Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Buha

Govori

Vratiću se na prethodni član i na amandman koji je uložila SRS. Naime, predlagač je predložio dvostepenost postupka. U prvostepenom postupku će rešavati Kancelarija za azil i ona će to u upravnom postupku odraditi.
Međutim, ovde imamo prethodne radnje koje su vrlo bitne i one su predložene u članu 23. To je vrlo složen postupak, bez obzira što je prethodni, jer u tom postupku ovlašćeni policijski službenik mora izvršiti evidentiranje, na temelju određenih dokumenata koje mu priloži predlagač azila i stranac mora, kako ovde kažete, izraziti nameru da traži azil. Da bi on izrazio nameru, mora govoriti službenim jezikom ili mu se mora obezbediti službeni prevodilac, da bi mogao da izrazi tu svoju želju.
Posle evidentiranja treba da postoji neka matična knjiga u kojoj se evidentiraju azilanti i tek na temelju prethodnih radnji, evidencija, izdaje se potvrda, koja također ima određene predradnje itd.
Kod stava 4, pretresanje je nepotrebno. Ovaj stav 4. je nepotreban. Zašto? Kada azilant dođe kod ovlašćenog službenika, prva stvar je da pokaže dokumenta, da bi se izvršila identifikacija čoveka koji dolazi. Druga stvar je da kaže zašto je došao, a došao je zato što želi da dobije status azilanta. Ovo pretresanje je iluzorno.
Čim čovek dođe i stoji, službeno lice će ga izbaciti iz kancelarije MUP. Kako ćete pretresati čoveka koji je došao i ne može vam reći zato što ga ne razumete, govori arapski. Niko od službenika to ne zna. Znači, treba da prođe dan, dva, tri, dok nađete službenog prevodioca. Zašto bi ga pretresali?
Izgubili smo puno vremena, ali mislim da je onaj ko je osmišljavao ovaj predlog zakona napravio propust, nije se uživeo toliko da oslika i osmisli moguću situaciju. Mislim da je ovaj stav 4. krajnje nepotreban i kao takvog bi ga iz predloga trebalo izbaciti.
Hvala vam, predsedavajući. Pre nekoliko dana kada smo u načelu razgovarali o Predlogu zakona o azilu, bilo je govora i o razmeni imovine, pokretne i nepokretne, između Srba i Hrvata.
Ovo pitanje moramo i dalje nastaviti, i tada sam predložio da se formiraju određene komisije koje će izvršiti reviziju svih ugovora o zameni i svih kupoprodajnih ugovora koji su bili u periodu od '90. pa nadalje.
Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu je napravila jedan predlog, sada ću ga uputiti predsedniku Skupštine i predsedniku Vlade, sada ću to predati predsedavajućem koji će to predati predsedniku, tu je i ministar unutrašnjih poslova koji će to predati predsedniku Vlade u ime Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, koja se zalaže za reviziju svih ugovora. To je istorijska pravda, istorijska dužnost nas da ispravimo sve patnje koje su nastale i Srbima i Hrvatima u tim '90. godinama.
Imamo više međunarodnih konvencija i deklaracija koje nas obavezuju na to, a imamo i jedan Sporazum koji je 2001. godine potpisan, prihvaćen i ratifikovan od strane svih bivših jugoslovenskih država. On je iz 2001. godine, naša država je to ratifikovala sledeće godine, Hrvatska je zadnja ratifikovala 2004. godine.
Znači, sada Sporazum o sukcesiji imamo pred sobom, u Odeljku G član 2. predviđeno je, radi se o privatnoj svojini i stečenim pravima, u odredbi tog člana 2. rečeno je da svi oni ugovori i sve zamene koje su nastale pod pritiskom, u strahu od odmazde, da su ništavni i kao takve moramo danas staviti i izvršiti reviziju.
Predlog Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu je da se formira jedna centralna komisija na nivou Republike Srbije, ista takva na nivou Republike Hrvatske, i opštinske komisije u mestima u kojima su obavljane zamene i kupoprodaja. Mislim da je to lak zadatak, otklonićemo istorijsku nepravdu koju smo naneli ljudima, a države će međusobno izvršiti prebijanje, jer inače, prema odredbama Zakona o sukcesiji one su to dužne da naprave.
I kod državne i kod privatne svojine mora se sesti, mora se razgovarati. Prošlo je 15-tak godina, i 16 godina je u toku, od tih nepravdi koje smo naneli i jednom i drugom narodu. Prilika je da se to otkloni.
Dame i gospodo narodni poslanici, vezano za član 1, moram reći da bi, u osnovi, ovaj član trebalo proširiti određenim elementima koji se odnose na vrste azila. To je praksa u evropskim zemljama, posebno u visokorazvijenim evropskim zemljama, gde imamo prisustvo kako političkih emigranata, tako i ekonomskih i socijalnih emigranata. Oni ih razdvajaju, pa bi, po tom konceptu, i mi trebalo da radimo.
Mi, konkretno, nismo imali takav amandman, ali predlažem da, u okviru ovog prvog člana Predloga zakona, ugradimo određene elemente koji se odnose na to i sam tekst dogradimo vrstama azila i načinom sticanja i ostvarivanja prava po osnovu svake vrste azila.
U savremenoj evropskoj praksi imamo više vrsta azilanata, jedni se odnose na političke, drugi – na ekonomske, zatim imamo socijalne i humanitarne. Dobro bi bilo da predlagač zakona razmotri ovu moju inicijativu da se to razdvoji i da, u konkretnom slučaju, za svaku vrstu azila koju sam ovde naveo imamo različite uslove dobijanja prava na azil. I sam postupak je različit u slučaju političkog, u odnosu na ovaj drugi, socijalno-ekonomski vid sticanja azila.
Pored toga, morali bismo u samom Predlogu zakona, u ostalim članovima, razraditi sve elemente koji su bitni za uslove sticanja političkog azila, kao i ekonomsko-socijalne i humanitarne uslove za dobijanje azila, uz vremensko trajanje azila, prava koja proističu iz svake vrste azila i sve ono što je bitno u upravnom postupku kod svake vrste azila.
Zbog vremena.
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da su i gospodin Šarović i koleginica Nataša Jovanović u pravu što se tiče samog pravnog pojma - azila, utočišta i izbeglica. Mislim da smo u ovom slučaju prekršili Ustav, jer ustavna odredba člana 57. jasno kaže šta je utočište. Mi se moramo bazirati na zakonskoj odredbi. Predlagač je, pre svega, morao uklopiti sve definicije - azila i prava na azil, prava na utočište, ko ima pravo na utočište, u institut koji se zove ''izbeglica i pravo na status izbeglice''. Ustavna odredba člana 57. kaže da se radi o strancu.
Gledajte šta kaže Predlog zakona o azilu: ''Utočište je pravo na boravak i zaštitu koje se daje izbeglici na teritoriji Republike Srbije za koga nadležni organ utvrdi ..." Znači, promašili smo. Jasna je ustavna odredba - stranac. Mi se ovde vraćamo na izbeglicu.
Da vidimo šta je u pravnoj praksi predviđeno, s obzirom na to da imamo dva zakona koja regulišu status i pojam izbeglice, to je Zakon o izbeglicama iz 1992. godine, koji definiše pojam izbeglica, pa kaže: ''Srbima i građanima drugih nacionalnosti, koji su, usled pritiska hrvatske vlasti ili vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom, kao i progona i diskriminacije zbog njihove verske i nacionalne pripadnosti ili političkog uverenja, bili prinuđeni da napuste svoja prebivališta u tim republikama i izbegnu na teritoriju Republike Srbije ..."
U Predlogu ovog zakona o azilu, u članu 2, izbeglica se definiše kao lice koje se, zbog opravdanog straha od progona zbog svoje rase, pola, jezika, veroispovesti, nacionalne pripadnosti ...
Gledajte, ako želite da budete dosledni, onda moramo uvek da se uklopimo u ustavne odredbe. Ustavna odredba kaže "stranac", a ovde se kaže "lice". Koje lice - strano ili domaće lice?
Mi smo po nekoj inerciji pokušali da uklopimo ono što je definisano Zakonom o izbeglicama, pa samo to podveli pod "domaće lice", pod izbeglicu koja ima već određeni status. Ne možemo, jer smo to promašili sigurno, i Ustavni sud će, ako ga uskoro dobijemo, sigurno oboriti ovu definiciju.
Nadalje, nigde nemamo u Predlogu zakona o azilu jasno izdiferencirano i definisano biće progonstva. Ljudi sa Kosova i Metohije su prognani. Kako ih sada podvesti, u okviru ovog zakona o azilu, ko su oni, gde ih sada smestiti? Da li su izbeglice? Šta znači - prognano lice? Gde je definicija prognanog lica? Da li ono ima utočište? Po Ustavu se kaže da na to ima pravo strano lice.
Nismo najbolje rešili i mislim da smo tu prekršili Ustav i da smo morali koncipirati sistem koji nazivamo - celokupan kompleks koji obuhvata pojam azila. Moramo razlikovati azil u zapadnoevropskoj terminologiji, koji ne poznaje izbeglice. Izbeglica je bio pojam koji je bio vezan za Drugi svetski rat i za promene, demografske promene koje su usledile zbog Drugog svetskog rata.
Sada, u savremenom svetu, više nemamo izbeglice u klasičnom smislu. Zapadnoevropska terminologija sada ide na azilante. Mi smo morali, znači, da se uklopimo u naš ustav, u sve ono što imamo u našoj regulativi. Imamo dva zakona, Zakon o izbeglicama i Zakon o azilu iz 2005. godine, to je savezni zakon bivše nam državne zajednice Srbija i Crna Gora.
Šta je predlog? Predlog je da se sve ovo sada stavi van snage i da ozbiljno razmislimo kako terminološki obraditi ovu materiju.
(Žagor u sali.)
Ako ćete dozvoliti, očito, vas ovo ne interesuje. Ja vam ovo ozbiljno govorim, zato što sam izučavao ovu materiju. S druge strane, prošao sam sve ovo i probao podvući i zamisliti šta ste ovim hteli da definišete i mislim da ste promašili.
Morate se vratiti na ustavnu odrednicu koja kaže - pravo na utočište i ko ima pravo na utočište, i iz svega toga izvoditi ono što treba da izvedemo. Znači, terminološki, azil nije trebalo da obuhvatamo.
Imamo Zakon o izbeglicama, koji smo, faktički, zadržali kao integralni tekst. Kroz Predlog zakona o azilu ubacili smo određene odredbe koje se odnose na izbeglice, ali, u Zakonu o izbeglicama iz 1992. godine uopšte nismo menjali nijednu odredbu.
Ne možemo, znači, menjati to i ugrađivati, određenu materiju iz nekog zakona regulisati drugim zakonom, a da ništa tamo ne menjamo.
Pojam "prognanika", takođe, nismo obradili. Ovde ga nigde nema. Gde ćemo sada prognanike ugraditi u ovaj vaš predlog o azilu? Nemamo to regulisano, a svakodnevno imamo ljude koji nam dolaze sa Kosova i Metohije. Oni su prognanici. Oni su progonjeni po verskoj, nacionalnoj, po političkoj itd. liniji.
Imamo izbegla lica iz Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske koja svakodnevno dolaze ovde. Obraćaju se državnim organima, Komesarijatu za izbeglice, ali ne mogu steći pravo na izbeglički status - nema ta više. Ne možemo to podvesti ni pod utočište, jer ga nismo definisali na pravi način, a ne možemo ni pod azil.
Kakvi su oni sad azilanti? Kako ih definisati? Preuska je definicija Zakona o izbeglicama.
Dobro razmislite, mislim da smo ovim promašili i Ustav, kreacija Zakona o izbeglicama se morala menjati, a zakon o azilu nije trebalo dati ovako.
Praktično pitanje, koje se odnosi na, verovatno, određene instrukcije koje ste dobili od Evropske unije; sve države ih dobijaju, pa smo ih, verovatno, dobili i mi.
Objektivno, nemamo razloga za ovo, mi smo prošle godine imali 60 ili 70 i nešto podnetih zahteva za azil. Nemamo neku preku potrebu da nešto posebno imamo i regulišemo, imali smo sporadične slučajeve. Evropska unija to čini da bi zaštitila sebe, pre svega, zbog socijalne i ekonomske bede koja ide da bi zaradila i da bi preživela, onda oni to nazivaju ''trostrukim bajpasom zaštite'' Evropske unije.
Prvi je njihov pravni sistem, njihova granica i njihova administracija, drugi – one države koje su stekle svojstvo statusa i potpisale sporazum o pridruživanju, i treći su sve druge države.
Jasno, Evropska unija, svojim direktivama, nalaže onima koji su sada u statusu i onima koji će doći u status da definišu pitanje azilanata, jer to je njima bitno. Oni nemaju problema s izbeglicama i ne poznaju taj pojam. To je bilo posle Drugog svetskog rata i to se završilo.
Mi smo po tim njihovim instrukcijama regulisali pitanje, pokušali ovim zakonom da regulišemo pitanje, ali smo morali dublje da uđemo, a pre toga moramo rešiti pitanje pojma izbeglica i ovoga zakona. Korekcije Zakona o izbeglicama moraju uslediti daleko korenitije nego što je sada ovaj zakon napravljen.
Dame i gospodo narodni poslanici, materija o kojoj danas razgovaramo je regulisana sa desetak međunarodnih konvencija koje se odnose na azilante i na izbeglice. U našem pravnom sistemu imamo tri zakona koja regulišu ovu oblast, i to: jedan iz 1980. godine a to je Zakon o boravku i kretanju stranaca, zatim imamo Zakon o izbeglicama iz 1992. godine i treći je Zakon o azilu iz 2005. godine. Zakonodavac se opredelio, predlagač, za inoviranje ovog Zakona o azilu kojim će se obuhvatiti kako kategorija lica koja možemo nazvati azilantima, tako i izbeglička populacija, koja obuhvata i prognane, mislim pre svega na prognane sa Kosova i Metohije.
Ono što je bitno u ovom predlogu, mislim da je predlagač zakona nedovoljno razradio kategoriju azilanta. Evropsko zakonodavstvo, a recimo, i zakonodavstvo Slovenije poznaje nekoliko kategorija. Starije evropsko zakonodavstvo i novije slovenačko poznaje nekoliko kategorija azilanata.
Dobro bi bilo da je predlagač zakona ugradio u zakon određene kategorije azilanata koje se u praksi javljaju. U evropskom zakonodavstvu razlikuju: političkog azilanta, ekonomskog azilanta, azilanta koji dolazi iz humanitarnih razloga i azilanta koji dolazi iz socijalnih razloga. Možda ovog trenutka kod nas nije bitno da li razgraničiti ove kategorije, ali za tri, pet ili više godina bilo bi vrlo bitno razgraničiti azilante po ovim kategorijama koje sam spomenuo.
Ono što je bitno napomenuti za sam zakon o azilu, to je da je predlagač ušao u definisanje azila kao kategorije, azilanta kao potencijalnog lica koje treba da dobije azil u državi i definisanje izbeglica. Međutim, definicija o izbeglicama je data u Zakonu o izbeglicama. Ja ću sada pročitati definiciju iz Zakona o izbeglicama iz 1992. godine; tu se spominje kategorija Srba i ostalih narodnosti, koji su usled progona hrvatske vlasti ili vlasti u drugim republikama, pretnje genocidom, kao i progona, diskriminacije i tako dalje... Ova definicija iz 1992. godine odgovarala je vremenu kada je donet ovaj zakon.
Međutim, predlagač ovog zakona nudi nam drugu definiciju izbeglica, gde kaže: "Izbeglica je lice koje se, zbog opravdanog straha od progona zbog svoje rase, pola, jezika, veroispovesti, nacionalne pripadnosti ili pripadnosti nekoj grupi ili zbog svojih političkih uverenja, ne nalazi u državi svog porekla i nije u mogućnosti ili zbog tog straha ne želi da se stavi pod zaštitu te države, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi izvan države svog prethodnog stalnog boravka i koje ne može ili zbog tog straha ne želi da se vrati u tu državu."
Znači, u pravnom sistemu, ako usvojimo ovakav Predlog zakona, imaćemo dve definicije izbeglica. U prelaznim i završnim odredbama po pravilu se predlagač opredeli za brisanje određenih zakonskih propisa koji određenim članovima definišu određene pojave ili situacije, međutim, u završnim i prelaznim odredbama ovog zakona ne nalazimo nijedno brisanje Zakona o izbeglicama.
Mislim da je to pravni promašaj, koji zaslužuje određenu pažnju. Ja ću i u amandmanima predložiti da se izvrši određena korekcija, jer ne možemo u pravnom sistemu imati jedan te isti pojam definisan na dva različita načina.
Sa druge strane, da sam u pravu govori i međunarodna Konvencija o statusu izbeglica iz 1951. godine, koja mi daje za pravo, i mislim da je predlagač zakona morao ući u definisanje ovog pojma prema odredbama međunarodne Konvencije o statusu izbeglica, zato što je ona verodostojnija.
Kada govorimo o azilantima i izbeglicama, moramo krenuti od nesrećnih devedesetih godina kada je na prostore Srbije iz Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske, BiH, a kasnije i sa Kosova i Metohije, došlo preko milion izbeglica. Crna je sudbina srpskog naroda od devedesetih godina. Nažalost, progon srpskog življa iz Republike Srpske Krajine i Republike Hrvatske nastavlja se i danas. Slična je situacija i na Kosovu i Metohiji.
Ja ću ovde sa nekoliko ilustrativnih primera, kroz broj izbeglica, pokazati koja je nesreća zadesila srpski narod koji je napuštao svoja ognjišta i tražio mogućnost da preživi u Republici Srbiji. Dakle: 1992. godine oko 150.000 prijavljenih izbeglica, 1996. oko 650.000, 1998. godine 715.000, i to je najveći broj izbeglica koji je registrovan u Komesarijatu za izbeglice i MUP-u, 2001. godine 450.000, 2005. godine 107.000, 2007. godine 97.000. Znači, trenutno stanje je oko 97.000. Međutim, kada kažem za 2005. i 2007. da se kreće oko 100.000, moramo reći da je taj broj daleko veći. Izbeglice se ne mogu vratiti u Hrvatsku. Ustaški režim ne dozvoljava povratak izbeglica. To možemo videti i po izveštajima Komesarijata za izbeglice, možemo videti iz raznih studija koje rade određene organizacije, udruženja Krajišnika koja to prate.
Mi u Vladi Republike Srpske Krajine imamo tačne pokazatelje o tome koliko se izbeglica stvarno vratilo u Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Hrvatsku. Vratilo se svega oko 55.000, a čak i od tog broja 10.000 ne živi stalno u Hrvatskoj, znači 45.000 se vratilo u Hrvatsku; od tog broja preko 15.000 ljudi je već umrlo u Hrvatskoj.
Znači, između 500.000 i 800.000 Srba je proterano iz Republike Srpske Krajine, Republike Hrvatske, vratilo se 55.000, stvarno živi 45.000, a od 1997. i 1998. godine, kada je intenziviran povratak, ali uglavnom staračkih domaćinstava koja nisu mogla živeti na ovim prostorima, s obzirom na to da su odrasli i živeli u onim krajevima, nisu mogli umreti ovde, vraćaju se tamo i tamo umiru, dakle, preko 15.000 tih ljudi koji su izbegli vratilo se tamo i oni su otišli na onaj svet. Zla je sudbina tog naroda.
Vlada Republike Srpske Krajine, putem apela upućenih međunarodnoj zajednici, aktuelnoj vlasti, nevladinim organizacijama, traži, insistira da se pomogne ovom narodu. Preko 450.000 ljudi iz Republike Srpske Krajine, Republike Hrvatske je došlo ovde, bez imovine, bez perspektive. Istrpeli su ovih 10-12 godina. Oni koji se vrate tamo doživljavaju ogromne neugodnosti; česta su ubistva, bacanje bombi, zastrašivanja, maltretiranja i tako dalje. To je nastavak genocida koji je doživeo taj narod.
Kada govorimo o tome zašto se izbeglo stanovništvo ne vraća u Hrvatsku moramo reći da je to zbog straha od ubistava i ovoga o čemu sam pričao, i od tajnih spiskova. Svi oni koji sada imaju 40 ili 50 godina, koji su učestvovali u oružanim sukobima, plaše se otići tamo, jer smo preko sredstava informisanja svakodnevno informisani o tome da je danas uhapšen jedan... Juče, odnosno pre nekoliko dana smo mogli videti da je na prelasku između kanadske i američke granice uhapšen jedan Srbin, pre nekoliko dana u Nemačkoj, i tako svakodnevno. Isto to nas čeka u Hrvatskoj kada se vrate Srbi: odu jednom, drugi put, treći put su uhapšeni, privedeni, maltretirani, šikanirani, zatvarani i tako dalje, i nema povratka.
To je odgovornost, pre svega, ove države, zato što je ona potpisala više bilateralnih sporazuma sa Republikom Hrvatskom i ništa ne čini da se ti bilateralni sporazumi sa obe strane izvršavaju.
Spomenuću nekoliko sporazuma koji se odnose ne samo na regulisanje statusa, nego i imovinskih, socijalnih i ostalih pitanja. To je Ugovor o normalizaciji odnosa iz 1996. godine, koji su potpisale tadašnja SRJ i Republika Hrvatska, a ja ću vam pročitati član 7. On kaže: "Strane ugovornice obezbediće potpunu bezbednost izbeglicama i raseljenim licima koja se vrate. Strane ugovornice pomoći će onim licima u obezbeđivanju nužnih uslova za normalan i bezbedan život.
Strane ugovornice će propisati opštu amnestiju za sva dela učinjena u vezi sa oružanim sukobima, osim za najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnog zločina".
Hrvatska je donela Zakon o oprostu, odnosno o amnestiji, ali se ona toga ne pridržava. Na spiskovima hrvatske vlasti, tajnim i javnim, nalazi se preko 30.000 ili 40.000 Krajišnika. To je opasnost za bezbednost, ne samo bezbednost Srba Krajišnika, za opštu bezbednost srpskog naroda koji bitiše na ovim prostorima, koji je proteran. Ovde nam kaže ova odredba – strane ugovornice će osigurati bezbedan i siguran povratak. Sigurnog povratka nema. Ko to ne dozvoljava? Ne dozvoljava hrvatska vlast. Ko je odgovoran? Odgovorna je srpska vlast, koja ne dozvoljava povratak i izvršenje ovog sporazuma koji insistira i traži da se povratak vrši u normalnim i bezbednim uslovima.
S druge strane, ista odredba člana 7. kaže: "Strane ugovornice će obezbediti uslove za bezbedan i slobodan povratak izbeglica i raseljenih lica u njihova prebivališta ili u druga mesta koja slobodno izaberu. Strane ugovornice će obezbediti tim licima vraćanje u posed njihove imovine, odnosno pravičnu naknadu." Niti ima bezbednog povratka, niti ima naknade, obnove kuća koje su zapaljene u toku poznatih vojno-bezbednosnih aktivnosti hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluja"; i mesec dana posle toga bilo je paljevina po Krajini, samo zato da se Srbi ne bi vratili.
O kakvoj pravičnoj naknadi Srbi Krajišnici da razgovaraju? Da li imamo i jedan dinar pravične naknade izdvojene za zapaljenu, uništenu, devastiranu i pokradenu srpsku imovinu, pokretnu i nepokretnu? Niti jedan dinar. Hrvatska vlast ne čini ništa da oživotvori ovaj sporazum.
Imamo sporazum o socijalnim pitanjima, koji reguliše pitanje penzija, zdravstvenog osiguranja, penzijskog osiguranja itd. Šta su Hrvati učinili? U periodu 1991-1995. godine nisu isplaćivali Srbima penzije. Oni koji su ostvarili penziju u Republici Srpskoj Krajini posle preuzimanja, reintegracije i prelaska na hrvatsku vlast, svi oni koji su ostvarili pravo u Republici Srpskoj Krajini dobili su privremene penzije i dan-danas dobijaju privremene penzije. Te penzije su manje za 30-40 posto u odnosu na redovne penzije.
Pred penzionim fondom Srbije i Hrvatske trenutno ima 24.000 predmeta u upravnom postupku koji se vodi za dobijanje penzija. Ti predmeti traju čak do deset godina. Kada će ti penzioneri dobiti penzije? Ako je prirodni odliv 10 do 12 posto, ljudi umru, ti ljudi koji su ostavili godine i godine radnog staža, stvorili bogatstvo u Hrvatskoj, nikada neće ostvariti i dobiti penziju, nikakvu naknadu, a da ne govorimo o socijalnim davanjima koja Hrvatska ne isplaćuje Srbima.
Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu svakodnevno upozorava aktuelnu vlast, upozoravamo ministarstva (i ja sam iskoristio ovde prisustvo ministra i njegovih saradnika), što se tiče dokumenata. Stravično je tražiti od Krajišnika, koji ne smeju da idu tamo, da idu da se tamo odjavljuju, odjavljuju prebivalište, a oni 10 ili 12 godina žive ovde. Pojedini vojni organi traže odjavu u vojnim ustanovama u Hrvatskoj da bi se mogli prijaviti ovde. Pojedini zdravstveni organi i institucije traže takođe odjavu tamo da bi ovde mogao dobiti knjižicu i određena prava iz zdravstvenog osiguranja.
Tragično. Put i odlazak tamo, naknade koje Srbi izdvajaju Hrvatima prihod su hrvatske države. Zbog čega to? Zbog čega taj nesrećni narod, koji je genocidom oteran sa svog ognjišta, oduzeto mu je sve, terati još u Hrvatsku da uzme određena dokumenta? Zar nije dovoljno sve ono što smo doneli sa sobom, sva dokumenta, da sasvim normalno u upravnom postupku možemo to ostvariti?
Imamo Sporazum o sukcesiji bivših jugoslovenskih republika, potpisan 2001. godine, koji obavezuje sve ugovornice, odnosno sve bivše republike, da regulišu pitanje stanova u društvenom vlasništvu i stanarskih prava. Stanarska prava su rešena Srbima i u Sloveniji, i u BiH, i u Makedoniji, jedino u Hrvatskoj nisu. Radi se o 50.000 stanova, koji i dan-danas stoje nerešeni. Razni apeli međunarodne zajednice bili su upućeni Hrvatskoj; tražili su da ona reguliše te odnose sa bivšim nosiocima stanarskih prava. Niti jedan stan u društvenom vlasništvu nije Srbima vraćen. To je diskriminacija prema tom narodu.
Ova vlast zna za taj problem. Ima potpisan sporazum, a to je aneks G, član 6, koji jasno daje obavezu svim bivšim državama SFRJ da regulišu pitanje stanarskih prava. Jedino Hrvatska to nije vratila. Radi se o 50.000. Zamislite koja je to novčana vrednost.
Najnoviji sporazum iz 2005. godine - Sarajevska deklaracija, koju su potpisale Republika Srbija, Republika Hrvatska, BiH, nalaže i traži da se ubrzano reši, između ostalog, i pitanje stanarskih prava. Hrvati do dana današnjeg još nijedan nisu i neće ni vratiti. Nema ko da ih povija i da ih pritisne. To je još jedan zločin prema srpskom narodu.
Ukupna vrednost imovine koju su Srbi ostavili u Hrvatskoj, i imovinska prava, iznosi oko 30 milijardi. Ako tome dodamo i nemogućnost korišćenja te imovine, naše njive, naše pašnjake, naše šume ne koriste Srbi, koriste Hrvati, to je izgubljena dobit koju Srbi moraju da zaračunaju na onih 30. To je, mi računamo, Vlada Republike Srpske Krajine, oko 20 milijardi, a 50 milijardi evra je ukupna vrednost imovine, imovinskih prava koje su Srbi ostavili u Hrvatskoj.
Ko brine o tome? Gde su sada nevladine organizacije da stanu u zaštitu srpskog naroda? Nema ih nigde.
Gde je aktuelna vlast? Nema je nigde. Gde je međunarodna zajednica? Nema je nigde. Kada govorimo o tome zašto Krajišnici glasaju za radikale, pa to je baš zbog toga. Jedino SRS je istrajna, od trenutka kada se desila nesreća krajiškom narodu, i aktivno se zalaže za oživotvorenje i povratak prava Krajišnika. Jedino Srpska radikalna stranka. Ako mislite da nisam u pravu, izađite pa me ubedite. Kada je bilo koja druga politička stranka, socijalisti pomalo, izašla i rekla - ljudi, hajde da vidimo zašto to Hrvatska nema, koji su razlozi? To je nastavak genocidne politike prema krajiškom narodu, a i vi ste saučesnici takve politike.
Izgleda da nisam dobro shvaćen, a radi se o pravoj nameri da se ne shvatim na pravi način. Gledajte, kad govorimo o izbeglicama, zar ima išta prirodnije nego vratiti izbeglicu tamo odakle je proteran? Ova vlast ne čini ništa da se vrate; hrvatska vlast ne čini ništa, ni međunarodna zajednica ne čini ništa. To je osnova.
Dvanaest godina... Izbeglice su krenule devedesetih godina, najveći egzodus je bio 1995, posle "Oluje" i "Bljeska"; znači, od 1995. do 2007, to je 12 godina, dakle, 12 godina 90% populacije ne može da se vrati tamo. Zar to nije diskriminacija? Da je bilo suprotno, da su Hrvati proterani, ceo svet bi bio dignut na noge, ali sa Srbima se može ponašati ovako kako se ponaša i aktuelna vlast, i ona u Hrvatskoj i međunarodna zajednica.
Nevladine organizacije se bore za lipicanere. Evo, danas čitam u "Dnevniku" za ovce... Gledajte, tamo je ostala imovina u vrednosti od 30 milijardi, a ova vlast je izašla u susret zahtevima Ministarstva poljoprivrede Hrvatske, vratila lipicanere. Znate li koliko je srpskih konja, krava itd. ostalo? Ko brine o tome? Koga to interesuje? Trideset i pet hiljada stambeno-poslovnih i industrijskih objekata je u toku same "Oluje" i mesec dana posle toga zapaljeno, uništeno, devastirano, pre toga opljačkano. Koga to brine? Samo vrednost te imovine je pet-šest milijardi.
Ko govori o akcijama Srba? Nijedan dinar od privatizacije društvenog i državnog kapitala u Hrvatskoj nije pripao Srbima. Koga to brine? Vrednost imovine, vrednost kapitala po godišnjaku iz 1991. godine je u Hrvatskoj bila 126 milijardi tadašnjih maraka, da kažemo da je to vrednost u evrima danas; ako dodamo da je Srba bilo 12,5%, to je 16 milijardi evra, ono što pripada Srbima.
Hrvatska je privatizovala i društvena preduzeća i državna preduzeća privatizuje. Nijedan dinar ovom jadnom napaćenom narodu ne pripada. Koga to brine?
Dame i gospodo narodni poslanici, u kojoj je apsurdnoj situaciji aktuelna vlast, a posebno Vlada Republike Srbije, najbolje govori podatak o tome da su obezbeđena sredstva za odlazak Srba Krajišnika na parlamentarne izbore u Hrvatsku koji će biti održani 25. novembra ove godine. Autobusi su i karte povratne... Znači, Srbi mogu otići da glasaju i vratiti se nazad.
Apsurdno je. Apsurdno je izbeglice posle 12 godina voziti tamo i vraćati nazad, povratna karta. To nije prvi put. Sve izbore u Hrvatskoj ova vlast aktuelno podržava.
Nad Srbima je učinjen genocid i etničko čišćenje. Ova vlast ne čini ništa da ti autobusi budu u jednom pravcu, onako kako nam nalažu međunarodni standardi, pravila i pravda, da te ljude koji su proterani vratimo tamo. Ne, karte su povratne i vraćate se nazad.
Još apsurdnije je sledeće – sve aktivnosti idu preko Komesarijata za izbeglice. Gledajte šta on radi: Komesarijat za izbeglice, umesto da obezbedi autobuse, daje pare udruženjima Krajišnika i onda oni angažuju autobuse. Evo vam podataka za 2006. godinu: Demokratska inicijativa Knin dobila je 3.920.000, Zajednica Srba Hrvatske i BiH 980.000, Udruženje Srba iz Hrvatske 818.000 itd. Ukupno 10.500.000, prevoz u jednom i drugom pravcu.
Tako se peru pare. Tako se vrši diskriminacija među udruženjima.
Znači, imamo određena udruženja koja slepo rade u interesu aktuelne vlasti koja će oprati određena sredstva. To će se desiti i sada. Sada samo tri udruženja aktivno rade sa Vladom Republike Srbije i sa Komesarijatom za izbeglice. Obećano im je, imamo informaciju u Vladi Republike Srpske Krajine u progonstvu, oko četiri miliona. Zašto taj posao, kad se već ide tamo, ne radi Komesarijat za izbeglice? Zašto oni ne angažuju autobuse i odrade taj posao? Zašto to mora ići preko udruženja Krajišnika? To je vid pranja para.
Imam ovde kod sebe, pročitaću to kad budemo govorili o amandmanima, nekoliko pritužbi udruženja Krajišnika koji kažu da su diskriminisani, da neka udruženja imaju sredstava koliko oni hoće, na ovaj način, a druga udruženja nemaju ništa.
Opet je u pitanju aktuelna vlast koja čini diskriminaciju i prema Krajišnicima i prema državi.
Dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, uvaženi Krajišnici, moramo ovde spomenuti određene poteze aktuelne vlasti koja poziva građane, odnosno prognana lica sa Kosova i Metohije, da ne izlaze na izbore koje održava vlast na Kosovu i Metohiji.
Pozivamo građane svoje države da u svojoj državi ne idu na izbore. Koji je razlog? Aktuelna vlast kaže da je u pitanju nepriznavanje legitimiteta vlasti koja je na Kosovu i Metohiji. S druge strane, ista ta vlast poziva građane, izbeglice iz Republike Srpske Krajine i Hrvatske da idu na izbore i potvrde još jednom legitimitet te vlasti. To je licemerstvo. Sve državljane poziva u vlastitoj zemlji da ne izlaze i ne priznaju legitimitet, a sa druge strane, državljane, i one i ove, jer imamo uglavnom jedno i drugo državljanstvo, da idu tamo i da priznaju legitimitet Republike Hrvatske.
Kada govorimo o ovim odnosima, onda moramo reći da ista ta vlast troši ogromna sredstva; rekli smo, obezbediće autobuse, obezbeđuje marketinški pristup; svima onima iz Republike Hrvatske koji dolaze ovde plaćaju se ogromna sredstva da u medijima pozivaju građane tamo.
Šta su građani, odnosno šta su izbeglice iz Republike Srpske Krajine i Hrvatske dobile za ovih 15 godina? Za ovih 15 godina nisu dobili ništa. Licemerno je pozivati te ljude. Da li će se ovim izborima u Hrvatskoj dobiti nešto više nego što su dobili sada u participaciji vlasti? Ništa više.
Po hrvatskom ustavnom zakonu, Srbima pripadaju, kao nacionalnoj manjini, samo tri zastupnika u Saboru. Eventualno postoji mogućnost za još jednog zastupnika. Šta će značiti tri ili četiri zastupnika među 152? I, genocidnu politiku koju sprovodi hrvatska vlast. Ništa.
S druge strane, ti isti koji odlaze tamo, odlaze na zgarišta i zaokružiće onoga koga nađu na listama. Ko su to? To su Srbi koji su ostali tamo, koji imaju privilegije od hrvatske vlasti. To je samo promil Srba koji je ostao u službama i koji ima političku mogućnost prikazivanja.
Vlada Republike Srpske Krajine, u progonstvu, zajedno sa desetak udruženja Krajišnika, poziva sve Krajišnike da ne idu tamo. Nemojte potvrđivati legitimitet one vlasti. Sa druge strane, ako već odete tamo, obiđite zgarišta, svoja ognjišta, kuće i okućnice, ali nemojte glasati. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo, zgodna je prilika da se ispravi određena istorijska nepravda prema onim ljudima koji su vršili razmenu pokretne i nepokretne imovine, pre svega mislim na Srbe, a i Hrvate koji su izgubili u toj razmeni.
Imamo uporište u brojnim međunarodnim konvencijama. Možemo spomenuti i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine, imamo Evropsku konvenciju o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda i, što je najvažnije, imamo uporište u Sporazumu o sukcesiji iz 2001. godine koji u odeljku g), koji govori o privatnoj imovini i stečenim pravima, u članu 2. stav 2. kaže da je ništavan svaki ugovor, odnosno prenos pokretne i nepokretne imovine, sačinjen posle 31. 12. 1990. godine, zaključen pod pritiskom ili pod pretnjom sile. Idealna je prilika da se ta nepravda i prema Hrvatima i prema Srbima otkloni.
Imam konkretan predlog: u ime Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, uputiću zahtev ovoj skupštini, a ova skupština neka to učini prema Saboru Republike Hrvatske, neka se formiraju opštinske komisije u onim opštinama gde je bilo takvih razmena, neka se svaki ugovor preispita i neka se nađe način kako će se prebiti to između država, ali nijedan pojedinac koji je oštećen u ovim razmenama ne sme da bude oštećen.
Očekujte to ovih dana, neka ova skupština donese adekvatan zahtev, obaveže Republiku Hrvatsku. Imamo međunarodni akt o tome da je svaki prenos koji je izvršen posle 31. 12. 1990. godine ništavan, ako je učinjen pod pritiskom, a pritisak na Srbe je bio vršen kroz razne vidove. Ta istorijska nepravda na ovaj način će biti otklonjena. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada govorimo o ova tri zakona moramo sa žalošću reći da je ovaj prvi zakon pozitivan sa aspekta obezbeđenja uslova za odlazak u inostranstvo, s obzirom na to da predviđa olakšane uslove obezbeđenja viza. Međutim, ova druga dva zakona su vrlo negativna i izazvaće ogromne posledice u nastupajućem periodu.
Ovde smo čuli od predstavnika vlasti mnogo proizvoljnosti, koje se odnose na broj ljudi koje će, pre svega, zemlje Evropske unije, a i treće zemlje, vratiti u Srbiji. Mi smo do sada mogli kroz sredstva informisanja dobiti više informacija, i opet proizvoljnosti, koje ukazuju na broj lica koja se vraćaju. Iz Vladine Službe za ljudska i manjinska prava dobili smo informaciju, koju je izdao direktor Petar Lađević, jednu cifru od 60 hiljada. Kancelarija za pridruživanje Evropskoj uniji izašla je sa podatkom između 100 i 150 hiljada.
Strana sredstva informisanja kažu po ubrzanoj proceduri za odlazak onih grupacija ljudi i onih koji su evidentirani i koji su sada pod specijalnim nadzorom da vrate i taj povratak će biti najverovatnije, čuli smo ovde da je u postupku 24 hiljade, taj postupak će biti još do 24, odnosno 25. decembra, odnosno do katoličkog Božića. Možemo očekivati ovih 24 hiljade već do kraja godine. Kalkulacija 100, 200 je proizvoljnost, ali sa tragičnim posledicama. Tim ljudima, koji se vrate ovde moramo obezbediti smeštaj, hranu, uslove za lečenje, zdravstvene usluge, uslove za školovanje njihove dece, putne troškove itd.
Evo vam samo jedan primer koji će jasno finansijski pokazati koliki su to troškovi za našu državu. U sličnoj situaciji su izbeglice i prognana lica u kolektivnim centrima. Oni ovu državu koštaju, po nekim kalkulacijama koje imamo iz Komesarijata za izbeglice kažu da je to oko 20 evra dnevno. Sada tih 20 evra dnevno pomnožimo sa onih 100 hiljada, onda dobijamo dva miliona, puta 365 dana, onda dobijamo 700 i nešto miliona evra. Iz kojih sredstava ćemo mi rešiti stambeno pitanje ovim ljudima, obezbediti hranu, lečenje itd? Mi tih sredstava trenutno nemamo.
Mi ovde govorimo o Nacrtu nacionalne strategije za zbrinjavanje ovih ljudi. Molim vas, u pravnom smislu, nacrt ne predstavlja ništa. Nacrt od pre dve ili tri godine još manje. Šta je zadatak države? Ova država mora hitno, prevashodno mislim na Vladu, da utvrdi nacionalnu strategiju kojom će utvrditi jasna prava, obaveze, nosioce aktivnosti i adekvatna sredstva za zbrinjavanje ovih ljudi.
Kada kažemo nacionalna strategija, ona mora da podrazumeva više subjekata koji će biti obuhvaćeni. Znači, Vlada, Ministarstvo rada i socijalne politike, zatim Ministarstvo unutrašnjih poslova, koje će se baviti prijemom i transportom ljudi do određenih lokacija. Moramo tu uključiti i lokalnu samoupravu, bez koje neće ovo moći, i humanitarne organizacije.
Ova država nema sredstava. Ako nema EU sredstava za ove ljude, mi još manje imamo. Ako ozbiljno ne shvatimo ovaj problem, za dvadeset dana ćemo imaćemo situaciju da će ti ljudi doći pred lokalnu samoupravu, kod predsednika opštine i kod organa uprave, i tražiti pomoć. Lokalni organi uprave nemaju sredstava za ove ljude. Nema ni Vlada. U budžetu za 2007. godinu nisu obezbeđena sredstva i jako teško će se ovakva sredstva, o kojima govorim, moći obezbediti.
Kada govorimo o readmisiji, onda moramo reći da smo situaciju dolaska i deportacije ljudi imali u celom ovom periodu. Znači, to nije nešto neuobičajeno u odnosima EU sa trećim zemljama. Po podacima, opet Kancelarije za pridruživanje, u periodu od 2000. do 2003. godine, ukupno je deportovano oko 10 hiljada ljudi.
Od 2003. do 2007. godine, odnosno do ove poslednje, evo ministar nam je rekao, negde 17.900, oko 18 hiljada ljudi, ali problematično je kada ratifikujemo ove sporazume, EU radi ubrzano. Mi te naše ljude dobijamo ovde. Šta ćemo sa njima? Moramo to povezati sa sličnim situacijama koje imamo sa izbegličkom populacijom.
U kolektivnim centrima, kojih je bilo 1996. godine, bilo je smešteno oko 30 hiljada izbeglica. Godine 1999. još su se pridružile određene grupacije sa Kosova i Metohije, oko 10-12 hiljada. Sada trenutno u kolektivnim centrima imamo samo 7.200. Upravo ti ljudi, izbeglice i prognana lica, u kolektivnim centrima, kažu da se plaše ovih aktivnosti države, da će oni završiti na ulici a na njihovo mesto da će doći ljudi iz inostranstva, odnosno ove grupacije o kojima danas govorimo.
Kada govorimo o troškovima, ozbiljno se moramo pozabaviti pitanjem, koliko će to koštati ovu državu. Poslove zbrinjavanja ne možemo završiti sami. To nam mora biti jasno. Ako se prihvati, a prihvatiće se ovaj sporazum i ova dva sporazuma, moramo odmah na jasle EU. Bez pomoći EU, bez pomoći humanitarnih organizacija iz sveta mi ovaj problem nećemo rešiti. Trenutno imamo 94 hiljade izbeglica, o kojima isto ne vodimo računa. Ti ljudi su ostavljeni na milost i nemilost.
Sa Hrvatskom smo potpisali desetak sporazuma koji se odnose na socijalni status, zbrinjavanje i regulisanje penzija itd, ali Hrvati izigravaju svaki od tih sporazuma. Umesto da mi kažemo Hrvatskoj – ne možete se tako ponašati, morate ispoštovati svaki sporazum, jer ćemo mi reciprocitetom vratiti na određeni način, a mi ćemo se sami opredeliti za meru koju mi procenimo da je najprihvatljivija.
Mi slepo izvršavamo sve ugovore prema Hrvatskoj. Slepo ćemo izvršiti i ovaj ugovor, ratifikovati i sebi stvoriti problem.
Sekretaru Ministarstva, pred vama je velika obaveza. Vaši ljudi će imati najviše problema zaprimati, evidentirati i gde te ljude smestiti, gde ih odvesti? Niko o tome ne razmišlja. Bez nacionalne strategije ozbiljna država ne može ući u ovaj posao. Ovo je neozbiljno, ovo je bahato. Te ljude, a gledaćemo ih ovde, tvrdim vam, nakon mesec dana ili 40 dana posle malo masovnijeg povratka, videćemo ih ovde pred Skupštinom – ojađeni, bez sredstava, pokisli, smrznuti itd. Ko će izaći da im kaže nešto pozitivno? Je l' imamo mi snage u sebi da im kažemo i damo određenu perspektivu? Nemamo. Nemojte ulaziti u ovo bez nacionalne strategije. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po članu 226. Vratiću se malo na član 1. i na Predlog izmena i dopuna Zakona o osiguranju, gde ste omogućili i određenom organizacionom delu da se bavi ovom delatnošću, vi ga nazivate ogranak; znači, ogranak stranog društva za osiguranje koje je dobilo dozvolu nadležnog organa za obavljanje te delatnosti.
Prvo, termin "ogranak" je nepoznat u pravnom sistemu Republike Srbije. Prosto čudi da ovakav predlog može proći kroz sve pravne službe i u Ministarstvu finansija i u Vladi, a i u stručnim službama Skupštine. "Ogranak" kao termin ne postoji u našoj pravnoj praksi. Šta on predstavlja? Zašto dozvoljavamo ogranku, zašto ga registrujemo i čime se on može baviti?
Evo, neko pre mene reče da neko osiguranje ima ukupno desetak zaposlenih radnika. To će nam biti praksa. Ogranak će verovatno imati dva-tri zaposlena radnika. Mi smo sa tržišta osiguranja očistili sve te ogranke kojima smo dozvolili da rade.
U periodu kada smo, kao, ušli u reformu osiguravajućeg sistema oterali smo u likvidaciju 22 kuće koje su se bavile poslovima osiguranja, 128 agencija i predstavništava koja su dobila ovlašćenje nadležnog organa da se mogu baviti poslovima osiguranja. Sada ćemo dozvoliti stranom licu, pod nazivom ogranak, da može obavljati te poslove osiguranja.
Mi na ovaj način kršimo Ustav. Našim građanima smo uskratili ustavno pravo na rad, oduzeli smo im dozvole za rad, njihova preduzeća odnosno društva smo oterali u likvidaciju, a stranim licima ćemo dozvoliti da se mogu fino baškariti i uzimati ovde provizije, i to dobre, i dobru dobit ostvariti po osnovu poslova od osiguranja.
Mislim da je to jedan kriminal koji radi aktuelna vlast, koji je samo sled onih aktivnosti koje imamo u bankarstvu, u privatizacijama itd. Sve ovo što radite, mislim da je posao koji... Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, na Odboru za odbranu i bezbednost, koji je održan pre nekoliko dana, postavio sam poslaničko pitanje, a to sam učinio i kao predsednik Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu.
Naime, dana 18. 10. 2007. godine u jedan sat noću uhapšen je Pane Bulat, rođen 1953. godine, sa stalnim boravkom u Kupusini, Opština Apatin. Dotični je do 1991. godine bio policajac u MUP-u Republike Hrvatske, posle toga napustio je ministarstvo, došao u Republiku Srpsku Krajinu gde je bio do 1995. godine.
Posle toga radio je kao policajac u Vrgin Mostu, izbegao je zajedno sa ostalim Krajišnicima 1995. godine i posle toga je stalno nastanjen u Kupusini.
MUP Republike Srbije je uhapsio dotičnog čoveka na temelju određenih krivičnih dela ili ne znam već čega. Tražio sam na Odboru da mi se dostavi, i Vladi i meni, podatak o tome zbog čega je uhapšen, zašto se to radi noću, zašto se to radi u jedan sat noću? Celokupna porodica i celokupno selo je istraumatizirano, a i opština Apatin, kada se saznalo šta je učinjeno.
Koristim ovu govornicu i ponovo postavljam pitanje Ministarstvu – zašto se hapse ljudi, po kom osnovu je on uhapšen i zašto se to radi u noćnim časovima?
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što krenem na obrazlaganje amandmana, postaviću, u vezi sa članom 226, jedno poslaničko pitanje, vezano je za sam zakon. Moje poslaničko pitanje odnosi se na procenat učešća stranih osiguravajućih društava, državnih osiguravajućih društava i privatnih osiguravajućih društava, naših, u javnim preduzećima čiji je osnivač Republika Srbija, državnim institucijama školstva i zdravstva. Kada dobijemo podatke koje je trebalo da dobijemo ovde onda ćemo videti zašto strana osiguravajuća društva imaju veliki procenat povećanja u ukupnom učešću osiguranja.
Moj amandman se odnosi na član 8. izmene i dopune Zakona o osiguranju, koje ću pročitati. Vi ste ovde predložili da se član 47. menja i da glasi: "Na organe akcionarskog društva za osiguranje primenjuje se zakon kojim se uređuje pravni položaj privrednih društava, ako ovim zakonom pojedina pitanja nisu drugačije uređena". Stav 2: "Direktor akcionarskog društva za osiguranje mora biti u radnom odnosu u tom društvu, a ako društvo nema direktora, u radnom odnosu mora biti predsednik upravnog odbora." Predlažem svojim amandmanom da se ovaj član 8. briše, a razlozi su sledeći. Ako mi izmenama i dopunama Zakona menjamo i ubacujemo samo parcijalno pojedine zakonske odredbe i kažemo da će se primenjivati zakon kojim se uređuje pravni položaj privrednih društava i samo u jednom segmentu regulišemo određenu oblast, a u svim drugim isključujemo, onda je to neprimereno, onda je to pravni nonsens i ja predlažem da se to briše.
Ako smo se opredelili za taj koncept, onda smo morali spomenuti ovde i Zakon o radu kao sistemski zakon, Zakon o privrednim društvima, koja spominjemo ovde, Zakon o Narodnoj banci, Zakon o opštem upravnom postupku, Zakon o obligacionim odnosima, Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju itd, ali je neprimereno ubacivati sistemske zakone u matični zakon i menjati određene odredbe.
Kada govorimo o osiguranju i o reformskom zahvatu koji je učinila aktuelna vlast od 2003. godine onda moramo ovde dobiti, pre svega poslanici, građani Srbije, pravu analizu o osiguranju u Srbiji. Mi ovde to nemamo.
Ušli smo u reformu celokupnog sistema pod pritiskom međunarodne zajednice, pre svega određenih krugova koji žele ubaciti svoje osiguravajuće kuće ovde, a znamo koje su to, to su nemačka osiguravajuća društva, austrijska i slovenačka, koja najviše vršljaju po Srbiji.
Već su se određena društva ubacila i ubacivaće se, a mi smo nemoćni jer nismo napravili analizu, nismo napravili mere za prevazilaženje stanja i ne znamo šta u konkretnom slučaju napraviti.
Da smo napravili analizu, onda bismo jasno znali šta ćemo učiniti, koji procenat osiguranja možemo dati stranim kućama, kada izvršiti privatizaciju velikih državnih kuća - DDOR i Dunava, da li učiniti odmah ili to učiniti za tri godine kada ojačamo naš sistem osiguranja, da li učiniti za pet, deset ili itd.
Mi to nismo učinili. Zašto nismo učinili? Prva stvar je pritisak, druga stvar je provizija od privatizacije. To nam je motiv. Uzeti, ščepati proviziju, prodati budzašto, a ono što na polju osiguranja možemo dobiti, to je nebitno.
Kada kažem da mi ne vodimo računa i ne pravimo analize moramo krenuti od toga ko su nam danas direktori, ko su nam članovi upravnih odbora. To su ljudi koji slušaju, to su stranački ljudi. Mi smo do ovog poslednjeg dogovora pre desetak dana u DDOR-u imali G17 i DS, u "Dunavu" smo imali DSS, sad smo to malo promešali. To su ljudi koji će slušati, i direktori, a i članovi upravnih odbora. Učiniće sve ono što vi napravite.
Učešće ove dve državne kuće je u 2005. godini bilo oko 66 - 67% ukupnog osiguranja. Prošle godine je to smanjeno na 65%. Ove godine će to pasti sigurno na 63%, možda 64% i rapidno će padati dok ne prodamo celokupan sistem koji imamo trenutno u državnom vlasništvu. U DDOR-u imamo oko 43,87% državnog vlasništva, a u "Dunavu" 94%. Značajna su sredstva ovde, o kojima moramo govoriti, koja bi morala ući u budžet, a neće ući, s obzirom na to da ćete vi to rasprodati po bagatelnim cenama, kao što ste prodali bankarski sistem, kao što ste prodali i pekare, i mlekare i cementare itd, celokupnu privredu.
Kada govorimo o povećanju osiguravajućih društava koja trenutno deluju, a u stranom su vlasništvu, imamo ih ukupno osam. Oni su u 2006. godini, znači njih osam, povećali učešće kod životnog osiguranja za 84%. Kod neživotnog osiguranja svoje učešće su povećali sa 5 na 19,5%, a u ukupnoj premiji osiguranja oni su povećali svoj procenat sa 10,7 na 26,4%. Ove godine će to biti još veći procenat.
Kada privatizujemo, mi ćemo jednostavno izgubiti osiguranje kao sigurnu stavku. Zašto? Zato što mi od osiguravajućih kuća, bez obzira na sve ove probleme koje imaju te kuće koje su u državnom vlasništvu, mislim na ove dve, DDOR i Dunav, imamo vrlo dobro poslovanje, one su u 2005. godini ostvarili negde oko šest miliona evra dobiti, prošle godine 20 miliona. I, da nisu vaši kadrovi tamo, da se sredstva ne odlivaju u sportske klubove pa se onda to pretoči u privatne džepove, da nije bilo odlivanja za kulturne institucije i određene kulturne manifestacije i brojne druge priredbe u kojima učestvuju ove kuće, prihod odnosno dobit ovih osiguravajućih kuća bi bio daleko veći.
S obzirom na to da su vaši kadrovi tamo, pretekne koji dinar i za političke stranke i vi se finansirate iz tih sredstava, to je opštepoznato, tako da na kraju imamo dobit koja je prihvatljiva, ali je neće biti onog trenutka, znači to je dobit ove države, ovog naroda, građana Srbije, kada privatizujemo sve to, nemamo dobit. To će ispariti i otići u države iz kojih su osiguravajuće kuće.
Kada govorimo o tehničkoj i kadrovskoj opremljenosti naših osiguravajućih kuća, moramo reći da su one vrlo dobro tehnički i kadrovski opremljene i da imamo jako dobre programe, a na to najbolje upućuju određene informacije koje se mogu dobiti, vaši kadrovi su tamo, idite pa ih pitajte.
Na seminarima koji se organizuju na Balkanu najveće učešće imaju predstavnici Srbije, sa najstručnijim i najboljim programima iz oblasti osiguranja. Šta to govori? Da imamo kadrove koji mogu nositi programe. Zašto ne možemo sačuvati to? Vi lobirate da se izvrši ubrzana privatizacija, da se te kuće prodaju. Kada kažem vi, mislim na vladajuću strukturu. Vi rasturate sistem osiguranja.
Kada govorimo o učešću u osiguranju po glavi stanovnika onda možemo videti da u Srbiji u 2004. godini svaki građanin izdvoji 28 evra, u 2005. godini 54 evra, u 2006. godini 62 evra, u 2007. godini očekuje se negde oko 70 evra. U srednjerazvijenim zemljama učešće je oko 125 evra, u visokorazvijenim zemljama oko 300 evra.
Znači, iz postojeće mase koju dobijaju osiguravajuće kuće ne može se ostvariti više. Mi možemo sada govoriti o programima itd, ali dok osiguravajuća kuća ne zavuče svoju ruku u novčanik građanina nema programa, džabe možemo pričati o nekim vanredno kvalitetnim programima, nema, jer nemamo odakle da izvučemo.
Kada budemo mogli izvući veće svote sredstava, doći na nivo 120, 150, 300 evra, onda možemo govoriti o programima o kojima sada pričaju osiguravajuće kuće iz inostranstva i koje nam danas nude sve ono što se nudi u oblasti životnog osiguranja.
Kada govorimo o strancima i njihovom učešću ovde, oni će razvijati životno osiguranje, a najmanje će raditi na tome da osiguraju našu privredu i našu neprivredu, našu imovinu. Zašto? To ih ne interesuje. Posvetiće se isključivo onome što je trend u svetu, životnom osiguranju.
Na kraju da zaključim i ostavim prostora i drugima, ovaj amandman morate prihvatiti, morate prihvatiti amandmane SRS zato što su konstruktivni, zato što želimo dobro narodu i građanima Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se u vezi sa članovima 225. i 226. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije.
Postavljam poslaničko pitanje Vladi i tužilaštvu za ratne zločine i pitam da li je pokrenut postupak protiv Darka Milinovića, aktuelnog potpredsednika Sabora Republike Hrvatske, koji je učestvovao u ratnim zločinima u Gospiću 1991. godine zajedno sa Mirkom Norcem i Tihomirom Oreškovićem.
Naime, 1991. godine, u ratnom periodu, Srbi koji su ostali u Gospiću su odvođeni, maltretirani i ubijani; ti Srbi koji su izrazili lojalnost hrvatskoj vlasti i oni koji su želeli da ostanu u Hrvatskoj, žive i rade u Hrvatskoj. Ukupno oko stotinak Srba je tada ubijeno.
Dotični Darko Milinović je bio lekar i šef Hitne pomoći u Gospiću i učestvovao je u prevozu Srba koji su ubijani u Sekretarijatu unutrašnjih poslova. Pitam tužilaštvo da li je pokrenut postupak, a ako nije, pitam zbog čega to nije učinjeno, s obzirom na to da je kao lekar i kao šef Hitne pomoći prevozio nedužne i ubijene Srbe.
Dame i gospodo narodni poslanici, javljam se po članu 101. i 104. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Isprovociran sam govorom šefa poslaničke grupe DS Nade Kolundžije, koja je ovde izjavila da su određene snage ustupile na hiljade kilometara srpske teritorije.
Gospođo Kolundžija, moram vam reći da ste u debeloj zabludi. Niko nije predao i niko nije dobrovoljno napustio, nad srpskim narodom u Sloveniji, Republici Srpskoj Krajini, Hrvatskoj u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji učinjen je genocid i etničko čišćenje. Reći ću vam samo za Republiku Srpsku Krajinu i Republiku Hrvatsku da je proterano između 500 i 800 hiljada Krajišnika, 500 hiljada Krajišnika danas živi ovde.
Vi ste krivi što se srpskom narodu u Republici Srpskoj Krajini desilo ovo, a i danas podržavate genocid. Vi ste saučesnici tog genocida. Sada ću vam reći kako i na koji način.
Godine 1996. između SRJ i Republike Hrvatske potpisan je sporazum o normalizaciji odnosa, po kome su se i jedna i druga država obavezale na poštivanje suvereniteta i teritorijalne celovitosti tadašnjih država. S druge strane, u članu 7. tog sporazuma predviđeno je da će Hrvatska vratiti svo prognano stanovništvo. Svega pet posto Srba iz Republike Srpske Krajine se vratilo na svoja ognjišta.
Njihova imovina je zapaljena, uništena, devastirana. Oko 30 milijardi evra je vrednost imovine koju su Srbi ostavili u Hrvatskoj. Pokretna imovina, nepokretna imovina, imovinska prava, socijalna prava - Hrvatska ništa ne vraća. Vlada Republike Srpske Krajine u progonstvu 2005. godine, uz podršku SRS, predložila je Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope usvajanje deklaracije o povratku srpske imovine i srpskih imovinskih i socijalnih prava.
Jedino je SRS bila inicijator, zajedno sa Vladom, i dobili smo tu deklaraciju. Ko je bio protiv - gospodin Mićunović i gospoda iz G17 plus. Isto smo to ponovili, s obzirom da Hrvati i dalje ruše sve sporazume, počev od sporazuma koji sam spomenuo, pa zatim sporazuma o sukcesiji, sporazum o trgovinskoj saradnji, sporazum o socijalnim pravima.
Ovde sam postavio pitanje da li je tačno da se u upravnom postupku pred našim i hrvatskim organima vodi postupak za 20 hiljada ljudi koji traže penziju u Hrvatskoj. Dobio sam odgovor na to pitanje da nije 20, nego 24 hiljade Srba i dan-danas traži svoju penziju, zasluženu penziju. Na milione godina su Srbi Krajišnici ostavili u Hrvatskoj i ne mogu dobiti svoje penzije. Mislim da je to sramota pre svega za vas, jer saučestvujete sa Hrvatima. Ništa ova vlast nije učinila da osudi to što Hrvati rade.