Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Andrić

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri, izdvojio sam mišljenje na Zakonodavnom odboru povodom budžeta i želeo bih da obrazložim zašto sam tako nešto učinio.
Postoje najmanje dve grupe razloga zbog kojih se mi ne slažemo sa ovim predlogom budžeta i načinom na koji se ovaj budžet našao pred poslanicima. Rekao bih nekoliko stvari o tim razlozima, pre svega zato što, iako ću govoriti o proceduralnim stvarima, mislim da se radi u stvari o suštinskim stvarima koje su vezane za rad Skupštine.
Nekoliko je puta Zakon o budžetu bio pred Skupštinom Srbije do sada. Ono što je sigurno i što svako zna jeste da se radi o usvajanju najvažnijeg zakona. Ako je odnos vladajuće većine prema Skupštini prilikom usvajanja najvažnijeg zakona ovakav, samo možemo da pitamo kakav će biti odnos te većine kada bude reč o nekim naizgled manje važnim zakonima. Zato mislim da je jako važno da sada kažemo nekoliko reči o tome pre nego što počnemo raspravu o samom tekstu budžeta.
Pre svega, naša osnovna zamerka je to što budžet nije prošao nikakvu javnu raspravu, ni najmanju stručnu raspravu. Kompletan tekst budžeta postao je dostupan javnosti tek u petak uveče, kada je i dostavljen narodnim poslanicima. Dakle, većina narodnih poslanika ne živi u Beogradu, tako da je njima tekst budžeta postao dostupan tek u subotu. Mislim da dva dana nije dovoljno vreme, za koje bilo ko od nas može analizirati toliko važnu stvar kao što je budžet.
Stručne rasprave u javnosti nije bilo zato što ona nije bila moguća. Imamo samo nagađanja nekih stručnjaka o budžetu, koja su posledica nekih tekstova u novinama. Budite sigurni da za vikend niko od stručnjaka nije uspeo da ovaj zakon sagleda dobro sa svih strana. Ali, to ne znači da se ovim rasprava o budžetu zatvara. To je ta zabluda vladajuće većine. Mislim da ćemo imati još puno rebalansa budžeta. To je posledica toga što nismo imali dovoljno vremena.
Poslanik sam od 2001. godine i želeo bih da ukažem na to da je ovo prvi put od tada da nisu održani sastanci predstavnika Vlade i poslaničkih grupa o budžetu. Ti su sastanci postojali i time je započeta jedna dobra tradicija po kojoj ministarstvo ili bilo koji predstavnik Vlade predstavi budžet svim poslaničkim grupama, i to je mesto na kome poslanici imaju mogućnost da postave razna pitanja i razreše određene dileme koje imaju u vezi sa tekstom budžeta. Time se postiže efekat da kada sednica o budžetu počne ta rasprava bude mnogo ozbiljnija i konkretnija.
Takođe, spajanje tačaka dnevnog reda, iako vi imate pravo da to uradite, jeste samo još jedna stvar u nizu koja pokazuje kakva je želja vlasti da o ovom budžetu diskutuje.
Naravno, ponoviću pitanje koje je šef naše poslaničke grupe uputio, a to je - zašto nema premijera? Ako on ne može da dođe, može bar da pošalje odgovor.
Svi ovi razlozi koje sam naveo nama se opravdavaju činjenicom da je stanje u Srbiji takvo da je nama budžet potreban i da je jako važno da Skupština radi brzo, da bude efikasna, efektivna itd.
Mislim da je sve to tačno, ali je problem u ovom slučaju što je brzina samo izgovor da se pokriju loše strane ovog budžeta. Čak i površnim uvidom naša poslanička grupa je uspela da utvrdi mnogo nepravilnosti. O njima ćemo danas govoriti, ali to prosto nije dobro.
Brzina je ovde samo preduslov ili samo izgovor za to da ne bude javne rasprave, da mi žurimo sa usvajanjem budžeta, sa tim da nemamo dovoljno vremena za amandmane, ali ona suštinski ne popravlja stvar.
Mislim da je o brzini trebalo razmišljati možda pre tih pregovora o Vladi, kada brzina nije bila važna, kada smo morali da čekamo četiri meseca da se desi ono što smo znali posle jednog dana, a da brzina nije dobra stvar ako mi nemamo ni sedam dana da budžet pregledamo, da se konsultujemo i da iznesemo svoje zamerke.
Iskoristiću prisustvo ministara da postavim jedno pitanje. Dakle, kao što svi jako dobro znamo, Srbija se finansirala od 31. marta prema Uredbi koju je većina poslanika, većina stranaka koje čine ovaj parlament proglasila nelegitimnom i neustavnom.
Voleo bih da postavim pitanje odgovornosti i da iskoristim vaše prisustvo ovde da nam kažete šta je Ministarstvo do sada uradilo da utvrdi čija je to odgovornost i kakvi su koraci napravljeni da se tako nešto više ne ponovi.
Mi imamo razumevanja za to da ste vi sad članica koalicije, ali vas molim da nas uvažite bar toliko da nam kažete ko je odgovoran za tako nešto. Hvala vam.
Član 225. i 226. Poslovnika o radu. Ako je potrebno, citiraću - narodni poslanik ima pravo da bude obavešten o svim pitanjima potrebnim za vršenje funkcije narodnog poslanika i ima pravo da traži obaveštenje i objašnjenje od predsednika Narodne skupštine i predsednika odbora itd.

Hteo sam da se javim pre nego što je počela rasprava o ovoj tački dnevnog reda, ali ste na čudan način počeli sednicu, odnosno raspravu o ovim tačkama, pa nisam stigao.

Ono što je važno za poslaničku grupu LDP, to je da se razjasni uloga predstavnika predlagača, Zorana Balinovca, u dosadašnjoj kratkoj političkoj istoriji Srbije.

Mislimo da je to važno za sve poslanike da znaju. Bilo je ovde reči, pre nego što samo počeli raspravu, o tome, ali mislimo da nije na adekvatan način predstavljeno.

Gospodin Zoran Balinovac je nekada bio član DSS, a zatim je tu stranku napustio i postao član JUL-a, kako bi bio izabran za pomoćnika ministra pravde Dragoljuba Jankovića. I o tome je bilo reči, ali nije to ono najstrašnije. Najstrašnije je što je u Ministarstvu pravde tada bio zadužen za sprovođenje Zakona o informisanju, kao pomoćnik ministra.

Vrlo uspešno, slažem se, pokazao je veliki entuzijazam. Priče kažu da je čak posećivao kolegijume suda, da je podsećao sudije na one stvari i na one medije protiv kojih treba pokrenuti istragu, i ohrabrivao ih da te istrage u što je kraćem mogućem roku završe i medije osude. Nažalost, nije ni to ono što nam najviše smeta.

Ipak najviše smeta to što je gospodin Zoran Balinovac bio jedan od kreatora zakona o terorizmu. Podsetiću vas, to je bio toliko strašan zakon, da njega čak ni Vlada socijalista, JUL-a i radikala nije usvojila.

Po tom zakonu, koji je bio predlagan u maju 2000. godine, a koji je, pre svega, bio usmeren na obračun sa političkim neistomišljenicima, bile su predviđene kazne čak i doživotnog zatvora za one koji se suprotstavljaju režimu Slobodana Miloševića. Taj se zakon odnosio na pripadnike Pokreta ''Otpor'', na predstavnike opozicije i na predstavnike nevladinih organizacija. Taj zakon nikada nije prošao Vladu, ali se o njemu dosta pričalo. Siguran sam da se svi toga sećate.

Zatim, gospodin Balinovac se vratio u DSS kroz stranku Vojislava Koštunice, i to je ono što je za nas očekivano i nemamo nikakav problem.

Gospodin Vladan Batić je govorio o pokušaju njegovog imenovanja u Ustavnu komisiju, koja je bila formirana 2003. godine, ali s obzirom da ta komisija nikada nije profunkcionisala, on je imenovan za direktora Sekretarijata za zakonodavstvo u protekloj Vladi.

Dakle, ovo je drugi mandat, ako se ne varam, gde je, s obzirom da su ove tačke dnevnog reda u pitanju, npr. jako poznata procena da je Uredba o privremenom finansiranju, koja je zamenila Zakon o budžetskom sistemu, ustavna. To tumačnjenje je dao upravo Sekretarijat gospodina Balinovca.

S obzirom da od DSS mi nismo ništa drugo očekivali zato što je ona od početka 2001. ili 2002. godine najavljivala kontinuitet sa režimom Slobodana Milošević ili bar u nekim delovima najavljivala kontinuitet.

Ono što nas čudi, gospodin Balinovac je pre neki dan opet imenovan za direktora Sekretarijata za zakonodavstvo u Vladi Srbije. Demokratska stranka u Vladi ima većinu. Članovi te vlade su i ljudi iz G17 plus. Pitam vas, da li ste vi znali ove delove iz biografije, nama nije bilo potrebno puno vremena da ga nađemo...

(Predsedavajući: Gospodine Andriću, vreme je isteklo.)

Dobro, završiću.

Ako ste znali, šta je to što vas je nateralo da ovog čoveka postavite na mesto direktora Sekretarijata za zakonodavstvo i još da ga Vlada danas imenuje kao predstavnika predlagača ovih zakona i da očekujete od nas da o tome ne govorimo. Molim vas da mi odgovorite.
Gospodine predsedavajući, članovi 104, 101, 113, 98. Odakle hoćete da krenemo?
Prvo da krenemo od ovoga, gospodine Balinovac, trudim se da o tome ne pričam, ali sam jedan od osnivača OTPOR-a. Vas smo pratili od početka. Uhapšen sam sedam dana zbog vas, sedam dana pred izbore. Pomagali su nam neki ljudi koji su sa vama u Vladi bili. Šta nije tačno?
Kao što je rekao Vladan Batić, mi smo i zaboravili o ovome da kažemo šta još imamo. Vraćeni ste na Pravni fakultet kada je 16 profesora podnelo ostavku 98. godine zbog Zakona o univerzitetu.
Držali ste predavanja na tom fakultetu. Vaše nepoštovanje i sada, u ovom trenutku, govori dovoljno o vama, ali ne o nama. Krijete se iza Vojislava Koštunice.
Ponoviću pitanje. Mi smo postavili pitanje Demokratskoj stranci. U čemu je problem? Ne očekujem od vas odgovor. Ali, gospodine predsedavajući, član 98, po kome vam se obratio Čedomir Jovanović, šef naše poslaničke grupe i zatražio konsultacije. Razumem da nećete ili nemate hrabrosti da posle objašnjavate zašto ste to uradili.
Stav 3 - predsednik Narodne skupštine prekida rad Narodne skupštine u drugim slučajevima, ako to Narodna skupština zaključi. Tražim da se Narodna skupština izjasni sada o tome.
Hvala vam. Član 104, odnosno u vezi s tim član 113.
Član 113: "Odredbe ovog poslovnika dužni su da poštuju svi koji imaju pristup sednici".
Član 104, uvrede i to. Moram da kažem da je gospodin Balinovac obmanuo Skupštinu Srbije i ponovo pokušao da nas laže, iako smo lepo rekli da je bolje da ovu raspravu prekinemo na samom početku. Kako vreme bude teklo, sve će više stvari isplivavati.
U našoj poslaničkoj grupi telefon zvoni non-stop i ljudi javljaju. Za početak, gospodine Balinovac bili ste asistent na Pravnom fakultetu 98-1999. godine, držali ste kao asistent vežbe iz predmeta Građansko-procesno pravo. To je tačno.
To da ste bili član JUL-a niko nije osporio, mnogo je svedoka i ovde. Rekli ste da sve što smo rekli smo izmislili. Banalnom pretragom arhive medijske, koja je trajala ispod deset minuta, pročitaću vam neke od izjava gospodina Zorana Balinovca iz 2000. godine.
Prvog juna, u magazinu "Aktuelnosti" RTS-a, u emisiji pod nazivom "Zašto je potreban zakon protiv terorizma", govorio je Zoran Balinovac, zamenik ministra pravde Republike Srbije.
Prema Tanjugu, Balinovac je naveo inkriminaciju terorističke propagande, kada se javnost poziva da se vrši terorizam bilo putem novina, lepljenjem plakata i slično.
Pazite sada, molim vas, do kojih su detalja tada raspravljali - opraštanje terorističkom pokajniku ukoliko oda podatke neophodne za razbijanje grupe i ovlašćenje policije da šalje agenta u terorističke organizacije s ciljem da se razbije cela mreža.
Dalje, 19. jun te iste godine u emisiji "Ekskluziv", odnosno pod odrednicom ekskluzivno i naslovom "Teroristi nemaju šansu", zamislite, "Večernje novosti" obavile su razgovor sa Zoranom Balinovcem, zamenikom ministra pravde u Vladi Srbije u kome, pošto nikome nije jasno u tom trenutku kako su opozicione stranke i pokreti protiv Slobodana Miloševića terorističke organizacije, dobili smo objašnjenje - terorizam nije samo ubistvo, da bi neko bio svrstan u teroristu, ne mora da izvrši brutalno nasilje, važna je njegova namera.
Blokiranje saobraćaja, na primer, kada ugrožava bezbednost građana, kao i pretnje da se preduzmu akti nasilja isto tako su terorizam. To je trenutak u kome se u Beogradu održavaju demonstracije zbog otimanja Studija B.
Ne, ne, izvinite sačekaćete.
Javljam se i za repliku, pošto je gospodin Balinovac rekao da lažem.
Dobro.

Prema dosijeu Medija centra, postoji spisak ljudi koji su učestvovali u takozvanim, dozvolite mi da citiram "neformalni štab za koordinaciju Zakona o informisanju, koji je odlučivao koji će mediji koliko teško biti kažnjeni".

Ni na tom sastanku jedinstveni štab, nekim sastancima prisustvovao je i republički ministar pravde Dragoljub Janković, a stalni član štaba bio je njegov zamenik Zoran Balinovac. Bivši ministar pravde Dragoljub Janković u izjavi za Glas javnosti potvrđuje naša saznanja.

Istina je da je tih sastanaka bilo, sad baš nisam siguran da se to zvalo ovako ili onako.

Znači, 1. jun, evo ovim ću završiti, mada toga ima puno, ima Glas javnosti, ima šta god hoćete, zakon o terorizmu predviđaće i smrtnu kaznu.

(Dragan Todorović, sa mesta: Zašto niste to čitali 2001.) Čitao sam to i 2001, gospodine Todoroviću.

Još jednom koristim priliku i pozivam predsedavajućeg da održi konsultacije, da prekine sednicu i da se na ovim konsultacijama dogovorimo o zahtevu LDP-a i ostalih poslanika koji su ovde govorili.
Član 98. Gospodine Albijaniću, prethodnih 10 govornika je reklo da mi ovde raspravljamo već četiri ili pet sati ni o čemu. Slažem se sa većinom od njih.
Postavljam vam sada pitanje, zbog čega i dalje preuzimate na sebe tu odgovornost i odbijate da primenite član 98. stav 3? Na taj smo stav podneli primedbu mislim u 2 sata, sada je pola četiri. Molim vas da taj stav primenite i time ovu agoniju okončate.
Ponoviću još jednom, mi pozivamo se sada zakaže pauza, prekine sednica i održe konsultacije šefova poslaničkih grupa i zajedno sa svima da se onda nađe rešenje za izlazak iz ovoga.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, član 225. i 226, kako je današnji dan i počeo. Vratili smo se na početak.
Namera LDP-a danas je bila da ukaže na neprihvatljivost rešenja da predstavnik predlagača Vlade bude čovek o čijoj smo biografiji govorili danas. Iskoristiću priliku da još jedanput ponovim neke osnovne stvari i da ponovim još jedan zahtev.
Dakle, LDP je rekla da je gospodin Zoran Balinovac bio član DSS-a, zatim da je prešao u JUL, zatim da je bio savetnik ministra pravde Aranđela Markićevića, da bi zatim sa tog mesta postao pomoćnik ministra pravde Dragoljuba Jankovića.
Kao pomoćnik ministra pravde, Dragoljuba Jankovića, bio je zadužen za sprovođenje Zakona o informisanju. Direktno je uticao, za to smo dobili potvrdu u današnjoj raspravi, direktno je pomagao u izvršavanju tog zakona. U kojoj meri, to nije ni važno. Dosta smo izjava danas čitali ovde i dosta smo od poslanika, koji su savremenici njegovi tada bili, dobili potvrdu.
Zatim je kao predlagač na Pravnom fakultetu, kao predavač na predmetu Građansko-procesno pravo, umesto jednog od profesora koji je dobio otkaz zbog usvajanja novog Zakona o univerzitetu 98. godine, gospodin Balinovac je zamenio tog profesora, sticajem okolnosti. Toliko smo sigurni u to jer je taj profesor Goran Svilanović.
Zatim je gospodin Balinovac bio jedan od kreatora čuvenog zakona o borbi protiv terorizma ili o terorizmu. Taj zakon je bio namenjen za političke protivnike u godini 2000. Taj zakon je predviđao velike kazne za sve koji se bave opozicionim delovanjem, čak do doživotnih kazni.
Znači, jedino pitanje koje smo mi postavili, molim vas da me saslušate, jeste da li je većina u ovoj skupštini znala za tu biografiju gospodina Zorana Balinovca. Mi do danas, evo posle 8 do 9 sati rasprave, nismo dobili odgovor.
Kada nam je postalo jasno da dogovor nećemo ni dobiti od bilo koga iz poslaničke većine, mi smo, gospodine Duliću, tražili da se ispuni član 98. Poslovnika o Narodnoj skupštini. Vi ste u pravu, prva dva stava se ne odnose, odnosno drugi stav o konsultacijama je iskorišćen, ali on nije dao rezultat. Te konsultacije nisu dale rezultat.
Za nas je neprihvatljivo da ovde, kao predlagač Vlade, koja za sebe tvrdi da je demokratska, bude čovek o kome smo ceo dan govorili to što smo govorili, a pri tome nas niko nije demantovao ni u najmanjoj stvari.
Jedini ko se javio da brani bio je on sam i tada nas je optužio da lažemo, i tako smo došli do toga da smo bili prinuđeni da citiramo izjave, da jurimo svedoke i o tome da govorimo ceo dan. Danas posle 8 sati nijedna od stvari koje smo rekli nije demantovana. Vladajuća većina je odlučila da sedne i sačeka da se nešto desi. Ne razumem šta treba da se desi.
Naša je namera bila da upozorimo, da postavimo pitanje. Na to pitanje nije odgovoreno. Predsednik Narodne skupštine, odnosno predsedavajući koji ga je zamenjivao, nije hteo da sprovede glasanje. Ako konsultacije ne daju rezultat, član 98. predviđa da se Skupština o tome izjasni. Vi ni to niste dozvolili.
Pozivam vas, gospodine Duliću, još jedanput da omogućite Narodnoj skupštini da se izjasni i da ta većina koja nije htela, ili nije smela, ili nije imala razloga da brani argumentima ono na šta smo mi ukazali, da onda Skupština odluči o tome kako ćemo iz ovoga izaći.
Mislim da se možda malo gubi smisao, s obzirom da predstavnika predlagača nema ili ga bar ne vidim, a baš sam hteo nekoliko stvari njemu da kažem.
Dakle, hteo sam da kažem prvo par reči o predlogu Vlade da se odloži stupanje na snagu novog Zakonika o krivičnom postupku. Mi smo dosta stvari čuli o tehničkim i pravnim razlozima, ali nismo čuli nijednu stvar o političkim razlozima za ovakvu našu odluku.
Dakle, koji izbor imaju poslanici? Vi ste došli i rekli ste - zakon koji je usvojen pre godinu i po dana ne može da se sprovede, treba da počne da se sprovodi za par dana, pa pošto ne može da se sprovede, evo, vi poslanici odlučite da li da odložimo za godinu i po dana ili šta, koji je drugi naš izbor; da mi sada odbijemo takav predlog i da onda živimo u zemlji gde Zakonik o krivičnom postupku ne postoji.
Svestan sam i verovatno svi poslanici da je taj zakon bio radikalan i ambiciozan, i da je podrazumevao mnoge pripreme ili mnoge promene u srpskom pravosuđu, ali nismo čuli zašto te promene nisu sprovedene, ko je odgovoran za to?
Da li je odgovoran bivši predlagač?
Poštujem to da je sadašnji ministar pravde ministar tek sedam dana i da on ne može dati objašnjenje za to, ali je dužan da nam kaže zašto taj zakon, odnosno njegovo sprovođenje i rokovi u tom zakonu nisu poštovani, šta se desilo.
Ako to ne može da kaže zbog novog koalicionog sporazuma, onda može da nas obavesti dokle se u sprovođenju tog zakona stiglo i zašto bi mi sad verovali da je taj rok, 31. decembar 2008. godine, moguć rok.
Prošlo je godinu dana, šta se do sada uradilo, na osnovu čega ćemo mi moći da zaključimo da je baš 31. decembar sledeće godine dan kada će se sve te pripremne radnje koje traju završiti i kada će ovaj zakon stupiti na snagu.
Dakle, hoću da vam kažem, LDP će glasati za ovaj predlog, ali hoću da vam kažem da izbor ne postoji. Mi odgovornost za to preuzimamo. Prosto je neverovatno, pitanje je samo političke odgovornosti.
Znači, sada se samo ta politička odgovornost ovakvim potezima transferiše sa Vlade na Skupštinu, ali mi nemamo drugi izbor.
Što se tiče druge tačke, ukidanje pritvora, mi razumemo da postoje dve vrste prepreka da se procesne radnje u drugom stepenu ne mogu završiti za godinu dana.
Jedna vrsta tih prepreka je zagušenost sudova, je l' tako, znači neki objektivni razlozi, ali postoji i druga vrsta prepreka kojih su naše kolege iz DS-a jako svesne, a to je neažurnost rada Vrhovnog suda.
Novi zakonik o krivičnom postupku, pored toga što ukida ove mere dužine trajanja pritvora, on takođe ograničava i obavezuje rad Vrhovnog suda Srbije.
Dakle, Vrhovni sud Srbije, po novom zakonu koji odlažemo, ne može više od dva puta da odbije prvostepenu presudu.
Mi razumemo i mi ćemo podržati da ovaj pritvor traje da ne bi kriminalci izlazili iz zatvora, ali zašto deo ovog predloga nije i ta obavezujuća odluka za Vrhovni sud Srbije. Zašto sa jedne strane ne produžavamo pritvor, a sa druge strane ukidamo jedan od uzroka zašto taj pritvor produžavamo?
Moram da kažem da je za nas ovaj predlog izbora između dva zla i da nažalost biramo manje zlo.
Poštovana gospođo Mićić, dame i gospodo narodni poslanici, samo ću dati nekoliko tehničkih podataka u vezi sa materijalom koji ste dobili. Kao što znate, Savet za radiodifuziju je izabran, mislim, krajem aprila ove godine, tako što su izabrani članovi tog saveta. Zatim je, kako to već prema zakonu sledi, osam izabranih članova Saveta za radiodifuziju predložilo devetog, koji, uz sve ostale uslove propisane zakonom, mora da ispunjava i uslov da živi i radi na području Kosova i Metohije. Kada je taj predlog došao od Saveta do Skupštine Srbije, Skupština se izjasnila i taj deveti član je izabran, čime je Savet za radiodifuziju konstituisan.
U međuvremenu su dva člana Saveta podnela ostavke, iznoseći primedbe na račun procedure izbora dva člana i iznoseći jedan deo primedbi koje, moram da kažem, sa mog stanovišta, a verujte da jako dobro poznajem zakon, nisu bile do kraja razumljive. Ono što smo mi očekivali još prošle godine, kada je Zakon o radiodifuziji usvojen i kada je ovaj dom dao podršku ideji da se formira nezavisno telo, da će ono, zatim, upravljati radiodifuzijom u Srbiji time što će na početku formirati strategiju razvoja te radiodifuzije, zatim dodeliti frekvencije i nakon toga se brinuti o tome kako se Zakon o radiodifuziji poštuje.
Mi smo znali da smo ušli u nešto što je za ovu državu, kao i za zemlje u okruženju, bio jedan veliki i radikalan potez. Taj potez je radikalan po tome što se država, usvajanjem Zakona o radiodifuziji, odrekla svojih prava nad, recimo, RTS-om i nad medijima uopšte. S druge strane, to je bio suviše veliki prelaz sa jednog stanja koje smo imali na stanje u koje želimo da dođemo.
Mi smo očekivali mnoge otpore i iskustvo iz zemalja koje su ovo uradile pre nas je govorilo da se otpori ovakvoj jednog ideji mogu očekivati sa svih strana.
Međutim, moram da kažem da se ono što se desilo u državi Srbiji nije dešavalo u tom obimu u ostalim zemljama. Dakle, s obzirom na moć, pre svega kod dodele frekvencije i sprovođenja zakona i moć koja se tiče medija, koju ovaj savet ima, naravno da je za njegov rad potrebno da ga čine stručnjaci, da takvo telo bude nezavisno, ali sa druge strane potrebno je da takvo telo ima jedan nesporni legitimitet da bi takve odluke bile prihvaćene.
Interesi su naravno složeni i radi se o dosta novca. Svako ko je bilo kada radio u televiziji zna koliko je to moćno sredstvo i moćna alatka. Prosto, uvek kada postoje suprostavljeni interesi ovakav vid kampanje se može očekivati. Ono što je, međutim, za sve nas bilo iznenađujuće to je što su se zahtevi, koji su se javljali od dana izbora članova Saveta do danas, menjali.
Dakle, imajući u vidu javnost ili deo javnosti, deo medija koji je reagovao na izbor članova Saveta, time što je naravno upozorio na kršenje procedure, na čemu im se i ovom prilikom zahvaljujem, pa dovodeći u pitanje istinitost podataka koje je gospodin Radenović naveo u svojoj biografiji, to smatram pozitivnim i ono što se nama desilo opravdava postojanje roka od 30 dana za izloženost biografija javnosti.
Međutim, uslovljavanje naših odluka je bilo takvo da su se ti zahtevi menjali iz nedelje u nedelju. Moram da kažem da je meni žao što je recimo gospodin Vodinelić podneo ostavku iz razloga što nije bila zakazana sednica Skupštine Srbije na kojoj će se o tome raspravljati. Mi, kao najvažnija zakonodavna institucija u zemlji, ne možemo reagovati brzo i smatram da je to naša prednost. Dakle, imajući u vidu sve dileme koje su iznešene u javnosti, a sa druge strane imajući u vidu integritet ljudi kojima smo mi dali njihov položaj koji oni danas zauzimaju, molim vas da danas vodite argumentovanu raspravu.
Da bi neko bio član Saveta nije potrebno da on bude omiljen. Dakle, nije potrebno da se slaže sa jednom ili drugom televizijom, sa jednom, drugom ili trećom lobi grupom. Potrebno je da odgovara uslovima iz zakona i da ima poverenje poslanika.
Dakle, ono što smo mi uradili kao odbor i kao poslanička većina to je da smo probali da raspravu, koja se vodila u javnosti, dovedemo u instituciju. U tom smislu smo organizovali javnu raspravu na Odboru za kulturu i informisanje i na tu javnu raspravu pozvali smo sve one koji su se u prethodnih nekoliko meseci postavili tako kao da imaju nešto da kažu. Dobili su priliku da to što imaju kažu i ponude poslanicima pred Odborom.
Od svega toga što je tog dana rečeno, a mislim da je sednica Odbora održana pre 10 dana, mi smo napravili jedan veliki izveštaj. Ceo izveštaj je ušao u materijal koji ste dobili danas. Sve to smo radili želeći da se ovde vodi argumentovana rasprava koja će biti bazirana na podacima koji su vam dostavljeni, a ne na bazi onoga što je objavljeno u medijima, bez obzira ko je i kako to rekao.
Moram da kažem još jednom da smo svima pružili priliku da se obrate pred Odborom. Deo ljudi tu priliku nije iskoristio. Mi smo dostavili njihove pismene izveštaje, zaključke, zahteve. Međutim, jedan veći deo naše kvalifikovane javnosti je učestvovao na Odboru i molim vas da sve te podatke uzmete u obzir, da odluku koju ćete doneti, donesete pre svega na bazi argumenata ili onoga što su činjenice.
Još jednom bih ponovio ono što je predlagač rekao pre mene. Iako se suštinski glasa o poverenju ovim članovima, iako se proceduralno glasa o poverenju, to je zato što je to bio jedini mogući način zakonom propisan. Ovde se suštinski ponavlja glasanje o tri člana Saveta za radiodifuziju. Mi smo uvažili javni interes da se o ovim članovima Skupština ponovo izjasni. Skupština, kao što znate, ne može dva puta glasati o istoj odluci, ali je Zakonodavni odbor predložio ovakav način pravnog izlaska iz postojeće situacije.
Suštinski glasamo ponovo o tri člana Saveta za radiodifuziju, imajući u vidu da je od trenutka njihovog izbora ili kandidovanja prošlo do danas skoro 90 dana, dakle tri puta više od potrebnog roka. Njihove biografije su i te kako bile pod lupom javnosti, dakle sva tri člana. Mislim da je to sve što smo mi mogli da uradimo da vama omogućimo da donesete odluku na pravi način.
Iskoristiću pravo na repliku, prosto želeći simbolično da ukažem na ono na šta smo i predlagač današnje sednice i ja pokušavali da ukažemo i da iskoristim vašu dobru volju za tako nešto.
Radi se o kampanji koja nema nikakvu podršku u nekakvim činjenicama. Gospodin je pomenuo dve stvari koje nisu tačne. Prva stvar je da mi nikada nismo uzeli u obzir sukob interesa kod gospodina Cekića. Dakle, to je prosto takva laž da je besmisleno braniti se. Još pre nego što je gospodin Cekić izabran za člana Saveta, nama je ANEM dostavio jedan dopis u kome se pominje mogućnost postojanja konflikta interesa. Mi smo taj dopis uputili nadležnim državnim organima i od njih dobili odgovor da to nije tačno. Nakon toga je rečeno u izveštaju koji stoji pred nama da o toj tvrdnji ne postoji nijedan dokaz.
Nadam se da vi imate pred sobom ovaj izveštaj koji je vama Odbor dostavio. Radi se o stranama 18, 19, 20, 21, 22. Sada ću pročitati. "Trgovinski sud u Beogradu, kao nadležni sud, na zahtev Nenada Cekića daje potvrdu da on može koristiti papire tog suda kao dokazni materijal". Rešenje: "Odobrava se Nenadu Cekiću iz Beograda korišćenje podataka iz izveštaja likvidacionog upravnika radi dokaza o nepostojanju konflikta interesa u smislu člana 25. Zakona o radiodifuziji". Strana 21. - "Nenad Cekić je navedenu dužnost obavljao do 17. 01. 1998. godine". Hvala.
(Dejan Mihajlov, sa mesta: To je povreda Poslovnika.)
Poštovana gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, danas se pred nama nalazi Predlog zakona o odgovornosti za kršenje ljudskih prava. Taj zakon ima i svoj sinonim, to je zakon o lustraciji.

Na početku bih rekao da su ovaj zakon donele sve zemlje koje su u prošlosti bile pod nedemokratskim ili totalitarnim režimima. Sve zemlje u okruženju, koje su postkomunističke zemlje su, takođe, donele ovaj zakon. Ovaj zakon su od novih demokratskih vlasti tih zemalja, pre svega, tražili građani tih zemalja, koji nisu više želeli da žive u zemljama totalitarizma, kolektivizma, u zemljama u kojima ne postoji vladavina prava i ne postoji sloboda.

Takođe bih podsetio da je ovaj zakon odnosno ova ideja jedno od osnovnih naših predizbornih obećanja. Ovaj zakon, takođe, predstavlja i suštinu programa Građanskog saveza Srbije, stranke koja je formalno i predlagač ovog zakona.

Pre tri godine mi smo od građana Srbije dobili mandat da promenimo sistem ove zemlje. Taj sistem možemo promeniti ako donesemo nove temelje na kojima će novi demokratski sistem, sistem slobode, počivati.

Podsetiću vas na nešto što smo mi obećavali. Ta četiri zakona, četiri temelja demokratije jesu: zakon o denacionalizaciji odnosno o vraćanju otete imovine; Zakon o privatizaciji - Zakon po kome će se prodati ničija odnosno svačija svojina, od koje građani nisu imali ili su imali vrlo malo koristi; treći je zakon o lustraciji, koji je danas na dnevnom redu; četvrti je zakon o rehabilitaciji, to je zakon gde bi žrtve onih koji će biti lustrirani bile, na određen način, zadovoljene i dobile bi satisfakciju.

Danas neću govoriti o konkretnim rešenjima koja ovaj zakon podrazumeva. To jeste i treba da bude predmet skupštinske rasprave koja će uslediti i amandmana koje ste podneli.

Dalje, neću danas govoriti o onima među vama koji se zalažu za bilo kakvu vrstu kolektivizma, za to da u jednoj zemlji zakoni ne važe za sve ili i da se ne odnose na sve, za one koji su nostalgično zagledani u prošlost. Ti, među vama, iovako će glasati protiv ovog zakona. Ali, govoriću o dva argumenta koja se pojavljuju u javnosti kod kritičara zakona o lustraciji.

Prvi argument na koji bismo mi skrenuli pažnju, to je teza da ovaj zakon predstavlja revanšizam odnosno osvetu. Danas ću tvrditi potpuno suprotno. Zakon o lustraciji je, u stvari, negacija revanšizma odnosno osvete. To, po našem mišljenju, znači da osveta može postojati tamo gde pojedinci iz vlasti ili vlast u celini krši prava pojedinaca ili grupe pojedinaca koji su građani države, bez mogućnosti da pojedinci na takvo kršenje odgovore ili da se od takvog kršenja zaštite. Ovaj zakon je negacija osvete, upravo iz razloga jer predviđa precizan postupak - jasnu proceduru, instituciju, ograničenje i pravo žalbe za one koji će biti predmet ovog zakona.

Sa druge strane, revanšizam odnosno osveta podrazumevali bi da se ovaj zakon odnosi samo na čelnike bivšeg režima. Mi danas tvrdimo i drugu stvar, koja je suprotna opšteprihvaćenom stavu: ovaj zakon se, pre svega, odnosi na predstavnike nove vlasti. Neće ovom zakonu biti podložni ni Mira Marković, ni Milovan Bojić, ni Milorad Vučelić. Ovom zakonu će, pre svega, biti podložna predsednica Skupštine Nataša Mićić, premijer Srbije Zoran Živković, svi ministri, pomoćnici ministara, predsednici opština, sudije i mi - nas 250 poslanika Republičke skupštine. Ovaj zakon se na nas odnosi i zato je besmisleno govoriti o revanšizmu.

Drugi argument koji kritičari lustracije koriste je da ne treba puno čačkati po prošlosti i treba krenuti u budućnost bez raščišćavanja sa prošlošću. I ovaj argument je, takođe, pogrešan i ne može nas odvesti korak dalje u demokratizaciji društva. Bez jasnog suočavanja sa prošlošću, budućnost ove zemlje neće postojati.

Podsetiću da je komunistički režim potpuno zanemario zločine koji su počinjeni između 1941. i 1946. godine; potom zanemaruje sve zločine koje su kasnije njihovi predstavnici počinili. Upravo to je dovelo do toga da, nakon 40 godina, ti zločini budu motiv nekih novih zločina. Zato, ukoliko smo odgovorni ljudi, mi zbog budućnosti moramo da se suočimo sa prošlošću.

Takođe, ovaj zakon je neprimenjiv bez svog para, drugog zakona koji će se naći jako brzo u proceduri: to je zakon o otvaranju dosijea. Suština tog para zakona odnosno suština zakona o otvaranju dosijea je upravo u tome da se politički dosijei, koji postoje u policiji, izmeste fizički iz Službe državne bezbednosti, iz policije i drugih obaveštajnih službi i da se stave pod kontrolu nezavisne institucije.

Na kraju, želeo bih da kažem da je ovaj zakon model meke lustracije. Mi smo ovaj model predložili imajući u vidu da se u našoj zemlji nisu na tom nivou kršila ljudska prava, na kojem su se kršila u nekim drugim komunističkim zemljama. Pri ovoj odluci i pri ovom mišljenju mi i dalje stojimo.

Uveren sam da će ovaj parlament pronaći demokratski potencijal da ovakav predlog zakona usvoji. Međutim, ukoliko ovaj parlament ne usvoji ovaj zakon, siguran sam da će neki novi saziv parlamenta usvojiti drugačiji zakon o lustraciji, koji će biti mnogo radikalniji i tvrđi, zato što od prošlosti ne možemo pobeći i ne smemo se od nje sakriti. Hvala.
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, samo nekoliko uvodnih reči da bismo pojasnili šta je zadatak koji se nalazi pred nama i cilj koji želimo da ostvarimo.
U julu prošle godine Narodna skupština Republike Srbije donela je Zakon o radiodifuziji; to je prvi zakon koji se ticao oblasti medija i jedna od najradikalnijih promena koju smo mi uneli u naše društvo. Ovaj zakon podrazumeva nezavisnost tela, radiodifuzne agencije koja će voditi, nadam se, nakon ove sednice, računa o tome da li se ovaj zakon sprovodi; imenovaće upravni odbor Radio-televizije Srbije, doneti strategiju razvoja radiodifuzije u Srbiji i na kraju, možda i najvažnije, raspisati javne konkurse za raspodelu dozvola za korišćenja frekvencija, odnosno dozvola za emitovanje televizijskog programa. Po tada usvojenom zakonu, određeni su i ovlašćeni predlagači.
Ovlašćeni predlagači su Skupština AP Vojvodine, Vlada Republike Srbije, Izvršno veće AP Vojvodine, rektori univerziteta, udruženja radiodifuznih i javnih glasila, domaće nevladine organizacije, udruženja građana i crkve i verske zajednice.
Procedura je, dakle, sledeća: kada mi imenujemo ovih osam članova Saveta oni će se sastati na prvoj sednici i predložiće Narodnoj skupštini devetog člana, koji pored svih ostalih uslova definisanih zakonom mora da ispunjava uslov da živi i radi na teritoriji Kosova i Metohije.
Svi predlagači su podneli predloge; ukoliko je to dozvoljeno, ja ću te predloge pročitati. Skupština AP Vojvodina predložila je gospodina Dimitrija Boarova i gospodina doktora Vladimira Marka; Vlada Republike Srbije predložila je Nenada Cekića i Janka Baljka, Izvršno veće AP Vojvodine Draganu Rogavac i Nataliju Šašvari; rektori univerziteta u Republici Srbiji profesora doktora Aleksandra Todorovića i profesora doktora Miroljuba Radojkovića; udruženja novinara, profesionalna udruženja filmskih i dramskih umetnika i profesionalna udruženja kompozitora u Republici Srbiji predložili su Snježanu Milivojević i Nina Brajevića; domaće nevladine organizacije i udruženja građana, koja se bave prevashodno zaštitom slobode govora, zaštitom prava nacionalnih i etničkih manjina i zaštitom prava dece, predložili su profesora doktora Vladimira Vodinelića i gospodina Miljenka Deretu, i verske zajednice su preložile Njegovo Preosveštenstvo vladiku jegarskog Porfirija i gospođu Aleksandru Sajkov.
Mi smo, kao nadležni odbor, odnosno kao članovi tog odbora, sve biografije umnožili i podelili narodnim poslanicima, tako da ja ne bih govorio više o ovome, a naročito imajući u vidu to da se ovde radi o ovlašćenim predlagačima i da mi kao parlament možemo da prihvatimo ili odbijemo ponuđene predloge. Na tome se i zasniva nezavisnost ove agencije.
Ono o čemu bih ja govorio, to su predstavnici Narodne skupštine Republike Srbije. Dakle, zakonom je predviđeno da Narodna skupština Republike Srbije takođe imenuje svog kandidata za člana radiodifuznog saveta.
Na Odboru smo jednoglasno doneli odluku da prepustimo poslaničkim grupama, odnosno strankama u Skupštini da svoje kandidate i predlože. Većina stranaka je svoje kandidate predložila; manjina, u pravu ste, četiri, odnosno pet stranaka, ja se izvinjavam, predložilo je svoje kandidate. Birajući način na koji ćemo doći do glasanja u Skupštini, a imajući na umu da Odbor nije nadležan da odluči koji od kandidata će se naći na glasanju, Odbor je jednoglasno doneo odluku da će se dva kandidata čiji predlagači prikupe najveći broj potpisa narodnih poslanika koji podržavaju njihovu kandidaturu naći na sednici, na glasanju.
Ti kandidati koji su prikupili najveći broj potpisa su gospođa Ljiljana Smajlović, čiji je predlagač poslanička grupa DSS-a i profesor doktor Vladimir Cvetković, čiji je predlagač poslanička grupa DOS.
Njihove biografije su vam takođe podeljene; svako može odlučiti da li će ili neće dati svoj glas bilo kome od kandidata, međutim, neophodno je da se savet radiodifuzne agencije imenuje u što je moguće kraćem roku.
Moram da podsetim da su rokovi predviđeni ovim zakonom, koji takođe nisu prekluzivni, dakle ne podrazumevaju nikakve sankcije, nas obavezivali da poslednji dan za imenovanje kandidata saveta za radiodifuziju bude u oktobru prošle godine. Taj rok je odavno za nama, političke i društvene okolnosti nisu dozvolile da se mi ranije o tim kandidatima izjasnimo, a ja vas molim da to učinimo danas i da omogućimo članovima Saveta radiodifuzne agencije da urade u sledeća tri do četiri meseca sledeće stvari.
Pre svega, da imenuju svog devetog člana, zatim da donesu strategiju razvoja radiodifuzije u Srbiji, da po toj strategiji raspišu javne konkurse za dodelu frekvencija i omoguće radio-televizijskim stanicama da dobiju svoje frekvencije i konačno počnu da rade u skladu sa zakonom i, kao paralelnu stvar, omoguće formiranje upravnog odbora radiodifuzne ustanove Srbije, transformisanog RTS-a i time omoguće njegovo potpuno, konačno i formalno odvajanje od države.
Nadam se da ćete imati u vidu sve ove zahteve i da ćete omogućiti da danas izaberemo članove saveta. Hvala.
Poštovana gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, Narodna skupština Republike Srbije je 1991. godine donela Zakon o obnovi kulturno-istorijskog nasleđa Sremskih Karlovaca.
Ovim zakonom se predviđa da se osnuje odbor za obnovu i izgradnju Sremskih Karlovaca, i mi, kao Narodna skupština, dužni smo da imenujemo članove tog odbora.
Biću jako kratak, vi ste dobili predlog danas. Na Odboru za kulturu i informisanje uložen je jedan amandman, tako da je sada Predlog promenjen, vi ga imate pred sobom. Samo bih hteo da vas zamolim da mi danas ipak, na svaki mogući način, donesemo odluku o formiranju ovog odbora, pošto je ovaj predlog do sada povučen četiri puta iz procedure i time je blokiran rad Odbora za obnovu i izgradnju Sremskih Karlovaca.
Imajući u vidu to da je u nadležnosti ovog odbora i raspolaganje sredstvima, stiglo je nekoliko pisama, molbi iz samih Sremskih Karlovaca, da se njima omogući da nastave da rade normalno i da prosto, ta sredstva predviđena budžetom, iskoriste. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.