Dame i gospodo narodni poslanici, sa setom ovih zakona Republika Srbija, njena privreda, javna uprava, pa čak i određena društva kapitala nastavljaju onaj reformski proces koji je započet još 2014. godine za vreme prvog mandata predsednika Vlade Republike Srbije, a sada predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.
Ako se malo zamislimo i pokušamo da se setimo komentara koji su bili pre samo tri ili četiri godine na to da Srbija treba da krene putem digitalizacije korišćenjem savremenih tehnologija pre svega u domenu javne uprave, a kasnije i privrede, i u tom ekspozeu koji je gospođa Ana Brnabić dala u Narodnoj skupštini bivši režim se na najgrublji, najnepristojniji način podsmevao tome šta je strategija Republike Srbije. Šta god da je tada urađeno, šta god da je tada predloženo, šta god da je stavljeno pred Vladu Republike Srbije, pred ministre u Vladi Republike Srbije od strane bivšeg režima izvrgavano je ruglu i podsmehu, a čini mi se da baš to elektronsko poslovanje i način elektronske uprave koji sprovodi naša javna uprava čini mi se da su bili najveći predmet podsmeha valjda zato što ili nisu znali ili zato što nisu umeli ili zato što nisu hteli za vreme njihove vlasti to da urade.
Danas, 2021. godine ne samo da smo zbog tog početka digitalizacije naše privrede i javne uprave imali one konkretne administrativno-birokratske pogodnosti koje su ranije predstavljale za naše građane veliki problem, već se videlo i sada prilikom imunizacije koliko je Republika Srbija bila spremna da brzo započne i efikasno vodi postupak imunizacije naših građana. Dobrim delom ta brzina i efikasnost ogleda se baš u tome što su te određene reforme koje su sprovođene unazad nekoliko godina postigle izvestan stepen, mogu da kažem, i da budemo primer jednom velikom delu međunarodne zajednice kako možete biti uspešni u jednoj oblasti gde su se pogotovo zapadne tehnologije i zapadne zemlje smatrale dominantnim.
Kao što reče moj uvaženi kolege Dabić, jeste da će sa ovim Predlogom zakona i primenom Zakona o elektronskom fakturisanju svakako da će država da obezbediti bolju naplatu poreza, samim tim mnogo više sredstava za izgradnju puteva, predškolskih ustanova, školskih ustanova, zdravstvenih centara.
To jeste važno, ali svakako bih istekao još jednu jako važnu činjenicu. Po našem Ustavu svi naši građani su potpuno ravnopravni. Imaju ista prava, iste obaveze, tj. jedna od njihovih obaveza jeste da oni koji obavljaju određenu delatnost i iz te delatnosti ostvaruju određene prihode plaćaju porez.
Sadašnji oblik načina poslovanja iziskivao je velike napore raznih inspekcijskih službi da se suzbije sivo tržište jer čini mi se da u nekom načinu shvatanja da je prevariti državu nešto što je bilo lepo, privlačno. Čak šta više, bivši režim je svojim postupcima i ponašanjem preko svojih istaknutih privrednika i davao taj podsticaj da običan građanin ne mari za državu i da jednostavno država bude ta koja treba da se čerupa, da se pljačka, da se uništava, kao da ta ista država tim istim našim građanima i nije potrebna.
Tako da svakako da jeste ovo jedan od zakona koji će i na tom polju da donese određene pogodnosti. Mogu da kažem da je Srbija na kraju 20. veka u mnogim tim informacionim tehnologijama, valjda zbog svog načina poslovanja i specifičnog državnog uređenja bila po mnogo čemu ispred mnogih zapadnih zemalja, pogotovo kada je u pitanju platni promet.
Međutim, bivši režim je valjda, u želji da ne ostane bilo kakvog traga, ili ozbiljnog traga za njihove finansijske i svake druge transakcije, kojima su pljačkali građane i privredu, uništio taj platni promet, mada smo uz velike napore uspeli da ga obnovimo i stavimo u potpunu funkciju. Ali, dokle je išlo čak to uništavanje, mogu da kažem da su namerno za vreme svetske ekonomske krize koja je izbila 2008. godine, usporavali finansijske transakcije, pod izgovorom da utiču na devizno tržište i da se smanje dnevno oscilacije naše nacionalne valute u odnosu na evro. Kad to pročitate, ili saznate, vi kažete, u redu, nešto rade da nas zaštite. Nije tačno. To su radili da bi njihovi privrednici, njihovi tajkuni koji su bili jako bliski njima, ne bi imali onu konkurenciju sitnog sektora, koji su uništavali svojim poslovanjem. O tome ćemo malo kasnije kada dođemo i na jedan od ovih zakona gde se sad samo usklađuju izmene početka primene zakona.
Svakako da je Zakon o elektronskom fakturisanju jedna novina u funkcionisanju srpske privrede, naših javnih preduzeća i pokazuje da onaj proces koji smo započeli prilikom digitalizacije naše države, daje prve rezultate i da samo sada treba da nastavimo jedan korak napred po tom pitanju.
Drugi zakon, jedan od zakona o kojima danas raspravljamo jeste i zakon o izmeni i dopuni Zakona o osiguranju. Kaže se u predlogu zakona, može da se pročita, da je jedan od razloga zašto se donosi ovaj zakon to što je dosadašnje naše osiguravajuće kompanije, odnosno jedan deo, pripada društvenom kapitalu. Ustavom iz 2007. godine, društveni kapital je prestao da postoji. Sad se postavlja pitanje, još kad smo ušli u primenu novog Ustava, zašto i ovaj oblik svojine nije bio rešen. Znate zašto, zato što društvena svojina može da bude u restrukturiranju ili u procesu privatizacije. Bivši režim je hteo da proda sve naše osiguravajuće kompanije, zato nije ni izvršena, da kažem, konverzija, iz društvenog u državni kapital.
Neko će da kaže, pa, dobro, to su samo poslovi osiguranja, nije baš samo poslovi osiguranja. Znate, prvo, svaka kompanija koja dobije saglasnost naših državnih organa, pa i Narodne banke Republike Srbije, koja vrši nadzor nad radom osiguravajućih kompanija vrše određena javna ovlašćenja. Poslovi osiguranja jesu jako značajni za poslove privrede, osiguranje imovine i života građana Republike Srbije. Ali, sad tu ima još jedan drugi problem, a to je šta sa sredstvima i novcem koji privreda, građani, pa, i država uplaćuju osiguravajućim kompanijama. Tu su propisi prilično unapređeni u odnosu na vreme perioda vlasti bivšeg režima, a načini na koji se ta sredstva obezbeđuju jeste da jedan deo sredstava ide za pokrivanje rezerve radi isplate premije osiguranja, a drugi deo mora da bude plasiran, ili kod poslovnih banka određenog boniteta, ili u državne hartije od vrednosti.
Sada, za vreme bivšeg režima prihodi svih naših državnih osiguravajućih kompanija, bili su plasirani kao obezbeđenje kod određenih poslovnih banaka, pa, čak su plaćali i kamate na čuvanje tih sredstava, a ta ista sredstva su korišćena da se kupuju državne hartije od vrednosti, na koje su poslovne banke obračunavale kamate. Znači, država je plaćala poslovnim bankama kamate na sredstva koja su prikupljena od državnog ili društvenog kapitala, nazovite kako god hoćete. Tu ne mogu da krivim poslovne banke, jer poslovne banke rade ono što im vi dozvolite zakonom, ili podzakonskim aktima, nego, postavljam sad pitanje - čiji i koliki je bio finansijski motiv, da to dozvoli osiguravajućim kompanijama? Koji su razlozi bili za takvo ponašanje?
Znate, malo suludo izgleda da vi imate sredstva, da ta sredstva uplatite kod banaka, a onda kada radi penzije emitujete državne hartije od vrednosti sa kamatama 22, 24, 26% na godišnjem nivou, ta ista vaša sredstva vama banka da sa tom kamatom od 24, 25, 26% na godišnjem nivou. Zato nisu vršili konverziju kapitala. Samo su čekali pogodan trenutka da privatizuju sve osiguravajuće kompanije u Republici Srbiji.
Malo su naišli na otpor kada su pokušali da prodaju „Telekom“, pa su se nadali da će u izborima posle 2012. godine taj posao da završe. Jedino ih je u tome sprečio Aleksandar Vučić i SNS. Inače mi više ne bismo imala naše osiguravajuće kompanije, a one koje bi radile ovde na tržištu, plasirale bi sredstva u skladu sa svojim interesom, a ne sa interesima Republike Srbije.
Sada tu dolazimo do jednog, mnogi kažu tehničkog detalja, tehničkog Zakona o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama. Jeste, menja se samo datum, usklađuje se zakon sa Zakonom o elektronskim fakturama, ali pogledate zakon osnovni je donet 2012. godine. To je bio jedan od prvih zakona koji je donet za vreme vlasti SNS, a razlog jeste što se kod nekoliko privrednih subjekata na teritoriji Republike Srbije nagomilao kapital najvećeg broja naših privrednih društava, preduzeća. Mogli ste bez obzira šta god da napišete na fakturi, bez obzira kakav god ugovor da imate, prinudnu naplatu nije bilo moguće sprovesti. Menice vam nisu davali. Ako bi ste ih tužili sudu, čekali bi ste po dve, tri godine da bude zakazano prvo ročište. Da bi privrednici koji su poslovali sa tajkunskim preduzećima, a reći ću i koja su, došli nazad do svog novca, morali su stalno da se odriču dela zarade, na kraju da se odriču i dela supstance da bi povratili svoj novac i platili svoje obaveze koje su stvarali u poslovanju sa tajkunskim preduzećima.
Jedan čovek kome su prostirali crveni tepih za vreme bivšeg režima koji se hvalio da je najuspešniji privrednik u Republici Srbiji, da je njegova firma svetska kompanija je gospodin Mišković i „Delta“ kompanija. On je upravo to radio. Miškovićeva „Delta“ je bila gospodar privrednih tokova u Srbiji i njen razvoj nije bio zbog umešnosti njenog vlasnika i poslodavca i tolike profite nisu zarađivali zato što su znali da pronađu posao, nego su zarađivali zato što su bili bliski sa bivšim režimom koji sada predvodi Dragan Đilas. Forma je bila jako jednostavna. Zahvaljujući jako lošoj zakonskoj regulativi, uspostavio je monopol na tržištu.
Hteli ili ne, svaki proizvođač robe široke potrošnje u Srbiji morao je da posluje sa „Deltom“. Svaki uvoznik robe široke potrošnje morao je da posluje sa „Deltom“. Mogao je da napiše da roba koja mu je data dospeva, a rok plaćanja za 30 dana, 60 dana, 120 dana, 180 dana, dobiće novac za tri godine. A dotle će Mišković da se hvali kako je on uspešan privrednik tako što će da isisava supstancu naše privrede, prevaljuje na svoju kompaniju. Dok se privreda koja je poslovala sa njim zaduživala kod poslovnih banaka sa deviznom klauzulom, on je te iste kredite plasirao preko tih poslovnih banaka svojim poslovnim partnerima i sa parama svojih poslovnih partnera.
I onda kažete da ste uspešni. Ne, ja to zovem lopužom, prevarantom, hohštaplerom. Tu nema uspeha. Tu zloupotrebljavate poluge vlasti i bliskost sa tadašnjim režimom i Draganom Đilasom da postanete najbogatiji čovek u Srbiji, da vam sudovi ne mogu ništa, da vam sredstva prinudne naplate ne mogu ništa. To ne može bez bliskosti sa tadašnjim režimom. A tako je i bilo. I kad isisate sav kapital, ne samo što postajete bogatiji, nego sva ona preduzeća gurate u propast sa kojima ste poslovali, valjda u nadi da će neko drugi da dođe pa ćete njih ponovo da pljačkate, da ćete ponovo da im otimate. Valjda je mislio da će to uvek tako da traje. Verovatno se nadao da će Aleksandar Vučić da pristane na ono što su pristajali Boris Tadić, Dragan Đilas i ostala kompanija.
Ovaj zakon, osnovni zakon koji je donet 2012. godine, donet je zbog kompanija koje su poslovale kao „Delta kompanija“ i kao što je poslovao Mišković. I to je bio prvi znak da država neće više da dozvoli to što se radilo do 2012. godine. Tada Mišković ponovo pokrene čitavu mašineriju, svojim novcem, da ruši Aleksandra Vučić i kasnije mu se pridružuje Dragan Đilas. Jer, znate, ovde nisu u pitanju desetine miliona evra, nisu u pitanju ni stotine miliona evra, ovde su u pitanju milijarde evra. Milijarde koje su otimane od građana Srbije, od privrede Srbije, od države Srbije i završavale u egzotičnim zonama, poreskim rajevima i sve ostalo.
Pogledajte samo oko privatizacije „Maksija“. Gde god pročitate, videćete da Mišković obećava, osim što su slagali da je to najveća investicija u Srbiji, to nije nikakva investicija, prodajete imovinu, kakva je to investicija, nije to nova imovina, investicija je valjda nova imovina, svuda se obećava da je transakcija izvršena sa imovinom koja je u Srbiji i da će biti plaćeni porezi Republici Srbiji. E, sada pitam – a koliko je plaćeno? Nije ništa. Sav novac je iznet iz Republike Srbije zato što navodno vlasnici te imovine nije bio Mišković nego neke kompanije iz tih poreskih rajeva, Kipar i ostalo.
Zbog takvih je i donet ovaj zakon, kojim se određivalo da ne može više „Delta“ ni bilo ko drugi nezakonito, ne trpeći nikakve posledice, da zadržava nečiji novac a da na to ne plati ni kamatu, a dešavalo se u tim godinama pre 2012. godine da nisu plaćali ništa, pa, zamislite samo, ako je dužničko-poverilački odnos nastao 2008. godine, kurs evra je bio tada 75 dinara, ako je plaćeno 2010. godine, kurs evra je tada bio već 105-110 dinara, izračunajte sad tu razliku koju je Mišković sebi strpao u džep, i onda kaže – mi smo uspešni, mi smo motor Srbije, kakav motor Srbije, vi ste pljačkali Srbiju, i što je najgore, bivši režim je u tome učestvovao, bivši režim je donosio zakone u ovoj Skupštini, da ta gospoda dođu po što je god mogući udar zakona za sve ono nečasno što su pravili, ne samo prema državi, na prvom mestu prema građanima Srbije.
Sa setom ovih zakona koje donosimo više nikome neće biti moguće da prvo krije svoje obaveze prema svojim poveriocima, da država o tome nema pojma, da ne uživa zaštitu države i da taj podatak, ako treba, zbog drugih, bude dostupan i da onaj ko čini takve prekršaje, zloupotrebe i odgovara, ne samo krivično, nego i finansijski, što se nije dešavalo za vreme režima Dragana Đilasa.