Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Laslo Varga

Laslo Varga

Savez vojvođanskih Mađara

Govori

Gospođo potpredsednice, gospodine potpredsedniče Vlade, da kažem pre svega da je ispravljanje istorijskih nepravdi nesumnjivo pozitivan cilj i to svesrdno podržavamo.  Nažalost, brojni primeri drugih država koje su prošle ovaj proces dokazuju da je ovaj proces nesprovodiv bez stvaranja novih animoziteta. To je bila situacija u mnogim drugim državama. Taj animozitet je stvoren i stvoriće se i kod nas, pre svega između sa jedne strane zakonodavstva, a sa druge strane onih koji očekuju restituciju, odnosno obeštećenje. Sigurno će oni biti nezadovoljni. Za to ne postoji način da se ispravi.

Sa druge strane, stvoriće se animozitet između onih koji očekuju nešto od ovog procesa i onih koji će se u ovom procesu pojaviti samo kao obveznici, dakle, između onih koji ne očekuju ništa, jedino će teret ovog procesa snositi. Svuda je bilo tako.

Sve ovo komplikuju one ideološke podele koje postoje u društvu Srbije i sa jedne strane ta podela u samom većinskom društvu, sa druge strane, različita gledišta na dešavanja tokom pre svega Drugog svetskog rata između većinskog društva i između pojedinih manjinskih zajednica. To su neke okolnosti koje sigurno utiču na donošenje ovog zakona.

Mislim da je Vlada uspela da prvu okolnost, potencijalni animozitet između onih koji očekuju i onih koji ništa ne očekuju iz ovog procesa, da svede na minimum. Tu je uložen ogroman trud i to pozdravljamo.

Sa druge strane, mislim da je i tu govorimo o Predlogu zakona koji je dostavljen Narodnoj skupštini, potencijalni animozitet, odnosno neslaganje u vezi ideoloških razlika između većinskog društva i pojedinih manjinskih zajednica, nažalost Vlada nije uzela u obzir, prilikom utvrđivanja Predloga zakona. To je razlog što su podneti određeni amandmani. O tome ću kasnije detaljnije govoriti.

Zašto je sve ovo bitno za nas? Za nas je sve ovo bitno iz razloga što SVM smatra jednim od svojih prioriteta davanje doprinosa istorijskom pomirenju, pomirenju većinskog naroda i pomirenju naše zajednice. U tom smislu smo u proteklim godinama podneli brojne inicijative. Na našu inicijativu, želim da podsetim, je formirana jedna međuakademska komisija između SANU i Mađarske akademije nauka, sa ciljem da istraži i oceni one tragične događaje koji su se dešavali tokom Drugog svetskog rata. Ta komisija je počela da radi i sigurno će u dogledno vreme i rezultati rada te komisije biti vidljivi.

Zašto je sve ovo bitno? Vratiću se na to kasnije. Sada bih nešto malo o nekim drugim pitanjima koja se odnose na Predlog zakona. Naša stranka je tokom javne rasprave podnela 15 sugestija na ovaj predlog zakona. Želim da konstatujem da je većina tih sugestija prihvaćena već u samom Predlogu zakona i to želim da pohvalim. Te sugestije su bile delom samo naše, a delom su bile zajedničke sa mnogim drugim učesnicima u javnoj raspravi.

Tražili smo, pre svega, da se proširi mogućnost restitucije u naturalnom obliku. Mislim da je taj zahtev, ne u potpunosti, ali manje-više uvažen. Tražili smo da se obveznice indeksiraju u evrima i taj zahtev je Vlada prihvatila. Tražili smo da se predvidi apsolutna zabrana otuđenja. I ta sugestija je prihvaćena. Tražili smo i neke stvari u vezi postupka, pre svega da se zakonom utvrde dokazi koji su potrebni u ovom postupku, dokazi koje podnosilac zahteva mora da podnosi, da ne ostane to pitanje za neku uredbu ili pravilnik ministarstva. Ta sugestija je prihvaćena. Tražili smo i da se nepotpuni zahtevi ne odbacuju po automatizmu. Delimično je ova naša sugestija prihvaćena. Tražili smo i da u određenim situacijama teret dokazivanja ili utvrđivanja činjenica bude zadatak agencije, po službenoj dužnosti. Amandmanom Vlade je u velikoj meri ova naša sugestija prihvaćena, što se odnosi na pitanje utvrđivanja reciprociteta. Tražili smo i oslobađanje od plaćanja sudskih administrativnih taksi, raznih naknada onoga ko podnosi zahtev. I ta naša sugestija je prihvaćena.

Međutim, tri naše ključne sugestije u Predlogu zakona, još jednom naglašavam, u predlogu koji je upućen u skupštinsku proceduru, nisu prihvaćene. Pre svega, to se odnosi na mogućnost supstitucije, dakle, vraćanje druge odgovarajuće imovine. Ukoliko bi ostao prvobitni predlog zakona, to bi sigurno značilo najmanje dvostruku diskriminaciju, dakle, diskriminaciju onih kojima će biti imovina vraćena u naturi i koji će dobiti puno obeštećenje, odnosno, sa druge strane, onih kojima će restitucija značiti delimično obeštećenje u obveznicama ili u novcu.

Sa druge strane, desila bi se diskriminacija između onih koji će dobiti restituciju, odnosno obeštećenje po ovom zakonu a, sa druge strane, između onih koji su dobili povraćaj poljoprivrednog zemljišta po Zakonu iz 1991. godine o vraćanju zemljišta i društvenoj svojini. Mislim da bi bio paradoks da dođemo u situaciju da je taj Miloševićev zakon, praktično, bio pravedniji nego ovaj koji donosimo u 2011. godini.

Pozdravljamo današnji amandman Vlade, koji se odnosi na poljoprivredno zemljište i na proces ili postupak komasacije. Mislim da se ovim amandmanom u velikoj meri rešava ovaj problem i izlazi se u susret ovom našem zahtevu. Ovaj amandman znači jednu delimičnu ili skrivenu supstituciju. Mislim da je to pošteno reći. To je sa našeg aspekta pozitivno.

Ne znam da li će Vlada slično rešenje ili sličan amandman podneti i na zakon o vraćanju crkvene imovine, pošto bi bilo logično da se isti princip i u onom drugom zakonu uvaži.

Vi ste rekli da je ovaj deo, izostanak jedne potpune supstitucije ili te mogućnosti, odgovornost Vlade i mi to možemo prihvatiti. Druga naša ključna zamerka se odnosi na period koji obuhvata zakon. Prema zakonu, vreme počinje da teče od 9. marta 1945. godine. Mi smo u jednoj našoj sugestiji tražili da sva ona imovina koja je oduzimana tokom Drugog svetskog rata, bez obzira da li je to oduzimanje izvršeno od strane nemačkih, mađarskih ili komunističkih vlasti, ukoliko je to nakon Drugog svetskog rata ostalo u državnoj svojini, da bi bilo pravično da se zakon na tu situaciju odnosi.

Juče je državni sekretar Ministarstva finansija na Odboru za finansije dao jedno tumačenje Predloga zakona, prema kojem se jedna od odredbi može tumačiti na način da se izlazi u susret ovom našem zahtevu. To pozdravljamo, s tim da mislim da bi bilo poštenije prema građanima prihvatiti naš amandman, jer bi onda svi koji čitaju zakon, a nisu pravnici, u prvom članu razumeli na šta se ovaj zakon odnosi. Dosta je teško doći do ovog tumačenja, koje je u redu, ali bi bilo mnogo jednostavnije za građane ovu činjenicu nedvosmisleno staviti u zakon. To ne bi kasnije omogućilo neka druga tumačenja.

Naša osnovna zamerka se odnosila na tačku 3) stava 2. člana 5. u prvobitnom Predlogu zakona, na tačku koja, po našem dubokom uverenju, promoviše princip kolektivne odgovornosti. Prema tom prvobitnom Predlogu zakona, iz procesa restitucije bi bili isključeni svi oni koji su u Drugom svetskom ratu učestvovali kao pripadnici tzv. okupacionih snaga. Tu reč "takozvani" koristim zato što tu formulaciju koristi zakon. Dakle, bez izuzetaka i bez bilo kakvih ograničenja. To bi značilo, praktično, da svi oni koji su se zatekli na određenom području koje je okupirano i posle te okupacije izvršavali svoju obavezu prema novim vlastima, koja je u tom trenutku bila jedina legalna vlast na određenim područjima, dakle, svi po automatizmu bili isključeni iz ovog procesa. Mislim da bi to bilo potpuno nepravedno zato što bi to značilo primenu načela kolektivne odgovornosti. Dakle, prema svima, bez izuzetaka i bez utvrđivanja bilo čije individualne odgovornosti.

Inače, da je ovo ograničenje ostalo, kao što je bilo u prvobitnom Predlogu zakona, bilo bi u suprotnosti sa važećim Zakonom o rehabilitaciji, koji ne uskraćuje nikome pravo da podnese zahtev za rehabilitaciju, ako ima ili je imalo to lice prebivalište na teritoriji Republike Srbije. Jednostavno, to je bilo jedno rešenje koje je za nas bilo u potpunosti neprihvatljivo. Naravno, podneli smo amandman na ovu odredbu zakona.

Inače, o principu kolektivne odgovornosti smo u najmanje u dva navrata govorili u Narodnoj skupštini, govorili smo i kada je bila na dnevnom redu Deklaracija o Srebrenici, a govorili smo i kada je bila na dnevnom redu Deklaracija o osudi zločina učinjenih nad pripadnicima srpskog naroda. Mi se generalno, bez obzira o kojim se zločinima radi i iz kog perioda, zalažemo za brisanje iz našeg pravnog sistema ovog principa.

Nažalost, na snazi su i dalje najmanje dve odluke, važeće odluke koje egzistiraju u pravnom sistemu Srbije, koje su zasnovane na principu kolektivne odgovornosti i nikada nisu bile stavljene van snage. Jedna odluka je iz januara 1945. godine i ta odluka je doneta od strane Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Vojvodini. Na osnovu te odluke je ustanovljeno da su svi stanovnici mađarske i nemačke narodnosti opštine Čurug, sreza Žabaljskog u Vojvodini, odgovorni kao izvršioci i podstrekači, pomagači itd. Na osnovu te kolektivne odgovornosti su svi proglašeni ratnim zločincima. Mislim da to treba reći. To je jedna okolnost koju želimo da promenimo.

Postoji jedna veoma slična odluka, to se odnosi na stanovnike naših naselja Mošorin, isto u Vojvodini, doneta od strane iste ove komisije. Ta odluka ustanovljava da su 294 stanovnika naselja Mošorin, na osnovu istog ovog principa, kolektivno odgovorni kao izvršioci, podstrekači i pomagači za zločine i proglašeni kolektivno ratnim zločincima. Ovo je odluka iz marta 1945. godine.

Zašto je sve ovo bitno? Zato što su kasnije odluke o konfiskaciji donesene na osnovu ove dve odluke koje sam citirao. Imam u ruci jednu od presuda Sreskog suda u Žablju, koja kaže da se konfiskuje celokupna imovina, tu se navodi ime osobe, bivše stanovnice Čuruga, "na koju se ima primeniti skupno izrečena presuda nad Mađarima sreza Žabaljskog."

To je dakle razlog zbog kojeg smo smatrali ključnim prihvatanje ovog našeg amandmana, odnosno brisanje rešenja koji je predlagač imao u prvobitnom Predlogu zakona. Da je ostao ovaj princip, to bi sa jedne strane značilo promovisanje ili potvrđivanje principa kolektivne odgovornosti, a sa druge strane bi značilo i obesmišljavanje rada one međuakademske komisije koja sada već dve godine pokušava da na kraju svog rada svi zajedno dođemo do istorijskog pomirenja, dakle vezano za ovaj period.

Podneli smo amandman kojim smo predložili da se odredba o kojoj sam govorio preformuliše na način da se ne odnosi na one koji su 6. aprila, dakle dan početka Drugog svetskog rata, imali prebivalište na teritoriji sadašnje Republike Srbije uz uslov da nisu osuđeni za ratne zločine ili da su osuđeni ili a kasnije nisu rehabilitovani. Mislim da je naš amandman trebalo u prvobitnoj formi, dakle u formi u kojoj smo predložili, prihvatiti. Vlada je podnela sopstveni amandman, ne znam da li iz sujete ili iz drugih razloga. Amandman Vlade rešava suštinski ovaj problem i to želim da podvučem na ovaj način ovim amandmanom Vlade se briše iz Predloga zakona princip kolektivne odgovornosti. Stoga je za našu zajednicu ovo rešenje prihvatljivo, ali mislim da je rešenje iz amandmana Vlade pravno-tehničko manjkavo, pošto daje mogućnost da dva tumačenja pojma stranog državljanina. U ovo smo se mogli uveriti tokom rasprave na odborima u vezi ovog zakona.

Naime, državni sekretar u Ministarstvu finansija je na Odboru za finansije rekao da se ova odredba, dakle Vladin amandman, ima tumačiti na način da se ovo ograničenje odnosi na današnji trenutak, dakle na sadašnje stanje, da li je neko ko podnosi zahtev danas strani državljanin. Kasnije, tokom istog tog dana on je dao izjavu Tanjugu u kojem je rekao da se to odnosi na trenutak kada su se dešavali događaji tokom Drugog svetskog rata. Mislim, da tu ovo nije dobro.

Naravno, još jednom podvlačim ovo za mađarsku zajednicu ne predstavlja problem i iz tog razloga rešenje je prihvatljivo, ali mislim da bi bilo celishodno još jednom razmotriti naš amandman zato što taj naš amandman ne daje mogućnost za različita tumačenja i na to bih još apelovao. Apelovao bih i na Vladu da kada bude ponovo utvrđivala predlog zakona o rehabilitaciji da sve ovo o čemu sam govorio ima i tada na umu jer jednostavno isti princip mora da važi i u ovom zakonu, odnosno u onom drugom budućem zakonu o rehabilitaciji.

Na kraju bih želeo da skrenem pažnju na jednu zaista pravnu-tehničku grešku, ali sam imao potrebe to sada da kažem zato što sada još ima vremena da Vlada ovu grešku u zakonu ispravi, a to se odnosi na član 32. Molio bih vas samo još na trenutak obratite pažnju, naime, u članu 32. u stavu 2. stoji "da će nadležni organ iz stava 1. ovog člana utvrditi vrednost nepokretnosti". Dakle, nadležni organ iz stava 1. ovog člana. Kada pročitate stav 1. člana 32. tamo nemate pozivanje ni na kakav nadležni organ. Dakle, ne znamo ko je taj nadležni organ na koji se poziva stav 2. ovog člana. Tako, mislim da je ova sugestija zaista na mestu i tu apelujem na vas da i ovo pogledate i razmotrite.

O našim nekim drugim amandmanima ćemo govoriti u raspravi u pojedinostima. Imamo dva-tri još važna, ali ne ključna amandmana za opredeljivanje ovom zakonu, ali sve u svemu mislim da ukoliko sve ovo, dakle što je predložila Vlada, prihvatila sugestije i naravno u formi amandmana dodatno predložila Skupštini, da će to imati za pozitivnu posledicu, naše pozitivno opredeljenje prema ovom predlogu zakona. Hvala vam.
Ne znam da li imam dva minuta ili četiri, s obzirom da imam dve replike?
(Predsedavajuća: Dva minuta. Jednu po jednu.)
Moram da priznam da sam izuzetno tužan da u 2011. godini u Srbiji najliberalnija stranka povlači paralelu između pripadnika SSS kojima je suđeno u Nirnbergu, i sa druge strane onih, koji su se 12. ili 13. aprila 1941. godine, kao vojvođanski Mađari, zatekli u Subotici, tamo su živeli, a kasnije, da li uz sopstvenu saglasnost, želju ili prisilno, mobilisani. Mislim da ta paralela jednostavno ne može da stoji i zaista ne razumem tu paralelu.
Pre sam očekivao da nas vi podržite u stavu da bi bilo vreme da se one dve odluke o kolektivnoj krivici, koje sam citirao i naveo tačan datum i citirao dve rečenice iz tih odluka, da se te odluke stave van snage, jer bi to bilo neko promovisanje evropskih vrednosti.
Sa druge strane, zamolio bih vas da proverite kod evropskih institucija, da li je za evropske institucije prihvatljivo ovo načelo kolektivne krivice, koje promoviše prvobitni predlog Vlade? Zaista bih vas zamolio, jer tvrdim da to nije u skladu sa evropskim principima i da ćete taj odgovor dobiti od evropskih institucija.
Što se tiče, i zaista samo još pet rečenica gospodinu Martinoviću. To je vaše pravo da vi tu Deklaraciju o Srebrenici čitate na taj način. Mi tu Deklaraciju nismo razumeli na taj način. Zato sam upravo govorio o tome, da smo mi u raspravi o toj deklaraciji upravo govorili o tome, da je princip kolektivne krivice neprihvatljiv i dalje to tvrdimo i na tome ćemo insistirati.
Vi ste govorili o tome da niste povukli tu paralelu. Međutim, ukoliko malo detaljnije neko izanalizira vaše rečenice,  onda je ta paralela, nažalost, podvučena. Zaista niste povukli paralelu između pripadnika SSS i okupacionih snaga, odnosno vojvođanskih Mađara, nego ste povukli paralelu između SSS i onih vojvođanskih Mađara koji su, prisilno ili ne, bili primorani da budu pripadnici tih snaga. Nažalost, to ne stoji.
Sa druge strane, ukoliko bi ova odredba ostala nepromenjena, to bi praktično značilo ukidanje mogućnosti onih koji su, možda individualno odgovorni ili nisu, da dokazuju da to nije isto. Jednostavno, automatski bi bili isključeni. Ta kategorija lica bi bila automatski isključena.
Tražimo da se to ne desi i da se automatski niko ne isključi. Ukoliko je kažnjen, onda u postupku rehabilitacije neka dokazuje svoju nevinost. Ukoliko nije nevin, onda naravno ne treba da ima mogućnost da podnese zahtev za rehabilitaciju. Ukoliko dokaže, na primer, da je na osnovu kolektivne krivice kao dete, jer iz ovih odluka proizilazi da su i sva deca proglašena kolektivno krivima, ako se utvrdi da nikakvu odgovornost to lice nije imalo, onda bi bilo potpuno nekorektno i neprihvatljivo, automatski, celu ketegoriju tih lica isključiti iz ovog procesa. Hvala vam.
Gospodine potpredsedniče, gospođo ministarka, unapred se izvinjavam pošto će moja diskusija biti delimično diskusija u načelu, ali smatram potrebnim kako bih mogao stići i do obrazloženja zašto i dalje mislimo da su naši amandmani vredni pažnje i vredni podrške.
Pre svega, želim još jednom da izrazim naše nezadovoljstvo zbog načina kako se i ovaj zakon, odnosno zakoni, a i Zakon o parničnom postupku donosi.
Mislim da je ova hitna procedura i sve ovo kako se ova dva izuzetno bitna zakona donose, da je neprihvatljiva i mi smo malopre konstatovali da ni samo Ministarstvo nije imalo vremena za analizu amandmana, upravo zbog problema sa vremenom i jednostavno, ne možemo razumeti zašto se ovo ovako radi, kada znamo da je ovaj zakon tri godine pisan.
Ostavljajući ovo na stranu, prešao bih delimično na naše amandmane, u tom smislu da, ukoliko ne bismo bili dobronamerni, mogli bismo imati osećaj da je odbijanje ova dva naša amandmana, rezultat nekog revanša da učestvujemo u glasanju o zakonu o železnici, i ja želim da verujem da nije tako, nadam se da ćete nas na kraju ubediti.
Sa druge strane, ako to nije tako, onda najmanje što sigurno stoji, jeste jedno nerazumevanje, odnosno kao što je rečeno nepoznavanje okolnosti koje bi radna grupa morala da poznaje kada piše određene predloge zakona. To se odnosi na Zakonik o krivičnom postupku, odnosi se na neke druge zakone, i sada ću malu digresiju da napravim, u odnosu na Zakon o rehabilitaciji.
Na prvi pogled, nikakve veze ova dva zakona nemaju, ali mi mislimo da postoji neka veza.
Ta veza postoji zbog jednog principa koji je u Zakonu, odnosno u Predlogu zakona o rehabilitaciji postojao, a taj princip je bio princip kolektivne odgovornosti, a postoje najmanje tri načela koja sadrže, sa jedne strane Zakonik…
Da, samo je potrebno, da bih na kraju uspeo da objasnim celu situaciju.
Dakle, na prvi pogled ne postoji veza, ali vidite kako postoji, naime, taj predlog zakona o čemu sam govorio sadrži taj princip.
Sa druge strane Zakonik o krivičnom postupku, odnosno Krivični zakonik sadrži u sebi suprotna tri principa, pre svega princip prema kojem nema krivičnog dela bez zakona, a sa druge strane nema kazne bez zakona, a sa treće strane princip prema kojem nema kazne bez krivice. To su izuzetno bitni principi i to je iz oblasti krivičnog zakonodavstva. Ti principi govore o individualnoj odgovornosti.
Zašto sve ovo govorim? Zato što i onaj drugi predlog zakona o kojem sam govorio je sadržao upravo suprotan princip, princip kolektivne odgovornosti.
Zašto je sve ovo bitno? Zato što i dalje u pravnom sistemu Srbije egzistiraju neke odluke sa kraja Drugog svetskog rata, one su na snazi i one su zasnovane na principu kolektivne odgovornosti.
Posle mog izlaganja, predaću vama dve takve odluke zato što bih želeo ili bismo želeli pomoći Ministarstvu da kada nov predlog zakona o rehabilitaciji, odnosno razmatranje amandmana o Predlogu zakona o restituciji, budu na dnevnom redu, da biste imali poznavanje kompletnih okolnosti gde se svi ovi zakoni donose i da ne donosimo neke druge zakone koji su u suprotnosti sa Zakonom o krivičnom postupku ili sa Krivičnim zakonom.
To je bio razlog, ovaj dug uvod, zato što sam hteo samo da dokažem jednu činjenicu, odnosno okolnost, a ona je u tome, da kada postoji nerazumevanje određene situacije, onda je izuzetno teško razumeti i u ovom slučaju, neke amandmane.
Sada bih prešao konkretno na amandmane.
Dakle, što se tiče konkretnog amandmana na član 11. Predloga zakona, želim da kažem sledeće. Mi smo predložili amandman koji je potpuno identičan rešenju koje sadrži ZPP, prepisali smo tu odredbu.
Jednostavno, ne možemo da razumemo situaciju da se donose dva procesna zakona, a da ne sadrže identična rešenja, a regulišu istu materiju, dakle, korišćenje jezika u ovom slučaju, a odnosi se na to pitanje.
Vi ste u obrazloženju naveli da stav 2. ovog člana sadrži ono što smo mi tražili u našem amandmanu. Stav 2. člana 11. Predloga zakonika o krivičnom postupku kaže da se – postupak vodi na jeziku i pismu koji je u službenoj upotrebi u organu postupka, i to u skladu sa zakonom.
Priznaćete da ova formulacija nije identična onoj koju sadrži ZPP i koju smo mi predložili, prema kojoj se u sudovima, na čijim područjima žive pripadnici nacionalnih manjina, u službenoj upotrebi su njihovi jezici i pisma.
Ako je to tako, ako ovo nije identično, onda niste mogli u obrazloženju napisati da su ove dve stvari identične. Iz obrazloženja to proizilazi.
Postoji, nažalost, tu je ključno nerazumevanje, razlika između jezika koji se koristi u postupku, a to može biti japanski, nemački, bilo koji jezik, i, sa druge strane, jezika postupka, a to može biti samo jezik koji je u službenoj upotrebi. To je, naravno, srpski, sa jedne strane, a sa druge strane, u određenim situacijama, jezici nacionalnih manjina. Mislim da je tu ključno nerazumevanje i iz tog razloga sam imao potrebu za onaj dug uvod, da objasnim šta je posledica kada postoji jedno nerazumevanje okolnosti u kojima se određeni zakon donosi.
To se odnosi i na naš drugi amandman, koji je odbijen, a on se odnosi na član 438. Taj član reguliše bitnu povredu pravila postupka. Isto je obrazloženje za odbijanje amandmana, da ono što mi tražimo je već napisano u zakonu. Nažalost, to nije tako. U zakonu je napisano da je bitna povreda procesnih prava ukoliko je uskraćeno da na glavnom pretresu pripadnik manjine upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa. To je napisano u zakonu. Ali, mi nismo tražili to. Mi smo tražili dopunu u smislu da ukoliko krivični postupak nije vođen na službenom jeziku nacionalne manjine, i ako su bile ispunjene zakonske pretpostavke, da i to predstavlja bitnu povredu pravila postupka. Objasniću vam iz prakse zašto je ovo bitno.
Kada imate jedan postupak i imate okrivljenog, pripadnika nacionalne manjine i on na sudu izrazi svoj zahtev da želi da se taj postupak vodi na njegovom jeziku i ako se tome javni tužilac ne suprotstavi, onda je sudija obavezan da taj postupak vodi na tom jeziku. A šta se u praksi dešava? U praksi se dešava da u tom slučaju sudija ili veće obezbeđuje prevodioca koji stoji pored okrivljenog i sve vreme njemu pomaže i prevodi ono što se na ročištu dešava. Dakle, to nije službena upotreba jezika i pisma ako se obezbeđuje tumač i ako se ono što se u parnici dešava prevodi. Iz tog razloga ne stoji vaše obrazloženje da je ova situacija koju smo mi predložili već predviđena Predlogom zakona.
U praksi, u ovom slučaju, ako okrivljeni bude osuđen i ako on izjavi žalbu i poziva se na bitnu povredu procesnih prava, u praksi se dešava da ta njegova žalba u tom smislu uvek bude odbijena, zato što je jednostavno praksa takva da ukoliko je njemu obezbeđen tumač, onda se to praktično posmatra na način da je taj postupak vođen na njegovom jeziku. Koristiću vreme i poslaničke grupe.
(Predsedavajući: Iskoristili ste vreme poslaničke grupe, a ovlašćeni predstavnik je gospodin Balint Pastor.)
Imate pismeno ovlašćenje, podneto.
Sve ovo znači, u ovom konkretnom slučaju, da pripadnici manjina u krivičnom postupku imaju jedno pravo koje ne mogu koristiti, odnosno, mogu koristiti ali ne postoje sankcije ukoliko sudija korišćenje ovog prava ne omogući. Iz tog razloga smo predložili ovaj amandman. Možda je onaj prvi amandman manje bitan, ali, ovaj drugi amandman je izuzetno bitan i praktično identičan amandman smo podneli i na Zakon o parničnom postupku.
Ja bih zaista apelovao na vas da još jednom razmotrite ove argumente, a sa druge strane, i time bih završio, da kada budete razmatrali amandmane na Predlog zakona o restituciji, da imate na umu sve ono što sam vam rekao u vezi kolektivne krivice. Hvala vam.
Samo kratka replika, koja u formalnom smislu i nije replika, ali sam imao potrebu samo dve stvari da kažem.
S jedne strane, zahvaljujem se na otvorenosti da još jednom razmotrite onaj drugi amandman koji ste odbili možda ne razumejući ono što je pisac hteo da kaže.
Što se ovog drugog amandmana tiče, mislim da ne postoji nijedan razlog, ukoliko postoji problem tehničke prirode, da je izostavljen jedan organ iz ove rečenice ili dva organa, da damo ispravku, tako da to ništa ne bi menjalo u suštini. Ali, ukoliko postoji spremnost, onda bi u tom slučaju mogao ovaj amandman da sa jednom tom tehničkom ispravkom bude prihvatljiv. Hvala.
Gospođo predsednice, gospodine ministre, vi ste jedan od najpoznatijih inženjera u Srbiji i zaista zbog toga imate naše veliko poštovanje, ali mislim da se ovde radi o zaista kompleksnim pravnim pitanjima i siguran sam da je ovaj vaš stav ili da su na ovaj vaš stav uticali pravnici, jer mislim da je to bila situacija, i mislim da su vas pogrešno posavetovali i ubeđen sam da objašnjenje ili obrazloženje kojim je Vlada odbila naš amandman pravno ne stoji.
Naime, naš amandman i našim amandmanom i našim amandmanima se ne traži uspostavljanje pokrajinske svojine nad delom železničke infrastrukture. Našim amandmanom se traži samo formiranje okvira, dakle predviđanje mogućnosti za to i to u skladu sa jednim drugim zakonom koji će se u dogledno vreme naći na dnevnom redu. Mislim da je to velika razlika. Ukoliko bismo mi tražili da se ovim zakonom uspostavi pokrajinska svojina nad ovom infrastrukturom ne bismo bili u pravu, ali nismo to napisali u našem amandmanu, iz tog razloga jednostavno mislimo da Vlada, kada je odbila ovaj naš amandman sa pravne strane gledišta nije u pravu. Politički to je potpuno drugo pitanje.
Želim da vam dam samo jedan ili dva dodatna argumenta. Sa jedne strane mislim da ne bi Vlada sebi dopustila da donese ovu strategiju koju je gospodin Pastor citirao, u kojoj piše da će se deo železničke infrastrukture prenositi na AP i na jedinice lokalne samouprave, pošto je 2008. godine ta strategija doneta, u to vreme je važio isti ovaj Zakon o sredstvima u svojini Republike. Je li tako? I onda iz toga proizilazi da ili sada Vlada nije u pravu ili tada nije bila.
Sa druge strane, postoji jedan drugi zakon, Zakon o planiranju i izgradnji, isti ovaj zakon o sredstvima u svojini Republike, nije bio prepreka da se neizgrađeno građevinsko zemljište prenese u svojinu AP, ono zemljište koje koristi AP Vojvodina, isto to zemljište, dakle, veoma identična ili slična pravna situacija. Iz tog razloga mislim da bi bilo iz pravnog aspekta još jednom razmisliti o ovim stvarima, a što se političkih konsekvenci tiče, to je jedan drugi i ne manje važan argument. Hvala vam.
Zaista kratka replika, dakle, ukoliko je železnica jedinstven sistem i to ste sad rekli, i ne postoji iz tog razloga mogućnost da se podeli, onda to treba da važi i za one pruge koje iz ekonomskog aspekta su nerentabilne. Onda u tom slučaju ne bi ste mogli ovo rešenje koje je Odbor predložio i sa druge strane sam Vlada predložila u predlogu zakona , praktično prihvatili. Dakle, ili jedno ili drugo. Hvala.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, želim da zatražim obaveštenje od predsednika Vlade Republike Srbije, odnosno ministra finansija, i to o pitanju restitucije. Smatram da je restitucija, odnosno nesprovođenje restitucije jedno od najvećih neispunjenih obećanja svih prethodnih demokratskih vlada od 2000. godine i ne postoji valjano objašnjenje zašto je to izbegavano godinama, odnosno deceniju.

Sa druge strane, restitucija je jedno od dva, tri ključna pitanja i za dobijanje statusa kandidata, odnosno za dobijanje datuma za početak pregovora. Iz tog razloga želim da postavim nekoliko pitanja. Pre toga želim da kažem da, na žalost, od 2000. godine su pokrenuti razni procesi koji imaju velikog uticaja na problem restitucije, odnosno nesprovođenja restitucije. Pokrenuta je 2001. godine privatizacija, kasnije je donet Zakon o rehabilitaciji, pa Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama, pa 2008. godine je donet Zakon o besplatnim akcijama, kasnije je donet Zakon o planiranju i izgradnji i to sve bez jedinstvenog koncepta, što, na žalost, u ovom trenutku ima za posledicu da je ovo pitanje postalo izuzetno komplikovano.

Pre dve nedelje je u Narodnoj skupštini održana jedna rasprava na ovu temu, uz učešće mnogobrojnih naslednika, onih kojima je imovina oteta krajem 40-tih ili nakon Drugog svetskog rata. Na tom javnom slušanju je pokrenuto nekoliko pitanja. Jedno od tih pitanja se odnosilo na sprovođenju Zakona o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama. Jedno od mojih pitanja bi se odnosilo na taj zakon.

Dakle, da li je istina, da li odgovara činjenicama da se ni nakon odluke Ustavnog suda o osporavanju tog zakona, ni dalje ne sprovodi Zakon o vraćanju imovine crkvama i verskim zajednicama i da li je tačno da se to ne sprovodi da način da Vlada opstruiše imenovanje direktora Direkcije za restituciju? Ako je to tako, onda tražimo objašnjenje kako se to može uklopiti ili uskladiti sa kriterijumom pravne države, koji je jedan od najvažnijih kriterijuma za dobijanje statusa kandidata, odnosno za dobijanje datuma za početak pregovora.

Naredno pitanje se odnosi na današnje, odnosno na ovaj trenutak. Da li je tačno da se i ovog puta bez jedinstvenog koncepta planira donošenje, prvo zakona o javnoj svojini, a nakon toga zakona o restituciji? Smatram da bi to bilo dalje komplikovanje već i ovako izuzetno velikog problema.

Poslednje pitanje se odnosi na rokove. Dakle u kom roku Vlada planira da Narodnoj skupštini dostavi Zakon o vraćanju imovine, dakle Zakon o restituciji, s obzirom da je prema Akcionom planu Vlade iz decembra prošle godine bio 30. jun određen ili utvrđen za usvajanje Zakona o restituciji?

Pošto prekosutra će biti 30. jun, mislim da je osnovno pitanje zašto i koliko se kasni sa pripremom ovog nacrta, odnosno predloga zakona? Ono što je najvažnije pitanje jeste kada će taj zakon doći u Narodnu skupštinu, s obzirom da će biti od izuzetne važnosti donošenje ili ne donošenje tog zakona u procesu izrade mišljenja Evropske komisije o našem zahtevu za članstvo u EU? Hvala.
Gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, želim da zatražim obaveštenje od predsednice Vrhovnog saveta sudstva i od ministarke pravde u vezi reforme pravosuđa. Po mom dubokom uverenju, načinu na koji je sprovedena reforma pravosuđa je jedan od najvećih promašaja ove vlade. Ta reforma se sastoji ili se sastojala od dva elementa.

S jedne strane sproveden je postupak reizbora sudija, odnosno javnih tužilaca, a sa druge strane je reorganizovana pravosudna mreža. Oba procesa su sprovedena na način koji dokazuje da ta reforma nije bila na adekvatan način sprovedena i to su konstatacije iz izveštaja Evropske komisije za prošlu godinu. Dakle, postupak reizbora sudija i tužilaca je izvršen na ne transparentan način, ugroženo je načelo nezavisnosti sudija i nisu primenjivani objektivni kriterijumi. Kao posledica, ovih dana je započeta revizija procesa reizbora sudija i javnih tužilaca i to sa velikim zakašnjenjem u odnosu na sopstveni akcioni plan Ministarstva pravde.

S druge strane, što se reorganizacije mreže sudova tiče, bez valjane argumentacije su ukinuta 104 opštinska suda i to u izveštaju Evropske komisije se takođe konstatuje, da su reforme negativno uticale na opštu efikasnost sudskog sistema, da su sudije i sudsko osoblje primorani da putuju od sudova do sudskih jedinica, što iziskuje značajna sredstva i stvara zabrinutost u vezi sa bezbednošću.

Nedavno, pre dva meseca je predsednica Vrhovnog saveta sudstva praktično priznala ono o čemu su poslanici SVM u raspravi, kada su donošeni ovi zakoni, govorili, dakle da mreža sudova ne obezbeđuje jednak pristup pravdi, u intervjuu sa predsednicom VSS od 14. aprila u "Politici". Ona je u tom intervjuu izjavila da će Vrhovni kasacioni sud predložiti Ministarstvu pravde izmene Zakona o sedištima i područjima sudova posle detaljne analize i da će VSS uputiti Ministarstvu pravde predlog da se preispita mreža sudova.

Imao bih dva pitanja. Jedno je pitanje predsednici VSS, a to pitanje glasi – da li su urađene, odnosno završene te detaljne analize o kojima je ona govorila i, sa druge strane - da li je upućen predlog Ministarstvu pravde za preispitivanje mreže sudova?

Drugo pitanje upućujem ministarki pravde – da li Ministarstvo pravde priprema izmene i dopune Zakona o sedištima i područjima sudova i ukoliko se na tome radi kada će se to desiti, za koji period ove godine ili eventualno početak naredne godine, ukoliko se takve izmene i dopune pripremaju? Hvala.
Gospođo potpredsednice, gospođo ministarka, iskoristio bih ovu priliku da objedinim vreme i ovlašćenog predstavnika i poslaničke grupe i vreme po amandmanu da govorim o svim podnetim amandmanima na zakone koji su predmet ove objedinjene rasprave.
Krenuo bih pre svega sa zakonom o advokaturi. Podneli smo pet amandmana na zakon o advokaturi, od kojih se četiri odnose na službenu upotrebu manjinskih jezika i jedan amandman se odnosi na drugo pitanje. Od ovih koji se odnose na službenu upotrebu jezika, tri se odnose na table advokata, a jedan na pečat.
Suština ovih naših amandmana koji se odnose na službenu upotrebu jezika jeste da se amandmanima predlaže da s jedne strane table advokatskih kancelarija, zajedničkih advokatskih kancelarija, budu ispisane, odnosno natpisi na tablama na način da pored naziva na srpskom jeziku sadrže i naziv na jezicima nacionalnih manjina, naravno, u onim lokalnim samoupravama u kojima je jezik nacionalne manjine u službenoj upotrebi. To se odnosi i na pečat, dakle, isti je predlog.
Vlada nije prihvatila ove naše amandmane sa obrazloženjem da advokatura ne predstavlja javnu službu. U ovom trenutku, a i u nekim ranijim vremenima su postojale praktično dve škole mišljenja o ovoj temi. Jedna škola kaže da je zaista advokatura samo privatna profesija i da sa javnom službom i službama nema nikakve veze, a druga škola je tvrdila upravo suprotno.
Mi smo u amandmanu, odnosno u obrazloženju amandmana upravo ukazali na ovu dvojnu prirodu advokatske profesije i pokušavali ili pokušali da ubedimo Vladu da u nekim segmentima advokati i te kako imaju javna ovlašćenja, i tu smo naveli i neke primere, konkretne primere iz prakse odnosno neka ovlašćenja koja niko drugi u državi ili društvu ne može da obavlja, samo advokat. To praktično po našem ubeđenju predstavlja jedno javno ovlašćenje.
S druge strane, postoji jedna odluka Evropskog suda, odnosno suda EU iz 1974. godine, koja kaže da advokatska delatnost nije vršenje javne vlasti, s obzirom da se ova delatnost pre svega odnosi na zastupanje, na davanje pravnih saveta. Dakle, pre svega, ali ne isključivo.
Mislim da je to argument koji bi trebalo da podrži našu argumentaciju, ali naravno Vlada ima mogućnost i pravo da se ne slaže sa ovom našom argumentacijom i na kraju, naravno, u danu za glasanje najverovatnije ovi naši amandmani neće biti prihvaćeni.
S druge strane, imali smo nameru ovim amandmanima i da delimično uredimo jednu šaroliku praksu što se advokatskih tabli tiče.
Naime, ako odete u neka mesta u Vojvodini, videćete zaista jednu šarolikost, neke table su dvojezične, trojezične, neke druge nisu i mislim da bi prihvatanjem ovih amandmana moglo ovo pitanje malo da se uredi.
S druge strane, poslednji naš amandman koji nije prihvaćen, a odnosi se na Zakon o advokaturi, jeste amandman koji se odnosi na obavezno osiguranje.
Mi smo predložili, i o tome sam govorio u načelnoj raspravi, da se zakonom jedan način koji smo predložili, suzi prostor osiguravajućim društvima da svojim opštim ili pojedinačnim aktima sužavaju svoju odgovornost.
Ne znam da li je radna grupa koja je radila na zakonu vršila analizu ili sagledavala neku uporednu praksu drugih država u kojima funkcioniše ovo obavezno osiguranje. Sigurno da, što se nekih država tiče za koje znam, postoje rešenja koja smo mi predložili, dakle, da je isključena mogućnost da osiguravajuća društva smanjuju svoju odgovornost ispod jednog nivoa.
U ovom slučaju, naravno, postoji jedan trougao u kojem se nalaze klijent, advokat i osiguravajuće društvo. Naravno, interes advokata je da plaćaju što manje za ovo osiguranje. Interes osiguravajućeg društva je da za određenu sumu osiguranja snose što manji rizik, a naravno interes klijenata bi bio da imaju što veću sigurnost kada se obraćaju advokatima. Imamo osećaj da je u ovom slučaju prevagnuo interes advokata, a ne klijenata.
Naravno, imamo i neke informacije koje govore o tome da su postignuti neki načelni dogovori oko buduće sume osiguranja između komore i osiguravajućih društava, čak su i definisani opšti uslovi osiguranja i da zbog toga bi prihvatanje ovog našeg amandmana remetilo neki dogovor, što je najverovatnije tačno, ali s druge strane mislim i još jedno ponavljam da bi interes klijenata bio suprotan.
Dakle, da imaju jednog advokata koji ima osiguranje koje u slučaju nekog postupka koji su navedeni u amandmanu, dakle, osiguravajuću kuću dovodi u situaciju da mora da snosi štetu koja proizilazi ili koja se dešava zbog tog propusta advokata.
Naravno, vi ste amandman odbili s jednim tehničkim obrazloženjem da ovo pitanje nije predmet ovog zakona, ali sigurno da ne bi bio ovaj zakon jedini zakon u pravnom sistemu koji bi regulisao neko pitanje koje nije prevashodno predmet ovog zakona. Sigurno da ne bi bio ovaj zakon jedini.
Što se tiče druga dva zakona i ostalih amandmana, sada bih prešao na javno beležništvo, a povezanost između zakona o advokaturi i zakona o javnom beležništvu, a i zakona o izvršenju i obezbeđenju je što smo podnosili faktički identične amandmane na ova tri zakona.
Dakle, što se beležništva tiče, na taj zakon smo podneli amandman u vezi tabli, i u vezi pečata javnih beležnika i zadovoljstvo nam čini što je Vlada prihvatila ove naše amandmane. Dakle, da će table javnih beležnika i pečati javnih beležnika biti višejezične.
Mislim da je to dobar korak zato što to promoviše praktično službenu upotrebu manjinskih jezika. Isto se odnosi i na zakon o izvršenju i obezbeđenju. Kod to zakona smo praktično identične amandmane podneli i Vlada ih prihvatila.
Podneli smo i drugi ili treći amandman na oba zakona, taj se odnosi na srazmernu zastupljenost manjina pri izboru javnih beležnika i izvršitelja. Ustav predviđa pozitivnu diskriminaciju nacionalnih manjina u članu 77. i mi smo praktično u tom smislu predložili korekciju i zakona o javnom beležništvu i zakona o izvršenju i obezbeđenju, i Vlada je i ove amandmane prihvatila.
Ovi amandmani su u osnovi identični onima koji su ugrađeni u zakone o sudijama i javnom tužilaštvu i mislim da je i to dobar primer, a i način što se ovog dela u vezi nacionalnih manjina i nacionalne pripadnosti tiče u procesu izbora sudija i javnih tužilaštva, da je taj princip zaista u praksi i poštovan i naravno, nadamo se, s obzirom na raniju praksu, da će se ovi principi poštovati i prilikom izbora javnih beležnika i izvršitelja.
Na kraju bih govorio o poslednjem amandmanu koji isto spada u ovaj korpus, dakle, korišćenja manjinskih jezika, a taj se odnosi na javno-beležničke isprave. Vlada nije podržala naš amandman u prvobitnoj formi zato što se potkrala jedna tehnička greška, praktično, prilikom pisanja tog amandmana koji se odnosi član 18. zakona o javnom beležništvu izostavili smo numeraciju stavova u članu 18. Predloga zakona i to smo naravno jednom ispravkom u međuvremenu i ispravili.
U međuvremenu je, inače, Odbor za pravosuđe i upravu podržao ovaj naš amandman, što se nadamo da će na kraju rezultirati podrškom Vlade za ovaj naš amandman.
Inače, malo da proširim, da se vratim u neke ranije godine, od 2007. godine, otkako je SVM ponovo parlamentarna stranka, bilo je bezbroj prilika kada smo ubeđivali Vladu i pojedina ministarstva da neka rešenja nisu dobra, a da bi neka rešenja trebalo prihvatiti. U nekim slučajevima smo uspevali, u nekima smo delimično uspevali, u nekima nismo. Zaista smo apelovali na Vladu da ovom prilikom pokaže otvorenost za naše argumente, pošto mislimo da su argumenti i ovog puta na našoj strani.
Radi se, naime, o jeziku javno-beležničkih isprava. Prema originalnom predlogu, te isprave bi bile sastavljene paralelno, dakle, istovremeno na oba jezika, na srpskom jeziku i na jeziku manjina u nacionalno mešovitim sredinama. Smatramo da to rešenje, s jedne strane, nije dobro, a s druge strane, da bi to značilo smanjenje stečenih prava.
Naime, članom 20. Ustava je utvrđeno da je zabranjeno smanjenje dostignutog nivoa ljudskih i manjinskih prava. Ukoliko ne bi bio prihvaćen naš amandman, došli bismo u situaciju da bi bila smanjena manjinska prava.
U ovom trenutku svi oni ugovori, odnosno svi oni sporazumi koji će biti nakon početka primene zakona o javnim beležnicima predmet obaveznog javno-beležničkog zapisa, dakle, oni koji su nabrojani u tom delu zakona, svi ti sporazumi, svi ti ugovori u ovom trenutku mogu da se zaključuju isključivo na jeziku nacionalnih manjina, uz sudsku overu.
Dakle, nema potrebe u ovom trenutku ni za kakvim prevođenjem. Mi mislimo, ukoliko bi se ova praksa promenila, naravno zakonom, da bi to značilo jedan korak unazad.
Naravno, znamo da će neki pokrenuti ili postaviti pitanje ustavnosti. Mi smo ubeđeni da je ovaj naš predlog u skladu sa Ustavom, zato što se važeći Ustav ne opredeljuje između paralelnog i između ravnopravnog korišćenja manjinskih jezika. Jednostavno, ne reguliše to pitanje.
Raniji Ustav je predviđao istovremenu upotrebu manjinskih jezika i to je bilo tako. To je značilo da je bila praktično obaveza prevođenja. U ovom slučaju, dakle, pošto Ustav o tome ne govori, prepušteno je rešavanje tog pitanja zakonodavcu.
Naš predlog je upravo taj da zakonodavac, tj. mi iskoristimo ovu mogućnost i da usvojimo rešenje koje ide u pravcu stimulisanja, odnosno promovisanja korišćenja manjinskih jezika, a ne u pravcu destimulisanja. Toliko sam želeo sveukupno o ovih 12 amandmana da kažem.
Na kraju bih još jednom apelovao na Vladu, odnosno na ministarku da uvaži naše argumente. Na samom kraju bih samo jednu rečenicu želeo da kažem o temi o kojoj sam i prošle nedelje govorio, o pojavi krađa. U ovom trenutku, u tri ili četiri sela su već formirane civilne straže i mislim da bi to trebalo da bude još jedan upozoravajući signal da ne čekamo kraj godine sa izmenama Krivičnog zakonika.
Zaista kratka, delom replika, delom reč zahvalnosti za otvorenost i podršku za ovaj naš amandman. Mislim da ovo zaista predstavlja jedan veliki korak u promovisanju upotrebe manjinskih jezika u službenim postupcima, što je izuzetno dobro.
Naravno, godinama se očekuje i donošenje novog zakona o službenoj upotrebi jezika i pisma. Jednom će, nadamo se, i taj zakon stići na dnevni red. Pošto je ova oblast dosta haotično uređenje i ima dosta neusaglašenosti između raznih zakona, gotovo sam siguran da se to neće desiti za vreme ove vlade.
Ono što se osiguranja tiče, nisam tvrdio da je Vlada vodila ili Ministarstvo, imam informaciju da su advokatske komore vodile te pregovore i čak sam i dobio jedan nacrt ili predlog opštih uslova jednog od potencijalnih osiguravajućih društava. Ako pročitate te opšte uslove, videćete da se nivo odgovornosti osiguravajućih društava smanjuje ispod realnog nivoa, ispod nivoa koji bi davao neki smisao ovoj instituciji.
Ako se to smanji na neki nivo i ako se neće odnositi ni na najosnovnije propuste advokata, onda se gubi smisao uvođenja obaveznog osiguranja. Zato kažem da su neke države koje su ovo mnogo ranije uvele pribegle tom načinu regulisanja da jednostavno zabrane osiguravajućim društvima da tu svoju odgovornost smanjuju ispod određenog nivoa.
To je u praksi dovodilo do situacija kad ta odgovornost ili to osiguranje nije vredelo praktično ništa. U tom smislu, znam da bi bilo teško vas ili Vladu ubediti, ali sam ubeđen da će praksa pokazati da smo i ovom prilikom bili u pravu.
Gospođo potpredsednice, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, želim pre svega da u ime poslanik SVM pozdravim donošenje novog seta zakona iz oblasti pravosuđa.
Pored političkih pitanja, spoljnopolitičkih, odnosno pitanja saradnje sa Haškim tribunalom, sigurno da je reforma pravosuđa najvažnija oblast za dobijanje statusa kandidata. Iz tog razloga je zaista značajno da sada donosimo naredni set zakona iz ove oblasti.
Želim da iskoristim ovu priliku da izrazim svoje ponovno žaljenje zbog toga što Vlada još uvek nije smogla snage da predloži izmene i dopune onih zakona koji regulišu mrežu pravosudnih organa. U ovom trenutku se sprovodi revizija reforme pravosuđa, ali samo u jednom delu, jer ima dosta signala koji govore o tome da to neće ili ne bi bilo dovoljno bez povećanja efikasnosti pravosuđa, a za efikasnost pravosuđa ubeđen sam da je neophodna i ponovna, nažalost, reorganizacija mreže sudova.
Ova mreža sa sudskim jedinicama jednostavno nije kompatibilna, odnosno inkompatibilna je sa evropskim standardima. To nije teško proveriti u poslednjem izveštaju Evropske komisije. Nažalost, očigledno je da u ovom trenutku ne postoji politička volja za otvaranje ovog pitanja. To znači da će pitanje vraćanja svojstva ili statusa sudova po jednom broju sudskih jedinica, nažalost, ostati za saziv naredne Vlade Republike Srbije.
Ubeđen sam da sa ovom organizacijom pravosudnih organa, tj. sudova i javnih tužilaštava, neće Srbija biti u mogućnosti da zatvori poglavlje o pravosuđu, ali to će se desiti, nažalost, ne u nekoj bliskoj budućnosti.
Nije dobro ni to što se ne poštuju rokovi postavljeni nacionalnim planom integracija. Tim planom ili programom je predviđeno da do kraja 2012. godine svi zakoni budu usklađeni sa evropskim standardima. U ovom trenutku je otprilike procenat ispunjenosti oko 80% i to će imati za posledicu da do kraja 2012. godine nećemo biti u mogućnosti da taj izuzetno važan plan, odnosno program u oblasti evropskih integracija ispunimo.
Zakon o advokaturi je jedan od tih zakona, prema nacionalnom planu integracija bilo je predviđeno da će Vlada u prvom kvartalu 2010. godine taj zakon usvojiti, a sada smo najmanje godinu dana probili taj rok. Slično važi i za zakon o javnom beležništvu. Za taj zakon je bio utvrđen rok do kraja 2010. godine da bude u Narodnoj skupštini usvojen. Nažalost, ni taj rok nije ispoštovan. To stvara problem. Postavljanje nerealnih rokova jednostavno dovodi do gubljenja poverenja kod samih građana, a naravno i kod evropskih institucija.
Sada bih rekao nekoliko reči o Zakonu o advokaturi. Pre svega, pozdravljamo način donošenja zakona, odnosno način sačinjavanja Predloga zakona. Tu su advokatske komore aktivno bile uključene u ovaj proces, to je izuzetno dobro. Veliki broj javnih rasprava, javnih slušanja, jedan od njih je održan i u Narodnoj skupštini, jeste jedna dobra praksa ili bi trebalo da bude dobra praksa, a posebno je važno za nas iz Vojvodine što je ispoštovan najveći broj zahteva ili predloga Advokatske komore Vojvodine. Nadamo se da će biti usvojen i veliki broj amandmana, a među onima i amandmani koje je praktično sačinila Advokatska komora Vojvodine, a neke kolege poslanici su ih i podneli.
Smatramo da su nepotrebne tenzije stvorene oko jednog pitanja, a to je pitanje unutrašnje organizacije Advokatske komore. Postoje neke indicije da će postojati spremnost da se saslušaju argumenti onih koji ne podržavaju ovo rešenje koje sadrži Predlog zakona.
Sigurno je da ima argumenata za i argumenata protiv, ali bih pozvao svoje kolege iz vladajuće koalicije da pokažu otvorenost. Mislim da ovo pitanje nije u tom smislu suštinsko, da ne može da se učini ili da se pošalje jedna poruka i onoj drugoj strani koja se s ovim rešenjima ne slaže.
Mi smo, kao poslanici SVM, podneli ukupno 12 amandmana na zakon o advokaturi, na zakon o javnom beležništvu i na zakon o izvršenju i obezbeđenju. Tim amandmanima predlažemo, s jedne strane, da table i pečati advokata, javnih beležnika i izvršitelja budu višejezične u sredinama sa značajnom manjinskom populacijom.
Predlažemo isto da se u postupku izbora javnih beležnika i izvršitelja poštuje član 77. Ustava Republike Srbije koji govori o tome da je potrebno voditi računa o nacionalnom sastavu stanovništva. To rešenje je prihvaćeno Zakonom o sudijama i Zakonom o javnom tužilaštvu, i ne bi trebalo da to bude prepreka da se i u ove zakone ugradi.
Predlažemo da se prilikom sastavljanja javnobeležničkih isprava nedvosmisleno utvrdi pravo stranke da odabere ili izabere jezik na kojem želi da bude javna isprava sastavljena. Ne vidim razlog da u jednom mestu, u Kanjiži, gde stanovništvo 90% govori mađarski jezik, da paralelno budu sastavljene dve javne isprave i mislim da za to nema potrebe, samo u slučajevima ukoliko građanin to želi.
Na kraju, jednim amandmanom predlažemo i jedno rešenje, a to je da se zakonski isključi mogućnost da osiguravajuća društva sopstvenim aktima, nekim svojim unutrašnjim aktima, ispod neke realne mere smanjuju svoju odgovornost za štete koje proizilaze iz neprofesionalnog rada advokata. Imaćete prilike da detaljno proučite taj amandman. Mislim da će struka da podrži to rešenje, zato što to rešenje postoji u nekim drugim državama, gde to funkcioniše.
Na kraju želim da kažem nešto o jednoj pojavi koja je samo na poseban način, ali je povezana sa zakonom o izmenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, ovo dramatično povećanje broja krađa u Vojvodini. Mi smo kao stranka gospođi ministarki i gospodinu ministru MUP uputili jedno pismo gde smo skrenuli pažnju na ovaj problem, i gde smo zadovoljni brzim odgovorom Ministarstva pravde, a i odlučnom reakcijom MUP, zadovoljni smo vašom spremnošću da se razmotre i uvaže naši argumenti kada dođu na dnevni red izmene i dopune Krivičnog zakonika.
Radi javnosti, želim da kažem da je najvažniji predlog, odnosno da se drastično smanji cenzus od 15.000 dinara koji je u ovom trenutku cenzus u smislu kako bi se postupak po službenoj dužnosti vodio zbog krivičnog dela sitne krađe, dakle, ispod tog cenzusa, da se to krivično delo goni prema privatnoj tužbi. Mislim da je to u potpunosti nerealno u državi u kojoj je prosečna penzija 22.000 dinara, a prosečna plata 30.000 dinara, i ne može da iznos od 15.000 dinara predstavlja malu vrednost.
Mislimo da to nije u redu. Ovo zakonsko rešenje ima za posledicu da su građani u potpunosti demotivisani da prijavljuju takve slučajeve policiji i ona je demotivisana da ih istražuje, jer kada pronađe počinioca i posle toga se ne otvara krivični postupak, jer nema ko da vodi taj postupak, tako da bih apelovao da u neko dogledno vreme razmotrite još jednom naše argumente i da ministarstvo uradi detaljnu analizu i da pripremi izmene i dopune Krivičnog zakonika.
Imao sam prilike od kolega da čujem da se te izmene planiraju negde za kraj godine, a mi mislimo da je prekasno. Naime, u mnogim mestima ova pojava je dovela do samoorganizovanja građana, što je izuzetno opasno. Primeri nekih drugih država gde se to dešavalo ukazuju na to da ne sme država da čeka neki kasniji trenutak, nego mora odmah da reaguje.
Kada se desi neki incident krivičnog dela, pa kasnije zbog nekog akta samoodbrane, onda to stvara jednu lančanu reakciju i siguran sam da to niko ne bi želeo i mislim da nema razloga da se za neka naredna dva, tri ili četiri meseca pripreme izmene i dopune Krivičnog zakonika u ovom smislu. Ukoliko to ne bi niko želeo, odnosno da dođe do nekih incidentnih situacija, to može stvoriti mnogo veće prepreke na putu ka evropskim integracijama, nego u donošenju nekih zakona iz oblasti pravosuđa koje nisu krucijalne.
Ovim apelom bih završio svoje izlaganje u nadi da ćete prihvatiti što veći broj naših amandmana.
Gospođo predsednice, gospođo ministarka, gospođo predsednice Vrhovnog saveta sudstva, za dobijanje pozitivnog mišljenja Evropske komisije, mislim da pored pitanja saradnje sa Haškim tribunalom, od najvećeg mogućeg značaja je otklanjanje nedostataka načinjenih tokom reforme pravosuđa.
Nažalost, ispostavilo se da smo bili u pravu kada smo tokom rasprave pre dve godine govorili o tome da se ovom reformom stvaraju prepreke na putu evropskih integracija. Delimično, naravno, ne u potpunosti. To je bio praktično prvi veliki spor između DS i SVM tokom mandata ove vlade.
Ono što je manje više svima jasno šta se ima činiti sa pitanjem izbora sudija, komesar za proširenje je pre desetak dana na sednici Saveta za evropske integracije nedvosmisleno rekao da se očekuje potpuna revizija procesa izbora sudija. To su bile njegove reči i mislim da se krećemo u tom pravcu.
Međutim, postoji drugo pitanje o kojem je bilo malo reči, a to pitanje se odnosi na mrežu sudova. Naime, kada smo mi bili protiv nekih elemenata reforme pravosuđa, mi smo bili protiv toga pre svega zbog nove mreže sudova i zbog racionalizacije sudskog sistema. Tada smo govorili i ubeđivali vas da će ova reforma negativno uticati na efikasnost sudova, da će troškovi porasti. Naravno, govorili smo i o negativnim uticajima na ostvarivanje prava manjina u oblasti službene upotrebe jezika i pisma.
Čitajući izveštaj Evropske komisije o napretku, ovaj poslednji izveštaj, možemo doći do zaključka da smo bili praktično u potpunosti u pravu. Naime, u tom izveštaju stoji da su reforme negativno uticale na opštu efikasnost sudskog sistema, da su neophodna značajna sredstva za putovanja sudija i da sve to stvara zabrinutost u vezi sa bezbednošću.
Dakle, revizija izbora sudija je uslov, to je nesporno. Reorganizacija sudske mreže nije uslov za dobijanje statusa kandidata, ni to nije sporno. Međutim, očigledno je da ova reorganizacija sudske mreže nije bila u skladu sa evropskim standardima i da ta mreža nije u skladu sa evropskim standardima, pošto se te stvari konstatuju u izveštaju Evropske komisije. Naravno, postoje praktično dve mogućnosti – ili da se sudske jedinice ukinu, ili da se određenom broju sudskih jedinica vrati status sudova.
Moje pitanje se odnosi na ovaj deo reforme – da li postoji razmišljanje u tom pravcu, odnosno kada će se to desiti? Naime, da li će se to desiti, mislim da nije sporno, ali pitanje je kada će se to desiti? Da li sada tokom ove revizije procesa reizbora sudija ili će se to desiti nakon započinjanja pregovora sa EU? To je moje pitanje. Hvala.
Zahvaljujem se na odgovoru. Delimično sam zadovoljan odgovorom. Naime, iz odgovora proizilazi da i vi gospođo ministarka vidite šanse da se ova mreža sudova promeni. Dakle, da postoje šanse da na kraju reforme pravosuđa ne ostane samo 34 osnovna suda.
Ne slažem se sa onim delom vašeg izlaganja da možda nije ovaj trenutak najbolji da se to uradi. Naime, mislim da bi bilo mnogo bolje sve to uraditi, sve nedostatke u ovoj fazi otkloniti, da se na to pitanje ne bismo morali vraćati tokom pregovora, kada budu otvoreni pregovori.
Što se tiče efikasnosti, verovatno vi imate neke podatke, imamo i mi. Prema našim informacijama, od trenutka podnošenja tužbenog zahteva bilo je, na primer Gradskom sudu u Subotici, dva meseca do zakazivanja prvog ročišta, sada je potrebno šest meseci. Možda direktni troškovi nisu porasli, ali indirektni jesu i usporen je ceo sistem.
S druge strane, želim da ukažem na još jednu stvar. Kada je bila rasprava, vi ste govorili o konceptu, u smislu da će postojati u potpunoj meri pravo na prirodnog sudiju. To na kraju ove reforme nije ispoštovano. Sa ovim načinom da su postavljene rezidentne sudije u sudskim jedinicama, praktično, to pravo ne postoji.
Naime, ukoliko imate radno-pravni spor u Bačkoj Topoli, imate samo jednog sudiju i ako on nije zauzet, onda će sve predmete on suditi. Mislim da se ne poštuje to pravo. To je bila, bar kako ste nas ubeđivali, najvažnija karakteristika novog sistema i novog koncepta.
Ono što još malo u ovom trenutku nedostaje, to je malo više iskrenosti, da priznamo ono što nismo dobro uradili, da što pre krenemo sa ispravljanjem. Naime, biće još teže kad ovaj proces evropskih integracija napreduje. Ako budemo menjali mrežu sudova u trenutku kada već budu izabrani predsednici sudova, moraćete priznati, biće teže nego da to uradimo sada dok to nije urađeno.
Sve u svemu, na kraju bih samo još jednom apelovao na vas, ne bih postavio pitanje, samo bih apelovao da još jednom razmislite i da nedostatke i u ovom delu reforme pravosuđa otklonimo u narednih sedam, osam meseci, a ne kada budu počeli pregovori sa EU. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.