Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miroslav Petković

Govori

Hvala gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre Predlogom budžeta za 2014. godinu vi predviđate povećanje zaduživanja, a čuli smo iz kojih razloga, čuli smo vaše obrazloženje. Vrlo brzo ćemo se uveriti da li je vaš koncept ispravan, da li ste realno procenili ovo ili ćemo putem rebalansa morati nešto da menjamo.
Ono što je veliki problem, oko čega smo se svi u ovoj sali složili, to jesu rashodi koje je potrebno izdvojiti za plaćanje kamata u 2014. godini. Gospodin Dinkić je govorio kako je to naraslo sa 14 milijardi na 92 milijardi do 2012. godine. Nismo čuli kako je to sa 92 naraslo na 114 milijardi ali svakako da nije dobro i pretpostavljam da će u narednoj godini ovaj iznos biti još veći.
Mi iz DSS smo pored toga što je kršen Zakon o budžetskom sistemu, što su probijane određene zakonske granice, što su sredstva koja su potrebna za izdvajanje i plaćanje kamata i glavnice duga ogromna, uvek vodili računa, pre svega o strukturi zaduživanja. Vi predviđate izdavanje hartija od vrednosti na domaćem tržištu u vrednosti od 330 milijardi dinara što je nedopustivo imajući u vidu kamatnu stopu koju država plaća na ta sredstva.
Naime, kamatna stopa između 10% i 11%, znači između tih procentnih poena smatramo da je izuzetno visoka, da je nepovoljna i da je skupa. Znam da ćete nam reći da je to potrebno zbog razvoja domaćeg tržišta hartija od vrednosti. Možda jeste dobro za njih ali želim da ukažem na sledeći problem. Bojim se da će upravo ova mera demotivisati i banke i investitore da ulažu u domaću privredu.
To je najveća opasnost koja nas očekuje zbog ove mere, jer ko bi ulagao u neizvestan posao ukoliko mu država garantuje visoku kamatu koju ćemo platiti 10% ili 11%. Stoji iza toga taj plasman sredstava je potpuno siguran i zbog toga DSS predlaže ovim amandmanom da se ovaj iznos smanje za sto milijardi. Iskreno se nadam da ćete prihvatiti ovaj naš predlog.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Poštovani gospodine ministre, nažalost, penzije su u Srbiji male, oko toga smo se svi složili, i tako niske. Ne isplaćuju se iz realnih sredstava. Vi ste predlogom ovog zakona obrazložili da je ovo usklađivanje njihovog rasta sa realnim mogućnostima budžeta Republike Srbije. Dobro, moguće da je to zaista tako i predviđeno.
Meni se sviđa što ste rekli da dugoročno razmišljate, da ste dali predlog za tri godine unapred, da 2015. godine porastu penzije za 1%, isto toliko i 2016. godine, iz dva dela, u aprilu i oktobru, po 0,5%. Biću vrlo kratak. Pošto ste ozbiljno pristupili ovom poslu, recite mi da li imate projekciju koliko će penzioneri u 2015. godini primiti novca na osnovu ovog povećanja? Ako je danas prosečna penzija 25.000 dinara, to znači da će oni dobiti 250 dinara za godinu, dve dana. Da li imate projekciju, kada procveta privreda, kada sve to krene, kada restruktuirate preduzeća, kada otpustite direktore javnih preduzeća koji primaju 10 hiljada evra plate i sve ostalo kad svedete, dajte da znaju, neko je rekao – i moji roditelji su penzioneri, šta moja majka može da očekuje 2015. i 2016. godine, za koliko će joj biti veća penzija na osnovu ovog zakona koji će ovakav nikakav biti usvojen, verovatno večeras, u Narodnoj skupštini?
Hvala gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine Krstiću, Srbija nažalost nije obećana zemlja i nakon jučerašnje rasprave, koja je na momente obilovala ljutom demagogijom, shvatio sam da smo mi i dalje samo zemlja obećanja.
Gospodine Krstiću, vi ste se školovali u inostranstvu i to je dobro, ja sam svoje škole završio u Srbiji, u periodu kada nije bilo „Gugla“ i „Vikipedije“, dozvolićete da, sa toliko znanja koliko imam ovim stvarima, izrazim svoje neslaganje sa predloženim paketom zakona. Ne da bih vas kritikovao samo radi kritike, već da bi predložili drugačiji koncept u Srbiji u kojoj se ekonomska politika do sada vodila i bila bazirana isključivo na javnoj potrošnji i subvencijama, što nas je i dovelo da je uništena domaća privreda, a da nam je javni dug dostigao nivo od 64% bruto društvenog proizvoda.
Gospodine Krstiću, znam kakva je vaša situacija. Od vas se očekuju čuda, ali nećete ni vi, a ni gospodin Radulović sami uspeti sa ovim da se izborite. Ono što nas sve očekuje u narednim godinama jeste muka, jesu suze, jeste lelek, jer još dugo, dugo godina nam neće biti bolje.
Ova država je potrošila novac na sopstveno finansiranje i mi nismo daleko od bankrota. Svake godine država potroši dve milijarde evra više sredstava nego što ih stvori i takav sistem ne može da opstane. Srbija ima najveće rashode u regionu i zaista nisam siguran da će rezani duvan, da će odlaganje akontacija za restituciju za 2015. godinu uspeti da nam pomogne da premostimo ovu krizu.
Hajde, kako ste vi to juče rekli, da se suočimo sa realnošću. Država je najveći poslodavac. Ona zapošljava 700.000 ljudi. U čemu je problem? Što su ti ljudi često služili kao biračko telo. Vi ste sada u poziciji da vučete određene rezove i nećete moći da platite te glasove na nekim narednim izborima. Ne može država Srbija da pravi deficit od 7%. Nema prostora za tako nešto, jer ne vidim ko će da uštedi i ko će da se stisne u narednom periodu.
Najveći deo budžeta ide za plate i penzije. Plate u javnom sektoru i dotacije Fondu penzijsko-invalidskom osiguranja. Plate i penzije jesu male, ali tako niske one nemaju realno pokriće. Predvideli ste u jednom od ovih zakona u paketu da u 2015. i 2016. godini penzije porastu za 1%. Ako je prosečna penzija u Srbiji 23.000 dinara, znači 2015. godine penzioneri će dobiti 230 dinara više i to iz dva dela u aprilu i u oktobru.
Privatni sektor ima 25% niže plate od zaposlenih u administraciji a upravo taj sektor treba da izdržava tu istu administraciju. Država traži od građana da stegne kaiš, a sama troši dve milijarde evra više nego što zaradi. Problem je naravno što mi imamo već godinama izrazito nizak nivo GDP-a i potrebne su godine mukotrpnog rada da bi se to promenili.
Govorili smo ovde o javnim preduzećima, o onim, pod navodnicima, uspešnim i onim u restrukturiranju. Znate dobro da svaki osmi dinar iz budžeta Republike Srbije ide upravo na pokrivanje njihovih dugova. Socijalna politika u ovoj zemlji se nažalost vodi preko niske cene struje i jedne vrhunske podvale koja traje zadnjih nekoliko godina, kada pričamo o jeftinom gasu. Kada „Srbijagas“ koji ima gubitak od milijardu evra svoj dug prebaci ovde, u formi zakona, u Narodnu skupštinu i on se pretvori u javni dug, pa država podiže kredit koji vraćaju svi građani Republike Srbije i onda neko ima obraza da kaže da plaćaju jeftin gas. Za to vreme direktori pojedinih javnih preduzeća primaju platu od 2.000 evra, 5.000 evra, neko ima i 10.000 evra, jedan je plaćen kao Kristijano Ronaldo mesečno. Da bar firma pravi rezultate, nego pravi milionske gubitke. Ne vredi da radi džabe, da nema nikakvu platu, on je štetočina ako vodi na taj način preduzeće. Razumeo bih da mi platimo direktore, menadžere, da im damo određeni bonus, ali ako imaju rezultat, pa i „Zvezdini“ fudbaleri, koji su nam doneli titulu prvaka Evrope, su bili bolje plaćeni, nego ovi sada. Dobar igrač mora da se plati. Kvalitet košta i za to se i zalažem.
Svi znamo u čemu je problem. Potrošnja na malo je pala u odnosu na prošlu godinu i to znači da mi živimo gore nego u 2012. godini. To je najbolji odraz standarda stanovništva u Srbiji. Za to vreme koliko je novih ljudi zaposleno u „Galenici“, u „Dunavu“, u EPS-u, u „Srbijagasu“, u ministarstvima Vlade Republike Srbije? U privatnom sektoru je 400.000 ljudi ostalo bez posla i o tome retko ko da govori. Za to vreme u državnoj administraciji je zaposleno 25.000 novih ljudi.
Siva ekonomija je u procvatu i dalje. Sigurno da povećanje poreza neće smanjiti sivu ekonomiju, već će biti još rasprostranjenija. Samo za kamate u narednoj godini treba da izdvojimo gotovo 120 milijardi dinara, a ukupni troškovi se procenjuju na 5 milijardi evra. Odakle to da se nadoknadi kada su nam investicije pale za 18%? Privreda Srbije je klinički mrtva, što znači da neće biti rasta kako je predviđeno i planirano. Samo da zamislimo situaciju ako poljoprivreda u narednoj sezoni bude podbacila.
Nije dovoljno ono što smo ovde čuli da je najveći izvoznik „Fijat“, NIS, hemijska industrija. Mora se napraviti veća disperzija firmi koje su spoljno-trgovinski orijentisane. Situacija u zemlji se dramatično pogoršala, i to smo govorili kada je usvajan budžet za 2013. godinu da nije realno planiran. Siguran sam, a to ćemo se vrlo brzo uveriti, već prilikom prvog rebalansa, da smo i ovoga puta bili u pravu.
Ono na čemu insistiramo jeste rashodna strana. Znamo da mora da se štedi, ali ne na ovakav način. Država može do neke granice, u neko vreme dogledno, da izdaje garancije, može da podiže kredite. Znam da je potreban kredit za autoput, ali problem je što autoputa nema.
Pre neki dan smo razgovarali, rekao sam, kao što je rekao jedan poznati ekonomista, ili imate autoput ili nemate ministra. Tu se priča završava. Gde su kapitalne investicije? Šta radi država sem što troši i što mnogo duguje? Vi crtate koridor 11, koji nam je potreban, a ni Koridor 10 nije završen. Od 2008. godine do danas 10 milijardi evra je slupano u potrošnju, a to je vrednost Koridora 10 u Republici Srbiji.
Nekada se maštalo o ekonomskim ambasadorima, a danas se mašta o kanalu i o razvijenom IT sektoru u Srbiji. Molim vas, gospodine ministre, ako možete da utičete da onaj stručnjak koji će da pravi mobilne telefone u Srbiji bude hitno uključen u tim koji će praviti kanal Dunav – Morava – makedonska granica, jer mislim da će izuzetno doprineti tom projektu. IT usluge su ključne za svaku delatnost. IT sektor je strateška grana, a vi podižete PDV-e sa 8% na 20%. Iz toga se samo može izvući zaključak da je vaša jedina strategija punjenje budžeta.
Smatramo da je potrebno više oporezovati imovinu, a manje rad i da poreska politika mora da bude takva da stimuliše novo zapošljavanje. Vaša poreska uprava je objavila podatak da 406 milijardi dinara poreskog duga je nenaplativo. Ne sme se finansiranje države nastaviti novim zaduživanjem, ako ne otpišete deo kredita, ako ne napravite reprogram dugova, mislim da nama sledi grčki scenario.
Dogovor prethodne Vlade, pošto se o tome malopre polemisalo, sa MMF je bio da se smanji broj zaposlenih u državnoj administraciji na 28.000. Toliko je bilo 2008. godine kada smo mi izašli iz Vlade. Sada ih ima preko 33.000. Ko je zaposlio te ljude? Nije rešenje zabrana novog zapošljavanja. Problem u racionalizaciji. Otpustite tamo gde ne valja i gde nisu potrebni, a zaposlite ljude tamo gde su neophodni i gde mogu da rade. Dajte nam realne kategorije, realne cene, a pomozite onim ljudima koji nemaju mogućnost da određene obaveze plate.
Znam šta vas čeka u narednim mesecima. Uskoro sledi Ekonomski forum na Kopaoniku. Vi ćete tu sve da se dogovorite, a građanima servirate priču da sve u Srbiji cveta, potok žubori i ptice cvrkuću, a daleko je to od prave istine.
Rekao sam vam, ministre, mi nismo Amerika. Ne možemo da štampamo dinare, kao što oni štampaju dolare. Rekao sam vam da i budžet, a Bogami, i ovi zakoni o kojima pričamo me podsećaju na kinesku radnju u kojoj ima svega, ali ništa ne valja.
Verujem da se vi niste rodili u fotelji. Ali nažalost, kao i neki ministri koji su pre vas se bavili ovim poslom, bojim se da udarate glavom u plićaku nametnutih stavova od strane vaših kolega iz drugih ministarstava, a to nije dobro za vođenje odgovorne politike i finansija u jednoj zemlji. Hvala vam najlepše.
Hvala, gospodine ministre.
Pokušajte da shvatite. Ja imam osam minuta da govorim o 11 zakona koji su praktično uvertira u budžet Republike Srbije, tako da nije jednostavno da se baš na svaki detalj ovih predloženih zakona osvrnem.
Imam jedno pitanje. Ako je odobreno 4.200.000.000 evra kredita, koliko ih je povučeno, koliko nismo iskoristili? Zbog čega ih nismo iskoristili? Koliko plaćamo kamate na to?
Kada govorimo o PDV-u, hajde da vidimo za par meseci kako će se puniti budžet upravo zbog povećanja PDV-a sa osam na 20% i za hleb, mleko, lekove i osnovne potrebe sa osam na 10%. Da li ćete to ostvariti na kraju godine? Prošli put se promašilo za milijardu. Siguran sam da ćete i ovaj put imati mnogo manje prihode.
Kada govorim o novom zapošljavanju, svi se ovde kunemo u nezavisno pravosuđe. Objasnite mi, nakon 2001. godine nije se dogodilo da se sudijama smanji plata, da rade svoj posao, da presuđuju, da budu efikasniji, da rade svoj posao onako kako treba, za šta su izabrani, za šta su položili zakletvu ovde pred nama, a vi ćete njih da oporezujete. Nisam rekao da su svi od tih 700.000 ljudi koji rade u državnoj administraciji dobri, ni lekari, ni profesori, vidimo ni žandari nisu dobri, ni šalterski radnici, da ne pravimo sad neku kategorizaciju.
Ovo nije dobar način i vi ćete se vrlo brzo suočiti sa tim da su ove mere pogrešne i da je pogubno na dve godine tako nešto ograničiti. Pričaćemo u raspravi po amandmanima koliko je to pogubno samo za pojedine lokalne samouprave, za one samouprave koje poštuju zakon, koje imaju fond plata, koje ne primaju nove zaposlene, ne mogu da zaposle stručnjaka, inspektora, čoveka koji im je potreban zato što neko već zauzima njegovo mesto, a zakonska regulativa ne omogućava da ga otpustite. Mi radimo još po sistemu od pre ko zna koliko godina, kada su neke druge ideje bile zastupljene u razvoju lokalne samouprave i privrede u Republici Srbiji i te zakone moramo menjati, naravno, i Zakon o radu, ali i niz pratećih zakona koji će upravo ovo omogućiti.
Nije meni cilj da ja nekog otpustim zato što imam hir. Niko neće da otpusti dobrog radnika, ali ne mogu da zaposlim mladog stručnjaka koji treba da radi tu zato što neko sedi tu, bacio je noge pod sto i čeka da dođe penzija. To je nedopustivo i to se mora promeniti. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče.
Vrlo ću kratko. Predlog zakona je dobar u tom smislu što Ivanjicu konačno vraća u Moravički okrug, gde se geografski nalazi, odnosno da će građani Ivanjice kao viši sud imati sud u Čačku, za razliku od Užica, kako je to do sada bio slučaj.
U skladu sa konceptom DSS, vezano za Zakon o javnim tužilaštvima, predložio sam da Ivanjica pored osnovnog suda ima i osnovno javno tužilaštvo. Znam da ćete vi reći da zakon predviđa da se tužilaštvo osniva za jedan ili više osnovnih sudova, ali ako smo već Guču uputili na Ivanjicu, a onda Ivanjicu treba da upućujemo na Čačak, dajte kad smo već osnovali sud u Ivanjici, kad će funkcionisati osnovni sud, neka građani Ivanjice i čitavog tog kraja imaju i osnovno javno tužilaštvo.
Mislim da u nizu ovih amandmana koje je podnela DSS postoji dovoljno mesta da prihvatite sve ovo, kako bi na taj način osnovali sudove i tužilaštva u svim tim mestima. Hvala vam.
Hvala.
Vrlo ću kratko, obzirom da je Vlada prihvatila amandman naših kolega Judite Popović, Radmile Gerov i Nataše Mićić, a mi smo podneli gotovo istovetan amandman, tako da na ovaj način želim samo da kažem da je dobro što je amandman prihvaćen jer u mnogome poboljšava predloženi tekst zakona i da vam se zahvalim na tome.
Hvala gospodine predsedavajući.
U članu 24. Predloga zakona ste predvideli da postupak prijema sudskih pomoćnika bliže uređuje akt ministra nadležnog za pravosuđe. Naša poslanička grupa u cilju jačanja sudske nezavisnosti smatra da bi ovaj posao, odnosno ovu odluku treba da donosi Visoki savet sudstva kako je to predviđeno Zakonom o Visokom savetu sudstva. Oni određuju broj sudija, od čega neminovno zavisi broj sudskog osoblja, sudskih pomoćnika i pripravnika i drugih službenika. Ovo je naš pokušaj da sudske pomoćnike ne izjednačimo sa administrativnim osobljem i zbog toga smatramo da ovo treba da bude akt o kome odluku treba da donese Visoki savet sudstva i na taj način štitimo nezavisnost pravosuđa jer mislimo da, ministre znam šta ćete mi reći, su sudski pomoćnici državni službenici. Dajte bar da na ovaj način pokušamo da izbegnemo bilo kakvu mogućnost uticaja resornog ministra na izbor sudskih pomoćnika.
Hvala, predsedavajući.
Ovaj član predviđa rok u kome određene nadležnosti koje u ovom trenutku ima Ministarstvo pravde treba da pređu u nadležnost Visokog saveta sudstva. U Predlogu zakona to je 1. jun 2016. godine. Mi smatramo da je to predugačak rok, bez obzira na tehničke i kadrovske probleme koji postoje i u ovom trenutku, ali mislimo da je tri godine previše dug period i smatramo da je mnogo primerenije da od 1. juna 2014. godine Visoki savet sudstva preuzme ove nadležnosti, da ih sada ne navodim ovde. Tako da, još jednom vas pozivam da prihvatite ovaj naš amandman.
Ovaj amandman se odnosi na premeštaj sudija u drugi sud bez njegove saglasnosti i dobro je što smo juče na Odboru praktično usvoji predlog koji smo izneli ovde u načelnoj raspravi, što je kroz svoj amandman Odbor upravo predložio ovu izmeni, i što je prihvaćen i što će biti sastavni deo teksta jer mislim da on u mnogome poboljšava tekst zakona. Hvala.
Gospodine ministre, DSS nije podržala mrežu sudova koju je predložila vaša prethodnica, zato što su pojedina rešenja u njoj bila po nama skandalozna i neopravdana. Iskren da budem, u ovom predlogu zakona ispravili ste određene, čak i istorijske, nepravde i uvažili predlog DSS da Gornji Milanovac ponovo ima sud, uvažili ste naš zahtev da Ivanjica, koja je opština u okviru Moravičkog okruga, konačno bude okrenuta prema Čačku, a ne prema Užicu.
Zajedno sa poslanicima iz još sedam poslaničkih grupa u ovom parlamentu podneo amandman, kojim tražim da se u Guči zadrži sudska jedinica. To možete nazvati lokalpatriotizmom ili na neki drugi način pokušati da obrazložite, ali smatram da za jednu opštinu, kakva jeste opština Lučani, koja ima površinu od preko 500 km kvadratnih, gde živi skoro 22 hiljade stanovnika, koja ima potpuno opremljenu zgradu suda, renoviranu pre nekih 10-ak godina, koja još uvek funkcioniše, u kojoj će i nadalje raditi odeljenje Prekršajnog suda iz Čačka, ni na koji način se ne povećavaju troškovi tog suda, te zgrade. Tu imamo kvalifikovane sudije koje rade svoj posao i smatramo da je za građane Guče izuzetno važno da imaju tu jedinicu.
Ovo govorim zato što poznajem taj narod. Lučani i Guča jesu u okviru iste opštine, ali verujte mi da su to dva centra podeljena i po broju stanovnika, čak u Guči živi više ljudi nego u Lučanima, i mislim da će za te građane, koji žive u Guči, gubitak sudske jedinice biti veliki problem. Onaj ko ne poznaje konfiguraciju terena, onaj koji ide samo na Dragačevski sabor, koji se održava u avgustu mesecu, misli da su putevi prema Guči uvek tako prohodni, verujte mi da je u zimskim uslovima prava lutrija da siđete iz Guče do Ivanjice u koju će građani ovog kraja morati da idu da bi im pristup pravdi bio omogućen.
Zbog toga vas još jednom molim da razmotrite ovaj amandman. Kažem još jednom, sedam poslaničkih grupa stoji iza ovoga. Mislim da to neće biti veliki problem za Ministarstvo i za vas da prihvatite, obzirom da se troškovi ni na koji način ne uvećavaju, a ta sudska jedinica građanima Guče zaista jeste od životnog značaja. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministre Iliću, mi danas govorimo o izuzetno važnom pitanju, jer izgradnja autoputa je tema koja je, rekao bih, od životnog značaja za građane i za privredne subjekte koji žive i posluju u ovom delu Srbije, a naravno da mislim i na sve građane Srbije.
Autoput od Beograda do Preljine je, po meni, najvažniji razvojni projekat za ovaj deo naše zemlje. I sami znate kako smo sa nevericom ispraćali investitore koji su dolazili u Čačak i opredelili se za neke druge sredine, kao što je Inđija, ili Pazova, ili Sremska Mitrovica, upravo iz razloga što nismo povezani sa prestonicom, autoputem. Nažalost, i pored svih uslova koje je naša lokalna samouprava obezbedila za uspešno funkcionisanje privrednih subjekata, neki su upravo iz ovog razloga i otišli iz našeg grada i svoje poslovanje prebacili u neke druge centre u Srbiji.
Najžalosnije od svega jeste to što, da je sproveden koncept koji je započet kada smo zajedno bili u Vladi, kada je gospodin Koštunica bio premijer, a vi ministar infrastrukture, sa koncesijama ja sam siguran da bi bar ovaj deo autoputa do sada bio gotov i mislim da politika prethodne Vlade, koja je odlučila da raskine tu koncesiju, je na neki način zločin prema građanima Republike Srbije koji žive u ovom delu.
Meni je žao što gospodin Krstić, ministar finansija, danas nije ovde, jer svakako imamo neka pitanja i za njega, koji bi nam razjasnio određene nedoumice, ali na osnovu njegovog stava koji je izneo, da se razvoj Srbije neće finansirati iz budžeta u narednih nekoliko godina, to znači da ćemo se i dalje besomučno zaduživati.
Takav slučaj je bio u prethodnim godinama, mada se često novac građana nije koristio na planirane razvojne projekte i vi dobro znate i dok ste bili poslanik u ovom parlamentu, a i kao član Vlade, da se vrlo često budžet Republike Srbije rebalansom pred kraj godine tako prekroji da i ona sredstva koja su namenjena za investicije, nisu iskorišćena, odu pre svega u potrošnju, još i ako su najavljeni izbori, kao što je to bilo poslednji put pred parlamentarne izbore, onda se zaista to troši na neke sasvim nepotrebne stvari.
Gospodine ministre, u Predlogu budžeta za 2014. godinu, a moramo se njega dotaći i u ovoj raspravi, nisu predviđeni razvojni projekti, nisu predviđene nove investicije. Koncept gospodina Krstića se sveo na povećanje poreza, na smanjenje subvencija i troškova, na neminovno otpuštanje radnika i na novo zaduživanje države. Da je originalno, nije. Da je već viđeno, jeste, a da će dati rezultate, u to dozvolićete mi da sumnjam.
Srbija je od kineske „Eksim banke“ tražila kredite. Sad, različiti su podaci, ali negde, recimo, u iznosu od oko 850 miliona evra. Kada uzmemo u obzir i ovu deonicu autoputa od Obrenovca do Ljiga, ali i neke druge projekte, pre svega tu mislim na Moravski koridor, i vi ste malopre izneli podatak šta se dešava sa tim sredstvima, i zadovoljan sam ako će oni putem koncesija, ako će se graditi, jer taj trougao između Pojata, Batočine i Preljine je suštinski bitan sve građane koji tu žive. Pola miliona stanovnika Pomoravlja je životno vezano upravo za taj Moravski koridor. Znamo da je došlo do promene uslova iz ugovora, da su Kinezi povećali cenu za 150 miliona dolara. O tome smo polemisali sa gospođom Kalanović, ali iskreno se nadam da ćete omogućiti da se putem koncesije i Čačak i zapadna Srbija na taj način spoje sa ovim delom od Kruševca i kod Kragujevca.
Kinezi kreditiraju deo Koridora 11. od Obrenovca do Uba i od Lajkovca do Ljiga u iznosu od 301 milion dolara. To je ovaj ugovor o kome danas ovde raspravljamo, uz naravno ono učešće države Srbije od 10%. Kinezi kreditiraju, Kinezi rade, ili bi trebalo da rade, na tri autoputa, na mostu preko Dunava i na modernizaciji TE „Kostolac“. To je dobro. To su investicije od preko dve milijarde evra, ali šta nije dobro po nas? To što Kinezi na ova gradilišta dovode svoje firme, svoje inženjere, svoje projektante i svoje radnike. Siguran sam da znate podatak da kineski radnici koji rade na mostu preko Dunava, imaju svoj restoran. Čak ni hranu ovde ne kupuju.
Siguran sam da nije dobro da kada strana država da kredit, uslovljava i nas da ne možemo koristiti u punom obimu svoju domaću operativu, a svi znamo koliko je građevinska operativa važna za razvoj ove zemlje i u kom procentu je pad građevinske industrije u Srbiji u poslednje vreme.
Deonica autoputa od Obrenovca do Ljiga, odnosno jedan deo od Ljiga do Preljine se izuzetno dobro gradi. Ona je predviđena u dužini od 103 kilometara i finansira se delom iz budžeta, delom iz kineskog kredita i delom iz azerbejdžanskog kredita.
Postoji još uvek kod mene određena nedoumica vezana za koncesije koje će biti date za održavanje i ubiranje putarine. Ako ja dobro računam, za tih 48,6 kilometara, u vrednosti od 450 miliona evra, na osnovu koncesija će biti prikupljeno godišnje, prema sadašnjim cenama putarine, oko 35 miliona evra. Znači, za 13 godina će se otprilike pokriti taj iznos vrednosti ove investicije, ali mi nije jasno da neko ulaže u trećinu puta, a da naplaćuje svih 103 kilometara na osnovu te koncesije. Problem je zato što će država morati da servisira kredit. Koncesionar će uzeti svoja sredstva. Da li će uložiti u nove autoputeve ili u neke druge projekte, to ostaje tek da se vidi, ali zbog toga mislim da je i ovaj kredit, iako je povoljan… Za sve smo slušali u prethodne četiri, pet godine kredite koje je ova skupština ratifikovala da su najbolji na svetu, da su opravdani i da će doneti razvoj. Očigledno se to nije pokazalo u praksi.
Ko će da se slika na otvaranju ovog autoputa 2016. godine, ako Bog da i ako vremenski uslovi i izvođači budu aktivni na njemu? Mislim da ni vama, ni nama u ovom trenutku apsolutno nije bitno. Mnogi su se slikali na obilaznici oko Beograda, koja je otvarana više puta pred izbore i u različitim izbornim kampanjama, a nažalost taj deo puta još uvek nije završen.
Ono što je bitno je kako ćemo i ovaj, a i mnoge druge kredite vraćati. Ovaj ćemo vraćati do 2033. godine. Da je jedini, pa da razumemo.
Ministar Antić je ovde pre nekoliko dana rekao da će se Srbija u 2014. godini približiti evropskim standardima i graditi do 55 kilometara autoputeva godišnje. Ja sam čovek koji realno posmatra neke stvari i opravdano sumnjam da će se to tako i dogoditi u praksi, obzirom da smo od 2001. do 2012. godine završili nekih četrdesetak kilometara autoputa u punom profilu, 260 kilometara u poluprofilu autoputa. Zato je potrošeno milijardu i trista miliona evra. Ako napravimo komparaciju, recimo, sa Hrvatskom, u kojoj je preko 580 kilometara autoputa izgrađeno za tri milijarde dolara, onda ta matematika nešto nije jasna.
Na ovaj način vas pozivam da se ta situacija zaista kontroliše, zaista prati i da taj novac ode za one namene zbog kojih su krediti i podignuti.
Imam još jednu nedoumicu, a vi verujem da znate to. Vaš kolega, doživotni ministar ni za šta, gospodin Sulejman Ugljanin je obećao da će u 2013. godini Turska uložiti 300 miliona dolara u razvoj i rekonstrukciju puteva u Raškoj oblasti. Govorili smo malo pre moja koleginica Bojana Božanić i ja vezano za to kuda će ići trasa autoputa. Opravdano se plašimo da je to politički projekat. Opravdano sumnjam i ne bih voleo da budem u pravu da zemlja koja daje kredit, određuje kuda će se graditi putevi u Republici Srbiji.
Apsolutno podržavamo stav i onaj deo projekta i studije koja je urađena da autoput od Preljine i Čačka ide preko Užica i u tom pravcu ka Crnoj Gori.
Ovo pitam zato što želim da znam, da li ima novca ili nema novca, da li će se nešto raditi ili se neće raditi u budućnosti? Vi znate kako to kod nas obično biva u ovoj Skupštini se donose određeni zakon, odobre se određena sredstva. Najbolji primer za to jeste javno preduzeće „Putevi Srbije“, znate i sami šta se dešavalo, ponovo im je vraćeno održavanje regionalnih puteva u dužini od šest hiljada kilometara, ali u ovom budžetu su duplo smanjena sredstva za taj posao u odnosu na procenjena sredstva koja su bila potrebna za ovu godinu. Ti putevi su u međuvremenu nažalost i oštećeni i propali, jer pojedine lokalne samouprave nisu prosto imale mogućnosti da se ovim poslom bave i da ga rade na kvalitetan način i ono što je zastrašujuće jeste da je država u prvih devet meseci u ovoj godini izgubila, potrošila na neki način bacila 17,3 milijarde dinara, jer je morala da otplaćuje kredite javnih preduzeća koje ona nisu mogla da servisiraju, uključujući tu i „Puteve Srbije“ i „Železnice“ i JAT i „Galeniku“ i „Srbijagas“.
Govorili ste da će autoput, izgradnja autoputa pokrenuti srpsku privredu, srpsku građevinu, naravno da hoće, da će pokrenuti turizam, hotelske usluge, ali opet ministar Krstić, tu imam utisak da neće moći to da nam odgovori na raspravi o budžetu, kako će se razvijati srpski turizam ukoliko se poveća PDV za 12% i ukoliko j rast koji je turizam ostvario u prethodnoj godini od 12% evidentno će biti pad od 5% do 10% u 2014. godini upravo zbog ovoga, naravno, uz opasnost da 4.000 ljudi zbog toga ostane bez posla. Siguran sam da vi zastupate koncept koji ste zastupali, kažem, i u onom periodu od 2004. do 2008. godine vezano za izgradnju ovih puteva i način na koji će se oni graditi, ali bojim se da ministar finansija misli da je ministar u Americi, i da budžetski deficit, odnosno taj lanac koji treba zatrpati novcem ne može da se sprovede kao što to rade Amerikanci štampanjem dolara bez pokrića, mi to ne smemo da radimo zato što nas to vodi u siguran bankrot.
Na kraju ja ću posle ove današnje rasprave sesti u svoja kola kao i moje kolege koje vidim u ovoj sali Ibarskom magistralom preći 137 kilometara do Čačka za dva i po sata, ali zaista sa velikom željom i nadom da će taj put, to vreme biti dvostruko kraće 2016. godine, da ćemo konačno i mi moći bezbednije, sigurnije i brže da se povežemo i sa Beogradom, ali svakako i sa Jadranom i sa drugim krajevima Srbije sa Republikom srpskom i sa Rasinskim i Pomoravskim okrugom. Hvala vam najlepše.
Hvala gospođo predsedavajuća.
Gospodine Dačiću, dame i gospodo narodni poslanici, danas u parlamentu raspravljamo o tzv. trećem stubu bezbednosti u zemlji u kojoj se građani često plaše nažalost, i od onih koji treba da ih čuvaju jednako koliko i od onih lica od kojih treba da ih zaštite.
Mnogo je i jednih i drugih, često se tu ne zna ni jasna granica i linija ko je sa ove, ko je sa one strane zakona. Postoji realna opasnost da ta linija potpuno nestane. Možda je ovaj zakon prilika da se neke stvari konačno uvedu u red.
U sektoru privatnog obezbeđenja gotovo da ne postoji precizni podaci i to me i ne čudi, jer država ne zna čak ni šta ima u svojoj svojini, zašto bi onda znala i ko i na koji način treba da štiti njenu svojinu, a i svojinu svih građana Republike Srbije.
Pretpostavka je da se ovim poslom bavi između 25-60 hiljada ljudi. To je armija naoružanih ljudi i svakako veća od broja redovnih oružanih snaga Republike Srbije. Procena da oni raspolažu sa 50 hiljada komada oružja, dakle 50 tona opasnog gvožđa, a ako se ne varam prema podacima koji su mi dostupni MUP je tu negde sa brojem naoružanja, oko 53 hiljade. Tako da to dovoljno govori o čemu se radi.
Ljudi plus naoružanje plus određeni interes nas dovodi do jednog ozbiljnog tržišta vrednog prema nekim procenama gotovo 200 miliona evra, koje je potpuno neuređeno.
Čuli smo iz nekoliko diskusija da se ovim poslom bavi preko tri hiljade registrovanih firmi, a svi znamo da je ogroman broj i onih ne registrovanih koje pružaju ovakve usluge. U ovoj oblasti decenijama ne postoji gotovo nikakva regulativa, ne postoji ujednačen pristup, ne znaju se nikakvi uslovi i ne poštuju se pravila.
Zbog toga gotovo svakog dana čitamo u srpskoj štampi ko čuva beogradske splavove - ubice, policajci, kriminalci i vođe navijača, nabildovani momci koje zapošljavaju direktno vlasnici klubova, a za njih nije potrebna nikakva dozvola, uličari, bivši bokseri i dileri koji za 20, 30 evra pristaju da se tako ponašaju. Te grupe koje posluju drže posao sa narkoticima i to je jedino važno, a to da rade pod maskom obezbeđenja, to nije tajna.
Kao posledica svega ovoga imamo i ubistva, i nerede, i pucnjave, i česte zloupotrebe i prekoračenja ovlašćenja. Najčešće to čine fizička lica koja su angažovana od strane neregistrovanih organizacija ili pojedinaca.
Poistovećivanjem dužnosti službenog, privatnog obezbeđenja i fizičkih lica, uključujući i pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova, izvan redovne dužnosti, ako i pripadnike raznih navijačkih grupa koji suprotno važećim propisima i po nepoznatom pravnom osnovu preuzimaju dužnost i obezbeđenje objekata, grubo se narušava ugled delatnosti privatnog obezbeđenja.
Da li zakon o privatnom obezbeđenju reguliše zabranu pripadnicima policije da se time reguliše? Da li se ta zabrana uvek poštuje? Svi znamo da to nije slučaj. Da li Zakon o policiji predviđa da ministar, odnosno vi, treba da propiše svojim aktom nespojivost pojedinih poslova koje treba da obavljaju pripadnici policije? Predviđa. Ali, takvi akti još uvek nisu doneti gospodine ministre.
Zbog toga nam se dešava da često policajci budu akteri mnogih nemilih događaja o kojima čitamo u štampi. Zato naše klubove mahom obezbeđuju pripadnici MUP, zato pojedini pripadnici MUP, kako se kaže, tezgare kao obezbeđenje splavova i kafića i za privatne poslodavce uteruju dugove i obavljaju druge prljave poslove. To rade na crno, kršeći sve zvanične policijske propise. To je armija od nekoliko hiljada ljudi, koja popodne i uveče skine uniformu i sa službenim oružjem hrli na druge poslove.
Svi rokovi koji su propisani ovim zakonima o kojima sam govorio, da kažem pristoji rokovi koji su mogli biti iskorišćeni su nažalost probijeni i zbog toga se plašimo da i ovaj zakon ukoliko ne bude imao takvo pokrivanje, neće dati određene rezultate.
Delatnost svih ovih firmi i pojedinaca podrazumeva pružanje određenih usluga. U ovom trenutku ko pruža takve usluge? Motiv vatrenog obračuna u kojem su u subotu ranjena trojica mladića ispred splava „Fri stajler“ jeste borba navijačkih grupa za prevlast na poslovima obezbeđenja u beogradskim noćnim klubovima. Iako je obračun najavljen dan ranije, policija nije preduzela ništa kako bi ga sprečila. Policija je u ovom slučaju pokazala potpunu nemoć. Koliko je policija nemoćna pokazalo se što je grupa nastavila svađu i Urgentnom centru. Dolazimo u situaciju da su huligani jači od države. Istragom utvrđeno je da je jedini motiv borba za prevlast u poslovima obezbeđenja. Svi smo svesni da je ovo nedopustivi i da ovome mora da se stane na put.
Pročitao sam pre neki dan vezano za obezbeđivanje našeg najvećeg stadiona i derbija koji je odigran da su navijači izjavili da ukoliko li su želeli, mogli su da unesu top na tribine, a požar na južnoj tribini gasila je privatna vatrogasna fajtalica, koja nije mogla da dobaci ni do prvih pet redova tribine stadiona „Marakane“
Potreban je nama ovaj zakon. Podneti su mnogi amandmani. Poslanička grupa DSS je takođe uložila niz amandmana i svakako da od njihovog prihvatanja zavisi kako će na kraju izgledati ovaj zakon.
Interesuje me, u obrazloženju zakona nisam našao podatak, odnosno stoji da nisu potrebna dodatna sredstva za sprovođenje ovog zakona, ko će se baviti nadzorom nad ovim poslovima? Da li će MUP angažovati određene ljude, određene službe da se ovim bave?
Kada govorimo o Zakonu o detektivskoj delatnosti imam utisak i nameće mi se misao da je ovaj predlog zakona pisao neko ko je mnogo gledao filmove pa želi da uvede i Holivud i Bolivud u Srbiju jer ispada da kao sve drugo imamo, sve drugo je uređeno, sve funkcioniše na najbolji mogući način, samo nam sada fale naoružani detektivi sa pištoljima.
Bojim se da će ovaj zakon, ukoliko bude u ovakvom obliku usvojen, stvoriti određenu pravnu nesigurnost koja se odnosi pre svega na mogućnost neograničenog pristupanja podacima o ličnosti, a da ta ličnost o kojoj se prikupljaju podaci nema mogućnost ni sudske ni bilo koje druge institucionalne zaštite. Ne pominje se zaštita podataka o ličnosti, niti se na pravi način štiti privatnost građana.
Šta se dešava sa onim podacima koje je prikupila određena detektivska agencija pa je prestala da radi, šta se dešava ukoliko detektiv ne daj bože umre? Što se dešava u realnom životu, za razliku od ovih popularnih filmova. Ko preuzima tu evidenciju i te podatke? Nadam se da to neće završiti u beogradskim tabloidima.
Ogroman je problem, i malopre smo o tome razgovarali, vezano za kaznenu evidenciju i tu moramo naći kvalitetno rešenje, ali da li je to nevažno ili važno, nije mi jasno da ste napisali u Predlogu zakona da neki detektiv, srpski Poaro ima ovlašćenja da sakupi informacije o anonimnom licu. Zaista ne razumem na koji način će se to sprovesti.
Ugovorom o detektivskoj delatnosti između pružaoca usluga i njegovih korisnika direktno narušavate na ovaj način ukoliko zakon ne bude izmenjen kroz amandmansku tehniku i Ustavom i zakonima zagarantovana prava. Detektivu prema ovom zakonu ostavlja se rok od 12 sati da prijavi upotrebu vatrenog oružja, a posledica može da bude teška telesna povreda, a nekada može biti smrtni ishod, što je direktno u suprotnosti sa Krivičnim zakonikom Republike Srbije. Neke poslaničke grupe su pokušale da lektorišu ovaj zakon. Demokratska stranka Srbije smatra da u ovom obliku ne može kroz amandmane da se popravi Zakon o detektivskoj delatnosti i zbog toga nećemo podržati ovaj zakon jer smatramo da je pun proizvoljnosti i stvara mogućnosti za zloupotrebe.
Pozivam još jednom da pogledate i prihvatite amandmane DSS koje smo podneli na Zakon o privatnom obezbeđenju jer smatramo da se radi o jednom vrlo važnom zakonu. Hvala najlepše.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine Iliću, vi ste nam u martu ove godine u ovoj sali rekli da u Srbiji ima 1.300.000 bespravno izgrađenih objekata i da smo po tome prvi u Evropi. Nažalost, to prvo mesto znači da smo najgori u Evropi i to dovoljno govori u kakvoj situaciji se nalazi naša zemlja.
Ovaj problem datira odavno i država je dugo pokušavala da reši pitanje legalizacije još od 1997. godine, pa su donošeni zakoni 2003, 2005, 2009. i 2011. godine. Svaki od njih je trebalo da pojednostavi proceduru. Za svaki se govorilo da će rešiti problem legalizacije, da će omogućiti stvaranje novih privrednih subjekata, da će stvoriti tržišnu konkurenciju, da će opravdati eventualne troškove, a u suštini, svaki od njih je samo pomerao vremenske granice, odnosno određivao novi rok do kada treba da se završi ovaj proces.
Krajnji rezultat svih ovih zakona je, kao što ste i sami rekli, povećan broj nelegalno izgrađenih objekata, jer gospodine ministre, od 11. septembra 2009. godine, kada je ovde u Skupštini usvojen Zakon o planiranju i izgradnji, nastavilo se sa bespravnom gradnjom od strane pojedinaca, od strane privrednih subjekata, ali nažalost, i od same države.
Vi ste rekli da se širom Srbije bespravno gradio niz objekata koji su od kapitalne vrednosti i pored upozorenja inspekcijskih službi. Rekli ste da je Vlada gradila pojedine objekte bez ijednog papira, bez dozvole, bez revizionih komisija, bez studija koje su potrebne za tako nešto. Mislimo da je to strašno i da je nedopustivo. Naravno da tome treba stati na put.
Zbog lošeg Zakona o planiranju i izgradnji iz 2009. godine, koji smo kao DSS i tada kritikovali i ukazivali na sve njegove nedostatke, reagovao je i Ustavni sud. Mesecima građani Srbije nisu bili u mogućnosti da upišu svoje objekte u katastar nepokretnosti.
Zakon o posebnim uslovima za upis prava svojine na objektima izgrađenim bez građevinske dozvole, koji je ova skupština usvojila u martu, mislim da nema niko. Evropa ne poznaje ovakvu vrstu pravne regulative, jer se ispostavilo da je njegova suština u stvari upis prava svojine na zemljištu. I tada smo govorili da taj zakon neće rešiti probleme, da je pun pravnih praznina i dvosmislenih odredaba koje regulišu upis prava svojine na građevinskom zemljištu, pa čak i upis nad objektima koji se nalaze na površinama javne namene, što je nedopustivo.
Takođe smo ukazali da će vlasnici i zemlje i objekata u pojedinim slučajevima postati oni koji na to nemaju pravo. Ne sme zakon, ne sme država, ne sme vlast jedne zemlje dozvoliti da se upiše pravo svojine na tuđem bez i jednog papira.
Zaista ne znam da li je cilj tog zakona bio da se građanima uzmu pare po osnovu poreza na imovinu. Da li je ostvarena finansijska korist? Da kažemo da je, recimo, pola miliona zainteresovanih subjekata uplatilo tih 100 evra i na taj način popunilo budžetsku rupu koja postoji u budžetu Republike Srbije. Da li će gospodin Lazar Krstić na osnovu tih sredstava uspeti da smanji budžetski deficit? Podsećam vas samo da je u avgustu mesecu on iznosio preko 30 milijardi dinara, da je država u avgustu prihodovala 550 miliona evra, a potrošila 810 miliona evra, što je katastrofa.
Kao što je slučaj kod trošenja državnog novca, tako je i kod ovog zakona bio slučaj da su određeni rokovi, određene procedure, izvršavanjem od strane državnih organa, ali nisu postavljene nikakve sankcije, uopšte nisu predviđene. Zbog toga nam se sve ovo i dešava.
Ovaj zakon o legalizaciji, o kome danas pričamo, jeste malo jasniji i precizniji u tom pogledu, ali samo u tom pogledu. Ako bih govorio o ovom zakonu kao pravnik, to je nešto do sada neviđeno. Ako pokušam da govorim kao poslanik, kao građanin koji pokušava da sagleda probleme na terenu, onda je to nešto drugačije.
Proučio sam kako je ovo pitanje rešeno u susednim zemljama – u Crnoj Gori i u Hrvatskoj. Nigde ne postoji pojam legalizacije ovako kako je to ovde predviđeno. Ovaj zakon predviđa naknadno izdavanje građevinske i upotrebne dozvole, što je direktno suprotno ustavnim načelima o retroaktivnosti. Ovo nije leks specijalis, ovo nije poseban zakon koji može imati povratno dejstvo, a nažalost, predviđa i takvu mogućnost. Mi se, nažalost, u Srbiji nalazimo u takvoj situaciji da retko ko gradi legalno, a Skupština je u prošlosti donosila niz zakona koji su trebali upravo da omoguće legalnu gradnju.
Podsećam vas, gospodine ministre, a i sami ste to rekli, da je građenje bez građevinske dozvole krivično delo, da je Krivični zakonik Republike Srbije još 2003. godine, znači pre 10 godina, predvideo da lice koje je izvođač radova ili odgovorno lice u pravnom licu koje je izvođač radova na objektu koji se gradi, odnosno koji izvodi radove na rekonstrukciji postojećeg objekta, bez građevinske dozvole, kazniće se zatvorom od tri meseca do tri godine i novčanom kaznom. Lice koje je investitor ili odgovorno lice u njemu kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina i novčanom kaznom. Kada je izdato rešenje o obustavi radova, a lice iz stava 1. i 2. ovog člana, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.
Takođe, krivično delo u Republici Srbiji jeste i kada se neko bez dozvole priključi na infrastrukturne instalacije. Kako je moguće da neko napravi krivično delo i priključi se na električnu energiju, na vodovod, na kanalizaciju, na telekomunikacioni sistem? Malopre smo čuli ovde da ste vi rekli – kako jedan ministar protiv drugog ministra može da podnese krivičnu prijavu? Čuli smo da kada podnese zahtev jedan ministar, on dobije dozvolu za 30 dana, a neki drugi građani čekaju 279 dana.
Karakteristika svih ovih pomenutih zakona, koji su u prošlosti donošeni u parlamentu, znači od onog Ivkovićevog iz 1997, pa do Dulićevog iz 2009. godine, jesu komplikovane i skupe procedure. Sa druge strane, očigledna nespremnost državnih organa, pre svega inspekcijskih službi, da reaguju na nepravilnosti koje su nastale na terenu.
Upravo zbog toga, Demokratska stranka Srbije je uvek isticala, kada je ova tema bila na dnevnom redu, da nam treba čitav set zakona koji će regulisati i planiranje i izgradnju i građevinsko zemljište. Smatramo da je bitno prvo zaustaviti nelegalnu gradnju, zaustaviti krvarenje, pa tek onda ušivati ranu i lečiti posledice.
Zbog toga tvrdimo da je suština u donošenju novog Zakona o planiranju i izgradnji. On je, Bogu hvala, juče ušao u javnu raspravu i sa velikom pažnjom ćemo pratiti kako će se sve to odvijati, jer vrlo je komplikovano da problem koji je nastao pre nekoliko decenija, koji je godinama trajao, nemoguće ga je rešiti u jednom danu i na osnovu samo jednog zakona, već mnogi zakonski propisi moraju biti promenjeni.
Zbog toga smatramo da redosled poteza nije dobar. Prvo je trebalo raspravljati o Zakonu o planiranju i izgradnji, a nakon toga, upravo da bi zaustavili nelegalnu gradnju koja se i dalje sprovodi, pristupiti procesu legalizacije.
Ne bih voleo, kao mnogo puta što se dešavalo u ovom parlamentu, da na različite načine čitamo ovaj zakonski predlog, pa da sada predlagač i poslanici vladajuće koalicije smatraju da je on najbolji na svetu. To smo slušali, kažem, još jednom od 1997. godine, pa na ovamo. Opozicija to kritikuje samo zarad kritike. Valjda nam je svima u interesu da donesemo dobar zakon koji će rešiti nekom egzistencijalno pitanje, a nekome bogami, nažalost, i punjenje ličnog budžeta.
Hajde da pokušamo da stvari učinimo jasnim svima onima koji nemaju pred sobom ovaj zakonski predlog, a koji verovatno žele da postanu deo čitavog ovog procesa i uđu u postupak legalizacije. Ovaj zakon predviđa da se zahtev za legalizaciju podnosi na izdavanje upotrebne dozvole i na izdavanje građevinske i upotrebne dozvole. Tu ste se opredelili za dva datuma, a to je 11. septembar 2009. i 11. mart 2010. godine. Mogu da razumem da ste se vezali za Odluku Ustavnog suda, ali i tu ima nedoumice, šta se dešava sa gradnjom od 2010. godine pa do danas.
Ovaj vaš predlog zakona podrazumeva jednu obimnu dokumentaciju koju svi zainteresovani imaju potrebu da prikupe, uključujući i geodetski snimak, projekat izvedenog objekta, dokaz o pravu bilo korišćenja, bilo svojine, bilo zakupa na zemljištu i na objektima, plaćenu naknadu za uređenje građevinskog zemljišta i naravno, mora se dostaviti dokaz da su plaćene sve te takse. Svako ko je zainteresovan za postupak legalizacije postaviće i sebi, ali i nadležnim državnim organima, neka pitanja. Pre svega, koliko će me koštati legalizacija?
Ovaj zakon daje mogućnost lokalnim samoupravama da odrede cenu, vraća im mogućnost da urede oblast naknade za uređenje građevinskog zemljišta i sada se tu postavlja pitanje – neke mogu da utvrde veliki popust koji može iznositi i do 99%, neke možda to neće odlučiti, ali će svakako morati da vode računa da se ne vrši diskriminacija, da ne bi završio i ovaj zakon pred Ustavnim sudom i da ne bi neke njegove odredbe bile oborene, kao što je to slučaj sa Zakonom o planiranju i izgradnji.
Ne sme biti diskriminacije znate zbog čega – zato što se to već mnogo puta dešavalo. Svi oni koji su legalno gradili, platili sve takse, izvadili sve potrebne dozvole, svi oni koji su plaćali redovno struju, koji su plaćali TV pretplatu, ispali su veverice, a oni koji to nisu plaćali dobili su reprogram na pet godina, na deset godina, ne treba da plate kamatu i nalaze se u mnogo povoljnijem položaju. To je nedopustivo u jednoj pravnoj zemlji kakvu smatramo da treba postane i Republika Srbija.
Treba jasno reći, legalizacija će ukoliko se sprovede po ovom zakonu mnogo više koštati i pojedince i privredne subjekte. Zbog toga što mora da se plati cena glavnog projekta. Prema informacijama koje sam ja uspeo da prikupim ona iznosi od 12 do 30 evra po metru kvadratnom i mora se platiti naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Sada će to raditi stručna lica, to će raditi kompanije koje se bave ovom vrstom posla, to više se neće raditi na osnovu zapisnika ili izveštaja građevinske komisije.
Na kraju, treba reći da su nejasni kriterijumi. To je taj famozni član koji reguliše način plaćanja. Na koliko rata, u kom iznosu, na koliko godina, gospodine ministre? Desiće nam se da imamo sposobne gradonačelnike i nesposobne, da imamo gradonačelnike koji će dati veliki popust zato što su u mogućnosti da uslove Vladu, novog ministra finansija brojem svojih poslanika u parlamentu da bi izglasali neki zakonski predlog ili da bi Vlada opstala, da dobiju iz tekuće budžetske rezerve dvesta, trista miliona na osnovu kojih će pokrivati određene minuse u svojoj opštini, a moj gradonačelnik, bez obzira iz koje je političke stranke, da bi popunio budžet neće moći da ide sa tolikim popustom i moji sugrađani će reći - evo šta nam radi lokalna vlast, oni nas globe. Na kraju krajeva, moraće da plate više.
Šta se dešava sa onim licima koja kažu – ako ne legalizujem, ko će znati šta imam u dvorištu? Da li je jasno našim građanima šta je ortofoto snimak, šta je taj čuveni „gugl strit vju“. Siguran sam da neće biti velika navala na proces legalizacije nakon usvajanja ovog zakona, da će odziv građana biti gotovo zanemarljiv, jer je i sada dovoljno, na osnovu zakona koji smo usvojili pre par meseci, da se do kraja 2014. godine samo upišu u katastar nepokretnosti. Ukoliko ne žele da prometuju svojom nekretninom, ne žele da prodaju, oni uopšte ne moraju da uđu u proces legalizacije.
Postavlja se pitanje – do kada može da se podnese ovaj zahtev? Na osnovu Zakona o upisu prava svojine svi će to morati da urade do kraja 2014. godine, ali ovaj zakon o legalizaciji prilično je neprecizan u delu člana 21. i mi smo na to intervenisali putem amandmana, jer on ne utvrđuje rok za nadležne organe. Utvrđen je rok od godinu dana za građane, odnosno za lica koja žele da uđu u proces legalizacije, ali ne postoji predviđen zakonski rok u kome je državni organ dužan da ga obavesti da je potrebno da dopuni dokumentaciju, tako da se može stvoriti tu određen problem. Mislim da smo dali dobro rešenje koje će regulisati na pravi način ovo pitanje.
Na kraju, svako će se pitati, šta imam u stvari od tog čitavog procesa legalizacije, jer ako ne stavljate nepokretnost u promet, a većina naših građana je gradila svoje objekte da bi u njima živela, neće ih prodavati, upisaće se u katastar, platiće tu cenu od 100 evra, plaćaće porez na tu imovinu koju ima, ali problem je zato što se onda zakon odnosi na sve one obaveze, na sve one ljude koji su gradili ogromne poslovne i stambene objekte koji će, na osnovu ovoga, moći da dobiju tapiju, da na osnovu svega toga zarade veliki novac prodajom tih objekata.
Ispostavlja se da je ovo nametnuta obaveza, da neko traži da se poklopi stanje koje se slika iz vazduha, sa stanjem u katastru. Govorili ste da je to obaveza koju od nas zahteva EU, a da se na kraju ispostavlja da to nije naša dobra volja i želja da rešimo problem legalizacije u ovoj zemlji.
Ponavljam još jednom, mora se ozbiljno voditi računa da se ne vrši diskriminacija građana koji su regularno ušli u ovaj postupak, platili sve takse i naknade i one koji će na ovaj način ostvariti neka prava. Smatram da je krajnje vreme da prestanemo da budemo nekakva „dogovorićemo se zemlja“.
Malopre sam imao priliku da čujem jednog kolegu koji je govorio o situaciji na Zlatiboru. Obzirom da znam o kom problemu se ovde priča, koji je on iznosio, to je njegovo pitanje lično, porodično, njegovog brata, Zlatibor turista, porodice Jeremić, a ne građana Srbije, imaćemo prilike da to raspravimo.
Ne može neko reći da lokalni moćnici zaustavljaju Zakon o legalizaciji. Ne. Predsednik jedne opštine, opštine Čajetina izneo je svoje mišljenje, svoj stav. Smatra da će njegovi sugrađani u opštini Čajetina biti oštećeni time što neće prihodovati lokalni budžet sredstva od legalizacije, a ne da se rasprodaje zemlja oko jezera, da bi neki privatnik sutra tu gradio hotele, solitere ili ne znam šta već.
Demokratska stranka Srbije je predložila konkretna rešenja. Predložili smo niz amandmana, ali otvoreno vam kažem, bez obzira da li će oni biti prihvaćeni ili neće, mi ne možemo podržati ovaj zakon jer smatramo da je ravno ludilu stalno ponavljati istu stvar, a očekivati drugi rezultat. Hvala vam najlepše.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, meni je zaista žao što u ovoj sali nije predsednik i prvi potpredsednik Vlade, ja sam razumeo da gospodin Dačić ima snage da radi 16 sati dnevno, za razliku od gospodina Vučića, ali prvi potpredsednik se danas pojavio ovde i zaista to cenimo, kratko ali smo imali priliku da ga čujemo.
Pre nešto više od godinu dana, premijer je ovde u ovoj sali izneo svoj ekspoze u kome je izneo da je njegov koncept upravo najefikasniji i da je to najbolje što Srbija ima u ovom trenutku i predložio sastav svog kabineta.
Šta smo danas čuli? Čuli smo da to nije dobro, da je za sve kriv Mlađan Dinkić, da je bolje da umesto Vlade sa 17 ministarstava imamo Vladu od 18 ministarstava.
Dame i gospodo narodni poslanici, ministar nas danas nije ubedio da je predlog ovog zakona bolji od prethodnog i niko od nas nije srećan zbog problema u kojem se naša država nalazi, svi bi voleli da je situacija mnogo bolja, ali kada je već tako, hajde da pokušamo da na jedan pravi način sagledamo te probleme i da vam pomognemo da ih na neki način rešite.
Srbija je na 127. mestu po prilivu stranih investicija u ovoj godini i to je najgori rang države Srbije u poslednjih 12 godina. Suština je naizgled da se jedno ministarstvo deli na dva dela, da treba promeniti gospodina Dinkića, a u stvari iza svega stoji politička nagodba između SNS i SPS, ostali su slučajni partneri koje niko ništa nije pitao kako će se sprovesti ova rekonstrukcija i ne razdvaja se samo jedno ministarstvo na dva, već ste ovim putem promenili devet ministara.
Ako je problem bio u Ministarstvu kulture, Ministarstvu sporta, onda ne znam o čemu treba da pričamo.
Srbija je postala „dogovorićemo se“ zemlja, ali u smislu da sve što se dešava njoj treba da se dogovori sa Aleksandrom Vučićem.
Nadam se da predsednik Vlade neće tražiti u petak ovde da im damo 100 dana Vlade da pokaže kako radi on i njegova najnovija Vlada.
Hoćete da menjate Srbiju, a četiri meseca vam je bilo potrebno da promenite nekoliko nesposobnih ljudi. Hteli ste manju Vladu, uštede, a sa tim ne izlazite pred parlamentom. Došle su promene, to smo danas čuli, jesu, to su vaša izborna obećanja.
Šta je bilo sa krađom na izborima, gospodine ministre, vi ste ministar pravde, da li je izvršena departizacija? Nije. Da li ste smanjili javni dug? Niste, on je povećan, pa ste valjda zbog toga zvali gospodina Dinkića u Vladu, kada nije uspeo da obavi svoju misiju, on nije više ministar i od juče je potpredsednik prvog potpredsednika Vlade u nekakvom komitetu. Da li je smanjen broj zaposlenih u državnoj administraciji? Nije, nažalost, i tu je povećan.
Srbija ima pad privredne aktivnosti, ima pad standarda, pad realnih zarada, sve u Srbiji pada, samo Vlada nikako da padne.
Mi smo postali zemlja promašenih tema i to se najbolje danas videlo u ovom parlamentu.
Ovaj zakon jeste uvod u rekonstrukciju i nije čudno da pričamo danas o tome šta će se dešavati u ovoj sali i u petak, kada premijer bude ovde, jer ćemo imati jedan svojevrsni miks, mešavinu Jejla i Megatrenda, Torijevca i Askurđela Jovana i zaista, mi imamo opravdan strah i bojazan kako će ta vlada funkcionisati u narednom periodu.
Pokušavate da resetujete naciju i da nam kažete da ćete vi od sutra postati neki novi i da od danas snovi postaju stvarnost. Svima je jasno da ste vi na okupu samo još nekoliko meseci, dok se ne završe izbori na KiM.
Ministarstvo finansija će voditi gospodin Krstić, čovek koji ima 29 godina života, to je jednako broju godina koliko je Ivica Dačić u politici i sada će meni neko da objasni da će on moći da sprovede svoju ekonomsku politiku i da promeni ovo što je gospodin Dačić do sada radio.
Hoćete da nam kažete da je to politika koja će nas voditi napred, kada je u pitanju i državna politika, i odbrana teritorijalnog integriteta i demokratski procesi i mediji i stanje u ekonomiji.
Mi smo postali zemlja sa posebnim potrebama, za nas nema leka u Srbiji, nego mora da stigne iz uvoza, imamo nemuštu spoljnu politiku, imamo razorenu privredu, imamo uhapšene medije, imamo poniženo pravosuđe, ojađene građane. Nije za sve kriva Vlada, naravno, ali to što ja i tv dnevnik ne živimo u istoj zemlji, to ne znači da vi i mi ne treba da živimo u istoj zemlji.
Deca u Srbiji gladuju, deca u Srbiji umiru, zato što država nema novca da im plati operaciju u inostranstvu, ne od državnih para, nego od para koje plaćaju građani Srbije kroz doprinose za zdravstveno osiguranje.
Mi smo došli dotle da su u ovoj zemlji Pavlovići vehabije.
Šta je rešenje? Hajde sve da ukinemo, i Narodnu skupštinu i vojsku i policiju, i sudstvo i načelnike okruga i da Aleksandar Vučić bude država.
Ne, on će to rešiti tako što će dovesti nekoliko savetnika, nekoliko eksperata koji će nam predložiti stezanje kaiša i štednju. U ovoj državi ne troše pare građani, i da li je neko objasnio novom ministru finansija, koji tek treba da prouči budžet i rebalans budžeta, da vidi kakvo stanje je zatekao, da li mu je neko rekao da sva raspoloživa sredstva treba da plasira u poljoprivredu i da stavi pod kontrolu javna preduzeća, dok direktori tih javnih preduzeća, kao što je gospodin Simonović iz „Železnice“, nisu pojeli budžet tih preduzeća.
Nama je potpuno jasno, gospodine Selakoviću, ja sam u to potpuno siguran da je ovo samo jedno premošćavanje, do narednih izbora, koji će vrlo brzo uslediti u Republici Srbiji. Ne znam ko će biti predsednik Vlade nakon tih izbora, možda i on bude neki uvozni projekat iz inostranstva, ali znam sigurno ko neće biti predsednik te Vlade i jedva čekam i raspravu da čujemo kakav je to novi kabinet koji će omogućiti građanima Srbije bolji život i koji će sačuvati KiM u granicama Republike Srbije, koji će moći da kaže, mi smo uradili nešto dobro za ovu zemlju.
Svi pokušaji do sada se nisu pokazali delotvorni do sada i zbog toga nećemo podržati ni ovaj zakon, a ni u petak najnoviju Vladu Republike Srbije.
Hvala.
Gospodine ministre, uz puno razumevanje što ste prihvatili određen broj amandmana koji ovaj zakon o prekršajima upotpunjuju i popravljaju na neki način, kada su u pitanju javne nabavke, mislim da rešenje koje je predloženo ovim amandmanom može da bude prilično opasno, jer ovaj amandman glasi da prvostepeni prekršajni postupak za prekršaje iz oblasti javne nabavke vodi Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki. Znači, ne sud, nego Republička komisija.
Postavlja se pitanje – zašto je prihvaćeno takvo rešenje? Ne verujem da je razlog zato što je predsednik komisije pravnik, ne verujem da je razlog što je plata predsednika Republičke komisije jednaka plati predsednika Višeg suda, uvećana za 10%, sigurno da nije razlog za to ni što Narodna skupština Republike Srbije bira predsednika Republičke komisije, kao što bira i sudije. Ali, kada zamislimo kako će to izgledati u praksi, imaćemo rešenje da će isti organ pokretati prekršajni postupak, voditi prekršajni postupak i donositi odluku, a tek u drugom stepenu će se u čitavu priču uključiti sud.
Poslanici DSS su i danas i pre neki dan isticali potrebu da Zakon o prekršajima bude usaglašen, odnosno prati Zakon o javnim nabavkama, kako bi se on što doslednije primenio u praksi, pre svega u pravosuđu Republike Srbije. Nije dobro da ove stvari izmeštamo van sudova i poveravamo nekim drugim telima koja imaju neka druga ovlašćenja, koja su formirana sa nekim drugim zadacima i sa ciljem da se bave nekim drugim postupcima, jer pre svega ova Republička komisija treba da deluje kao drugostepeni organ u procesu kontrolisanja javnih nabavki, a ne kao prvestepeni u prekršajnom postupku vezanom za sprovođenje javnih nabavki.

Whoops, looks like something went wrong.