o obezbeđivanju sredstava za osnivanje i rad Agencije federacije za osiguranje depozita i sanaciju banaka.
Znači, ne možemo nešto što je osnovano ponovo osnivati, nema razloga. Mi samo menjamo naziv ove organizacije. Znači, ne radi se o osnivanju, nego se radi o menjanju instituta, odnosno organizacije koja će se baviti osiguranjem depozita.
Što se tiče odredaba člana 3. kojim su utvrđena prava i obaveze ove agencije, primedba SRS odnosi se na postupak prodaje akcija, kao i postupak privatizacije društvenog i državnog kapitala organizacija osiguranja, kojim faktički dajemo izuzetno velika ovlašćenja ovoj agenciji, a izbegavamo centralnu monetarnu instituciju, NBS, koja bi morala da se uključi u poslove privatizacije kako banaka tako i osiguravajućih društava.
Agencija za osiguranje depozita, u sadašnjem obliku i sadašnjoj organizaciji, nema dovoljno relevantnih podataka i činjenica kako se može sprovoditi postupak privatizacije. Da bi ona to mogla uspešno da radi, ona bi morala imati podatke koje ima NBS. Dakle, NBS ima sve relevantne podatke i može kao centralna institucija voditi adekvatnu politiku u oblasti privatizacije, a posebno se to odnosi na privatizaciju banaka. S obzirom da smo debelo ušli u postupak privatizacije banaka, mi ne možemo dozvoliti da institucija koja nema dovoljno podataka sprovodi postupak.
Međutim, pojedine stranke koje su u monetarnoj sferi, a to se odnosi pre svega na G17 plus, ovim načinom preusmeravaju centar vlasti sa centralne monetarne institucije na određenu instituciju, a sadašnja agencija ima tridesetak zaposlenih radnika i nema relevantne podatke i činjenice na temelju čega može sprovoditi postupak privatizacije. Mislim da će sam postupak privatizacije biti loš i to bi bio vrlo kontraproduktivan potez Vlade.
Dame i gospodo narodni poslanici, moram ukazati sa par činjenica na odredbu člana 7. Predloga zakona, koji kaže: "Agencija učestvuje u upravljanju bankama čiji je akcionar Republika Srbija, tako što prati poslovanje tih banaka i rad njihovih organa, a obavlja i druge poslove...".       
Mi znamo u našem pravnom sistemu ko upravlja, a ko vrši nadzor. U našem pravnom sistemu upravljaju organi određenog društva, određene institucije. Znamo ko su ti organi: skupština, upravni odbor i direktor. U ovom slučaju ne može agencija da se stavi u poziciju bilo kog organa. Akcionari upravljaju kroz skupštinu, kroz upravni odbor i preko direktora, svako u svom domenu nadležnosti.
Ovim predlogom zakona mi dajemo agenciji pravo da učestvuje u upravljanju kod onih banaka u kojima je akcionar Republika Srbija. Da, ali ne agencija, nego ljudi koje odredi Vlada, odnosno vladini predstavnici koji učestvuju u radu skupštine, upravnog odbora ili kao direktori.
U drugom redu ovog člana navodi se način kako oni upravljaju, pa se kaže: "prati poslovanje tih banaka i rad njihovih organa". Šta znači praćenje rada i da li je to upravljanje? Posmatrači došli pa prate rad. Da li je to upravljanje? Sama formulacija ovog člana nije adekvatna pravnoj normi. Moramo je prenormirati, ne možemo je ostaviti ovako. Ako upravlja, onda upravlja, ne može da prati.
Dalje, u članu 9. kaže: "Agencija, u skladu sa aktom Vlade, može kod banaka iz člana 7. ovog zakona preduzeti sledeće mere: 1) pokriti potencijalne gubitke" itd. Pokriće potencijalnih gubitaka spada u kategoriju sanacije banaka.
(Predsedavajući: Vreme vam je isteklo.)
Ako je predlagač ovog zakona malo listao direktivu EU o osiguranju depozita, onda je morao naći odredbe da nema sanacije bankarskog sistema pojedinačne ili zajedničke, odnosno kolektivne. Samo u izuzetnim situacijama direktiva to omogućava, tačno se zna po kojoj osnovi i koje vrste depozita.
(Predsedavajući: Molim vas da privedete kraju, vreme vam je isteklo.)
Da bi zaštitila bankarski sistem centralna monetarna vlast ili vlada određene države, po direktivi EU, može preduzeti, ali samo na određene vrste depozita i ništa više. Ovakvim normiranjem mi omogućavamo agenciji da otkupi potencijalne gubitke onih banaka koje ona hoće. Ne smemo to da dozvolimo. To je preširoko ovlašćenje i mislim da će doći do zloupotrebe.
Dame i gospodo narodni poslanici, moramo se posle agencije za osiguranje depozita vratiti i na ovaj zakon, s obzirom da on omogućava takođe privatizaciju društvenog i državnog kapitala društava koja obavljaju određene poslove od opšteg interesa.
Milim da i ovim zakonom izbegavamo NBS kao centralnu monetarnu instituciju, koja bi morala biti uključena u sve ove poslove. Zašto se to čini? To znaju samo predlagači ovog zakona, a s obzirom da znamo ko su predlagači ovog zakona, znamo da iza svih ovih aktivnosti stoji grupacija G17 plus, za očekivati je da će biti zloupotreba, bez obzira što se na čelu te centralne monetarne institucije nalazi predstavnik G17 plus, ali je očito da je ovo jedan način zaobilaženja institucije bez koje ne mogu da prođu ovi poslovi privatizacije koji su bitni i vitalni.
Prigovara se predstavnicima Srpske radikalne stranke da se opstruiše reforma. Ovo jeste reformski zakon, ali sam predlagač u ovom slučaju zaobilazi centralnu monetarnu vlast koju ne može obići. Agencija za osiguranje depozita nema podatke koji su relevantni za poslove privatizacije. Znači, ona će prodavati nešto za šta ne zna koliko vredi, niti zna postupak i način prodaje.
U samoj agenciji ima 30 zaposlenih radnika koji rade na poslovima osiguranja i ništa više. Znači, nemaju mogućnosti da obavljaju ove poslove. U centralnoj monetarnoj instituciji zaposleno je daleko više stručnih, kvalitetnih ljudi, koji se bave ovom problematikom, koji imaju sve relevantne podatke za poslove privatizacije i čudno je da se ta institucija zaobilazi.
Dalje, agenciji se daju određena prava koja ne proizilaze iz odredaba zakona o agenciji za osiguranje depozita, znači, jednim lex specialis zakonom, jer ovo jeste lex specialis u odnosu na lex generalis; znači, generalni zakon, zakon o agenciji ne omogućava ono što omogućava ovaj specijalni zakon. U ovom slučaju radi se o specijalnom zakonu. Opet jedna čudna zakonska odredba, koja jednostavno dovodi, pre svega, nas u zabludu, ako znamo ko iza svega stoji, a plašimo se da će doći do zloupotreba. Hvala vam.
Gospodo narodni poslanici, što se tiče člana 4. mislim da je u ovom Predlogu zakona nepotreban, iz dva razloga: prvo, u stavu 1. kaže: "Agencija osigurava depozite do visine osiguranog iznosa". Članom 2. je tačno utvrđeno našta se odnosi utvrđeni iznos. U članu 2. stav 1. tačka 3. tačno je predviđeno da je osigurani iznos u vrednosti od 3.000 evra u dinarskoj protivrednosti. Znači,  članom 4. stav 1. mi ga samo ponavljamo. Nepotrebno je u istom zakonu dva puta isti tekst iznositi. Znači, to je nepotreban tekst.

S druge strane, stav 2. glasi: "Za obaveze iz stava 1. ovog člana jemči Republika Srbija". Zakonom o Narodnoj banci Srbije kao generalnim zakonom, predviđena je takođe takva obaveza. Zakon o Narodnoj banci Srbije je generalni zakon. On, kao takav, je zakon veće vrednosti u odnosu na ovaj zakon. Znači, opet jedna nepotrebna stvar.

S druge strane, Zakonom o deviznom poslovanju je, takođe, predviđeno da za devizne transakcije jamči Republika Srbija, odnosno budžet Republike Srbije. Stav 2. kao i stav 1. su nepotrebni u ovom tekstu. Hvala.

 
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je opravdan razlog za brisanje ovog člana i po nekoliko drugih osnova. Spomenuću tri. Prvi je u sledećem: u članu 5. se kaže: "Agencija donosi propise za koje je zakonom ovlašćena". Da li možemo dozvoliti, da li je i primereno da se dozvoljava nešto van zakonskih propisa? To se podrazumeva. Zašto to unositi u zakonsku odredbu?
Druga stvar: mi ovim predlogom zakona definšemo osiguranje depozita. Agencija je poseban predlog zakona. Onaj koji je pisao ovaj zakon, on je najverovatnije prepisao iz nekih drugih zakonskih propisa kojih imamo u neposrednoj blizini, pre svega se to odnosi na Zakon o osiguranju depozita i osnivanju Agencije za osiguranje depozita u BiH. Ova dva instituta su objedinjena jednim zakonskim propisom, pa je onda primereno da se u tom zakonskom propisu ugradi agencija. Znači, ako govorimo o osiguranju depozita, onda decidno moramo navesti samo odredbe koje se odnose na osigurnje depozita. Agencija je poseban aspekt, poseban zakon koji ćemo razmatrati kasnije.
(Predsedavajući: Gospodine Buha, isteklo je vreme.)
U članu 28. Predloga zakona o formiranju Agencije za osiguranje depozita je navedeno, što se tiče donošenja opštih akata, da smo mi ponovili jednim zakonom što je trebalo ugraditi u drugi zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, ponovo ću oko pravnog normiranja, ali u ovom slučaju radi se i o funkcionalnom delu člana 7. stav 4. Predlagač zakona kaže: "Izuzetno od stava 3. ovog člana, sredstva Fonda za osiguranje depozita mogu se upotrebiti za odobravanje kredita banci, ako u toku postupka likvidacije dođe do kratkoročne nelikvidnosti te banke, uz odgovarajuće sredstvo obezbeđenja". U samom postupku, ukoliko je banka došla u postupak likvidacije, ona je i nelikvidna i nesolventna.
Davati takvoj banci sredstva, a posebno namenska sredstva fonda za osiguranje depozita je bruto zakon, i mislim da ovaj stav moramo brisati i on kao takav ne bi trebalo i ne bi smeo da bude u funkciji.
Tu nam je zamenik ministra, zamolio bih ga da da obrazloženje, jer ovo je protivzakonito, da se čak kosi sa osnovom ovog zakona. Znam da je sada neprimereno i da vi ne možete verovatno po tome, ali kod normiranja morate voditi računa o tome. Banke koje su u postupku likvidacije, one su ugašene. Znači, njima davati namenska sredstva iz fonda za osiguranje depozita, onda kršimo i bacamo u vodu odredbe ovog zakona.
Kao i kod ostalih članova, moraćemo se ograničiti na stav 3. člana 9. koji kaže: "Ako banka ne plati premiju u propisanom roku, agencija o tome obaveštava Narodna banka Srbije koja preduzima odgovarajuće mere u skladu sa zakonom".
Ovde se radi o normiranju propisa kojim prenosimo nadležnost koja pripada agenciji na NBS. Ako analiziramo odredbe Zakona o NBS, videćemo da nema mogućnosti za podnošenjem prijave za privredni prestup, nego to stoji na agenciji kao subjektu koji ima nadležnost shodno odredbama Zakona o agenciji. Kada smo u ovom zakonu o osiguranju depozita normirali, mi smo ispustili iz vida da mi ovde ne regulišemo nadležnost agencije, nego postoji lex specialis zakon, zakon o agenciji za osiguranje depozita.
Odredba stava 3. člana 9. ne može da stoji ovde, s obzirom na to da ta nadležnost pripada agenciji i ona može biti predviđena samo Zakonom o agenciji. Međutim, mi smo napravili još jedan promašaj. On je vidljiv iz člana 21, kod kaznenih odredaba, koji kaže: "Novčanom kaznom od 100 hiljada do 3 miliona dinara kazniće se za privredni prestup banka", pa kaže: "1) ako premiju ne plaća na način i u roku koji Agencija propiše (član 9. stav 1.)".
Mi smo ovim stavom 3. dali u nadležnost NBS da ona podnese prijavu za privredni prestup, a članom 21, ovog zakona, smo rekli da je to agencija. Mi smo ovde pomešali lončiće i mislim da tu moramo izvršiti korekcije. Ovaj član takođe moramo brisati zbog ove nezakonitosti. Očito je da je onaj ko je predlagao ovaj zakon, onaj ko je pisao ovaj zakon, on je opet uzeo u obzir odredbe objedinjenog zakona o osiguranju depozita i osnivanju agencije za osiguranje depozita. Predlažem da se ovaj član, pored svih ostalih članova, briše.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću ponovo na pravnu formulaciju člana 10. koja kaže: – "Banka je dužna da plaća premiju od dana upisa u sudski registar do dana donošenja rešenja Narodne banke Srbije o oduzimanju dozvole za rad toj banci". Svaka banka u dosadašnjem pravnom sistemu, zakonskom sistemu, Republike Srbije plaća premiju osiguranja na osnovice osiguranja koje su utvrđene, određene zakonskim propisima. To je jedna činjenica, a druga činjenica je da, sve banke koje sada trenutno zažive na finansijskom planu su upisane u sudski registar i imaju dozvolu za rad.
Opet je predlagač zakona u zabludi kada kaže da će se premija osiguranja plaćati od dana upisa u registar. Zašto bi se banka upisivala na temelju ovog zakona? Ona je već upisana i ima dozvolu za rad i sasvim normalno izmiruje sve obaveze koje su predviđene sadašnjim aktuelnim propisima iz oblasti osiguranja .Prava formulacija bi trebalo da glasi –da će banka plaćati premiju osiguranja shodno ovom zakonu, odnosno danom stupanja na snagu ovog zakona, a onog trenutka kada se oduzme odobrenje za rad, tog trenutka ona prestaje sa plaćanjem.
Znači, i u ovom slučaju predlažemo brisanje ovog zakonskog propisa, odnosno člana, jer je on neadekvatan i nije primeren situaciji, s obzirom na to da su sve banke koje trenutno posluju na finansijskom polju upisane u sudski registar i imaju odobrenje za rad.