Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Buha

Govori

Kao i kod prethodnog člana, korekcija SRS ide u smislu daleko prihvatljivije varijante, a to je referentna stopa NBS. Insistiramo,  evo, ovo je već sedmi-osmi zakon koji menjamo, insistiramo da to bude ta kategorija. Sa aspekta SRS daleko je prihvatljivija ona zbog toga što u sebi ima daleko više finansijskih i fiskalnih elemenata, nego što to ima indeks potrošačkih cena. Da ne govorim sada jer sam u obrazloženju, kao i kolega Krasić, takođe naglasio šta znači indeks, kako se manipuliše i šta znači statistički sumiranje određenih podataka koji odgovaraju aktuelnoj vlasti.
Ali, zanimljivo je obrazloženje. Vi kažete - amandman se ne prihvata iz razloga što se radi o usklađivanju dinarskih iznosa iz člana 21.v stav 7. Zakona o porezu na dohodak građana, koji su opredeljeni u nominalnom iznosu, predlaže parametar indeks potrošačkih cena, koji predstavlja osnovnu meru inflacije u vođenju monetarne politike u Republici Srbiji. Valjda je to referentna stopa NBS, a ne indeks potrošačkih cena. Ovim sami sebe pobijate, ali nije ovo privi put da vi dajete takva obrazloženja. Hvala vam.
S pravom je gospodin Vladan Jeremić izvršio korekciju i smanjenje republičkih administrativnih taksi u članu 38. tarifni broj 79. Suština proizilazi iz vašeg obrazloženja koje ste dali u obrazloženju ovog predloga zakona, gde kažete da su republičke administrativne takse javni prihod koji Republika naplaćuje kao naknadu za konkretnu uslugu koju njeni organi pružaju fizičkim licima i privrednim subjektima na njihov zahtev.
Ako malo analiziramo ovu vašu definiciju republičke admiistrativne takse i sve ono što ste naveli obrazlažući suštinu i pravnu bit republičke administrativne takse, onda vidimo vašu nedoslednost, necelishodnost u svim odredbama koje ste ovde predložili. Zašto? Ako se radi o konkretnom radu, onda moramo imati kalkulaciju tog rada, moramo znati šta u konkretnom slučaju znači sprovođenje upravnog postupka, jer se ovde radi o upravnom postupku, da li se tu radi o većem broju minuta, sati, o složenosti posla, o drugim uslovima, o karakteru upravnog postupka, vrsti upravnog postupka koji se vodi itd. Da li mi imamo te kalkulacije? Nemamo.
Ovde ste ugradili predlog koji ste dobili od ministarstava u odredbe zakona, pa kažete: "na zahtev". Šta je zahtev? Zahtev je želja, interes zainteresovane osobe, fizičkog ili pravnog lica, za sprovođenje određenog upravnog postupka i određenog pravnog akta koji sledi nakon sprovedenog upravnog postupka, pa se tako upravni postupak završava rešenjem, zaključkom, potvrdom itd.
Vi kažete da se ovde plaća na zahtev. Da li je zahtev pravni akt? On predstavlja jedan pravni akt, ali na temelju zahteva se tek sprovodi upravni postupak. Mi ne znamo šta će na kraju upravnog postupka biti, da li rešenje ili zaključak o obustavi, odbacivanju postupka itd. na zahtev se ne plaća, nema konkretnog rada. Sam zahtev na pisarnici mora da se primi i pusti dalje u upravni postupak. Tog trenutka kreće upravni postupak.
Šta je suština? Suština je da vi u jednom istom tarifnom broju kažete – na zahtev, pa onda za izdavanje rešenja, za izdavanje uverenja, za izdavanje potvrde itd. Faktički, vi dva puta naplaćujete republičku administrativnu taksu.
U konkretnom slučaju ste rekli sledeće: "Za zahtev za izdavanje obavezne licence 15.000 dinara". "Za zahtev za produžetak trajanja obavezne licenca 18.000 dinara". Kada ste sproveli upravni postupak, doneli rešenje ili pravni akt kojim ste utvrdili određeno pravo ili obavezu, u ovom slučaju je to obavezna licenca, sve ste to završili jednim pravnim aktom i naplatili ste administrativnu taksu 15.000 dinara, ali pored toga ste naplatili i na zahtev. Znači, u ovom slučaju je konkretan rad bio u određenom broju minuta, sati, ili nekom vremenskom periodu rada administrativnog radnika, izdali ste upravni akt i naplatili.
U drugom slučaju, odmah sledeći stav je: "za zahtev za produžetak trajanja obavezne licence 18.000 dinara". U konkretnom slučaju, sproveden je postupak, obavezna licenca je uvedena u neku evidenciju, sada već njega imate, dobijate novi zahtev i ponovo naplaćujete taksu na tu obaveznu licencu. Faktički, imate u evidenciji, samo izvadite, to je daleko manji rad. Ako kažete u definiciji da je to konkretan rad državnog organa, onda u ovom slučaju ima manje rada, ne može biti više. To samo govori o jednoj neozbiljnosti. Predlagač je prihvatio bespogovorno sve ono što je napisalo nadležno ministarstvo, a obzirom da ima više ministarstava, onda vidimo šarenilo, u jednom slučaju na zahtev, a zahtev znači – pisarnica, pečat i tu se završava postupak i ekspedicija ide do nadležnog referenta. To je rad.
U konkretnim primerima ste vi, kod jednog zahteva je to 150, kod drugog 240, negde 3.000, negde 6.000 itd. za isti rad. To govori o nedoslednosti. Republičke administrativne takse i sami iznosi moraju odgovarati konkretnom radu. Obzirom da vi nemate procenu, nemate analizu konkretnog rada, ovo je sve proizvoljno. Odgovorno vam tvrdim da svaka lokalna samouprava daleko ozbiljnije pristupa ovom pitanju, da ima daleko bolje i usklađenije administrativne takse, jer vode računa da ne opterećuju građane. Ako mi znamo da su prihodi po osnovu administrativnih taksi pet, šest milijardi ove godine, a ukupni troškovi državne administracije su 220-230 milijardi, onda znamo da tu nema konkretnog rada. Znači, administrativna taksa treba da bude simbolična, ona mora biti mala, ona mora omogućiti svakom građaninu pravo da zatraži ono što je njegov interes, a tako isto i kod pravnih lica.
Vi kršite Ustav. Vi ste za istu radnju državnog organa za fizička lica utvrdili iznos od 1.070 dinara, za pravna lica 10.000 dinara, i to za tumačenja. To je, pre svega, nestručno, neodgovorno i neozbiljno. Hvala.
Ovo vaše obrazloženje ne korespondira sa onim što ste napisali u obrazloženju i definiciji republičke administrativne takse.
U samom zakonu, a sada i u Predlogu izmene i dopune ovog zakona, imate za isti konkretan rad različitu naknadu. Uzmite MUP, pa ćete videti da su to vrlo male administrativne takse u odnosu na neka druga ministarstva gde su daleko veće, po nekoliko puta, po nekoliko desetina puta. Šta je tu konkretan rad? Koliko košta taj rad radnika u MUP a koliko košta po nekim drugim ministarstvima? Zašto su ti radnici neravnopravni? Zašto su ti građani koji plaćaju takse na taj konkretan rad republičkih državnih organa neravnopravni? To mi morate odgovoriti, ali ne sada, nego ste to morali u Predlogu zakona.
Mora se iznivelisati rad i videti konkretno učešće republičke administrativne takse u ukupnom koštanju, u tom konkretnom radu koji nešto košta. E, sad to, što nešto košta, to je ukupno 220, 230 milijardi za ovu godinu. To je ukupno rad državne administracije. Republičke administrativne takse na kraju će biti između pet, šest milijardi dinara. Znači, to nije konkretan rad. To je samo segment od stvarnog rada. To se mora iznivelisati.
Ponovo vam tvrdim – lokalna samouprava ima bolje rešenje za administrativne takse. Tamo je izjednačeno i iznivelisano. Hvala.
Ako želite da se striktno primenjuje odredba člana 91. Ustava Republike Srbije, koja kaže da se porezi i ostala državna davanja plaćaju prema ekonomskoj snazi, odnosa morate po ovom zakonu i svim drugim zakonima tačno rangirati šta znači ekonomska snaga. Znači, ne može, ako se plaća prema ekonomskoj snazi, preduzeće koje je na gubitku platiti isto kao ono koje ima dobit. Ne može isto ako ima dobit, ono koje ima dobit od četiri dinara i ono koje ima 4 miliona evra i ono koje ima 40 miliona evra. Telekom bi onda plaćao ovoj državi najviše, ali je isto tako napravljeno. Tako ni kod građana.
Građani nisu svi ekonomsko moćni da plaćaju, morate i tu rangirati. Ali, to niste sproveli. Vi sada spominjete da treba, ali nije to sprovedeno u zakonu. To je suština. Znači, ako ste dosledni u tome da se plaća prema konkretnoj usluzi, onda morate izvagati tu uslugu. Ako to kombinujete i sa ekonomskom snagom, onda morate tačno reći koliko plaćaju građani koji imaju dobit itd.
Evo, vi ste pravnik, radili ste kao advokat, bili ste ministar pravde, da li ste ikad videli i jedan zahtev gde tačno navedeno da građanin ima toliko i toliko prihoda da bi platio toliku i toliku republičku, administrativnu ili sudsku taksu? Nikada. Znači, nema rangiranja, nema uslovnog načela o plaćanju prema ekonomskoj snazi. Hvala.
Hvala. Mi ćemo još jednom ukazati na ovu anomaliju koju vidimo u ovom zakonu, a to je u toku ove godine jedno šesti, sedmi zakon, a već sutra ćemo imati još jedan zakon, koji će ponovo ugrađivati sve ovo što možete rešiti jednim pravnim propisom. Pravna pravila su jasna. Znači, kada u jednom pravnom propisu navedete sve druge pravne propise u kojima se pojavljuje ista pravna kategorija i date uputstvo tom zakonu, možete menjati. Onda ste socijalno odgovorna Vlada, a ovako niste. Ovako ponavljamo, gubimo vreme i mi poslanici.
Evo, mi se trudimo, pa u svakom zakonu, na deset mesta, gde god, mi to amandmanski itd, trošimo vreme i nama i ovoj skupštini i vama, uporno vam ponavljamo – dajte rešite jednim propisom, izmenite to, korigujte, itd. Dokle ide ta tvrdoglavost? Zašto tvrdoglavost? Nema razloga, rešite to. Možemo se ideološki razlikovati, možemo se razlikovati po raznim stvarima, ali ovde je jasno, ovde je samo pravna tehnika i ništa više. Dobićete sigurno jedan kvalitetan zakon sa tim rešenjem i nećemo gubiti to nepotrebno vreme, jer Evropa nas čeka. Molim vas, nemojte da gubimo vreme. Iskoristimo tu brzinu itd. na ovaj način. Ne samo u ovom slučaju, nego i u stotine drugih slučajeva, ono što je nepotrebno, ono što pravno možemo izregulisati jednim zakonom, nemojte da to u 10, 15, 20 ili 30 zakona menjate. Ponavljam, do sada u sedam ili osam, možda je ovo osmi zakon, a sledeći je deveti i ko zna do kraja godine koliko će biti tih zakona i tih izmena i koliko amandmana itd. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, za SRS su neprihvatljive odredbe ova četiri zakona i nećemo glasati za njih, a osnovni razlog zbog čega nećemo glasati za ove zakone, posebno se odnosi na prva dva zakona, Zakon o porezu na dohodak građana i Zakon o republičkim administrativnim taksama, to su dva zakona koja predstavljaju parcijalno rešavanje određenih problema koje imamo u ovoj oblasti. Sa druge strane, to su samo kozmetičke promene koje ne donose ništa bitno. U ove dve oblasti je neophodno učiniti jedan zaokret, doneti strategiju, ne samo za ovu oblast nego za ukupne javne finansije, nacionalnu strategiju o  održivosti javnih finansija i na temelju te nacionalne strategije graditi dalje korekcije, inovirati zakonske propise i udubiti se u problematiku koja reguliše materiju javnih prihoda i rashoda, javnih finansija i održivosti celokupnog sistema. Ovaj sistem, kako je sada postavljen, je loš, doneće ogromne probleme, a imamo ih jako mnogo u praksi.
Jedna kritika SRS krenuće od republičkih administrativnih taksi. Ovaj predlog je nestručan, nekvalitetan, pomalo i neozbiljan. Sada ću reći i zašto. Krenuli ste u definiciju republičkih administrativnih taksi, dali ste pravu definiciju, to je kontinentalna definicija i kažete ovako: "Republičke administrativne takse se naplaćuju u cilju podmirenja troškova prouzrokovanih radnjama organa prilikom pružanja konkretnih usluga na zahtev zainteresovanih lica". Vrlo dobra definicija. Međutim, sve ostalo što proizilazi iz izmena i dopuna ovog zakona je jako loše i nestručno. Zašto nestručno? Zbog toga što ste pomešali babe i žabe, zbog toga što ste ugradili pojedine radnje koje ne predstavljaju nikakav rad. Vi u obrazlaganju pojedinih tarifnih brojeva kažete: "na zahtev". Šta znači zahtev u upravnom postupku? Da li je to pravni akt državnog organa? Nije. Nema konkretne radnje i ne može se plaćati taksa. Na šta se plaća taksa? To je opšta teoretska definicija kontinentalnog prava. Na akte državnog organa i na radnje državnog organa.
Vi besomučno ponavljate sve ono što je nedopustivo. Recimo, vi u tarifnom broju 40, za zahtev za izdavanje vozačke dozvole. Da li tu ima radnji? Nema. Da li tu ima nekog akta državnog organa? Nema. Ne na zahtev, nego na akt. Šta je akt u upravnom postupku? To je rešenje, to je zaključak, to je uverenje itd. Da bismo napravili pravi zakon moramo poznavati Zakon o opštem upravnom postupku i dosledno ga primeniti. Vi besomučno ponavljate "na zahtev". Ne može "na zahtev", može samo na akt državnog organa ili radnju državnog organa.
Tvrdim vam, ovako kako ste napisali ovo, ovo je nebuloza. Tvrdim vam da je svaka odluka opštine, grada u Republici Srbiji bolja nego što je ovaj zakon. Zašto? Zato što ljudi konkretno poznaju materiju, nisu dozvolili da im ministarstva dostave svoj predlog i taj predlog se samo inkorporira, ubaci u predlog zakona i imamo predlog zakona i izguramo ga tako.
Ne može to tako. Onaj koji je kreirao ovaj zakon morao je uskladiti odredbe. Gledajte, pomenuo sam tarifni broj 40. Vi kažete ovde – za zahtev za izdavanje vozačke dozvole. Znači, zahtev, jedan papir na kome se piše. Tu ste naveli svotu od 210 dinara. Onda dalje, bilo koji drugi tarifni broj, evo, tarifni broj 94 – za zahtev za imenovanje tela za ocenjivanje usaglašenosti 2.000 dinara, za zahtev. To mora biti ujednačeno, zahtev je zahtev. Ali, kada se radi o aktu, o radnji državnog organa, e tu je onda razlika. Niste potrefili materiju i dobro bi bilo da povučete ovaj zakon.
Dalji propust, vi kršite Ustav. U tarifnom broju, odnosno u članu 7. kažete – za fizička lica taksa je 1.070 dinara, a za pravna lica 10.000 dinara, kod tumačenja. Ako ste pravilno definisali administrativnu taksu kao konkretan rad državnog organa, onda tumačenje određenog propisa mora da bude isto, jer su i fizička i pravna lica pred zakonom izjednačena. Ono što predstavlja tumačenje, predstavlja istu radnju i kod fizičkog i kod pravnog lica. Ne može ovde biti 1.070, a kod pravnog lica 10.000 dinara.
Sada, postoji jedna ustavna obaveza koju ne primenjujete ni u jednom zakonskom propisu, ni u jednom fiskalnom pravilu, a to je da se porezi i druge naknade koje plaćaju fizička i pravna lica plaćaju i izmiruju shodno ekonomskoj snazi. Ako krenemo od tog ustavnog načela, ustavnog pravila prema ekonomskoj snazi pravno lice bi po pravilu trebalo da bude veće ekonomske i finansijske snage od fizičkog lica, ali onda morate napraviti gradaciju ako je to bilo opredeljenje. Šta znači fizičko lice koje je gubitaš? Da li je ono iste ekonomske snage kao ono koje ima dobit od milion evra? "Telekom" bi onda trebalo da plaća najviše, trebali bi ovde da stavite da svi oni koji imaju do milion evra dobit plaćaće toliku taksu, oni koji imaju do pet miliona toliku taksu, oni koji imaju preko pet miliona imaće tako i tako. Ali, niste to primenili u ovom zakonu.
Šta je dalje problem? Republičke administrativne takse predstavljaju jedan vid javnih prihoda. Kolika je dostatnost ove? To je svega 1% budžeta. Ona je sa finansijskog aspekta zanimljivo, 1% u budžetu. Ali, moramo primenjivati Ustav, moramo primenjivati pravilo. Vi ovde niste ispoštovali ustavna načela, niste ispoštovali određena pravila koja vas obavezuju. Vi ste ovde pomešali i babe i žabe kod istih radnji državnih organa. Administrativna taksa negde će biti, recimo kod MUP, kod izdavanja vozačke dozvole 370, a u nekim drugim situacijama gde se izdaje takođe ista radnja i radi se o istom aktu državnog organa, biće nekoliko stotina dinara ili nekoliko hiljada dinara. To je nedopustivo.
Sa aspekta SRS ovaj zakon morate povući. Ovo je sramota za Srbiju, sramota za pravni sistem. Nadalje, kada sam rekao da nemamo adekvatnu održivost finansija prihoda i rashoda i da nemamo tu nacionalnu strategiju, moramo govoriti o suštini fiskalnog sistema Republike Srbije. Ovo što ste predložili u sledećem zakonu, u Zakonu o izmenama i dopunama Zakona na dohodak građana takođe je samo parcijalno rešavanje. Ovo je vrlo ozbiljan materijalni zakon. On zadire u fiskalnu i finansijsku stranu svakog građanina. On utiče otprilike sa 10% u ukupnim prihodima budžeta Republike Srbije i posebna pažnja se mora posvetiti, a vi joj ovde niste posvetili, 10-ak, 12 članova na ovaj zakon ne znači apsolutno ništa.
Mi u praksi imamo ogromne probleme. Spomenuću vam ovde, čak je to došlo i do predsednika Tadića. Pre godinu i po dana Tadić reče – u Srbiji postoje pojedinci koji su nepristojno bogati. Čovek je u pravu, imamo nepristojno bogate, imamo tajkune koji su se nezakonito obogatili raznim pljačkama, kriminalom itd. Sada, šta je država učinila posle te velike rečenice našeg predsednika? Šta su konkretniji potezi inspekcijskih službi, poreske uprave, MUP, tužilaštva itd, da se ti nepristojno bogati svedu u normalno bogate ljude, koji su uredno izmirili svoje obaveze? Niko ništa.
Eks ministar Diana Dragutinović posle izbora za ministra finansija reče sledeće – važeći poreski sistem, iz 2008. godine, u Srbiji je nepravedan jer štiti najbogatije. Odlično, prava definicija. Šta je učinilo to njeno ministarstvo, šta su učinile njene službe, šta su učinili državni organi da se ispravi ova anomalija, da se finansijski i fiskalni sistem dovedu u razumnu meru, da se ti koji su na nepravedan način došli do sredstava, da se oni privedu zakonu? Kažu – da se štite najbogatiji. Nema zaštite, kakva zaštita? Šta je tu učinila država da se reši tih zaštićenih? Ništa.
Što se tiče ovog zakona, zakon je samo kozmetička promena. On u osnovi neće doneti ništa novo. U praksi imamo ogromne probleme, posebno probleme u izmirivanju obaveza po osnovu poreza na zarade. Imamo među najvišim stopama poreza na zarade. Porez i doprinos je negde u nivou od 67%, a u Evropi je to 30%, do 35%, 36%, duplo više. Vapaji privrede govore – skinite nam, pomozite nam, jer nam je ogroman problem. U velikoj smo nelikvidnosti, u velikoj zaduženosti, skidajte nam poreze i doprinose, na konto ušteda po osnovi poreza i doprinosa zaposlićemo nove radnike, sačuvaćemo postojeća radna mesta, omogućićemo sebi normalan razvoj i privređivanje, zanavljanje opreme i uređaja itd.
Ova vlada za koju se kaže da je socijalno odgovorna vlada nije učinila ništa po tom pitanju. Pre 20 dana imali ste ovde u parlamentu parlament preduzeća. Prva stvar je bila porez na zarade, smanjite nam poreze na zarade. Jedan od predsednika Skupštine bio je premijer koji je slušao vapaje privrednika koji su ovde tražili smanjenje poreza i bez obzira na sve to Vlada predlaže posle toga ovaj zakon, bez ijednog procenta umanjenja poreza i doprinosa.
To je jedna neozbiljna, neodgovorna i socijalno neodgovorna Vlada jer, u protivnom, učinila bi sve da se pomogne privredi.
Ako znamo koliko je privreda zadužena, da je to otprilike sa 31. 12. 2010. godine, preko 20 milijardi evra, na kraju ove godine to će biti najverovatnije 23, 24 milijarde evra. Kakva je to privreda sa takvom zaduženošću? Da li je ona ozbiljna evropska privreda? Ako znamo kolika je zaduženost građana, iz čega će se ubrati prihodi? Iz čega? Kako da se puni budžet?Sada ću kroz nekoliko podataka navesti šta vam znači ovaj vid ubiranja poreza, odnosno porez na dohodak građana.
Negde 2002. godine, to je bilo 45 milijardi dinara. Znate koliko je to bilo? To je bilo oko 800 miliona evra. Za 2011. godinu planirano je 79 milijardi evra. Koliko smo ubrali u prvih pet meseci? Svega 300 miliona evra.
Šta se može očekivati u nastupajućem periodu, s obzirom na veliku zaduženost privrede i građana? Sve manje i manje uplate. Ako smo svesni činjenice, a to vam je MMF rekao, on je u stvari razotkrio sve te statističke podatke kojima ste nam naveli ovde, te ne znam dve, tri hiljade manje, više zaposlenih radnika itd. Oni su saopštili 400 hiljada radnika. Koliko je to manje prihoda u budžetu po osnovu poreza države? Da li iko ima analizu? Da li je iko pravio analizu?
Gospodine Đeliću, znate kako to rade u Evropi, kod njih po tom osnovu se ubere negde oko 25% njihovog budžeta, kod nas je to 10%. To je samo plan. Na kraju godine će to biti 6, 7%. Kako ćete nadomestiti te prihode?
Ono što nas treba zabrinuti to je da pojedine državne organe izvučete iz rukava kada vam treba određena njihova tumačenja. Tako ste Fiskalni savet iskoristili kod predloga zakona, sada je to već zakon koji je usvojen juče, Zakon o finansiranju lokalne samouprave gde su oni okrpili taj predlog zakona.
Šta se dešava sa ovim zakonom? Zašto nemamo tumačenje? To je obaveza Fiskalnog saveta. Evo, navešću ovde kako su oni protumačili to što se oni javljaju kao državni organ sramežljivo, ali su naveli ono što je u Zakonu o budžetskom sistemu, kojim je inaugurisan taj državni organ, šta su njihove obaveze.
Kaže da je nezavisnu i kredibilnu ocenu mera osnovne politike, koje predlaže Vlada, u cilju ostvarivanja kvantitativnih fiskalnih ciljeva koje je Vlada postavila, procenjuje osnovne fiskalne rizike i verovatnoću da će Vlada ispuniti svoje fiskalne ciljeve u budućnosti. Dalje, obaveza Fiskalnog saveta Republike Srbije je da pripremi i dostavi Narodnoj skupštini procene o fiskalnim efektima predloga zakona koji se nalaze u skupštinskoj proceduri. Da li mi imamo ovde analizu Fiskalnog saveta, njihov stav i mišljenje vezan za ova dva zakona? Nemamo. Zašto nemamo? To je zakonska obaveza.
Ovo je igrarija. Ovako se mala deca ne igraju. Ako je to zakonska obaveza u smislu zakona o finansiranju lokalne samouprave, onda je to obaveza i kod ova dva zakona. Ljudi neće, dobro poznaju materiju i neće da se oglase ovde jer ono što bi oni napisali bilo bi katastrofalno. U takvoj situaciji izbegnete itd.
Gospodine Đeliću, povucite ova dva zakona i napravite prvo nacionalnu strategiju. Bez nacionalne strategije ne možete raditi. Nacionalna strategija mora da ponudi sve fiskalne, finansijske, ekonomske, privredne aspekte privređivanja i ubiranja poreza i održivosti finansijskog sistema. Bez toga nemamo Srbiju, nema države. Imamo samo ovo što ste stvorili za četiri godine vaše vlasti – deficit budžeta je 4 milijarde evra. To je pola današnjeg budžeta. Za sledeći budžet to će biti još milijardu i po, a to je pet i po milijardi i pitanje je da li ćemo prihode imati i to će biti otprilike jedan budžet. Morate o tome razmišljati, narodu morate pružati alternativu.
Srpska radikalna stranka vam govori godinama dajte strategiju. Nema strategije, nema analize, a što je najgore, dozvolili smo administraciji da radi šta hoće. Ovakav zakon, to vam tvrdim, da je došao na Skupštinu u bilo koju opštinu i da je jedan odbornik govorio kao što sam govorio, kao što su moje kolege ovde govorile, taj radnik bi otišao sutra sa tog radnog mesta. Ovaj zakon je morao da prođe kroz najmanje 50 ruku, od toga 25 pravnika. Hvala.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, pred nama je jedan predlog zakona koji neće rešiti probleme koje imamo u praksi. Ovo je samo šminkanje, ovo su kozmetičke promene onog zakona iz 2003. godine.

U suštini, ovo je samo izvršenje naloga iz Brisela, da dobijemo nešto. Nešto će se dobiti, ali u osnovi, sve ono što imamo ostaće u praksi i posle donošenja ovog zakona. Uputio sam amandman na član 2. koji se odnosi na značenje pojmova. Odmah da kažem da je sve ono što se definiše od strane aktuelne vlasti u poslednje dve, tri godine promašaj. Zašto je promašaj? Zbog toga što se ''pojmovnikom'' definišu već definisane stvari. Najgore je kada već definisane stvari vi ovde inkorporirate u neke nove zakone, pa definišete potpuno drugačije. Vi tako u stavu 1. alineja 1. kažete: "Politička aktivnost je redovan rad i izborna kampanja" itd. Ako pogledamo Zakon o političkim partijama, onda ćemo videti da politička aktivnost predstavlja daleko veći skup aktivnosti političkih stranaka i drugih subjekata u političkom životu.

Kod alineje 6, koju ću zbog javnosti pročitati: "Redovan rad je politička aktivnost političkog subjekta koji se ne odnosi na izbornu kampanju". Najmanje što predlagač zakona, kada normira, u zanatskom smislu, ne sme da učini, to je da sa jednom negacijom definiše određeni pojam. Nešto je – nije. Tako je definisano ovde. Redovan rad to nije ono što se odnosi na izbornu kampanju.'' Šta je redovan rad? Pod redovnim radom političkog subjekta se podrazumeva to, to i to, a vi kažete da je redovan rad ono što se ne odnosi na izbornu kampanju. Isto je to kod ostalih devet pojmova koje ste u ovom ''pojmovniku'' zakona definisali.

Osnovna suština i problem, ono što vidi SRS, to je sam naziv, a to je Predlog zakona o finansiranju političkih aktivnosti. Zašto to nije u stavu 1. alineja 1? Pod finansiranjem političkih aktivnosti podrazumeva se to, to, to i to. Vi to nemate. Definišete političku stranku, definišete koaliciju, definišete grupu građana, izbornu kampanju, redovan rad, izborno jemstvo itd. Promašaj. Ali, nije to prvi put, u svim zakonima koje predlažete imate takve situacije. Evo, samo zbog ''pojmovnika'' ovaj zakon treba da se povuče, da se doradi itd. Da ne govorim o drugim propustima u zakonu. Hvala.
Pored suštinskih primedbi koje je SRS iznosila poslednjih godina, posebno na predizborne aktivnosti stranaka, očekivali smo od ovoga zakona da će rešiti probleme koje imamo u praksi, posebno u predizbornim aktivnostima i izbornim aktivnostima. Uložili smo i više amandmana, evo jedan od amandmana koji predstavlja formalno-pravnu dogradnju ovog predloga zakona, međutim, ovaj amandman nije usvojen.

Član 21. odnosi se na raspodelu sredstava iz javnih izvora. Zbog javnosti ću ga pročitati: ''Sredstva iz člana 20. ovoga zakona u visini od 20% raspoređuje se u jednakim iznosima podnosiocima proglašenih izbornih lista u roku od pet dana od proglašenja izborne liste."

S obzirom da je terminološki proglašenje izborne liste nepotpuno, nejasno i pravno, treba ga menjati. Predložili smo da se umesto "proglašenje izborne liste", terminologija zameni i doda "donošenje rešenja o proglašenju zbirne izborne liste", jer je to tako definisano Zakonom o izboru narodnih poslanika.

Sad ću vam ovde pročitati i mišljenje i stav Vlade na ovaj amandman. "Vlada ne prihvata amandman iz razloga što rešenje predloženo u amandmanu nije dovoljno precizno". Gledajte, ovo što je predloženo Predlogom zakona je precizno, evo ja samo da prokomentarišem vrlo kratko. Proglašenje izborne liste, šta znači proglašenje izborne liste? Kako se to sama izborna lista samoproglasi ili se to radi na temelju određenog pravnog propisa i to radi nadležni državni organ? Šta znači vaše tumačenje, koje ste dali ovde u mišljenju, da nije precizno? Zašto nije precizno? Vaše je preciznije?

Očito da ovaj zakon nije radio ministar Marković, jer da je radio i da je učestvovao u …Hvala. (Aplauz)

(Predsedavajuća: Dva minuta. Zahvaljujem.)
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, u ime SRS podneo sam amandman na član 45. stav 2, ali pre nego što krenem na obrazloženje ovog amandmana moram ovaj stav člana 45. povezati sa odredbama člana 42. Mislim da on u osnovi opredeljuje postupanje Narodne banke u ovom slučaju. Naime, kaže se: „Korisnik bankarskih usluga i usluga lizinga ima pravo na pismeni prigovor davaocu ovih usluga ako smatra da se davalac ne pridržava odredaba zakona, opštih uslova poslovanja, dobre poslovne prakse i obaveza iz ugovora zaključenog sa korisnikom.“ Ovo su vrlo ozbiljne kvalifikacije za davaoca usluga – ne pridržava se odredaba zakona, opštih uslova poslovanja, dobre poslovne prakse i obaveza iz ugovora zaključenog sa korisnikom.
Vraćam se na član 45. Naslov iznad ovog člana je „Postupanje Narodne banke Srbije“. Znači, ovim članom stvaramo pravne pretpostavke za kažnjavanje svih davalaca finansijskih usluga koji izvrše povredu iz člana 42. koji sam pročitao.
Kada smo radili amandmane prvobitni predlog je bio da ovaj član brišemo – postupanje Narodne banke Srbije. Postupanje Narodne banke Srbije je predviđeno Zakonom o Narodnoj banci Srbije i Zakonom o bankama, i kaznena politika shodno odredbama ta dva zakona. Da li je neophodno u ovom zakonu, u smislu zaštite, propisivati kazne, ako već imamo propisane kazne tamo? Stav je Srpske radikalne stranke da nema potrebe. Vi ste ih ubacili ovde i sada kreirate sporedno zakonodavstvo, koje je uvek opasno. Zašto? Zato što ćete u nekim situacijama primenjivati odredbe Zakona o Narodnoj banci Srbije, drugi put Zakona o bankama, treći put ovo, četvrti put ćete primenjivati odredbe Zakona o zaštiti potrošača itd., što u praksi može izazvati određene probleme, nepotrebne.
Zašto je još nepotrebno? Zato što kroz neposrednu kontrolu poslovanja banaka možemo utvrditi sve ovo što ste naveli u članu 42. Mi u praksi imamo na stotine i hiljade primera kršenja odredaba zakona, kršenja opštih uslova poslovanja, dobre poslovne prakse i izbegavanja ugovornih obaveza.
Šta ste propisali u članu 45? Ukoliko davalac usluga izvrši jednu od povreda, korisnik ima pravo prigovora i prigovor se upućuje Narodnoj banci Srbije. Narodna banka Srbije u toj situaciji izriče novčanu kaznu iz člana 50. ovog zakona. U stavu 2, koji je amandmanski obrađen, kaže se sledeće – ako davalac usluge ni nakon izricanja novčane kazne iz stava 1. ovog člana ne dostavi dokaz da je otklonio nepravilnosti u roku određenom rešenjem o izricanju te kazne, NBS će mu izreći novčanu kaznu u dvostrukom iznosu itd.
Znači, davalac usluge (najčešće govorimo o bankama) učini tešku povredu, ugovorom definisanu, znači, zloupotrebljava taj ugovor, želi namerno da ostvari dobit, Narodna banka će ga kazniti. Vi ćete ga, ako se ne otkloni ovo što ste naložili rešenjem, dvostruko kazniti. To ide u nedogled.
Naš predlog je bio da to bude desetostruka kazna. Bez obzira na tu desetostruku kaznu koju smo predvideli ovim amandmanskim rešenjem, stav je SRS – ne ubacujete kaznenu politiku ovde, imate je i u Zakonu o NBS, imate je i u Zakonu o bankama, imate je i u Krivičnom zakoniku. Čak je koleginica Vjerica Radeta svojim amandmanom predložila uvođenje krivičnog zakonodavstva zbog brojnih zloupotreba. Zašto donosimo ovaj zakon ako je sve to u redu?
Problem je i obrazloženje koje ste dali uz ovaj predlog zakona. Vi utvrđujete cilj ovog zakona i kažete: „Cilj ovog zakona je unapređenje dobre poslovne prakse i fer odnos prema korisnicima finansijskih usluga“. Nema fer odnosa, zato i donosite ovo. S druge strane, kažete: „Zaštita potrošača je i međunarodna obaveza Srbije“. Kako to odjednom danas međunarodna obaveza? Zar to nismo imali pre pet, sedam, deset godina?
Onda u obrazloženju kažete: „Na osnovu Zakona o SSP, u čijem se članu 78. navodi i usklađivanje zaštite potrošača u Srbiji sa standardima EU...“. Znači, usklađivanje je izazvalo odredbe ovog zakona, ne to što je bilo na desetine i stotine hiljada kojekakvih zloupotreba od strane pružalaca bankarskih i drugih finansijskih usluga. To je to, ali opet se kasni, Sporazum je potpisan 2008. godine, danas je 2011. godina. Pojedine odredbe će stupiti na snagu tek krajem ove godine.
Ima na desetine i na stotine hiljada zloupotreba od strane bankarskog sistema, toga ste vi svesni. Medijacije koje sprovodite, posredovanje između davalaca i korisnika usluga... Obraćaju se Narodnoj banci. Sa kojim uspehom rešavate te sporove? Sa velikim uspehom? Pratim to na sajtu NBS, to nije nikakav uspeh.
Bankarski sistem, onako kako ga vi zamišljate, idealno je rešen. Banke su idealne institucije, koje zadovoljavaju potrebe građana. One treba da zadovoljavaju potrebe građana, ali ne na način kao što je to praksa u našoj državi.
S druge strane, eksguverner Jelašić je ovde u više navrata govorio o visokim kamatama u bankarskom sistemu, obrazlažući to velikim rizikom poslovanja u Republici Srbiji. Gledajte, zašto bi te strane banke, odnosno strani akcionari koji su uložili kapital ovde u naše banke, rizikovale? Neka odu sa našeg tržišta. Nijedno tržište... posebno rizična tržišta nisu atraktivna itd. Međutim, šta je atraktivno? Atraktivne su kamate. Kroz kamatni sistem se odnosi sve ono što je zdravo u ovoj državi. U kamatnoj politici EU kamate se kreću oko 3, 4, 5%. Ovde je nezamislivo dobiti kredit pod tim uslovima.
Zašto banke ulaze u rizik? Samo zato što dobijaju vrlo jeftino sredstva. Kroz depozitni sistem se ulivaju sredstva od 5, 6, 7%, a prodaju po duplo više, a nekada i desetostruko više. Vi to znate. Šta se čini od strane NBS i državnih institucija Republike Srbije da se to spreči?
Zato je sugestija Srpske radikalne stranke, ovo treba da bude vanredno stanje, jer sve je veći i veći procenat docnje u plaćanjima, posebno kod privrede. Vi ste ovde privredu isključili, pravna lica ste isključili. Najveće zloupotrebe su tamo. Nema ko da zaštiti tu privredu. Vi kažete – postoje pravnici u tim preduzećima, pa neka se oni brinu. Kako se možete sa nesavesnim poslovanjem banaka nositi? Da li se ti pravnici mogu nositi s tim? Ne mogu se nositi, jer prevashodno krivično zakonodavstvo treba to da spreči. Vi ste iz svega ovoga izbacili krivično zakonodavstvo, to je problem.
Šta je sledeći problem? Monopolizacija tržišta. Ovde su došle zapadne banke. Ako želimo slobodnu konkurenciju, ako želimo da u pravom smislu ovde negujemo bankarski sistem, ovde su morale doći sve banke koje imaju interes, pa da i one rizikuju. Zašto ne bi rizikovalo više ruskih banaka, više kineskih, više japanskih banaka? Neka i one rizikuju kao što rizikuju ove banke iz zapadne Evrope. Direktivama koje ste dobili od EU zabranjuje se ulazak tim bankama na srpsko tržište. To je osnova, to je suština problema.
Ovo što radite građanima Srbije je zloupotreba pozicije i u Narodnoj banci i u državnim institucijama Republike Srbije.
Moramo se vratiti na pravnu regulativu koju ste obradili u ovom zakonu. S obzirom na to da je manje-više u gotovo svim zapadnoevropskim državama ova materija obuhvaćena zakonom o zaštiti potrošača, i ovde je trebalo vrlo jasnim zakonskim rešenjima zaštititi potrošača. Korisnik finansijske usluge je potrošač i on mora biti zaštićen jednim zakonom.
Vi ste doneli, aktuelna vlast je donela Zakon o zaštiti potrošača, donosite zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, posle toga će doći još ko zna kakva zaštita. Kako ćete razrešiti dvostruko normiranje određenih kategorija? Zakon o obligacionim odnosima, koji je star, čini mi se, 33 godine, definisao je ovu materiju. Samo da ste primenjivali Zakon o obligacionim odnosima imali ste mogućnost da sprečite zloupotrebe u bankarskom sistemu.
Dalje, ovde imate prelamanje određenih zakonskih propisa, vezano za Zakon o Narodnoj banci, vezano za Zakon o bankama itd., hrpe zakonskih propisa koje ste sada ubacili u ovo, a u osnovi niste našli rešenje. Ovo nije rešenje, ovo neće dati rezultate.
Vi možete koliko god hoćete da normirate, ali u praksi toga nema. Praksa Narodne banke je sledeća: nema kaznene politike. Pratimo vaše izveštaje i vidimo da tamo nema... Određena kontrola postoji, ali ne postoji kaznena politika. Slušajte, kada vi kažete u zakonu da se korisnik bankarske usluge može obratiti Narodnoj banci u smislu zaštite zbog nepridržavanja odredaba zakona, to je grubo kršenje pravnog sistema... Nepoštovanje opštih uslova poslovanja, dobre poslovne prakse i obaveza iz ugovora zaključenog sa korisnikom, to je kršenje zakonskih propisa. Ako tu nema kazne... Pa, gledajte, ode dete u samouslugu i ukrade neku stvar, pa će biti kažnjeno; sledeći put završiće u zatvoru, bez obzira na to što je maloletno. Tako je i sa građanima.
Ali, ovde, na desetine ugovora, vi ste svesni toga, kršenje, kršenje, kršenje itd. Ali, nije u tome problem, problem je obim tog kršenja i problem je obim zaduženosti pravnih i fizičkih lica. Pravna lica, prema podacima koje dobijamo iz Narodne banke i Udruženja banaka, zadužena su oko 12,5 milijardi, građani preko pet milijardi evra. Sedamnaest i po milijardi evra ovog trenutka je zaduženost građana i privrede Srbije! U kojim uslovima se to može normalno vratiti? Samo u prirodnom ambijentu koji će stvoriti država. Da li država stvara ambijent da se normalno radi i privređuje? Ne stvara, i zbog toga postoji bojazan.
Srpska radikalna stranka smatra da je ovo ključni zakon. Ovaj zakon je morao daleko ranije da se donese i morao je biti daleko ozbiljniji u smislu kaznene politike. Ovde ste predvideli kazne, to će biti kasnije u razmatranju, kazne su minimalne. Zašto su kazne minimalne? Zato što ih ne smete kažnjavati, to je osnovni problem, to je suština svega. Hvala.
Gospodine Šoškiću, mislim da se možemo složiti sa vašim rečima vezanim za visinu kamatne stope, da je ona uslovljena raznim elementima, pa i rizikom koji donosi poslovanje u našoj državi. Da kažemo da je to opravdano, nije opravdano, ali vi to tako obrazlažete. Ali, postoje određene takse i naknade koje banke naplaćuju, koje nisu vezane za razna stanja, pa ni za rizik države. To se naplaćuje pa se naplaćuje. Bankarska usluga, u vidu određene naknade koju naplaćuje banka, ista je ovde, u Mađarskoj, Engleskoj, SAD.
Podsetiću vas na jednu izjavu našeg premijera Cvetkovića. U Njujorku, na jednoj plenarnoj sednici u organizaciji UN, vezano za strategiju izlaska iz krize, on je napomenuo da imamo šest-sedam puta veće naknade, veće takse nego banke u matičnim državama. Je lʼ to nije bilo dovoljno da se nešto preduzme i da se ograniči?
Vlada kaže da je rizik velik u našoj državi, ali ovde nema rizika. To je posao, pa je posao, pa se radi. Zašto je to šest do sedam puta više nego u Nemačkoj, Mađarskoj itd? Uzmimo region, pa, naše kamate su duplo veće nego u BiH. Naše naknade su tri, četiri, pet puta veće nego u BiH. Zašto to? Zašto to ne komparirate?
Kada nam obrazlažete ovaj zakon, to je obaveza, gde su vam efekti zakona? Šta ćemo dobiti sa ovim zakonom? Koliko će se smanjiti naknade, takse i cene usluga bankarskog sistema? Niko ne zna. Znaju samo banke, one diktiraju uslove. To je vama jasno, vi ste eksponent te politike.
Vodite računa o građanima Srbije; ne mogu, nema više odakle. Videćete šta će biti za godinu dana, za dve godine, s obzirom na teško ekonomsko stanje, na socijalnu bedu, nemogućnost povratka. Sada korigujete minimalno zaduživanje, dižete; građani će se moći zadužiti za otprilike celu platu, sem malog procenta. To je smrt za građane, jer nema druge, sporedne linije koja će zaštititi građanstvo od zloupotreba, zelenašenja i drugih stvari koje čini bankarski sistem.
Dame i gospodo, uvaženi građani Srbije, evo, po drugi put danas daću obrazloženje ovog amandmana.
Naime, amandman se odnosi na član 4. Član 4. definiše delatnost preduzeća. U odnosu na neka vremena pre petnaest, dvadeset i više godina u pravnom sistemu delatnost preduzeća se liberalnije definiše. U svakom slučaju, to je dobro sa privrednog aspekta i radi privrednog ambijenta, ne treba više onoliko formalnosti koliko je nekada trebalo, ali predlagač zakona je, stav je SRS, učinio predlog koji je manjkav. Razmatrajući sve odredbe ovog zakona i ovaj član smo uzeli u razmatranje i predložili potpuno drugu definiciju delatnosti.
Naime, predlagač u svom predlogu kaže sledeće: „Društvo ima pretežnu delatnost, a može obavljati i sve druge delatnosti koje nisu zakonom zabranjene, nezavisno od toga da li su određene osnivačkim aktom, odnosno statutom.“ Mi smo u amandmanu delatnost definisali na potpuno drugi način i rekli smo sledeće: „Društvo obavlja sve delatnosti koje su određene osnivačkim aktom, odnosno statutom, a koje nisu zakonom zabranjene.“
Šta je suštinska razlika? Suštinska razlika je u tome da delatnost preduzeća mora biti definisana. Gde definisana? U osnivačkom aktu. Nebitno je da li su pretežne itd. U savremenim uslovima poslovanja, u savremenom ambijentu preduzeća vrlo brzo menjaju delatnost; tako sem pretežne delatnosti preuzimaju neke druge delatnosti kojima se bave sporadično, u većinskom delu itd. Velika je dinamika, posebno kod manjih preduzeća i s tog aspekta je bitno, a i s aspekta društvene kontrole i odgovornosti i rizika u poslovanju, da svako preduzeće u svom osnivačkom aktu mora imati definisana pravila ponašanja i u formalnom smislu definisanu delatnost kojom se bavi. Ovakvom formulacijom vi ćete samo u formalnom smislu zadovoljiti potrebe osnivačkog organa. Dobićete odobrenje nadležnog organa za registraciju i posle toga je nebitno.
U obrazloženju mi kažete sledeće: „Predloženi amandman se ne prihvata jer bi se njime otišlo korak unazad u odnosu na praksu da se u osnivački akt, odnosno statut ne unose sve delatnosti kojima se društvo bavi, već samo pretežna delatnost. U suprotnom, vratili bismo se na praksu nepreglednog nabrajanja delatnosti društva u tim aktima i stalnog aneksiranja tih akata kad god bi neka delatnost kojom društvo želi da se bavi nedostajala na tom spisku.“
Nema tu nepreglednih spiskova delatnosti, samo ona delatnost kojom se bavi to društvo. Evo i konkretnog primera: inspektor dolazi u kontrolu i normalno je da traži akte preduzeća; u aktu preduzeća stoji, recimo, trgovačka delatnost. U međuvremenu je preduzeće promenilo jednu, dve ili možda pet delatnosti. Šta je zadatak inspektora? Da kontroliše shodno aktu. Akt može biti rešenje nadležnog organa i neki osnivački akt. I u jednom i u drugom je trgovačka delatnost. Preduzeće se više ne bave trgovačkom delatnošću. Šta sad inspektor da radi? Kako da izvrši kontrolu? U aktima preduzeća stoji samo ova delatnost.
Ministre, još jednom razmislite o ovom predlogu. Mislim da je ovo celishodno i zakonito, nećete imati problema u praksi. Jer, u praksi će sigurno inspekcijski organi naići na ovaj problem koji sam spomenuo. Hvala.
Ovaj amandman je gotovo identičan sa prethodnim. Zbog javnosti, bitno je ukazati da je vezan za član 13. Predloga zakona o privrednim društvima, koji govori o ništavosti osnivačkog akta. Član 14. je nastavak ovog člana i kaže da ništavost osnivačkog akta utvrđuje nadležni sud. Predlog Srpske radikalne stranke je da se posle reči „privredni sud“ dodaju reči „na predlog organa nadležnog za registraciju privrednih subjekata“.
Zašto je to bitno? Bitno je da se iz pravnog prometa povuku sva pravna lica koja nemaju urednu dokumentaciju i koja nemaju sve ono što je neophodno, shodno zakonskim propisima, da bi bila u pravnom prometu. Ko je taj ko u ime društva, ko ima javni interes da brine o tome da iz pravnog prometa isključi sve one koji su nezakonito u pravnom prometu? Prevashodno Agencija za privredne registre. Ona treba da bude ta koja će čistiti pravni promet od lica koja nisu... Nema drugog organa. Mogu to biti inspekcijski organi itd.
U obrazloženju za odbijanje ovog amandmana kažete sledeće: „Predloženi amandman se ne prihvata, jer postupak za utvrđivanje ništavosti osnivačkog akta pokreće zainteresovano lice tužbom, a ne predlogom.“ Koje je to zainteresovano lice? Ko će biti zainteresovano lice da kontroliše u Agenciji da li je neki akt ništav ili nije? Da li će iko normalan otići tamo i kontrolisati to? Neće niko, ali država mora. Državni organ koji prima, koji izdaje državna rešenja, državna akta u obavezi je, to je javni interes tog organa, da interveniše i da pokrene.
Sve što je dalje definisano članom 14, stav 2. i dalje, u redu je. Društvo mora imati mehanizam uklanjanja lica kojima nije mesto u pravnom prometu.
Ministre, još jednom vas molim da razmotrite ovo, mislim da nije loš predlog, da ćemo upotpuniti ovu prazninu koju ste napravili jer niste definisali. Nema zainteresovanih lica, neće se niko upuštati u to, neće niko zbog toga što je to formalan postupak, zato što je to sudski postupak, zato što mora gubiti vreme, gubiti sredstva da bi pokrenuo taj postupak. Neće to niko. Ko je zainteresovano lice, sem države, da uđe u taj postupak?
Ministre, mislim da niste u pravu zato što ne samo ovaj član, nego na desetine, rekao bih čak i stotine, od šeststo članova, trista članova ne pripada zakonskoj regulativi. Zašto? Zato što ulazite, evo sad konkretno o ovome, ulazite u oblast finansija. Ovo je zakon o privrednim društvima, koji reguliše statusna pitanja. Finansije, način poslovanja, izvlačenja itd., to je stvar drugih zakonskih propisa, odnosno, u ovom slučaju, to se reguliše unutrašnjim aktima preduzeća i finansijskom regulativom. Ovde ne kaže da je ovo materija kojom se regulišu način poslovanja privrednih društava i uslovi poslovanja, pa sada vi u pravnoj proceduri normirate sve ono što preduzeće može i što ne može u finansijskom  smislu. Drugi zakonski propisi to regulišu, tako da to ne prihvatam.
Kada smo razmatrali odredbe ovog zakona, SRS i članovi ovog parlamenta koji su radili na ovoj materiji pronašli su najmanje trista članova... pola od ovih odredaba koje definišu materiju koju ste obradili Predlogom zakona ne pripada materiji zakona. To je naš stav i možemo tačno reći, od člana do člana, koji tu ne pripada. Nismo se mogli upustiti u takvu duboku izmenu zakonskih propisa; gledali smo stvarno na suštinu i dozvolili predlagaču da ostane. Nismo dublje išli u brisanje zakonskih propisa i sugestija, jer, prvo, po Poslovniku to ne možemo, a s druge strane, mislim da nije racionalno. Generalno, ocenjujemo da mnogobrojni predlozi članova ne pripadaju zakonskoj regulativi i trebalo bi ih izbaciti iz ovog zakona. Vi ste se opredelili za ovo. Nažalost, tako je.
Kolega Jojić je predložio da se u članu 25. stav 2. briše. Stav 2. kaže: „Društvo može uz poslovno ime da upotrebljava grb, zastavu, amblem, oznaku ili drugi simbol Republike Srbije ili strane države, domaće teritorijalne jedinice i autonomne pokrajine, međunarodne organizacije, uz saglasnost nadležnog organa te države, domaće teritorijalne jedinice i autonomne pokrajine ili međunarodne organizacije.“
Mislim da je štetno da se dozvoli privrednom društvu da zloupotrebljava državne simbole. Grb, zastava i drugi državni simboli su od posebnog društvenog značaja sa aspekta državnih interesa i državnog značaja znamenja i štetno je dozvoliti privrednim subjektima da oni koriste ta znamenja.
S druge strane, iz ovog konteksta ne vidim da se tu traži saglasnost države Srbije, samo se traži saglasnost teritorijalne jedinice, autonomne pokrajine itd. Znači, državne simbole slobodno mogu upotrebljavati.
U odgovoru gospodinu Jojiću vi kažete sledeće: „Amandman se ne prihvata s obzirom da je neophodno propisati u kojim slučajevima je upotreba predmetnih znakova i simbola dozvoljena kako bi se izbegla različita tumačenja i potencijalne zloupotrebe.“ Upravo govorimo o potencijalnim zloupotrebama. Radi se o najznačajnijim znamenjima države koja će privredno društvo zloupotrebiti. Nije mesto državnim simbolima na aktima privrednih društava i štetno je ići sa ovakvom formulacijom.
Nažalost, vi ste odbili ovaj amandman. Mislim da treba da ga prihvatite, ministre, razmislite dobro, baš zbog zloupotreba koje ovde spominjete. Hvala vam.
Iz konteksta pravne norme koja je ovde predložena ne proizilazi da država Srbija daje saglasnost. Saglasnost daje nadležni organ te države (misli se na neke druge države), domaće teritorijalne jedinice (država nije domaća teritorijalna jedinica) ili autonomne pokrajine ili međunarodne organizacije. Pravna norma je tako napravljena da ne proizilazi iz ovog konteksta predloženih reči da se saglasnost države daje na mogućnost korišćenja tih simbola. S druge strane, bez saglasnosti ne možete upotrebiti ni grb drugog pravnog lica. To je zloupotreba simbola tog pravnog lica.
U pravnom smislu je nepotpuno. Imate još dovoljno vremena, taj kontekst se može usaglasiti, imate naš predlog, imate...