Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Laslo Varga

Laslo Varga

Savez vojvođanskih Mađara

Govori

Gospođo potpredsednice, gospodine predsedniče Skupštine AP Vojvodine, dame i gospodo narodni poslanici, poslanički gledano ova današnja sednica je jedna potpuno redovna sednica, ali mislim da ima nekoliko okolnosti koje ipak ukazuju na to da je u neku ruku i posebna. Izdvojio bih dva razloga zbog kojih to tvrdim.
Sa jedne strane, posle 2005. godine, dakle posle sedam godina, ovo će biti prva sednica na kojoj će se naći Predlog zakona o budžetu u terminu koji omogućuje usvajanje tog predloga zakona na vreme, dakle do 15. decembra. Mislim da to zaslužuje pohvalu.
Sa druge strane, posle devet godina, dakle posle 2003. godine, ovo jeste prva prilika da se jedan predlog koji je utvrđen od strane Skupštine AP Vojvodine dospeva na dnevni red Narodne skupštine.
Pre nekoliko nedelja, kada je na dnevnom redu bio Zakon o izmenama i dopunama Zakona o Narodnoj banci, izrazio sam nadu da će se to desiti. Mnogi su se tu u sali smejali, a evo danas raspravljamo o predlogu zakona koji je podnela Skupština AP Vojvodine. Mislim da ove činjenice ipak ukazuju na to da postoji od strane vladajuće većine i predsedništva Narodne skupštine jedna želja za povećanjem demokratičnosti ovoj instituciji i to, bez obzira što pripadam jednoj opozicionoj stranci, mislim da je red da se kaže.
S druge strane, biće ova današnja sednica, odnosno jeste već interesantna i malo čudna iz jednog drugog razloga. Taj razlog se odnosi na jednu pojavu koja se ogleda u jednoj brzoj promeni mišljenja nekih narodnih poslanika, pa čak i poslaničkih grupa. Naime, do pre nekoliko meseci, doduše, za vreme prethodne vladajuće, na dnevnom redu ovog parlamenta su se nalazili brojni zakoni, zakoni o budžetu, Zakon o javnoj svojini itd, koji su bili odlična prilika da se poslanici, pre svega, iz Vojvodine bore za interese autonomne pokrajine.
Ono što će mnogi danas učiniti, naravno da je za svaku pohvalu, ali mislim da je kredibilitet u ovom slučaju malo pod znakom pitanja. Naime, kredibilitet se može graditi mnogo efektivnije kada ste na vlasti, odnosno kada ste član vladajuće koalicije. U svim onim prilikama, kada je za to bilo prilike, bilo je malo poslanika u ovoj sali koji su pokušali do kraja da odbrane ovu ustavnu garanciju koja se odnosi na 7%, odnosno na tri sedmine u odnosu na budžet AP Vojvodine.
Nemamo iluziju da će ovaj predlog zakona danas biti prihvaćen. Vlada je imala negativno mišljenje i to će se na kraju, u Danu za glasanje, pretvoriti u negativno izjašnjavanje o ovom predlogu zakona, ali svakako je postojala jedna značajna potreba da do ove rasprave, odnosno do ove tačke dnevnog reda na današnjoj sednici dođe.
Ukoliko posmatramo poslednjih šest, sedam godina, pre svega poslednjih šest godina od donošenja novog Ustava, mislim da nedvosmisleno možemo uočiti jednu tendenciju, jedan jasan trend, jedan jasna proces koji je, kada je krajem septembra izmenjen Zakon o budžetskom sistemu, praktično, stigao do kraja.
Pokušaću sada da objasnim o čemu se radi. Dakle, ustavna garancija, o tome smo puno govorili, član 184. Ustava Republike Srbije se sastoji od dva dela. Prvi deo se odnosi na visinu budžeta AP Vojvodine, to je tih tzv. 7%. Drugi deo te ustavne garancije se odnosi na strukturu budžeta AP Vojvodine. U tom delu se kaže da se najmanje tri sedmine pokrajinskog budžeta moraju upotrebiti za kapitalna ulaganja. Od 2007. godine su prisutna dva trenda, dve jasne tendencije. Prvi trend ili prva tendencija se odnosi na jedan deo ustavne garancije, na deo koji reguliše te tzv. tri sedmine, dakle, strukturu AP Vojvodine. Od početka, od 2006, 2007. godine smo bili svedoci raznih trikova na osnovu kojih je taj udeo koji je slobodan, da tako kažem, u budžetu AP Vojvodine, slobodan u smislu slobodnog raspolaganja od strane pokrajinske administracije, se sve više smanjivao.
Krenulo se sa uključivanjem u budžet Vojvodine plata prosvetnih radnika, pa se nastavilo sa uključivanjem Nacionalnog investicionog plana, a kasnije i sa transferima lokalnim samoupravama itd. U jednom trenutku smo došli u situaciju da je već svima bilo jasno i da se, u suštinskom smislu, taj deo ustavne garancije ne primenjuje. Na papiru jeste, a i u zakonima o budžetu je puno puta na papiru taj princip ispoštovan, naravno, na kraju godine i u praksi je potpuno bila drugačija situacija.
Drugi deo ustavne garancije, garancije koja se odnosi na visinu budžeta AP Vojvodine se isto tako polako relativizovao. Izmenama Zakona o budžetskom sistemu smo, u tom procesu, stigli do kraja. Dakle, do jedne faze nakon koje potpuno gubi smisao ta ustavna odredba o finansijskim garancijama za budžet AP Vojvodine.
Mislim da su to ta dva ključna razloga zašto je trebalo ovaj predlog zakona staviti na dnevni red, raspravljati o njemu i na taj način iskazati naše, što se nas tiče, neslaganje sa onim što se u proteklih šest – sedam godina dešavalo.
Bilo je reči o tome da je budžet Vojvodine, odnosno da su građani Vojvodine oštećeni za 740 miliona evra. Za toliko je budžet AP Vojvodine zakinut u poslednjih šest-sedam godina, i to je tačno. S druge strane, želim još jednom podvući, u prilikama kada smo imali mogućnost da stanemo na put ovoj pojavi, tu u Narodnoj skupštini, onda su mnogi poslanici koji danas govore o ovome, veoma glasno ćutali. To je jedna činjenica koju treba nekoliko puta podvući.
S druge strane, može se lamentirati nad sadržajem Ustava, ali Ustav je takav kakav je i neće se u neko dogledno vreme menjati, tako da nam ostaje jedina mogućnost da tražimo da se on poštuje.
Pokušaj da se stvori neki privid diskontinuiteta između sadašnjeg perioda, perioda od formiranja nove Vlade i između period koji je prethodio formiranju nove Vlade, recimo, između perioda formiranja prošle Vlade, mislim da ni u kom slučaju ne stoji. Naime, ovo o čemu sam govorio je jedan trend koji je počeo 2006-2007. godine i koji traje do danas. Jedino što je možda jedna razlika je što smo danas u najdrastičnijoj mogućoj situaciji.
Želim da navedem jedan primer, koji sigurno ovo o čemu sam govorio dokazuje. U svim prethodnim budžetima, odnosno u svim budžetima za prethodne godine su postajala sredstva koja su bila transferna sredstva, tekući transferi za kapitalna ulaganja u AP Vojvodini. U nekim godinama je to iznosilo tri milijarde dinara, u nekim godinama četiri, ove godine je 3,7 milijardi dinara. Privi budžet koji taj transfer neće sadržati je budžet za 2013. godinu, sačinjen na osnovu Zakona o budžetskom sistemu, o čijim izmenama danas raspravljamo.
Oni koji vas pokušavaju ubediti u to da će Vojvodina dobijati više sredstava, duboko greše. Vojvodina će dobijati manje sredstava i posebno će dobijati manje onih sredstava koja su slobodna, koja se mogu upotrebiti za vodovod, za kanalizaciju, za škole itd. Bilo je mnogo reči o tome u ovih nekoliko sati u današnjoj raspravi.
Na kraju želim da kažem i to, da je bilo puno reči i o "Razvojnoj banci Vojvodine", o Fondu za kapitalna ulaganja i sve su to, u svakom slučaju, legitimna pitanja. Ali, svi oni koji pokreću ta legitimna pitanja, prvo moraju sebi da postave pitanje – kako je moguće da od 2001. godine ovaj parlament nije raspravljao o završnom računu Republike? Dakle, ni za vreme Vlade od 2004-2007. godine, pa ni kasnije. Nešto ranije se to dva puta desilo. Dakle, svi oni koji govore o potrebi kontrolisanja pokrajinskih institucija i koji su narodni poslanici, mislim da prvo sebi treba da postave pitanje – zašto ne kontrolišu one institucije koje se nalaze pod ingerencijom ovog parlamenta?
Na kraju želim da ponovi apel svim poslanicima iz Vojvodine da podrže ovaj predlog zakona, da se ne nađemo ponovo za nekoliko meseci u situaciji kada će se, ako ne javno, onda u sebi sigurno stideti onoga kako su glasali danas ili u Danu za glasanje. S druge strane, apel se posebno odnosi prema narodnim poslanicima kojima je važan proces decentralizacije. Hvala.
Gospodine predsedniče, migracioni tokovi po logici stvari dovode do menjanja sastava stanovništva na području sa kojih emigranti odlaze, odnosno na koja emigranti dolaze i to je jednostavno tako.
Ustav Republike Srbije sadrži jednu jasnu zabranu, odnosno jednu jasnu garanciju u odnosu na pripadnike manjinskih zajednica i to u članu 78. koji govori o zabrani nasilne diskriminacije i posebno o zabrani preduzimanja mera koje bi dovele do promene, odnosno koje bi prouzrokovale veštačko menjanje nacionalnog sastava stanovništva. To je jedna opšta zabrana koja se odnosi na sve oblasti u kojima Vlada, drugi državni organi mogu da preduzmu bilo kakve mere. Mi smo u našem amandmanu predložili da se to ustavno načelo razradi, ugradi u Zakon o upravljanju migracijama i to sa ciljem da se stvori nedvosmislena pravna situacija, da se ovo ustavno načelo i u ovoj oblasti primenjuje.
Zaista smo zahvalni predlagaču što je prihvatio ovaj naš amandman i mislim da je to dobar korak.
Sa druge strane, imajući u vidu sve ono što se dešavalo tokom 90-tih godina i na to poljuljano poverenje između državnih organa i manjinskih zajednica, mislim da sa tog aspekta, dobro je što je ovaj amandman prihvaćen, sigurno da ovo može doprineti ponovnoj izgradnji ili jačanju tog poverenja.
Mi ćemo sa naše strane, a kao poslanici SVM u tome učestvovati i pomagati.
Na kraju želim da kažem da bi bilo zaista dobro još jednom razmotriti mogućnost prihvatanja prethodnog amandmana kolege iz DSS, jer je obrazloženje kojim je taj amandman odbijen u jednoj značajnoj meri u suprotnosti sa obrazloženjem kojim je ovaj amandman prihvaćen, tako da bih se pridružio apelima onih poslanika koji podržavaju i onaj prethodni amandman. Hvala.
Gospodine predsedniče, gospođo Tabaković, dame i gospodo narodni poslanici, želim u ime SVM da iznesem naše značajno nezadovoljstvo i delimično zadovoljstvo, s jedne strane, sa činjenicom da se ovaj predlog zakona danas nalazi na dnevnom redu, a s druge strane, i sa suštinom, odnosno sadržajem ovog predloga zakona.
Pre svega, što se procedure tiče, naravno da ne možemo biti zadovoljni sa činjenicom da se ponovo ovaj važan predlog zakona razmatra po hitnom postupku.
Čuli smo obrazloženje predstavnika predlagača koji je, manje-više, prihvatljiv, ali ono što je napisano u obrazloženju predloga zakona mislim da ni u kom slučaju ne stoji, pošto u obrazloženju piše da se predlaže da se ovaj zakon donose po hitnom postupku usled okolnosti koje nisu mogle unapred da se predvide.
Mislim da ovo ne stoji. Naime, 4. avgusta, kada je ovaj zakon bio na dnevnom redu mnogi poslanici su ukazivali na posledice onih izmena i dopuna i mislim da, ako ništa drugo, onda bi ta okolnost trebala da se uzme u obzir kada se navode ovakvi razlozi za hitan postupak. Jednostavno, mnogi su upozoravali na protivrečnost, odnosno na činjenicu da mnoge odredbe onog predloga zakona nisu bile u skladu sa evropskim pravnim tekovinama.
S druge stane, to se odnosi na proceduru, mislim da je izuzetno loše to što je ovaj predlog zakona stigao u skupštinsku proceduru dan nakon posete državne sekretarke SAD, odnosno visoke predstavnice za spoljnu i bezbedonosnu politiku EU. To mislim da je stvorio u javnosti jedan privid da se ovaj predlog zakona zbog ogromnog pritiska sa strane nalazi u skupštinskoj proceduri i nalazi u skupštinskoj proceduri i po izuzetno hitnom postupku. Mislim da je ovim naneta šteta evropskim integracijama. Naravno, ne mislim da je taj zakon pisan u noći između utorka i srede, ali bez obzira na to, mislim da je bilo vredno posvetiti malo pažnje i ovoj činjenici.
Jednostavno mnogi građani naše zemlje imaju osećaj da se mnoge stvari dešavaju pod pritiskom i nažalost, ova činjenica te argumente pojačava. Ono što je pozitivno što se tiče procedure, jeste činjenica da se ne samo predlozi koje podnosi Vlada, ubrzo dolaze na red Narodne skupštine, nego i predlozi drugih predlagača. To je bio predlog kolege Mikovića, sada je predlog NBS. Nadam se i to je jedna mala digresija da će i predlog Skupštine AP Vojvodine o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu tako brzo se naći na dnevnom redu. To bi onda bio neki logičan red poteza.
Što se tiče suštine, odnosno sadržaja, zadovoljni smo činjenicom da se ove izmene nalaze na dnevnom redu i da će se predložene izmene usvojiti. Zadovoljni smo i zbog činjenice da je najvažnija rečenica u argumentaciji, upravo ona koju smo mi izgovorili pre tri meseca, a to je da je dalje približavanje odredaba ovog zakona, odredbama Ugovora o EU, je jedan od osnovnih razloga zbog kojeg se ovaj zakon donosi. Govorili smo o tome i naravno govorili smo u smislu da smo osporavali onaj predlog zakona koji je početkom avgusta bio na dnevnom redu.
Naravno da podržavamo činjenicu, odnosno odredbu koja se odnosi na način potvrđivanja, više nepotvrđivanja Statuta Narodne banke i sa druge strane podržavamo odredbu, odnosno dopunu odredbe koja se odnosi na način razrešenja funkcionera Narodne banke. Tu mislim na predviđenu mogućnost za sudsku, odnosno uslovno sudsku zaštitu. Ali smo nezadovoljni i ne možemo da se složimo sa načinom na koji je ova odredba formulisana. Juče je na Zakonodavnom odboru u velikoj meri, argumentovano dovedena u pitanje ustavnost ove odredbe i bilo bi dobro da još jednom razmislite o tome da li postoji neko rešenje koje je u potpunosti u skladu sa Ustavom.
Naravno, da postoji problem ukoliko se izbriše onaj drugi deo rečenice, jer bi u tom slučaju funkcioner Narodne banke imao pravo na žalbu i na ustavnu žalbu i razumem to. U nekim državama to može da bude primer, možda nije dobar, ali u nekim državama se u ovim slučajevima dozvoljava ravnopravni spor i to je jedan drugi način i drugo rešenje da u sledećem koraku ostaje mogućnost ustavne žalbe.
Ono što je za nas i prihvatljivo sa druge strane jeste da još uvek postoje neke odredbe o kojima će, oni koji su podneli amandmane na te odredbe govoriti, još uvek nisu usklađene sa pravnim tekovinama EU i o tome je bilo reči danas na Odboru za evropske integracije. Mislim da su te primedbe vredne pažnje i da bi bilo dobro razmotriti. Ono što je ključno, to je naša najvažnija zamerka je činjenica da se ovaj predlog zakona nalazi na dnevnom redu, većim delom zbog te činjenice, manjim delom zbog samog sadržaja. Niko očigledno nije bio spreman da preuzme odgovornost, odnosno da prizna krivicu zbog onoga što se početkom avgusta desilo. U obrazloženju se navodi da je potrebno otkloniti nedoumice u tumačenju o Narodnoj banci.
Mislim da ne postoje nikakve nedoumice u tumačenju. Postoji jedna odredba koja je protivna evropskim pravnim tekovinama. Tu nema nikakvog tumačenja i naše očekivanje je bilo da neko ko je tada tu odredbu stavio u zakon, odnosno tu mogućnost predvideo pre tri meseca, razrešenje bez sudske zaštite, da taj ovde u Narodnoj skupštini bar prizna da je pogrešio. Mislim da to bilo logično i da bi to bilo mnogo korektnije.
Na kraju, želim da kažem da smo mi spremni da podržimo ovaj predlog zakona, pod uslovom da se sa jedne strane odredba oko sudske odnosno ustavno-sudske zaštite prilikom razrešenja, uskladi sa Ustavom. Sa druge strane, da se oni amandmani ozbiljno razmotre, koji se odnose na druge odredbe i koje nisu usklađene sa pravnim tekovinama EU. Hvala.
Samo kratka replika, i to na prvi deo odgovora guvernerke. Suštinska krivica je u tome, to možda izgleda formalno, ali je mnogo suštinsko, da je početkom avgusta kada je menjan ovaj zakon predlagač u obrazloženju napisao da ne postoje propisi EU koji regulišu ovu oblast. To ni u onom trenutku nije bilo tačno, a nije tačno ni u ovom trenutku i nije slučajno što je sada u ovom predlogu zakona Narodna banka jasno citirala onaj propis EU koji je obavezan i koji obavezuje Srbiju. Obavezuje ne zbog toga što smo mi članica EU, nego zato što smo mi sa dobijanjem kandidature preuzeli i neke obaveze. O tome sam detaljno govorio početkom avgusta.
Mogu se citirati ili tražiti neki primeri o kojima ste vi govorili, o ministrima, o revizoru, itd, raznim drugim nezavisnim institucijama. Kod nekih inače postoji isto tako propis EU, odnosno pravna tekovina EU, koja na identičan način reguliše mogućnost njihovog razrešenja. Dakle, nisu u ovom smislu guverneri centralnih banaka jedini koji zaslužuju sudsku zaštitu. Tu je razrađen sistem u EU. Nije to najbitnije. Najbitnije je da je početkom avgusta neko pokušao da stvori sliku da u ovoj oblasti ili ne postoje propisi EU ili nas oni ne obavezuju, a kada je Komesar za proširenje pre nekoliko nedelja tu u maloj sali predstavljao Izveštaj Evropske komisije, onda je praktično iste argumente koje sam ja izneo u ovoj raspravi, on izneo i potvrdio činjenicu da smo i te kako bili u obavezi da ove odredbe pravnih tekovina EU uzmemo u obzir početkom avgusta. Još jednom kažem, zadovoljni smo što se sada ove stvari menjaju. Hvala.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o centralnoj banci, odnosno smena i izbor guvernera je važno pitanje u svakoj državi. To je važno pitanje i u mnogo bogatijim i uređenijim državama. Iz tog razloga SVM je, kada su ove teme bile na dnevnom redu, uvek sa oprezom i sa odgovornošću prilazio ovoj tački dnevnog reda, bilo da smo u određenim periodima bili u opoziciji ili bili deo vladajuće koalicije. Godine 2007. smo glasali za izbor tadašnjeg guvernera, gospodina Jelašića, kasnije smo podržali izmene Zakona o Narodnoj banci, kada smo već bili deo vladajuće koalicije, pa smo glasali za sadašnjeg guvernera nešto kasnije, tako da smo imali principijelan pristup ovom pitanju.

Od predstavnika predlagača smo čuli obrazloženje Predloga zakona i to jedno ekonomsko obrazloženje, pre svega, obrazloženje sa ekonomsko-stručnog aspekta. Mislimo da je ovo pitanje u ovom trenutku mnogo više političko i mnogo više pitanje evropskih integracija, tako da ću ja u svojoj diskusiji ovaj aspekt izmena i dopuna Zakona o Narodnoj banci pre svega apostrofirati.

Mogu odmah na početku pojednostaviti suštinu današnjeg dnevnog reda, to je praktično stvaranje uslova za smenu dosadašnjeg ili sadašnjeg guvernera Narodne banke i iz tog razloga ću pokušati sa tog aspekta da govorim o ovom predlogu zakona.

Iz svega onoga što sam rekao proizilazi da će poslanička grupa SVM glasati protiv ovog predloga zakona i to moram odmah na početku da kažem. Pokušaću da dam obrazloženje, zašto ćemo na taj način postupiti.

Pre svega postoje proceduralni razlozi zbog kojih smatramo da ovaj zakon ne treba podržati. Među tim svakako spada činjenica da se ovaj izuzetno važan zakon razmatra po hitnom postupku, bez organizovanja javne rasprave. Ako tu činjenicu uporedimo sa izveštajem o napretku Srbije za svaku godinu u procesu evropskih integracija, možemo samo konstatovati da je to jedan od problema koji je bio prisutan i koji na žalost, očigledno će i dalje postojati, jer je očigledno politička volja i dalje u tom pravcu.

Sa druge strane, možda bitniji proceduralni razlog našeg protivljenja je činjenica da, prema našoj oceni, ovaj predlog zakona nije sačinjen u skladu sa Poslovnikom. Naime, u članu 151. Poslovnika je definisano da se uz Predlog zakona dostavlja tabela o usklađenosti sa relevantnim pravnim propisima EU u situaciji kada takvi propisi EU postoje. U Predlogu zakona je navedeno da ne postoje odgovarajući propisi EU, što nije tačno. Obrazloženje Predloga zakona je manjkavo zbog činjenice da sadrži jednu neistinitu rečenicu i o tome ću kasnije mnogo detaljnije govoriti.

Treći proceduralni razlog je odsutnost konsultacija sa evropskim institucijama. Nisu sigurno konsultovane niti Evropska komisija, niti Evropska centralna banka u procesu izrade ovog predloga zakona, što je problem zbog činjenice što u ovoj oblasti, u oblasti regulisanja pitanja položaja centralnih banaka, prema propisima EU postoji standard, prema tome standardu je obavezna konsultacija, pre svega sa Evropskom centralnom bankom. Ugovorom o funkcionisanju EU, to je jedan deo Lisabonskog ugovora, članom 127. su države članice obavezne da sva ta rešenja, sve te predloge zakona koji se odnose na položaj centralni banaka pošalju na konsultacije i zatraže mišljenje Evropske centralne banke. Znam da mi nismo država članica, ali ukoliko to želimo da postanemo, onda bismo morali poštovati i ovaj proceduralni uslov ili proceduralni standard.

Pored svih ovih proceduralnih razloga postoje i mnogo važniji suštinski razlozi, zašto ne možemo da podržimo ovaj predlog zakona. Pre svega, o tome ću malo kasnije detaljno govoriti, ovaj predlog zakona nije usklađen sa pravnim tekovinama EU, što znači da Srbija, ukoliko ovaj zakon usvoji, prekršiće član 72. SSP kojim se obavezala da će svoj pravni sistem usklađivati sa pravnim tekovinama EU, jer ukoliko postoji jedan pravni akt koji je u ovom trenutku usklađen i koji nakon donošenja novog akta postaje neusklađen, to znači da mi kršimo, praktično, onu obavezu koju smo preuzeli u smislu obaveze da usklađujemo svoj pravni sistem sa evropskim pravnim tekovinama.

Sa druge strane, ovaj zakon predstavlja i kršenje ispunjenih obaveza za dobijanje statusa kandidata. Naime, u prethodnim izveštajima o napretku Evropske komisije je konstatovano da je Narodna banka Srbije u velikoj meri nezavisna, da Narodna banka spada među one nezavisne institucije čiji je položaj uređen na zadovoljavajući način.

Da podsetim, jedan od 10 uslova za dobijanje statusa kandidata je bio uređivanje ili podizanje nivoa nezavisnosti tih tzv. nezavisnih institucija. Dakle, to je bio jedan od uslova za dobijanje statusa kandidata. Ukoliko mi jednu nezavisnu instituciju, odnosno nezavisnost jedne takve institucije na ovaj način dovedemo u pitanje, to znači da ćemo prekršiti ono što smo već jednom ispunili.

Najvažniji razlog zašto smo protiv ovog predloga zakona jeste praktično jedna tačka Lisabonskog ugovora, osnivačkog ugovora EU, najvišeg pravnog akta EU, a to je tačka 14/2 Protokola 4. Lisabonskog ugovora. Taj deo Lisabonskog ugovora reguliše pitanje evropskog sistema centralnih banaka i sadrži Statut Evropske centralne banke.

Šta je suština tog dela evropskih pravnih tekovina? Suština praktično, da pojednostavim, jeste da razrešenje centralnih banaka, prema propisima EU, je moguće samo u dva slučaja. Prvi slučaj jeste ukoliko guverner više ne ispunjava uslove za obavljanje funkcije. Dakle, više ne ispunjava uslove za izbor. Druga mogućnost je ukoliko on učini tešku povredu svojih dužnosti. To su dva jedina moguća razloga.

Dakle, ako pogledate najviši pravni akt EU, možete samo doći do zaključka da ni u kom slučaju ne postoji mogućnost da guverneru narodne banke prestane funkcija na način na koji je predviđen ovim predlogom zakona. Dakle, protiv njegove volje i uz neispunjenje ova dva uslova za razrešenje, o kojima sam govorio, nije moguće po sili zakona skratiti njegov mandat na ovaj način.

To je nedvosmislen stav Evropske komisije, što je inače Evropska komisija dokazala na primeru Mađarske, pošto je zbog jedne slične situacije, doduše ne sa guvernerom, nego sa ombudsmanom za zaštitu podataka ličnosti, pokrenula spor pred Evropskim sudom protiv Mađarske zbog kršenja osnivačkih ugovora EU. Dakle, zbog činjenice da je, u Mađarskoj je, inače, to urađeno novim ustavom, skraćen mandat jednoj nezavisnoj instituciji.

Dakle, suština je da države članice imaju samo dve mogućnosti kada se radi o načinu razrešavanja ili razrešenja guvernera centralne banke. Jedna je da preuzmu ova dva razloga iz Lisabonskog ugovora, da decidno prepišu u svoj pravni sistem ova dva razloga. Druga je da u svojim zakonima ne navode nikakve razloge, jer se u toj situaciji neposredno primenjuju odredbe Lisabonskog ugovora. To je suština i to je glavni razlog zbog kojeg je ovaj zakon neusklađen sa pravnim tekovinama EU.

Sa druge strane, i to je dodatna obaveza za države članice, biće obaveza i za nas, da pored poštovanja ova dva razloga za razrešenje, moraju sve države članice uspostaviti proceduru koja omogućava bezrezervno poštovanje ova dva razloga. Dakle, nemaju države članice, a u jednom trenutku nećemo ni mi, nadam se, imati mogućnost da bilo kakvu proceduru ustanovimo koja bi omogućila, bilo parlamentu, bilo predsedniku Republike, bilo predsedniku Vlade da, kršeći ta dva razloga, o kojima sam govorio, na neki način u nekom postupku razreši guvernera centralne banke.

Tu želim, pošto imam joj dosta vremena, da na jednom drugom primeru iz susedne Mađarske dokažem ovo o čemu sam govorio. Mađarski parlament je krajem prošle godine usvojio nov zakon o centralnoj banci, koji se inače bavio mnogim pitanjima, pre svega smanjenjem plate guvernera, ali u jednom delu se bavio i pitanjem ili procedurom razrešenja guvernera centralne banke. U tom prvobitnom zakonu, koji je prošle godine usvojen, predviđena je procedura prema kojoj na predlog predsednika vlade predsednik republike razrešava guvernera, ali posle jednog sudskog postupka koji se sprovodi pred sudovima za radne sporove. Dakle, prvo guverner ima mogućnost da pokrene radno-pravni spor i ukoliko odluka suda bude takva da sud ustanovi razloge za njegovo razrešenje, onda može na predlog predsednika vlade predsednik republike da razreši guvernera.

To je bila prvobitno predviđena procedura. Ni sa tom procedurom, dakle, praktično sudskom zaštitom položaja guvernera centralne banke, se Evropska komisija, odnosno Evropska centralna banka nije saglasila, pa je tražila od mađarskog parlamenta da izmeni zakon, i to u smislu da se nedvosmisleno utvrdi obaveza sudu da ne može nijedan drugi razlog da uzme u obzir prilikom razrešenja guvernera, samo ona dva razloga o kojima sam govorio. Dakle, ukoliko guverner izgubi, odnosno više ne ispunjava uslove za izbor, odnosno ukoliko učini tešku povredu svojih dužnosti. Mađarska je bila u obavezi da sa tom odrednicom dopuni taj stav zakona, praktično da ukine mogućnost čak i sudu da bilo koju drugu okolnost uzme u obzir.

Mislim da ovaj primer dovoljno jasno dokazuje neodrživost praktičnog rešenja da se jednim izmenama i dopunama zakona na ovaj način skrati mandat i da se razreši guverner.

Sa druge strane, i to je primer iz susedne države, mislim da ne treba podvlačiti značaj saradnje sa MMF. Međunarodni monetarni fond sve do trenutka usvajanja ovih izmena Zakona o Centralnoj banci u Mađarskoj nije bio spreman da započne nikakve pregovore, odnosno razgovore. Onog trenutka kada je taj zakon usklađen sa evropskim pravnim tekovinama, odnosno sa zahtevom Evropske centralne banke, stvoreni su uslovi za početak razgovora sa MMF. Bojim se da ćemo i mi veoma brzo doći u tu situaciju.

Dakle, ono što je bitno, naravno, za donošenje odluke je sve ovo o čemu sam govorio. Sa druge strane, postoji bezbroj izjava koje dramatizuju, koje fatalizuju ovu situaciju koja će se stvoriti. Moram da kažem da mi nemamo razumevanje ni za takve stavove, i to zbog iskustva koje smo stekli u protekle četiri godine. Nije ovo prvi put u proteklih četiri-pet godina da se ugrožava nezavisnost neke nezavisne institucije. Pre nekoliko godina, možda pre dve godine je ovaj parlament doneo svoj poslovnik o radu, koji je predviđao mogućnost da se utvrđuje odgovornost nezavisnih regulatornih tela i, naravno, da sankcioniše ukoliko utvrdi njihovu odgovornost. Na pritisak Evropske komisije mi smo sami sebi morali da promenimo, odnosno da izbrišemo praktično tu mogućnost. To je možda jedna mala paralela.

Verovatno je značajnija paralela sa reformom pravosuđa. Dakle, ima i tu puno sličnosti. Reforma pravosuđa je urađena na način da je praktično veliki deo opštinskih sudova ukinut, preimenovan u osnovne sudove i na taj način je nađena mogućnost da se ukine stalnost sudske funkcije. To je veoma, veoma slično onome što se u ovom trenutku događa. Naravno, činjenica je i da je prethodni guverner na jedan način smenjen. Nije on formalno smenjen, pošto je podneo ostavku, ali je praktično bio izložen takvom i medijskom i političkom pritisku da je na kraju dao ostavku.

To je isto primer iz neke bliske prošlosti, koji nam govori o tome da za dramatizacijom ove situacije i dramatizacijom posledica koje će nastati sigurno da nema osnova. Ali, ono što jeste činjenica, da će ovaj nov zakon i nove izmene zakona, sigurno načiniti štetu u procesu evropskih integracija Srbije. Mislim da to niko u sali nije spreman da ospori. Naime, ova nova vlada nema samo, veliki budžetski deficit, nego ima i jedan značajan deficit poverenja od strane evropskih institucija. Umesto da se poverenje gradi i povećava, na ovaj način sa jednim ovako krupnim korakom se to poverenje dodatno smanjuje.

Tako da, mislim da nisu neosnovane one najave koje nam govore o tome da ćemo se praktično za nekoliko nedelja naći u situaciji da za dobijanje datuma pregovora, odnosno za dobijanje datuma za početak pregovora više nećemo imati samo kosovski problem, nego ćemo imati ponovo problem položaja nezavisnih institucija. To bi bila ili to će biti sigurno jedna velika šteta u procesu evropskih integracija Srbije, ali ne mogu da zamislim izveštaj unapred evropske komisije koji će biti objavljen u oktobru da u delu koji se odnosi na nezavisne institucije, ne sadrži jednu žestoku kritiku onoga što se danas u parlamentu događa. To će naravno značiti praktiku u praktičnom smislu nemogućnost da Srbija u decembru dobije datum za početak pregovora.

Dakle, svi ovi razlozi koje sam naveo, nas navode na glasanje protiv ovog predloga zakona, a pripadnike vladajuće većine bi trebalo da navede na još jedno razmišljanje, odnosno još jedan krug razmišljanja o ovom predlogu zakona, jer će kasnije biti praktično nemoguće otkloniti one posledice koje će nastati. Neće biti mogućnosti da se te posledice isprave na način kako će se ispraviti u procesu, recimo, ili u odnosu na reformu pravosuđa. Jer, ako guverner bude smenjen, bude izabran novi guverner onda već nema mogućnosti za neko preispitivanje odluke. Sve u svemu, to je naš stav. Dakle, glasaćemo kao poslanici SVM protiv, još jednom apelujem da još jednom razmislite o svemu ovome. Hvala vam.

 
Pre svega ne morate da ulazite u debatu sa mnom, tu debatu ćete morati voditi sa predstavnicima, odnosno institucijama EU, pre svega Evropskom komisijom možda i sa Evropskom centralnom bankom. To je jedna stvar.
Druga stvar je da ste vi naveli primere na koji način se postavlja guverner Centralne banke, recimo, Nemačke. Danas nismo govorili i ja nisam govorio o načinu kako se postavlja guverner, to nije sporno. Sporan je način na koji se razrešava i to morate razumeti. Ni jedan organ ni jedne države članice EU nema mogućnost da razreši guvernera, osim u ta dva slučaja koja sam naveo, dakle, ukoliko više ne ispunjava uslove za izbor i ukoliko učini tešku povredu svojih dužnosti. Još jednom ponavljam, govorio sam o razrešenju i želim da ponovim primer iz bliske prošlosti. Evropska komisija je pokrenula postupak za neispunjenje obaveza iz osnivačkih ugovora protiv Mađarske, zbog toga što je donošenjem novog Ustava praktično skratio mandat jednoj nezavisnoj instituciji i to Ombudsmanu za zaštitu podataka ličnosti.
Stav Evropske komisije i biće na kraju stav Evropskog suda, da se mandat ne može skratiti ni u slučaju ukoliko najviša zakonodavna vlast, na primer narod jedne države promene Ustav, jer su ove funkcije, a to se posebno odnosi na funkciju guvernera, u tom smislu zaštićene.
Još jednom ponavljam, nisam govorio i nemojte vi u odgovoru govoriti o postavljenju, nego o razrešenju.
Znam da ne postoji pravo replika na repliku, ali samo kratko.

Naravno, postoji način razrešenja koji je eksplicitan, a to su ti članovi o kojima ste govorili, koji se ne menjaju.

Ako pročitate član 26. Predloga zakona, mislim da iz toga nedvosmisleno proizilazi namera, a s obzirom da ćemo, prema najavama, naredne nedelje imati sednicu koja će biti posvećena izboru novog guvernera, koji neće biti stari, možda ne naredne, onda u septembru, nije bitno, to će biti najbolji dokaz koje su bile motivacije kada je ovaj zakon donesen.

Još jednom kažem, sve ovo ćete morati da objasnite Evropskoj komisiji. Sve ovo ćete morati da objasnite kada budu sačinjavali naredni izveštaj unapred. Sve ovo ćete morati objasniti kada oni u narednom izveštaju o napretku budu napisali da se Srbija po ovom pitanju vratila jedan korak unazad. To je ona šteta koju će ovaj zakon proizvesti i potpuno je nebitno da li se to razrešenje radi na način koji je u skladu sa onim članovima koji govore o razrešenju ili sa ovim lex specialis, koji sadrži član 26. Predloga zakona koji je na dnevnom redu. Hvala.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, zakon koji se nalazi na dnevnom redu, odnosno Predlog zakona o rehabilitaciji zajedno sa Zakonom o restituciji, odnosno zakonom o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju čini jednu celinu, a zajednička karakteristika ili zajednički cilj ova dva zakona ili bi trebalo da bude sa jedne strane ispravljanje istorijskih nepravdi, a sa druge strane davanje doprinosa  istorijskom pomirenju.
Zakon o restituciji, dakle Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, koji je donet 26. septembra ove godine u Narodnoj skupštini nije ispunio ovaj drugi cilj, odnosno cilj davanja doprinosa pomirenju.
Taj zakon je sa jedne strane činio jednu veliku nepravdu i sadrži jednu odredbu koja u ovom trenutku znači mogućnost za nastavak te nepravde. O čemu je reč. Jedna odredba Zakona o restituciji, dakle iz odredbe iz člana 5. stav 3. tačke 3) tog zakona isključuje iz procesa restitucije jedan kolektiv, jednu grupu lica, to su pripadnici okupacionih snaga koje su delovale na teritoriji Republike Srbije i to bez utvrđivanja kriterijuma na osnovu kojih bi se oni iz procesa restitucije isključuju, dakle, bez utvrđivanje njihove odgovornosti. Iz tog razloga ja tvrdim da je parlament i Vlada, naravno zajedno, kada je donosila ili kada smo donosili Zakon o restituciji pali na ispitu, na ispitu iz predmeta o kojem sam govorio, dakle iz predmeta davanja doprinosa pomirenju.
Sada se nalazimo pred popravnim ispitom i želim da kažem da Predlog zakona o rehabilitaciji u potpunosti zadovoljava ovu potrebu i da ćemo sa velikim zadovoljstvo glasati za Predlog zakona, ukoliko ovaj predlog zakona tokom skupštinske procedure ne pretrpi neke suštinske izmene. Na žalost, to ću da kažem, imamo loša iskustva kada se o ovoj temi radi. Bili su ili su ostali trenuci i u procesu donošenja Zakona o restituciji, kada nam se činilo da će ta diskriminatorska odredba iz tog zakona biti uklonjena, odnosno izmenjena. Do toga nije došlo. Iz tog razloga smo veoma umereni u optimizmu i kada se radi o Predlogu zakona o rehabilitaciji.
Šta znači za nas ovaj predlog zakona, odnosno praktično jedan deo Predloga zakona o rehabilitaciji? Znači ispravljanje praktično te nepravde koja je učinjena prilikom donošenja Zakona o restituciji. Nije prijatno, nije bilo prijatno kada smo dožive mi narodni poslanici SVM, naravno više desetina hiljada ljudi koje mi predstavljamo, to poniženje koje smo doživeli i tu stigmatizaciju praktično prema kojoj smo ponovo kolektivno proglašeni ratnim zločincima, jednostavno iz te odredbe Zakona o restituciji to proizilazi. Ni jednom nismo govorili, ni sad neću da kažem da se ta odredbe odnosi ili da je protivna ili je napisana da diskriminiše jednu manjinsku zajednicu. Nismo to nikada rekli. Ni sada neću da kažem. Ta odredba je bila diskriminatorska iz razloga što diskriminiše jednu grupu ljudi i to zbog pripadnosti toj grupi, dakle zbog pripadnosti okupacionim snagama.
Ovim predlogom zakona ukoliko, još jednom ponavljam, ovaj predlog zakona u ovoj formi bude usvojen, ova nepravda se ispravlja i za nas će to značiti priznanje greške, priznanje te ogromne greške koja je 26. septembra tu u parlamentu učinjena kada je izglasan Zakon o restituciji.
Član 2. Predloga zakona o rehabilitaciji, dakle ovog zakona koji se nalazi na dnevnom redu, znači rešenje kojim se iz procesa restitucije otklanja princip kolektivne odgovornosti i to u odnosu, pre svega u odnosu na mađarsku zajednicu. Šta je suština predloženog rešenja koji je, mogu da kažem plod dogovora između Ministarstva pravde sa jedne strane i narodnih poslanika SVM, odnosno naše stranke.
Suština predloženog rešenja je da nedvosmisleno isključuje ili briše iz procesa restitucije princip kolektivne odgovornosti. Član 2. stav 1. Predloga zakona nedvosmisleno upućuje i tekstualno upućuje na član 5. stav 3. tačku 3) Zakona o restituciji i na taj način znači jednu nedvosmislenu, ili jedno nedvosmisleno razjašnjenje pojma pripadnika okupacionih snaga, odnosno grupe koja je isključena i koja će biti isključena iz procesa restitucije.
Šta znači ovo rešenje? Sa jedne strane znači da pripadnici tih okupacionih snaga i kvislinških formacija protiv kojih ne postoje odluke ili presude o njihovoj odgovornosti iz posleratnog perioda mogu i moći će bez bilo kakvog ograničenja da učestvuju u procesu restitucije. Dakle, niko ko u posleratnom periodu nije kažnjen, niko čija odgovornost nije utvrđivana, bez obzira da li je bio pripadnik tih okupacionih snaga neće trpeti nikakve posledice i neće mu nikakvo jedno pravo biti uskraćeno, pa ni pravo da učestvuje u procesu restitucije. I to se odnosi na njihove naslednike.
Sa druge strane, oni pripadnici tih okupacionih snaga, dakle mađarske, nemačke, bugarske, hrvatske vojske i nekih domaćih kvislinških formacija protiv kojih postoje odluke iz posleratnog perioda, dakle čija je odgovornost utvrđivana nakon Drugog svetskog rata i koji su tim odlukama proglašeni ratnim zločincima ili učesnicima u ratnim zločinima, oni će imati mogućnost, oni ili njihovi potomci praktično da pokrenu zahtev, da pokrenu postupak za rehabilitaciju da se u tom postupku ponovo utvrđuje njihova odgovornost, odnosno nevinost.
Šta je treća suština, treća tačka ovog rešenja i našeg dogovora? Teret dokazivanja će biti, jeste na državi, praktično na višem javnom tužiocu. Član 13. stav 1. Predloga zakona kaže da sud pribavlja dokaze i podatke od nadležnih državnih organa i organizacija. Ovim mehanizmom o kojem sam govorio je dakle u odnosu na pripadnike tih okupacionih snaga odgovornost individualizovana. Omogućeno je svim onima protiv kojih postoje odluke ili presude o njihovoj krivici mogućnost rehabilitacije, mogućnost podnošenja zahteva ili pokretanja postupka rehabilitacije. Sa treće strane teret dokazivanja je na državi.
Dakle, ne dokazuju oni koji će podnositi zahteve svoju nevinost, nego će država biti u obavezi da dokazuje njihovu krivicu. Govorio sam o lošem iskustvu kada se radi, kada sam govorio o procesu donošenja Zakona o restituciji. Nisam o tome slučajno govorio i sada su već poneti i siguran sam da do ovog trenutka su podneti još i neki drugi amandmani čije bi praktično prihvatanje značilo i derogiranje ovog rešenja i stavljanja van snage onog dogovora koji smo postigli.
Unapred želim da kažem, ukoliko se to ponovo desi, mi ćemo se ponovo naći u situaciji da nećemo moći da podržati ovaj predlog zakona i praktično ukoliko se naš dogovor prekrši, onda ćemo se vratiti na istu poziciju sa koje smo pre nekoliko nedelja krenuli. S toga bi apelovao na predstavnika Ministarstva pravde da prenese nadležnima ovu našu sugestiju i ovu našu molbu, jer u suprotnom je sve ovo što smo zajednički naporom uradili, praktično gubi smisao.
Prihvaćeni su, dakle pored ovog rešenja o kojima sam govorio i neki naši amandmani koji smo podneli na prvobitni Predlog zakona o rehabilitaciji koji je upućen početkom septembra u skupštinsku proceduru a kasnije povučen.
Pre svega prihvaćena je naša sugestija da se mogućnost rehabilitacije, ne odnosi samo na ona lica čija su prava praktično ukinuta ili prekršena iz političkih, verskih ili ideoloških razloga, nego i iz nacionalnih razloga.
Brojni primeri postoje iz vremena Drugog svetskog rata i iz posleratnog perioda, kada su građani Srbije lišavani slobode, života ili drugih prava zbog pripadnosti određenim nacionalnim zajednicama. Dakle, ne iz političkih, ideoloških ili verskih razloga, nego zbog pripadnosti određenoj nacionalnoj ili određenim nacionalnim zajednicama. Iz tog razloga važno što je ova naša sugestija usvojena.
Za nas najvažniji i delimično simboličan, a delimično suštinski predlog koji prihvaćen u odnosu na prvobitan Predlog zakona o rehabilitaciji se odnosi na vrednosno određivanje i određivanje u vrednosnom smislu prema nekim odlukama iz posleratnog perioda koje su donošeni na osnovu principa kolektivne krivice. Više puta smo o tome u parlamentu govorili, sada ću to da učinim. Dakle, stanovnici tri sela u Vojvodini, Čuruga, Žablje i Mošorina su na osnovu kolektivne krivice, odnosno odlukama koje su zasnovane na principu kolektivne krivice, kolektivno, bez izuzetaka, proglašeni ratnim zločincima.
Sa jedne strane, postoji i odluka od 26. marta 1945. godine, kada su svi stanovnici sela Mošorin, mađarske nacionalnosti, dakle, 294 lica, proglašena ratnim zločincima, kao izvršioci, podstrekači ili pomagači za zločine, i to bez utvrđivanja njihove individualne odgovornosti.
Druga odluka je iz januara 1945. godine, istog organa, Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Ovom drugom odlukom ustanovljeno je da su svi stanovnici mađarske i nemačke narodnosti Opštine Čurug, Sreza Žabaljskog u Vojvodini, odgovorni kao izvršioci, podstrekači ili pomagači za zločine i proglašavaju se ili su proglašeni ratnim zločincima. Ove odluke se odnose se i na novorođene bebe i na decu i na žene i na starce i na muško stanovništvo, bez izuzetaka i bez utvrđivanja odgovornosti.
Izuzetno je bitno što Predlog zakona sadrži jednoj odredbu prema kojoj će se po sili zakona rehabilitovati lica koja su po principu kolektivne odgovornosti proglašena za ratne zločince.
U odnosu na ovo rešenje postoji jedan amandman poslanika iz opozicije kojim bi ovo rešenje bilo izbrisano iz Predloga zakona. Bila bi velika šteta i velika nepravda ukoliko bi se taj amandman prihvatio.
Šta znači ova odredba? Sa jedne strane znači skraćivanje postupka u odnosu na ova lica. Sa druge strane znači da će sud praktično utvrđivati dve okolnosti - da li je to lice u tom trenutku imalo prebivališe na teritoriji ovih naselja, a sa druge strane da li protiv tog lica postoji bilo kakva odluka kojom je utvrđeno njegova ili njena individualna odgovornost. Ukoliko takva odluka ne postoji, onda će u jednom skraćenom ili pojednostavljenom postupku sud doneti odluku o rehabilitaciji.
Šta je simbolički značaj ove odluke? Simbolički značaj je ogroman pod pretpostavkom da parlament usvoji Predlog zakona u ovoj formi. Naime, parlament će se u vrednosnom smislu odrediti prema odlukama iz posleratnog perioda kojima su određene nacionalne zajednice u mađarskoj zajednici u ta tri naselja proglašena kolektivno ratnim zločincima. Parlament će, ukoliko prihvati ovo rešenje, zauzeti jedan jasan stav da su te odluke bile nelegitimne, a i protivpravne.
Gospodin Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde je bio prvi predstavnik Vlade Republike Srbije u poslednjih 67 godina koji je javno i otvoreno govorio o nepravdi koja je učinjena stanovnicima ova tri sela u Vojvodini i koji se u vrednosnom smislu, naravno, negativno, odredio prema ovim dvema odlukama koje sam citirao. Iz toga razloga smo optimisti što se ovog pitanja tiče i očekujemo da se ne promeni ni ovaj deo zakona.
Postoje neki drugi delovi koji su za nas bitni i važni. Naprimer, mogućnost da pravna lica podnose zahtev za rehabilitaciju. Smatramo to važnom vrednošću ovog zakona. Naime, to će otvoriti ili bi otvorio mogućnost, o tome zakon ne govori, ali iz zakona proizilazi da ta pravna lica pokreću postupke grupno. Dakle, za veći broj lica pokreću postupke rehabilitacije kako bi što veći broj lica uspeo da se oslobodi odgovornosti koja je nepravedno nakon Drugog svetskog rata njemu ili njoj nametnuta.
Ono što je veoma važno to je da će ovim zakonom parlament uputiti jednu pozitivnu poruku međuakademskoj i mešovitoj komisiji, koja je formirana između Srpske akademije nauka i umetnosti i Mađarske akademije nauke i umetnosti. Ta mešovita komisija je počela sa radom i radi na osvetljavanju tragičnih događaja za vreme Drugog svetskog rata. Ovim rešenjima i ovim zakonom će ta komisija dobiti jednu podršku za svoj rad i ohrabljenje.
Nije manje važna ni informacija prema kojoj Vlada u procesu priprema budžeta za narednu godinu je spremna da opredeli i potrebna materijalna sredstva za rad ove međuakademske komisije jer uspešnost rada ovog tela delimično zavisi i od materijalnih mogućnosti.
Da sumiram, zadovoljni smo rešenjima iz Predloga zakona. Ostaje nam jedan dugoročan cilj, a taj cilj je da kada ova međuakademska komisija završi svoj rad i donese svoje zaključke onda da u formi jedne dekleracije predloži našem parlamentu i parlamentu Mađarske. To bi značilo jedno simboličko zatvaranje ovog tužnog poglavlja naše zajedničke istorije, naravno, sve to svesni i bez iluzija da će se to brzo desiti.
Na kraju bih samo još jednom ponovio da podržavamo zakon u ovoj formi. Nismo spremni da podržimo zakon ukoliko se bilo koja suštinski bitna i važna odredba promeni. O nekima sam govorio, o nekima nisam. Bila bi šteta ukoliko bi se odredbe koje se odnose na beneficije rehabilitovanih lica promenile. Postoji tu nekoliko amandmana. Sa njima se ne slažemo. Sve u svemu, ono što je najbitnije i najvažnije za nas to su rešenja o kojima sam na početku izlaganja govorio. Hvala vam.
Gospođo potpredsednice, gospodine ministre, u raspravi u načelu sam rekao da je naš osećaj da Vlada kada je utvrđivala Predlog zakona nije uspela da pomiri različite poglede na istoriju između većinskog naroda i manjinskih zajednica, ne naravno svih, ali jednog dela manjinskih zajednica.
Moram da priznam da osećam jednu mučninu zbog svega onoga što se proteklih dana dešavalo zbog debate koja je vođena zbog jednostranog posmatranja istorije, ali ne samo zbog toga nego, pre svega, zbog onoga što ova debata u sebi nosi, a to je jedna izuzetno loša poruka da smo još izuzetno, izuzetno daleko od pomirenja i s obzirom da je to jedan od osnovnih ciljeva naše stranke, ni u kom slučaju ne možemo preko ovoga preći.
Nažalost, imam osećaj da nikad bliži, manje -više potpun, konsenzus je bio u ovom parlamentu, u ovom mandatu oko bilo kog pitanja, dakle, od početka mandata ove vlade.
Neki su rekli ono što su mislili o ovom pitanju, neki to nisu rekli, ali se sa time slažu. Mislim da ima malo narodnih poslanika koji se sa onim sve što je rečeno ne slaže.
To je praktično jedna okolnost koja je za nas poražavajuća. To znači da praktično postoji konsenzus oko toga da princip kolektivne odgovornosti treba ili je celishodno da ustane u pravnom sistemu Srbije 2011. godina.
Moram da vam kažem, pre svega našim koalicionim partnerima, da se nismo za ovo borili ni tokom devedesetih, a ni nakon 2000. godine. Oni ohrabrujući znaci koji su počeli da stižu nakon 2000. godine, nažalost, ovim u potpunosti derogirani. Nismo imali iluzije ni 2000. godine da će brzo ići ukidanje principa kolektivne odgovornosti iz pravnog sistema. Naravno, za to iluziju nismo imali, ali kada je 2003. godine Skupština AP Vojvodine donela rezoluciju o ne priznavanju kolektivne krivice, u martu 2003. godine, to je za nas bio jedan izuzetno ohrabrujući znak. U toj rezoluciji piše da Skupština AP Vojvodine izražava svoje uverenje da je u oslobađanju od kolektivne krivice, koja je u prošlosti nepravedno nametnuta pojedinim nacionalnim zajednicama u Vojvodini, u interesu razvoja duha, tolerancije, međusobnog uvažavanja nacionalnih zajednica koji žive u Vojvodini. Skupština AP Vojvodine se u tom smislu zalaže sa punu rehabilitaciju svih prognanih, nevino optuženih i nevino stradalih.
Tada su za ovu deklaraciju, odnosno Rezoluciju glasali i oni koji su najžešće, ali ne svi, ali deo onih koji su najžešće osporavali suštinu našeg amandmana pre nekoliko dana i to je pitanje za njih - šta se tokom ovih nekoliko godina desilo.
Poražavajuće je i to da je i u raspravi u načelu jedino gospodin Martinović potvrdio, odnosno stao na stanovište da je princip individualne odgovornosti princip koji mora da se primenjuje i na tome vam se zahvaljujem.
Sa druge strane, neki će sada da kažu ili će početi da šire neke teze da je na delu stvaranje neke nove koalicije. Želim sve te da izneverim.
Nažalost, u septembru 2011. godine, u parlamentu Republike Srbije jednostavno, to je naš osećaj, ne postoji spremnost da se samo gleda u budućnost, jer je suština ovog našeg amandmana i amandmane Vlade bila ta. Politička elita nije na to spremna.
Sa druge strane, postoje neki znaci da to u kompletnom društvu nije tako i želim da vam citiram jedan od zaključaka od 11. septembra sa vanredne skupštine Udruženja za povraćaj oduzete imovine za Suboticu sa okolinom. To je ogranak mreže za restituciju i to je ogranak za Suboticu. To udruženje u ovim svojim zaključcima kaže da je neprihvatljivo ograničenje koje isključuje iz procesa restitucije lica koja su bili pripadnici tzv. okupacionih snaga, dakle, lica koja su po sili zakona morala izvršavati vojnu obavezu, a pri tome nisu činila ratna zločine, ne može se oduzeti pravo na povrat imovine.
Ovo sam imao potrebe da kažem iz razloga što ovo udruženje ni u kom slučaju nije većinski manjinsko. Ovo je praktično jedno udruženje u kojem su pripadnici mađarske zajednice u izuzetno maloj manjini i ukoliko imate tu okolnost u vidu onda mislim da stoji ova moja konstatacija da ipak, u odnosu na političku elitu, deo društva ne gleda ovako na ovo pitanje.
Da su Francuska i Nemačka na ovaj način pristupile procesu pomirenja, nikada ne bi nastala EU. Jednostavno, na principu kolektivne odgovornosti ne može se graditi pomirenje.
Pre nekoliko dana je potpredsednik Vlade bio u Briselu i siguran sam da je, između ostalih, sa svojim sagovornicima razgovarao i o Zakonu o restituciji. Ne znam da li je, a verujem da jeste, obećao da ovaj zakon neće sadržati ni jednu diskriminatorsku odredbu, a ova odredba koja znači potvrđivanje principa kolektivne krivice je diskriminatorska. U potpunosti sam svestan da je osnovni zahtev Evropske komisije u odnosu na ovaj zakon bio da ovaj Zakon ne sadrži ni jednu diskriminatorsku odredbu.
Na osnovu našeg amandmana, Vlada je podnela sopstveni, to smo podržali. Nažalost, Vlada je povukla sopstveni amandman.
Obrazloženje koje je ujutru potpredsednik Vlade dao, mislim da je u najmanju ruku smešno. Dakle, tvrditi da u Srbiji Skupština ima svoju Vladu, a da ovom skupštinom ne upravlja Vlada, mislim da u to ni on ne može da verujem bez obzira što po Ustavu, zakonima i po Poslovniku, naravno da je tako. Tako da bi bilo dobro da, da se i neko suvislo obrazloženje.
Koje su dileme? To je potpredsednik Vlade pre nekoliko dana kristalno jasno izneo, tu nekoliko metara od nas, za konferenciju za štampu. On je rekao da je dilema da li samo oni koji su osuđeni zbog ratnih zločina, ne budu korisnici restitucije, ili svi oni koji su milom ili silom, a građani su Republike Srbije, bili članovi neke okupacione snage, da svi oni budu isključeni iz procesa restitucije? On je tada stajao na stanovištu da ova druga grupa, oni koji su milom ili silom bili pripadnici stranih okupacionih snaga, ne bi trebalo da budu isključeni iz procesa restitucije.
Mislim da je teško razumljiva pozicija kada su u pitanju, na primer, investicije. Onda su nemački ili austrijanski investitori dobro došli. Kada gledate podatke, te dve države su praktično uložile, odnosno njihove kompanije četiri milijarde evra u Srbiji. Kada su donacije u pitanju, naravno su nemačke donacije dobro došle. Nemačka je donirala jednu milijardu evra.
Kada smo stigli do zakona o restituciji, očigledno da postoje neki drugi i dvostruki aršini. Želim da odbacim one špekulacije koje su se pojavljivale, da smo mi kao poslanici SVM uslovljavali takvu podršku drugim zakonima, usvajanjem ovog amandmana. To jednostavno nije tačno. Jer, ukoliko bi to bilo tačno, onda na primer, juče ili prekjuče ne bi smo se borili protiv zakona o javnoj svojini, pošto je tada bio predložen amandman Vlade. Mislim da je to najbolji dokaz kako se te tvrdnje i špekulacije nisu tačne.
Sa druge strane, žao mi je gospodin Radosavljević nije tu da potvrdi ono što ću da kažem. U jednom razgovoru od 30. juna sam mu rekao i molio ga da Predlog zakona ne sadrži ni jednu diskriminatorsku odredbu, ni jednu odredbu koja se može svesti pod pojam načela ili principa kolektivne krivice. Nažalost, to se nije desilo, odnosno neće se desiti i na kraju će se desiti upravo suprotno.
Želim da na kraju iznesem jedan primer i to je primer za razmišljanje. To je primer iz naše bliske prošlosti. To je jedan teoretski primer. Nije bitno ni ime, ni ništa drugo, jednog predratnog stanovnika Vukovara, koji je bio u Vukovaru nosilac stanarskog prava. Nije važno da li je bio Srbin ili Mađar, ili bilo koje druge nacionalnosti.
Predratni stanovnik Vukovara, nosilac stanarskog prava, koji je nakon izbijanja sukoba, izvršavajući svoje vojne obaveze i odazvao se pozivu u JNA i proveo to vreme na ratištu u svojstvu kuvara. Rat se završio kako se završio. Pitanje stanarskog prava je ostalo ne rešeno. Šta biste vi, možda i vi gospodine ministre, lično rekli ukoliko bi Hrvatska predložila jedan zakon, čija bi suština bila da se svi oni nosioci stanarskog prava koji su bili pripadnici JNA isključuju iz procesa otklanjanja ili obeštećenja, ili otklanjanja nepravdi koje su učinjene tokom poslednjih godina? Koliko bi taj teoretski stanovnik Vukovara na ovaj način bio isključen iz ovog procesa? Sigurno da se u tome ne biste složili.
Naravno, neki će reći – biće u pravu. Sa aspekta Srbije, naravno, JNA nije bila okupaciona vojska. Ali, sa drugog aspekta i sa druge perspektive, perspektive Hrvatske je to bila.
Još jednom želim da vam skrenem pažnju i na ovo, ali mogao bih da navodim bezbroj drugih paralela koje ovu odredbu zakona, o kojoj sam govorio, čine nepravedno. Ovi primeri posebno čine nepravednom ovu odredbu iz razloga što iz ovoga proizilazi, da čak i oni koji u procesu rehabilitacije uspeju da dokažu svoju nevinost i budu rehabilitovani, a bili su pripadnici okupacionih snaga, ne bi imali pravo na podnošenje zahteva na restituciju. To je jedna okolnost koju bi Vlada trebala da ima u vidu i moje, odnosno naše kolege narodni poslanici, kada se o našim amandmanima budu izjašnjavali.
Da apsurd bude veći, saradnici okupatora, koji su možda i činili zločine, ali ukoliko im nije suđeno, oni mogu biti korisnici restitucije. To je krajnji apsurd koji proizilazi iz ove odredbe Predloga zakona.
Naravno, svesni smo činjenice da Vlada neće prihvatiti, odnosno vladajuća koalicija naš amandman. Nama će jedino preostati mogućnost da se obratimo ustavnom sudu i sigurno ćemo to učiniti.
Jednostavno smatramo da je ova odredba u tolikoj meri disktiminatorska, u tolikoj meri u suprotnosti sa evropskim vrednostima, sa evropskim načelima, da jednostavno ne bi smela u Srbiji 2011. godine da opstaje.
Koristio bih i vreme poslaničke grupe, još imam na raspolaganju. Mislim da se nismo razumeli. Nisam upoređivao ni u kom slučaju bivšu Jugoslaviju i Hitlerove snage, snage osovinske sile i sve ostalo o čemu ste govorili. Upoređivao sam poziciju običnog pripadnika i jedne i druge vojske, pripadnika oružanih snaga koji je mobilisan milom ili silom. Treba da znate, a verujem da znate da su tokom Drugog svetskog rata na teritoriji recimo Bačke brojni pripadnici nemađarskog naroda milom ili silom mobilisani i npr. odvođeni na istočni front.
Iz ove odredbe Predloga zakona proizilazi da čak ni oni nemaju pravo na restituciju. Iz tog razloga sam ugovorio po ovom pitanju i podvukao paralelu i ni u kom slučaju se ta paralela nije odnosila na ono o čemu ste vi govorili.
Sa druge strane, navešću još jedan primer koji ukazuje besmislenost principa kolektivne odgovornosti. Taj primer je isto tako iz Vojvodine, iz mesta Kovilj. U Kovilju su od 1941. do 1944. godine praktično šest žandarma vršili vlast i oni su bili svo to vreme tamo prisutni, naravno, iz ugla Srbije kao okupatori i oni su to vreme proveli kako tako sarađujući sa meštanima. Znate li šta se desilo malo kasnije? Malo kasnije kada je usledila novosadska racija, te snage koje su to izvodile su krenule i prema Kovilju i ovih šest žandarma je odgovorilo svoje tzv. saborce da odu ili da stignu i do Kovilja i na taj način su praktično odbranili to nasilje od svih mogućih posledica racije.
Šta se desilo nakon Drugog svetskog rata? Prvih šest osoba koje su pogubljene u Kovilju bili su oni, onih šest žandarma, na osnovu principa kolektivne odgovornosti.
Naravno, postoji i bezbroj drugih primera. Ono što je možda još žalosnije, nijedan od naših kolega narodnih poslanika nije govorio o tome da se ovaj princip, i u načelnoj raspravi sam citirao neke odluke ili navodio neke odluke koje su donešene nakon Drugog svetskog rata na osnovu principa kolektivne odgovornosti, da niko od naših kolega nije imao potrebu da kaže da u 2011. godini ove odluke, recimo 1945. godine, zasnovane na principu kolektivne odgovornosti, ne bi trebalo da egzistiraju u pravnom sistemu Republike Srbije.
Ono što je ključno i kao neodgovoreno pitanje je ostalo – da li je tačno da je stav evropskih institucija bio da se ne sme donositi zakon koji sadrži bilo kakvu diskriminatorsku odredbu u odnosu na građane, dakle, u odnosu na državljane Republike Srbije?
Zaista, bez želje da ulazimo u dodatne replike i dodatne sukobe, zaista za to nema potrebe, hteo bih samo na nekoliko činjenica još jednom da ukažem.
Dakle, pre svega, nisam govorio i mi nismo govorili o tome da je ovo napad na mađarsku zajednicu ili na mađarsku manjinu, mi smo govorili o tome da je ovo napad na jedno evropsko načelo, a to je princip individualne odgovornosti. To je ogromna razlika između ove dve tvrdnje. To je jedna stvar.
Druga stvar, ja sam u načelnoj raspravi zamolio predsednika vaše poslaničke grupe da proveri kod evropskih institucija da li je ova odredba diskriminatorska. Vi očigledno ili niste proverili ili ste proverili i dobili ste odgovor koji se vama ne sviđa, pa iz tog razloga o tome niste govorili. Interesuje me zaista odgovor na ovo pitanje.
Treća stvar – mi smo tražili ono o čemu ste vi pričali, dakle, da se ova odredba briše. Mi smo tražili da se ova odredba ne odnosi na lokalno stanovništvo. Dakle, na stanovništvo koje je živelo na tom području nakon 6. aprila 1941. godine. Složili smo se, naravno, i sa amandmanom Vlade, pošto suštinski amandman Vlade je značilo to rešenje.
Ono što je u potpunosti za nas čudno je ovaj način sedenja na dve stolice. Dakle, ukoliko se zalažete za evropske principe, za evropske integracije, onda je sa tim principima nespojiv princip kolektivne odgovornosti. Jednostavno, ta dva principa ne mogu da idu paralelno. Zaista, što se replika tiče, ovim ću sigurno završiti.
Trudio sam se da skrenem, sa jedne strane, pažnju na sve ovo što se dešavalo, a, sa druge strane, da pokušam da utičem na sve vas i na sve nas, da u narednim godinama, pošto će ovo pitanje sigurno, do trenutka kada to pomirenje bude ostvareno, ovo pitanje će ostati otvoreno i nastaviće se rad i one međuakademske mešovite komisije, koja je formirana između dve akademije nauka i umetnosti, ali ovom porukom parlament šalje lošu poruku i toj međuakademskoj komisiji. To jednostavno ne može da za nas bude prihvatljivo. Hvala vam.
Zaista poslednja replika. Govorio sam o međuakademskoj komisiji, koja je formirana između dve akademije nauka i umetnosti, na inicijativu predsednika Tadića i tadašnjeg predsednika Republike Mađarske Lasla Šojama. Ta komisija radi dve godine i ima zadatak da tragična dešavanja tokom Drugog svetskog rata istraži, rasvetli i da na kraju tog rada podnese, verovatno Narodnoj skupštini, našoj, a naravno i parlamentu Mađarske, neki dokument u vidu deklaracije, rezolucije, kojom bi bila stavljena tačka na ono što se dešavalo tokom Drugog svetskog rata. U tom smislu sam govorio o ovoj komisiji, u smislu da ne može da bude ideja vodilja rada ove komisije princip kolektivne odgovornosti, pošto onda na kraju sigurno nećemo doći do željenog cilja.
Između nas očigledno postoji jedno značajno ne razumevanje zbog toga što vi ovaj naš amandman čitate na način da ne čitate važeći Zakon o rehabilitaciji. Naime, ovaj naš amandman ima smisao ukoliko zajedno tumačite sa svim drugim zakonima, pre svega sa Zakonom o rehabilitaciji.
Cilj i suština našeg amandmana jeste da, ukoliko neko u procesu rehabilitacije dokaže svoju nevinost, odnosno država ne dokaže njegovu ili njenu krivicu, u tom slučaju ne bude automatski to lice isključeno iz procesa restitucije. To je bila jedina namera i cela suština ovog amandmana, tako da bih vas zamolio da na ovaj način razumete ovaj amandman jer je to bila jedina poruka i jedina namera ovog amandmana.
Gospodine potpredsedniče Skupštine, gospodine potpredsedniče Vlade, s obzirom na ovu centralističku atmosferu, centralistički duh, mislim da su izuzetno male moje šanse da vas ubedim u argumentovanost ovih naših amandmana, ali bolje da pokušam, vi ćete mi odgovoriti ili na kraju i definitivno odbiti ova naša praktično dva amandmana koja se odnose na isto pitanje, na položaj gradskih opština, odnosno mesnih zajednica.
Predlogom zakona je utvrđen ili predviđen jedan imovinsko-pravni režim prema kojem gradske opštine mogu imati pravo korišćenja na stvarima koje su u svojini grada. Sa druge strane, one mogu pribavljati sredstva i ta sredstva prelaze u svojinu grada, a sa treće strane, na stvarima neophodnim za rad organa i organizacija gradskih opština te gradske opštine mogu steći pravo svojine. Sve ovo se samo delimično odnosi na mesne zajednice. One mogu imati samo pravo korišćenja
Sa jedne strane, mi se ne slažemo sa ovim konceptom, to je, naravno, jedno političko pitanje, ali, sa druge strane, ima jedan dodatan razlog koji je isto tako manje-više politički, ali malo i suštinski, a to se odnosi na član 22. koji je povezan sa ovim članom 18.
Naime, prema članu 22. praktično jedinica lokalne samouprave, koje će steći svojinu nad onom imovinom koju koriste mesne zajednice, imaće pravo i mogućnost da tu svojinu ili te nepokretnosti od mesnih zajednica oduzimaju. Tu su predviđene mogućnosti, predviđeno je više situacija u kojima se ta imovina može oduzeti ili povratiti. Ubeđeni smo da će to u praksi dovesti do zloupotreba.
S toga smo mi predložili jedan amandman, odnosno tri stava praktično na član 18, čija bi bila suština da, sa jedne strane, ona imovina koja je neophodna za rad mesnih zajednica, a i gradskih opština, bude u svojini gradskih opština, odnosno mesnih zajednica. Ona imovina koju u sadašnjem trenutku, dakle, danas koriste i gde su upisane gradske opštine ili mesne zajednice, da ta imovina bude preneta na trajno besteretno korišćenje, a sva ostala imovina, koja se u nekom kasnijem periodu bude prenosila, naravno, da se prenosi na pravo korišćenja, koje se kasnije može i ukinuti, odnosno oduzeti.
Vlada je odbila, naravno, oba naša amandmana. Jedan sa obrazloženjem da je ovo rešenje koje smo mi predložili obuhvaćeno Vladinim amandmanima. To ne stoji, jednostavno, Vladini amandmani se odnose na Narodnu banku, nikakve veze nemaju sa ovim našim amandmanom. Kod drugog amandmana stoji obrazloženje da ovaj naš predlog nije u skladu sa osnovnim konceptom zakona. To možemo prihvatiti, naravno, na način da se sa time ne slažemo.
Šta će biti u praksi situacija, to bih želeo da sa jedne strane objasnim. Sa jedne strane, sada, u ovom trenutku, postojeće mesne zajednice, brojne, bar u Vojvodini, imaju svoju imovinu. Dakle, nisu samo upisani kao korisnici, nego imaju i svoju imovinu kao vlasnici, koju su praktično sticali sopstvenim sredstvima. Mislim da bi bila paradoksalna situacija u kojoj su do sada imale mogućnosti mesne zajednice da stiču imovinu, a nakon stupanja na snagu ovog zakona praktično to ne bi mogle. Dakle, ne bi imale pravo da pribavljaju imovinu, sve bi prelazilo u vlasništvo lokalnih samouprava.
Sa druge strane, to je ključni razlog zašto smo ove amandmane podneli, jeste mogućnost oduzimanja tih nepokretnosti koje koriste mesne zajednice, pošto to prema članu 22. je moguće i tu odluku mogu doneti lokalne samouprave.
Zašto je to problem? Zato što brojne mesne zajednice, sa jedne strane, imaju zgrade u kojima su mesne zajednice organi skupština i neki drugi organi mesnih zajednica, ali, sa druge strane, brojne mesne zajednice koriste i nepokretnosti, primera radi, poslovne prostore, koje izdaju i na taj način stiču prihode.
Šta će se desiti ukoliko se ovo rešenje, koje sadrži Predlog zakona, prihvati? Imaćemo situaciju da će u svim jedinicama lokalne samouprave od volje skupštinske većine zavisiti da li će te komercijalne nepokretnosti, koje ne moraju da imaju mesne zajednice, ali mogu da imaju, da li će se te nepokretnosti od mesnih zajednica oduzimati.
Imajući u vidu politički život kako se odvija u Srbiji, sigurno da ćemo u brojnim mestima doći u ovu situaciju. Iz tog razloga smo predložili ono što smo predložili. Tvrdimo i mislimo da ne postoje kontra argumenti, da ne postoji ni jedna pravna prepreka, politička možda postoji, ali pravna prepreka ne postoji da se prihvati naše rešenje. Jer, ukoliko javna preduzeća, koja isto tako nisu ustavna kategorija, mogu imati svoju svojinu, onda ne postoji ni jedan razlog da to mesne zajednice ne mogu imati.
Vi ste u raspravi u načelu rekli, govoreći o gradskim opštinama, da je ovo rešenje nemoguće prihvatiti, zato što su i gradske opštine ustavna kategorija, ali njihovo formiranje nije obavezno. To je tačno, ali mi ne tražimo da se da bilo koja imovina ili bilo kakva imovina onim mesnim zajednicama ili onim gradskim opštinama koje nisu formirane, nego upravo suprotno, one koje postoje, koje funkcionišu i koje su upisane kao nosioci prava korišćenja.
Mislim da bi duh decentralizacije nalagao da i neke druge poslaničke grupe, koje se inače zalažu za decentralizaciju, ovo pravo ne traže samo za gradske opštine. Naime, ono što su gradske opštine tu u Beogradu, u Nišu i u nekim drugim gradovima, to su praktično mesne zajednice u opštinama. Dakle, u Beogradu gradske opštine, u opštinama mesne zajednice. Tu postoji puna parlalela i jednostavno iz tog razloga predlažemo ovo.
Sa druge strane, postoji jedna razlika u odnosu na gradske opštine, a to je da je u selima obavezno formirati mesne zajednice, po Zakonu o lokalnoj samoupravi. Ako ta obaveza postoji, to znači da je praktično pozicija, pravna pozicija mesnih zajednica još jača u odnosu na gradske opštine. Ukoliko gradske opštine imaju mogućnost pribavljanja imovine, onda ne bi trebao da postoji ni jedan razlog da to pravo mesne zajednice nemaju.
Naravno, nemam iluzija da ćete sve ovo još jednom razmotriti na način da će rezultat biti prihvatanje ovog amandmana, ali onda barem razmotrite amandman koleginice Popović, koji je delimično rešenje za sve ovo što smo mi predlagali, zato što se tim amandmanom predlaže ukidanje mogućnosti oduzimanja imovine mesnim zajednicama, odnosno gradskim opštinama. To bi bio neki minimum koji bi mogao, naravno, i za nas biti prihvatljiv. Hvala vam.
Naravno da sam nezadovoljan ovim objašnjenjem, jer vi niste naveli razlog zašto je to maksimum. Dakle, ukoliko je ovo maksimum, onda ste morali navesti stav, član, bilo šta iz Ustava, pa da pročitam i da se na isti način uverim u ono što vi tvrdite.
Ja tvrdim da ukoliko se na javna preduzeća može prenositi imovina ovim zakonom o javnoj svojini, onda ne vidim to ustavno ograničenje zašto se to isto ne može uraditi sa mesnim zajednicama, odnosno sa gradskim opštinama.
Zaista kratka replika. Dakle, naravno da sam svestan činjenice da u MZ lokalna samouprava ne može sticati akcije i to naravno nije sporno. Međutim, ostaje otvoreno pitanje kako su do sada MZ mogle sticati svojinu na osnovu važećeg Ustava odnosno na osnovu prethodnog Ustava, a praktično sa ovim zakonom se to pravo ukida. To je jedno pitanje koje je ostalo neodgovoreno i mislim da, ukoliko se pozivamo na Ustav, onda vredi pogledati i vredi analizirati dan, dakle, pre nego što donesemo ovaj zakonski predlog, pre nego što donesemo ovaj zakon i to bi vas još jednom zamolio iz tog razloga da još jednom ovo razmotrimo. Hvala.