Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Andrić

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija

Govori

Nadam se da nisam bio nejasan. Prosto, ta definicija postoji. Tačno je sve što ste rekli, mi se sa tim slažemo. Mislimo da ni koji način ne smemo dopustiti bilo kakvu „rupu“ kroz koju je moguće da se nešto desi. Otuda smo, naravno pre svega proučavanjem tih uporednih rešenja, došli do ove definicije. Ona ne podrazumeva da se bilo šta iz ovog zakona skloni, već samo da se doda jedan deo u osnovnim načelima na samom početku i kasnije, naravno, posledično u svim amandmanima.

Dakle, bilo je dosta polemike ranije o tome, baš konkretno povodom „Ce marketa“, šta se sve broji i na koji način se broji. Jedan deo te sumnje otklanja definicija relevantnog tržišta, ali mi mislimo da mora da postoji i precizniji deo, prosto smo ga preuzeli iz dela zakonodavstva EU; dok budemo diskutovali o samom amandmanu čak mogu reći i odakle, mislim da je reč o definiciji jednog suda koji se bavio jednim procesom po pitanju konkurencije.

Da ne bi bilo nikakve dileme, nesporna je želja (ili bar načelna želja) da se izbori sa monopolima. Naša ideja je da kažemo da su monopoli mnogo izrasli u našem društvu i ta je borba danas nesrazmerno teža nego što je mogla da bude pre dve ili tri godine.

Dakle, mi vidimo danas da je to preduzeće „Delta“, od vica u kome se kaže kako će se zvati Srbija kad se otcepi Kosovo i Metohija, pa zvaće se „Delta“, do realnih problema koji se vide svaki dan, koliko postoji malih i srednjih dobavljača koji zavise od te firme... Vidim da se u ranijim diskusijama govorilo isključivo o nekakvoj ceni ili koristi koju potrošači imaju, ali vi ste profesor i jasno vam je da je problem sa monopolima mnogo kompleksniji.

Dakle, nema konkurencije; taj lanac internih dugovanja, koji je u Srbiji skandalozan, počinje ipak kod monopoliste (po našem mišljenju, monopoliste, tada Komisija nije to utvrdila), dakle, od države, pa dalje preko „Delte“, ali kad ta „Delta“ nije bila zdrava kompanija. Ovo što se dešava danas upravo je posledica tog položaja koji je ta kompanija imala u našem društvu, koji je bio nedefinisan.

Mi smo protiv toga da država dođe u stanje, a to stanje je sve bliže, da se suoči sa tom kompanijom na način kao što se suočila sa BK kompanijom, pa da je razori u roku od sedam dana, da ona ne postoji. Mi smo svesni da država ima tu moć, ali onda ćemo imati problem sa dvadeset i nešto hiljada ljudi koji u toj kompaniji rade i koji nemaju nikakve veze, mislim da 18.000 njih nije nikada videlo Miroslava Miškovića, a kamoli da imaju neke veze; to su normalni ljudi koji rade.

Da ne pričam o brojnim sumnjama zašto naše tržište u tom sistemu velikih lanaca pati zbog toga što je monopolista „Ce market“, koliko je i da li je kompanija odustala od ulaska u novo tržište zato što je to značilo sukob s nekim od najmoćnijih ljudi u Srbiji. Dakle, to su sve posledice.

(Predsednik: Vreme.)

Izvinjavam se, još jednu rečenicu. Nadam se da ćemo popričati i van sale o suštini naših amandmana i siguran sam da nećete imati nikakav problem sa tim.
Neverovatan je moral vladajuće koalicije, na kojem se bazira ceo današnji dan, kada se pokušava da nam se predstavi ovaj zakon kao nekakav napredak, a naročito je neverovatna izjava ovog gospodina koji je bio član svih vlada od 2000. godine do danas.
Vi ste, da vas podsetim, ne lično, nego kao stranka, bili u svim vladama, u svakoj vladi od 2000. godine, do danas. Uvek imate zamerku na onu prošlu. Do sada ste uvek imali nešto da kažete loše o prethodnoj, čime, valjda, pravdate svoj položaj u ovoj. To što vi sada imate te grimase, neće nam pomoći da zaboravimo kako ste, prvo, nezakonito, u naše vreme, postali državni sekretar i narodni poslanik, a prva odluka koju ste doneli bila je da sebi dodelite službeni auto i odete u Novi Pazar, da vas podsetim. Otuda naša sumnja u budžet Sulejmana Ugljanina, to je na bazi iskustva, gospodine, nije na bazi ne znam ni ja kakve naše pretpostavke.
Druga stvar, što se tiče vašeg komentarisanja izbora, vaše je pravo da sudite o našem uspehu kako god hoćete, naše je pravo da učestvujemo, ali mi bar učestvujemo i ne odstupamo od onoga što uvek govorimo, od 5. oktobra 2000, do danas. Nismo jedan dan s Koštunicom, drugi dan s radikalima, odnosno naprednjacima ovde, treći dan nam je opet dobar DS.
Ono što me je podstaklo da se javim, jeste jedna vaša konstatacija, koja toliko govori o vašoj politici da dalje nema potrebe ni komentarisati, a to je da ste vi, koliko je meni poznato, jedini čovek do sada koji je optužio Vladu Zorana Đinđića i Vladu od 2000. do 2003. godine da nije radila na evropeizaciji Srbije. Stvarno vam na tome čestitam. To je verovatno unikatan stav koji imate.
Sada ću s pažnjom saslušati to što još imate da nam kažete, mada mi nije jasno kako dobijate uopšte reč za repliku. To bih molio predsednicu Skupštine da nam objasni. Ako se ne varam, malopre je bila replika na repliku, pa bih samo molio da i mi dobijemo pravo na isti način kako to imaju poslanici vladajuće koalicije.
Molim vas, nemojte to. Dali ste gospodinu reč, kao odgovor Markićeviću. Prvo, ime koje je pomenuo je moje. To je povreda. Trebalo je da ga opomenete ako ste želeli da prekine.
Ali jeste tumačenje mojih reči, po članu 104. Pogrešno se tumači ono što sam rekao. To je osnov za repliku.
Prvo, iznenađujuće je da vi više ne možete da zapamtite ni ono što ste govorili pre pet minuta. Nismo mi nikoga od vas pomenuli. Nama je neprirodno da ministar koji je predstavnik nacionalnih manjina i direktor Kancelarije za održivi razvoj Vlade Republike Srbije nije predlagač ovog zakona i nije danas ovde. To je neprirodno. Ako vi mislite da je prirodno, onda to kažite.
Vi ste, kao reakciju na našu kritiku jedne banalne stvari, Čedomir Jovanović je pričao 20 minuta, a to je bila jedna rečenica, sišli furiozno i nekakav napad tu imali, ne znam čega. U vašem govoru od osam i po minuta, govorili ste osam minuta o nama, a onda, posle pet minuta, rekli da vi nas nikada niste pomenuli.
To je stvarno neverovatno. Ono što smo mi rekli, to je da je nedopustivo da neko bude u svim vladama do sada. Možda vi formalno niste sedeli, gospodine, u Vladi, ali to da se sakrivate iza plašta nacionalnih manjina...
Pa, ako neko podržava svaku akciju ili svaku ideju o zaštiti nacionalnih manjina, to je naša stranka, tako da je besmisleno da se iza toga sakrivate kada polemišete s nama.
Razmislite, ako već nama dajete savet da razmišljamo šta da radimo, kakva vi to prava zastupate kad vas od LDP-a brani Tomislav Nikolić.
Razmislite vi, gospodine, o vašoj poziciji. To možda jeste uspeh za vas, neću da ulazim u to, ali ako redefinišemo svoje pozicije, onda redefinišite i vi vaše. Hvala.
Dobar dan. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, za danas imamo tri pitanja i sva su vezana za tzv. Javni servis, odnosno RTS.
Prvo pitanje je da li su Vlada i nadležno ministarstvo uopšte zainteresovani za ono što se dešava u našim medijima, a pre svega na RTS, koja je jedina televizija koju građani Srbije plaćaju direktno, putem pretplate, i indirektno, jer se finansira iz budžeta. Stoga mislim da postoji velika obaveza Vlade da se bavi izveštajima o načinu trošenja tih sredstava.
Ovo kažem zbog toga što postoji mnogo sumnji i mnogo krivičnih prijava protiv Aleksandra Tijanića, direktora RTS, o načinu na koji on ta sredstva troši. Kasnije ću vam pročitati delove izveštaja revizora o završnom računu koji je gospodin Tijanić podneo.
Drugo pitanje je, takođe vezano za to – zašto Vlada, ne ispunjavajući jednu od svojih osnovnih funkcija, a to je staranje o zaštiti i sprovođenju zakona, ne čini ništa ili šta je namera Vlade da učini da se poštuju Zakon o radiodifuziji i Zakon o javnom informisanju, koje RTS ne poštuje, pre svega rukovodstvo RTS?
Treće pitanje – ako je premijer u svom ekspozeu u maju prošle godine, ili u junu kada je već Vlada nastala, kao jednu od osnovnih odrednica rada Vlade, strategije Vlade, naveo dalju evropeizaciju društva u Srbiji, kako je moguće da mediji ostanu daleko u zapećku te iste evropeizacije i da li to znači da Vlada politički misli da je moguće stvoriti slobodnu i demokratsku zemlju sa ovakvom ustanovom, tzv. Javnim servisom?
Hvala.
Drago mi je da čujem, ali mi je teško da razumem, gospodine premijeru. Pokušaću i da objasnim zašto to kažem, bez i najmanje namere da sa vama polemišem.
Naime, imam u ruci izveštaj Republičke radiodifuzne agencije, koji se zove "RTS kao javni servis – način ispunjavanja zakonskih programskih obaveza". Da bi razumeli, pre svega građani Srbije, ali i narodni poslanici, zašto je rađen, RTS, koji pledira da bude javni servis, ima obavezu da pravi poseban program u odnosu na druge komercijalne televizije. Upravo ta posebnost programa daje mogućnost RTS da se finansira od TV pretplate kao jedina televizija u zemlji. Time on nije konkurentan.
Zbog toga što dobija novac od pretplate i iz budžeta, što je po našem mišljenju pogrešno, RTS ima obavezu proizvodnje obrazovnog programa, dečijeg programa, kulturno-umetničkog programa, specijalizovanih redovnih programa koje prate delatnosti verskih zajednica, specijalizovanih redovnih programa koji prate položaj i neguju kulturni identitet pripadnika nacionalnih manjina, redovnih programa namenjenih nevladinom sektoru, redovnih programa namenjenih hendikepiranim osobama.
Državni organ RRA je posmatrao oba programa RTS mesec dana. Pročitaću vam rezultate. Na prvom programu tih mesec dana nije emitovana nijedna premijerna ili reprizna obrazovna emisija sopstvene produkcije. Nijedna, osim na Drugom kanalu emisija "Verski kalendar" u 05.45 časova ujutru. To je što se tiče obrazovnog programa.
Što se tiče dečijeg programa, na Prvom programu RTS nije emitovana nijedna emisija dečijeg programa sopstvene ili domaćih nezavisnih produkcija. Ovo je direktno kršenje zakona. Radi se o članu 77. i 78. Zakona o radiodifuziji.
Kulturno-umetnički program – mnogo je zamerki u ovom izveštaju; osnovno je da ovih emisija ima malo, da se emituju bez najavnih i odjavnih špica, naslova, da su često prekidane.
Dozvolite da odem i na ostale funkcije. Programi koji prate delatnosti verskih zajednica – na Prvom programu nije emitovana nijedna emisija o aktivnosti verskih zajednica. Programi posvećeni nevladinom sektoru – nijedna emisija nije posvećena programima u nevladinom sektoru.
Programi namenjeni osobama sa posebnim potrebama – nije emitovana, što je najveći skandal, nijedna emisija na Prvom programu. Dokumentarni program se, bez najave špice naziva, emituje u terminima oko jedanaest sati uveče ili šest ujutru.
Dopustite da vam pročitam zaključak, nalazi na strani 24. Apsolutni zaključak je da Prvi program RTS nije ispunio svoje dužnosti kao emitera Javnog servisa ni u jednom segmentu. U tom zaključku se nalaze i mnoge druge zanimljivosti. Dopustite, pošto imamo vremena, da ih podelim sa vama.
Na primer, najviše emisija obrazovno-kulturno-umetničkog karaktera, većina reprezentativnih emisija nezavisnih produkcija, dokumentarnih, naročito dečijeg programa (ovo je posebno podvučeno), dakle od ove bede koja je inače emitovana, emitovalo se u terminu, između dva i osam časova ujutru.
Često se prekidaju emisije koje su specifične za Javni servis zbog početka teniskih mečeva srpskih takmičara, uglavnom bez upozorenja ili najave, ukupno 22 puta za mesec dana. Mnoge serije i redovne emisije, dakle od ovih igranih, emituju se i na Prvom i na Drugom programu istovremeno. Epizode pojedinih serija repriziraju se često u kratkom vremenskom intervalu.
Ovde navode i jedan neverovatan primer, da je neka emisija, izvinjavam se što je ne znam, serijal "Iza naslova", koji ima samo osam epizoda, tih osam epizoda je emitovano 34 puta na Drugom kanalu. Nekad jednom, nekad dva, a nekad čak i četiri puta dnevno. Dakle, 34 puta na Drugom i 33 puta na Prvom kanalu jedna emisija.
Znatan broj emisija nove sopstvene produkcije je potpisan latinicom. To je za ovaj deo Vlade…
(Predsednik: Prošlo je pet minuta. Može se smatrati da ste imali potpitanja i komentare, ali ako niko neće da odgovori, imate pravo na još pet minuta. Hoćete li kasnije, da omogućite i drugima da postave pitanja?)
Dakle, dalje, ocena stanja u radiodifuznoj ustanovi, koju su uradili nezavisni eksperti, sve do jedne su iste primedbe. Ove primedbe se ne odnose na period od kada ste vi, gospodine Cvetkoviću, premijer, nije nikakvo vreme koje ide unazad.
Naravno, tu ima i dosta nepravilnosti. Nepravilnost je npr. da se jedan član Upravnog odbora RTS nalazi na tom mestu, direktno u suprotnosti sa zakonom. On je član Glavnog odbora DS, stranke na vlasti. To je direktno suprotno Zakonu o radiodifuziji. Takođe, otac tog istog člana Upravnog odbora ima produkcijsku kuću koja se zove "Visoki napon", koja emituje kviz, i on prima nekakvu naknadu za učestvovanje u tom kvizu.
Govorim vam samo o kršenju zakona koje se vidi na prvi pogled. U izveštaju nezavisnog revizora, koji je angažovao sam RTS za završni račun...
Drago mi je, gospodine Cvetkoviću, što je vama ovo smešno i vrlo sam zadovoljan zbog toga, ali verujte, i prošli put sam govorio, ako se toliko oslanjate na čoveka koji je bio sluga svima u ovoj državi, mislim da ćete završiti kao i svi oni kojima je on bio sluga. Neki od njih su umrli u Hagu, neki su u izbeglištvu u Moskvi, a neki su danas potpuni autsajderi političkog života u Srbiji.
Gledanost nije sporna, ali gledanost nije cilj Javnom servisu. Javni servis se finansira iz posebnih sredstava upravo da bi bio alternativa komercijalnim sadržajima, da bi pustio ono što je važno za društvo, a što komercijalne televizije nemaju interes da puštaju. Kada uđemo u tu gledanost, videćemo da je većina te gledanosti posledica serije "Bolji život", koja nema nikakve veze s Aleksandrom Tijanićem, ili serije "Srećni ljudi" ili nekih drugih serija ili filma "Titanik", koji nema nikakve veze sa Aleksandrom Tijanićem, osim što predstavlja budućnost njegove sudbine.
Dozvolite mi da se vratim na izveštaj nezavisnog revizora. Taj izveštaj još 31. decembra 2007. godine (vi tada niste bili premijer, ali pretpostavljam da ste upoznati) kaže da je taj završni izveštaj koji je podneo RTS u skladu sa zakonom, ali da predstavlja pravo malo čudo pošto je nezavisnom revizoru nejasno kako RTS kao institucija uopšte može da funkcioniše. Kako je on funkcionisao, saznali smo u 2008. godini (ili je to bila 2007. godina), kada je dobio navodni kredit od 1.400.000.000 od Vlade Srbije. Nas zanima na koji način je taj kredit utrošen.
Mi smo spremni i predaćemo vam celokupnu dokumentaciju o "Evroviziji", o tzv. nezavisnim produkcijama unutar Javnog servisa, o brojnim kršenjima zakona, ali vas molim još jednom da mi odgovorite – zašto Vlada ignoriše ove zahteve koji u javnosti postoje već mesecima i na koji način će Vlada obezbediti funkcionisanje zakona u Srbiji? Hvala.
Hvala. Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, prvo nekoliko reči o ovim izmenama i dopunama Zakona. Bez obzira na želju šefice poslaničke grupe vladajuće većine da nas ubedi, vrlo je jasno šta se desilo. Pored toga što i direktno ometa rad Saveta RRA, ovaj potez na koji se vladajuća većina odlučila ima još nekoliko loših efekata, koji možda na prvi pogled nisu vidljivi.
Prvi je da se i dalje ruši autoritet tzv. nezavisnog tela ili jedne agencije koja je zamišljena kao nezavisno telo vrhunskih autoriteta koji će kroz svoju stručnost i nezavisnost srediti medijski prostor Srbije. Na ovaj način, taj autoritet se dalje ruši. Od samog početka tu agenciju prate, u najmanju ruku, kontroverze, a sigurno i velika medijska buka koja se diže oko svakog poteza. Ovaj način ne pomaže.
Sa druge strane, ova izmena direktno dalje sužava prostor za nezavisnost tog tela. Dakle, da je ovde izmena takva da omogućava da se poslanici Skupštine Srbije izjašnjavaju, ukoliko ima više od dva kandidata, o svim kandidatima... Ovim izmenama i dopunama zakona se daje mogućnost vladajućoj većini da, koliko god ima kandidata, oni odaberu dva, pa se zatim na plenumu Skupštine o ta dva, već odabrana, koja su prošla kroz prvi filter, Skupština dalje izjašnjava. To su neke zamerke.
Međutim, ono što je suština, i to je bilo jasno iz rasprava na Odboru, iz svega onoga što su moje kolege rekle, jeste da nijedan od kandidata nije odgovarao vladajućoj koaliciji. Zbog toga je Odbor, birajući između dva načina na koja će postupiti, odlučio, po mišljenju svih nas, da prekrši zakon, poništi konkurs i da pokrene proceduru izmena i dopuna Zakona.
Znate šta, po našem mišljenju je mnogo logičnije bilo da se, bez obzira na to što ima više kandidata, Skupština u plenumu izjasni o tih nekoliko kandidata, nego da Odbor uzme sebi za pravo, na šta po Zakonu nema nikakvo pravo, da poništi već postojeći konkurs i pokrene proceduru izmene Zakona.
Za razliku od mojih kolega, pošto se ovom temom bavim od 2000. godine, ne mogu da krivim gospođu Kolundžiju, niti bilo kog poslanika vladajuće većine. Radi se o neformalnim grupama koje utiču na medijski prostor Srbije. Znajući to, na vreme smo ih upozorili da prema ovom zakonu ističe mandat članovima Saveta, međutim, ništa nije preduzeto, verovatno da bi se zadržalo postojeće stanje.
Ovaj zakon je, kao što ste sami rekli, dobar povod da se govori o jednoj temi koja je presudna u razvoju demokratije našeg društva. Ta tema može da ima i jedan, da kažem, podnaslov u vidu jedne narodne poslovice, a to je – stari sluga, najbolji sluga.
Podsetiću vas kako je od 5. oktobra, demokratskih promena, a ne puča, funkcionisala stvar sa medijima. Tada je zbog represivnog režima Slobodana Miloševića u Srbiji postojalo preko 300 televizijskih stanica i preko 1.000 radio-stanica. Nijedna nije imala dozvolu. Nije bilo jasno ni kakve dozvole treba da postoje. Među prvim odlukama koje su Zoran Đinđić i njegova vlada doneli bila je smena Upravnog odbora RTS-a i smena direktora. Podsetiću vas, mnogi od vas su i tada bili poslanici, tada je odlučeno da se krene jednim putem koji je suprotan od onoga za koji smo ovde danas čuli da je dobar. Umesto da država upravlja medijima i da Vlada ima odgovornost za to što mediji rade, tada je odlučeno da se krene na formiranje nezavisnog tela koje će urediti tu oblast, kao što je u svim civilizovanim zemljama Evropske unije.
Kao prvi korak, formirana je radna grupa koja je napisala prvi nacrt ovog zakona. S druge strane, Vlada Zorana Đinđića je postavila, sve do jednog, nezavisne intelektualce u Upravni odbor RTS. Tada na čelu Upravnog odbora nije bio partijski poslušnik, nego gospodin Mijač, kao generalni direktor; izabrana je nestranačka i nepartijska ličnost, čak ni bliska nama, to je bio gospodin Aleksandar Crkvenjakov. U isto vreme, paralelno se krenulo u proces reforme tog seta medijskih zakona, formirana je radna grupa itd.
U toku 2003. godine izabran je prvi Savet za radiodifuziju, uz mnogo problema, mnogo opiranja, mnogo medijske buke, a zatim je počeo sunovrat cele te ideje.
Vlada Vojislava Koštunice (danas smo čuli da shvataju da je to bila greška) iskoristila je martovsko nasilje, 17. marta, da postavi bivšeg ministra JUL-a Aleksandra Tijanića, svačijeg slugu, na mesto direktora RTS-a, u tom trenutku direktno rušeći Zakon o radiodifuziji. On je postavljen prvi put na tu funkciju Zakonom o javnim preduzećima, ako se ne varam. Tada je prekršen zakon i od tada do danas taj čovek, koji je sluga svih režima, koji je jedno od najvećih zala Srbije u medijskoj sferi, vedri i oblači medijskom scenom Srbije.
Umesto da ga kasnije Vlada, koju je većinom činila Demokratska stranka, kazni, na primer, zbog teksta "Ukoliko Đinđić preživi, Srbija neće"... To je napisao, taj tekst sa tim naslovom napisao je ratni zločinac i huškač Aleksandar Tijanić, sluga svih režima. Umesto da ga smeni odmah po dolasku na vlast, pošto je procedurom u kojoj je izabran prekršen zakon, on dobija podršku Demokratske stranke.
Danas Demokratska stranka u njemu vidi svog saradnika. Zahvaljujući podršci vladajuće većine, on opstaje na mestu generalnog direktora Radio-televizije Srbije, pri čemu na svaki mogući način radi protiv Zakona o radiodifuziji.
Nema govora o tome da je RTS javni servis. Javni servis mora da ima dve osnovne funkcije. Prva je da se ne finansira iz budžeta, zbog toga je uvedena pretplata, da ne bi ministar finansija imao uticaj na rad RTS-a. Gospodo, zbog toga je uvedena pretplata. Danas se, već četvrtu godinu zaredom, RTS finansira paralelno iz budžeta i plus dobija pretplatu.
Dokaz da tog čoveka, slugu svakog režima, Aleksandra Tijanića zanima samo novac jeste njegovo zanemarivanje svih funkcija javnog servisa, o čemu postoje redovni izveštaji Republičke radiodifuzne agencije koji su dostupni kako meni, tako i svima vama, u kojima se tvrdi da od devet osnovnih funkcija koje je javni servis trebalo da ispuni on do sada nije ispunio nijednu. To je osnov za smenu sluge svakog režima, Aleksandra Tijanića. Umesto toga…
(Predsednik: Vreme.)
Izvinjavam se, ako mogu još jednu rečenicu, ako nije problem?
(Predsednik: Možete, naravno, još jednu.)
Umesto toga, on i danas utiče na rad parlamenta. On određuje do kada će se prenositi Skupština, kada neće, da li su poslanici pristojni ili nisu, čovek koji u svojoj kancelariji umesto ogledala ima glavu nilskog konja. Eto, toliko o tome i mislim da je to tema o kojoj danas treba da pričamo, a ne ova dva člana Republičke radiodifuzne agencije. Hvala.
Po Poslovniku je ovo pogrešno tumačenje, nisam siguran i izvinjavam se, ali mislim da je to član 104. Poslovnika. Samo jednu stvar gospođo Kolundžija – nisu to naši stavovi, to je važna razlika.
Dakle, nije to naš stav o tome da li je to javni servis ili ne. Ja ću vam ponovo reći, postoji redovan izveštaj koji RRA radi, koji se tiče svih aspekata rada medijske sfere u Srbiji, a jedan od njih je javni servis. Mesecima ti izveštaji ukazuju na to da javni servis ne ispunjava nijednu od devet osnovnih funkcija.
Ako vi ne možete da utičete na to, evo, pokrenite kampanju da utičemo na slugu svačijeg režima Aleksandra Tijanića i da tražimo od njega da podnese ostavku. Ja ću vam pružiti podršku, bez obzira na to ko će biti sledeći. Pokrenite proceduru za preispitivanje odgovornosti u tome; pokrenite budžetsku inspekciju da utvrdi trošenje novca za Evroviziju koja je organizovana u Beogradu, pokrenite te stvari.
To nije čovek koga zanima politika, to je čovek koji je od Bogoljuba Karića dobio novi džip i već sutradan ga je izdao. Dakle, to je čovek koga zanima isključivo novac. Zbog toga su manipulacije razlog zbog koga je on tu. S jedne strane, on odgovara svakoj vladajućoj većini zato što ga politika ne zanima i on služi svakom režimu sa podjednakom voljom. U jednom trenutku mu ubiju najboljeg prijatelja Ćuruviju, a u sledećem on potpisuje knjigu Mire Marković. Onda pljuje Đinđića najstrašnije na svetu, posle smrti ga brani. Onda sada pljuje Koštunicu, iako jeste zbog Koštunice ono što jeste danas. Dakle, to je čovek koga samo novac i manipulacije tim serijama zanimaju, dakle, samo novac i manipulacije.
Pokrenite bilo kakvu proceduru. Pošaljite bilo kakvu inspekciju i videćete da je sve ovo što mi pričamo tačno. Ako to nije put, postoji drugi put. To su izveštaji RRA o ispunjenju funkcija. Prosto, to je tako.
On je najvažnija smetnja. Ovaj zakon koji danas usvajamo tog čoveka će održati na tom mestu još najmanje šest meseci; ove izmene Zakona, pokretanje procedure, menjanje. Ta Republička radiodifuzna agencija, svi se slažu da ima puno problema u svom radu, nije savršena, ali nije problem u njoj, već je problem u vladajućoj većini koja joj ne ostavlja prostor – ni u vreme kada je formirana, ni u vreme Vlade Vojislava Koštunice, jedne i druge, ni danas. Nemojte, ti ljudi se možda i trude da rade najbolje što mogu, ali oni nemaju prostora zbog ovakvih stvari. Svakom od njih je vrlo jasno da ne mogu raditi ono što misle da treba, nego moraju da traže mišljenje. Kada već traže mišljenje, mi od vas tražimo – dajte mišljenje da smene Aleksandra Tijanića. Eto, učinite bar nešto dobro za ovu zemlju.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, moram da kažem da je i nas začudilo što se ovaj zakon našao na dnevnom redu. Naravno, mi podržavamo ideju da se u ovoj skupštini diskutuje na pravi način o onome što je, verovatno, bila potreba predlagača ovog zakona, a koju mi, nažalost, nismo uspeli u punoj meri da prepoznamo.
Dozvolite mi, na početku, da kažem i da odgovorim na dva pitanja koja su se nametnula u diskusiji, a to je da li postoji potreba za ovakvim zakonom i zašto sada usvajamo taj zakon.
Mislim da je potpuno jasno da potreba za usvajanjem jednog ovakvog zakona postoji, iako je deo koji je regulisan ovim zakonom već regulisan Zakonom o prekršajima, a drugi deo je regulisan Zakonom protiv
diskriminacije i celokupno postojeće zakonodavstvo, ili pravni okvir, nije sprečilo te organizacije i te grupe ljudi da to i dalje rade.
Oni argumenti koji su se čuli, a to je da li tako nešto u Srbiji postoji, mislim da ne treba da budu predmet diskusije. Svi smo bili svedoci prošle nedelje kada je država Italija isporučila čoveka koji sam sebe zove ''Firer'', ne ostavljajući ni najmanje mesta za to da mislimo na kakvog to vođu misli. Svi smo svedoci grupa ljudi koji proslavljaju Hitlerov rođendan, koji pokušavaju da zakazuju skupove na taj datum. To je policija, s više ili manje uspeha, sprečila.
Potreba za ovim zakonom je mnogo dublja. Ovo su samo nekakve manifestacije toga. Iz mog ugla, ugla poslanika LDP-a, Srbina po nacionalnosti, fašizam je i klicanje parola: "nož, žica, Srebrenica" u Srbiji, "Ubij, ubij Srbina'', u Hrvatskoj, u Sarajevu – "Ubij, zakolji, da Srbin ne postoji".
Mi smo društvo koje je izašlo iz jednog katastrofalnog perioda. Na prostorima bivše Jugoslavije, 90-tih godina, vođeni su krvavi ratovi, ne možda po broju žrtava, ali po delima koja su u ime nekakvih naroda činjeni.
Nijedan od naroda bivše Jugoslavije nije se jasno ogradio od onih zločinaca koji su ta dela činili u ime tih naroda. Mislim da je ta potreba, koju ne vidimo u ovom zakonu, osim u članu 4, ali nevešto, mnogo veća od potrebe suzbijanja fašizma, fašizam koji je kao pojam, verovatno, prestao da postoji nakon Drugog svetskog rata. On nije strašan po tom pojmu, on je strašan po posledicama koje ostavlja.
Mislim da se mi u Srbiji moramo boriti upravo protiv ovih stvari koje sam naveo, da svako ima pravo da nosi bilo gde majicu "ja sam Srbin", ali niko nema pravo da viče "ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji", niko nema pravo da viče "nož, žica, Srebrenica", niko nema pravo da preuzima na sebe odbranu tih stravičnih dela koja su činjena u ime Srbije. Mi smo poslanici Srbije i mi se moramo, prvo, brinuti o zločinima koji su činjeni u ime Srbije, da bi nam to dalo pravo da ostvarimo i pravo onih naših sunarodnika koji su, takođe, bili žrtve 90-tih godina. Sve dok tu ne uspemo, ne dozvolimo nikom da poistoveti ulogu i odgovornost zločinca i žrtve, ne dozvolimo, pa makar i po zakonu, da se taj stravičan zločin u Srebrenici može opravdavati prethodnim zločinom u Bratuncu, pošto su i jedno i drugo zločini.
Jedan zločin ne može opravdavati drugi. Niko nema pravo to da radi, a naročito nemamo pravo mi, u ime većinskog naroda u Srbiji. I sve dok ta linija ne bude postojala, što je prioritet Srbije, Srbija se neće pokrenuti dalje. Neće. To je ujedno i odgovor na pitanje – zašto sada, dok je kriza, dok ljudi štrajkuju, zašto sada Skupština Srbije treba da raspravlja o ovome? Treba da raspravlja zato što je normalan i bogat život građana posledica jednog normalnog sistema vrednosti, svake normalne države koja funkcioniše, koja poštuje svoje civilizacijske, moralne, etičke norme. Jedna od tih normi su ljudska prava i iskren odnos prema prošlosti, druga – slobodno tržište itd. Tek onda će građani normalno živeti, ali ne tako što će Skupština čekati Mlađana Dinkića da reši problem malih privrednika. To nije tačno. Uloga Skupštine je da izgradi sistem vrednosti i organizuje ovo društvo tako da svako može od svoga rada da živi. Jedan od preduslova je i ovakav zakon.
S te strane, nedvosmislena je podrška LDP-a. Naš problem s ovim tekstom zakona je što u njemu ne prepoznajemo ozbiljnost vladajuće većine da to i uradi. Molim vas, pored skandaloznih grešaka, kao što je ime nepostojećeg suda u članu 4, ime tog suda nije ovo koje ste pomenuli, do nedopustive slobode tumačenja toga da je namera zakona da brani nekoga, ili da sprečava odbranu nekoga ko je samo osuđen, ko je samo optužen.
Izvinjavam se, pa valjda je suština da se ovakav jedan zakon, koji jeste načelan i deklarativan, obračunava sa delima za koja se sudi tamo, a posredno, ili indirektno, i sa licima koja su ta dela učinila! Suština je u delima, suština je u Srebrenici, sa strane Srbije, još jedanput ponavljam. S druge strane, u odnosu vladajuće većine ne možemo da prepoznamo tu ozbiljnost. To je, zašto da ne pomenem, SPS, koji je danas diskutovao i žalio se zašto je ovo na dnevnom redu, kada je ne znam ni ja šta.
Pa, vi ste glasali, gospodo, za taj dnevni red. Niko iz opozicije nije glasao. Glasali ste, zašto se sada čudite? Ovaj zakon i ova cela sednica je zakazana na čudan način. Proverio sam da nije možda reč o grešci, ali sve konsultacije su, od poslednjih, održanih u Skupštini Srbije, bile oko teme da li da Skupština radi na Đurđevdan ili ne. To je bilo pre mesec dana. Od tada nijedna.
Ovaj zakon se nalazi u proceduri od 10. oktobra 2008. godine, ovaj predlog zakona, izvinjavam se. Da li je bilo moguće da ga promenimo amandmanima, s tim amandmanima bi se složili i predlagači? Nije bilo moguće. Skupština je zakazana u utorak, u utorak u ponoć je bio krajnji rok za podnošenje amandmana. Naša poslanička grupa je stigla da se bavi samo zakonom o bezbednosti u saobraćaju. Prinuđeni smo da se bavimo tekstom s kojim se ne slažemo, koji je prepun rupa, propusta, nedorečenosti, slobode za ministra unutrašnjih poslova, cenili ga ili ne, da on odlučuje o tome da li je…
Evo, dopustite samo najradikalniji primer, dakle, član 5. kaže: ''Manifestacije i okupljanja gde se izražava neko suprotno mišljenje prema licima drugačijeg političkog opredeljenja".
Pa, da li je miting LDP-a, na kome pričamo negativno, na primer, o SNS-u, fašizam? O tome će da ceni Ivica Dačić.
Malo je ozbiljnosti u ovom tekstu. Nadam se da to nije odnos prema ovoj temi, koja je, svakako, važna. Kao što je predstavnik naše poslaničke grupe rekao, sačekaćemo da nadležni odbori izmene ovaj tekst, između ostalog, da izmene i reč: "nacionalističke" u: "nacističke", ako je to bila namera, i ostale stvari da isprave. Tada ćemo reći da li smo spremni da ga podržimo ili ne.
Nažalost, mislim da su naše primedbe na neke članove i suštinske. Nisu samo primedbe redakcijske prirode. Objasnio sam zašto nismo imali vremena da utičemo na ovaj tekst, da on bude prihvatljiv široj grupi poslanika. Eto, toliko. Hvala.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovana ministarko, nažalost iako smo svi u ovoj skupštini željno očekivali ovu raspravu o dugo najavljivanom Vladinom paketu mera, ta se rasprava pretvorila u jedno tehničko objašnjenje koje je diktirano stavom Vlade, pre svega činjenicom da ne prisustvuje premijer ovoj sednici parlamenta, iako je to bilo najavljeno.
Očekivali smo da popričamo i o jednoj političkoj viziji Vlade, odnosno načinu na koji Vlada misli da prevaziđe ovu krizu, koja u suštini jeste ekonomska, ali se nažalost prenela i na sve ostale sfere našeg društva.
Kažem nažalost, to je jedna stvar, i nažalost ono što je odmah vidljivo, to je druga stvar koja je donekle jasna iz ove prve, to je da je Vlada imala dve mogućnosti da se obrati problemima koji su nastali iz krize u kojoj se nalazimo. Jedna je iz pozicije države, odnosno same Vlade, na koju se Vlada i odlučila, i druga pozicija, koja je po našem mišljenju bila mnogo potrebnija, to je iz pozicije građana ovog društva. To je osnovni razlog i razlika u konceptu koji imamo.
Nažalost, mislim da vi niste adresa. Vama hvala što ste došli danas i na neki način preuzeli odgovornost i za efekte ovog paketa mera u koje sumnjamo, ali hvala što ste bar vi preuzeli odgovornost i došli, međutim, ono o čemu ću govoriti nema neke veze sa onim o čemu ste govorili u referatu.
Naime, pokušaću da vratim ono o čemu je govorio predsednik naše poslaničke grupe. U svakoj krizi jednako važna stvar za konkretan plan je i nekakav utisak koji onaj ko taj plan pokušava da sprovede pokušava da ostavlja. Dakle, pitanje je legitimiteta, autoriteta onoga ko taj plan pokušava da ostvari i to je nešto o čemu je predsednik naše stranke i šef našeg poslaničkog kluba govorio, ali na koji nismo dobili odgovor. To je najveći problem ove vlade. U ove mere ne veruje niko, čak ni šefovi poslaničkih grupa koji čine većinu.
U rezultate ovih mera ne veruje niko, ni u ovoj sali, ni van nje. One su nedovoljne, one su zakasnele, bazirane su na parametrima koji su u ovom trenutku već prevaziđeni. Govorim o mišljenju čak i poslanika vladajuće većine.
Ono što po našem mišljenju, ako je već, a dozvolićete da se složim sa vama u najmanje dve stvari, jedna je izrečena, to je da kriza postoji i druga je neizrečena, a to je da država ide ka ambisu. Ona je neizrečena, ali je jasna iz načina na koji ste govorili o statističkim podacima, upoređujući ovu godinu sa prošlom ili sa nekoliko prethodnih.
Dozvolite, ako je ta kriza toliko duboka, onda se te mere ili rešenje koje Vlada nudi ne može svesti samo na ovo rešenje koje ste ponudili danas nama ovde.
Dakle, ako je ta kriza duboka, a mi kažemo da jeste, gde je ta reorganizacija upravljanja društvom koja je suštinski potrebna.
Čak je i nekoliko poslanika vladajuće koalicije pomenulo, pa između ostalog i većinu u Vladi. To je ismejano kao koncept koji možda nije toliko važan. Dozvolite da vam kažem da je važan.
Jedno Ministarstvo vera po rebalansu budžeta koštaće građane naše države 748 miliona dinara. To je samo milion dinara manje nego cela Skupština Srbije za godinu dana. Čemu služi to ministarstvo u periodu krize?
Ako smo se složili da je danas situacija drastično drugačija nego pre godinu dana, zašto vladajuća većina odnosno Vlada Srbije nije preduzela i onaj korak koji je najpotrebniji i najodgovorniji, prvo reformisala samu sebe i time pokazala da će biti dovoljno efikasno usmerena, koncentrisana na rešavanje problema koje kriza donosi.
Ta suština ovde fali. Zbog toga smo rekli da je mnogo važno bilo danas da dođe premijer na ovu sednicu i da pokaže da Vlada razmišlja i u tom pravcu. Nažalost, to je potvrdilo da je Vlada u isto vreme vodeći računa o krizi, što ne sporimo, čim raspravljamo o paketu mera, ali više ili isto vodilo računa i o tome kako da samu sebe sačuva, kako da se te pozicije u okviru Vlade sačuvaju, kako da se ne rasturi jedna koalicija koja je napravljena kada od krize nije bilo ni naznake, u maju prošle godine.
Dozvolićete samo još jednu temu jako kratku. Druga stvar koju najviše zameramo, to je nedostatak podsticajnih mera, bilo kakvih. Njih ne vidim. Kada se govori u ovom parlamentu o privredi, jasno je iz izlaganja ljudi da se govori samo o velikim firmama, kao što su neke državne firme ili velika javna preduzeća, ali nigde nema reči o onome što nosi razvoj svake zemlje u tranziciji. To su mala i srednja preduzeća.
To su činjenice koje nismo čuli danas ni od ministarke, ali se mogu svaki dan videti u medijima, koliko je danas tih malih i srednjih preduzeća manje nego početkom ove godine, koliko ih je manje danas nego prošle nedelje. To su preduzeća koja će doneti nova radna mesta. To je novi izraz koji se koristi, ili sačuvati neka stara, ali i o ovim merama, sa jedne strane, i nedavanjem nikakvog odgovora na probleme tih ljudi, preduzetnika, guraju se u sivu zonu, u kojoj su i navikli da rade tokom celih devedesetih godina, ukoliko su nešto mogli i da rade.
Zašto danas nema tog čuvenog rešenja problema koji oni svi imaju. To je naplata poreza na dodatu vrednost unapred. Zašto se i na taj način buši?
Dakle, svi su oni prinuđeni da kreditiraju državu svojim poslovanjem. To ne ostaje bez posledica. To znači da se oni koji nisu sposobni da to izdrže, a takvih je većina, gase, čak brišu iz registra.
Gde je oslobađanje ili skidanje dela odgovornosti na porez ili obaveza na porez i doprinose koje oni plaćaju na zaposlene radnike, pa danas niko od njih ne priznaje ono što je realnost, a to je koliko radnika ima i kolike su plate, kolike plate plaćaju.
Ovim merama oni nisu obuhvaćeni. Oni kredite više ne mogu da dobiju zato što su skupi. Njima njihovi poverioci ne plaćaju. Oni kreditiraju državu kroz plaćanje poreza na dodatu vrednost i velikim nametima po osnovu poreza i doprinosa i normalno je da nestaju.
Toga svega u ovom paketu mera nema. Nema čak ni rasprave o tome. Zbog toga sam rekao da su ove mere kratkoročne i one će možda dati neki rezultat u danima koji dolaze, ali već za mesec-dva ili tri će ova zemlja biti u mnogo lošijoj situaciji nego što je to danas, i to ne samo zbog svetske ekonomske krize, već u jednom dobrom delu i zbog ovih mera, koje sa jedne strane samo uzimaju, a sa druge strane ništa ne daju nikom. Hvala.
Javio sam se zato što sam pomenut, naravno. I dalje tvrdim da je reč o zloupotrebi od strane ministra, a sada ću pokušati da objasnim i kako, i na šta će ličiti ti koji će u ime tog ministarstva nama da pregledaju programe. Tako će onaj ko kritikuje zakon biti danas na naslovnoj strani mafijaških novina "Pres" i njegova slika će se, kao poternica, svuda naći, a oni koji isto to rade, a članovi su vladajuće koalicije i ćute, o njima će i ministar ćutati. Zato sam burno reagovao i zato sam se drao sa svog mesta, iako na to nemam pravo, i provocirao vas da mi izreknete opomenu.
To nije urađeno jedanput. Ministar je to u roku od nekoliko minuta uradio tri puta, jasno optužujući gospodina Koraća verovatno kao glavnog krivca za krizu i za propast društva koja nam se dešava.
Namera je jasna i mi postavljamo pitanje razloga donošenja ovog zakona, iz vrlo jasne namere. Dakle, ministar je na izvestan način slep i poslušan u ostvarivanju ideje Borisa Tadića, po kojoj u Srbiji moraju postojati dve stranke, pa kada to nije moguće na izborima, onda ćemo prvo promeniti zakon o strankama, pa zakon o izborima, pa zakon o republičkoj komisiji i možete odmah da donesete zakon po kojem postoje stranke Tadića i Vučića. Nema potrebe da o bilo čemu razgovaramo. Da li je to krajnji cilj? Sve što radite ide u tom pravcu. Možda je za zemlju i bolje da bude manje stranaka, ali o tome će odlučiti građani. U zemljama koje imaju dve stranke o tome nisu odlučivale vladajuće stranke, nego je to rezultat decenijskog razvoja ili stotina godina demokratije. Ne može se to donositi restriktivnim zakonima.
Naravno, još jedanput upozoravam, gospođo predsedavajuća, stvarno mislim da je reč o zloupotrebi. Ukoliko postoji nešto što je prof. Korać radio protivno zakonu, onda to treba da se rešava na način kako se rešava, ali gospodin Žarko Korać funkcioniše po zakonu koji je predložio ovaj ministar, u Skupštini u kojoj većinu ima većina koja je izabrala ovog ministra i, na kraju, koristi istu stvar koju koristi bar još deset stranaka iz koalicije gospodina ministra. Označavanje Žarka Koraća kao krivca je progon, a ministar na to nema pravo i to je kršenje Poslovnika.
Poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, bez sumnje je reč o najvažnijem zakonu koji Skupština u ovom sazivu usvaja. To pokazuje i ponašanje svih poslaničkih grupa i pokazuje žestina s kojom se polemike vode. Mnogo je stvari koje se mogu reći o ovom zakonu, ali većinu smo već čuli, tako da mi dopustite da dam jedan novi ugao oko najvažnijih pitanja koja su se otvorila.
Naime, sigurno da je najspornije pitanje prava iskazivanja seksualne opredeljenosti. Koliko god želeli da to zanemarimo, diskusija pokazuje da je to i najbolnije pitanje u ovom trenutku, bar u ovom parlamentu.
Pored mnogo stvari koje su moje kolege prethodno rekle, u kojima jasno izražavamo stav LDP da je to što neko pokazuje ljubav dozvoljeno i da mislimo da to ni na koji način ne treba sprečavati, dozvolite mi da upotrebim još jedan argument koji se ovako čuo, a mislim da je jako važan, iz čega ću nešto drugo reći.
Naime, član 20. Ustava, protiv koga je jedino u ovom sazivu LDP bila, kaže da se dostignuti nivo ljudskih i manjinskih prava ne može smanjivati. Sa time ćete se svi složiti.
Zakon o javnom informisanju, 22. april 2003. godine, "zabranjeno je objavljivanje ideja, informacija, mišljenja zbog pripadanja nekoj rasi, veri, naciji ili zbog njihove seksualne opredeljenosti". Vlada Vojislava Koštunice, ministar iz stranke Vojislava Koštunice, 15. mart 2005. godine, Zakon o radu, član 1: "Zabranjena je posredna i neposredna diskriminacija lica koja traže zaposlenje, s obzirom na pol, rođenje itd."... seksualno opredeljenje".
Avgust 30, Zakon o visokom obrazovanju, premijer Vojislav Koštunica, ministar iz stranke Vojislava Koštunice, "pravo na visoko obrazovanje imaju sva lica uz prethodno stečeno srednje obrazovanje, bez obzira na rasu, boju, seksualnu orijentaciju", itd.
To je pravo već dostignuto i ovde govorimo o krovnom zakonu koji samo uopštava sve pojedinačne diskriminacije i uvodi alate kako bi se ta diskriminacija sprečavala, odnosno kažnjavala.
Ono što sam hteo da kažem, to je da je odnos prema ovom zakonu i ono o čemu se već govori - lažno je podmetnuta tema prava homoseksualaca. Suština je u tome da ovo jeste evropski zakon i prvi politički evropski zakon koji se u ovom parlamentu usvaja. Odnos prema ovom zakonu je odnos prema procesu evropskih integracija.
Ako tako pogledamo, biće nam jasno zašto, kako i ko ovaj zakon napada. Naravno, duboko sam siguran da će ovaj zakon biti usvojen i nemam nikakve sumnje oko toga, a i vreme je da ovaj zakon bude usvojen.
Ono što je mnogo važnije u ovom trenutku da kažem, to je da su u pravu kolege iz SRS, i način na koji će ovaj zakon biti usvojen će duboko odrediti način na koji će on biti sprovođen. Otuda smo mi predložili da se ne sme prilikom usvajanja zakona protiv diskriminacije nijednom poslaniku uskratiti pravo da odbrani svoj amandman na način na koji misli da treba.
Najmanje se slaže, od svih poslaničkih grupa, poslanička grupa LDP sa stavovima SRS, ali ako se njima sada oduzme pravo da odbrane ili da se potrude da objasne svaki svoj amandman, senka na ovaj zakon će biti bačena tako da njegovo sprovođenje neće biti moguće.
Zbog toga još jedanput molim većinu da usvoji naš predlog, zakaže konsultacije i da se šefovi poslaničkih grupa dogovori o načinu na koji će biti omogućena rasprava, koja će omogućiti svima nama da pokažemo da borba protiv diskriminacije počinje iz ovog parlamenta, a da će se iz ovog parlamenta dalje proširiti na celo naše društvo, za šta mislim da je deklarativno, ako ne iskreno, cilj svakog od poslanika ili je bio u dosadašnjoj raspravi.
Poštovana, poštovane kolege poslanici, prvo bih želeo da iznesem jednu primedbu na sam način ovakvog rada. Gospođo predsednice, stvarno nije u redu da se iz vladajuće koalicije javljaju, kao za ona poslanička pitanja, i prvo postavljaju pitanja jedni drugima u koaliciji. Nije ovaj institut poslaničkog pitanja namenjen, recimo, da izađem ja, pa postavim pitanje gospodinu Žarku Koraću. Ovo je valjda institut koji omogućava opoziciji i poslanicima da postavljaju pitanja.

Moje pitanje ide na dve adrese, jedna je, gospođo Dejanović, vaša, a druga je premijera Cvetkovića ili bilo kome iz Vlade. Pitanje je jednostavno – šta se desilo sinoć, pa je zakon o borbi protiv diskriminacije povučen? Osam godina traje javna rasprava. O ovoj poslednjoj verziji zakona se dve godine diskutuje u svim mogućim i nemogućim institucijama i forumima. Kakva je to sila?

Juče su pre podne skupštinski odbori većinom usvojili tekst zakona, uz izdvojeno mišljenje SRS, skoro jednoglasno. Šta se to desilo sinoć, pa je ovaj zakon povučen iz procedure? Koja je to sila u ovoj državi veća od Vlade Srbije, od Skupštine Srbije? Dobili smo papir kojim nas neko obaveštava da je povučen zakon, ali nema nijedan razlog. Ne postoji nijedan razlog zbog koga se taj zakon povlači.

Verujem da ste vi spremni da kao noj gurnete glavu u pesak i pustite da ovo prođe, ali ovo je udar na pravnu državu. Vlada je ovaj zakon usvojila, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava ovaj zakon brani, brani ga i sinoć u vestima, sve poslaničke grupe su se izjasnile i sve su "za".

Ko je taj ko ima tu moć? Odakle je ta moć? Dužni ste da odgovorite na to pitanje. Da li je zvao Pahomije? Ko je zvao? Sa kojim razlogom vi puštate da se širi homofobičnost? Preko te homofobičnosti se sada minira zakon. Ovaj zakon je osnovni zakon u evropskim integracijama. To vam govorimo već dve godine. Pravo jednakosti je osnovni temelj Evropske unije. Da li vi nemate snage da to izglasate? Da li je SPC protiv toga? Nemojte se ponašati na srednjevekovni način.

Vi ste bili dužni prvi da izađete i da kažete šta se desilo, a ne da nam šaljete obrazloženje u kome ima više nekih zavodnih brojeva, nego objašnjenja. Da li je pravna država prestala da postoji? O čemu ćemo mi danas diskutovati ovde? Da li treba da diskutujemo na način da ne povredimo osećanja Srpske pravoslavne crkve, Katoličke crkve ili Jevrejske zajednice, onih koji su zajedno srušili ovaj zakon? Da li treba da pazimo da predloge zakona formiramo u skladu sa njihovim mišljenjem? Ako to hoćete, to se ne zove demokratija, to se zove džamahirija. Takav sistem postoji. Ako ga uvodite, recite nam. Na izborima se kandidujte sa tom temom, pa pobedite na izborima, pa uvedite taj sistem. Nemojte ga uvlačiti telefonskim pozivima noću, kada Skupština utvrdi taj predlog, kada Vlada utvrdi, kada se svi odbori izjasne. Sada ste došli, kao, nema nikakve veze.

Izađe član manjinske partije i pita – kada će zakon o Vojvodini? Zovite telefonom, pa pitajte! Ovo je jedina tema za danas.

Koja je to sila u državi koja je važnija i od Vlade i od Skupštine i koji su to motivi te sile i da li ovaj parlament ima razloga više da postoji, ili će zakone i odluke donositi u telefonskim razgovorima predsednik države sa Pahomijem? Izađite i recite nam to. (Aplauz.)
Poštovani narodni poslanici, poštovano predsedništvo, teško je početi posle svega što se desilo od juče do danas i teško je ceniti nameru Vlade da stavi ove zakone na dnevni red, kao i način na koji rasprava o ovom dnevnom redu teče.
Dakle, posle niza sugestija, konačno je zakazana sednica Skupštine na kojoj treba da se raspravlja o zakonima potrebnim za stavljanje Srbije na tzv. belu šengen listu, iako mi ne vidimo nijedan razlog zašto ta sednica nije zakazana bar od 1. januara do danas.
Taj proces evropskih integracija i uopšte proces stavljanja Srbije na tu čuvenu belu šengen listu, već duže vreme pretvorio se, u stvari, samo u to izbegavanje odgovornosti i prenošenja krivice među različitim organima ove države ili među različitim institucijama. Pre svega, u ovoj raspravi smo videli mogućnost da raspravljamo o celokupnom tom procesu evropskih integracija i mislimo da je ova rasprava način da se ovde govori o tome ili je bilo zamišljeno, da se tako izrazim, da ova sednica bude sednica o beloj šengen listi i ona je trebalo na dnevnom redu da ima dva, manje ili više, tehnička zakona i jedan čisto politički zakon. Ta dva tehnička zakona su i ostala na dnevnom redu i ona se nalaze u raspravi, a ovaj politički je i dalje bez valjanog, normalnog objašnjenja skinut sa dnevnog reda.
Prvo da kažemo nekoliko reči o ta dva, po našem mišljenju, više tehnička nego politička zakona. Zakon o sprečavanju pranja novca i borbi protiv terorizma nalazi se u proceduri u Skupštini Srbije, ako se ne varam od septembra prošle godine. Tada je jedan talas donošenja zakona potrebnih za ukidanje viza ili za liberalizaciju viznog režima Srbije, donesen. Podsetiću vas, to je većina zakona koje je Skupština Srbije imala obavezu da donese.
Tada je, neposredno pre sednice, skinut sa dnevnog reda zakon o sprečavanju pranja novca i borbi protiv terorizma. Nekoliko puta na Odboru za evropske integracije smo pokušali da saznamo zašto je to urađeno. Na kraju, negde u decembru, o tome postoje beleške, ministar ili potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije Božidar Đelić, obavestio je Odbor za evropske integracije da taj zakon nije gotov, da je on samo pro forme poslat u Skupštinu, da bi Skupština bila odgovorna za njegovo donošenje, a da se spremaju nekakve izmene tog zakona koje će ga učiniti prihvatljivijim za Vladu Srbije. Do današnjeg dana nikakve izmene tog zakona nisu podnete.
Nisam siguran da li je rad na tim izmenama preduzet kroz amandmane vladajuće većine, nisam video da su amandmani podneti, ali ostao je jedan gorak ukus i to dokazuje ono što sam rekao na početku.
Dakle, proces evropskih integracija u našoj zemlji se sveo, manje ili više na izbegavanje odgovornosti. Sednice Odbora za evropske integracije su u poslednjih nekoliko meseci pretvorene u svađu između poslanika, sa jedne strane, bez obzira kojoj poslaničkoj grupi pripadaju, i predstavnika Vlade, oko toga ko je odgovoran zašto se zakoni ne usvajaju.
Kroz jednu dosta intenzivnu kampanju predstavljena je borba jedne opozicione poslaničke grupe, za nešto što oni misle da su njihova prava, kao razlog za prestanak ili potpuno stagniranje procesa evropskih integracija u društvu. Mi smo otpočetka rekli da je to za nas neprihvatljivo. Odgovornost za funkcionisanje države, pa i u tom procesu, ima vladajuća većina.
Onda je izmišljeno da je ta promena Poslovnika, u stvari, način ili alat da se ubrza nešto što je, po nama, normalno i što mora biti brže, ali je odbijen predlog LDP po kojem se usvajanje tzv. evropskih zakona stavlja na posebnu traku, tzv. brzu traku i po kojom će njihovo usvajanje biti moguće, da kažem, po mnogo bržoj proceduri. Tada je to odbijeno, i razlozi koje smo mogli uzeti u obzir, da to nije pravno razrađeno do kraja i, sa druge strane je rečeno da je to suštinska promena Poslovnika koja u ovom trenutku nije moguća, odnosno da se na njoj radi. Spremni smo da sačekamo i da vidimo kada će se taj proces završiti.
Sada bih se vratio na ono što je, svakako, tema. Dakle, za stavljanje Srbije na belu šengen listu ili za liberalizaciju viznog režima, na kojoj se nalaze, osim Srbije, Makedonije, Albanije i Bosne, koja je pod posebnim režimom, sve zemlje u Evropi, napravljena je tzv. mapa puta. Jedan marketinški potez, koji je tadašnji potpredsednik Vlade Božidar Đelić, nesuđeni kandidat za premijera, dogovorio u noć pred izbore, ako se ne varam, drugog kruga predsedničkih izbora u kojem su se borili Boris Tadić i predsednički kandidat tada SRS Tomislav Nikolić. To je najavljeno na velika zvona i usaglašen je jedan papir po kome je jasno šta Srbija mora da uradi da bi dospela na tu čuvenu belu šengen listu. Podsetiću vas da je to bilo pre tačno godinu dana.
Ono što nas i danas zanima, koji su razlozi zbog kojih nešto što je jasno i deklarativno navedeno nije do današnjeg dana usvojeno i urađeno? Mi smo spremni, pošto smo deo Narodne skupštine, da prihvatimo odgovornost za rad u Skupštini, ali tu se pravi zamena teza. Ako pogledamo ove zakone koji su poslati, videćemo da su neki od tih zakona poslati prošlog ili pretprošlog četvrtka od strane Vlade. Sa druge strane, takvi identični predlozi postoje. Zakon o borbi protiv diskriminacije postoji, mi smo ga podneli u oktobru 2007. godine, Poslanička grupa LDP.
Da bismo izbegli politizaciju ili politikantstvo, mi smo preuzeli model zakona koji je radio Centar za unapređenje pravnih studija, znači, neformalna ekspertska nevladina organizacija. Tada nije bilo reči, do dana današnjeg, da taj zakon dođe na dnevni red Skupštine Srbije. U isto vreme Vlada oformljava svoj stručni tim, koji čine upravo predstavnici Centra za unapređenje pravnih studija, i oni predlažu manje ili više isti model zakona kakav smo mi predložili 2007. godine, identičan. Ko je odgovoran za te dve godine?
Gospodin Momir Marković iz SRS citira našu poslednju, da ne kažem svađu, ali raspravu sa Božidarem Đelićem. Vlada Srbije je usvojila nekakav izveštaj o procesu evropskih integracija države Srbije. U tom izveštaju opšta ocena procesa evropskih integracija je da je urađeno 30% od onoga što je planirano u prvih godinu dana. Na osnovu jasne računice, ako bi se radilo 100%, Srbija bi prilagodila svoj pravni sistem pravnom sistemu EU i mi bismo imali taj isti pravni sistem 2012. godine. Ako je urađena trećina, jasno je da ćemo mi ovim tempom prilagoditi naš sistem pravnom sistemu EU najranije 2020. godine. Na to gospodin Marković cilja kada kaže da sam rekao, tačno je da sam rekao, da ću tada imati preko 50 godina.
Znači, to je odgovornost, iako ona izgleda načelno i teoretski, ona je vrlo direktna. Većina narodnih poslanika ima decu. Koliko će ta deca tada imati godina? To je pod uslovom da se radi istim tempom. Podsetiću vas da se od 1. januara 2009. godine do 1. marta 2009. godine Skupština Srbije nalazi u tzv. vanrednom zasedanju.
To znači u realnom životu da sednicu Skupštine sa određenim temama mogu da zakažu samo poslanici vladajuće većine ili Vlada Srbije. Za ta dva meseca, šta je Skupština Srbije uradila? Promenila je Poslovnik u februaru i to je sve. Nema govora o evropskim integracijama. Danas možemo reći da je procenat ispunjenja naših tzv. obaveza u procesu evropskih integracija manji od 30%. To je rezultat nečijeg rada. Mi postavljamo pitanje stalno – čijeg? Da se vratim na ono što je suština današnje sednice.
Dakle, za stavljanje ili u celom procesu evropskih integracija postoje dve grupe zakona. Jedan predstavlja jednu grupu zakona i predstavlja usaglašavanje pravnog sistema Srbije tako da on bude jednak pravnom sistemu u civilizovanim zemljama EU. Te uredbe manje ili više postoje kroz ostale naše zakone, a ovde se radi o jednom tehničkom, pravnom poslu koji znači usaglašavanje.
Dakle, ako hoćemo, a hoćemo da budemo deo EU, moramo imati sistem – društveni, politički, pravni, svakakav mogući, isti kao što to u EU postoji.
S druge strane, Srbija je zemlja koja mora da izvrši političke promene u procesu evropskih integracija.
Zakon o borbi protiv diskriminacije je suštinska politička promena u toj borbi i u tom procesu. Radi se o vrlo jednostavnom demokratskom načelu, a to je načelo da su svi ljudi jednaki, i to je suština tog zakona. Svi su ljudi jednaki, bez obzira na lična svojstva koja imaju. Ovaj zakon upravo to i reguliše ili pojednostavljuje. Ne može biti diskriminacije zbog toga što je neko niži od 170 santimetara, zbog toga što je neko muško, a neko žensko, zbog toga što je neko osoba sa invaliditetom, ne može biti ni po svom seksualnom opredeljenju, po rodnom opredeljenju, ne može biti diskriminacije.
Nijedna od tih grupa ne može biti po zakonima države Srbije, bez obzira na proces evropskih integracija, u lošijem položaju od neke druge. To je civilizacijsko dostignuće. Taj deo, takođe, sadrži zaštitu manjinskih zajednica i nacionalnih, i verskih i svakakvih. To je drugo civilizacijsko dostignuće. Dakle, nije demokratija vladavina većine, nije. To je zajedničko za sva društva. Uvek će vladati većina. Da li je ona diktatorska ili demokratska to zavisi od drugih stvari. To zavisi od uvažavanja odnosa ili od odnosa ili uvažavanja manjinskog mišljenja. To je suština demokratije. To je druga stvar koju zakon o borbi protiv diskriminacije reguliše.
Zašto je u ovoj zemlji teško da se zakon o borbi protiv diskriminacije donese punih osam godina od tzv. demokratskih promena? To je pitanje za svakog od nas i za one koji su otišli da se skijaju na Kopaonik, pošto su prvo na određeni način gubili vreme u zgradi Vlade, sada su isti ti otišli da gube vreme na Kopaoniku. Na to pitanje nema odgovora. Taj zakon je povučen sinoć iz srca svoje demokratske procedure. To može da prođe kao da se ništa nije desilo, ali suštinski je urađen napad na pravnu državu. Iz jedne demokratske procedure, iz institucija, iz alata demokratije. Bez znanja od tih institucija, a da ne kažem protivno volji tih institucija, jeste nešto što je bilo odluka, povučeno je iz te procedure. To sam namerno malo banalno nazvao silom. Neka sila koja nema legitimitet, ona možda ima legitimitet u pojedinačnom mišljenju, ali ga ona suštinski nema.
Ako je tačno da su verske zajednice tražile da se taj zakon skloni, to nije trebalo da se dopusti. Reći ću vam i zašto. Mišljenje verskih zajednica je jako važno, ne samo u procesu donošenja tog zakona, nego zato što je taj zakon morao da bude i opšteprihvaćen. U tom segmentu je njihovo mišljenje važno. Javna rasprava je trajala osam godina. Ministarstvo vera, kao reprezent na jedan način je učestvovalo u stvaranju tog zakona, imalo sugestije, a sugestije su prihvaćene. S druge strane, mnoštvo javnih rasprava su bile mesto na kojima se moglo otvoreno raspravljati o zahtevima verskih zajednica. To se ništa nije desilo. Pravni poredak je poremećen. Poremećen! Ti instituti su radili.
Ovo je jedan od retkih slučajeva pored, možda, zakona gospodina Markovića, da su svi ti demokratski instituti iskorišćeni, dakle, nezavisna grupa eksperata je zakon napisala i bio je na javnoj raspravi jednom, drugi put, peti put, raznim grupama se obraćalo. Prošlo je Vladu, sve Vladine odbore, došlo u proceduru Skupštine Srbije, prošlo sve nadležne odbore Skupštine Srbije i u toku noći je neko taj zakon sklonio iz procedure.
Nadam se da ste svesni opasnosti koju takav način rada ustanovljava. Sama ideja demokratije je građenje institucija i zato smo mi branili SRS u borbi za njihove mandate do jednog trenutka. Mora se uspostaviti pravilo. Ne sme se arbitrirati. Tu je greška vladajuće većine bila u delu mandata SRS. Ako to pravilo postoji onda je to pravilo i po njemu se ponašamo. Niko nije iznad pravila. Nažalost, taj proces se kod nas sveo na to da vladajuća većina želi da ima udobnu poziciju u kojoj pravila nema, nego ona arbitrira od slučaja do slučaja i time stiče tu iluziju o vođenju države. To je iluzija. Pogledajte rezultate nakon godinu dana. Taj politički zakon je važan i Srbija ga ne može preskočiti.
LDP će podržati oba zakona, ali ćemo insistirati, na svaki mogućim politički način, da dođe do rasprave o zakonu o borbi protiv diskriminacije. To je nešto što će Srbiju politički svrstati u red civilizovanih zemalja ili će pokazati da mi još nismo tamo.
Taj zakon postoji, odredbe tog zakona i suština tog zakona postoji u Ustavu Srbije, postoji i u mnogim zakonima, a o tome su kolege već govorile. Potrebno je napraviti krovni zakon i jasno uputiti političku poruku da je to nešto iza čega stoji cela Skupština Srbije, odnosno sve stranke. Ukoliko je neko protiv, obaveza vladajuće većine je da priča sa njima i da ih ubedi u neophodnost tog zakona.
Što se tiče brzine, moram još nešto da kažem, često predstavnici vlasti okrivljuju Skupštinu. Dozvolite da im uputimo odavde i baš na ovoj raspravi još jedno pitanje – šta je to Skupština? Da li su predstavnici Vlade nezadovoljni radom predsednice Parlamenta, predsednika odbora; zakonodavnog, za evropske integracije, za industriju? Šta je to Skupština? Ta kampanja vodi u rušenje i ono malo institucija koje mi u državi imamo.
Ako govorimo o evropskim integracijama, mi ne smemo zanemariti to da je osnova ili suština tekovine, dostignuća EU postojanje institucija. To znači da nema paušalnih ocena, odgovornost je individualna. Postavljam pitanje, a tu su predstavnici Vlade, ako kažete, Skupština kasni, ne da – ko ne da? Recite ime, funkciju i dopustite nama da to rešimo na najbolji mogući način.
Opšta ocena koju ova rasprava treba da donese i sa kojom sam ja potpuno saglasan, jeste da proces evropskih integracija u Srbiji teče sporo, nepotpuno i vrlo selektivno.
Mislim da rezultat toga neće biti nimalo sjajan.
Jedna je stvar kako će se vladajuća većina izboriti marketinški sa tim problemom, a druga stvar, možda dosta opasnija, bar što se tiče LDP, pošto takvi postupci potpuno kompromituju odnos građana prema EU, ta lažna slika o tome da ovakva vrsta rada znači proces evropskih integracija, i to jeste nešto čemu se svi moramo suprotstaviti, direktan rezultat toga je pad poverenja građana u EU od skoro 10% za samo godinu dana. To je direktan rezultat toga. Kako se to radi?
Kada izađe izveštaj Evropske komisije u Skupštinu Srbije prvo stigne falsifikovani, sažeto, i od potpredsednika Vlade za evropske integracije.
Kada se mi izborimo za to da dobijemo originalni tekst onda dobijemo nekoliko stvari. Dakle, Skupština je okrivljena za sporost donošenja zakona, a isto tako je skrenuta pažnja na nešto što i današnja rasprava pokazuje.
Skrenuta je pažnja da se ne mogu zakoni donositi samo po hitnom postupku i kroz vanredni rad, jer se time onemogućava rasprava. Polako ulazimo, ako već sada i nismo, sigurno ćemo biti u narednih mesec ili dva, u drugi problem, iz sporosti Skupštine koja donosi zakone, pa ih donosi, dakle, dolazimo na problem sprovođenja tih zakona zato što nikome nisu jasni.
Skupština Srbije po dva meseca ne radi, a zatim se spoji rasprava u jedan ili dva dana na kojima se nađe po 17 ili 18 tačaka, tako da su primeri Ministarstva za lokalnu samoupravu, ministra Milana Markovića ili zakona o borbi protiv diskriminacije, izuzeci. Druge zakone poslanici vide tek kada dođu u proceduru. Obično imamo sednicu dan-dva nakon toga. Direktna reakcija na to je odbijanje da se ti zakoni prihvate, nikome nisu jasni.
Zaboravio sam da pomenem Ministarstvo pravde koje daje jedan doprinos tim razgovorom sa poslaničkim grupama, koliko god to besmisleno izgledalo, to je važno, u prilici smo da postavimo pitanja, da znamo šta je u zakonu, ali nijedno drugo ministarstvo ne daje toliki doprinos.
Pomenuću još i odnos Vlade prema tome. Malopre smo dobili obaveštenje da su za ove zakone određeni predlagači Milan Marković, Diana Dragutinović i gospođa Snežana Malović, ministarka pravde. Gde je gospođa Diana Dragutinović? Da li je suština njenog rada to da ubedi ove ljude ovde ...
Hvala gospođo predsedavajuća. Želo bih da iskoristim ova tri minuta da obavestim Skupštinu da se desila neverovatna stvar, a zamoliću i prisutne ministre da potvrde to.
Dakle, Vlada je na svojoj sednici danas odlučila da vrati u Skupštinu Predlog zakona protiv diskriminacije u istovetnom tekstu. Na početku da izrazim zadovoljstvo što je pritisak urodio plodom i što ipak tamo postoje ljudi koji razmišljaju na normalan način i shvataju važnost toga.
S druge strane, neverovatno je kolika je neozbiljnost, paušalnost i neodgovornost ljudi koji su doneli tu odluku. Ne mislim na vas, verujem da je u pitanju telefonska sednica, ali sama ideja da se tako postupa sa zakonom koji je u proceduri, sa zakonom koji je toliko važan, zatim, da se prođe sve ovo, prvo juče, pa danas, pa da niko ne zna razloge zašto je taj zakon povučen iz procedure. Naravno, nikada nećemo saznati ni razloge zašto je vraćen u proceduru, čija je to odgovornost, ko je to uradio, sa kojom namerom, zašto na sednici na kojoj se usvajaju svi zakoni potrebni za liberalizaciju viznog režima nije usvojen i taj, pomoću koga bi Srbija, odnosno Skupština Srbije, već do kraja nedelje usvojila sve potrebne zakone, da bi oni koji pregovaraju u naše ime mogli da traže da se stavimo na belu šengen listu.
Izvinjavam se što oduzimam vreme, ali sam morao pod utiskom te stvari, za koju stvarno mislim da je neverovatna i da se od 5. oktobra do danas sigurno nije desila, a da li je prethodno, ne mogu da se setim, u svakom slučaju ostaje taj gorak ukus i još ćemo vremena izgubiti. Nadam se da će taj zakon doći na dnevni red što je moguće pre, s obzirom na to da nije moguće na ovu sednicu. Hvala.