Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Laslo Varga

Laslo Varga

Savez vojvođanskih Mađara

Govori

Poštovana gospođo predsednice, gospodine ministre, kolega Pastor je obrazložio i predstavio suštinu dva naša amandmana podnetih na član 48. i 54. Predloga zakona. Želeo bih da diskutujem malo šire.
Srbija je 22. decembra prošle godine podnela zahtev za kandidaturu za članstvo u EU i time je nedvosmisleno preuzela obavezu da svoje zakonodavstvo usklađuje s evropskim. Međutim, preuzela je i obavezu da zakonodavnu proceduru usklađuje s evropskom procedurom i evropskom praksom. Ta obaveza podnošenja kandidature nije postala pravna, ali je svakako politička, pa i moralna i iz tog razloga mislim i tvrdim da bi bilo celishodno tu obavezu i poštovati.
Naravno, zakonodavna procedura se sastoji od puno delova i kritike Evropske komisije u godišnjim izveštajima se odnose na razna pitanja, od hitnosti postupaka do nepostojanja pravne rasprave i nekih drugih manje bitnih aspekata. Međutim, mislim da je mnogo bitnija i najosnovnija obaveza, kada govorimo o zakonodavnoj proceduri, da ta procedura bude takva da na kraju, kada se usvoji jedan zakon, taj zakon ne bude u koliziji s drugim važećim zakonom.
Mislim da to sigurno nije praksa ni u jednoj zemlji EU. Dešava se u gotovo svim zemljama da se donese zakon koji ima rupa, koji je u koliziji s nekim drugim, ali da se zakoni donose na način da je predlagač svestan činjenice da je u koliziji s drugim zakonom, mislim da to ni u jednoj državi EU, a ni u zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima nije i ne bi trebala da bude praksa.
U ovom slučaju, nažalost, radi se o tome. Kolega Pastor je govorio o tome na koji način se stvara kolizija između zakona o učeničkom i studentskom standardu, s jedne strane, i Zakona o nacionalnim savetima, s druge strane. Ukoliko je cilj, a to bi trebalo da bude cilj, da prihvatanje evropskih vrednosti bude prioritet, onda bismo morali svi zajedno više da radimo na prihvatanju dobre prakse, umesto na stvaranju loše prakse.
Moramo ili bismo morali polako prihvatati evropski način razmišljanja u smislu prihvatanja ili stvaranja kompromisa kada se radi o raznim pitanjima, kompromisa u cilju da se neka rešenja u Narodnoj skupštini ne donose na način da se, u ovom slučaju, predstavnici vladajuće koalicije preglasavaju, jer mislim da to ne vodi dobrom.
Mi smo pokušali s traženjem kompromisa i moram ovde pred Narodnom skupštinom da kažem da smo uspeli u tome ili nam se učinilo da smo uspeli u tome. Naime, podneli smo dva amandmana. Posle toga smo podneli i ispravke ta dva amandmana. Te ispravke nismo podneli iz razloga što smo ustanovili da smo učinili neki propust ili omašku prilikom podnošenja tih amandmana, nego zato što smo se dogovorili s pomoćnikom ministra u vezi s tekstom amandmana koji je prihvatljiv za Ministarstvo. Nadam se da neće niko ovu moju tvrdnju demantovati.
Ako je to tako, onda mislim da bi, i u tom smislu bih apelovao, mnogo racionalnije i celishodnije bilo u raspravi ili prilikom glasanja prihvatiti ova dva amandmana, koja su, još jednom ponavljam, sačinjena zajedno s pomoćnikom ministra prosvete, jer je to evropski način donošenja zakona.
S druge strane, i tu se obraćam pre svega kolegama iz DS-a, mislim da nije održiva situacija da je Narodna skupština, odnosno vladajuća koalicija, 31. avgusta, kada je donela Zakon o nacionalnim savetima, imala jedno mišljenje u vezi s pitanjem da li nacionalni saveti nacionalnih manjina treba da imaju nadležnosti u postupku izbora, odnosno imenovanja direktora i članova upravnih odbora, a u situaciji kad nijedan dan primene u praksi tog zakona nismo imali, sada se ovim zakonom menja taj stav.
Ukoliko se setimo rasprave kada je ministar Čiplić, predstavnik Demokratske stranke, lavovski branio Zakon o nacionalnim savetima, mislim da bi bilo čudno da isti poslanici koji su glasali tada za taj zakon, za rešenja koja sadrži taj zakon, sada, prilikom donošenja ovog zakona, imaju drugačije mišljenje. To je, u najmanju ruku, čudno.
Argument kojim je odbijen ovaj a i prethodni naš amandman, iz razloga što, prema mišljenju Ministarstva, nije neophodno rešenje iz jednog zakona prenositi u drugi zakon, jednostavno, ne stoji. Naime, ukoliko bi taj argument bio tačan, onda je Ministarstvo bilo u obavezi da odbije i ostala tri naša amandmana, i oni se odnose na nadležnosti nacionalnih saveta koje već sadrži Zakon o nacionalnim savetima. Dakle, potpuno je identična situacija.
Svesni smo mi, naravno, i zašto su ova dva naša amandmana odbijena, iz razloga što se Ministarstvo ne slaže s rešenjem da nacionalni saveti treba da imaju bilo kakve nadležnosti u postupku imenovanja direktora i članova upravnih odbora. Ako je to tako, onda, s jedne strane, to treba saopštiti, a s druge strane, treba staviti van snage odredbe Zakona o nacionalnim savetima koji regulišu ovo pitanje. Na taj način je situacija nedvosmislena i onda se ne stvara kolizija.
Naravno, ni u kom slučaju to ne bismo želeli i ne bismo podržali i ova diskusija je usmerena u pravcu apela da se ipak prihvate ova dva naša amandmana jer tvrdimo da nije dobro da se Srbija ponosi Zakonom o nacionalnim savetima, a da se za pola godine od donošenja tog zakona, novim zakonima, u ovom slučaju zakonom o učeničkom i studentskom standardu, kasnije naravno i budućim zakonom o osnovnoj školi i zakonom o srednjoj školi, derogira, odnosno stavlja van snage zakon koji je donet 31. avgusta. Hvala vam.
Mislim da nisam dobro shvaćen, zaista. Nisam govorio o dobroj praksi u oblasti manjinskih prava iako ste vi o tome govorili u svojoj replici. O toj praksi se svakom prilikom izjašnjavamo u najpozitivnijem smislu. Poslednja prilika je bila danas sa izvestiocem Evropskog parlamenta za Srbiju. Govorio sam o drugoj praksi, a to je praksa zakonodavne procedure i to je sasvim drugo pitanje. Naime, sigurno ne možete navesti nijedan primer, ni dobar ni loš, da se namerno, odnosno svesno donosi zakon u bilo kom parlamentu EU, a da je taj zakon u koliziji s jednim zakonom donetim pre samo nekoliko meseci. Mislim da, bez obzira na vaš stav, ipak narodni poslanici imaju pravo da ocenjuju da li je jedan zakon u koliziji s drugim i koji nije, i to pravo proizlazi iz činjenice što narodni poslanici donose zakone.
S treće strane, još jednom bih želeo ponoviti obrazloženje prema kom nije neophodno ova rešenja preuzeti zato što su sadržana u drugom zakonu. Ako ovo pravilo ili ovaj princip važi, onda je trebalo da odbijete i ostala tri naša amandmana, pošto je potpuno identična situacija s ovim amandmanima, s ova dva amandmana i s ona tri amandmana koja su prihvaćena.
Nažalost, to bih još jednom ponovio, mislim da je nešto sasvim drugo ili treće tačno, a to je da se Ministarstvo prosvete ne slaže s rešenjima iz Zakona o nacionalnim savetima. Ukoliko je to tako, onda to treba saopštiti, treba za to većinu obezbediti i staviti van snage ove odredbe Zakona o nacionalnim savetima, da ne bi u praksi postojala kolizija. Hvala vam.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, narodni poslanici SVM su podneli šest amandmana  na Predlog zakona o sedištima sudova i područjima sudova i javnih tužilaštava. Ovo je naš poslednji amandman. Suština svih naših amandmana je, sa jedne strane, da opstane prekršajni sud u Bačkoj Topoli, a sa druge strane, da opstanu osnovni sudovi u Bačkoj Topoli, Senti, Bečeju.
Više puta smo izlazili za govornicu i govorili smo o svakom našem amandmanu. Izneli smo bezbroj argumenata. Mislim da smo čak uspeli i ministarku ubediti da smo bili u pravu kada smo predložili ove amandmane. Nažalost, ima neko iznad ministarke ko jednostavno ne dozvoljava prihvatanje ovog amandmana, ali možda ćemo o tome jednom drugom prilikom.
Nisam imao nameru da se javim ni po ovom amandmanu, ali su se poslednjih dana, pre svega od strane nekih poslanika vladajuće koalicije, pojavili neki pokušaji obmane javnosti. Zbog toga sam se javio za reč po ovom amandmanu, da pokušam malo neke stvari da razjasnim.
Radi se o dve grupe pokušaja obmane. Jedna grupa se odnosi na odluke, na neke zaključke koje su organi AP Vojvodine donosili kada je već trajala rasprava u Narodnoj skupštini, a drugi deo se odnosi na pitanje evropskih integracija.
Što se tiče odluke Izvršnog veća AP Vojvodine, pojavile su se dve neistine u javnosti. Jedna neistina se odnosi na suštinu odluke Izvršnog veća AP Vojvodine. Radi se o tome da su se pojavile tvrdnje da je Izvršno veće podržalo ovaj predlog zakona u ovoj formi u kojoj se nalazi u Narodnoj skupštini. To nije istina. Naime, Izvršno veće je podržalo Predlog zakona, ali u izmenjenoj formi, i to u formi da opstane sud u Senti, što je jedna veoma velika razlika u odnosu na prvobitan Predlog zakona.
Druga neistina se odnosi na ulogu ili na ponašanje predstavnika SVM pri donošenju odluka AP Vojvodine, odnosno Izvršnog veća. Pojavile su se tvrdnje da su naši predstavnici podržali onaj predlog, odnosno onu odluku AP Vojvodine koja, doduše u izmenjenoj formi, podržava ovaj predlog zakona. To nije tačno. Naime, predstavnici SVM na toj sednici na kojoj je Izvršno veće donosilo ovu odluku nisu podržali taj predlog, koji je inače usvojilo Izvršno veće. Dakle, ta odluka Izvršnog veća je doneta glasovima one stranke koja čini većinu u Izvršnom veću. Ponavljam, mi za to nismo glasali.
Drugi deo obmana se odnosi na potrebu usklađivanja zakona, u ovom slučaju ovog zakona, sa nekim standardima Evropske unije. Mislim da je to potrebno demantovati ili pokušati opovrgnuti. Naime, nažalost radi se ponovo, i to ne prvi put, ali možda u ovoj formi prvi put, o zloupotrebi evropskih integracija. Pošto nam predstoji dugačak put do ulaska u Evropsku uniju, nije dobro da se na ovaj način stvara presedan kada je reč o evropskim integracijama. Želim da vam skrenem pažnju na jednu veoma važnu činjenicu, koja inače važi za sve zemlje koje su postale članice EU, a to je da kako se pojedine zemlje približavaju EU tako se podrška evropskim integracijama smanjuje i nije dobro da vlast bilo koje zemlje čini još dodatne korake koji idu u pravcu daljeg opadanja podrške evropskim integracijama.
Nažalost, mnoge moje kolege su govorile o tome da se ovaj zakon donosi zato što je neko iz Evropske unije naložio i ta tvrdnja se pojavila i kod nekih poslanika u vladajućoj koaliciji. Još jednom želim da tu činjenicu demantujem. Naime, niko iz Evropske unije nije tražio da se broj sudova sa 138 smanji na 34. U onom izveštaju o napretku koji je više puta citiran stoji samo da je zadatak Narodne skupštine, odnosno vladajuće većine, da obezbedi nezavisnost, odgovornost i efikasnost sudskog sistema. Samo toliko stoji u tom izveštaju, a ni u kom slučaju da se na ovako drastičan način smanjuje broj osnovnih sudova.
Sa druge strane, što je možda još veći problem, o tome smo već govorili, ali želim još jednom da ponovim, ovim zakonom se stvaraju prepreke na putu ka evropskim integracijama. Naime, jedna od najvažnijih vrednosti EU je poštovanje prava pripadnika nacionalnih manjina. To je postala vrednost EU, jedna od osnovnih vrednosti. Činjenica je da se generalno smanjuje broj sudova sa 138 na 34, dakle opstaje jedna četvrtina, a da se na područjima na kojima manjine žive u značajnom broju, dakle, na kojima čine apsolutnu ili relativnu većinu, broj sudova smanjuje sa 14 na dva, dakle opstaje jedna sedmina. Tvrdim da je to kršenje prava pripadnika nacionalnih manjina. Možda biste ukinuli i osnovni sud u Subotici i u Novom Pazaru, da ste mogli, ali mislim da bi to bilo malo previše i za predlagača ovog zakona.
Sve u svemu, želeo bih da se vratim na još jedno pitanje, a to je pitanje o kojem smo govorili već jednom – pitanje kontrole mandata od strane političkih partija. Srbiji će se desiti isto sa ovom novom mrežom sudova. Iz godine u godinu će se ovaj problem pojavljivati u izveštaju o napretku ka Evropskoj uniji, na isti način kako se pojavljuje problem kontrole mandata od strane političkih partija. Sve dok se ne ukine ta kontrola i, ako nekim slučajem ovaj zakon bude usvojen, sve dok se ne formira sudski sistem koji ne krši pravo pripadnika nacionalnih manjina, taj problem će se pojavljivati u godišnjem izveštaju. Ponavljam, biće prepreka na putu ka približavanju Evropskoj uniji.
Iz svih ovih razloga još jednom apelujemo na Ministarstvo da povuče ovaj predlog, da razmotri sve amandmane koji su podneti na ovaj predloga zakona. Smatramo da ne bi bilo potrebno usvojiti samo naše amandmane, nego i neke druge i da se tako u nekoj dorađenoj ili izmenjenoj formi ovaj predlog zakona vrati u Narodnu skupštinu i da nam na taj način, poslanicima SVM, omogućite da glasamo o svim ostalim predlozima koji se inače nalaze na dnevnom redu sednice koja je u toku. Hvala vam.
Poštovani gospodine potpredsedniče, gospođo ministarka, pošto je prošlo otprilike dva ili dva i po sata od uvodnog izlaganja predlagača ovog amandmana, mislim da bi bilo celishodno da ponovimo o čemu se radi.
Dakle, narodni poslanici Lodi Gabor, Tamaš Tot i Maraci Nandor su podneli amandman na član 3. Predloga zakona. Ovim amandmanom se predlaže osnivanje ili opstanak osnovnog suda u Adi, Bačkoj Topoli, Bečeju, Kanjiži i Senti.
Javio sam se da diskutujem o ovom amandmanu iz više razloga. Pre svega bih želeo da se zahvalim svim poslanicima koji podržavaju borbu poslanika, pre svega Poslaničkog kluba manjina, za opstanak sudova na onim područjima na kojima nacionalne manjine žive u velikom broju. Dakle, želim da se zahvalim i Srpskoj radikalnoj stranci, i Demokratskoj stranci Srbije, i Liberalno-demokratskoj partiji, i Srpskoj naprednoj stranci, i Novoj Srbiji, a i Ligi socijaldemokrata Vojvodine, pošto su sve ove stranke tokom diskusije podržavale naše amandmane.
Ova rasprava o amandmanima na Predlog zakona o područjima i sedištima sudova pomalo me podseća na onaj period kada smo se za ovom govornicom borili za opstanak medija, odnosno za prekid privatizacije medija koji emituju programe i na jezicima nacionalnih manjina. I tada smo imali podršku svih stranaka za našu borbu, izuzev, nažalost, Demokratske stranke. Nadao sam se, odnosno mi smo se nadali da... Naravno, ipak je na kraju Demokratska stranka popustila i kada smo usvajali Zakon o lokalnoj samoupravi prihvaćeno je ono rešenje koje smo mi mesecima predlagali. Mi smo se nadali da je neka pouka izvučena, ali, nažalost, s obzirom na to da raspravljamo ponovo o ovom pitanju ili o ovom problemu, izgleda da nije tako.
Drugi razlog mog javljanja je činjenica da su upravo gospodin Lodi, gospodin Tot i gospodin Maraci podneli amandman na Predlog zakona, i to je u mojoj poslaničkoj karijeri jedan mali istorijski događaj. Naime, ovo je prva prilika da su ovi narodni poslanici podneli amandman na bilo koji od predloga zakona koji se nalaze na dnevnom redu Narodne skupštine, a posebnu težinu ovome daje i činjenica da su izašli za ovu govornicu i pokušali da brane predloženi amandman.
Ovo za mene znači da u vezi sa ovim predlogom zakona postoji jedno duboko neslaganje u redovima onog poslaničkog kluba koji daje ministra pravde. To neslaganje je naročito veliko u vezi sa onim delom zakona koji broj onih sudova koji funkcionišu na područjima na kojima nacionalne manjine čine relativnu ili apsolutnu većinu svodi, praktično, sa 14 na dva. Naime, smanjuje se broj sudova sa 138 na 34. O tome smo govorili u načelnoj raspravi.
Dakle, opstaje jedna četvrtina sudova. Na onim područjima na kojima manjine čine apsolutnu ili relativnu većinu ima ukupno 14 sudova, a opstaju samo dva, to znači - jedna sedmina. Mislim da je i predlagač ovog amandmana mislio na ovu činjenicu kada je predložio i kada je za ovom govornicom branio ovaj amandman.
Mi ispred SVM podržavamo ovaj amandman, odnosno duh ili cilj ovog amandmana i glasaćemo za ovaj amandman. Imam potrebu, ipak, da skrenem pažnju na neke činjenice koje su, mislim, veoma važne. Sa jedne strane, ovaj amandman je u dobroj meri nerealan. Naime, ovim amandmanom se predlaže opstanak tri suda: u Adi, Kanjiži i Senti; dakle, tri posebna suda koja bi obuhvatala u Kanjiži 27.000, u Senti 25.000, a u Adi ispod 20.000 stanovnika, a znamo da je najmanji sud koji je predložen Predlogom zakona sud u Boru sa, otprilike, 55.000 stanovnika. Dakle, to je činjenica koja se odnosi na nerealnost predlagača ovog amandmana, odnosno na nerealnost prihvatanja ovog amandmana.
Drugi problem sa ovim amandmanom jeste činjenica da je opština Čoka predložena da bude u sastavu osnovnog suda u Kanjiži. Mislim da je to ne samo nerealno nego i neozbiljno, pošto je Čoka udaljena sigurno više od 15 kilometara od Kanjiže, a dva ili tri kilometara od Sente, dakle drugog opštinskog ili osnovnog suda čiji je opstanak predložen ovim amandmanom.
U vezi sa mogućnošću prihvatanja ovog amandmana postoji problem iz aspekta, praktično, pravne mogućnosti. Naime, ovaj amandman je u ovoj formi, nažalost, pravno nemoguć. Nažalost, ne nalazi se u sali predsednik Zakonodavnog odbora, ali bih se njemu ovim putem obratio. Naime, ovim amandmanom se predlaže samo izmena mreže sudova, a ne predlaže se izmena javnih tužilaštava. Mislim da je pravno nemoguće da funkcioniše jedna mreža sudova, a druga mreža javnih tužilaštava. Mislim da je Zakonodavni odbor trebalo na ovo da skrene pažnju.
Sada dolazimo i do namere predlagača. To je, mislim, najveća mana ovog amandmana. Naime, predlagači ovog amandmana su imali dva cilja. Prvi cilj je bio da dokažu da se više bore za opstanak sudova na onim područjima na kojima živi mađarska zajednice od nas poslanika SVM, pa su zato predložili, pored sudova u Bačkoj Topoli, Senti i Bečeju, opstanak opštinskih ili osnovnih sudova u Adi i Kanjiži.
Sa druge strane, mislim da postoji jedno drugo obrazloženje, a to je osećanje griže savesti zbog toga što će morati da glasaju za ovaj predlog zakona. Imali su nameru da se oslobode griže savesti podnošenjem ovog amandmana.
Na kraju, dopuštam da nisam u pravu, da možda grešim, ali to možete dokazati na dva načina: s jedne strane, da sada izađete i da predložite gospođi ministarki da povuče ovaj predlog zakona u ovoj formi iz skupštinske procedure, a drugi način je da kada stigne ovaj zakon i ovaj amandman na glasanje glasate protiv Predloga ovog zakona, jer inače, mislim da su sve one tvrdnje koje sam izneo nedvosmislene i opravdane.
Gospodine potpredsedniče, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, narodni poslanici SVM su podneli amandman, o tome smo puno puta govorili, čiji je cilj da opstanu osnovni sudovi u Bačkoj Topoli, Senti i u Bečeju.
Pre nego što pokušam da dodatno obrazložim taj naš predlog želim da odgovorim na neka pitanja koja su juče i danas postavljena, pa ću malo kasnije stići do samog amandmana. Mnogi nas pitaju zašto smo glasali za ovu vladu, kako smo mi deo vladajuće koalicije kada nemamo ministre, kada kritikujemo određene zakone. To su nas pitali juče i danas je to pitanje postavljeno. Iz razloga što smatramo da ova vlada vodi politiku i ima ciljeve koji se u velikoj meri podudaraju sa onim ciljevima koje naša stranka ima, a to je u jednoj rečenici, ako želim da stavim u jednu rečenicu, najbrži mogući ulazak Srbije u Evropsku uniju. Mi smo praktično tu u Skupštini, pored toga da podržavamo tu vladu koja ima taj cilj, da zastupamo interese onih građana koji su nas u ovu skupštinu poslali i naravno ona područja sa kojih dolazimo i sa kojih dolaze oni građani koji nas podržavaju.
Mi pokušavamo da podržavamo Vladu, ali zastupajući interese naših birača, onih ljudi koji su nas, još jednom ponavljam, u ovu skupštinu poslali. Nikako nismo u ovoj skupštini zbog vlasti i sama činjenica da nemamo ministre je najbolji dokaz za ovu moju tvrdnju. To je razlog zbog kojeg se sa nama jednostavno ne može trgovati. To želim još jednom da kažem i kada su u pitanju sudovi, a i kada je u pitanju, na primer, budžet Vojvodine i tih famoznih 7%. Možda smo malo idealisti, možda smo čak i nepopravljivi idealisti, ali smo u Skupštini zbog ovih ciljeva i dok smo u Skupštini sigurno ćemo ove ciljeve zastupati.
Moram da kažem da je za nas uvreda kada bilo ko kaže da mi uslovljavamo, pretimo, ucenjujemo. Mi to ne radimo.
Još jednom ponavljam, pokušavamo da zastupamo one ideje u koje verujemo i interes onih koji su nas u ovu skupštinu poslali. Nikada nećemo moći da glasamo za bilo koji predlog zakona koji je suprotan našem ubeđenju i interesima naših birača. Nikada nećemo dopustiti, na primer, i to je jedan citat iz novina, da pristanemo na bilo koji kompromis koji praktično znači nepoštovanje Ustava. Mislim da svi poslanici koji možda razmišljaju o tome da bi se mogao usvojiti budžet Republike Srbije u delu koji se odnosi na Vojvodinu, a da se ne poštuje Ustav, dobro treba da razmisle.
Dakle, još jednom ponavljam, glasali smo i za Vladu i za sve proevropske zakone i tako ćemo činiti i u budućnosti. Jedino nismo glasali za naftno-gasni sporazum zato što smo duboko ubeđeni da to nanosi štetu građanima Vojvodine, ali i to je, naravno, prošlo, i sad raspravljamo o sasvim drugom zakonu. O jednom zakonu koji je, pored ovog sporazuma o kojem sam sad govorio, prvi zakon koji, po našem dubokom uverenju, nije u skladu sa evropskim standardima i nije u skladu sa onim ciljevima za koje se Vlada zalaže, a to je ubrzani put ka evropskim integracijama.
Naime, ovaj predlog zakona, to smo više puta govorili, a i sad želim da ponovim, ignoriše činjenicu da je Srbija multietnička država i na taj način krši prava manjina.
Još jednom ću da ponovim onu brojku koju već danima ponavljamo, a to je da se broj sudova sa 138 smanjuje na 34, dakle, opstaje jedna četvrtina sudova, a broj sudova na onim područjima na kojima manjine čine relativnu ili apsolutnu većinu se smanjuje sa 14 na dva, dakle opstaje jedna sedmina.
Tvrdim da će se ovim, ako ovaj zakon ovako bude usvojen, stvoriti prepreka na putu približavanja Srbije Evropskoj uniji. Naime, poštovanje prava pripadnika nacionalnih manjina je postalo jedno od osnovnih vrednosti EU i mnogo toga se u poslednjih petnaestak godina i u samoj EU promenilo. Bojim se i tvrdim, ako ovaj zakon ovako bude usvojen, u svim narednim izveštajima o napretku će se spominjati mreža sudova kao problem.
Želim da povučem jednu paralelu sa kontrolom mandata od strane stranaka. Taj problem se od usvajanja novog Ustava pojavljuje u svakom dokumentu EU i sve dok se to rešenje ne promeni to će se uvek pojavljivati kao prepreka i to, naravno, u onom delu raznih dokumenata EU koji se odnose na političke kriterijume. U istim tim poglavljima će se iz godinu u godinu pojavljivati problem mreže sudova ako ova mreža koja je predložena na ovaj način bude usvojena.
Sada želim da nabrojim one gradove ili one opštine u kojima se ukidaju sudovi, a u kojima manjine čine relativnu ili apsolutnu većinu.
Dakle, ukidaju se sudovi u Kanjiži, Senti, Adi, Bačkoj Topoli, Bečeju, Kovačici, Preševu, Bujanovcu, Tutinu, Sjenici, Bosilegradu i Dimitrovgradu, a opstaju u Subotici i Novom Pazaru.
Još jednom ponavljam, ovo rešenje će stvoriti prepreku na putu ka približavanju Evropskoj uniji. Juče smo, inače, pokazali primer kako se poštuje ili ne poštuje višejezičnost u nekim pravosudnim organima i o tome, naravno, ovom prilikom ne bih želeo da govorim. Međutim, želim da govorim o jednom drugom problemu koji proizilazi iz ovog rešenja, a to je praktično ukidanje mogućnosti pravosudne karijere pripadnicima nacionalnih manjina. Naime, u teoriji će to, naravno, da postoji, ali u praksi sigurno ne, jer će ostati dva ili tri suda na celoj teritoriji Srbije u kojima će pripadnici nacionalnih manjina imati mogućnosti da postanu predsednici sudova ili javni tužioci tokom svoje karijere. To je za nas neprihvatljivo.
Želim da vam pokažem kako na osnovu Predloga zakona izgleda pravosudna mapa Vojvodine. Ovako izgleda. Vi ste stvorili jednu ogromnu "rupu" na sredini Vojvodine: između Subotice i Novog Sada sa jedne strane i Sombora i Kikinde, sa druge strane, ne postoji ni jedan jedini osnovni sud. Mi smo svojim amandmanom predložili (i to ću isto da vam pokažem, jedan ovakav amandman) da opstanu sudovi u Senti, Bačkoj Topoli i Bečeju, i to u Senti sa 86.000 stanovnika, u Bečeju sa 114.000, a u Bačkoj Topoli sa 52.000 stanovnika.
Želim vama, gospođo ministarka, da predam ovaj amandman, ovako u vizuelnoj formi. Drugu sliku ću da zadržim za sebe, u nadi da ćemo kad završimo raspravu o pojedinostima i kad se završi glasanje imati prilike da ovu sliku koju zadržavam za sebe, dakle, ovu sa ogromnom rupom, i ovu koja predstavlja naš amandman sastavimo i da ne ostane jedna ovakva rupa na sredini Vojvodine. Hvala vam.
Gospodine potpredsedniče, gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se za reč po ovom amandmanu iz razloga što se zaista retko dešava da poslanička grupa ZES podnese jedan amandman, poslanička grupa koja daje ministra pravosuđa. Praktično, istovetan amandman smo podneli mi poslanici Saveza vojvođanskih Mađara, a i jedna opoziciona stranka, LDP, podnela je praktično istovetan amandman, odnosno jedan deo našeg amandmana se u potpunosti slaže. U tom smislu ja mislim da se to jako retko dešava. To bi trebalo da bude jedan dobar razlog zašto bi Ministarstvo pravde trebalo da dobro razmisli o prihvatanju ovog amandmana.
Ja ću u svom izlaganju apostrofirati neke opštine i neke gradove, ali ne sa nekom lošom namerom i to ne znači da se zalažem za ukidanje bilo kog prekršajnog suda u bilo kojoj opštini. Upravo suprotno, smatram da svi prekršajni sudovi koje sadrži Predlog zakona treba da opstanu, ali ta mreža treba i da se proširi, i to iz više razloga.
Pre svega, sada ću da govorim samo o delu zakona koji se odnosi na prekršajne sudove, a o delu zakona koji se odnosi na sudove i javna tužilaštva ću, naravno, govoriti kada amandmani koji se odnose na te članove budu na dnevnom redu. Dakle, što se prekršajnih sudova tiče, želim da kažem da ovaj deo zakona ne ignoriše u potpunosti činjenicu da je Srbija jedna višenacionalna država. Mreža prekršajnih sudova nije u potpunosti suprotna toj činjenici. Ima, naravno, i tu nekih problema, o tome će neke moje kolege govoriti, ali ovaj deo zakona iz ovog aspekta zaslužuje samo delimično, ne i kompletno, kritiku.
Ono što je za kritiku to je činjenica da između obrazloženja na osnovu kojeg je sačinjen Predlog zakona i samog Predloga zakona postoji suprotnost. Naime, u obrazloženju Predloga zakona stoji da je Predlog zakona sačinjen na osnovu ovih kriterijuma: priliva redovnih predmeta, na osnovu područja nadležnosti suda, na osnovu udaljenosti, na osnovu putne mreže, na osnovu blizine granica. Želim da u svom izlaganju dokažem da upravo ovi kriterijumi nisu ispoštovani kada se radi o nekim područjima Republike Srbije.
Iz tog razloga amandman čiji je cilj da opstane, odnosno da se osnuje prekršajni sud u Bačkoj Topoli za teritorije opština Bačka Topola i Mali Iđoš zaslužuje pažnju i vredan je podrške.
Naime, kada se radi o prilivu predmeta, što mislim da je u direktnoj vezi sa brojem stanovnika, odnosno najviše zavisi od broja stanovnika, od potencijalnog broja korisnika "usluga" prekršajnih sudova, želim da citiram neke podatke.
Na primer, mi smo predložili osnivanje prekršajnog suda u Bačkoj Topoli za teritoriju opština Bačka Topola i Mali Iđoš sa ukupno 52.000 stanovnika. Na primer, u Raški se predviđa osnivanje prekršajnog suda za 27.000 stanovnika; u Gornjem Milanovcu se predviđa osnivanje prekršajnog suda za 48.000 stanovnika.
Dakle, u oba slučaja su te opštine, odnosno ta područja mnogo, mnogo manja od onoga što smo mi predložili u našem amandmanu, odnosno što je kolega Radovanović, pošto govorim o njegovom amandmanu, u svom amandmanu predložio.
Ima i drugih primera koji su istovremeno dobri primeri, na primer: Sjenica, gde ima oko 28.000 stanovnika ili Preševo gde ima 35.000 stanovnika. To su dobri primeri zato što je u ovom slučaju predlagač vodio računa o nacionalnom sastavu stanovništva, sa jedne strane, a kada se radi o Preševu verovatno i o prolasku Koridora 10 u blizini grada, odnosno opštine. Međutim, isti taj kriterijum, sa jedne strane nacionalni sastav, sa druge strane prolazak ili postojanje Koridora 10, nije poštovan u slučaju Bačke Topole i Malog Iđoša. O tome je detaljno govorio moj kolega gospodin Radovanović.
U mnogim slučajevima i naredni kriterijum, tj. udaljenost, nije ispoštovan. Naime, između Raške i Novog Pazara ima 22 kilometra, to je jedan primer, a postoje prekršajni sudovi i u Novom Pazaru i u Raški.
S druge strane, između Gornjeg Milanovca i Čačka ima dvadesetak kilometara, između Subotice i Bačke Topole ima 35, a između Subotice i Malog Iđoša 46 kilometara. Dakle, mnogo više. Mislim da je u potpunosti jasno da ovaj kriterijum nije ispoštovan.
Nije ispoštovan, i to je krajnje čudno, još jedan kriterijum – blizina granice. Naime, predviđeno je osnivanje prekršajnog suda u Senti koja je udaljena 38 kilometara od granice, a nije predviđeno postojanje prekršajnog suda u Kanjiži koja je 16 kilometara udaljena od granice. Jednostavno, za nas je prihvatljivo da na tom području postoji prekršajni sud, ali onda uopšte nije trebalo ovaj kriterijum u Predlog zakona uvoditi.
Mislim da su to sve jaki, dobri argumenti zašto bi bilo celishodno prihvatiti ovaj amandman, a i neke druge amandmane koje smo predložili bilo mi poslanici SVM, bilo drugi poslanici. Jednostavno, a to se i iz izlaganja narodnih poslanika koji su govorili pre mene jasno vidi, može se postaviti praktično pitanje poštovanja elementarnih prava logike kada je ovaj predlog sačinjavan.
Mislim da bi najbolje bilo da predlagač povuče ovaj predlog zakona i još jednom razmisli ili da prihvati veliki broj amandmana, koji naravno ne bi remetili ceo koncept, ali koji bi osigurali postojanje jedne racionalne mreže prekršajnih i osnovnih sudova i javnih tužilaštava. Hvala vam.
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, izdvojio sam mišljenje na sednici Odbora zbog Predloga zakona o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava. Sada ću pokušati da obrazložim zašto sam to učinio. Prema našem ubeđenju, tj. prema stavu Saveza vojvođanskih Mađara, potrebna je racionalizacija mreže sudova, potrebna je reforma pravosuđa.
Mi smatramo da ovaj predlog zakona ne uzima u obzir neke veoma, veoma važne činjenice. Sve se to radi sa ciljem štednje i racionalizacije, što možemo da razumemo. Međutim, ako je cilj štednja i racionalizacija, onda je malo licemerno upravo započeti taj proces na pravosuđu.
Naime, kada Vlada ima 27 članova plus dva kabineta, kada su enormne plate u javnim preduzećima i primanja upravnih odbora, onda mislim da bi izvršna vlast prvo trebalo da krene sa štednjom u svojim redovima, a tek onda da nastavi sa štednjom u pravosuđu.
Sa druge strane, ovaj predlog zakona umnogome ignoriše činjenicu da je Srbija jedna multietnička država. Prema Predlogu zakona broj opštinskih sudova ili osnovnih sudova se smanjuje sa 138 na 34.
Dakle, opstaje, otprilike 25% opštinskih sudova. Što se tiče opštinskih sudova koji funkcionišu na područjima na kojima nacionalne manjine čine apsolutnu ili relativnu većinu, ima ukupno 14 takvih sudova, opstaju samo dva. To znači da je smanjenje u odnosu na ove sudova, mnogo, mnogo drastičnije.
Generalno, opstaje jedna četvrtina sudova, a što se tiče sudova koji funkcionišu na područjima gde manjine žive u velikom broju opstaje samo jedna sedmina. Nas ovo malo podseća na utvrđivanje granica izbornih jedinica ili granica upravnih okruga sa početka sedamdesetih i to je za nas neprihvatljivo.
Obrazloženje prema kojem je uzeta u obzir geografska udaljenost što se Vojvodine tiče nije tačno. Prema ovom predlogu opstaje sud u Somboru, Kikindi, Subotici, Novom Sadu. To znači da gledajući sa istoka na zapad između dva suda ima više od 100 kilometara. Gledajući sa severa na jug ista je situacija, dakle, na teritoriji Vojvodine se stvara jedna ogromna rupa na sredini, jedan ogroman krug od 100 kilometara. Ne možemo da ne primetimo da upravo na onim područjima nije predviđeno postojanje osnovnih sudova, na kojima manjine, a pre svega, u slučaju Vojvodine mađarska zajednica čini većinu. Mislim da to ne bi trebalo da bude prihvatljivo.
Iz tih razloga smo podneli nekoliko amandmana. Suština tih amandmana je da opstane sud u Bačkoj Topoli, u Senti i u Bečeju. Mislimo da postoje dobri argumenti da se prihvate ovi amandmani.
Naime, najmanji sud prema Predlogu zakona je u Boru. Na području opštine Bor živi 55.000 stanovnika, a prema našem predlogu, prema našim amandmanima, u tom slučaju, najmanji sud bi bio u Bačkoj Topoli sa preko 50.000 stanovnika, a sud u Senti bi imao, otprilike, 85.000 stanovnika, sud u Bečeju 114.000.
Mislimo da na ovaj način ni u kom slučaju ne bismo remetili koncepciju zakona, sa jedne strane, a sa druge strane, uvažili bismo činjenicu da je Srbija, a pre svega, Vojvodina jedna multietnička država, odnosno multietnička regija.
Na samom kraju, što se tiče argumenta da će na ovaj način mnogo veći broj sudija postupati u predmetima, budući da se sudije biraju za sud a ne za sudsku jedinicu, to je, ako se uzme cela Srbija u obzir, tačno, ali ako se uzmu ova područja na kojima manjine žive skoncentrisano to nije tačno, jer ako pripojite sud u Preševu i Bujanovcu sudu u Vranju time nećete povećati broj onih sudija koji poznaju ili koji su sposobni da sude na albanskom jeziku. Tako da ovaj argument nije tačan.
Dakle, zbog svih ovih razloga sam izdvojio mišljenje i zbog svih ovih razloga Savez vojvođanskih Mađara u ovoj formi ne može da podrži ovaj predlog zakona. Što se ostalih predloga zakona tiče za njih smatramo... (Predsednik: Vreme.) završavam, da su dobri i spremni smo da glasamo za sve. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo podneli amandman na član 4. Predloga zakona i praktično ovaj naš amandman prati te odredbe. Reč je o mogućnosti prenošenja nadležnosti. S jedne strane, zakonom je predviđeno da Republika može pojedine nadležnosti prenositi jedinicama lokalne samouprave i da i autonomna pokrajina može isto to da uradi. Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina definisano je da deo ovlašćenja iz oblasti obrazovanja i kulture, javnog informisanja i službene upotrebe jezika i pisma država može poveriti nacionalnim savetima.

U proteklom periodu Republika je, nažalost, u jako malom broju slučajeva ovo pravo i ovu mogućnost koristila.

Što se autonomne pokrajine tiče, autonomna pokrajina je načinila velike iskorake u ovom pravcu i dosta ovlašćenja prenela na nacionalne savete. Što se jedinica lokalne samouprave tiče, to su jedinice lokalne samouprave u velikom broju slučajeva uradile zato što zbog ove definicije u Zakonu o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, prema kojem država može da prenosi ovlašćenja, postoji izvesno kolebanje kod jedinica lokalne samouprave da li na osnovu ovog zakona jedinice lokalne samouprave spadaju pod ovaj pojam države.

Mi smo stoga predložili amandman da se omogući jedinicama lokalne samouprave da u oblastima obrazovanja, kulture, službene upotrebe jezika i pisma i informisanja prenose nadležnosti na nacionalne savete. Mislimo da bi ovo bilo potpuno logično i da bi bilo samo usklađivanje, odnosno preciziranje onih odredaba koje Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina sadrži. Jednostavno, nije nam jasno zašto se ovaj amandman nije mogao prihvatiti. U obrazloženju stoji da se ne prihvata zato što će to biti regulisano zakonom o nadležnostima nacionalnih saveta. Ovo pitanje je regulisano Zakonom o nacionalnim manjinama, samo nije dovoljno precizno regulisano. Zato smo smatrali da bi bilo dobro da se ova odredba uvrsti u Zakon o lokalnoj samoupravi.

S druge strane, ovaj naš amandman sadrži jednu odredbu prema kojoj bi bilo obavezno pribavljanje mišljenja lokalnih samouprava prilikom razrešenja ili imenovanja načelnika područne policijske uprave. Da je Vlada uradila uporednu analizu o tome u kojim državama ovu nadležnost imaju lokalne samouprave uvidela bi da je Srbija sigurno među retkim izuzecima u kojima ovo pravo lokalne samouprave ne uživaju. Jednostavno, mi smatramo da bi bilo najnormalnije da se organi skupština opština i skupština gradova pitaju u ovom postupku.

Naime, nije dobro, i to se u velikom broju slučajeva dešava, da se načelnici policijskih uprava imenuju ovde u Beogradu, bez bilo kakvih konsultacija sa organima lokalne samouprave, sa kojima inače organi unutrašnjih poslova kasnije moraju da sarađuju. Imam informaciju da je postojala inicijativa od strane radne grupe koja je radila na ovom zakonu da se načini iskorak u ovom pravcu, međutim, to nije nimalo čudno, upravo se MUP suprotstavio ovome. Nažalost, ovaj iskorak ostaje za neku budućnost.

S druge strane, jedna veoma važna tekovina u mnogim zemljama Saveta Evrope jeste da ovi načelnici područnih jedinica policijskih uprava imaju i obavezu da izveštavaju skupštine jedinica lokalne samouprave o svom radu, da podnose izveštaj, da se pojavljuju pred odbornicima. Nažalost, u Srbiji se ni to ne dešava.

Iz svih tih razloga stojimo na stanovištu da bi bilo stvarno dobro prihvatiti ovaj amandman. Naravno, razumemo i ovaj otpor od strane MUP-a, pa nam ostaje da sačekamo još neko vreme dok se ova tekovina Saveta Evrope ne preuzme i od strane Republike Srbije.
Gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, imali smo nameru da ovim amandmanom ispravimo jedan nedostatak svih dosadašnjih zakona prema kojima samo odbornici uživaju imunitet, a oni ljudi koji su imenovani ili postavljeni, odnosno izabrani u nekim radnim telima skupština jedinica lokalne samouprave, ako nisu odbornici, ovaj imunitet ne uživaju. Nažalost, zbog toga se u nekim slučajevima pokreću postupci protiv ovih lica zbog njihovog mišljenja iznetog na sednicama radnih tela i zbog njihovog glasanja. Mislim da je to nepošteno prema ovim ljudima i ne razumem razlog zbog kojeg je različit položaj onih članova skupštinskih radnih tela koji su odbornici i onih koji nisu kada učestvuju u istim postupcima donošenja odluka.

Mislimo da bi bilo dobro prihvatiti ovaj amandman, tako da ubuduće protiv onih ljudi koji nisu odbornici, a rade u raznim skupštinskim telima, ne bi bilo moguće pokretati sudske postupke zbog njihovog mišljenja. Iz obrazloženja je potpuno nejasno zašto se ovaj amandman nije mogao prihvatiti. Mislim da bi to bilo potpuno prirodno. Nažalost, regulisanje ovog pitanja ostaje za neka buduća vremena, što nije dobro, jer se ovim suština zakona ni u kom smislu ne bi menjala a sigurno bi se mogle preduprediti neke situacije u koje u praksi mnogi članovi ovih radnih tela dolaze. Nažalost, Vlada izgleda nije spremna ni ovaj iskorak da učini u ovom trenutku, tako da nam ostaje nada da će ovo pitanje u nekom budućem zakonu ipak biti rešeno.
Poštovani gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj amandman se odnosi na poglavlje Predloga zakona koji reguliše oblast mesne samouprave. Mesna samouprava je jedan veoma važan deo sistema lokalne samouprave za nacionalne manjine, posebno u onim opštinama u kojima na opštinskom nivou manjine čine značajnu manjinu, ali u pojedinim naseljima tih opština su u apsolutnoj ili relativnoj većini.

Dakle, te mesne zajednice praktično imaju ulogu kvazilokalne samouprave. Iz tog razloga smo podneli amandman da bi se precizirale odredbe Predloga zakona.

Naime, prema Predlogu zakona jedinice lokalne samouprave imaju ulogu u odlučivanju o obrazovanju i području mesnih zajednica, međutim, aktima mesnih zajednica se uređuju sva ostala pitanja. Tako je, inače, bilo i u ranijem periodu. Zbog toga su podnete mnoge žalbe Ustavnom sudu i Ustavni sud je izgradio neku pravnu praksu u vezi sa mesnim zajednicama.

Prema mišljenju Ustavnog suda, praktično, mesne zajednice su potpuno samostalne posle njihovog osnivanja. Mislim da to nije dobro iz razloga što je u mnogim mesnim zajednicama ovo rešenje dovelo do blokada mesnih zajednica, jer nije postojao organ koji vrši nadzor nad njihovim radom.

Stoga smo predložili jedan amandman koji ima za cilj da se omogući lokalnim samoupravama donošenje jednog opšteg akta na osnovu kojeg bi jedinica lokalne samouprave mogla da uredi sva ona pitanja koja su važna za funkcionisanje mesnih zajednica.

Nažalost, ovaj naš amandman nije prihvaćen, sa obrazloženjem da se osnivanje i rad mesne zajednice reguliše statutom opština, odnosno grada. Dobro bi bilo da i Ustavni sud prihvati ovo obrazloženje, jer onda ne bi postojali svi ti problemi u praksi. U suprotnom, ako Ustavni sud i dalje ostaje na onom stanovištu na kojem je do sada stajao, onda će praktično svi ti problemi i dalje postojati, tako da ne znam zašto Vlada nije prihvatila amandman. Mislim da se prihvatanjem ovog amandmana ništa ne bi menjalo u konceptu mesne samouprave.

Postavljam dva pitanja, nismo podneli amandman, ali smatramo da nisu dobra ili nisu najbolja rešenja u ovom zakonu. S jedne strane, samo je u slučaju sela obavezno osnivanje mesnih zajednica. Mi smatramo da postoje mnoga prigradska naselja koja su veoma slična selima, prema svojim karakteristikama, pa je trebalo i za prigradska naselja propisati obavezu osnivanja mesnih zajednica. S druge strane, postoji i veliki broj problema u funkcionisanju mesnih zajednica zbog nedostatka osnovnih materijalnih sredstava za rad, pa je Vlada trebalo da predvidi neke mehanizme koji bi obezbeđivali neka minimalna sredstva za potrebe funkcionisanja mesnih zajednica, jer to u ovom trenutku nije slučaj, što sigurno nije dobro.

Dakle, apelujem na predstavnika predlagača da još jednom razmotri mogućnost prihvatanja ovog amandmana, jer mislim da bi prihvatanje ovog amandmana značilo poboljšanje teksta zakona i onemogućavanje nastajanja blokade u radu mesnih zajednica.
Dame i gospodo narodni poslanici, u načelnoj raspravi smo rekli da je dobro da se ovim predlogom zakona daje mogućnost lokalnim samoupravama da obrazuju zajedničke organe, zajednička preduzeća i ustanove. Mislim da je to istinski iskorak u odnosu na zakon iz 2002. godine i to, naravno, pozdravljamo i podržavamo.

Podneli smo jedan amandman koji je imao za cilj da jednostavno propiše jednu obavezu Republici, prema kojoj bi prema svakom zakonu o budžetu Republika bila u obavezi da obezbedi posebna sredstva kojima se podstiče saradnja i udruživanje jedinica lokalne samouprave.

Naime, mnoge države, pre svega u Evropskoj uniji, uvidele su da se neki poslovi mnogo efikasnije obavljaju putem udruživanja lokalnih samouprava i te oblike saradnje te države podržavaju i finansijskim sredstvima i to u centralnim budžetima, u državnim budžetima.

U obrazloženju zbog čega se amandman odbija stoji da se finansiranje aktivnosti jedinica lokalne samouprave reguliše posebnim zakonom. To je, naravno, tačno, ali ovaj predlog zakona sadrži na nekim mestima odredbe koje se odnose na finansiranje lokalne samouprave, tako da mislim da iz tog razloga nije morao da se odbije ovaj amandman. Međutim, imam osećaj da se jednostavno još uvek nije stiglo do neke tačke kada će se taj centralistički i etatistički pristup, koji nažalost još uvek postoji, napustiti. Mislim da je to više razlog zbog kojeg se ovaj amandman odbija.

Želim da iskoristim ovo svoje javljanje da kažem dve-tri rečenice o delu zakona koji se odnosi na obavezu pribavljanja prethodne saglasnosti Ministarstva za utvrđivanje praznika i donošenje odluke o nazivima ulica i naseljenih mesta. Za ove odluke se predviđa obavezno pribavljanje saglasnosti Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu. Mislim da ni ovo rešenje nije dobro i da je zaista etatističko. Naime, suština je dobra, cilj zbog kojeg postoji ovo rešenje je dobar, i namera, međutim, postoje i drugi načini da se ovi mehanizmi primenjuju.

Naime, Vlada je mogla da predvidi da skupštine jedinica lokalne samouprave imaju obavezu da kada donesu ove akte, nekoliko dana posle njihovog stupanja na snagu, dostavljaju Ministarstvu ove akte. Ako onda Ministarstvo oceni da neki akti nisu u saglasnosti sa odredbama zakona, dakle vređaju javni moral, državni interes itd, treba da upozori lokalne samouprave, a ako posle tog upozorenja lokalne samouprave i dalje ne žele da izmene svoju odluku onda da pokrene postupak pred Ustavnim sudom. Mislim da bi to rešenje bilo mnogo prikladnije i mnogo više u skladu sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi. Nažalost, ovo pitanje ostaje za neke izmene i dopune Zakona o lokalnoj samoupravi.

Još jednom molim predstavnika predlagača da razmisli o prihvatanju našeg amandmana koji se odnosi na obezbeđivanje sredstava kojima bi se postizala saradnja i udruživanje jedinica lokalne samouprave. Ovim amandmanom se ne bi menjala suština zakona, samo bi se poslao signal da Vlada zaista ozbiljno misli da bi bilo dobro da lokalne samouprave sarađuju i da se udružuju. Mislim da bi to bio jedan dobar signal.
Gospodine potpredsedniče, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, član 87. stav 4. Ustava Republike Srbije predviđa da će se doneti zakon koji će regulisati imovinu lokalnih samouprava, način njenog korišćenja i raspolaganja.

Mi smo predložili amandman da se ovaj poseban zakon donese u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona. Mislimo da jednostavno bez imovine ni pojam decentralizacije ne postoji. Gospodin ministar je rekao da je decentralizacija u Srbiji na zavidnom nivou, da je Srbija visoko decentralizovana država. Mislim da jednostavno nije moguće ni raspravu otvoriti o tome, o nivou decentralizacije, dok opštine i gradovi nemaju svoju imovinu.

Iz tog razloga smo podneli ovaj amandman i, nažalost, moram da kažem da je osnovana sumnja da ovaj zakon neće biti donet u 2008. godini, odnosno do kraja 2008. godine. Postoje dva razloga zbog kojih ovog kažem. Jedan razlog je Zakon o budžetu.

Mi smo i u raspravi o ovom zakonu o budžetu predložili amandman da se zakonom o budžetu predvide sredstva koja su potrebna za sprovođenje ovog zakona jer će taj postupak vraćanja imovine lokalnim samoupravama sigurno iziskivati određena sredstva.

Nažalost, ni taj amandman nije tada prihvaćen.

S druge strane, mislim da je nesporna činjenica da se Narodna skupština nalazi u ogromnom kašnjenju što se tiče usaglašavanja zakona sa novim Ustavom Republike Srbije.

Članom 5. stav 2. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava propisan je čitav niz zakona i odluka koje je Narodna skupština trebalo da usvoji tokom Drugog zasedanja, nakon izbora Vlade. Nažalost, ti zakoni i te odluke nisu donete, tako da je gotovo sigurno da do kraja 2008. godine, dakle do 31. decembra naredne godine, neće svi zakoni... Jednostavno, vremenski nije moguće sve te zakone usaglasiti sa novim Ustavom. Bojim se da će jedan od zakona koji neće biti doneti tokom naredne godine biti upravo zakon kojim se vraća imovina lokalnim samoupravama. Na taj način će, nažalost, ponovo biti prekršen Ustav.

Inače, postoji jedan jako dobar razlog zbog kojeg je trebalo da prihvatite ovaj amandman i da propišemo ovaj rok od tri meseca za Narodnu skupštinu.

Naime, prihvatanjem ovog amandmana bi se omogućilo da se odmah nakon lokalnih izbora, koji se očekuju u maju naredne godine, krene sa postupkom vraćanja imovine lokalnim samoupravama. Mislim da bi to stvarno bilo dobro rešenje. Još jednom da ponovim, nažalost, ja stvarno sumnjam da će lokalne samouprave i u 2008. godini bilo kakvu imovinu dobiti nazad.

Na kraju, želim da pohvalim gospodina ministra. Mislim da je ovaj način na koji... Ne mislim, naravno, na nepoštovanje rokova, nego na onaj drugi deo što se konsultacija tiče, mislim da je ovo jako dobar način donošenja zakona.

Samo se nadam da ovo nije izuzetak i da će se i u budućnosti na ovaj način raditi, a da se sada nije radilo samo zbog toga da bismo danas do ponoći mogli usvojiti ove zakone, jer onda ćemo ponovo dolaziti u slične probleme u koje smo ranije dolazili. Hvala.
Poštovani potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega bih želeo da kažem par rečenica o onom toku koji je prethodio usvajanju zakona.
Naime, kada se usvajao prethodni zakon o lokalnoj samoupravi, tome je prethodila javna rasprava, koja je trajala godinu dana, a radna grupa koja je radila na tom zakonu je obišla sve veće opštine u Srbiji, dok su ovaj tekst Predloga zakona, nažalost, mnogi narodni poslanici prvi put videli jutros, da o stručnoj javnosti ne govorim, oni će da kažu svoje mišljenje tek nakon usvajanja ovog zakona.
Problem je i to što u radu radne grupe koja je pripremala tekst ovog zakona, sigurno, nije učestvovala nijedna osoba koja poznaje specifičnosti u funkcionisanju lokalne samouprave u nacionalno mešovitim sredinama. Mislim da je to veliki nedostatak ovog zakonskog projekta.
S gospodinom ministrom smo imali, krajem juna, jedan sastanak, kada nam je obećao da će nas uključiti u rad na izradi zakona. Nažalost, to se nije desilo, tako da smo mi 23. decembra prvi put dobili ove predloge zakona.
Želim da govorim samo o zakonu o lokalnoj samoupravi, zato što je, nažalost, jako malo vremena. Generalno procenjujući ovaj predlog zakona o lokalnoj samoupravi, smatram da ne predstavlja napredak u odnosu na važeći zakon. U nekim delovima predstavlja velik korak unazad.
Postoje dve vrste razloga zbog kojih ni ovaj zakon, ovakav kakav jeste, a ni postojeći ustavni okvir, nisu dobri. Nažalost, Ustav, pored dobrih rešenja, ima veliki broj loših rešenja. Delovi koji se odnose na lokalnu samoupravu, posebno oni koji se odnose na organizaciju vlasti na lokalnom nivou, nisu, po našoj oceni, dobri.
Postoje, s druge strane, politički razlozi zbog kojih je ovaj predlog zakona ovakav kakav jeste. Ovaj tekst zakona, nažalost, izgleda kao da je jedan član pisan od strane jedne stranke, drugi član – od strane druge stranke, pa treći član – od strane treće stranke i onda ovako iz početka. Mislim da je veliki problem što ovaj predlog nije napisan na osnovu jedne jasne koncepcije, jedinstvene koncepcije.
Sad da kažem nekoliko reči o Predlogu zakona. S jedne strane, smatram da odredbe koje se odnose na osnivanje jedinica lokalne samouprave zadržavaju i dalje centralistički pristup. Nažalost, nije postojala volja da se načini istinski iskorak.
Građani, naime, putem referenduma, u postupku obrazovanja i ukidanja opština, imaju samo pravo da daju svoj savet, a taj savet će kasnije neko da uvaži ili neće.
Dobro je rešenje u zakonu, a time je DS ispunila nama dato obećanje, što je predlagač zakona predvideo mogućnost osnivanja televizijskih i radio stanica koje izveštavaju na jezicima nacionalnih manjina i da osnivači tih stanica mogu da budu lokalne samouprave. Smatram da je ovo rešenje, delom, uspeh SVM-a, delom, ispunjenje jednog obećanja.
Nije dobra, odnosno nije baš najsretnija ova formulacija koja stoji u zakonu, zato što predstavlja mogućnost zloupotreba, jer ne sadrži ograničenje u vidu određivanja minimalne minutaže na jezicima nacionalnih manjina. Mislim da ćete na kraju morati, ipak, uvideti da je neophodno izmeniti Zakon o radiodifuziji, kako bi se eventualne zloupotrebe u praksi mogle izbeći.
Dobro je i to što se vraća status grada velikim opštinama i dobro je što Vlada nije upala u zamku, što nije krenula, populistički, u pravcu dodeljivanja statusa grada opštinama koje svojim karakteristikama ne spadaju u gradove. Inače, mnoge zemlje u okruženju su upale u tu zamku. Sva je sreća što smo mi to izbegli.
Najslabiji deo zakona je onaj koji reguliše organizaciju izvršne vlasti na lokalnom nivou. Jednostavno, u ovom delu zakona, su zbog stranačkih interesa, pomešane i babe i žabe. Naime, pomešan je sistem u kojem, s jedne strane, izvršnu vlast čini ili vrši inokosni organ, sa sistemom u kojem vlast vrši kolegijalni organ. Jednostavno, to ne može. Drugo, ne znam gde na svetu postoji jedan ovakav sistem.
Mi smatramo da bi najbolji sistem bio onaj u kojem se gradonačelnici, predsednici opština, biraju neposredno od strane građana i imaju mogućnost da svoje pomoćnike postavljaju samostalno.
Kada se Predlog zakona o lokalnoj samoupravi, 2002. godine, našao u skupštinskoj proceduri, taj predlog je išao u tom pravcu. Nažalost, tada je jednim amandmanom uvedeno opštinsko veće i sada se opštinsko veće, praktično, vraća na taj prethodni, bivši sistem, kada su postojali izvršni odbori. Mislim da to nije dobro.
Naravno, bilo je mnogo problema u funkcionisanju lokalnih samouprava. Toga smo svesni, ali, prema našem mišljenju, nije trebalo menjati ovaj deo koji se odnosi na izvršnu vlast, nego je trebalo menjati sistem, izborni sistem za izbore odbornika.
Naime, ukoliko bi postojao većinski sistem za izbore odbornika i neposredan način izbora gradonačelnika, onda bi se potencijalni broj slučajeva u kojima skupština i gradonačelnik dolaze u sukob sveo na minimum, kako je, inače, slučaj u mnogim državama.
Postoje, želim da vam kažem, u oblasti lokalne samouprave i javne uprave, i u ovoj oblasti, ISO standardi i to je jedno od merila uspešnosti rada lokalnih samouprava u EU. Naše lokalne samouprave će teško dobiti sertifikat, ali ne zbog svoje krivice, nego zbog krivice zakonodavca, jer se ovim zakonom uvodi jedan, nažalost, potpuno neefikasan sistem odlučivanja.
Čemu toliki broj odbornika, i to je jedno pitanje, najviše 75 u opštinama, a 90 u gradovima? Želim da vam kažem da Budimpešta, grad sa dva miliona stanovnika, ima 66 odbornika. Mislim da je to rešenje mnogo realnije.
Problem je i to što postoje zakonske mogućnosti da se izabere, postavi ili imenuje bezmalo 100 ljudi, znači 100 funkcionera u jednoj opštini sa 10.000 stanovnika. Jedan procenat stanovništva jedne opštine može biti, teoretski, opštinski funkcioner na osnovu ovog zakona. Mislim da je to jako loše i nije u skladu s ekonomskim mogućnostima ove zemlje.
Dobro je rešenje da se prvi put u zakonu pojavljuju odredbe koje daju mogućnost lokalnim samoupravama da obrazuju zajedničke organe, da osnuju zajednička preduzeća i ustanove. Mislim da je to istinski iskorak. Godine 2002. nije postojala volja, sada postoji. Mislim da je to jako dobro.
S druge strane, nije dobro što u oblasti nadzora od strane centralnih vlasti i dalje postoji potpuno etatistički pristup. S time se ne možemo složiti. Zemlje EU idu u drugom pravcu, mi, nažalost, još ne idemo u tom pravcu. O tome ću, inače, govoriti u raspravi o amandmanima.
Poslanici SVM-a su imali dva izbora, s jedne strane, da predlože veliki broj amandmana i pokušaju da drastično izmene predloženi tekst. Znamo da to nije realno, to nismo ni hteli raditi. Svesni smo i roka u kojem zakoni moraju biti usvojeni, zato smo izabrali drugi put i podneli smo samo one amandmane koji ne menjaju ceo koncept zakona, ali znače poboljšanje teksta.
Moram da kažem i to da smo s ministrom i s njegovim pomoćnikom juče imali zaista konstruktivne konsultacije. Ministar je prihvatio dobar deo naših najvažnijih amandmana. To je dobro. Nadam se da će i na kraju ti naši najvažniji amandmani ući u tekst zakona i onda ćemo biti spremni da podržimo ove zakone.
U raspravi o pojedinostima ćemo govoriti i o svim drugim nedostacima ovog zakona, na koje nismo podnosili amandmane, a za koje smatramo da nisu dobra rešenja, ali, jednostavno, zbog nedostatka vremena, nismo hteli na ovaj način da opstruišemo rad, odnosno usvajanje ovih zakona. Hvala vam.
Gospodine predsedniče Republike, gospodine predsedniče Vlade, gospodine ministre, gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, predsednik Republike, kao i Vlada, od početka pregovaračkog procesa posvetili su ogromnu pažnju rešavanju konačnog statusa KiM. Savez vojvođanskih Mađara je sve vreme podržavao napore državnih organa. Nažalost, ovi pregovori su završeni neuspehom.
Ovom prilikom želim da govorim o jednom delu razloga zbog kojih je došlo do ovih neuspeha. Postavlja se pitanje zašto su u nastupu konstruktivnosti našeg pregovaračkog tima i SAD, a i sve uticajne države EU, Srbiji u ovom procesu okrenuli leđa. Zato što je Srbija u poslednjih sedam godina prokockala višestruko poverenje. Nažalost, nisu vam verovali – da ono što nudite zaista tako i mislite, da nemate neki skriveni cilj, da nećete u prvoj mogućoj prilici data obećanja prekršiti.
Zašto vam nisu verovali? Iz bezbroj razloga. Jedan je, naravno, ona politika koju ste vodili prema nacionalnim manjinama u Srbiji proteklih sedam godina. Naime, niste bili sposobni da od 2000. godine uradite nijedan značajan i iskren gest prema nacionalnim manjinama koje žive u Srbiji, niti u oblasti očuvanja njihovog identiteta, niti u cilju ojačanja njihove ekonomske pozicije.
Posle 5. oktobra, svega nekoliko meseci se učinilo, ali nažalost nije tako bilo, da postoji iskrena namera da umesto asimilacije očuvanje identiteta nacionalnih manjina postane okosnica politike prema nacionalnim manjinama. Ispostavilo se da to nije bio slučaj i u periodu između 2000. i 2003. godine, nažalost ni kasnije.
Ovi političari, koji na nacionalne manjine nisu gledali kao na deo svog potencijalnog biračkog tela nego na neku vrednost, oni su postali ubrzo marginalizovani. Pripadnici nacionalnih manjina su postali najveći gubitnici tranzicije. Oni su prvi dobijali otkaze, a da ne govorimo o njihovom učešću u državnoj upravi, u policiji, u pravosuđu.
Trebalo je, dame i gospodo, pokazati na primeru nacionalnih manjina koji žive u Srbiji kako je demokratska Srbija zaista učinila zaokret u svom odnosu prema nacionalnim manjinama, da znate biti iskreni. Jednostavno, nažalost, ovu potrebu niste prepoznali. Srbija se zbog toga u međunarodnoj zajednici doživljava kao država bez kredibiliteta.
Vi ćete na ovo reći da ste 2000. godine mnogo uradili na polju ljudskih i manjinskih prava, čak je donet i Zakon o manjinama. To je istina, samo je problem u tome što taj zakon nije donet sa iskrenim namerama. Naime, uslov je da se zadovolji forma, ali kada smo stigli do suštine, do ustupanja kompletnih nadležnosti nacionalnim savetima, onda smo se suočili sa neviđenim preprekama.
Da li je bilo koja vlada od 2000. godine bila spremna da ponudi makar deo onih prava svojim nacionalnim manjinama koje je tražila za nealbanske zajednice na Kosovu, na primer tokom Bečkih pregovora? Nije. Vi ste nudili Albancima suštinsku autonomiju, a za nealbanske zajednice ste tražili isto autonomiju. Dakle, autonomiju u okviru autonomije. Ali, kada neka manjina u Srbiji, u ostalim delovima Srbije, traži autonomiju, kao na primer Mađari, onda vi kažete da autonomija u okviru autonomije nije u skladu sa evropskim vrednostima. A kada vi tražite to isto, onda je to u skladu.
Mi Mađari smo se od 2000. godine izborili za mnoge stvari, to je istina, ali to smo uspeli isključivo zahvaljujući našoj političkoj organizovanosti. Poslednji primer – izbor sudija Ustavnog suda, ali ne možete da kažete niti jedan značajan iskorak koji su vlade uradile u cilju poboljšanja položaja manjih nacionalnih zajednica. Šta ste uradili, recimo, za slovačku, za hrvatsku, za bugarsku, za rusinsku ili za druge male manjine? Ništa. Vi na ovo odgovarate – zar u našim redovima nisu zastupljene sve nacionalne manjine, kao i da imate narodne poslanike pripadnike svih ovih zajednica. Istina, imate, samo je problem u tome što oni nemaju pravo ni da progovore o svojim problemima, a kamoli da glasaju za neki predlog koji se ne sviđa vašim stranačkim rukovodstvima.
Posmatrajući rad Narodne skupštine od 14. februara ja imam osećaj kao da se nalazimo u Rambujeu. Naime i tamo su bili pripadnici manjinskih zajednica čak i Albanci u pregovaračkom timu Srbije, naravno, kao ukras i moram priznati da je bilo krajnje poražavajuće videti da je cilj političke elite u Srbiji i u 2007. godini, praktično, asimilacija manjinskih zajednica. Sve značajnije političke snage, nažalost, tako misle. Razlika je u tome što neki o tome govore a neki o tome ne govore, kao na primer predsednik Narodne skupštine, on je počeo da govori o ovome. Zbog ovih razloga su stranke nacionalnih manjina umesto partnera postale protivnici koje treba pobediti. Naravno, nacionalne manjine su postale sloj društva koje strpljivim radom treba asimilirati.
Sve je jasnije da je jedan od prioriteta i ciljeva DS postalo uništenje političkog bića nacionalnih manjina. Neke zajednice su na to pristale. Zamislite primer hrvatske zajednice, jednostavno, pripadnici hrvatske zajednice su počeli slaviti krsne slave, a to je najbolji dokaz gubljenja identiteta. Ali, naravno, to nimalo ne čudi ako uzmemo u obzir da je država za sedam godina za hrvatsku zajednicu stvorila uslove za otvaranje jednog jedinog gimnazijskog odeljenja na hrvatskom jeziku i to za četrnaest učenika. Neke zajednice su svesne pogubnosti politike. Ona stranka koja se ovome suprotstavila, govorim o Savezu vojvođanskih Mađara, postala je vaš politički neprijatelj.
Predsednik Republike je prekjuče izjavio, odnosno izneo stav da je u Evropi neuobičajeno da jedna manjinska zajednica istakne kandidata na predsedničkim izborima, da to nije u skladu sa evropskim standardima. To znači, drugim rečima, da prema mišljenju gospodina Tadića, kandidat za predsednika Srbije može da bude isključivo Srbin.
Da vas podsetim predsedniče Republike, predsednik Francuske, gospodin Sarkozi, ima mađarsko poreklo. Otac mu je, naime, Mađar. Znate ko ga je napadao zbog toga u predsedničkoj kampanji? Naravno, predstavnik, odnosno kandidat ultra desnice, gospodin Lepen. Za mene je bolno priznati da je stožer ove antimanjinske politike postala stranka na čijem se čelu nalazi predsednik Republike.
Ovo je, dakle, način razmišljanja i vođenja politike koja je dovela do toga da su sve zapadne zemlje Srbiji okrenule leđa. To su razlozi zbog kojih vam i ogroman broj zemalja jednostavno ne veruje. Naravno, ne samo zbog toga možemo da navedemo i druge primere. Recimo, upisivanje praznih kuća bez bilo kakvih zakonskih osnova ili ovo poslednje uručivanje vojnih poziva u nacionalno mešovitim sredinama.
I najnoviji primer nepoštovanja činjenice da u Srbiji žive i nacionalne manjine, da čak i one imaju političke organizacije, jeste ovo poslednje utvrđivanje sastava radnih tela i biračkih odbora u izborima za predsednika Srbije.
Ovo je pitanje možda u ovom trenutku beznačajno, ali odlično odslikava odnos najznačajnije stranke Srbije prema evropskim vrednostima. Mislim da je taj odnos jednostavno katastrofalan.
Zaista mislite da zvaničnici u međunarodnoj zajednici koji donose odluke, da su slepi da ne vide sve ovo što se dešava, da nisu pratili ovih poslednjih sedam godina. Naravno da su videli, da su pratili i jednostavno izgubili ste njihovo poverenje.
Predsednik Republike govori o tome da je ova loša slika koja postoji u svetu o Srbiji stvorena devedesetih godina. To je, nažalost, samo delimično tačno. Naime, tada je stvorena, ali ne računajući jedan kratak period do ubistva premijera Đinđića, ova se slika samo kvarila. Vladajuća politička elita je, nažalost, svih ovih godina bila neiskrena i prema manjinama i prema svakom građaninu ove zemlje.
Naime, vi govorite da ne želite izolaciju, da se ne odričete evropske budućnosti ove zemlje, a istovremeno glasate za rezoluciju koja sadrži pretnju prekidom diplomatskih odnosa i pretnju nepotpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji sa EU. Donosi se odluka o vojnoj neutralnosti.
EU je, o tome je danas bilo reči, pristupilo deset bivših socijalističkih zemalja. Sve su te zemlje, pre punopravnog članstva u EU, postale članice NATO pakta. To su činjenice. Nema članstva u EU, dakle, bez atlantskih integracija. Vi to dobro znate.
(Predsednik: Vreme.)
Na kraju, izvinjavam se gospodine predsedniče, da napravim samo jednu malu digresiju.
Postoji jedan državni projekat koji nosi naziv – Kosovsko pitanje u jugoslovenskom i globalnom kontekstu 20. veka.
Neki ljudi obilaze lokalne samouprave i javna preduzeća u nacionalno mešovitim opštinama i uručuju predsednicima opština i direktorima javnih preduzeća jedno pismo koje je potpisao predsednik Narodne skupštine, kojim on skreće pažnju na važnost ovog projekta, što bi bilo u redu. Ono što nije u redu, jeste da izaslanici predsednika Narodne skupštine prete ovim direktorima javnih preduzeća finansijskom policijom ako ne kupe ovu knjigu u više desetina primeraka.
To je, dame i gospodo, slika i prilika Srbije u 2007. godini. Hvala vam.
Član 104. Naime, u Narodnoj skupštini se nažalost ne poštuju niti narodni poslanici, niti praznici nacionalnih manjina. Ne radi se samo o poslanicima nacionalnih manjina, nego i o ostalim narodnim poslanicima.

Inače, kako biste okarakterisali činjenicu da predsednik Narodne skupštine najavljuje da će se u sredu naći na dnevnom redu Narodne skupštine Predlog zakona o lokalnoj samoupravi, jedan od najvažnijih zakona u svakoj zemlji na svetu, a poslanici će predlog tog zakona po svemu sudeći dobiti nekoliko sati pre početka rasprave. Mislim da je to skandalozno i mislim da u ovom domu nažalost ništa ne funkcioniše normalno.

Naime, sve ide po principu ucena i na silu i za to ste naravno vi, prvenstveno članovi poslaničkih klubova vladajuće koalicije, krivi. Ovaj je najneefikasniji saziv Narodne skupštine od 2000. godine. Da vas podsetim, 2004. godine je ova skupština donela 43 nova zakona. Godine 2005 – 64 novih zakona, 2006. godine 25 plus novi Ustav, a ove godine smo do sada doneli 14 novih zakona. Za ovo će sigurno građani nekome ispostaviti račun.

Gospodin Pastor je rekao da nećemo opstruisati rad Narodne skupštine iz više razloga. Želim da dodam još jedan razlog. Naime, ne želimo da vladajućoj većini damo mogućnost da nas optuži da je zbog naše nekonstruktivnosti ovako katastrofalan učinak Narodne skupštine, da ne svali krivicu i na pripadnike nacionalnih manjina u ovom domu.

Sada ćemo mi otići kućama, sutra nećemo dolaziti, ali ćemo koristiti svaku priliku da kažemo da ni sedam godina posle demokratskih promena u ovoj zemlji se jednostavno građani, pripadnici nacionalnih manjina, ne smatraju ravnopravnim građanima ove države.