Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Andrić

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija

Govori

Neću da sudim o vašim namerama, sudiću samo o onome što ste podneli i što smo pročitali. Kada se to pročita, ne može se pročitati to što ste vi rekli. To ne piše u ovom amandmanu.
Takođe, razumeo sam o kakvoj komisiji ste vi govorili. Ono što nisam razumeo – zašto tu komisiju predstavljate kao predstavnike okupacionih snaga, zato što vam tvrdim da ona to nije? Pomirenje između nas i mađarskog naroda je dobro došlo. Što se tiče LDP, ni do kakvog pomirenja sa mađarskim narodom ne treba da dođe, mi se nismo nikada ni svađali. Pomirenje sa predstavnicima okupacionih snaga iz Drugog svetskog rata ne treba da tražite kod nas, od nas ga nećete dobiti. To tražite u nekakvim drugim konvencijama. Budite sigurni da u tim deklaracijama, koje će ta komisija predložiti, neće biti nikakvog pravdanja. To vam ja kažem.
Još jedanput, mislim da je vrlo politički problematično i manipulantski poistovećivati mađarsku manjinu u Srbiji sa pripadnicima okupacionih snaga u Drugom svetskom ratu. Još jedanput vas molim da to ne činite, pre svega zbog naroda kome pripadate.
Član 107. – povreda dostojanstva. Obraćam se vama, ne nikome od poslanika. Prosto, povreda dostojanstva mislim da je nedopustivo, kao i to da se ova rasprava koja je zamišljena kao ispravljanje jedne istorijske nepravde pretvori u optuživanje jedni drugih, u optuživanje koje je jako opasno i koje je u našoj ne tako davnoj istoriji dovelo do mnogo loših posledica.
Nijednog trenutka LDP neće odustati od svog prava da okupacione snage naziva okupacionim snagama, a od vas očekujemo da nas zaštitite ako neko na pogrešan način stavlja u to što smo mi rekli i pokušava da izjednači pripadnike jedne nacionalne manjine koja danas živi u Srbiji u isti koš sa nekima koji su bili okupacione snage.
Molim vas, tako nešto ne može da bude dopušteno kao način rasprave u Skupštini. Naša politička borba može da bude politička, ali nijednog trenutka ne možemo da dopustimo da se izjednače oni koji su svoj život žrtvovali za ovu zemlju boreći se protiv fašizma i nacizma sa onima koji su navodno bili primorani da protiv njih vode borbu. Mi ćemo na takvoj ideji opstati. To je jedina ideja u ovom moralno slomljenom društvu koja mora preživeti čak i nas ovde.
Molim vas da bilo kakvo nerazumevanje za koje ovde nije bio prostor ne dopustite. Mi ne mislimo da su svi pripadnici mađarskog naroda bili pripadnici okupacionih snaga. To su bili neki od pripadnika mađarskog naroda i mi danas nećemo dopustiti njihovo pravdanje na osnovama koje nisu u skladu…
Hvala. Malo je neprijatno da ministar nije tu, odnosno potpredsednik Vlade, ali šta da radimo. Nadamo se da nas negde gleda na televiziji, pa će onda da čuje ovo što imamo da kažemo.
Prepodnevni deo rasprave je na neki način stavio svima do znanja koliko je ovo važna tema i kolike su, u stvari, podele u društvu u kome mi živimo. Tu, nažalost, ne postoje čak ni neke najjednostavnije osnove za bilo kakve zajedničke stavove o različitim događajima iz naše istorije. Kao neko ko je učestvovao u promenama i 5. oktobra, odnosno 2000. godine, ko je manje ili više od tada konstantno u političkom životu Srbije, negde mogu da delim taj deo odgovornosti za stanje u kome smo se našli, a pre svega za činjenicu da je očigledno da ne postoji ni jedna institucija, ili telo, ili bilo koji deo društva, koji je svojim radom stekao potreban autoritet, da bi svi ostali imali nepodeljeno veru u istinitost onoga što ta institucija ima da kaže o nekim stvarima.
Otuda su naša mišljenja podeljena. Nažalost, nisam došao sa idejom da o ovome pričam danas, ali za mene istorija naroda kome pripadam ili države, da ne budemo nacionalno obojeni, ima mnogo svetlih tačaka i mnogo tamnih tačaka, verovatno kao i istorija svakog naroda na svetu. Mislim da mi ni jednog trenutka ne smemo, kao predstavnici građana Srbije, dozvoliti da se ono što su najsvetlije ili neke od najsvetlijih tačaka naše istorije dovede u pitanje samo zarad toga što trenutno za neki zakon ne postoji vladajuća većina.
Za mene će okupatori naše zemlje u Drugom svetskom ratu uvek biti okupatori. Mislim da od toga ne smemo odstupiti. Tako je malo morala u ovom našem društvu, na koju god stranu se okrenete. Ako mi nastavimo da relativizujemo sve, a i to nešto oko čega sam mislio da nema nikakvih podela u našem društvu, a to je pripadnost našeg naroda i građana ove zemlje pobedničkoj koaliciji u Drugom svetskom ratu, odnosno antifašističkoj borbi, ako to relativizujemo tako što ćemo ispraviti nepravdu ili pokušati da ispravimo nepravdu koja je nastala nekoliko godina nakon te antifašističke borbe, onda mislim da nema ni svrhe da se bavimo ovim zakonom.
Naš stav je jasan i mi smo ga rekli jutros, ali ću i vladajućoj koaliciji da uputim jednu poruku. Sutra je sednica Zakonodavnog odbora Skupštine, na kojoj treba da se usvoji amandman koji je Vlada dala sama na svoj predlog zakona. Molim vas da ne falsifikujete istoriju zarad većine u ovoj skupštini. Možda je potrebno samo da se malo više potrudite i da pronađete neku drugu većinu. Ne postoji ta četiri glasa poslanika srpskog parlamenta zbog kojih mi treba da donesemo odluku da okupatori u ovoj zemlji nisu postojali ili okupacijske snage. Mislim da moraju da postoje. Mnogo puta predstavnici vlasti pričaju o nekakvim crvenim linijama, verujte da je ovo najvažnije da ostane jedna crvena linija. Na tako nešto mislim da samo možemo da budemo ponosni.
Puno je rasprave bilo, mi smo rekli da je za nas, ako već pokušavamo da ispravimo nekakvu nepravdu koja je nanešena, onda da probamo da budemo što je moguće širi u tom ispravljanju nepravde. Nažalost, u ovoj zemlji se jeste desio holokaust i tu se ne slažem sa kolegom iz SRS. Dokaza za to ima bezbroj.
Dopustite mi da, pre svega zbog istorije ovog parlamenta, pročitam nešto što se zove Uredba o pripadanju imovine Jevreja Srbiji. To je Uredba koju je potpisao predsednik Ministarskog saveta Milan Nedić 26. avgusta 1942. godine. Pročitaću vam samo jednu rečenicu: "Imovina svih Jevreja koji su 15. aprila 1941. godine bili državljani bivše Kraljevine Jugoslavije ili bili bez državljanstva, ako se nalazi na srpskom području, pripada Srbiji bez ikakve naknade". Ove reči, u stvari, predstavljaju jedan od dokaza da se ovde desio holokaust.
Mi, kao Skupština Srbije, ne smemo ostati nemi na takvu nepravdu. Zbog toga smo mi, u ime poslaničke grupe LDP, podneli amandman kojim tražimo da, pored vraćanja imovine po ovim tačkama koje je Vlada predložila, dopunimo prvu tačku ovog zakona time što tražimo da se vrati imovina svim Jevrejima kojima je oduzeta u toku Drugog svetskog rata. Molim i Vladu da to podrži, ali molim i sve poslanike, ukoliko Vlada tako nešto ne podrži, da to usvojimo u danu za glasanje.
Izgovor ili razlog koji je Vlada ponudila, to je da je ta imovina kasnije vraćena jevrejskoj zajednici ili jevrejskim građanima u Srbiji po nekim drugim osnovama nije tačan. Tim građanima je, kada su pokušavali ili kada su želeli oni koji su preživeli kojih, nažalost, nije puno, oni su da bi otišli u Izrael kada je država Izrael formirana, oni su morali da se odreknu srpskog državljanstva, odnosno tada jugoslovenskog državljanstva. Kod tih građana postoji pravna nemogućnost da im se vrati imovina koja im je oduzeta prvo Nedićevim potpisom, a kasnije, u opštoj otimačini i tadašnjoj vladi od 1946. godine pa nadalje.
Takođe, za nas nije prihvatljivo rešenje da se od oduzete imovine finansira izgradnja spomen-obeležja. Mislimo da je to, u najmanju ruku, neukusno, da od imovine ljudi koji su nastradali, a njih je 31 hiljada u Srbiji, Jevreja u Drugom svetskom radu, da od njihove imovine pravite njima spomen-obeležja i mislim da je to, u najmanju ruku, neetički i neukusno, a mislim da su političke reperkusije mnogo veće. To je ono o čemu je govorio Čedomir Jovanović.
Ta imovina mora biti upotrebljena tako da se napravi fond iz koga će se finansirati obaveze i život Jevreja koji danas sa nama žive, a spomen-obeležje je dužna da izgradi država Srbija i da na taj način da počast ljudima koji su pali. Dakle, imovina Jevreja koji su nestali u Drugom svetskom ratu mora biti upotrebljena tako da se pre svega iz humanih razloga olakša život Jevreja koji su preživeli "Holokaust" a koji danas žive sa nama, ali i da se upotrebi u socijalnom životu Jevreja danas a, zašto da ne, i verskih potreba te grupe.
Moram istaći činjenicu, iako nisam neko ko ima visoko mišljenje o tim verskim stvarima u Srbiji, da oko ovakvog stava koji ima jevrejska opština u Srbiji postoji potpuna podrška svih ostalih verskih zajednica u Srbiji. Dakle, sve verske zajednice u Srbiji 16. avgusta 2011. godine su potpisale jedno saopštenje ili jedan zahtev u kome traže ovo što je LDP podneo kao amandman. Dakle, da se uključi u vraćanje imovine imovina oduzeta Jevrejima od 1941-1945. godine i u periodu od 1948. do 1953. godine, prilikom iseljavanja Jevreja iz Srbije u Izrael, kada im je imovina oduzeta pod prinudom, uz odricanje od srpskog državljanstva.
To je još jedna kockica u nizu nepravdi koje ova skupština može samo da pokuša da popravi. Te su nepravde takve da ih ne smemo nikada zaboraviti, niti ih revitalizovati, to je najmanje što smemo. Ali, prosto, možemo da uradimo u našem vremenu nešto što će bar pomoći da se delovi tih nepravdi isprave.
Smatra se da je u procesu tranzicije, postoje četiri zakona koji se nazivaju tzv. zakonima pravde – Zakon o rehabilitaciji, Zakon o lustraciji, Zakon o privatizaciji i Zakon o restituciji, to su četiri zakona za koje se smatra da trebaju i sa ekonomske strane, ali i sa opšte strane, da donesu nekakvu pravdu u nekom društvu za koje mi svi zajedno sa pravom smatramo da je bilo tlačeno u dužini od 40 ili 50 godina.
Ova zemlja ima donesen Zakon o lustraciji, on je donet 2003. godine, Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava. Moje pitanje je pitanje predsednici parlamenta – zbog čega se taj zakon ne primenjuje? Dalje, imamo Zakon o rehabilitaciji usvojen, ali smo pokazali da o njemu ne možemo da raspravljamo na jedan nov način, tako što ga je vladajuća većina skinula ili povukla sa dnevnog reda, juče ili prekjuče. Imamo Zakon o privatizaciji i verujem da tu svako ima neki svoj stav, ali, jasna je atmosfera u društvu o tome koliko je on bio pravedan. Ostao je zakon o restituciji i povraćaju imovine, a to je zakon o kome danas diskutujemo.
Kao pripadnik političke stranke koja učestvuje u političkom životu ja imam svoje mišljenje o tome koliko smo uspeli pravde da donesemo u Srbiju u periodu tranzicije. Ali, kao neko ko je delom i odgovoran za tako nešto, kao i svi mi koji sedimo ovde i kao i ljudi koji sede u Vladi i koji su mnogo odgovorniji od nas, mislim da mi nemamo pravo o tome da govorimo i da će o tome, svaki za sebe, odlučiti svaki građanin koji živi u ovoj zemlji. Samo ću reći da je moj osećaj o tome daleko od osećaja zadovoljstva i daleko od nekog opšteg osećaja pravičnosti, za koji mislim da moramo svakog dana da uradimo po nešto, da bi bili korak bliži tome.
Zbog svega ovoga nemamo nikakvu dilemu – mi ćemo zakon o povraćaju imovine podržati, pre svega kao politički zakon koji je pokušaj ispravljanja jedne istorijske nepravde. Tražimo ili molimo Vladu da prihvati naš amandman da bi to ispravljanje nepravde zahvatilo još jedan širi kontekst. Naravno, spremni smo da saslušamo sve amandmane koji su ostale poslaničke grupe podnele. Još jednom ponavljam, nećemo nikada dopustiti da se u ovoj sali pređe ta crvena linija, za nas jedna od najvažnijih, a to je svetla tačka u istoriji ove zemlje, u kojoj smo mi bili deo antifašističke koalicije. Ako treba da ostanemo da je branimo svaki dan ovde, tu smo. Hvala.
Hvala.
Prvo, upotrebiću malo težu reč, pa da rizikujem. Mislim da je sramno da sačekate, gospodine Mikoviću, da izađem iz sale pa da mi onda replicirate, to je nedopustivo, ali to više govori o vama...
Izvinjavam se, nije bilo vama upućeno, ali zadržavam pravo da to mislim.
Ne prihvatljivo je to obrazloženje koje ste nam ponudili iz nekoliko razloga. Prvi razlog je što nije tačno. Moje pitanje direktno vama – da li je tim Zakonom koji je donela FNRJ vraćena imovina Jevrejima u Srbiji? Druga stvar je politička i ona mnogo ozbiljnija i tu vas ne mogu kriviti za nerazumevanje, ali verujte da je tako.
Mala je linija između toga što ste vi pokušali da uradite, takvu vrstu relativizacije. Govorim o činjenici da je u ime ove zemlje, građana ove zemlje, istrebljeno 80% jednog naroda koji živi ovde. Vaša tehnička stvar da ne želite to da ubacite zato što je nekakvom tehničkom matematikom moguće tako nešto ispraviti, politički ne stoji. Ona je opasna i ona je samo jedan korak do toga, da postoje predlozi da se trgovi nazivaju imenima kvislinga.
Ja vama taj politički talenat ne mogu dati. Imate ga ili nemate, ali nemojte biti toliko arogantni, mnogo smo puta pogrešili u našoj istoriji. Ovo što vam mi kažemo je stav jevrejskog naroda u Srbiji, svih verskih zajednica u Srbiji i stav parlamentarne političke stranke. Ako su ta tri stava javno saopštena, za vas rušenje ugleda Skupštine, verujte da je problem u vama, a ne u nama. Mi vam još jedanput kažemo – u ovoj zemlji je bio holokaust. Pročitao sam vam, ne neku uredbu, nego uredbu koju je Vlada Srbije, predsednički savet, kako se zove, donela o oduzimanju imovine građanima jevrejske nacionalnosti u Srbiji 1941. godine.
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
Još jedna rečenica i neću više.
Rekao je da je jedini mali pokušaj koji ova skupština može da uradi taj, da to prizna i da se tome suprotstavi, da se tako nešto ne bi nikada više ponovilo.
Nedostatak odgovora na jednostavno pitanje. Umesto toga, gomila tehničkih informacija koje vam nisam ni sporio.
Ono što sam vas pitao je – da li je time vraćena imovina? Kažem vam da nije. Tim aktom koji pominjete, braniće društvo čiju nepravdu danas ispravljamo, jer zajedno sa tim aktom su donešeni i akti o oduzimanju imovine svima u ovoj zemlji. Ako je to argument da se u ovom zakonu ne pomene grupa koja je pretrpela, pored Roma, najveći progon i time opravda ime Srbije, mogu vam samo reći da, ili imate lošu nameru, ili ne razumete o čemu govorim.
Tehnički ste vi možda u pravu, a možda i niste. Politički, taj akt koji branite nije doneo nikakvu posledicu. Tim aktom nije vraćena imovina Jevrejima u Srbiji.
To je jedna od tri stvari koje sam pomenuo. Druga je da im je prilikom njihovog odlaska u Izrael između 1948. i 1953. godine, imovina oduzimana tako što su terani da se odreknu državljanstva. Treća je da se ne može novac od imovine koja nema naslednika prodavati i od tog novca graditi memorijalni centar poginulim Jevrejima.
Da li to znači da je opravdano ubiti čoveka, uzeti mu novac i od tog novca mu sazidati spomenik? Ovo je ozbiljna kuća i ona mora da kaže da je sam čin oduzimanje imovine od jednog naroda nemoralan, nepolitički i neprihvatljiv za ovu skupštinu danas. To je politička poruka koju tražimo da se stavi u ovaj zakon, na isti način kao što smatramo da je opravdana politička poruka, da je imovina oduzeta po ovih četrdeset drugih tačaka takođe neprihvatljiva i ne civilizacijska. Samo o tome govorimo.
Svaka relativizacija toga je neprihvatljiva po građane Jevreje, jer oni to od nas traže. Ne radi se mom i vašem osećaju, nego o njihovom, gospodine Mikoviću.
Član 107. narušeno je dostojanstvo Narodne skupštine ignorisanjem činjenice da se jedan poslanik zalaže za ispravljanje jedne političke nepravde, a kao argumenti protiv toga…
Član 27. sa članom 107. gde imam dva minuta da izložim svoju povredu Poslovnika na koju ćete mi vi odgovoriti…
Replika gospodinu Martinoviću.
Moram da kažem da mi je drago da čujem jedan politički stav koji je potpuno suprotan našem, a koji se temelji na manje ili više istim ili sličnim činjenicama u koje smo zajedno imali uvid. Upravo to je suština problema u kojima mi živimo. S obzirom da, po mom mišljenju, nažalost, vladajućoj većini fali politike, evo, dobili ste priliku da se izjasnite.
Dakle, nesporne činjenice su da je ubijena 31.000 Jevreja u Srbiji, nesporna činjenica je da je to bila ideologija NDG, nemačkih okupatorski snaga i nesporna je činjenica da je većina tih Jevreja organizovano ubijeno u logoru na Starom sajmištu, koji se nalazio tada ne pod upravom vlade Milana Nedića, već pod upravom Nezavisne države Hrvatske.
Takođe je tačna činjenica da je Milan Nedić potpisnik uredbe kojom se oduzima imovina svim Jevrejima pod vladom koju on predstavlja. To su činjenice. Dve su politike. Jedna politika kaže nema veze i razumemo motive. Ti su motivi bili ti da se spase većinski srpski narod. To je politika Srpske radikalne stranke, izvinjavam se ako sam, manje ili više, trudio sam se da budem korektan i politika LDP-a, koja kaže – kakav god da je motiv, to je zločin i ova skupština ako raspravlja o ovoj temi, ona mora dati svoje mišljenje o tom zločinu. O tome će se sutra glasati na Zakonodavnom odboru, a kasnije u Skupštini Srbije. Za nas je to neprihvatljivo, jer da bismo svoje žrtve branili, prvo moramo da osudimo one zločine koji su činjeni u našoj. To je naša politika i imate politiku Srpske radikalne stranke, ne govorim vrednost, koja kaže da su počinjeni zločini i nad većinskim narodima. Vi odlučujete, gospodo iz Demokratske stranke.
Na optužbu da je LDP učesnik u holokaustu, nemam šta da kažem. Mislim da to govori samo o sebi. Nisam ja, gospodine Martinoviću, rekao da je samo zato što je oduzimana imovina vršen holokaust. Naveo sam i podatak da je u Srbiji za vreme okupacionih vlasti poginula 31.000 Jevreja. To su uradile okupacione vlasti, a tome su pomogle kvislinške vlasti na čelu sa Vladom Milana Nedića. Tu se mi razlikujemo.
Vi ćete možda naći neki motiv ili neku dobru veru ili razlog zbog čega je rađeno to što je rađeno i zbog čega je Milan Nedić preuzeo tu vrstu odgovornosti. Za nas je ona neprihvatljiva. Neprihvatljiva je iz razloga što je rezultat bio takav i što je uzrok tih borbi bio takav da bilo kakvo drugo opravdanje nije moguće.
I dalje verujem da se danas takva pošast fašizma ponovi ili želim da verujem da bi svi od ljudi u ovoj skupštini bili na strani borbe protiv fašizma, a da ne bi tražili razlog da prežive nego da bi svoje delovanje, svoj rad, svoj način života prilagodili tome. Ukoliko to nije tako, to će biti na moju veliku žalost.
Ono što vam kažem, to je da odgovornost postoji. Mislim da je obaveza ove skupštine, bez obzira na neke odluke FNRJ, kako nam govore iz vladajuće koalicije, da se o tome izjasni u skladu sa raspravom o ovom zakonu. Zašto kažem da je obaveza? Zato što to od nas traže žrtve, traži Savez jevrejskih opština i za to je dobio podršku svih verskih zajednica u Srbiji – SPC, katoličke crkve i svih drugih tradicionalnih verskih zajednica. Mi na to ne smemo ostati nemi.
Član 107. i završiću ovaj krug replika.
Gospođo Kolundžija, obraćam se vama. Ceo krug replika…
(Predsedavajući: Ne možete da se obratite drugom narodnom poslaniku. Za ime Božije, da vas ja opominjem. Dobili ste reč da obrazložite povredu Poslovnika na koji se pozivate. Izvolite.)
Gospodine Novakoviću, smirite se i pustite me da završim.
Član 107, ali ako ste dopustili da se meni neko obraća direktno, logički sam očekivao da će i meni biti omogućeno da se obraćam nekome drugom, ali vama na čast, bar je to jasno.
Nećemo se više javljati, ukoliko ne bude nove potrebe. Ovaj lanac nismo počeli mi. Ovaj lanac je počeo čovek koji je počeo repliku potpuno neosnovano, tako što je sačekao da mi izađemo iz sale, a zatim odgovarao kada mi nismo bili tu samo na izabrane argumente od onih koje smo mi dali.
Ponoviću samo još jednom, jer stvarno nam nije namera da ovu raspravu kompromitujemo na bilo koji način. Savez jevrejskih opština je tražio od ove skupštine da u 1. član ovog zakona unese odredbu kojom će se vratiti imovina Jevreja oteta od strane vlade Milana Nedića, po uredbi koju sam čitao ovde. Taj stav Saveza jevrejskih opština su podržale sve verske zajednice.
Mi kažemo da je politički važno taj stav prihvatiti. Ne postoji nikakav realan argument da se taj stav odbije. To je jako važan politički stav, nemamo vremena da objašnjavamo svakom poslaniku pojedinačno zašto je to važno, ali sam samo rekao da vi birate. Imate dva stava, jedan i drugi. To su politički stavovi, ne tehnička objašnjenja kako će u stvari biti moguće ili neće biti moguće. Radi se o pokušaju uspostavljanja pravde nad žrtvama. Samo se o tome radi.
Meni je žao, gospodin potpredsednik Vlade nije bio tu, ali sam siguran da će uvidom u stenogramske beleške utvrditi o čemu se radi. Hvala.
Iskoristio bih deo kao predstavnik poslaničke grupe, da ukažem na svu farsičnost koja se ovde dešava i koja je jasna nama koji u ovoj sali sedimo. Pošto je vladajuća većina pretvorila ovo u konferenciju za štampu poslanika koji sede u sali, mislim da je naša dužnost da objasnimo i građanima o čemu se radi.
Naime, mi smo prinuđeni da diskutujemo o amandmanima koje smo podneli, od kojih su mnoga obrazloženja za odbijanje ili prihvatanje lažna. I kolega Miković je malo pre rekao, vi ste to nazvali "pogrešno su citirana", a nije, lažna su. Moj amandman, koji glasi: posle stava 1. dodaje se novi stav 2. odbijen je zato što se njime briše stav 6, po obrazloženju Vlade.
Ali, mi nemamo sa kim da razgovaramo ovde zato što ispred predsedavajućeg sedi ili leži čovek za koga znamo da pripada ministarstvu, ali njegovo prisustvo je besmisleno, pošto on ne može da se javi za reč. Znači, ovo sve se izvodi samo zbog toga što postoji prenos i time je ova rasprava potpuno obesmišljena.
Kada gospodin Miković kaže da želi da ubedi kolege poslanike da glasaju za njegov amandman, gospodine Mikoviću, ovih 16 poslanika koji sede ovde ne mogu da izglasaju nijedan amandman, a ukupno ima šest predstavnika iz vladajuće većine, kojima pretpostavljam da ste želeli da se obratite. Gde su oni, ne znam. Gde je ministarka, od koje biste možda mogli da dobijete odgovor, ne znam. Zašto mi sve ovo radimo, osim da bi nas građani gledali, a to svakako nema nikakav direktan uticaj, to takođe ne znam.
Pošto je odluka vladajuće većine da ignoriše ovu situaciju i da se ponašamo kao da je sve u redu i da je sve normalno, mislim da je moja dužnost kao opozicionog poslanika bila da upozorim na ovo. Mnoge kolege su govorile, jako su ozbiljne stvari i argumenti ovde korišćeni. Čemu sve to, osim da bi bili na Drugom kanalu RTS, ukoliko nema neke utakmice ili nekog drugog kuglaškog takmičenja ili čega već.
Rekao mi je da nisam u pravu. Šta je veći osnov za repliku od toga?
Naravno da ćete dozvoliti, vi samo otimate pare.
Gospodine Mikoviću, taj igrokaz, moja namera nije bila da sa vama polemišem. Mislim da više to sebi radite, to što sada izvodite, nego što nama objašnjavate, pa ćete sami snositi posledice toga, a punoletni ste pretpostavljam, pa ste i sposobni da odlučujete u svoje ime.
Ono što je očigledno to je da me niste shvatili. Ovde nema poslanika. Ako nas prebrojite, to sam vam rekao, znači da nije bilo potrebe da vi meni objašnjavate zašto je važno da se obrazlažu amandmani. To ja razumem, ali vam kažem da nemate kome, pošto nije bila tu ministarka, kolega poslanika nema, ne interesuje ih ova tema, rade nešto važnije, razmišljaju o javnoj svojini, ne znam ni ja čemu, pa sam ukazao na besmislenost vašeg ponašanja što ste vi kasnije to i potvrdili. Drago mi je da se gospođa ministarka vratila, pa ćemo sada moći, nadam se da ćete imati ka kome da usmerite i ove svoje primedbe da vam je amandman odbijen, a da obrazloženje nije odgovaralo onome što ste vi u stvari predložili.
Ohrabrujem vas u nameri, naročito iz razloga što i ja imam isto iskustvo sa obrazloženjem amandmana.
Koristiću vreme ovlašćenog predstavnika.
Prvo, nisam hteo da oduzimam vreme malo pre javljajući se za repliku, ali gospodinu iz SPO ono što svako od nas govori ovde najbolje ogledalo svakoga od nas, tako da ukoliko vi vidite kao televizijski prenos kao mesto gde ćete se promovisati, svaka vama čast.
Mi iz opozicije ga vidimo kao mesto na kome ćemo pokušavati da kažemo nešto što nije moguće na drugačiji način i kao jedan od osnovnih stubova o demokratiji u Srbiji u kome smo se, ja sam do ove vaše replike malo pre mislio zajedno, a sada sam siguran za koje su se neki od nas borili tokom 90-ih godina. Ako vam smeta prenos, ukinite ga. To je vaše pravo. Svašta ste uradili kao vladajuća većina. Ne znam šta vas sprečava da i to uradite.
Poštovana gospođo Malović, mi smo podneli amandman, probali smo da ne opterećujemo zakon podneli smo samo četiri amandmana, ako se ne varam. I ono što je na našu žalost, mislimo da nisu iako ih je bilo malo nisu na adekvatan način od strane ljudi iz ministarstva obrađeni, to vidimo iz obrazloženja. Evo, da ne bi čekali i da ne bi trošili vreme kasnije, obrazloženje odbijanja našeg drugog amandmana je on u suprotnosti sa rešenjem koje je preskočeno u zakonu. Tome služi amandman, prosto da promeni rešenje koje je predloženo zakonom. Tako da, hajde da kažemo, ja naravno ne mislim da je to vaša odgovornost, ali mislim da je odgovornost ljudi iz ministarstva.
Što se tiče ovoga član 313. mi smo podneli amandman i to na bazi preporuka naših kolega iz stranke ili kolega iz života nije važno, koji se bave krivičnim pravom i dozvolite samo da vam objasnim jednu nelogičnost. Naime, ovim predlogom, a i prethodnim dopušteno je da se nagodba da govorim kolokvijalnim jezikom izvrši na prvom ročištu ili u trenutku kada se optuženi izjašnjava o krivici i to je načelno u redu i po pravilu treba da bude tako. Ono što se dešava to je da kada postoje suđenja za organizovane grupe i kada je vođa grupa jedan ili dva a oni nisu dostupni organima pravosuđa u Republici Srbiji, tada se suđenje celoj grupi odvija u sudstvu tih vođa grupa.
Formalno pravno ukoliko se ostali optuženi tog trenutka ne ponude nagodbu, što oni često nisu u prilici da čine zato što se plaše za svoj život ukoliko je reč o teškim krivičnim delima, plaše se za život svoje porodice ili nije važno, zato što su prvooptuženi koji su obično i najjagresivniji i najopasniji ako tako mogu da kažem. Nisu dostupni organima pravde, vidimo i sami šta se dešava ili bar ono što je pretpostavka policije koliko je nama poznato koliko ubistava koja se dešavaju danas u Beogradu.
Dakle, i kada prvooptuženi postane dostupan organima pravosuđa, po pravilu koje se sada dešavalo i u slučaju Legije, u slučaju ovih što su uhapšeni sada za organizovani kriminal, Simović itd, oni po pravilu traže da se suđenje ponovi, kada postanu dostupni i u velikoj većini slučajeva, tako treba i da ostane, sudski proces se za njih ponavlja.
Formalno pravno oni time stiču pravo da prihvate ili ponude nagodbu tužiocu, iako to pravo nema niko drugi ko je od početka dostupan organima pravde.
Mi smo u tom slučaju podneli amandman, pre svega želeći da skrenemo pažnju na takvu jednu nepravednost koja postoji, ukoliko je moguće, da se takva vrsta nepravde isprave.
Mi nismo hteli ovo da objašnjavamo do detalja, mi smo rekli i naš amandman kaže da u izuzetnim slučajevima dopušteno je sudskom veću da i u izuzetnim slučajevima ukoliko to je u interesu suđenja, pravde, da se nagodi sa optuženim i posle, i time smo dali svu vlast u ruke sudu, pošto znamo da je u nagodbi uključeno Tužilaštvo i okrivljeni, prosto ne mislimo da je moguća bilo kakva zloupotreba, a opet ostavimo sudu, ne nama da ceni da li postoji nekakv viši interes.
Možda je mogao amandman malo bolje da se sastavi i u tom smislu prihvatamo odgovornost, ali mislimo da je ovo rešenje u interesu svakoga i prati taj duh zakona koji će pokušavati da veliku većinu sudova, procesa obavi na ovaj način.

Whoops, looks like something went wrong.