Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Donka Banović

Govori

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, želim da se osvrnem na deo ekspozea kandidata za predsednika vlade gospodina Mirka Cvetkovića koji se tiče spoljne politike. Hoću da ukažem i na neka otvorena državna pitanja koja nisu ni spomenuta.
Vi nama niste rekli ništa, pa ću ja vama da objasnim u ime Demokratske stranke Srbije i Nove Srbije kako se vodi jedna odgovorna spoljna politika. Sama spoljna politika države ne sme biti partijska, a svedoci smo da je u poslednje vreme bilo pokušaja da ona bude svedena upravo na to.
Vlada Republike Srbije ne sme biti puki izvršilac spoljne politike koju utvrđuje kabinet Borisa Tadića. Tokom poslednje decenije prošlog veka smo videli da kombinacija slabe vlade, u kojoj nema autentične ideje, i dominantnog predsednika Republike nije donela dobrobit državi, naprotiv.
S obzirom da se Srbija nalazi u teškom međunarodnom položaju zbog pitanja Kosova i Metohije, država mora imati jasnu spoljnu politiku. Njen temelj mora biti što širi dogovor svih političkih činilaca. Nedavno smo imali prilike da vidimo da je moguće napraviti određene pomake i osnažiti naš međunarodni položaj ukoliko je naša politika jedinstvena, a i da je moguće oslabiti naš položaj ukoliko se spoljna politika koristi u partijske, predizborne i marketinške svrhe.
Dakle, spoljna politika o ključnim državnim pitanjima, posebno pitanju Kosova i Metohije, mora biti usaglašavana u Narodnoj skupštini, kako bismo u ovoj oblasti izbegli autokratiju i jednostrana mišljenja. Borba za Kosovo i Metohiju u okviru UN podrazumeva dalju saradnju sa državama koje se zalažu za poštovanje Rezolucije 1244.
Moramo se boriti protiv rekonfiguracije misije Ujedinjenih nacija u smislu bilo kakvog institucionalnog uvođenja misije Euleks, jer je njen krajnji cilj sprovođenje Ahtisarijevog plana. Dakle, država ni pod kakvim uslovima ne sme da prihvati misiju Euleks
Moramo nastaviti napore za oživljavanje dijaloga o statusu Kosova i Metohije, koliko god to u ovom trenutku izgledalo teško. Moramo se kao država boriti da se kroz sistem Ujedinjenih nacija prihvate rezultati izbora koje je Srbija sprovela na Kosovu i Metohiji 11. maja, kao i nedavno konstituisana srpska skupština na Kosovu i Metohiji.
U ovom trenutku ne treba vraćati naše ambasadore koji su povučeni iz zemalja koje su priznale lažnu državu Kosovo. Ukoliko bi se suspendovao deo Akcionog plana i naši ambasadori vratili u zemlje iz kojih su povučeni, to bi bio signal i drugima da zapravo neće biti nikakvih posledica ukoliko priznaju nezavisnost Kosova i Metohije.
Srbija mora da pokrene spor pred međunarodnim sudom pravde protiv onih država koje su prekršile međunarodno pravo. To ni na koji način ne ugrožava ekonomske i druge interese koje naša zemlja ima u saradnji sa privrednicima iz tih zemalja, jer naš pravni sistem mora garantovati potpunu pravnu i svaku drugu sigurnost svima.
Ne smemo biti pasivni, već se moramo boriti da više ni jedna zemlja ne prizna lažnu državu Kosovo. Uopšte naš nastup u međunarodnim forumima i organizacijama mora biti usmeren na očuvanje integriteta Srbije. Moraju se sprečiti pokušaji da se predstavnici privremenih institucija Kosova i Metohije tretiraju kao predstavnici suverene države. Dakle, prioritet mora da bude sprečavanje prijema Kosova u međunarodne organizacije i institucije.
Integracija Srbije u Evropsku uniju jeste nešto što podržavaju sve političke stranke koje danas sede u ovoj Narodnoj skupštini, ali se mora kroz otvoren dijalog razjasniti kako EU vidi pitanje Kosova i Metohije, posebno u svetlu činjenice da je 20 od 27 država priznalo nezavisnost Kosova. Dijalog ne bi predstavljao gubitak vremena jer on ne sprečava Srbiju da istovremeno ispunjava standarde. Ispunjavanje standarda mnogo više zavisi od efikasnosti svih struktura u državi.
Da vas podsetim, a posebno želim da podsetim gospođicu Jerkov, koja je Vojislava Koštunicu pre podne nazvala antievropejcem. Odavno nisam čula veću glupost u ovoj sali. Dakle, podsećam sve da je prva vlada, na čijem je čelu bio Vojislav Koštunica, dobila pozitivnu studiju o izvodljivosti, a tokom mandata iste vlade obavljen je najveći deo pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju.
Ne sme se dozvoliti da Brisel, pod regionalnom saradnjom, Srbiji nametne obavezu saradnje sa lažnom državnom Kosovo. To je isto kao da vam kažu - morate da sarađujete sami sa sobom.
Kada je u pitanju regionalna saradnja posebno je važno obratiti pažnju na razvoj specijalnih i paralelnih veza sa Republikom Srpskom, a u skladu sa Dejtonom. Moramo poštovati i Dejtonski i Ohridski sporazum, ali te sporazume moraju poštovati i drugi koji su neposredno zainteresovani.
Ova dva sporazuma, kao i Rezolucija 1244, predstavljaju kamen temeljac stabilnosti u regionu. Dakle, poštovanje granica je osnov za kvalitetnu regionalnu saradnju, jer samo ako su granice stabilne region može da napreduje.
CEFTA je veoma značajan ekonomski mehanizam kojim je moguće unaprediti regionalnu saradnju, ali Srbija mora da pruži prednost onima koji poštuju integritet Srbije, a da zadrži određenu rezervu i mere prema onima koji to ne čine.
Moramo insistirati na našim spoljnopolitičkim adutima, kao što je sporazum Trajkovski-Koštunica, potpisan 2002. godine u Skoplju, o demarkaciji granice SRJ i Makedonije. Treba upozoriti naše susede da se moraju držati preuzetih obaveza, a ne vući jednostrane poteze, sarađujući sa onima koji nemaju nadležnosti po tom pitanju.
U bezbednosnom smislu moramo insistirati na vojnoj neutralnosti Srbije, koristeći Partnerstvo za mir kao dovoljnu meru bezbednosnih integracija. Sa druge strane, ne smemo slati naše vojnike u međunarodne misije, osim ukoliko nisu pod pokroviteljstvom UN, a i tada se mora dobiti saglasnost Narodne skupštine.
Moramo insistirati da se KFOR na Kosovu i Metohiji drži isključivo svog mandata i da štiti Srbe i nealbance, a ne da bude promoter nezavisnosti.
Dakle, gospodine Cvetkoviću, pred vama su veliki izazovi, a najveći je da posle vašeg mandata Srbija ne bude manja za 15% svoje teritorije i to sve zbog članstva u Socijalističkoj internacionali. Nisam pogrešila organizaciju. Poslanički klub DSS i NS smatra da ova vlada neće doneti ništa dobro Srbiji, pa prema tome nećemo ni glasati za vaš predlog.
Poštovane kolege, podnela sam amandman na član 3. Predloga zakona, koji nosi naziv: Ministarstvo spoljnih poslova. Tu je opisan delokrug rada i nabrojani su svi oni poslovi državne uprave koje obavlja Ministarstvo spoljnih poslova.

U desetom redu tog člana piše da Ministarstvo spoljnih poslova priprema učešće predstavnika Republike Srbije na međunarodnim konferencijama ili pregovorima za zaključivanje međunarodnih ugovora.

Ovim amandmanom predlažem da se posle reči "međunarodnih ugovora" dodaju reči: "vodeći računa o očuvanju teritorijalnog integriteta Srbije".

Predloženi amandman polazi od ustavne obaveze čuvanja teritorijalnog integriteta države, kao i od rezolucija usvojenih u Narodnoj skupštini Republike Srbije.

S obzirom na činjenicu da je nelegalno proglašenu nezavisnost od strane privremenih kosovskih institucija priznao određeni broj država, neophodno je osigurati da u svim bilateralnim i multilateralnim ugovorima koji se sklapaju sa državama i međunarodnim organizacijama Kosovo i Metohija bude tretirano kao sastavni deo Srbije.

Takođe je neophodno posebno pripremati naše predstavnike za diplomatsku reakciju u eventualnim situacijama u kojima bi se mogli susresti sa pokušajima da se predstavnici privremenih kosovskih institucija predstavljaju kao sagovornici iz jedne suverene države.

Neki će reći da ovaj amandman nije potreban i da se podrazumeva. Odnosno, da se podrazumeva da će se Vlada, velika koalicija svenarodnog pomirenja, svakako boriti za očuvanje teritorijalnog integriteta Srbije. Međutim, posle iskustva koje imamo iz predizborne kampanje i potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u propagandne svrhe i u nevreme, ništa se više ne podrazumeva.

Stoga smatram da i u ovom zakonu treba da se naglasi da niko ne sme da potpiše nijedan papir koji direktno ili indirektno ugrožava teritorijalni integritet Republike Srbije jer niko od nas ne zna koliko još ima mastila u onom čuvenom penkalu Božidara Đelića i šta će on to još u budućnosti potpisivati.
Poštovano predsedništvo, poštovani narodni poslanici, u ovakve situacije se dolazi kada se ne poštuje procedura koja je propisana.
Juče smo govorili o jednom problemu koji se pojavio, gde su narodni poslanici izrazili sumnju da je podnet amandman i da on putuje sedam sati do narodnih poslanika, a da su neki drugi narodni poslanici taj amandman dobili na vreme. To je bilo toliko beznačajno da je predviđalo da se briše čitavo jedno ministarstvo, i to Ministarstvo za ljudska i manjinska prava. Dakle, juče nije ispoštovana procedura.
Danas vidimo da je to povučeno. O tome ćemo dakle razgovarati kada budu na redu izmene i dopune Zakona o ministarstvima. Takođe smo danas spomenuli da gospodin Vlatko Ratković ovde sedi u farmericama, a on je prekršio Poslovnik o oblačenju, odnosno postoji procedura.
Čini mi se da smo prošle godine tačno napisali i propisali kako narodni poslanici i narodne poslanice, dakle i muškarci i žene, mogu da se oblače i da takvi dođu u Narodnu skupštinu. Ako se sećate, čini mi se da smo mi 2005. ili 2006. naterali jednog ministra, Mlađana Dinkića, zato što je bio u Skupštini i branio neki zakon, on je bio predlagač, odnosno Narodna skupština mu nije dozvolila da nastavi da brani taj zakon dok nije otišao. Napravili smo pauzu, čovek je otišao kući, presvukao se, nije došao u farmerkama, došao je u odelu.
Dakle, mi smo tada imali toliko dostojanstva, kao Narodna skupština, da ne dozvolimo jednom ministru, predstavniku najvišeg organa izvršne vlasti, da nama ovde u farmerkama izlazi za govornicu. Znači i tu je prekršena procedura.
Treće, gospodin Ratković nije poslanik koji u prošlom sazivu nije imao iskustva u radu. On je bio predsednik ovog odbora i u prethodnom mandatu. Gospodin Ratković zna kakve su obaveze onog narodnog poslanika koji prihvati da bude predsednik nekog odbora.
Dakle, ukoliko 50 minuta sednica nije počela, a narodni poslanici su možda mogli da čekaju još 50 minuta, međutim, bila je zakazana sednica Narodne skupštine, dakle nisu mogli da sede i da čekaju kvorum unedogled. Bio je red, to gospodin Ratković odlično zna, da kaže sekretarima ili službi koja je bila prisutna tu, da pozovu sve narodne poslanike, jer će se nastaviti sednica.
Kada se ne poštuje procedura, kad ne poštujete ono što sami napišete i propišete, onda ćete stalno imati razloga da sumnjate da je u pitanju neko podmetanje. Kada ispoštujete proceduru i sve ono što ste sami propisali, onda se ovakva situacija neće pojavljivati.
Mi zaista imamo osnova da sumnjamo da ste vi nas prevarili. Ovde ste nam pročitali imena. Čujem da neki poslanici koji su bili izvan sale kažu da ste vi to završavali sada za šankom. To je možda bila insinuacija koja nije u redu, ali nas ipak niste razuverili.
Hvala. Morate priznati da je gospođa Đukić-Dejanović potpuno upravu. Ona je odgovorila na naše pitanje gde je gospodin Boško Ristić, zato što bi njegovo prisustvo ovde bilo jako važno, pre svega zato što Predlog zakona o izmenama i dopunama drugog zakona su ovde predložili narodni poslanici, i to njih 122. Oni su se dogovorili da ovlašćeni predstavnik, u ime svih njih, bude upravo gospodin Boško Ristić.
Znam da se dešavalo da raspravljamo o zakonima, a da tu nisu ministri, recimo, koji i predlažu te zakone i uvek se opozicija bunila, nekad se i pozicija, odnosno i vlast se bunila, zato što je jako važno da čuju argumente.
Govorim o članu 2. Predloga zakona. Ako ste primetili ili brojali tu ima oko 6 amandmana na taj član. Oni se otprilike svode na isto. Gospodin Maraš ima predlog da se taj član briše, a gospodin Aligrudić, oni su obojica pravnici, predložio je da se kroz taj tekst to vrati na rešenje koje sada postoji u postojećem zakonu. Imam jedan treći predlog, mada nisam pravnik, a znam da to pravnici možda malo bolje znaju - da se povuče kompletan Predlog zakona.
Niste mnogo menjali. Dakle, tu je svega par članova izmenjeno, ali se sve to zaista i drastično menja. Da li vi razmišljate o tome šta će se desiti ukoliko ovaj prvi potpredsednik odnosno zamenik predsednika Vlade ne bude zadovoljan ili njegova stranka i koalicija ne budu zadovoljni u jednom trenutku, pa on podnese ostavku?
Da li to znači da je, u žargonu, Vlada pala, pošto se na njega prenose sva ovlašćenja koja ima i predsednik Vlade?
Dakle, to je neka šizofrena situacija. Nadam se, radi zemlje u kojoj živim, da do toga neće doći. Ali je to takođe i jedan mehanizam i smrtni zagrljaj, da tako kažem, i način na koji može da se ucenjuje većina koja će činiti tu vladu.
Dakle, ovaj predlog zakona u stvari uvodi stvaranje jedne dvoglave ptice. Onda, kada razmislite, s obzirom da predsednik Vlade ima i zlatni glas, onda to i nije više dvoglavo neko stvorenje, nego čak i troglavo.
Da je tu gospodin Ristić možda biste se i vi sastali, pa malo i razmislili šta će se desiti ukoliko prvi potpredsednik, ili da ga sada nazovemo i zlatni potpredsednik, zaista podnese ostavku?
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovano predsedništvo, otkako je počela konstitutivna sednica, pa je sada nastavljeno sa ovom drugom vanrednom, stalno se govori o tome kako je koalicija DSS-NS ljuta, bože moj, na koaliciju oko SPS-a zato što nismo napravili dogovor oko buduće vlade. Mogu da vam garantujem da koalicija DSS-NS nije ljuta. DSS-NS je samo ljuta na vas, a mislim i da su mnogi građani koji su glasali za vas, a bogami i za DS i koaliciju oko nje, što ste u predizbornoj kampanji govorili nešto, a kada je došlo do toga da se razgovara o vladi, onda ste imali neke druge prioritete.
Ko ne zna, to se zove spinovanje. Vi ste, očito, angažovali veoma dobre doktore za spinovanje, zato što se u kampanji govorilo o tome da je prioritet vaše koalicije očuvanje integriteta Srbije, odnosno očuvanje Kosova. Nisam učestvovala u pregovorima, s tim što znam da potpredsednik moje stranke jeste; kada se ispostavilo da se neke stvari nisu mogle dogovoriti, onda ste krenuli da spinujete građane Srbije sa nekim drugim parolama. Znate, pojavila se parola "evropska socijalno odgovorna vlada", kao da su ove prethodne dve bile evropski neodgovorne vlade. Podsećam vas da ste i u jednoj i u drugoj vladi Vojislava Koštunice učestvovali svi. Dakle, i prethodne vlade su bile socijalno odgovorne. No, treba vam dati vremena, pa ćemo da vidimo koliko će to vaše spinovanje o socijalnoj odgovornosti zaista biti istinito. O tome imamo vremena da razgovaramo.
Sada ide drugi spin koji govori o nacionalnom poverenju, odnosno pomirenju. Možda je bolje bilo ovo - nacionalno poverenje. Mi nismo u svađi ni sa kim. Predsednik vaše stranke, Ivica Dačić, zna simpatično ovde da izađe i da kaže "šta se bunite, svi ste sa SPS vršili vlast". Tačno! I 2004. je SPS bio jako dobar partner prvoj vladi Vojislava Koštunice, u kojoj su učestvovali i G17 plus; doduše, vi ste davali manjinsku podršku i bili ste pouzdan partner. Mislim da mogu u ime svog poslaničkog kluba da vam se zahvalim na toj saradnji. Bili ste korektni.
Osvrnula bih se i na jednu kolumnu, imamo mi ovde jednog kolegu koji piše, ne smem da kažem ime novina, bilo bi reklamiranje, ali ima kolumnu. On piše o tome šta se dešava u Narodnoj skupštini. Poslednji članak je "Ljubomorni muž", a propo ove priče kako je koalicija DSS-NS bogzna kako ljuta na koaliciju SPS. To je njegov utisak posle ovih naših zasedanja, da ovde postoji jedan ljubomorni muž. Pre bih rekla da bi to mogao da bude ljubomorni mladoženja, ako je već tako hteo, da bismo bili precizni, zato što DSS-NS nije bila u braku sa SPS. Mi smo se zabavljali, evo, SPS je nama pomagala, znači, možemo da kažemo da je to bila nama devojka.
Međutim, ljubomorni muž, znači, nije, prvo, ljubomorni muž; sada postoji neki drugi delija ili potencijalni mladoženja koji toj devojci nudi bolje uslove.
Molim vas, nema ljutnje, neka vam je sa srećom. Molim vas, znate, vređa zdrav razum, ne nas, mi se bavimo politikom i ne znam da li mi više i imamo razuma i razloga da se ljutimo, jer nam je sve jasno šta se dešava. Vređate zdrav razum građana i to ne samo onih koji su glasali za DS koaliciju, za SPS koaliciju, prestanite da nam vrtite neke priče samo da biste opravdali neke svoje postupke.
Dakle, budite pošteni i kažite, molim vas, mi smo izabrali ovog mladoženju. On nama nudi mnogo bolje uslove od ovog drugog. Budite pošteni. Mogu da kažem da je gospodin Dragan Marković bio najpošteniji, on je i pre nego što su počeli pregovori rekao - znate šta...
(Predsednik: Prekoračili ste vreme.)
... ja sam veliki pobornik Evrope i želim da idem u Evropu, znači, ja sa ovim mladoženjom ili sa ovom koalicijom uopšte ne želim da razgovaram. Nema ljutnje, vi ste izabrali, ali, molim vas, nemojte da govorite neistine.
Poštovani narodni poslanici, poštovani doktore Krkobabiću, zamolila bih vas da se ubuduće obraćate s poštovanjem dok ste na mestu predsedavajućeg Narodne skupštine, da se s poštovanjem obraćate svim narodnim poslanicima. Sedim negde u predzadnjem redu i ovaj vaš prst pretnje doživela sam kao ličnu pretnju.

Mislim da je i čitav moj red doživeo to ovako kao jednu pretnju. Prosto, kada vi sedite tu i dajete takve neke signale ili znake, mi ne znamo na koga se to odnosi.

Tako vas molim da ubuduće izađete ovde i da nam kažete sve što želite, a ne da mi strepimo i da razmišljamo o tome kome je upućena ta pretnja.

Drugo, još nešto ću vas da zamolim. Član sam Stalne delegacije u Savetu Evrope. To sam, evo, godinu dana i možete da proverite da Donka Banović, narodni poslanik iz Demokratske stranke Srbije, nikada nije bio odsutan. Dakle, prisustvovala sam svim zasedanjima i svim sednicama Komiteta.

Danas se već provlači, odnosno na putu do Skupštine, u autu, na radiju sam čula, kako jedna naša stanica, koju moderno zovemo "srpski si-en-en", a tvrdim, da trenutno u Savetu Evrope ne postoji ni jedan član iz srpske delegacije, odnosno tamo se niko od nas ne nalazi.

Molim da vi objasnite građanima i to odmah, da izađete ovde lepo i da objasnite - zašto članovi srpske delegacije nisu u Savetu Evrope? Danas u 14 časova održava se sednica Komiteta za ljudska prava i pravna pitanja. Na toj sednici je bilo apsolutno neophodno da prisustvuju članovi srpske delegacije, zato što se odlučuje o tome ko će biti izvestilac teme koja je veoma važna za Srbiju, a to je - da se istraži šta se desilo sa nestalim Srbima tokom NATO bombardovanja i da li je bilo zaista trgovine ljudskim organima.

Zahvaljujući tome što ste vi ovu sednicu zakazali navrat-nanos i još uvek nam niste objasnili zašto je to bilo toliko hitno, niko od naših članova danas ne prisustvuje tom komitetu. Dakle, prvo, postoji opasnost da se to uopšte ne stavi na dnevni red Saveta Evrope, odnosno da Savet Evrope uopšte ne uđe u tu materiju, a da ne kažem da je sramota što danas niko od nas nije tamo.

Lično ne želim da snosim nikakvu odgovornost zato što nismo u Savetu Evrope danas. Mi smo bili, naravno, neobavešteni i preko SMS-a smo saznali da treba da dođemo ovde danas, da bismo onda saznali da ste vi napravili ovu neprincipijelnu "semafor koaliciju". Gospodine, vi niste dobili glasove građana da pravite "semafor koaliciju", tako da biste mogli odmah, pre nego što počne ta tačka dnevnog reda, svim građanima, a i nama lično, da objasnite koji to principi spajaju ove boje na semaforu.
Gospodine doktore Krkobabiću, vama se, recimo, izvinjavam, jer sam vas zamolila da se vi nama obraćate s poštovanjem, a to podrazumeva i to da, kada vam lepo postavimo nekoliko pitanja na koja želimo da dobijemo odgovore, dok sedite i dok ste predsedavajući vi ste dužni da nam date i odgovore. Drugo, zamoliću i kolege da se mi jedni drugima takođe obraćamo sa poštovanjem.

Dakle, to što sada postoji desna i leva strana, i to veoma leva, ne znači da te dve strane treba i da se svađaju. Kolegu bih sa leve strane takođe zamolila da se s poštovanjem obraća koleginici sa desne strane i uopšte semafor koaliciju da vodi računa kako se ponaša.

Još jednom ću da ponovim, ako vi niste čuli ono što smo mi rekli, da mi želimo da vi nama odgovorite, a i da odgovorite i građanima Srbije, zašto je ova sednica tako sazvana na brzinu. Zašto članovi srpske delegacije ne prisustvuju veoma važnim sednicama danas u Savetu Evrope.

Opet vam kažem, danas će mediji na sva zvona da udaraju kako poslanici ne rade svoj posao kako treba i kako Skupština izabere delegaciju, a onda se ta delegacija ne nalazi tamo gde treba da bude, kada se rešavaju veoma važna pitanja po Republiku Srbiju.

Dakle, mislim, kolege, da mi ne treba da nastavimo dok ne dobijemo odgovore od gospodina predsedavajućeg na ova pitanja.
Hvala, gospodine predsedavajući, takođe, molim da i vi ne izazivate replike. Poštovane kolege narodni poslanici, imam osećaj da smo potpuno zamenili činjenice i teze. Dakle, mi ovde govorimo o ljudima kao da oni imaju neki izbor.
Ovaj sporazum glasi – Sporazum između Republike Srbije i Evropske zajednice o readmisiji lica koja nezakonito borave. Postoje različiti podaci, od ministra unutrašnjih poslova smo čuli da ima otprilike 47 hiljada ljudi koji nezakonito borave.
Tim ljudima je ili odbijen zahtev za azil, ili im je ukinuta privremena pomoć, a koja im je bila dodeljena kada su oni napuštali prostore bivše Jugoslavije.
Dakle, ne možete da osporite pravo svakoj zemlji da reguliše pitanje boravka na svojoj teritoriji i to je pravo svake zemlje. Takođe, ne možete da kažete da Srbija nema, ako ništa a ono moralnu obavezu prema tim svojim državljanima koji se nalaze u nemilosti, i to, u drugim državama.
Još nešto, ne mogu da dopustim da neki poslanik u ovoj skupštini kaže da je Srbija koncentracioni logor. Molim vas, to smo malopre čuli. Izvinite, upravo ste to rekli.
Srbija nije koncentracioni logor. Srbija ima obavezu, pa se trudi da to planski uradi, upravo potpisivanjem ovakvih ugovora, da to bude urađeno, ne tako što će ti ljudi biti na silu deportovani, nego prosto želimo da uredimo tu problematiku.
Dakle, postepeno, a naravno da Srbija mora da se pripremi za prihvat tih ljudi i što je neko rekao, juče, čini mi se, da moraju sva ministarstva da rade na tome što najbolje mogu. Naravno, za to treba predvideti određena finansijska sredstva.
Dakle, mi ovde ne govorimo o ljudima kao da je to njihov izbor. Naravno da posle 10 ili 12 godina kada negde osnujete porodicu, kada ste uspeli nešto da steknete, da se nerado vraćate tamo gde znate da vas sve to čeka od početka.
Međutim, ovde nije stvar izbora, ali je stvar našeg izbora da budemo ozbiljni kao zemlja i da se pametno, i dobro i kvalitetno pripremimo za prihvat svih tih ljudi i da im pomognemo da rešavaju probleme koji će ih dočekati ovde kada dođu. Hvala.
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, danas razgovaramo o tri veoma važan sporazuma koja su međusobno povezana i uslovljena. Mada je mnogo toga već rečeno, želim da kažem par reči o Sporazumu, koji je Republika Srbija potpisala sa Evropskom zajednicom, o readmisiji lica koja nezakonito borave u njihovim zemljama.
Kao posledica ratnih razaranja, ekonomske propasti i političke nestabilnosti krajem prošlog veka, područje zapadnog Balkana postalo je neuralgična tačka Evrope, sa aspekta upravljanja migracionim tokovima. Na području Balkana, kao posledica ratnih sukoba u Hrvatskoj i BiH, još uvek se nalazi nekoliko stotina hiljada ljudi u izbegličkom statusu. Od ukupno pet balkanskih zemalja, četiri ulaze u grupu 40 zemalja sa najvećim brojem ilegalnih imigranata u zemljama EU.
U kontekstu brojnih aktivnosti preduzetih na polju suzbijanja nezakonitih migracija, posebno kada se radi o vraćanju i prihvatanju lica koja nezakonito borave na teritoriji zemalja EU, do sada su na polju bilateralne saradnje sa 17 zemalja zaključeni sporazumi o readmisiji. Zaključivanjem jedinstvenog Sporazuma o readmisiji sa Evropskom zajednicom obezbeđeni su uslovi za postepen, organizovan i institucionalizovan povratak naših državljana iz zemalja Evrope, u kojima se nalaze bez prava boravka. Tim osobama je ili odbijen zahtev za azil ili im je ukinuta privremena zaštita koja im je bila odobrena u cilju humanitarnog zbrinjavanja tokom trajanja sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.
Postignut je realan dogovor, nakon skoro godinu dana intenzivnih razgovora, a tokom četiri pregovaračke runde. Izbegnute su sve nejasne odredbe u pogledu vraćanja naših državljana, koje su na početku pregovora bile ponuđene. Ovim dokumentom je precizno utvrđeno u kojim situacijama je Srbija u obavezi da prihvati pomenuta lica. Srbija je u obavezi da prihvati svoje državljane samo ako se utvrdi direktna veza i naša odgovornost za nelegalni boravak ovih lica u zemljama zapadne Evrope. Srbija se obavezuje da, na zahtev bilo koje članice EU, prihvati i preuzme svakog svog državljanina koji ne ispunjava zakonske i druge uslove za ulazak ili boravak na teritoriji te zemlje.
Srbija će imati obavezu da prihvati supružnike i maloletnu decu, takođe, i vanbračnu decu, bez obzira na njihovo mesto rođenja i državljanstvo, osim kada imaju nezavisno pravo boravka u državi koja to zahteva. Pre vraćanja ovih građana nadležna tela Srbije i države članice unapred će se, pisanim putem, dogovoriti o datumu transfera, mestu ulaska i o eventualnoj pratnji.
Srbija će, takođe prihvatiti državljane bivše SFRJ koji nisu stekli nijedno drugo državljanstvo, a čije je mesto rođenja i prebivalište 27. aprila 1992. godine bilo na teritoriji Srbije.
Nažalost, ne postoje precizni podaci o broju i strukturi povratnika. Nedostatak podataka predstavlja ozbiljno ograničenje za svaki pokušaj da se analizira problem i planiraju i predlažu mere u interesu povratnika. Nedostatak podataka predstavlja i veliki problem za ocenu ugroženosti među samim povratnicima i za identifikaciju najranjivijih.
Prema procenama Saveta Evrope, biće vraćeno između 50 i 100 hiljada. Naravno, danas se ovde licitiralo i govorilo o različitim ciframa. Međutim, ministar unutrašnjih poslova nas je obavestio pre podne da se predviđa da se vrati oko 47 hiljada ljudi. Dakle, ove cifre koje se spominju, od 100 i 150 hiljada, očigledno nisu tačne.
Prema podacima MUP-a, od 2003. godine u Srbiju je došlo nešto više od 17 hiljada povratnika. Najviše ljudi se vratilo iz Nemačke, čak 70%, a svaki treći povratnik je, nažalost, deportovan, što znači da se nije svojevoljno vratio. Da bi stimulisale povratak zapadne zemlje često koriste neki oblik pomoći u zamenu za pristanak na dobrovoljni povratak. Često se, nažalost, radi o merama koje ljudi ne mogu da odbiju, jer će u protivnom biti pritvoreni, a ubrzo i proterani, bez mogućnosti da ponesu sa sobom i najnužnije stvari. Ne postoje posebne vrste pomoći pre povratka, koje bi učinile da povratak u zemlju porekla bude održiv.
Svaki povratak, uključujući deportaciju, nadam se da će biti sve manje takvih slučajeva, mora biti sproveden na način koji garantuje bezbednost, humanost i dostojanstvo ljudima koji se vraćaju, a dobrovoljni povratak je, svakako, najpoželjniji oblik.
Po povratku u Srbiju povratnici se susreću sa brojnim problemima, kao što su nezaposlenost i siromaštvo, a nekada čak imaju poteškoća u ostvarivanju svojih prava na obrazovanje i školovanje. Čak 80% dece povratnika rođeno je u inostranstvu i više od polovine ne govori srpski, tako da se tu pojavljuje problem za nastavljanje redovnog obrazovanja. Dolaskom u zemlju oni se, takođe, susreću sa problemom da izvade odgovarajuća dokumenta, nekada imaju problema da prijave i mesto boravka ili prebivališta, pa samim tim imaju problema, recimo, kod dobijanja lične karte, a to povlači i neke druge probleme. Dakle, tu ima problema koje Srbija i odgovarajuće institucije moraju što pre da reše.
Država se mora što bolje pobrinuti za predstojeći povratak svojih državljana. Potrebno je predvideti veća finansijska sredstva za finansiranje programa za povratnike, a i za implementaciju strategije za reintegraciju povratnika, koja postoji. Potrebno je unaprediti saradnju različitih državnih institucija, različitih ministarstava, potrebno je napraviti zajedničke timove koji će uvek biti tu da pomognu što lakšu integraciju svih povratnika. Hvala vam na pažnji.
 Poštovani predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, istine radi, ja ću da kažem da svi poslanici DSS veoma ozbiljno razmatraju predloge zakona koji stižu u Narodnu skupštinu, a isto tako ozbiljno razmatramo i amandmane koje uglavnom podnose poslanici iz opozicije.
Razlozi za donošenje ovog zakona sadržani su u potrebi da se uredi upotreba i izgled državnog pečata Republike Srbije. Po prestanku postojanja državne zajednice Srbija i Crna Gora ovu materiju potrebno je urediti zakonom, kako bi se stvorio pravni osnov da Republika Srbija ima svoj državni pečat.
Zakon uređuje da se državni pečat stavlja na odluke Narodne skupštine o proglašenju Ustava i Ustavnog zakona, na akte koje potpisuje predsednik Republike u okviru ustavnih ovlašćenja, na akte i na ukaze o proglašenju zakona, na ukaze o postavljenju i opozivu ambasadora Republike Srbije, kao i na originale drugih akata za koje je to određeno zakonom.
Kao kriterijumi za određivanje akata na koje se stavlja državni pečat uzeti su značaj odluka i drugih pravnih akata koje donose najviši državni organi, odnosno Narodna skupština, predsednik Republike i Vlada.
Izgled, sadržina i način ispisivanja državnog pečata uređeni su članovima 3, 4. i 5. Predloga zakona. Prilikom uređivanja sadržine državnog pečata predviđeno je da u sredini državnog pečata stoji veliki grb Republike Srbije.
Razlog za utvrđivanje upotrebe velikog grba u sastavu državnog pečata, a pre donošenja zakona kojim će se u skladu sa Ustavom urediti izgled i upotreba grba Republike Srbije, jeste u tome što državni pečat nije bio ustanovljen u vreme donošenja Preporuke o korišćenju grba, zastave i himne Republike Srbije. S obzirom na to, nije ni mogla biti uređena upotreba grba u sastavu državnog pečata.
Sada ću i pročitati član 3, za koji koleginica Radeta predlaže da se briše, a on glasi: "Državni pečat je okruglog oblika, prečnika 60 milimetara.
U sredini državnog pečata je veliki grb Republike Srbije. U krugu oko grba ispisuje se naziv Republike Srbije tako što se reč "Republika" ispisuje iznad grba, a reč "Srbija" ispod grba". Dakle, mislim da amandman uvažene koleginice Radeta ne treba prihvatiti jer predviđa brisanje ovog veoma važnog člana.
Poštovani predsedniče, uvažene kolege narodni poslanici, prvo reklamiram Poslovnik, povredu dostojanstva Narodne skupštine. Malo je prošlo vremena od toga, ali osvrnula bih se na diskusiju našeg uvaženog potpredsednika Miloljuba Albijanića. Ne znam kako ste vi doživeli njegovu diskusiju, ali mogu da kažem da me je malo naljutila. Nije mi jasno šta je on nama hteo da kaže.

Dakle, svaki narodni poslanik zna koliko ljudi koji rade u Skupštini, pored narodnih poslanika, mnogo rade; da nije njih, veoma bi teško bilo ovom domu da funkcioniše. Dakle, puno rade i stenografi, daktilografi, sekretari, pomenula bih i ljude koji rade u restoranu. Tačno je, dok mi radimo ovde i oni rade.

Meni nije bilo poznato, nisam znala dok nam on nije rekao, da ti ljudi nisu na adekvatan način nagrađeni. Mislim da svaki poslanik ima razumevanja, ali nemamo razumevanja da se o tome govori ovako javno za skupštinskom govornicom. Mislim da to ni tim ljudima nije prijalo, ako su čuli, a nije mi jasno ni šta je tražio od nas. Na kraju je dobio aplauz, ali je to mogao da zna i pre nego što je izašao, da bismo mi svaki takav predlog podržali. Međutim, to nije stvar narodnih poslanika, nego je to stvar rukovodstva ove skupštine, da se oni dogovore kako će to pitanje da reše.

Drugo, tu njegovu diskusiju shvatam kao početak neke predizborne kampanje.

Lično ne vidim da G17 plus tom njegovom diskusijom ima neki plus. Međutim, možda mogu da shvatim kao njegovu ličnu kampanju i njegovu ličnu promociju. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege narodni poslanici, moram da se složim sa kolegom koji je govorio pre mene, a to je da je ovaj tekst zakona mogao da bude bolje preveden. U pitanju jeste, naravno, prevođenje, zato što je originalni tekst usvojen u Savetu Evrope na engleskom jeziku. Ali, to ipak ne umanjuje značaj Predloga zakona o kome danas govorimo.
Jedan od preduslova demokratizacije društva predstavlja princip decentralizacije vlasti. Suština decentralizacije sastoji se u određivanju karaktera lokalne samouprave. Da bi se pokušao definisati optimalni obim i kakva treba da bude priroda decentralizacije, Savet Evrope je 1985. godine usvojio Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi. Ta povelja je u stvari prva i jedina međunarodna konvencija koja definiše i štiti principe lokalne samouprave u Evropi.
Ovaj dokument su ratifikovale skoro sve zemlje članice Saveta Evrope, a Srbija je preuzela obavezu da u roku od dve godine od dana pristupanja Savetu Evrope potpiše i ratifikuje ovu povelju. Dakle, mi malo tu i kasnimo.
Proces decentralizacije u Srbiji teče sporo, pa u njoj i dalje u nekim segmentima dominira centralizacija i hijerarhijski odnos između centra i lokalnih vlasti. Tek predstoje reformske promene u pravcu jačanja autonomije lokalnih vlasti i u kreiranju partnerskih odnosa.
Lokalne vlasti moraju predstojećim reformama ojačati svoje kapacitete za obavljanje niza važnih poslova. Međutim, treba imati u vidu da ova povelja ne propisuje nekakav idealni model lokalne samouprave, već samo precizira standarde u pravima lokalnih organa vlasti ispod kojih ne treba ići.
Decentralizacija vlasti podrazumeva prebacivanje nadležnosti sa najviših državnih organa vlasti na niže. Decentralizacijom se državna vlast odriče dela svojih nadležnosti u ime lokalne vlasti. Dakle, to je koncept podele vlasti. To ujedno podrazumeva pravo građana i organa lokalne samouprave koje oni izaberu da samostalno utvrđuju politiku i da tu politiku sprovode.
U povelji se kaže da su ovlašćenja data lokalnim vlastima načelno puna i ekskluzivna. Ona se ne mogu ograničiti drugom centralnom vlašću. Državni organi, po pravilu, nemaju pravo da preispituju svrsishodnost odluka lokalne samouprave, već samo njihovu saglasnost sa višim pravnim normama. U tom smislu, nadležnosti koje je država prenela na lokalni nivo postaju izvorne nadležnosti tih organa.
U poslednje vreme se sve više govori o većoj participaciji, odnosno učešću građana u kontekstu lokalne zajednice. Kao jedan od ključnih elemenata za demokratizaciju na najnižem institucionalnom nivou navodi se tzv. pristup odozdo prema gore, po kojem aktivnu ulogu u procesu planiranja i donošenja odluka imaju građani i lokalne vlasti, koje kroz zajedničku saradnju odlučuju o pravcu razvoja određene zajednice i regiona. Ta saradnja mora da predstavlja osnovu i dobrog planiranja i dobrog upravljanja.
Navešću još nekoliko ciljeva koje ova povelja postavlja, i to: postizanje većeg jedinstva među zemljama članicama Saveta Evrope; usmeravanje na prekograničnu saradnju; jačanje susedskih odnosa i uklanjanje administrativnih i tehničkih barijera u prekograničnoj saradnji; postizanje višeg nivoa sporazumevanja na administrativnom planu; poštovanje principa demokratije u smislu prava građana da učestvuju u vođenju javnih poslova; i na kraju, stvaranje efikasne i građanima bliske lokalne samouprave.
Dakle, predlažem da mi usvojimo, odnosno glasamo za ovaj predlog zakona i da ratifikujemo ovu povelju. Hvala.
Gospodine ministre, ovaj predlog zakona  o potvrđivanju povelje ne doživljavam kao vaš-naš. Ministar pre vas je bio dr Zoran Lončar i tada je to upućeno u Skupštinu, ali ga i tada doživljavam, odnosno i taj predlog nije promenjen i takođe je bio loš.
To što je neko iz SRS ukazao na to da nije dobar, to nema nikakve veze. Mogao je to da kaže neko iz DS, složila bih se s njim, ili iz SPS, kako god hoćete. Ukoliko ne razumete dobro rečenicu, da ne kažem čitav član, onda prevod nije dobar. Meni je žao što to kažem, zato što se kod nas često spominje, prevodilac je pogrešio, imate u poslednjih godinu dana toliko grešaka koje su prevodioci tobože napravili.
Kada sam počela, rekla sam prevod bi mogao da bude bolji i ne kažem da ste vi, možda je to neka prethodna garnitura pre vas radila, ali to ne menja činjenicu, da nije baš dobar, jer da je dobar trebalo bi da bude dobro razumljiv i tamo imate formulaciju i članova koje baš ne razumete najbolje. Nisam imala nameru vas da uvredim. Naravno, DSS podržava ovo.
Gospodine predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, neko je ovde govorio o tome da Srbija postaje zarobljena zemlja. Meni se čini da ćemo mi uskoro postati zarobljena Skupština. Počeli smo raspravu u načelu negde oko četiri sata. Do sada smo mogli sve to da završimo i da lepo odemo kući kada se završi radno vreme.
Danas imamo objedinjenu raspravu o tri veoma važna zakona, odnosno o predlozima za izmene i dopune tih zakona. Kada god govorimo o izmenama i dopunama već postojećih zakona, onda to znači da se predlagač trudi da popravi postojeća zakonska rešenja.
Govoriću o Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, u stvari, sve nas ću podsetiti zašto je taj zakon jako važan.
Afirmacijom prava na slobodan pristup informacijama značajno jača uloga građana kao kontrolora vlasti. Građani i javnost predstavljaju značajan faktor kontrole državnih organa i drugih javnih institucija i predstavljaju aktivne učesnike u realizaciji složenih javnih poslova neophodnih za razvoj i napredak društva.
Poverenje građana dobijeno na slobodnim i neposrednim izborima predstavlja nužan, ali ne i dovoljan uslov za legitimnost koja u toku mandatnog perioda mora uvek i iznova da se potvrđuje u svakodnevnom delovanju. Stoga je u političkoj i pravnoj teoriji gotovo jedinstveno prihvaćeno načelno stanovište da je narodno poverenje dobro, ali da je kontrola nužna. Vekovno iskustvo, nažalost, nedvosmisleno pokazuje i dokazuje da svaka vlast kvari svoje nosioce, pogotovo ako odgovarajućim pravnim instrumentima nije dovoljno ograničena.
Ustavom je utvrđeno da suverenost pripada građanima. Građani vrše vlast, bilo posredno, bilo neposredno. Shodno tome, svi državni organi i nosioci javnih ovlašćenja, a pre svega izvršni organi i organi uprave, dužni su da svoju ukupnu aktivnost stave u službu javnog interesa građana.
Javnost rada državnih organa i drugih nosilaca vlasti i sloboda pristupa informacijama čine suštinska obeležja savremene pravne države.
Bez neposrednog uvida u rad i postupanje subjekata koji vrše vlast i upravljaju javnim poslovima, posebno bez istinitih i potpunih informacija o obavljanju tih poslova, nije moguće na efikasan način ostvarivati neophodnu javnu kontrolu.
Sloboda pristupa informacijama danas je i značajno sredstvo u opštoj borbi protiv korupcije, posebno u javnoj upravi. Sama činjenica da se rad uprave može učiniti transparentnim, odnosno da se mogu tražiti informacije u posedu državnih organa i javnih institucija, bitno doprinosi povećanju motivacije građana da ima i svrhe i smisla ulagati pojedinačne napore radi iskorenjivanja korupcije i nezakonitog ponašanja.
Pravo na slobodan pristup informacijama danas je efikasno sredstvo koje stoji na raspolaganju građanima, u stalnoj borbi protiv uzurpacije vlasti i korupcije.
Pozivam vas da glasate za predložene izmene i dopune Zakona.
Poštovane kolege narodni poslanici, neću dugo obrazlagati ovaj predlog odluke, ali mislim da nije loše da vas podsetim o čemu se radi.
Vodeću ulogu u procesu obezbeđivanja kvaliteta visokog obrazovanja ima Nacionalni savet za visoko obrazovanje, kao visoko stručno telo čije članove bira i razrešava Narodna skupština po utvrđenoj proceduri. Ovakvim načinom izbora postiže se samostalnost i odvojenost Nacionalnog saveta od organa izvršne i upravne vlasti.
S obzirom na sastav Nacionalnog saveta, ovo telo je kompetentno za učešće u kreiranju politike visokog obrazovanja u društvu, kao i za usmeravanje i obezbeđivanje razvoja ove delatnosti. To se postiže kroz niz poslova i zadataka koje Nacionalni savet obavlja u okviru svoje nadležnosti.
Narodna skupština je na sednici, koja je održana 3. aprila, izabrala 15 članova, a zakonom je predviđeno da Savet ima 16 članova.
Tada je sa liste kandidata Konferencije Univerziteta Srbije, umesto predviđenih deset, Skupština izabrala devet članova. Odbor za prosvetu je konstatovao da je potrebno ponoviti postupak za izbor jednog člana Saveta, a na predlog Konferencije Univerziteta Srbije. Konferencija je 29. maja dostavila Skupštini novi predlog za tog jednog člana Saveta.
U skladu sa tim Odbor za prosvetu je konstatovao da su se stekli zakonski uslovi da Narodna skupština izvrši izbor jednog, a to bi bio šesnaesti član Nacionalnog saveta za visoko obrazovanje. Molim sve kolege da glasaju za dostavljeni predlog kako bismo kompletirali ovo izuzetno važno telo.