Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Olgica Batić

Olgica Batić

Demohrišćanska stranka

Govori

Hvala.
Imam da postavim dva kratka pitanja. Prvo pitanje ću postaviti ministru pravde, gospodinu Selakoviću. Naime, nekadašnji hipotekarni poverioci PKB Banke su još 2003. godine, tužili Komercijalnu banku AD Beograd, njih ukupno 103, a sve radi realizacije svojih potraživanja.
Naime, oni su hipotekarni poverioci na nepokretnosti, tačnije zgradi u Svetogorskoj ulici broj 42-44, a kako je tuženi, tj. Komercijalna banka čija se filijala danas nalazi upravo na navedenoj adresi, postala vanknjižni vlasnik sporne nepokretnosti, a sve po osnovu ugovora o kupoprodaji, naravno, po odobrenju likvidacionog veća Privrednog suda u Beogradu, kako to da onda potraživanja ovakvih tužilaca nisu namirena iz vrednosti upravo te nepokretnosti, potpuno su zanemareni, tako da im je maltene i obrisan status hipotekarnih poverilaca, kao takvi potpuno zanemareni, a iz vrednosti te iste nepokretnosti su se namirivali oni koji na njoj nisu imali hipoteku ili su hipoteku upisali tek nakon tužioca, što je potpuno suprotno zakonu?
Stoga, moje pitanje ministru Selakoviću jeste - kako je sud uopšte mogao dozvoliti takvu jednu prodaju nepokretnosti bez mišljenja i odobrenja poverilaca? Jer, odbor je mogao da preuzme stvar u svoje ruke i da prodaju izvrše sami hipotekarni poverioci, budući da je cela zgrada bila pod hipotekom.
Drugo dodatno pitanje za ministra Selakovića, isto jeste - kako je moguće da se hipotekarnim poveriocima, i to odlukom nekadašnjeg okružnog suda u Beogradu, brišu založna prava na nepokretnosti, odnosno njihova pomenuta hipoteka i da se još službi za katastar nepokretnosti naloži brisanje založnih prava, dakle, upravo hipoteka tuženih?
Moje drugo pitanje je upućeno predsedniku Narodne skupštine, ali možete i vi odgovoriti na njega. Naime, kada će predsednik Narodne skupštine predložiti Narodnoj skupštini kandidate za članove komisije za preispitivanje odgovornosti za kršenje ljudskih prava, a sve u skladu sa svojom obavezom iz člana 23. stav 2. Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, budući da do sada nijedan predsednik Narodne skupštine nije ispunio ovu svoju obavezu?
Imam potpuno razumevanje za sadašnjeg predsednika Narodne skupštine, budući da je do sada, bar koliko se meni čini, dosledno primenjivao sve propise koji se odnose na njegov rad. Verujem da će ispuniti i ovu svoju obavezu. Jer, dok predsednik tu svoju obavezu ne ispuni, mi ne možemo da delujemo kao narodni poslanici.
Zato molim predsednika Skupštine da ovom problemu pristupi što hitnije, jer zahvaljujući "revnosnosti" njegovih prethodnika, moramo hitno reagovati, budući da treba da imamo u vidu da uskoro prestaje važenje Zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, poznatijeg kao Zakona o lustraciji. Hvala.
Moram reći da, bez obzira što ovaj amandman nije prihvaćen, me raduje činjenica što je obrazloženje amandmana naišlo na pozitivne kritike i na nešto što će u narednom periodu biti razmatrano kao mogućnost o čemu sam podrobnije na sednici Odbora razgovarala sa potpukovnikom Draganom Arsićem.
Što se tiče samog amandmana, mnogi su prilikom donošenja izbornog zakona iz 2009. godine ukazivali na dramatičnu neustavnost odredbe člana 13. Zakona, po kojoj je direktor VOA mogao bez odluke suda da naređuje operativni nadzor. Tri godine je trebalo Ustavnom sudu da donese, odnosno da takvu odluku proglasi neustavnom.
Raduje me činjenica što se ovog puta nije išlo na zaobilaženje Ustava, već je konačno uspostavljena sudska kontrola nad nadzorom komunikacija. Logična je potreba da se novim članovima 13a i 14a predvidi kako postupak posebnih mera, tako i preciziranje njihovih uslova.
Međutim, ponoviću nešto što sam rekla na Odboru, logična je činjenica da ukoliko se elektronski nadzor vrši po osnovu odluke sudije višeg suda, tajna snimanja, komunikacije i unutrašnjosti objekta po odluci sudije Vrhovnog kasacionog suda, zašto se onda tako dobijeni podaci, dakle podaci koji su dobijeni na osnovu odluke suda, bilo da je u pitanju viši ili Kasacioni sud, ne bi koristili u krivičnom postupku?
Smatram da korišćenje ovakvog dokaznog sredstva u krivičnom postupku nije protivustavno, šta više ustavno je, jer Ustav u svom članu 41. stav 1. propisuje nepovredivost pisama i komunikacija. Međutim, taj isti Ustav u narednom stavu, stavu 2, predviđa da su odstupanja samo dozvoljena na određeno vreme i na osnovu odluke suda, ukoliko su neophodne radi vođenja krivičnog postupka ili radi zaštite bezbednosti Republike Srbije.
Ovaj predlog zakona to isto predviđa, traži odluku suda, traži određeno vreme, traži zaštitu bezbednosti, izostavljanje krivičnog postupka, naravno.
Neću govoriti da bi se ovim zakonom, da bi se ovim amandmanom, a što je jedan od razloga zbog koga sam ja i podnela, znatno olakšala mogućnost dokazivanja pojedinih krivičnih dela, posebno onih krivičnih dela koja se rade suptilno i tajno. Takođe, ukoliko se uspostavi sudska kontrola nad nadzorom i ukoliko se precizno propišu upravo ovakvi uslovi, onda se način prikupljanja tih podataka ni u čemu ne razlikuje od načina na koji se to čini u redovnom krivičnom postupku, i to shodno pravilima Zakona o krivičnom postupku.
Jedina razlika se ogleda u pogledu načina prikupljanja tih podataka, jer se u odnosu na pravila Zakona o krivičnom postupku, ovde je jedini izuzetak što se takvi podaci prikupljaju ne na osnovu zahteva javnog tužioca, već na osnovu zahteva sudija. Naravno, ovaj amandman, kao što sam jutros rekla na Odboru, podnet je u duhu i u jeku borbe protiv korupcije i kriminala i kako bi se nosiocima te borbe protiv korupcije i kriminala, barem donekle, olakšala borba. Dajem svoj mali dobprinos putem ovog amandmana, a u njihovom olakšanju te borbe. Hvala.
U raspravu po ovom amandmanu kao i amandmanu koji sam podnela na član 10. neću posebno ulaziti budući da se radi o čisto tehničkim amandmanima i s obzirom na tu činjenicu ne želim da trošim vreme ni sebi ni drugima. Hvala.
Hvala. Sad moram da govorim pošto amandman nije tehničke prirode.
Ovaj amandman podnela sam, pre svega iz razloga zato što nigde nije propisano koja su zapravo to službena lica koja VBA koja mogu koristiti ovlašćenje iz člana 9. stava 1. jer, samo se navodi da to može činiti VBA.
Suština ovog amandmana, da skratim, ogleda se u tome da ministar odbrane zapravo svojim aktom propiše koja su to službena lica, a sve iz akta o sistematizaciji i organizaciji koja ova ovlašćenja mogu koristiti bez posebnog ovlašćenja, a koja na osnovu njih.
Ovakvim aktom bi ministar odbrane mogao utvrditi i odgovornost, recimo, određenih službenika VBA koji bi mogli, a to smo imali u prošlosti, zloupotrebljavati svoja ovlašćenja upravo iz člana 9. stava 1. i njegovu odgovornost upravo zasnovati na onom propisu koji se ovim amandmanom predlaže. Ponoviću, da je cilj ovog amandmana kao i prethodno podnetih upravo u svrhu borbe protiv korupcije i kriminala. Hvala.
Hvala.
Poštovani predsedniče, uvažene dame i gospodo, imam prvo pitanje za ministra poljoprivrede.
Budući da smo ovih dana iz mediji saznali i pročitali mnoštvo informacija upravo o prisustvu alfa toksina ili otrova u mleku koji se nalazi u susednim državama, takođe, čitali smo o tome da poljoprivredna, kao i veterinarska inspekcija vanredno vrše uzorkovanje mleka radi ispitivanja na prisustvo ovog otrova upravo u mleku, moje pitanje jeste koje su to naše laboratorije koje su opremljene i koje su osposobljene, kako u vidu kadrova, tako i u vidu opreme, da izvrše analizu? Ono što imam kao informaciju jeste to da je jedino Institut za tehnologiju mesa u Beogradu, pa postavljam ministru poljoprivrede da li postoji još neki institut koji je ovlašćen, osim ovoga i zašto je potrebno i zašto se čeka ovoliko dana da bi se dobili rezultati?
Drugo pitanje je takođe za ministra poljoprivrede, ali isto tako i za ministarku zdravlja – šta se preduzima, odnosno koje mere zaštite potrošača, odnosno nas građana se preuzimaju kako se ne bi konzumirala rečna riba u kojoj je pronađen parazit, a koji je izuzetno štetan po zdravlje ljudi?
Podsetiću da je doktor prof. Miroslav Ćirković sa Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu izneo ozbiljne podatke da u nekim vrstama rečnih riba, kao što su som, smuđ i šaran, ovog parazita ima u velikim količinama. Taj parazit se unosi konzumiranjem, a nedovoljno pečene ili nedovoljno kuvane ribe. Simptomi bolesti kod čoveka jesu zapaljenje sluzokože želudca, bolovi u stomaku, dijareja i ostalo. To takođe tvrdi i dr Jovan Vukadinov sa Infektivne klinike Kliničkog centra Vojvodine.
Moje pitanje ministru poljoprivredi i ministarki zdravlja jeste da li se ta riba i kako se ta ribe, prvenstveno da li se ta riba ilegalno ili pak legalno nalazi u prometu.
Iskoristiću priliku da postavim i par pitanja ministru kulture. Prvo pitanje jeste kada će biti otvoren Narodni muzej i kada je poslednji put vršen kontrolni popis umetničkih i istorijskih dragocenosti koji su izneti iz tog muzeja prilikom otpočinjanja radova, gde se oni nalaze, ko ih čuva, da li je i šta nestalo i ako je nestalo, kako su i na koji način to utvrdili? Da li je Ministarstvo kulture i da li je lično ministar kulture preuzeo bilo kakvu akciju ili da li je bar našao za shodno da uputi protest naučnom skupu Hrvatske akademije znanosti i umetnosti, a povodom proglašavanja "Miroslavljevog jevanđela" za najstariju hrvatsku knjigu?
Kakav je stav ovog ministarstva po pitanju ukidanja od retkih kulturnih emisija pod nazivom "Još uvek budni sa Ivon Jafali", čija je autorka upravo navedena i da li će ministarstvo nešto preuzeti?
S druge strane, moram da postavim pitanje ministru kulture – koliko recimo košta mesečno održavanje automobila u Ministarstvu kulture i koliko je to više novca od onog novca koji je potrebno za pomenutu emisiju?
Ministru kulture moram da uputim još jedno pitanje, a to je šta radi i čime se uopšte bavi Ministarstvo kulture? Hvala.
Poštovana potpredsednice, uvažena ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, što se tiče ovog predloga zakona, moj kolega Mirko Čikiriz je već rekao neke opšte stvari, tako da ih ovog puta neću ponavljati. Naravno da smo rekli da će poslanička grupa SPO i DHSS podržati i glasati za ovakav predlog zakona, ali mora da se ukaže i na neke stvari koje mi smatramo da se mogu izmeniti, što smo upravo u tom pravcu učinili podnošenjem amandmana. Podneli smo ukupno šest i nadam se da ćete biti u mogućnosti da ih pročitate.
U članu 1, moram da ga citiram, navedeno je: "Ovim zakonom uređuje se utvrđivanje javnog interesa, posebni postupci eksproprijacije i pribavljanja dokumentacije radi realizacije izgradnje sistema za transport prirodnog gasa "Južni tok", posebna pravila za postupanje u upravnim postupcima pokrenutim u cilju realizacije izgradnje pomenutog sistema i posebna pravila za postupanje organa prilikom određivanja načina plaćanja naknada i taksi u tim upravnim stvarima".
Čitajući ovaj član 1. Predloga zakona često se nailazi na reč "posebno" – posebni postupci, posebna pravila, što donekle može da navede na zaključak zapravo da ti osnovni postupci koji su izvedeni ili nisu dovoljni ili nisu dovoljno dobri za sprovođenje jednog ovako velikog projekta u koji se Srbija upušta po pitanju slučaja "Južni tok".
Čitajući ovaj tekst zakona vidimo da se ti posebni postupci uvode sa ciljem kako bi se što više olakšalo poslovanje Privrednog društva "South Stream" doo kao korisnika eksproprijacije, a vrlo mali broj zakonskih odredaba jesu one koji idu u korist sopstvenika eksproprisane nepokretnosti ili čak u nekim slučajevima i dovodi u potpuno ne povoljan položaj. Međutim, moramo da krenemo redom i da našim građanima predočimo neke stvari, jer mislim da oni trebaju da znaju ko je zapravo korisnik eksproprijacije "South Stream" doo. Osnivač ovog preduzeća jeste preduzeće "South Stream" Srbija AG, koji su, prema natpisima u javnosti, u Švajcarskoj osnovali "Gasprom" i "Srbijagas". Prema izvodu iz Agencije za privredne registre, njegovu skupštinu čine Odbor direktora osnivača, od kojih je jedan direktor Dušan Bajatović, dok je drugi ruski državljanin, tako da su za sve veće isplate neophodni potpisi oba direktora. Osnovna delatnost ovog preduzeća jeste cevovodni transport.
Dakle, ovde se radi o jednom pravnom licu koje normalno tržišno posluje, koje nema nikakve veze sa javnim preduzećem. To je privatna kompanija od strateškog interesa koja svoj novac ulaže i koja hoće za sebe da obezbedi maksimalne garancije da to što kupi da im niko neće oduzeti i da ih niko u tome neće sprečiti.
Međutim, ono što naš poslanički klub smatra da je zabrinjavajuće jeste što država nigde i nijednim slovom ne stoji iza ovako velike investicije. Nema garancije države ukoliko ovaj projekat propadne ili ukoliko ovo privredno društvo ne isplati novčana sredstva građanima. U tom smislu treba da se predvidi i da za obezbeđenje celokupnog projekta Republika Srbija da neku vrstu garancije.
Ova kompanija će najverovatnije biti investitor samog gasovoda, što znači da će angažovati one proizvođače koje će sama i da određuje. Ovo je šansa za nova radna mesta, ali mislim da je i šansa za jedan bolji odnosno širi domen korupcije.
Kao što sam na samom izlaganju već rekla, ovim predlogom zakona se mnogo više izlazi u susret samoj kompaniji nego što se izlazi u susret građanima koji su sopstvenici nepokretnosti koje trebaju biti ekspropisane. Ovo se vidi u članu u kome određen skraćen upravni postupak i isključena mogućnost da se protivnik predlagača izjasni o predlogu za eksproprijaciju i da se sasluša, čime su derogirane odredbe Zakona o eksproprijaciji.
Ono što je takođe zanemareno jeste zanemarena činjenica da je eksproprijacija uvek dvostranački postupak i da svaka stranka ima pravo u tom postupku a da ekonomski slabija strana ne sme i ne treba nikada da bude lišena ostvarenih odnosno dostignutih prava.
Mislim da neke odredbe ovog zakona mogu dovesti do bespotrebnih situacija. Takva je odredba člana 9. Predloga zakona prema kome društvo stiče pravo da stupi u posed nepokretnosti i to u roku od sedam dana od dana donošenja rešenja o predlogu. Tu se postavlja potpuno opravdano pitanje - kako sopstvenik da naplati pravičnu naknadu kada mu korisnik odmah uđe u posed i poruši sve što ima, a korisnik prema odredbama ovog zakona ima pravo na tako nešto.
Do apsurdne situacije dolazi i ukoliko rešenje o predlogu sa zakašnjenjem stigne do sopstvenika, tako da se može potpuno opravdano dogoditi da zajedno sa rešenjem dođe i korisnik, i to zajedno sa mašinama za rušenje.
Među najvećim nedostacima je to što korisnik eksproprijacije ne mora dostaviti dokaz da je obezbedio novčana sredstva u visini tržišne vrednosti nepokretnosti prilikom dostavljanja dokumentacije za izdavanje građevinske dozvole. Možemo samo da se nadamo da neće biti nikakvih neprijatnosti prilikom realizacije čitavog ovog projekta.
Rokovi u upravnom postupku jesu skraćeni i skraćeni su u cilju veće efikasnosti, ali ono što nije predviđeno je što nije jasno određen početak računanja rokova. Takse su ostavljene za plaćanje nakon dobijanja neophodnih akata, čime se korisnik eksproprijacije potpuno izdvaja iz sistema koji postoji kod nas, a to je da se prvo plati taksa pa tek onda da se dobije traženi akt. Na taj način se ovako predviđenim zakonom ostavlja sloboda i to sloboda koja bi omogućila zloupotrebu od same strane korisnika, jer nije predviđena zaštita u slučaju da korisnik ne plati takse za akte koje je već dobio a koje su određeni organi dužni da odmah izdaju.
Pošto "Južni tok" prelazi preko nekoliko kulturno-istorijskih lokacija, o čemu je moj kolega Mirko Čikiriz već govorio…
(Predsedavajuća: Gospođo Batić, vreme.)
Mislim da treba potražiti stručno mišljenje i pozabaviti se iznalaženjem rešenja za tako nešto. Hvala. Nemam više vremena, pa završavam.
Poštovani predsedniče, uvaženi ministre Vučiću, članovi Vlade, kolege i koleginice narodni poslanici, pre svega ću se baviti Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o VOA i VBA, dok će moj kolega Mirko Čikiriz po prijavi za reč govoriti o prve dve tačke ovog zajedničkog pretresa.
Podnošenjem parlamentu ovog predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o VOA i VBA potpuno je prirodno da se postavlja pitanje rada tih agencija. Sigurno je da i jedna i druga zaslužuju kako brojne kritike, ali i nedvosmisleno zaslužuju i pohvale za sve one poslove koje zahvaljujući revnovsnom obavljanju su nosiocima političkih vlasti dale informacije koje su im bile nužne i koje su se ispostavile kao ključne za donošenje pre svega političkih odluka.
Pre nego što detaljnije budem govorila, moram da obrnem na trenutak stvari pa da pitam – da li je ovaj parlament nekada pitanje bezbednosnih i obaveštajnih službi koristio u politikanske svrhe­­­? Naravno da jeste i to je činila svaka vlast i to je činila svaka opozicija. Da li je ovaj parlament nekada govorio o toj temi, a da je potpuno zanemario političke interese partija iz kojih potiču poslanici koji o ovoj temi govore? Na žalost do sada nije. Pitanje demokratske kontrole tajnih ili pak polutajnih službi može postaviti samo onaj ko ima dovoljno kredibiliteta da postavi takvo jedno pitanje. Ukoliko ovaj parlament pitanje bezbednosti, kao i pitanje obaveštajnih službi i dalje bude posmatrao i dalje kao priliku za skupljanje nekakvih jeftinih političkih poena, onda se bojim da ovaj sam parlament nikada neće imati kredibilitet da preuzima bilo kakve korake u cilju kako demokratske tako i civilne kontrole rada tih službi.
U svom daljem izlaganju neću posvećivati preveliku pažnju tome, iako smatram da je demokratska i civilna kontrola ovih agencija i službi od izuzetnog značaja. Sačekaću priliku da kritikujem rad ovog parlamenta onda kada kritika bude bila na mestu. Lično ću pokušati da pružim jedan primer. U svom daljem izlaganju ukazaću na sve ono što DHSS, kao i moje kolege iz SPO odobravaju kada je ovaj predlog zakona u pitanju. Ukazaću na izvesne probleme za koje smatram da se jednim delom mogu ovim zakonom prevazići prihvatanjem određenih amandmana, a sa druge strane, mislim da ima onih problema za koje sam zakon nije dovoljan da bi rešio.
U smislu kontrole rada kako bezbednosnih tako i obaveštajnih službi smatram da je izuzetno dobro što je predlagač zakona u članu 5. na izuzetno eksplicitan način propisao da se kao dokaz u krivičnom postupku ne mogu koristiti svi oni podaci koji su prikupljani prilikom primene posebnih postupaka i posebnih mera. Time se na neki način i same službe demotivišu da zloupotrebljavaju ono što na osnovu svog operativnog rada prikupe. Međutim, imajući u vidu poteškoće prilikom dokazivanja pojedinih krivičnih dela i to naročito onih krivičnih dela koja u sebi imaju element tajnog, suptilnog, a naročito kada u vršenju tih krivičnih dela postoji ne sumnjivo i logistika stranog elementa, onda smatram da je potrebno dozvoliti korišćenje u krivičnom postupku i pojedinih podataka do kojih dođe VBA u svom operativnom radu. Takođe, podaci za koje smatram da mogu i da se trebaju koristiti kao dokaz u krivičnom postupku jesu svi oni podaci koji se skupljaju na osnovu mera koje VBA preuzima po odluci odnosno po dozvoli suda…, odnosno, ukoliko recimo sudija Vrhovnog suda ili Višeg kasacionog suda na taj način kako je predviđeno odredbama, i to 13a i 14. zakona, dozvoli primenu tih posebnih postupaka, onda nema nikakvih razloga da se ti podaci dobijenih od VBA, za koju je sam sudija npr. Višeg kasacionog suda dao pristanak da se pribavljaju, sutra i ne koriste na sudu.
Šta više, jedina razlika u načinu prikupljanja tih podataka u odnosu na pravila iz Zakona o krivičnom postupku ogleda se u tome što se u Zakonu o krivičnom postupku ti podaci prikupljaju i to po osnovu zahteva javnog tužioca.
To znači da ukoliko je postupak prikupljanja, kao i sam način kontrole, identičan u ZKP, tako i u ovom zakonu, onda možemo da pomognemo našim tužiocima u tom smislu da im olakšamo dokazivanje onih krivičnih dela za koja sam već rekla da ih je izuzetno teško dokazati, a pre svega, kada govorim o tim izuzetno teško dokazivim krivičnim delima, mislim na pripremu subverzivnih i terorističkih akcija i ostalih, uslovno rečeno, tajnih krivičnih dela.
Ovim konkretnim pitanjem sam se bavila, pošto sam podnela određene amandmane, a koje ćete biti u prilici da pročitate. Ovu priliku želim da iskoristim za skretanje pažnje na izuzetno važne probleme za koje smatram da su od nacionalnog interesa, a koje se direktno tiču bezbednosnih i obaveštajnih službi.
Naime, Srbija na ovom planu ima jedan dramatičan problem koji se ogleda u tome da naša zemlja, i to je ono na šta najčešće domaći stručnjaci za bezbednost ukazuju, a to je da Srbija nema centralnu obaveštajnu službu. Srbija nema centralnu obaveštajnu agenciju. Imamo dve vojne agencije i jednu, uslovno rečeno, civilnu agenciju. To su VBA, VOA i BIA.
Kao što svi znamo, BIA se bavi bezbednošću koja je usmerena na zaštitu svih onih poslova koji spadaju u nadležnost Ministarstva odbrane i Vojske Srbije. Dakle, ona se bavi unutrašnjim poslovima bezbednosti. VOA, sa druge strane, se bavi spoljnim obaveštavanjem, prvenstveno prikupljanjem svih onih podataka koji se odnose na inostranstvo, a tiču se naše zemlje, dakle, Republike Srbije.
Cilj ovih obaveštajnih službi i svih ovih obaveštajnih agencija jeste da eliminišu, odnosno da predvide elemente rizika i pretnje. Obaveštajne službe moraju imati podatke koji se, na primer, tiču kako vrste, tako i broja naoružanja, ako je, recimo, nabavljaju kosovske oružane snage. Isto tako moraju imati informacije odnosno podatke o zaključenom ugovoru između Velike Britanije i Indije o finansiranju raketnih sistema. One moraju imati podatke o finansijskoj konstrukciji naftovoda Južni tok, o ciljevima Nemačke elektroprivrede na Balkanu itd.
Obaveštajne službe treba da obezbede i personalne podatke o svim onim zvaničnicima i nezvaničnicima stranih država i njihovim specifičnim interesima, a u okviru interesa zemlje koju predstavljaju. Te informacije moraju da se analiziraju, da se sistematizuju, da se pretvore u informacije koje će državnom, zapravo političkom, rukovodstvu Srbije biti od ključnog značaja prilikom donošenja svih strateških odluka.
Sasvim je jasno da je jedina služba koja je dovoljno opremljena za prikupljanje tih podataka, možda i ne u tolikoj meri, a to sve iz razloga siromaštva u kojem se naša zemlja nalazi, a reč je o VOA. Međutim, VOA, iako su operativci i analitičari, uz svo poštovanje onih koji tamo rade, izuzetno posvećeni tom radu, nije agencija koja objektivno može da odgovori na sve one zahteve koje država ima prilikom prikupljanja i obrade informacija. To je zato što je to agencija koja se bavi pitanjima, odnosno podacima od značaja za Ministarstvo odbrane i za Vojsku Srbije.
Mislim da je Srbiji potrebna nacionalna obaveštajna agencija koja će na jednom centralnom nivou, i to koristeći, kako svoj operativni rad, tako i operativni rad svih ostalih agencija i službi, prikupljati, kako bezbednosne, vojne, ekonomske, tako i spoljnopolitičke i sve druge podatke i nakon analitičkog rada dostaviti ih u obliku jedne sažete informacije državnom vrhu, kako bi oni ispravno donosili svoje odluke. Tako se, na primer, neće događati situacije koje su se događale, a bile su izuzetno česte. Na primer, slučaj da Rusija obustavi isporuku gasa Ukrajini i tranzit gasa preko Ukrajine, pa da Srbija o tome ne zna ništa, da nema unapred informaciju o tako nečemu i da zbog toga u zimu uđe nespremna.
Jasno je da elaboraciju ove teme nije moguće izvršiti na ovom mestu i da je ovo vreme premalo za ovakvu temu. Sa druge strane, smatram da bi finansiranje jedne takve nacionalne agencije predstavljalo ne tako malu stavku u budžetu, ali isto tako je jasno da se dobrom organizacijom i motivisanjem kadrova može postići da Srbija u svom obaveštajnom radu bude dovoljno pokrivena.
Molim narodne poslanike, ako mogu, pošto ne čujem samu sebe.
Ovo sada o čemu sam govorila, a tiče se nacionalne obaveštajne agencije, nije kritika vlasti, već je zapravo apel političkim liderima da se ujedine, kako bi u budućnosti imali prilike da dobijemo jednu takvu agenciju, ali ne u interesu bilo koje stranke, ne vladajuće stranke, ne u interesu bilo koje vlasti, već u interesu zemlje u kojoj živimo, jer bojim se da kretanja zemlje, kakva su naša i koja sve svoje strateške odluke treba da uklopi u velika svetska kretanja, da ih nismo dovoljno svesni i da nemamo dovoljno podataka o njima.
U kontekstu ovoga skrenuću pažnju na to da naša vojna obaveštajna služba već dugo godina unazad nema dovoljno finansijskih sredstava i da se na mnogim ključnim mestima u svetu posao koji bi se obavljao, ako bi se isključivo obavljao na osnovu Bečke konvencije iz 1961. godine, danas umesto tima ljudi u Srbiji često obavlja samo jedan čovek koji se snalazi kako zna i ume. Umesto da se politički lideri bave ovim pitanjem, i to sa željom da se postigne što veći nivo efikasnosti i što veći nivo jednog obaveštajnog produktiviteta, sve češće postajemo svedoci da naši politički lideri pitanje bezbednosnih i obaveštajnih službi sve više politizuju. Nije sporno da političari mogu sve da ispolitizuju, ali je sporno u kom pravcu će oni to činiti.
Sporno je, recimo, da je mali broj ljudi u ovoj zemlji svestan činjenice da bezbednosne i obaveštajne službe jesu u mogućnosti da manipulišu samom državom, vladom i parlamentom. Ukoliko me pitate – kako? Reći ću – jednostavno, lako, tako što će političkim liderima dostavljati sve one podatke koji nisu tačni i one podatke koji su polutačni. Na to nije bila imuna ni jedna vlast i to ne samo u Srbiji, nego u bilo kojoj zapadnoj ili istočnoj zemlji.
Svojevremeno su SAD imale strahovite probleme sa tim, pa se ispostavilo da su bezbednosne i obaveštajne službe dostavljale političkom vrhu one informacije, pogrešne podatke, kako bi za sebe obezbedili, odnosno izdejstvovali donošenje određenih odluka koje nisu bile u interesu njihove države, već su bile u cilju potrebe samozadovoljavanja njihovih struktura. Velika Britanija, koju moram da spomenem, i njene službe su uzor svim bezbednosnim službama. Podsetiću da je upravo prva obaveštajna agencija tamo osnovana i to u 15. veku, pa je i ta zemlja imala ovakvu vrstu problema i to u nedavnoj istoriji.
Od izuzetne važnosti je da bezbednosne, isto kao i obaveštajne, službe budu pod kontrolom civilne vlasti, kakav je parlament. Složićete se, bezbednosne i obaveštajne službe mogu imati interes da namerno i netačno obaveštavaju ministra, ali nemaju nikakav interes, nikakav kapacitet da namerno pogrešno, netačno obaveštavaju opoziciju. Kada bi u tom smislu Srbija bila Velika Britanija, onda bi opozicija kontrolisala službe, ne sa namerom da spreči političku elitu da sprovodi i realizuje svoju politiku, već sa namerom da spreči samovolju službi da svoja ovlašćenja zloupotrebljavaju tako što će netačno dostavljati ili polutačno obaveštavati državne organe i tako što neće te službe biti one koje će definisati šta je to nacionalni interes, već samo pomagati državnom vrhu da realizuje nacionalne interese i to da ih definišu na osnovu onih podataka koji su potpuno tačni. Opozicija svojom jedinstvenom ulogom koju, nažalost, u ovom parlamentu nemamo treba da kontroliše taj proces, ne u sopstvenom, nego u opštem interesu.
U tom smislu, javno ću pohvaliti intenciju zakonodavca i to kao jedan pozitivan pomak koji je učinjen izmenom člana 39. stav 2. postojećeg Zakonika, jer dosadašnje rešenje, po kome je akt o unutrašnjem uređenju i sistematizaciji VOA i VBA predstavljao po automatizmu državnu tajnu, to je onda značilo sprečavanje civilne, odnosno parlamentarne kontrole tih službi. Ukoliko činjenice glase – koje funkcije postoje u službama, a koja funkcija je za šta odgovorna, i to po automatizmu predstavlja državnu tajnu, onda je jasno da to niko ne može kontrolisati. Upodobljavanje ovih akata koji definišu šta je državna tajna, a šta nije državna tajna, i ukidanjem tog automatizma smatram da se čini jedan dobar korak ka jednoj potpunoj demistifikaciji svih tih službi i davanju šansi parlamentu da ispuni svoju misiju u pogledu civilne kontrole, a to je ono što bi trebalo da bude funkcija ovog parlamenta.
Smatram i da je dobro što se Predlogom ovog zakona iz poslova VBA brišu poslovi procene bezbednosnih rizika jer VBA nije tu da procenjuje državne bezbednosne rizike, već je ona tu da daje jasne i analitički obrađene podatke, a na osnovu kojih će tu procenu rizika vršiti Ministarstvo odbrane i druge strukture u vojsci, a nikako Ministarstvu podređena agencija. Ministarstvo tu procenu treba da vrši na osnovu svih raspoloživih podataka, kao i planova, a ne samo na osnovu onih koje dostavlja VBA.
Dosadašnje rešenje, nažalost, omogućavalo je arbitrarnost unutrašnjih struktura VBA i omogućavalo je upravo da VBA sama odlučuje o prioritetima, i to na osnovu sopstvene procene koja je mogla biti ciljana, koja je mogla biti i zlonamerna i koja nije morala biti realna. Zato sve ove izmene Zakona u članu 6. posmatram kao upodobljavanja Agencije svim onim poslovima koje ona realno i po principu specijalizacije i treba da radi, a to je da prvenstveno pruža bezbednost vojnim i svim drugim strukturama od značaja za bezbednost, a bez nepotrebnog razvodnjavanja i bez ikakvog zakonskog ovlašćenja da procenjuje bezbednosne rizike.
Kada je u pitanju član 8a koji se formuliše Predlogom zakona, uprkos pojedinim argumentima koji se tu iznose, smatram da je suvišno diskutovati na tu temu jer prirodno je da bezbednosne agencije mogu da prikupljaju podatke od onih lica sa kojima su i uspostavile saradnju.
Ja ću da pričam sve glasnije, pošto ne mogu sama sebe da čujem. Predsedniče, zamolila sam vas već jednom.
(Predsednik: Ali, istini za volju, u sali nema preterane buke. Vi znate kakva je atmosfera u parlamentu. Zaista nema preterane buke u sali.)
Ono o čemu bi se moglo naknadno govoriti jeste način na koji će Ministarstvo odbrane svojim podzakonskim aktom definisati način saradnje, šta se to zapravo pod saradnjom smatra, odnosno šta se dokumentuje i šta se to zapravo čini autentičnim izborom prikupljanja podataka. Budući da su takve stvari državna tajna, potrebno je razmotriti da Odbor za kontrolu bezbednosnih službi Narodne skupštine bude u mogućnosti da na takav akt koji će se shodno ovom članu primenjivati, da svoje mišljenje i da ga dostavi Ministarstvu odbrane. Imajući u vidu da je u istoriji Srbija pokazala da saradnici obaveštajnih agencija često mogu biti sporni, onda smatram da će od izuzetne važnosti biti način na koji će ministar odbrane, i to na predlog direktora VBA, izmeniti akt o samom načinu rada Agencije u ovom delu.
Sa druge strane, mnogi su prilikom donošenja izvornog zakona iz 2009. godine ukazivali na dramatično kršenje odredbe člana 13. Zakona, po kojoj je direktor VBA mogao bez odluke suda da naređuje, operativni prodor i elektronski nadzor. Tri godine je moralo da prođe da bi Ustavni sud konačno doneo odluku koja se pokazala neustavnom. Mene ovde raduje ovoga puta činjenica što se u ovom predlogu zakona nije uopšte insistiralo i nije išlo u pravcu zaobilaženja Ustava, bez obzira šta ja o tom Ustavu mislila, već je konačno uspostavljena jedna sudska kontrola nad nadzorom komunikacija.
Kada su u pitanju opšti poslovi bezbednosti VBA, onda moram da ukažem na jedan, čini mi se, krupan propust koji je učinjen ovim predlogom zakona. Naime, izmenama člana 6. stava 1. postojećeg zakona, ukinut je posao VBA koji se sastojao u pružanju bezbednosti kripto zaštite. Po ovim izmenama, očuvanje kripto zaštite nije posao VBA i mislim da je to krupan propust u pogledu kog sam i podnela amandman. Naime, svaka služba ima svoju kripto zaštitu i kripto zaštita jeste jedan sistem šifrovanja i dešifrovanja podataka koji se prenose. Stručnjaci za bezbednost se slažu i gotovo da su sagalsni u svojoj odluci da informaciono-telekomunikacioni sistem nije isto što i sistem kripto zaštite. Posebnu kripto zaštitu imaju kako bezbednosne strukture, tako i obaveštajne strukture, imaju je i pojedina ministarstva, pa čak i agencije imaju svoju kripto zaštitu. O tome ću dalje u raspravi u pojedinostima, budući da sam na ovaj član zakona upravo podnela amandman u tom pravcu.
Za kraj, moram da spomenem ono što svi znaju, bilo da su vlast, bilo da su opozicija. Tačno je da se bezbednosno-obaveštajni sistem u Srbiji menjao proteklih godina, ali isto tako, jasno je da se sam način njihovog rada jako malo menjao, i to još od perioda SFRJ.
(Predsednik: Vreme.)
Završavam. Mnogi stručnjaci ukazuju na opasnost takvog sistema, da se on pretvori u jednu krajnje samozadovoljnu celinu, koja podatke produkuje i dostavlja ih najvišim državnim organima na osnovu sopstvenog zadovoljavajućeg interesa. Mi moramo da napravimo i neke konkretne korake koji će razmišljanja naših službi menjati. To nije ni malo lak zadatak, naravno, jer će se strukture unutar tih službi oduvek odupirati promenama.
(Predsednik: Molim vas da završite, pošto govorite već dvadeset i po minuta.)
Evo, jedna rečenica. Smatram da je neophodno osvežiti rad tih službi i uneti nove načine i nove sisteme rada. Pritom smatram da ne treba imati nikakav strah i nikakvu bojazan od bilo kakvih promena. Hvala.
Biću vrlo kratka, budući da nemam običaj da reklamiram povredu Poslovnika, ali sada zaista moram. Mislim da ste prekršili članove 108, 109. i 110, kada je poslanik Dujović u pitanju, bez ikakve potrebe da branim bilo koju poslaničku grupu, pa isto tako i LDP. Mislim da gospodin Dujović treba da zna da se patriotizam poštuje i u miru, pa i da je za vreme vladavine pojedinih ministara odbrane u miru ubijeno isto onoliko vojnika koliko i u ratu. Nisam primetila da je, recimo, podržao predlog anketnog odbora za ubistvo gardista na Topčideru, koji su ubijeni za vreme mira. Hvala.
Poštovani predsedavajući, uvaženi ministre, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da sam u raspravi u načelu vrlo iscrpno objasnila razlog podnošenja amandmana, budući da sam njegovo podnošenje smatrala neophodnim.
Na ovom mestu želim da ponovim sve ono ili bar deo onoga što sam rekla na Odboru za poljoprivredu u kome sam prisustvovala kao podnosilac amandmana. Ne prihvatanje ovog amandmana, kao i sam zakon o ruralnom razvoju i poljoprivredi, ne mogu da kažem da ide na štetu veterinara, ali im zato ništa ne daje i na neki način potpuno ih ignoriše. Zapravo, isključuje ih iz kontrolne funkcije.
Na kraju krajeva, posledice svega toga su da samo država gubi a način na koji gubi jeste sledeći. Prvo svaki veterinar je dužan da po Zakonu o veterinarstvu, obeleži svaku životinju. Postavlja se pitanje šta će se desiti ukoliko seljak skine markicu sa brojem kojim je obeležena određena životinja, npr. krava ili ovca itd? On će tražiti premiju za te obeležene životinje i premiju za tako nešto će i dobiti.
Znači, kada je dat broj i kada je obeležena određena životinja, to znači da je ona pregledana od strane veterinara i da je zaštićena. Tražiće premiju za takvu životinju i tu premiju će dobiti. Kada proda tu istu vrstu životinje, bilo da je reč o kravi, ovci itd, npr. šverceru, a švercera je danas masovno i to moramo ovom prilikom napomenuti, da je taj šverc najmasovniji u Šapcu, Novom Pazaru i Rumi, onda novi vlasnik će lepo skinuti markicu koju je životinja nosila. Otuda neće imati poreklo odakle ona dolazi, tvrdiće da je njegovo vlasništvo i onda će od veterinara prirodno, sa svoje teritorije tražiti da od njega po logici stvari obeleži životinju, ubaci u svoju bazu podataka i na taj način seljak će opet tražiti premiju za ista grla, za koja je već tražena premija. Time se samo dovodi do zloupotrebe premije.
Na ovaj način mislim da samo država gubi. Kada je reč o veterinarima, mislim da su oni cilj podnošenja ovog mog amandmana, isključivo da se na neki način oni uključe u kontrolnu funkciju, čime su ovim članom Predloga zakona kao i nekim drugim apsolutno isključena.
Ovde smo u jednom momentu govorili ministre o ozbiljnosti i neozbiljnosti. Moram da kažem da je vrhunac neozbiljnosti kada državni sekretar Golubović na Odboru za poljoprivredu iznosi neistinite podatke, pre svega na moje pitanje šta je to plaćeno, odnosno šta sve do sada nije plaćeno veterinarima?
Ukoliko vi ne znate, ja znam, pa ću vam reći. Nije im plaćeno apsolutno ništa od oktobra meseca. Za tako nešto informaciju možete dobiti u Trezoru. Za tako nešto informaciju možete dobiti u Institutu za veterinarstvo.
Dakle, ovaj amandman podnešen je isključivo sa ciljem da se veterinari, koji su i onako degradirani, obeštećeni, koji se i onako zadužuju, koji kod banaka podižu komercijalne kredite, ne dobijaju ništa od države, a državi moraju da plaćaju sve ono što im država nameće, da se oni na neki način zaštite. Hvala.
PREDSEDAVAJUĆI: Na član 15. amandman je podneo narodni poslanik Milan Lapčević.
Vlada i Odbor za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu nisu prihvatili amandman.
Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo smatra da je amandman u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom.
Reč ima narodni poslanik Milan Lapčević.
Poštovani predsedavajući, meni je jako simpatičan način na koji vi rukovodite ovim sednicama i vaš autentičan način tumačenja Poslovnika. U tom smislu, moram da kažem da ste povredili član 27. koji reklamiram jer ste dužni da se starate o dostojanstvu, načinu, kao i redu održavanja ove sednice, što niste učinili. Takođe, nekim narodnim poslanicima dajete pravo na repliku, po drugom osnovu drugim narodnim poslanicima ne dajete pravo na repliku.
Povredili ste član 105, povredili ste član 106, povredili ste član 107, povredili ste član 108. Po pitanju pojedinih poslanika mogli ste da primenite i član 108, pa da im izreknete ono što je tim članom predviđeno, što takođe nisam učinila. Naravno da tražim da se o ovome izjasnimo u danu za glasanje. Hvala puno.
Poštovani predsedniče, ministri, članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici i narodne poslanice, pre svega, pažljivo proučavajući predmet ovog zakona, ali isto tako i obrazloženje za njegovo usvajanje po hitnom postupku imam dva pristupa koja su u osnovi suprotstavljena, ali u svakom slučaju dobronamerna.
Pre svega, nemam dilemu da je ovaj zakon neophodan, kao i cela poslanička grupa SPO i DHSS i da je uložen napor i u tom smislu, sav raspoloživi kapacitet Ministarstva da se ova oblast uredi. Takođe, nemam dilemu da je bolje usvojiti ovaj tekst zakona sa amandmanima koje kako je podnela moja poslanička grupa, tako i nekim dobrim drugim predloženim amandmanima drugih poslaničkih grupa, nego nemati ovaj zakon. Kako ste sami naveli, pravnik sam, pa upravo to i kažem, time se pruža mogućnost da naš seljak u onom najpozitivnijem značenju te reči, koji treba da bude stub ovog našeg društva, konačno dobije nešto što mu pripada, a da to bude prvenstveno zakonski regulisano. Dakle, sve pohvale u pogledu pristupa i hrabrosti za zakonsko regulisanje ove materije.
Moj drugi pristup biće sa druge strane kritičan, ali opet dobronameran. Odnosi se na preciznost, odnosi se na selektivnost, odnosi se na predvidivost mera i efekata i naročito na kontrolnu funkciju, što smatram da sve nije najsrećnije rešeno upravo ovim predlogom zakona o podsticajima u poljoprivredi i ruralnom razvoju. Bilo je prilika da se sve dobro analizira, bilo je mogućnosti da se uključe još neke službe, kao što je to recimo veterinarska služba, da se obavi još šira rasprava od one koja je obavljena, da se uključe još neki gradovi, još neka područja, osim onih 10 do 15 koji se vide i koji su navedeni na strani 15 i na strani 16 obrazloženja.
Kada kažem preciznost, mislim na sledeće. Sami ste naveli da je do sada donošeno godišnje čak preko 40 uredbi koje se odnose na podsticanje u poljoprivredi, na ruralni razvoj, što svakako nije dobro jer je uvek pitanje takođe, pokušaću da vas interpretiram, da je od podsticaja u poljoprivredi pitanje da li interes imaju određene kategorije ili pak imaju određeni pojedinci. Upravo da bi se takva preciznost uvrstila jednim zakonom i učvrstila, onda mogu da postavim sledeće pitanje. Ukoliko zakon, kao što ovaj predlog zakona ima 52 člana, u cilju njegovog sprovođenja podrazumeva donošenja 15 podzakonskih akata, a to se može videti na strani 17 upravo ovog predloga zakona, smatram da je to odsustvo hrabrosti, možda donekle i ideja, a možda i realnosti da se celokupna ta oblast sistematski uredi samo jednim zakonom, a ne podzakonskim aktima koji su kao takvi podložni čestim promenama i vrlo često neprimenjivi u samoj praksi.
Kada govorim o selektivnosti, vi ste npr. u članu 17. ovog zakona predvideli podsticaje za priplodne ovce i za koze, za tov jagnjadi, ali ne i za tov jarića ili jaradi. Za konzumente ili za ljubitelje ovih vrsta životinja zaista je teško napraviti razliku između jagnjadi ili jarića, čak bi većina poželela upravo da jede jare, ali za tako nešto podsticaja nema.
Ukoliko napred navedenu preciznost ili selektivnost pokušam da zanemarim, a mislim da ne mogu, onda predvidivost mera i efekata, isto kao i kontrolnu funkciju sigurno ne mogu. Iz kojih razloga? Evo zašto. Vi ste ovim zakonom za pojedine kategorije životinja odredili podsticaje i regrese. To se vidi iz člana 22, člana 23, 24, 25, sve do člana 29, i to u fiksnom dinarskom iznosu.
Za vas imam takođe i nekoliko pitanja. Prvo, šta će se desiti ukoliko vrednost podsticaja i regresa, kako će se ona regulisati ukoliko, recimo, evro bude 120 dinara ili 130 ili 140 dinara? Da li ste predvideli mogućnost da se isforsira jedna vrsta proizvodnje, npr. proizvodnja svinja, a da se zanemari neka druga, npr. proizvodnja junadi?
Drugo moje pitanje jeste da li ste predvideli ciklus proizvodnje po kategorijama životinja? Da li ste predvideli dovoljno sredstava za sve podsticaje i za regrese koji su navedeni i koji su obuhvaćeni ovim predlogom zakona? Da li ste predvideli minimalne i da li ste predvideli maksimalne rokove plaćanja? Da li ste predvideli ravnomernost u plaćanju i bez privilegije da neko nešto dobije odmah, da neko čeka, a da neko uloži u proizvodnju, a da na kraju ne dobije ni podsticaje niti regrese? Da li ste predvideli, da li ste isključili subjektivnost svih onih odgovornih koji odlučuju upravo o isplati regresa ili isplati podsticaja?
Na kraju krajeva, ono što je meni posebno zasmetalo u ovakvom predlogu zakona jeste zašto o ostvarivanju prava na podsticaje odlučuje direktor Uprave za agrarna plaćanja, što se takođe vidi u članu 7. stav 3. ovog zakona, a ne vi, kao ministar poljoprivrede? Onda se postavlja pitanje – nije li otuda u tom čoveku skoncentrisana veća moć nego vas, kao nekog ko upravlja nadležnim resorom i u čijoj je nadležnosti Ministarstvo poljoprivrede?
Ono što je najvažnije i ono zbog čega sam podnela samo dva amandmana, verujte mi, imala sam želje da podnesem i mnogo više, ali ova dva smatram ključnim, i to na član 15. i na član 20. ovog predloga zakona. To je pre svega kontrolna funkcija i sigurnost države pri isplativosti premija za mleko, to je amandman na član 15. i pravna korišćenja podsticaja u stočarstvu, amandman koji sam podnela na član 20.
Pokušaću da vam dočaram i slikovito. Ukoliko želite da ostvarite premiju za kola ili za kasko osiguranje, ta kola moraju proći tehnički pregled, neko za to mora platiti takse, taj neko jeste vlasnik i onda tek ona mogu biti ispravna ili još bolji izraz, primenljiv ovom zakonu, moraju da budu zdrava. To upravo "zdrava" mora se pre svega odnositi na životinje. Da bi se dobila premija, da bi se dobio regres, da bi se ostvarili podsticaji, to znači da svako ko želi da ostvari pravo na premiju ili na podsticaje u stočarstvu mora podneti dokaz da je na svojim životinjama izvršio sva preventivna, što znači da je životinja zaključena, kao i sva dijagnostička ispitivanja, znači da je životinja zdrava, iz mnogobrojnih razloga: radi tova, radi proizvodnje, radi mleka, radi reprodukcije itd.
Sve ove mere su besplatne za vlasnike, sve to država plaća, vodi se precizna evidencija u svakoj veterinarskoj stanici. Potvrda za tako nešto izdaje se za minut. Imala sam mogućnost da to vidim kako se radi u Obrenovcu, budući da sam ja Obrenovčanka, pa tako znam da se potvrda izdaje za jedan minut.
Na ovaj način država kontroliše i promet i vrstu stoke i kategoriju životinje i isplatu sredstava i ono što je najbitnije plaća samo zdrava grla. Bez ovoga sigurno je da niste u mogućnosti da pravilno i sigurno pratite kako proizvodnju, tako i proizvode. Da se vratim na onaj svoj primer kojim sam pokušala da slikovito dočaram ono što smatram da se ovim zakonom treba bolje urediti. Kada policijska uprava registruje i izdaje saobraćajnu dozvolu ona to čini za ispravno, znači, za zdravo vozilo i to je osnov za dobijanje premije osiguranja. Sada sve to implementirajte na ovaj zakon i mislim da znate o čemu govorim.
Da vas obavestim samo o jednoj činjenici, a to je da sam tražila i da sam vršila uporednu pravnu analizu kako je nešto ovako uređeno zakonima u Hrvatskoj i zakonima u Sloveniji, da bez potvrde, kako je tamo rešeno o zdravlju životinja i to upravo od strane veterinarske službe u kom cilju sam i podnela amandmane, nije moguće ostvariti ni regres, nije moguće ostvariti ni podsticaj, niti je moguće dobiti premije.
Mislim da sa predloženim amandmanima koje je poslanička grupa SPO kao i DHSS podnela dobijaju svi, mislim da bez njihovog usvajanja, po mom skormnom mišljenju, gube svi, država svakako najviše, a svi proizvođači usvojenim amandmanima kako naše poslaničke grupe tako i pojedinih amandmana koji zaista zaslužuju da budu usvojeni i to nije hir već potreba. Stavljaju se svi u ravnopravan položaj, a pre svega potrošač usvajanjem onih potpuno opravdanih amandmana. Jeste u potpunosti zaštićen jer zna da konzumira zdravo meso, zna da konzumira zdravo mleko i sve druge proizvode životinjskog porekla. Hvala.
Poštovani potpredsedniče, uvažene dame i gospodo narodni poslanici i narodne poslanice, na prvom mestu moram da kažem da se DHSS uvek zalagala za borbu protiv korupcije i, na kraju krajeva, to je jedna od njenih programskih ciljeva.
U pogledu Predloga zakona o javnim nabavkama, smatram da je ovo jedan preopširan tekst zakona, koji najviše pažnje upravo posvećuje odredbama koje regulišu i sprečavaju korupciju, kao i preuzimanje mera koje se sprovode u tom pravcu. Mislim da bi cilj ovakvog predloga zakona trebao da bude unapređenje sistema javnih nabavki u Republici Srbiji.
Naručioci su, s jedne strane, ovde u obavezi da obezbede i da osiguraju ekonomično trošenje sredstava iz budžeta, uz strogo poštovanje forme i obaveštavanje javnosti, nadležnih državnih organa o svakoj fazi u postupku javne nabavke i sprečavanje sukoba interesa, a s druge strane, da doprinesu ostvarenju jednog ustavnog načela i jedinstvenog tržišta.
Mislim da je ovakva intencija teško ostvarljiva ovakvim Predlogom zakona o javnim nabavkama, imajući u vidu nedovoljna ovlašćenja, nadležnosti i kapacitete naručioca, dok su, s druge strane, naručiocima nametnute brojne obaveze.
Tekst zakona je prožet idejom stavljanja pod lupu naručioca, od strane državnih organa, od Uprave za javne nabavke, Republičke komisije za zaštitu prava i DRI, tako i od strane javnosti, pa se dovodi u pitanje samo sprovođenje postupka javne nabavke, a što je predmet ove regulative.
Pitanje je koliko će se uspešnih postupaka sprovesti, a da se postigne ravnoteža između onih organa koji kontrolišu postupku, zainteresovanih lica za zaključenje ugovora i lica koja sprovode postupak, s jedne strane, a s druge strane, da se omogući pribavljanje dobara, uslova ili radova pod onim najpovoljnijim uslovima i u traženom kvalitetu.
Ovim predlogom zakona su predviđene i opsežne pripremne radnje, kako bi naručioci uopšte i mogli da organizuju rad na sprovođenju javnih nabavki, što predstavlja i kadrovske, tehničke i organizacione izmene kod naručilaca.
Sam postupak je strogo formalan, a uz nametanje raznih saglasnosti, mišljenja i odobrenja, koje su naručioci dužni da pribave od strane državnih organa, pitanje je da li će se na ovaj način postići sistem unapređenja javnih nabavki u Republici Srbiji.
Regulisana je obaveza donošenja internog akta, kojim će se bliže urediti postupak javne nabavke, a čiju sadržinu bliže određuje Uprava za javne nabavke, čime Uprava posredno utiče na unutrašnju organizaciju naručilaca.
Predviđena je i obaveza naručioca da obrazuju posebnu službu koja će sprovesti i kontrolu planiranja, sprovođenja postupka i izvršenja javnih nabavki, ukoliko ukupna vrednost javnih nabavki na godišnjem nivou prelazi milijardu dinara.
Neophodno je proširenje kapaciteta naručilaca, kako bi mogli da ispune sve svoje zakonske obaveze. Takođe, ukoliko ukupna vrednost javnih nabavki na godišnjem nivou prelazi milijardu dinara, onda je naručilac u obavezi da donese jedan interni plan za sprečavanje korupcije u javnim nabavkama.
Članom 11. ovog predloga zakona o javnim nabavkama je predviđeno da su naručioci u obavezi da obezbede javnost i transparentnost postupka javnih nabavki, poštujući, ali ne ograničavajući se samo na obaveze ovog zakona. Naime, predviđena je i obaveza naručilaca, primeni elektronske nabavke, što podrazumeva i dužnost uspostavljanja informacionog sistema.
Članom 111. ovog predloga zakona je predviđeno izveštavanje ponuđača o sprovedenom postupku od strane Komisije za javne nabavke. Jednom rečju, sam ovaj postupak je preopterećen nizom obaveznih radnji, koje će definitivno u praksi, neminovno, otežati postupak dodele ugovora, a cilj jeste upravo unapređenje sistema javnih nabavki kroz racionalno trošenje sredstava iz budžeta, a ne opterećenost samog postupka.
Istovremeno, proširena su ovlašćenja nadležnosti i kapaciteti, pre svega, uprave za javne nabavke, od vršenja nadzora nad primenom zakona, do donošenja podzakonskih akata, spisak negativnih referenci, podnošenje zahteva za zaštitu prava, saradnja sa stranim institucijama, pa do obavljanja drugih poslova.
Onaj organ koji ne sprovodi postupak javnih nabavki, a ima ovlašćenja kontrolnog, odnosno nadzornog organa, pa čak i donosioca zakona, na taj način, indirektno ih donosi. Na ovaj način se stvara, i ovakvim predlogom zakona, jedan krajnje glomazan aparat u sistemu javnih nabavki, koji je prvenstveno sastavljena od organa koji kontrolišu postupke, a bez aktivnog učestvovanja u samim postupcima i bez ikakve odgovornosti u vezi samih postupaka.
Takođe, predviđena je i obaveza da postupak nadgleda građanski nadzornik, i to, ukoliko naručilac sprovodi postupak javne nabavke, čija je procenjena vrednost veća od milijardu dinara, a uslove i kriterijume za imenovanje i za način rada uređuje Uprava, što znači da upravo iz njenih redova može biti postavljeno to lice, čime se, opet, proširuju ovlašćenja ovog organa.
Deo zakona koji je posvećen Upravi za javne nabavke predstavlja državni organ sa izuzetno velikim ograničenjima. Na kraju krajeva, ceo ovaj tekst zakona je prožet raznovrsnim kontrolama naručioca, novim obavezama koje su naručioci dužni da ispune, uz preuzimanje potpune odgovornosti za zakonitost postupka od strane naručioca, a istovremeno su proširena i ovlašćenja i nadležnosti organa koji vrše nadzor nad tim postupcima, a to su Uprava za javne nabavke, Republička komisija za zaštitu prava i DRI.
S tim u vezi, smatram da ni malo nije poboljšan, ovakvim predlogom zakona, položaj naručilaca, kao i položaj ponuđača, što je neophodno upravo za ostvarenje ciljeva ovakvog predloga zakona, a to je zapravo sistem unapređenja javnih nabavki. Hvala.
Da, ja sam inače krenula kući, pa sam se vratila, hoću da pričam o svojim amandmanima, pošto ovo vreme mnoge poslaničke grupe zloupotrebljavaju u cilju nekih internih razmirica. Podnela sam amandman na član 2. kao i na brojne članove ovog predloga zakona.
Smatram da ovaj podneti amandman predstavlja zapravo amandman tehničke prirode, jer smatram da predložena izmena i naveden predlog je neprecizno određena mogućnost kojima raspolaže upravo Republički javni tužilac. Ovako predložena odredba smatram da ostavlja prostor za brojne zloupotrebe, a kako je cilj predlagača zakona identičan upravo cilju amandmana i mi taj cilj ne sporimo, već se sa njim saglašavamo, a to je isključivo cilj koji ide u pravcu usaglašavanja sa međunarodnim ugovorima, onda mislim da je u interesu da se ovakav jedan predloženi amandman usvoji. Hvala.
Hvala puno.
Poštovani predsedniče, poštovani ministre, članovi Vlade, kolege i koleginice, i ja sam na član 4. podnela amandman vrlo sličan onome. Gospodin Miković je u izlaganju prepustio verovatno to da napomene, a gospodin Petronijević je moj amandman bolje obrazložio nego što ga je obrazložio njegov kolega Neđo Jovanović, tako da ja to neću posebno obrazlagati. Mislim da sam vrlo iscrpno u raspravi u načelu rekla za šta se protivimo ovakvom obaveznom uslovnom otpustu, jer svrha krivičnih sankcija nije samo u specijalnom već i generalnoj prevenciji i mislim da ukoliko idemo sa tim da poredimo neke amandmane, onda je onaj amandman koji sam podnela približniji amandmanu kolege Neđe Jovanović nego kolege Tatića koji ću ja vrlo rado podržati. Hvala.
Hvala. Još jednom da potvrdim da ću da glasam za predlog nezavisno od toga što ga je ministarstvo tek sad prihvatilo. Već sam spomenula gospodina Neđu Jovanovića. Glasaću i za amandman kolege iz DS Ljubana Panića, pa se nadam da će onda i oni glasati za moj iako nisam član Odbora za pravosuđe, nažalost, a takođe mislim da konstruktivnost opozicije postoji nezavisno od toga da li se nečiji amandman usvaja ili ne usvaja. Podnela sam čini mi se amandmana. Nijedan nije usvojen, ali ću nastaviti u cilju koji sam već navela, a to je samo konstruktivnost.