Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, član 3. tačka B, ćirilično B, se odnosi na sredstva koja će Republika Srbija u 2011. godini odobriti za projekte i programske zajmove do iznosa, da ne kažem kolikog, jer cifre nisu toliko bitne, iako su ogromne, pa ih onda razlažete, koliko od Svetske banke, koliko od Evropske investicione banke, Banke za razvoj Saveta Evrope, Nemačka razvojna banka, strane vlade, Evropske komisije, poslovnim bankama i institucionalnim investitorima.

Na to se odnosi amandman koji sam podnela, gde vi, između ostalog, pod jedan kažete da je planirano 27,5 milijardi evra za kredite za programsku podršku budžetu u različitim valutama. Pod tačkom 3) – kredit za programsku podršku budžetu u različitim valutama, ali uz garanciju Svetske banke u iznosu od 400 miliona dolara.

Razlog za ovako planiranje uzimanja kredita vi pronalazite podršku u Svetskoj banci koja je, navodno, 6. oktobra 2010. godine uputila, kako vi kažete – pismo podrške Republici Srbiji, kojom je voljna da izda garanciju bankama koje budu izabrane u postupku javne nabavke. Svetska banka je spremna da garantuje za obaveze Republike Srbije po glavnici kredita u iznosu od 400 miliona američkih dolara.

I vi i mi znamo da je pismo podrške samo izraz dobre volje. Može da bude, ali ne mora da znači, što bi rekli. Tako da, ako bude bude, neće biti i nećete taj kredit ni moći da podižete radi otplate kredita.

Ovde se u stvari radi o uzimanju kredita radi vraćanja kredita. Da se razumemo, nismo protiv toga da se država zadužuje. Normalno je da se zadužuje. Čak, ti krediti mogu da idu u pravcu pospešivanja daljeg razvoja svake države, ukoliko se ti krediti troše namenski i ulažu tamo gde možemo da računamo da ćemo ostvariti sredstva za dalju otplatu tih kredita. Dakle, gde će se novac brže okretati. Ali, ako ide za popunjavanje rupa u budžetu, a vi ovde planirati upravo za to, tako da se nadamo da će budžetski deficit sledeće godine biti još veći nego što je ove godine, kao što je ove godine veći nego prošle godine. Pitamo se samo dokle?

Ono što naročito želim da vama lično kažem jeste, da bismo zaista voleli da ministar finansija dođe u Skupštinu SRbije i da je zadovoljan budžetom koji je predložio parlamentu. Od vas sam čula i primetila kako reagujete na naše primedbe da niste zadovoljni. To samo po sebi govori da ste na neki način vi ili prinuđeni da ovakav budžet Skupštini predložite. Da li zbog objektivnih okolnosti u kojima se nalazi naša ekonomija, bilo zbog pritisaka koje imate od MMF, bilo zbog neslaganja u okviru vladajuće koalicije. Poznato je i normalno je da svaki ministar pokušava da dobije što više novca za resor za koji je on odgovoran, a vaše je na kraju da, u državnom interesu procenite koliko je kome i za šta potrebno i da tako sastavite budžet.

Ovo nisu neke imaginarne pare o kojima govorimo, nego, u ovaj budžet treba da se slije novac ovog siromašnog naroda i ove osiromašene i gotovo nepostojeće privrede. Pošto svi znamo da je to malo, onda moramo da uzimamo kredite. Već smo došli u situaciju da, nažalost, te kredite ne možemo da vraćamo, tj. oni su dospeli i već su glavnice dospele za otplaćivanje. Sada moramo da uzimamo nove kredite. Za neke od tih kredita nam očigledno traže garanciju, ili od svetske banke ili od neke takve institucije. Vi ste morali to da isplanirate.

Mi smatramo da nam takvi krediti ne trebaju i da na taj način možemo da smanjimo budžetski rashod za ovoliko koliko ste vi planirali za ovu namenu. I uopšte su, ako ste primetili, svi ovi naši amandmani su sa tim ciljem i predloženi Vladi. Zaista smo se trudili da ne ugrozimo uopšte funkcionisanje države, niti bilo koje oblasti života u državi, a da ipak uštedimo tamo gde to može da se uštedi.

Bez obzira što ste proklamovali štednju, nama se čini da je on ipak rasipnički, a daleko od toga da je, kako vi to kažete transparentan. Sećam se pre deset godina kada ste došli na vlast, da ste obećavali budžet od 30 stranica. Sada smo dobili negde oko 1000 stranica, ali nam to nije garancija transparentnosti trošenja novca. Mnogo bi bilo bolje da ste uspeli da i prihode i rashode prikažete na mnogo manje stranica i da tih prihoda ima onoliko koliko ima, da se pružimo onoliko koliko zaista možemo, a da kredite uzimamo samo za unapred određene potrebe, kako bismo mogli i da ih vratimo.

Zaista mislim da niko od vas, ni u Ministarstvu finansija, niti u Vladi nema viziju šta će se dogoditi za pet, šest, deset godina po pitanju ovih kredita, kako ćemo mi njih vraćati, koliko ćemo još morati da se zadužujemo? Kada biste nam izašli sa tom nekom vizijom ili sa takvim podacima možda bi nam bilo lakše da razumemo ovoliko dalje zaduživanje. Ne, nama kao narodnim poslanicima, mi možemo i da ne razumemo neke stvari, ali građanima Srbije je veoma važno da znaju šta će se dešavati sa državom narednih pet, 10, 15, 20 godina. Jer, na osnovu toga kako mi planiramo budžet države, tako oni planiraju svoje kućne budžete i znaju kako da se vladaju i da li da se zadužuju ili da se ne zadužuju. Hvala.
Hvala lepo.

Amandman koji sam ja podnela u ime SRS tiče se štednje u okviru Narodne skupštine. Imajući u vidu da je Skupština često meta, pre svega, medija kako bi se javnost pripremila na to da je Skupština najveći trošadžija u okviru svih državnih institucija, i kako bi se javnost pripremila na to da nam navodno ne treba 250 poslanika nego je dovoljno i 120. Zarad, dakle, javnosti moram da kažem da je evo planirano za plate, dodatke i naknade zaposlenih, a imamo preko 300 zaposlenih službenika u Narodnoj skupštini i 250 narodnih poslanika, 360 miliona. Da su stalni troškovi, a to su računi za vodu, struju, osiguranje i slično, a imamo dve zgrade koje moramo da izdržavamo. Pitanje je da li moramo i da li je to celishodno ali tako ste odlučili. Da su ti troškovi 139 miliona, a mi tu predviđamo štednju i smanjenje troškova. Da se usluge po ugovoru, pretpostavljam da su to i ugovori za zaposlene ali ima ih drugih ugovora, 157 miliona, dakle, polovina, znači, 157 miliona sedamsto sedamdeset sedam hiljada. Tako piše. A to je evo polovina od ukupnih plata, izdataka za plate, dodatke i naknade zaposlenih i tu smo tražili izvesno smanjenje. Obzirom da je racionalizacija i korišćenje sredstava na ovim pozicijama moguća i da na ovaj način umanjujemo i budžetski deficit, a svi smo rekli da je cilj štednja i fiskalno rasterećenje.

Za zgrade i građevinske objekte izdvojeno je 128 miliona dinara. Pretpostavljam da je to ne ono klasično održavanje zgrada, nego verovatno poboljšanje nekih uslova ili ovo što mi sad radimo, odnosno što se radi na zgradi Doma Narodne skupštine i tome slično i za mašine i opreme 144.649.000 dinara. Tu smo predvideli smanjenje, ne mnogo, evo na 120 miliona, mada iskreno da vam kažem ne znamo ni zašto će to da se potroši i za koju je to opremu predviđeno. Mi i dalje radimo pomoću štapa i kanapa i dalje štampamo materijale i dalje sve dobijamo ovo u papirima za svaki računar mora da se otkuka, za svaki telefonski priključak mora da se otkuka. Taksi ni slučajno ne možete da pozovete sa ovog telefona i nemamo ništa protiv, ali dajte onda

i u stavkama gde je Predsedništvo i predsednik Republike ili Vlada da isto tako isključimo neke nulice ili devetke, pa da ne može da se telefon koristi.

Sve u svemu, iako se radi o Narodnoj skupštini i trebali bi da budemo možda zainteresovani za poboljšanje uslova, mi smatramo da neracionalno trošimo novac koji je predložen za Narodnu skupštinu i da je neracionalno korišćenje, pre svega, dve zgrade koji se koriste za potrebe Narodne skupštine, a naročito je teško održavati takve dve zgrade. Ko o tome može da odlučuje? Mi ne sami i ne samostalno, neko bi morao da inicira da to bude drugačije. Evo dali smo vam predlog kako da uštedite nešto para. Uopšte mi nije jasno zašto nećete da prihvatite ovaj amandman. Uopšte mi nije jasno zašto ćutite sve vreme na sve naše predloge i zašto se ne oglasite, pa bar ne kažete iz tog i tog razloga nije prihvatljivo i da nas ubedite u suprotno da naši amandmani nisu u skladu sa politikom koju vi vodite.

Čini mi se da ste upali u stanje jedne letargije i da vam je svejedno i da čekate da vam vreme prođe ovde, a u svako ozbiljnoj zemlji i ozbiljnoj demokratiji molim vas, ministru finansija se tresu kolena kad dođe u parlament pred poslanike da odbrani budžet. Ako se budžet ne odbrani, pada vlada. Vi se samo prebrojavate. Vi ste obezbedili većinu da glasa za šta god hoćete i niko od ovih 1000 strana od 127, 128 koji će da glasaju nije pogledao i baš vas briga šta mi iz opozicije pričamo, iako ne tražimo nikakvo trošenje para i ne tražimo ništa od vas. Upravo želimo da vam pomognemo gde možete da bezbolno smanjite troškove da biste imali što manji deficit. Jedino ako vas neko spolja tera da taj deficit bude veći i da država Srbija tone sve više. Ako je tako, onda ja vaše ćutanje i vaše raspoloženje potpuno razumem i ja bih na vašem mestu, verujte, veoma se loše osećala. Prijatno.
Poštovane kolege narodni poslanici, pretpostavljam da je gospodin ministar izašao iz sale da proveri ove informacije koje je od mojih kolega dobio, a vezano za ličnost Slobodana Pavlovića, koji je, po našem mišljenju i po podacima koje imamo, trebalo odavno da bude razrešen sa ove dužnosti. Postavlja se pitanje zašto to Odbor nije ranije inicirao, pošto je on ovlašćen za tako nešto. Očigledno je da ni Odbor nije imao prave informacije, pa zbog toga to danas imamo na dnevnom redu.
Naravno, bila bih veoma zadovoljna kao narodni poslanik da smo imali vremena da, kao o ovoj tački dnevnog reda, posvetimo vreme i nekim drugim tačkama dnevnog reda koje su pre toga išle, kao što je recimo Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na dodatnu vrednost, jer to dovodimo u vezu čak i sa ovim zakonom jer nam daje priliku da progovorimo koju reč o prosveti, a ovde predviđamo povećanje poreza za računarsku opremu sa 8% na 20%, kao i za usluge u hotelskom smeštaju, a znamo da nam je i sama Vlada rekla, kada je formirana, da želimo da razvijamo, između ostalog, tercijalne delatnosti pre svega i da se tu najbrže okreće novac i da zbog toga i jeste taj PDV na 8% i da želimo da opismenimo narod, našu decu i uopšte našu širu populaciju, i zbog toga je porez, odnosno PDV na računarsku opremu bio definisan na 8%.
Sada očigledno želimo da budemo nepismeni, pa naša deca ionako nemaju računare u školama, pogotovo tek ih neće imati jer, sećam se, u vreme kada sam bila predsednik opštine Zemun, da je Poljoprivredni fakultet otvorio novi predmet – informatiku. Bila je nova katedra i imali su jednu prostoriju, sami su napravili stolove, stolar koji održava zgradu, ali nisu imali računare i onda se opština Zemun postarala da opremi taj kabinet.
Isto je bilo i sa Ekonomskom školom i sa mnogim drugim školama, pa ako govorimo o nekoj strategiji razvoja prosvete koju nam ministar najavljuje do kraja mandata, pitamo se na osnovu čega do sada radimo i na osnovu čega su se do sada donosili zakoni i mere za dalji razvoj obrazovnog sistema ako ne postoji nikakva strategija.
Ovaj Nacionalni savet nije za procenjivanje i malo me čudi da druge poslaničke grupe nisu našle za shodno da progovore nešto na ovu temu, s obzirom da se tamo nalazi 43. Trebalo bi da bude veoma kompetentnih ljudi koji donose važne odluke, ali mi iz iskustva znamo da su to uglavnom politički podobne osobe i da je naša prosveta, na našu nesreću, prilično politizovana.
Sve dok tako bude bilo mi ćemo imati problema, ne samo u prosveti nego u celokupnom obrazovnom sistemu ili u produktu obrazovnog sistema, jer, po našem mišljenju, obrazovanje je zaista nacionalnog značaja i moralo bi da se uzdigne iznad dnevne politike ili interesa pojedinih političkih partija, a svedoci smo da se i direktori biraju tako što su pripadnici vladajućih političkih partija, što su u ovim nacionalnim savetima takođe po kotama podeljeni, raznim političkim partijama koje čine poslaničku većinu ili vladu i da same institucije i organizacije koje delegiraju te članove u nacionalne savete ne vode računa o kvalitetu tih ljudi. Otuda i protiv njihovog rada ne može da bude na zadovoljavajućem nivou.
Zaista poštujem gospodina ministra i njegove napore da predstavi javnosti izvesne rezultate u obrazovnom sistemu. On kao pojedinac verovatno ne može da učini mnogo, dobru volju očigledno ima, ali, onima koji utiču na formiranje našeg budžeta i na raspodelu sredstava u našem budžetu, nije u interesu da imamo onakvu prošlost kakvu bismo želeli da imamo ili kako smo nekada imali. Mada, neko može da kaže da pre 20 godina nije bila dobra.
Stojim na stanovištu da je bila mnogo bolja nego što je to danas, jer mnogo je bilo manje i funkcionalno nepismenih i nepismenih pre 20 godina nego što ih ima danas. O tome smo govorili i ranije, kada smo donosili zakone o osnovnom i srednjem obrazovanju, a imamo, rekao je ministar, rezultate vezane za opšte obrazovanje naših đaka u odnosu na njihove vršnjake iz drugih zemalja u okruženju i u Evropi uopšte, da je taj nivo na nezadovoljavajućem nivou. Zašto? To je ono što bi trebalo da bude odgovor i ministra prosvete, a i ovog nacionalnog saveta za osnovno i srednje obrazovanje, pre svega, pošto se sada bavimo time.
Namera je da imamo što nepismeniju decu, a samim tim i kasnije što nepismenije ljude na položajima koji treba da upravljaju ovom zemljom, jer kada god se spomene prosveta, verujte, otvorim četvoro očiju i za mene je to nekako najvažnije u zemlji i ako sigurno ima važnijih tema vezanih i za finansije i za plate i za penzije, ali sve su to problemi koji mogu vrlo brzo da se reše, a kada je prosveta u pitanju, ako izgubimo jednu, da ne kažem 10 ili više generacija, teško možemo da se oporavimo, jer ćemo jednoga dana te polupismene ljude, imati, eto, na mestima možda predsednika Skupštine, predsednika države, predsednika Vlade, na mestima ministara u Vladi, dekane fakulteta i tome slično.
To je ono što nas veoma zabrinjava i željno očekujemo tu strategiju da vidimo hoćemo li mi konačno naučiti našu decu da uče, hoćemo li ih osloboditi svog onog balasta kojim su opterećeni, tako da nisu u mogućnosti da savladaju ono osnovno gradivo koje bi trebalo da nadgrađuju kako se nivo školovanja povećava.
Nije ništa novo da već dvadeset i kusur godina imamo predškolsko obrazovanje koje je takođe besplatno, da se deca pripremaju za polazak u škole. Nije to izmislila ova vlada. Moje starije dete ima 28 godina, pa je išlo u predškolsku ustanovu i pripremni razred za polazak u školu i naravno da su rezultati mnogo bolji ukoliko deca mogu da pohađaju pripremni razred za polazak u školu i da idu u vrtiće. Vrlo dobro znate da nas ne možete da upišete dete u vrtić, da pre nego što ostanete trudni morate da rezervišete u dečijem vrtiću, a u kakvom su nam stanju dečiji vrtići neću ni da govorim.
Protiv toga smo bili da se ukine to ministarstvo i da se predškolstvo veže za prosvetu, jer je to glomazno ministarstvo koje je sada takvo kakvo jeste i nije u stanju da se bavi predškolskim obrazovanjem i osnovnim i srednjim i visokim obrazovanjem itd.
Brojne su moje primedbe i možda bi to bila replika ministru na njegovo izlaganje i vezano za to da mi kao država pomažemo i da je mnogo što šta besplatno, počevši od osnovnog, srednjeg, visokog obrazovanja, ali nepojmljivo je da deca, samo ću jednu digresiju da napravim, mladi ljudi koji upisuju fakultet i kojima se na početku školske godine kaže da ukoliko osvoje toliko i toliko poena stiču pravo da budu budžetski studenti, na kraju kada oni te bodove osvoje, a koje ste im Bolonjom zacrtali ili čak i za deset poena imaju više, ispostavi se da država nema para za toliko dobrih studenata, pa onda opet odredi manju kvotu i oni moraju da ostanu samofinansirajući studenti. Nema nikakvog motiva za te mlade ljude.
Drugo, to je ogromno opterećenje za roditelje koji školuju. Odajem priznanje svima onima koji svoju decu pošalju u velike gradove i uspevaju da ih izdržavaju da se školuju, jer ne znam kako u ovoj besparici i sveukupnoj bedi to uspevaju.
Gospodin ministar je govorio o broju osnovnih škola, broju srednjih škola, da li je taj broj dovoljan ili nije. Očigledno je da jeste i s obzirom na demografsku strukturu stanovništva, na broj škola koje se zatvaraju u unutrašnjosti. O tome ne bih ništa posebno da govorim, osim o opremljenosti tih škola i zaista o katastrofalnom stanju, a kako je moj kolega Martinović govorio o visokoškolskim ustanovama, da ne govorim o osnovnim i srednjim školama. Tamo gde nema razumevanja lokalne samouprave za više ulaganja, mada je delimično to i njihova obaveza, Ministarstvo prosvete ne može mnogo da učini.
Interesantno je da je spomenut Zakon o obrazovanju odraslih i da vam kažem da je to još jedan dokaz da smo mi na žalost postali nepismena nacija, a nepismenim ljudima lako je manipulisati i čini mi se da je namera EU, u koju želite po svaku cenu, da što manji broj ljudi bude školovan u našoj zemlji, da što manji broj ljudi završi ikakve škole, a činjenica je da smo sa 7% pali na 4,5% onih koji završavaju fakultete, pa i od tog broja, skoro smo mogli da vidimo i čujemo od nekoga iz Vlade ili ne znam ko je dao tu informaciju, ali neko od zvaničnika, da ogroman broj tih svršenih studenata na kraju ipak ode, nažalost, u inostranstvo.
Tako bacamo pare iz budžeta jer nismo sposobni da ih zadržimo i nismo sposobni da ih zadržimo zbog sveukupne politike koja ne ide u pravcu da, ako smo se zadužili, taj novac ulažemo tamo gde će se stvoriti neka nova vrednost i neko novo radno mesto, nego direktno u potrošnju, pa neka građani znaju i to da ove godine 45% penzija isplaćujemo iz budžeta, a sledeće godine ćemo 60% i zato je povećanje godina za odlazak u penziju, jer ovoj državi očigledno penzioneri ne trebaju.
Treba da umremo na radnim mestima i tako oslobodimo budžet, odnosno sprovedemo neku meru štednje. Koliko je to humano ili nije o tom potom, ali iskreno se nadam da će doći vreme da će se neko pozabaviti svim ovim problemima, ne samo vezano za prosvetu, nego uopšte našu budućnost i strategiju razvoja Srbije na jedan drugačiji način, da se okrenemo sebi i svojim problemima, jer mislim da smo ih duboko svesni da postoje resursi, pre svega, intelektualni, a da ne govorimo o prirodnim resursima, da možemo sve to da prevaziđemo samo ako hoćemo i ako nas niko ne ucenjuje.
Ako nam dođe neko iz MMF-a ili Svetske banke i kaže šta mi u našoj kući da radimo, možemo odmah da počnemo da podrivamo temelje. Oni su odavno podriveni. Polako će i stubovi krenuti da padaju. Jednog dana će i ova bela lađa kao "Titanik" potonuti.
Zato apelujem ne samo na ministra, koga smatram veoma odgovornim, a njegovo ministarstvo možda jednim od najvažnijim, da olako ne prelaze preko onoga što čuju ne samo od nas narodnih poslanika koji su danas pričali. Čuće i on, ako bude imao iskrene razgovore, i od prosvetnih radnika i od roditelja. Uostalom i ministar je sam roditelj i deca mu idu u školu, a mi možemo da govorimo o tome.
Nismo zadovoljni, jer ako naša deca i postignu te neke rezultate, verujte da je to samo delimično rezultat samog prosvetnog sistema ili napora škole, a mnogo više napora roditelja i izdvajanja velikih finansijskih sredstava, onih koji to mogu da svoju talentovanu decu dodatno edukuju tako što će da plaćaju privatne časove.
Znam iz ličnog iskustva da su mnogi hteli da odlaze na ta takmičenja u svetu, što iz srednjih škola, što iz umetničkih škola, a nisu otišli zbog toga što nisu mogli da obezbede sredstva za tako nešto. Opet su morali da se obraćaju lokalnoj samoupravi, ako je ona imala razumevanja za to, mogla je da obezbedi sredstva. Ako nije, ta deca su ostajala neprimećena a to je još jedan razlog da jednog dana kao svršeni intelektualci odluče da pobegnu i da nam tu svoju ljutnju, što ih niko nije podržao, pokažu na taj način što će napustiti svoju zemlju i umesto da nam se, pošto smatram da je obrazovanje investicija, a ne trošak, vrati na pravi način.
Mogli bismo o ovoj temi mnogo da pričamo. Dali ste nam i vremena za tako nešto, jer ste ove tri tačke mogli da objedinite, ako ste želeli da bude efikasni i da nam date mogućnost da ovim prethodnim zakonima posvetimo posebnu pažnju, ali vi radite na svoj način. Mi smo se, što se tiče SRS, odlučili da i na ovu temu progovorimo.
Mislim da smo dali izvestan doprinos za neki budući rad, ne samo Nacionalnog prosvetnog saveta, nego i samog Ministarstva i politike Vlade koju će ona u buduće voditi po pitanju prosvete.
Dame i gospodo, ponekad poželim da mi srpski radikali nismo u pravu, ali, nažalost, pokaže se i dokaže da smo uvek bivali u pravu kada smo upozoravali da Vlada ne treba da ide u nekom smeru koji će samo administraciju ili državni aparat učiniti toliko glomaznim da je to nepodnošljivo za jednu državu koja se nalazi u ovako teškoj ekonomskoj situaciji.
To je nevezano za ekonomsku krizu, za svetsku ekonomsku krizu, jer kako ozbiljni ekonomisti kažu, mi ćemo efekte te ozbiljne ekonomske krize osetiti tek 2012. godine. To hoću da kažem zato što naši građani treba da znaju šta ih čeka i da će do stezanja kaiša tek doći, da opet ne nasednu na neku šarenu lažu, da će odnekud nešto doći, sleteti, med i mleko ili tome slično, obzirom da ulazimo od 2011. godine u predizbornu godinu i možemo da očekujemo, naravno, da se ide u tom pravcu.
U državi u kojoj veći broj radno sposobnog stanovništva ne radi od onog broja koji radi i gde imamo preko milion i 300 hiljada penzionera, pomalo je i nezahvalno pričati o platama državnih činovnika jer običan narod, kad god im spomenete administraciju, državne činovnike i nameštenike, smatraju da su to ljudi koji ne rade ništa i koji sede u toplim kancelarijama i primaju lepe plate.
Iako ima mnogo nelogičnosti, iako su ovi rasponi plata za nas nepodnošljivi, jer 1:9 nikako ne bi smelo da bude. Masa koja je odvojena za plate, vi kažete da je to 1,6 milijardi, mi ne znamo po kom kriterijumu ste došli do te cifre obzirom da smo očekivali da prvo razgovaramo o budžetu, pa tek onda o ovako jednom zakonu. Tako da, mi ovu priču, u stvari, sada počinjemo ali ćemo je nastaviti u raspravi o samom budžetu.
Sad, koliko je efikasna naša vlada, a i ona je deo celokupne administracije i ona je sastavljena od organa uprave, vidimo po tome što nam budžet kasni mesec dana. Sad bi neko trebao kaznene poene da ima tamo, kad dobijate svi ocene, tamo u Vladi pa malo niže ocene nego što ste mislili da zaslužujete. To bi bio pravi način nagrađivanja prema radu i prema zaslugama, ovako sve ide po partijskoj liniji.
Nažalost, mi moramo da konstatujemo da smo već godinama partijska država, što ne može da da nikakav kvalitet u administraciji. Ozbiljne države i te kako vode računa da odneguju dobru, kvalitetnu, efikasnu administraciju, koja bi naravno imala i stimulativne plate, jer to i jeste jedan od načina da dobre kadrove zadržite.
Ne bi nam najveći broj visokoobrazovanih ljudi odlazilo u inostranstvo, naročito ne onoliko sa magistarskim i doktorskim titulama. Eto, to nam se dešava u poslednje vreme, iako nam je svašta obećavano proteklih 10 godina. Bilo bi dobro da je ministar Marković započeo svoj uvodni govor pred ovaj zakon sa nekim podacima, recimo, koliko je bilo službenika 2000. godine, koliko ih ima sada, pa da vidimo koji je to odnos i zašto je do toga došlo.
Da li nas je neko na to naterao? Da li je to zbog toga što idemo ka EU, pa nas ona uslovljava da formiramo razna neka regulatorna tela u formi agencija, direktorata, direkcija, ne znamo više ni sami šta sve imamo. Svaki put, evo i moje kolege su to spominjale, prosto ne možemo da ne spomenemo, jer smo stalno govorili da je to dupliranje poslova, svaki naš amandman je bio kada god je neka agencija u pitanju. To bi trebalo da bude posao ministarstva i onda neka ministarstvo za taj posao uveća broj zaposlenih za određen broj ljudi, ali je to još uvek manje nego što je u tom nekom novom regulatornom telu, a i bolja je kontrola.
Ovako, čuli ste primer koji je gospodin Stevanović, moj kolega, rekao vezano za plate nekih od direktora agencija, do 200.000 dinara. Izvinite, u ovoj državi ipak ne može da postoji zakon o platama imenovanih i postavljenih lica, zakon o platama u državnim organima i javnim službama, zakon o platama koji reguliše plate zaposlenih u lokalnoj samoupravi, koji su potpuno van ovog sistema jer oni nisu državni činovnici.
Zašto nisu? Niko ne može da nam objasni. Mogli bi da budu, rade i honorarne poslove. Dakle, potpuni haos vlada. To pokazuje da ne postoji nikakav sistem, da ne postoji nikakva vizija kako treba da se uredi ta piramida u državi kada su u pitanju državni službenici. Kad bi se to znalo, mislim da bismo vrlo lako onda, odredivši masu novca koju imamo za te namene, mogli da kažemo da li je to 1:4, 1:5, 1:6 ili ne znam koliko već.
Ali, imajući u vidu da danas zaista veoma mali broj ljudi može da kaže – imam dobru platu, od nje mogu lepo da živim, jer iako statistika govori nešto drugo i kaže prosek plate je ovoliki pa je porastao za onoliko, pa je 34.000, pa ne znam šta, statistika je jedna lažljiva disciplina, ne nazivam je čak ni naukom, a mislim ni oni koji se mnogo bolje od mene u to razumeju, jer onda ne bi mogao standard da nam padne za 25%.
Pazite, ako ste, recimo, broj zaposlenih imali 2000. godine duplo veći nego što je sada, pa ste to delili sa ukupnom masom plate, vi ste naravno imali manji prosek. Pa i vi sad imate mnogo manji broj zaposlenih ljudi, pa kad tu masu plata podelite, recimo, sa ovim brojem zaposlenih ljudi, koji je danas zaposlen, vi dobijate veći prosek.
To je jedna varka. Koliko je porodica u kojima je jedno zaposleno, a ne dvoje, kao što je nekad bilo? Koliko je porodica u kojima niko nije zaposlen, koliko je onih koji rade na crno i koliko je, nažalost, mladih koji se raduju što ih je neka banka ili neki državni organ ili neka privatna firma uzela da volontiraju na godinu dana, kako bi oni nešto naučili i posle toga dobili, kako bi se to kuloarski reklo pedalu, a oni uzeli nove tako svršene studente i stručnjake i opet na godinu da ne bi plaćali ništa. To tako ide ukrug.
Šta mi radimo? Naši mladi ljudi se opamete i posle dve-tri godine pobegnu nam. To je čist gubitak. Mi smo izgubili iz budžeta ogromne pare, trošili da ih školujemo, država, roditelji, ali sve je to jedno, jer budžet nam je jedan, zajedno ih školujemo, izgubili i otišli u nepovrat.
Šta je naš najveći problem? Privreda. Ne možemo mi da poboljšamo položaj ni onih zaposlenih u zdravstvu, ni u prosveti, ni državne činovnike, nameštenike, niti one koji su zaposleni u lokalnoj samoupravi, ako ne ojačamo privredu.
Mi znamo da za 2011. imate ulkalkulisan Telekom, da popunite sve rupe i za 2012. nemate pojma šta biste uradili, ukoliko biste ostali na vlasti. Oni koji dođu posle vas, moći će da čupaju kosu sa glave, jer više nema šta da se proda. Iduće godine već dospevaju ogromne kamate i glavnice koje se otplaćuju prema onima od kojih smo uzimali kredite.
Tako da, drage moje kolege, da pošaljemo poruku javnosti, ne toliko pesmističku koliko objektivnu da nam zaista teški dani predstoje, da je ovo jedan zakon gde je vlada pokazala neku dobru volju da ispravi neku grešku, ali to ništa ne znači u kvalitetu života tih ljudi, jer im tih dve, tri hiljade dinara neće ništa značiti, a neće ih ni stimulisati da više i bolje rade kako bi otišli u veći platni razred. Onaj i sa najvišim platnim razredom slabo je plaćen. Dakle, pitanje je ovde kako prevazići opštu krizu u koju smo upali.
Neću da navodim primer nas, narodnih poslanika, jer se stalno skinu informacije kako smo mi ne znam kako bogati ljudi i imamo ogromne plate i ne znam ni ja šta. Svi mi ovde znamo da to nije istina. Da živimo veoma teško i da delimo sudbinu naših građana. Imamo, naravno, nešto veće plate od tog proseka, ali vidite u svakoj državi u okruženju, to moramo da kažemo, narodni poslanik ima bar tri puta veću platu nego što imamo mi u Srbiji. Mi se ne bunimo.
Nemojte da kažete, eto zbog toga ćemo da smanjimo broj narodnih poslanika, jer nam je skupa demokratija. Demokratija nikad nije skupa. Može da bude skupa, neefikasna država ili izvršna vlast, ali demokratija i parlament ne može da bude skup.
Vidite kad bi u ovom parlamentu bila preslikana slika našeg društva, morate da imate i mlade i stare i one iz Surdulice i one iz Beograda i one iz Subotice i mlađe i starije, i penzionere, različitu obrazovnu strukturu. To zahteva i traži ovaj broj poslanika.
Ovi što skupljaju tamo neke potpise da se smanji broj poslanika, prevara je to velika. Ta prevara će biti razotkrivena i pre nego što dođe do nekog, ne daj bože, epiloga da se dođe do promene Ustava. Znamo šta se iza toga krije?
I opet kada upozoravamo, zaista apelujem na javnost da sasluša srpske radikale, da ne bi bilo posle – e, dobro su pričali, a nismo ih poslušali. Ne, ovo se opet radi pod pritiskom zapada da bi se iz Ustava izbacilo ono što bi konačno Kosovu dalo nezavisnost. I to javnost mora da zna. I da se ne okuplja oko tih stolova tamo za potpisivanje. Sada svi imaju neke svoje želje, pozdrave i želje slušalaca. Sada Bošnjaci traže da budu konstitutivni narod u Srbiji. Nije nego.
Ima li neko pametan u ovoj državi da objasni šta je to, šta može, šta ne može, kakvu mi to državu hoćemo ili ćemo da radimo onako kako nam drugi govore sve u korist svoje sopstvene štete? Izgleda da se vladajuća nomenklatura povinovala željama onih koji nam ne misle dobro, a to možemo da čitamo iz štampe ovih dana. I nemamo nikakvu reakciju vladajuće nomenklature, što je još gore.
Evo ni povodom Tačija, a trebalo bi da imamo, da pokažemo tu ozbiljnost. Da vam iskreno kažem, po našem mišljenju, velika krivica i parlamenta, zato što on nije dovoljno jak da izvrši pritisak na Vladu i na predsednika i možda zato što je, nažalost, predsednik države i predsednik stranke koja je najjača u Vladi. Prepliću se tu uloge i onda se prave greške.
Naravno mala digresija je bila vezano za opštu situaciju u zemlji, ali sam zakon, da znaju oni na koje se on odnosi, to nije ovih 27 hiljada ljudi koji rade, koji su državni službenici i nameštenici, već jedan manji broj, vi niste rekli koliko je to tačno, a ja nisam kadra da to izračunam, koji imaju jako niske koeficijente i kojima se navodno nešto malo povećavaju ti koeficijenti.
Dakle, odnosi se na jedan mali broj ljudi, ali to nam je bila prilika da progovorimo i o onom velikom broju ljudi koji rade u javnom sektoru i koji rade u privredi ili o onima koji, nažalost, uopšte ne rade.
O svemu tome, naravno, mi ćemo svi imati priliku da pričamo onda kada nam dođe budžet, a trebalo je već da stigne, da bismo o ovakvim stvarima razgovarali. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, mi iz SRS smatramo – iako imajući u vidu specifičnu pravnu prirodu igara na sreću, kako smo mi to u našem pravnom sistemu uredili, odnosno činjenicu da priređivanje igara na sreću predstavlja delatnost, kako smo to zakonom rekli, od opšteg interesa za Republiku kojom se u okviru finansijskog sistema Republike obezbeđuju nedostajuća sredstva za zadovoljavanje određenih potreba od šireg društvenog interesa – da je bilo neophodno da ili zadržimo postojeće stanje ili da predvidimo da najviše 50% od ukupne vrednosti emisije srećki može da ide igračima ili onima, kako ih kolokvijalno zovemo kockarima, koji to nisu možda u pravom smislu te reči, u fond dobitaka kako zakon kaže, a da ostatak ide u budžet Srbije.
Vi ste ranije u zakonu koji menjamo imali stav da najmanje 50% od ukupne vrednosti emisije srećki odnosno primljenih uplata za učestvovanje u igri, a najmanje, tako je stajalo, može da ide u budžet za igrače, što znači da je moglo da ide i više. Sada kažete najmanje 50, a mi kažemo trebalo bi da bude najviše 50.
Vaše obrazloženje da je ovo destimulativno prosto ne stoji zato što ljudi iz različitih motiva pribegavaju igrama na sreću, a činjenica je i u proteklom periodu smo se susreli sa raznim prevarama da ljudi, nemajući nikakvu perspektivu, nikakvu nadu u neko bolje sutra, nemajući sredstava za život i poslednjih 50, 100 dinara, 30 dinara, ne znam koliko daju za neku igru na sreću, u nekom trenutku prosvetljenja nadaju se da će time rešiti sve svoje probleme koje ne mogu objektivno da reše svojim radom ili svojim znanjem ili na bilo koji drugi način.
Bez obzira koliki je dobitak, verujte, danas je takvo siromaštvo u Srbiji, iako je maksimalni dobitak u bilo kojoj igri, recimo, 50.000 dinara, vi biste imali isti broj uplata. Ne idu ljudi na one maksimalne iznose, hajde da postanemo milioneri. Danas milion nije ništa. Ne možete da kupite ni jedan "punto" za milion dinara.
Prema tome, ne stoji obrazloženje Vlade što je odbijen naš amandman da bi to bili destimulativno i da bismo imali manji prihod u budžetu. Imali bismo isti prihod u budžetu. Ljudi su pribegavali i horoskopu i raznoraznim vračarama u onim teškim vremenima, a i dan-danas zbog toga što traže sreću negde gde ne mogu nažalost da je nađu, a i nemaju u državi kome da se obrate, da reše svoje probleme, niti mogu da dođu do posla, da žive od svog rada, pa onda pokušavaju na ovaj način da obezbede neka sredstva za sebe i svoju porodicu.
Toliko. Mislim da ste mogli barem da izvršite neko istraživanje po tom pitanju, pa da nam onda kažete da nije tako, dobili bismo manje para ukoliko bi vaš amandman bio usvojen. Ovako, nagađate da bi manje njih pribegavalo igrama na sreću ukoliko bi amandman bio prihvaćen. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, konstatovali smo već kao poslanička grupa, a i predstavnici drugih poslaničkih grupa su primetili da ova materija ne bi trebalo da bude predmet ovog zakona.
Ako želimo da nađemo odgovor zašto je to tako, stičem utisak da je postojeće stanje u lokalnim samoupravama u Srbiji da bi se od strane ministarstva ili pojedinih lokalnih samouprava apliciralo za dobijanje nekih sredstava za dalje tehnološko opremanje samih lokalnih samouprava kako bi prešli na automatsku obradu podataka.
Skoro smo imali prilike da čitamo u novinama kako se ministar Marković hvalio ili obaveštavao javnost da je poklonio toliko i toliko računara ovoj opštini, onoj opštini i tome slično.
Ovaj zakon, iako stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, neće moći da se primenjuje u potpunosti i neće moći da se primenjuje na sve ono što je potrebno i što je građanima važno, jer čuli smo da se ovde radi samo o matičnim knjigama, pretpostavljam i o knjigama koje vode evidenciju o državljanstvu.
Šta je sa svim ostalim potrebama građana kada odu u bilo koji državni organ i zatraže izdavanje nekog dokumenta ili hoće da reše neko svoje pitanje, da dobiju građevinsku dozvolu? Opet moraju da idu od šaltera do šaltera, od jednog do drugog organa u okviru iste lokalne samouprave kako bi pribavili sve papire i dobili ono zbog čega su došli u organ uprave.
To je ono što bi bilo interesantno za građane, da kada hoću da dobijem građevinsku dozvolu odem i kažem – hoću to i to, dam jedan dokument i kažem ostalo možete da pribavite, jer državni organi vode evidenciju o svim drugim papirima, moje je da uradim projekat, to bi bila prava usluga građanima.
Verujte, čak ni sada u ovom momentu, iako matične knjige, imamo zakon koji propisuje, imaju trajnu vrednost, skoro sam vadila svoj izvod iz matične knjige rođenih i on nije kompletan. U njemu recimo nema evidencije o tome kakav je moj bračni status, odnosno ona opština koja je trebalo da obavesti ovu drugu opštinu na kojoj sam rođena o tome to nije uradila.
Isti je slučaj i sa matičnim knjigama državljana. Nemaju dobijen podatak o tome da li je neko udat, nije udat, da li je udovac ili udovica i to me slično. Nema komunikacije između državnih organa. Dobro je ako ovaj zakon daje neke pretpostavke za to, ali kako će se on primenjivati i da li ima tehnoloških uslova za njegovu primenu je sada pitanje broj dva.
Činjenica je, čak i predsednik Tadić, videla sam, izjavljuje da je njegov cilj da se izvrši racionalizacija državne uprave, a onda da ona bude što efikasnija. Iako kaže – daj Bože da tako može da bude, to je rekao na jednom skupu na kome je bila prisutna i njegova svetost patrijarh srpski, pa se valjda Bogu pomolio i Boga pozvao u pomoć, ali kaže – radiću na tome, meša se i u posao Vlade, kao što to često ume da radi, ali neka mu je zaista Bog u pomoći.
Ono što građani hoće, oni hoće dobru državnu upravu koja mora pre svega da javno pravda svaki dinar koji potroši jer taj novac koji troši dolazi iz džepova građana kao poreskih obveznika. Uprava počiva na obrazovanim profesionalcima, koji ne koriste svoje položaje i zvanja za mito i korupciju, a mi znamo kolika je korupcija u našoj državi, što znači da nemamo dobru upravu.
A i obrazovni kadar nam nije dobar. Zašto? Zato što verovatno plate nisu adekvatne, jer imamo raspon plata u državnoj upravi, mislim, 1:8 što ne bi smeli nikako da dozvolimo. U Skupštini imamo da neki savetnici imaju plate 50% veće nego narodni poslanici, recimo. Imamo službenike koji rade za 22 hiljade dinara i očekujemo od njih neke rezultate i očekujemo da imamo efikasnu upravu. To je nemoguće.
Država je najveći poslodavac u ovoj državi, pošto ste privredu potpuno uništili. U državnoj upravi je zaposleno 22 hiljade ljudi. Obećali ste do kraja 2010. godine da ćete smanjiti državnu upravu za osam hiljada ljudi. To košta.
Kaže se da će dobiti 550 hiljada dinara iz republičkog budžeta i dodatnih 15 hiljada dinara za svaku godinu radnog staža iz budžeta lokalnih samouprava. Pitanje je, obzirom da znamo koliko nam je politizovana državna uprava, hoće li to imati ikakvog efekta i da li će biti uopšte neke uštede?
Kako dođe do promene vlasti, tako dođe do guranja svojih kadrova u državne organe i iako imamo, pazite, 22 hiljade ljudi, zaposlenih u državnoj upravi, mi, to jest vi zapošljavate bar još 10 – 15% onih koji rade po ugovoru o delu, a ko su ti ljudi nego aktivisti pojedinih stranaka. Ovako glomaznu Vladu i administraciju - možete da smanjite broj ministara sa 25 na 15, ali ne možete sve te poslove koje radite da radite bez tih ljudi koje sada imate, a koji nisu adekvatno ni stručno osposobljeni da rade, a rade ih duplo zato što ste stvorili još surogata agencija, direktorata i ne znam koliko službi koje se međusobno prepliću, guraju i ne zna se ko šta radi i ko je za šta nadležan.
Tu mora da postoji red. Kada smo vam govorili – nemojte da osnivate ovu agenciju, nemojte onu, to je posao za ministarstvo, pa neka u ministarstvu bude 700 ljudi, samo da je 700 ljudi, a da ih nema još 500 u nekim drugim agencijama koje rade isti taj posao, samo da biste zaposlili neke ljude. To je veliki problem naše državne uprave.
Htela sam da se osvrnem na član 2. koji ste predložili u izmenama ovog zakona o državnoj upravi, a koji se tiče stručne osposobljenosti radnika državne uprave i da kažem da me je jako razočaralo, a nije iznenadilo, to što predsednik Tadić izjavljuje da ne možemo da sprečimo odliv mozgova i da su migracije pretpostavka napretka.
Pazite, otići će nam svi pametni koje smo školovali, u koje smo uložili neki novac, pre svega, mi kao roditelji, jer država tu jako malo ulaže, od usvajanja Bolonje pa naovamo vidimo kako to ide i dok svi u Evropi odustaju od te Bolonje, mi i dalje guramo tu Bolonju. Naša deca koja su položila sve ispite ne mogu da se upišu na sledeću godinu studija o trošku države, nego moramo mi da ih finansiramo.
Da li možemo? Uglavnom ne možemo, pa onda samo oni koji zaista imaju para mogu da školuju svoju decu i ovde, i u Beču, i u Parizu i ne znam Londonu, oni koji nemaju ne mogu ni u Kragujevcu, ni u Beogradu, ni u Prištini, niti bilo gde.
Jedna izjava vredna pažnje, a dolazi od strane predsednika države, govori kakva smo mi država. Kaže – nama je imanentna sklonost da ostanemo na istom mestu, da izgradimo kuću od što čvršćeg materijala u kojoj će živeti čitava porodica, ne samo tata, već ako je moguće i deda, i pradeda, i unuk i njegovi naslednici, jer može da dođe Vuk i dune i oduva nam kuću. Mi živimo kao u bajkama, samo smo potrošili ogroman novac na investicije, na potpuno besmislene objekte, umesto na privredu. Aman ljudi božji.
Prvo, potrošili smo dakle bezveze pare, to što smo pravili kuće, odnosno to što su naši roditelji, naši dedovi pravili kuće i ostavljali nam da možemo u njima da živimo, a mi želimo da ih održavamo teškom mukom da bi naša deca imala gde da žive, jer smo kao klaustrofobični, doći će Vuk, dunuće, pa šta ćemo bez kuće. Šta je sa onima beskućnicima što su došli iz Krajine, što su došli iz Bosne­? Ko je o njima u ovoj državi vodio računa? Mogu da vam kažem, jedino SRS.
U Zemunu, od 1996. godine, kada smo shvatili taj problem i smatrali da je najjeftinije za državu da im pomognemo tako što ćemo im dati parče poljoprivrednog zemljišta koje je posle prešlo u građevinsko zemljište, gde su izgradili fantastične kuće, gde su započeli svoj neki biznis, ili otvorili neki posao, neke radnje, nastavili da žive normalno, imaju okućnicu, baštu, ne mogu da budu gladni, mogu i kokošku da imaju da im snese jaje, bar su siti.
To je lokalna samouprava koja misli o svojim građanima. Nije lokalna samouprava samo administracija. To je živ organizam. Vi se susrećete sa raznim problemima, kao sad ovo u Kraljevu. Niko nije mogao da predvidi zemljotres, mada je nešto moralo da nas zvekne dan posle izvinjavanja Borisa Tadića u Vukovaru. Moralo je nešto da nam se desi. Božja pravda neka postoji, neka ravnoteža sila postoji. Treba da vodimo strogo računa šta radimo, da nam se ne bi ovakve stvari dešavale.
Meni je bila interesantna jedna reakcija na ovu Tadićevu glupavu izjavu. To je izjava jednog mladog čoveka koji je rekao da je stvar u tome što predsednik teži da sve poluge moći drži u svojim rukama. Sada kada je došlo do ovakvog skupa na kome treba da se vodi ozbiljna debata, naš predsednik priča bajke o vuku i tri praseta i daje neodmerene izjave koje vređaju naši inteligenciju.
(Predsedavajuća: Narodna poslanica, razumem vašu fasciniranost predsednikom Srbije, razumem i kreativnost pri izlaganju, ali ste sada već toliko udaljeni od teme da moram da vas podsetim da razgovaramo o Predlogu zakona o izmeni i dopuni Zakona o državnoj upravi, pa vas molim da se vratimo na poštovanje Poslovnika.)
Upravo govorim o tome, o racionalizaciji o kojoj je gospodin Tadić govorio. To je njegov prioritetan zadatak, ali da to on ne može da obavi. Kaže – daće bog, trudiću se da to nešto uradim da u tome nešto uspem, ali je to gotovo nemoguće u ovom trenutku.
Zamajavamo se sa pričom o tome, o tri praseta, a ovamo trošimo pare poreskih obveznika na trostruke državne organe koji, izvinite, ali troše supstancu ovog naroda, nakon što smo uništili privredu, nakon što je posle države, mislim, najveći poslodavac Mišković, iako njegove kasirke rade za 12 hiljada dinara. Pošto očekujemo poskupljenje svih komunalnih troškova i benzina, jedemo najskuplju hranu i plaćamo najskuplji benzin u okruženju, plaćamo najskuplji gas, jer nam se najavljuju ponovna poskupljenja i struje i gasa i svega ostalog.
Molim vas, nemojte da se zamajavamo ovakvim predlogom zakona koji nam apsolutno ne znači ništa. Dovešće nas samo u neravnopravni položaj. Neki će moći ovo da urade, a neki neće moći to da urade. I bez ovog papira, i bez ovoga što ovde piše moglo je ovo da se radi. Svaka lokalna samouprava, pretpostavljam, teži da uradi i da olakša poslove, ne samo sebi nego i svojim strankama, ako hoće da bude zaista servis građana.
Mada, kada je SRS govorila o lokalnoj samoupravi kao o servisu građana, i to u svoj program unela, vi niste ni znali šta je to. Molim vas, nemojte da se vadite sa time da je ovakva situacija tamo loša u onoj lokalnoj samoupravi, a u onoj je bolja. Vi ste u lokalnim samoupravama na vlasti od 90 godina. Molim lepo. I, šta ste uradili? Ništa.
Predsednik kaže da treba da se menja i Ustav, i politički sistem, i ne znam koliko zakona kako bi se izvršila i racionalizacija, kao bi bila efikasnija državna uprava i sve ostalo. Molim lepo, menjajte i Ustav. Vidim da se pripremate za to. Dolazi do pregrupisavanja političkih snaga, razbijate političke partije, otimate mandate. Samo tu nema doslednosti i nema principijelnosti. Najveći kvalitet jednog političara jeste doslednost i principijelnost, ostalo je politikantstvo.
Ne može sada gospodin Velja Ilić, iako je potpuno u pravu, da priča tako o lokalnoj samoupravi i krađi mandata na lokalu, a ovde o krađi mandata u Skupštini da ćuti i da ne kaže ništa. Pozdravili smo gospodina Đurića koji je iz LDP malo pre ušao ovde, jer je gospodin Maraš, i ako je prešao u drugu partiju, prvo je vratio moralno mandat svojoj političkoj partiji i posle prešao u drugu političku partiju.
Danas mislim da gubimo vreme čitav dan, mada nam je ministar dao šlagvort za jednu široku priču o državnoj upravi kojom smo svi nezadovoljni. Najnezadovoljniji su oni koji rade u državnoj upravi, jer se prvo ne zna broj, ovde sam imala negde zapisan broj državnih sekretara u državnoj upravi – samo 67 državnih sekretara i 103 pomoćnika ministra, molim vas, u ovoj Vladi.
Šta su državni sekretari nego zamenici ministara. Može jedan ministar da ima jednog, može da ima pet, ko će ga zastupati ako on nije tu, jedan koga on ovlasti. To je ono što nam zaista ne treba.
Hvalite se time da su neke mlade ljude uveli u državnu upravu, uglavnom volontiraju ili rade za male pare, to je samo izrabljivanje onih svršenih intelektualaca kojih nažalost imamo jako malo. Mi smo zemlja sa 5%-6% ljudi sa visokim obrazovanjem. Nekada je to bilo mnogo više. Sada za sebe možemo da kažemo da smo čak država sa velikim brojem nepismenih. Zašto je to tako? Zato što nemamo, pre svega, para da školujemo svoju decu.
Dame i gospodo narodni poslanici i narode srpski, jedan smo od retkih naroda koji je osuđen da mu se istorija ponavlja. Zašto? Danas, na današnji dan 1941. godine je streljano 6.000 Srba u Kraljevu. Ne pamtim da je neko od državnih zvaničnika otišao tamo da se pokloni senima tih žrtava, niti da ih danas ovde pomene. Zločini ne zastarevaju. Danas smo mogli, ne znam da li je slučajno da danas raspravljamo o ovoj temi, barem minutom ćutanja da odamo poštu tim žrtvama. Toliko Srbija i srpski narod ima kratko pamćenje i koliko vodi računa o svojim žrtvama.
Rat je ogromno iskušenje, a naročito građanski rat, za svaki narod. U ratu, kao što znate, idu najbolji. Što rat duže traje, to je više onih na grobljima. U Prvom svetskom ratu je poginulo ono što je najbolje Srbija imala. Ono što je preostalo, poginulo je u Drugom svetskom ratu. Opet, u građanskom ratu 90-ih godina, ginu najbolji sinovi srpskog naroda.
Ono što je važno da se kaže u vezi sa tim jeste da nije lako da se biološki oporavimo i još se biološki nismo oporavili. Trebaće nam mnogo vremena za tako nešto. Mekoća, možda, ove deklaracije to i potvrđuje.
Duhovna snaga i duhovna volja srpskog naroda nije na onom nivou kako bismo želeli da bude, a to je upravo zbog toga što je naša istorija ovoliko teška i što smo ovoliko žrtava imali. U srednjem veku nas je bilo kao Engleza, a danas nas ima 4-5 puta manje nego Engleza.
Velike sile, razmišljajući i odlučujući o našoj sudbini, ne vode nimalo računa o težnjama, stremljenjima našeg naroda, o našim ranijim žrtvama, o našim strahovima pred budućnošću, o apetitima zločinačkih sila koje nas optužuju i stalno napadaju.
Ako neko kaže da je NATO bombardovanje prestalo, mi tvrdimo da nije i da se ono nastavlja na sebi svojstveni način u Haškom tribunalu, jer tamo je umrlo još 16 Srba. Kao što SRS upozorava, u toku je i ubijanje Vojislava Šešelja.
Ni u jednoj rečenici ne vidimo iz ove deklaracije koju ste nam ponudili da osuđujete NATO. To su mnogi poslanici kao primedbu izneli. Da li je moguće da mi kao država i kao narod nemamo toliko smelosti da kažemo – prazločin svih zločina, ako govorimo o ovim zločinima od 90-ih godina, jeste, pre svega, NATO pakt, zapadne sile, Vatikan, evropske sluge SAD koje su i izazvale sve te sukobe.
Ne govorimo o pojedinačnim zločinima, ali zato kada se donosila Deklaracija o Srebrenici, koja je bila neophodno da bi se onakva rezolucija u UN donela, onda je taj zločin imao ime i prezime i onda se u toj deklaraciji izražavalo i saučešće i izvinjenje porodicama žrtava zbog toga što nije učinjeno sve da se spreči ova tragedija.
Danas, u ovoj deklaraciji, u ovoj tački 2, ne znamo u stvari kome izražavamo saučešće. Da li onima koji su kao žrtve NATO bombardovanja pali u Vijetnamu, Kambodži, Libiji, Iraku, Avganistanu i drugim zemljama ili onima koji su pripadnici srpskog naroda i koji su kao takvi poginuli. Možda bi trebalo logički da razmišljamo, da li uopšte možemo da izrazimo sami sebi saučešće.
Da li je trebalo da u ovoj prvoj tački zatražimo da parlamenti okolnih zemalja koji su učestvovali u građanskom ratu izraze saučešće nama zbog žrtava koje smo podneli? Vidite koja je to kontradikcija, koja je to nedoslednost, kako ste lepo umeli da formulišete tačku 1. u Deklaraciji o osudi zločina u Srebrenici, a ovde ne znate šta radite i šta hoćete.
Ne mogu, a da ne pomenem da se danas pouzdano zna da su NATO stručnjaci aktivno učestvovali u pripremanju, osmišljavanju i sprovođenju operacije hrvatske vojske "Bljesak" i "Oluja", koje su dovele do genocida i etničkog čišćenja Srba u Hrvatskoj. NATO avijacija, uz artiljerijsku podršku snaga za brza dejstva, izručila je na Republiku Srpsku preko 10.000 tona najubojitijeg eksplozivnog materijala. Preko 400 borbenih aviona poletelo je sa aerodroma u Italiji i dva američka nosača aviona u Jadranu.
Na dan 30. avgusta u 2.05 časova, a to je samo dva dana nakon Markala koje su ne slučajno baš bile na Veliku gospojinu, i NATO avijacija otpočela je u sadejstvu opet sa snagama za brza dejstva masovne udare na srpsko Sarajevo i srpske opštine Pale, Sokolac, Rogatica, Goražde, Čajniče, Srbinje i delove srpske Hercegovine.
Ko se ikada bavio istraživanjem ili barem pomenuo javno, mislim na državne zvaničnike, 6.000 ubijenih Srba u Sarajevu? Zna li iko tačan broj koliko je Srba poginulo u Sarajevu? Da li taj pojedinačni zločin možda zaslužuje posebnu osudu? Ne, taj zločin krijemo. Ta brojka ne interesuje srpski parlament, srpsku vladu, srpskog predsednika.
Najveći zločinac za nas jeste NATO pakt, a to ovde nigde ne spominjete i niko neće da odgovori na ova pitanja koja mi postavljamo vezano za to pitanje. Zašto je to izostavljeno iz ove deklaracije? Zašto predstavnik predlagača neće da nam kaže zašto nema NATO pakta kao zločinca koji je izazvao najveće žrtve u ratovima 90-tih godina?
Šta ćemo sa žrtvama koje su umrle od posledica bombardovanja osiromašenim uranijumom? Sećate se onih italijanskih vojnika? Danas je kancer epidemija i u Republici Srpskoj i u Srbiji. Hoćemo li to da prećutimo? Ne bi trebalo da prećutimo. To je nastavak tog bombardovanja. Rat nije prestao. NATO agresija nije prestala. Mi i te kako trpimo posledice svega toga i generacije iza nas koje dolaze verovatno će imati posledice svega toga.
Tužba protiv lica koja su donela odluku i izvršila bombardovanje na području SFRJ nikada nije došla na dnevni red. Pošto još sasvim malo vremena imam, obzirom da i moje kolege treba da govore u preostalom vremenu koje nam je ostalo, u tački 3. ove deklaracije, gde govorite da Narodna skupština Republike Srbije pruža punu podršku svim državnim organima i institucijama u čijoj je nadležnosti, pa kažu – čuvajući trajno sećanje na žrtve, stalno podsećaju svetsku javnost na stravične zločine počinjene nad srpskim narodom i građanima Srbije tokom 90-tih godina 20. veka.
Pitam – jeste li podsetili Solanu, jeste li podsetili Hilari Klinton, Blera, bilo koga od njih ikada, koji su vam ovde dolazili, kojima ste prostirali crveni tepih? Zašto pišete nešto što ne možete da ispunite? Nikada nismo čuli da ste ih na to opomenuli.
U tački 4. Narodna skupština Republike Srbije poziva sve međunarodne organizacije i institucije koje se bave istraživanjem i procesuiranjem zločina počinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije da do kraja istraže i na adekvatan način kazne zločince nad srpskim narodom i građanima Srbije.
Mislite tu i na Haški tribunal. Dokle ćete da dajete legitimnost Haškom tribunalu, ako znate da je on kao pomoćni organ Saveta bezbednosti morao da bude konstituisan od strane Generalne skupštine UN, a to nije činjenica? On jeste nelegitiman, ali vi to ne smete da kažete.
Jedini čovek koji zaista brani i koji je svoj život stavio na kocku i predao u ruke dušmanima, spreman da ličnim primerom dokaže kako se brani ono što je našim dedovima bilo najsvetije, a to je otadžbina, jeste Vojislav Šešelj i svaka njegova reč izrečena pred Haškim tribunalom ima mnogo, mnogo veću težinu od bilo koje reči koju ste vi uneli u ovu deklaraciju.
Poštovana gospođo predsedavajuća, pozivam se na član 27. u vezi člana 107, apelujući na vas da je na vama da dokažete da smo svi mi ovde jednaki. Da je to tako vi biste, čim ste preuzeli mesto koje vam pripada, izrekli meru opomene gospođi Čomić. Ali, to ostavljam vama da prosuđujete, to je vaše diskreciono pravo.
Trebalo je da reagujete i na izlaganje gospođice Jerkov, koja je prema našoj poslaničkoj grupi uputila izvesne tvrdnje vezane za nekakve progone nesrba sa teritorije Vojvodine. Podsećam vas da ni Haški tribunal nije dokazao ni u jednom procesu da je tako nešto postojalo i da je tako nešto mogao da dokaže, a Vojislav Šešelj bi već imao osuđujuću presudu. Proces bi bio završeni, ne bi morali da primene ove mere koje već godinu dana primenjuju, kako bi se postupak okončao tako što će optuženi izgubiti život.
Zbog toga, nosimo parole i upozoravamo i javnost, a i vas ovde koji bi trebalo da nas podržite u tome, da zaustavimo ubijanje Vojislava Šešelja.
Gospodine predsedniče, pozivam se na član 107 – dostojanstvo Narodne skupštine, koje smo dužni svi da čuvamo.
Htela bih da se obratim svim poslanicima i da zamolim poslanike da u međusobnim obračunima, koji su dozvoljeni, radi se o političkim obračunima, ne mešaju SRS i ne kvalifikuju SRS kao stranku koja je spremna da učini bilo šta što ruši dostojanstvo i Narodne skupštine i drugih institucija, jer mi to nikada nismo radili, niti smo na ulici ispoljavali svoje mišljenje i izazivali nered, niti smo u Narodnoj skupštini ikada išta uradili što bi moglo da ponizi ovaj dom.
Gospodin Vlajko Senić je uputio izvesne, čini me se, neumesne kritike na račun SRS, želeći da na taj način okvalifikuje koleginicu koja je govorila pre njega, iako je to nelegitimni poslanik i to svi dobro znate, sami ste ih stvorili i sada morate da trpite da vas nazivaju kako oni hoće i da ste "Gej 17 " i da ste ovakvi i onakvi.
Vi se s njima obračunavajte, mi sa tim nemamo veze, mi smo se s njima odavno obračunali. Oni za nas nisu predstavnici naroda, a ovde su samo zbog toga što ste vi dozvolili da oni tu sede. Naravno, neki naredni izbori pokazaće koga to narod želi u Narodnoj skupštini, da li je to G17, da li je to SRS, DS, ali sam ubeđena da će shvatiti da jednom izdajnik – uvek izdajnik, i da oni koji su na evropskom putu i koji smatraju da Evropa nema alternativu ne mogu da budu predstavnici srpskog naroda.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, očigledno danas prisustvujemo veoma žučnoj raspravi na naizgled benignu temu, ali to je samo dokaz da mi, kao predstavnici naroda, osećamo svu žuč koja postoji u našem narodu i, naravno, prenosimo je i ovde u Parlament.
Mislim da su danas svi očekivali da, nakon letnje pauze, govorimo o mnogo značajnijim temama, koje, kolokvijalno rečeno, žuljaju naše građane, ali se Parlament, eto poštujući izmenu Poslovnika, bavi i popunjavanjem broja članova u nadležnim odborima. Naravno, način na koji je to urađeno je dokaz da se i ovom prilikom suspenduje demokratija.
Trebalo bi da znamo, barem mi koji se bavimo, da tako kažem, i profesionalno politikom, da je vlast veliko iskušenje, da samo izuzetni ljudi odolevaju iskušenju vlasti, i da i najbolje ideje, ako se fanatično slede, kao što ih poslanička većina sledi govoreći da EU nema alternativu, i mnoge druge, mogu na kraju da postanu, možda ću upotrebiti i tešku reč, ali zločinačke. To govori politička teorija. Ovo nije moja misao, nego misao onih koji se bave političkim sistemom, a vi znate da je najveći stručnjak po pitanju političkog sistema Vojislav Šešelj, koji je i predavao taj predmet na Pravnom fakultetu u Beogradu.
Kako opozicija postoji u svakom višepartijskom sistemu, normalno je i očekivano da se uspostavi dijalog između poslaničke većine i opozicije. Ukoliko poslanička većina to nije u stanju da uradi, onda demokratija srlja u autokratiju. Kako je demokratija oblik političkog režima, kako smo se opredelili za tu demokratiju, kako svi učestvujemo na tim višepartijskim parlamentarnim izborima, i ovde treba da predstavljamo volju naroda, naravno da smo zainteresovani i da kroz radna tela damo svoj doprinos da se čuje glas naroda. Ovde se princip krši.
Sećam se 2000. godine, kada sam otišla u osinje gnezdo DOS-a da se dogovaramo oko toga koliko SRS-u tada pripada mesta u raznim radnim telima, naš zahtev tada nije bio prihvaćen i mi smo rekli – dobro, ne možete da poštujete princip, mi se zalažemo samo za princip (nas je tada bilo 23), nećemo ni da učestvujemo u tim radnim telima. Sada, 10 godina nakon toga, nakon što smo više puta menjali poslovnik, sve uz obrazloženje da bi Parlament bio efikasan, da bismo što brže donosili te evropske zakone, usklađivali naše sa evropskim, mi imamo sve manje mogućnosti da izrazimo volju građana i da učestvujemo u radu Parlamenta i ovo ne da nije pričaonica, što bi trebalo da bude, nego je učionica.
Mi smo ozbiljno povređeni zbog toga, a verujte, i građani Srbije. I nije dobro što je ovolika žuč danas bila ovde u Parlamentu, jer ne zaboravite, ta žuč može da se prelije i van ove zgrade, a to ne bi valjalo. Što nas više budete stezali, ponižavali i ugrožavali, to će nezadovoljstvo i nas, predstavnika naroda, i samog naroda biti veća i u jednom momentu će eskalirati. A možda to neko i želi.
Mi, kao opozicija, opet ću da kažem - opozicija kojoj vlast ne bi trebalo da bude jedini cilj samo radi vlasti, već da bi nešto promenila nabolje (dakle, normalno je da se borimo za vlast, ali ne vlast radi vlasti), moraćemo na taj način da iskažemo svoje negodovanje i, naravno, mobilišemo snage koje to moraju da promene. Umesto da idemo napred, mi idemo nazad. Evo, koliko vidim i koliko čitam, vama je sada još jedan od uslova za ulazak u EU - gej parada, ispred koje morate da koračate. I dokle će to da ide?
Zainteresovani smo za rad ovih odbora evo zbog čega. Tu hoću da oponiram gospođi Nadi Kolundžiji, koja zaista javnost hoće da dovede u zabludu. I do sada su u svim odborima većinu predstavljali poslanici poslaničke većine. Nije bilo nijednog odbora gde opozicija ima većinu. Uvek su odbori mogli da rade vrlo efikasno ukoliko su savesni poslanici poslaničke većine. Mi, koji smo u opoziciji, možemo da uzmemo učešće u radu, možemo i da ne uzmemo. Uglavnom smo uzimali, ali nećemo da vam mi činimo kvorum. Naše je da vas ometemo da donosite pogrešne odluke, jer smatramo da ono što radite uglavnom radite pogrešno.
Zainteresovani smo za rad više odbora, pogotovu onih koji su u ovom trenutku, čini nam se, najznačajniji. Dve godine niste uspeli da konstituišete Odbor za Kosovo i Metohiju. Održana je samo jedna, konstitutivna sednica i posle toga nijedna. Izvinjavam se, to je Odbor za predstavke i žalbe. A Odbor za KiM bi sada trebalo šta da radi? Da vidi da li Boris Tadić čuva Ustav kao što vi koji predsedavate Narodnom skupštinom čuvate ovaj poslovnik. Vama je uvek procedura najvažnija, suština je negde po strani.
Dakle, ko prvi treba da se pozabavi svim onim što je urađeno u Generalnoj skupštini UN, pogrešnoj spoljnoj politici, ko je slao SMS poruku da treba da se pristane na onako ponižavajući stav Srbije u UN? Boris Tadić. Da li je on ovlašćen od bilo koga, od Ustava, da se tako ponaša? Naravno da nije. A ne fali mu dlaka s glave. I šta to pokazuje? Ovo što su već neki poslanici rekli – ajde da ga krunišemo, da znamo da imamo cara i da se mi ništa ne pitamo, da ne glumimo ovde demokratiju.
Pazite, poslanik ode u Ministarstvo odbrane (to je organ uprave, je l' tako?) da podnese jedan akt na pisarnicu. Moglo je na tom aktu da piše i ''Šutanovac izdajnik'', onaj mora da udari zavodni pečat i da to primi. Kažu – dobili nalog da ne smeju da prime nikakav akt. Šta bi bilo da je neki građanin otišao u Ministarstvo odbrane ili došao ovde u Narodnu skupštinu i hoće na pisarnici da preda neki akt? Eno gomila akata za Odbor za predstavke i žalbe, šta vas briga šta narod misli.
Ovaj akt koji smo mi hteli da predamo ministru odbrane je veoma važan i odnosi se na direktora VMA, na generala Jeftića, koji je, po našem mišljenju, a Odbor za zdravlje će, pretpostavljam, u njegovom prisustvu odlučivati o tome da li je dostojan da obavlja takvu funkciju i da li je, kao lekar, prekršio zakletvu koju je dao, da mora svakome da pruži pomoć.
Vojislav Šešelj nikada nije tražio da gospodin Zoran Mijailović, doktor koji radi na VMA, ode i izvrši pregled, ali je to tražio Haški tribunal, i on je kao kardiolog tamo otišao. Kada je zatraženo od njega da se izjasni po pitanju njegovog lečenja, dijagnoze i pravilnog lečenja, njemu je to zabranjeno. Zašto gospodin Šutanovac to nije smeo da primi kad je on taj koji predlaže Vrhovnom savetu odbrane ko će biti direktor VMA? Gospodin Tadić je primio. Eto, u Sekretarijatu Predsedništva je to primljeno. Videćemo šta će biti. Videćemo šta će da kaže naš Odbor za zdravlje. Ali Šutanovac ne, u Vojsci ne može.
Kako onda da ne budemo zainteresovani za rad takvih odbora? Veoma smo zainteresovani i hoćemo da to bude onako kako bog zapoveda i kako, na kraju krajeva, demokratski principi zapovedaju, da budemo zastupljeni samo onoliko koliko nas ovde ima.
Naravno da ta naša očekivanja nisu ispunjena, jer smo ovde bili svedoci svega i svačega. Oduzimanje mandata godinama unazad, pa oduzimanje mandata SRS-u, pa učestvovanje jedne političke partije u parlamentarnom životu Srbije, pa još kažu najjače opozicione političke partije, koja na izbore nije ni izašla.
Koje je to ''spinovanje'' informacija? Vi mislite da je narod lud, da ne zna ništa. Narod se ništa ne pita. Vi hoćete da narod misli da na izborima ne može ništa da promeni, da će sve biti po volji "velikog brata", da će vaša matematika promenom izbornog sistema, ovako, onako, podmićivanjem, zastrašivanjem…
To smo imali prilike da vidimo, pazite. Sećamo se šta je bilo u Vranju, kako se to dešavalo nekada na izborima, šta se radi sa građanima, pogotovo ovako osiromašenim. Možete da manipulišete kako hoćete. Medija više nema uopšte, potpuno su nezainteresovani za politička zbivanja osim RTS-ovog Dnevnika, koji, naravno, po nalogu najjače političke partije koja je u vlasti, informiše građane onako kako njima odgovara.
E, to ne može da izađe na dobro, da vam kažem. Ne može, zaista, jer građani ipak nisu slepi, oni na svojoj koži osećaju teret. Njima nije svejedno u kojoj i kolikoj državi žive. Njima je i te kako važno gde su im granice. Ne može narod bez države, ne može država bez naroda. Nije im svejedno šta se dešava u Beogradu, ali nije im svejedno ni šta se dešava u Novom Pazaru. Hoće da vide šta mislimo o tome, jesmo li kadri da nešto promenimo. Šta smo kadri da promenimo ako se glas naroda ne čuje? A to je glas opozicije, i to je deo naroda…
I to je mala razlika između vas i nas. Na klackalici ste bili dok niste oteli ove mandate. Sad se lomi to u Administrativnom odboru, navodno zbog jednog mandata. Ma, nije zbog jednog, nego se ceo Zapad i razne strane obaveštajne službe u saradnji sa ovima ovde u zemlji koji su na vlasti bio ustremio na SRS, jer, navodno, samo od SRS preti opasnost. Ako slučajno SRS dalje nastavi da jača, doći će do potopa.
Dokle ćete vi tako narod da lažete? Pa, narod više nije lud. Sve ono što smo vam govorili - ''nemojte tako da radite'', ispalo je da smo bili u pravu. Kamo lepe sreće da ste nas saslušali. Uopšte nismo srećni što smo bili u pravu, ali morali smo da vas upozoravamo. I sad smo vas upozoravali da vam je Rezolucija o Srebrenici uvod za gubitak Kosova, jer narod koji sam sebe proglasi genocidnim, ne može ništa da očekuje od UN. I tako je i bilo.
Ne želim da oduzimam više vreme mojim kolegama niti da držim bilo kakvo predavanje, ali ovo jeste bio povod da progovorimo o onom osnovom, a to je izgradnja demokratskog društva u kome treba da se čuje glas naroda i on mora da bude projektovan kroz sve institucije. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, SRS se uglavnom, kao što znate, ne upušta u personalna rešenja kada je u pitanju predlog vlasti ili, da budem preciznija, nosioca izvršne vlasti. Kada predsednik Republike predloži mandatara, pa kad mandatar izađe s predlogom ko će sačinjavati njegov kabinet, mi se ne bavimo time da li su ti ljudi sposobni ili nisu. Pratimo njihov rad i, naravno, čekamo trenutak kad i zbog čega možemo da ih prozovemo kad nismo zadovoljni njihovim radom i tome slično.
Ali, kada se radi o izboru sudija Ustavnog suda, onda moramo da se pozabavimo zaista i tim personalnim rešenjima. Jer, Ustavni sud, po definiciji, jeste najviša pravosudna instanca i u ozbiljnim državama se zaista veoma ozbiljno vodi rasprava o tome ko je dostojan i ko zaslužuje da bude sudija Ustavnog suda ili predsednik Ustavnog suda, kako bismo bili sigurni da će naša Ustavom zagarantovana prava biti i odbranjena na toj pravosudnoj instanci, a da ne govorimo o političkom sistemu, koji je takođe zaštićen Ustavom i mora da bude očuvan odlukama Ustavnog suda.
Nažalost, mi smo imali situacija da i po godinu-dve nemamo Ustavni sud, a, evo, imamo i situaciju da, iako smo još 2007. godine morali da imamo predlog predsednika za popunjavanje svih sudija Ustavnog suda, tek sada dobijamo predlog od strane predsednika.
Šta u takvoj situaciji, prvo, da kažemo o predsedniku države, koji nam predlaže sudiju Ustavnog suda, a svoju obavezu i svoju dužnost nije ispunio na vreme? Neka građani Srbije sami zaključe šta on to ima preče, ako ne da poštuje svoju ustavnu obavezu, Zakon o Ustavnom sudu. O tome koga nam predlaže u ovoj situaciji, zaista moram da kažem da očigledno po nekom ključu to radi. Ali, neka je taj ključ i samo njemu poznat, nemam ništa protiv toga, ovo je očigledno neki neokomunizam u kome mi živimo ili neko novo titoističko vreme, s tim moramo da se pomirimo. Ne znajući ove ljude, dakle o kome se radi, mene samo čudi da su oni dali saglasnost da se prihvataju kandidature.
Pazite, i ja sam diplomirani pravnik i imam, mogu da kažem, neko pristojno političko iskustvo i neko pravničko znanje, ali kad bi sad neko rekao ''Gordana Pop Lazić, mi bismo hteli da vi budete sudija Ustavnog suda'', verujte, prekrstila bih se i levom i desnom i rekla – ljudi moji, pa ja zaista nikad nijednu presudu u životu donela nisam; bila sam u sudinici samo u dva slučaja, da pratim neki sudski proces; to ja ne mogu da radim, hvala vam.
Jeste da u ovoj državi svi misle da mogu da budu selektori, da mogu da budu i patrijarsi i predsednici države, ali to govori o njima samima mnogo. Dakle, to je ta neka moralna strana i odmah ukazuje na to da je čovek spreman da radi sve što mu se kaže, jer mu to, eto, imponuje. To govori dosta o njegovoj ličnosti. Time treba da se bave neki drugi stručnjaci a ne mi, ali meni daje za pravo, nama kao poslaničkoj grupi, da procenjujemo da se radi o ljudima koji su spremni da izvršavaju svakakva naređenja, jer ih je predsednik države na neki način uvažio i smatrao dostojnim da mogu da budu sudije Ustavnog suda.
Nekad su sudije Ustavnog suda mogli da budu samo istaknuti pravni stručnjaci. Jeste to možda širok pojam, ali jasno ukazuje šta je to. To mora da bude profesor pravnog fakulteta ili dugogodišnji sudija Vrhovnog suda nekad, sad Kasacionog suda. Podsetiću vas na vreme kad je neko godinama bio sudija Opštinskog suda, pa je morao da zasluži, na osnovu svoje ažurnosti i na osnovu presuda koje je doneo i koje se nisu obarale, da jednog dana postane sudija Okružnog suda, a o tome da postane sudija Vrhovnog suda, mnogi su samo sanjali. A danas neko ko je samo godinu dana pomoćnik generalnog direktora Fonda, a očigledno pripreman za direktora Fonda za PIO, može da postane kandidat za sudiju Ustavnog suda.
Da oni koji prate ovo ne kažu ''vi sada imate nešto protiv zbog toga što se neko zove Enver Nikšić ili Sabahudin Tahirović pa nećete da glasate za'' – ne. Evo, neka čuju ljudi o kome se radi i da li takvom nekom mogu da veruju ili da povere da odlučuje o kršenju nekog njegovog Ustavom zagarantovanog prava.
Ako neko sam kaže o sebi ''kao jedini pravnik među 750 zaposlenih, odmah sam obavljao poslove sekretara ove fabrike (normativni poslovi)'', nije imao ko drugi osim njega, i da mu je to neka referenca, sa čovekom očigledno nije nešto u redu kada je u pitanju procena njegovih profesionalnih mogućnosti. Onda je u nekom SIZ-u osnovnog obrazovanja i vaspitanja, kulture, fizičke kulture takođe bio jedini pravnik i obavljao sve poslove vezane za rad institucije u ovim oblastima. Sve je nešto bio jedan jedini.
Onda je u Opštinskoj upravi opštine Novi Pazar bio šef Odseka za opštu upravu. Svi znate čime se bavi Opšta uprava u jednoj opštini. Pa načelnik Odeljenja za skupštinske i zajedničke poslove. Šta je taj trebalo da radi? Da organizuje sednicu Skupštine opštine. Koliko on pravničkog znanja mora da ima, osim da poznaje Zakon o lokalnoj samoupravi, statut opštine, poslovnik opštine.
Neću da čitam dalje, nema šta dalje da se čita o ovom kandidatu, ali, kaže on – prihvatam kandidaturu za upražnjeno mesto sudije Ustavnog suda, koji se bira sa liste koju predlaže predsednik Republike i smatram da sam svojim dosadašnjim radnim rezultatima i rezultatima u pravnoj struci dostojan odgovorne dužnosti sudije Ustavnog suda. Svaka njemu čast, ali to o njemu dovoljno govori.
Sabahudin Tahirović. Evo kratke biografije: ''Diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1988. godine; pravosudni ispit položio je 1997. godine. Bio je direktor Omladinske zadruge Nova Varoš i zastupnik DDOR Novi Sad sve do 2001. godine, kada je primljen na poslove stručnog saradnika u Opštinskom sudu u Novoj Varoši. Za sudiju Opštinskog suda u Novoj Varoši izabran je 2003. godine. Odlukom Visokog saveta sudstva izabran je za sudiju Višeg suda u Novom Sadu'' (ne znamo kada). I on kaže da je dostojan.
Mi smatramo, bez obzira ko su ljudi, kakvi su, neka su moralni, da oni ne shvataju šta je ono što oni treba da rade i da će oni biti samo jedna glasačka mašina među tih 15 sudija Ustavnog suda, na čijem čelu se takođe nalazi osoba za koju mi smatramo da nije dostojna da bude na čelu ove visoke pravosudne instance - Bosa Nenadić.
Ona je pokazala veliku nestručnost, pre svega. Pokazala je i neke svoje lične osobine, koje nigde u Zakonu o Ustavnom sudu ne videsmo da postoje, a to ću ovako plastično da objasnim, zbog onih koji prate sednicu Skupštine – šta bi, recimo, bilo da sada ovaj novi poslovnik predviđa da narodni poslanici moraju da ustanu i stoje mirno kada predsednik Skupštine sa potpredsednicima ulazi u salu Narodne skupštine?
Pazite, u Haškom tribunalu takođe kažu ''ustanite, ulazi sudija'', ali ulaze sva trojica zajedno, a ovde sve sudije stoje u stavu mirno u onoj odori, sa onim kolajnama, da bi Bosa Nenadić, zamislite, ušla. Šta to govori o toj osobi? Očigledno o nekoj frustraciji. Koja je frustracija u pitanju? Opet ja nisam nadležna da govorim o tome, ali čak i da mi napišu u nekom zakonu da to treba da radim, ja bih rekla – ja to ne mogu da uradim. Prosto, ona je jedna od 15, prva među jednakima, i sebe ne može nikako da izdvaja.
Osoba koja je doktorirala na jednoj temi koja se tiče veća republika i pokrajina, osoba koja je proučavala ili branila doktorsku tezu na temu koja je iz nekog drugog vremena, iz neke druge države, gde je branjen neki drugi tip ustavnosti, nije u stanju da odbrani ovaj Ustav i ovaj politički sistem. To je osoba koja, očigledno, može da se snađe u svakom sistemu, ali ne i da pokaže rezultate.
Bila je dobra ona i Paniću i Anti Markoviću i reformskim snagama i bila na čelu nekog sindikata zaposlenih u saveznim organima, ali, iako bi trebalo da poznaje dobro barem Zakon o Ustavnom sudu, ne smeta joj da bude i profesor na ''Union'' univerzitetu. A ne može da bude. Šta predaje? Pravo osiguranja. Sudija Ustavnog suda.
I, šta mi to, u stvari, hoćemo? Ono što se već godinama radi, a to je da se dezavuišu sve institucije, i Ustavni sud, i Vlada, naročito Parlament, jer smo mi predstavnici naroda, i da ovaj narod nema poverenja ni u jednu državnu instituciju. A čemu to vodi? Vodi nestabilnoj političkoj situaciji. Kome ta nestabilna politička situacija ide u prilog? Državi Srbiji i njenim građanima sigurno ne, ali onima koji bi da mešetare po državi Srbiji, i te kako ide u prilog.
Kao što smo imali nezvanične podatke od pre već mesec dana, da je pojačano delovanje raznih obaveštajnih službi, naročito CIA, ovde u zemlji, i da je ta njihova delatnost naročito usmerena prema patriotskim političkim partijama, pre svega SRS, i patriotskim nevladinim organizacijama, juče nam je to potvrdio i direktor BIA. Možda je naša greška bila što nismo s tim izašli u javnost ranije, ali bili su nezvanični podaci, a sada smo dobili i potvrdu, sa svim ovim događajima koji pune beogradsku štampu.
E, pa, gospodo, zapitajmo se onda kuda to mi idemo i kako mislimo da odbranimo ovaj Ustav, koji je crveno slovo za nas. Nemamo drugu knjigu. Imamo Bibliju, ali gledamo da je i ovaj Ustav, koji u najvećem delu brani ljudska prava, u saglasju sa Biblijom. Znači, da li ćemo da se zakunemo na Bibliju ili na Ustav, trebalo bi u jednoj ozbiljnoj državi da bude svejedno.
Ovakvo nepoverenje, koje izražavamo prema predsedniku Republike koji je pokazao neozbiljnost i poniženje Narodne skupštine predlažući nam ovakve kandidate, pre svega mislim ne na njihove lične osobine, već na njihove stručne reference, opet govori o neozbiljnosti države. I mislim da to zaista više nije slučajno.
Više u slučaj ne verujem. Namerno se ovde radi na tome da se uništi sve što se uništiti može. Sad već pričaju kako će se prodavati Vodovod, i na koji perfidan način će nam oteti Vodovod i kako će se podeliti deonice Vodovoda. Sve je to nezvanično, ali, evo, izlazimo u javnost. Prodaje se Telekom. Koja ozbiljna država može da proda Telekom? To niko ne prodaje, time država gubi suverenitet.
Da li smo se mi na taj način pozabavili ovde tim pitanjem? Da li smo prozvali Vladu zbog toga, kao narodni predstavnici? Da li smo rekli – aman ljudi, to ne treba da radimo, to treba da ostane državno, sačuvajte barem deo suvereniteta? Ne. Znači da i mi neozbiljno shvatamo svoju ulogu. Naravno, sve zavisi od poslaničke većine. Mi možemo da kažemo šta hoćemo, imamo, u stvari, obavezu da prenesemo mišljenje građana Srbije koje predstavljamo, putujemo po Srbiji i ljudi nas pitaju zašto ovo ili zašto ono, a ja kažem – što pitate nas, mi smo tu da prenesemo vaše mišljenje, prozovite one koji glasaju ''za''.
Neću da komentarišem odluke Ustavnog suda, ali ono što je urađeno s reizborom sudija najnovijom odlukom Ustavnog suda vezanom za mandate odbornika, dovoljno govori o tome koliko je Ustavni sud spreman da štiti politički sistem ove zemlje. Ko smo mi koji izlazimo na izbore, na čijim listama se pojavljujemo, kako smo mi to osmislili koji je najpogodniji način da mi na najpravedniji način ovde predstavljamo sve građane Srbije?
To smo pretočili u neke zakone, ti zakoni su stupili na snagu, održali smo izbore na lokalu, donete su neke odluke u lokalnim skupštinama i odjednom član 47. više ne važi, a nema uputstva Ustavnog suda šta ako su bili nelegalni ti mandati. Šta je sa tim odlukama koje je ta nelegalna skupština donela? Gde je sada Ustavni sud da nam kaže? Ili hoćemo totalnu anarhiju? Očigledno da ta anarhija ide u prilog onima koji su došli ovde da razbijaju ovu državu. Hvala.
Gospodine guverneru, postavljam pitanje – zašto ovaj zakon dolazi na dnevni red baš u vreme kada ste vi podneli ostavku? Što ga vi nama niste ponudili ranije? I, da li možete da kažete građanima Srbije i parlamentu dokle će trajati ta vaša funkcija guvernera u ostavci?
Znate, kad kažete da je neko od državnih funkcionera ili javnih funkcionera u ostavci, to odmah podrazumeva da on ima manje nadležnosti, manje odgovornosti nego što je imao u punom kapacitetu.
Dakle, možda vi sada možete da obavljate samo neke tekuće poslove, ne možete da obavljate sve ono što vam je dosadašnji zakon stavljao u nadležnost da radite, a vi radite i ne znate dokle ćete to da radite.
To vam govorim upravo zbog toga da se nadovežem na ovu priču gospodina Krasića da vi niste nezavisni. Samostalni da, ali nezavisni nikako. Dakle, vi ste duboko u politici, i toga ste verovatno svesni. I vrlo ste svesni kakvu ste politiku Narodne banke kao centralne banke vodili, koliko ste uticali na to da se stvore ovolike rezerve kolike su stvorene, i to ste veličali kao svoju zaslugu.
Mislim na rezerve koje imamo, a koje su napravljene ili sačuvane samo tako što ste povećavali efektivu koju su poslovne banke morale da izdvajaju u centralnu banku. Time ste, naravno, učinili mnogo toga lošeg po privredu Srbije i po građane Srbije. Od toga koristi nije imao niko, samo smo imali štetu, ali vi ste održali do nekog podnošljivog nivoa tu vrednost dinara u odnosu na evro.
Sada, kad vi odete, pošto se MMF duboko umešao u sve, kao što se mešao i u ono što ste ranije radili, i u rad Vlade i u vaš rad, sad će doći do nekih negativnih posledica, koje će biti očevidne, jer više nema kredita (to su nam rekli – no, no, sad ćete da trošite rezerve koje su stvorene), onda će taj novi jadan guverner, koji bude došao ovako na vaše mesto, biti kriv za sve, a vi ćete se opet pojavljivati i govoriti – eto, dok sam ja bio, to nije bilo tako, a sad je ovaj nesposoban itd.
Onda ćete nam se za dve godine pojaviti, pa ćete možda biti kandidat za potpredsednika Vlade ili ministra finansija ili ne znam čega, jer smo mi obično kratkog pamćenja.
I još nešto, vi niste ispoštovali Ustav, član 95, jer mi nikad nismo razmatrali vaš rad, vaš izveštaj o radu, a trebalo je da nam to podnesete, jer Skupština navodno vrši nadzor nad tim.
Međutim, tačka 10) člana 23, koji smo mi amandmanom probali da promenimo, zaista može da izgleda benigno, ali nije. Mislim na odgovor koji nam je dostavljen od strane predlagača. Jer, vi ste predložili da se donosi strategija razvoja NBS (ta strategija je vama u svim oblastima veoma mila kao termin), koju predlaže Izvršni odbor i prati njeno sprovođenje.
Mi smo, naravno, u jednom drugom svetlu sagledali šta to Savet može da uradi kad je centralna banka u pitanju. Dakle da ne donosite nikakvu strategiju, jer strategiju donosi Vlada i kada su finansije u pitanju, već da možete samo da usvojite neki planski akt za osavremenjavanje, unapređenje, za pouzdanije i efikasnije obavljanje poslova iz nadležnosti Narodne banke Srbije, koji predlaže Izvršni odbor, i pratite sprovođenje planova.
Nama je to logično, ali predlagač kaže - to nije u uobičajeno u normativnom jeziku. Pa, normativni jezik mi stvaramo ovde. Ko ga stvara? Ko je taj koji će da kaže - to što je juče bilo, danas možda nije? Protiv smo i ovog novog govora, ali naš predlog je ne samo normativno-pravno različit, već je sadržinski potpuno različit od onoga što stoji u članu 10.
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, vreme poslaničke grupe koje vam je na raspolaganju je iskorišćeno.)
Niste nas ozbiljno shvatili i molim vas da još jednom pogledate i amandman možda ipak usvojite.
Gospodine Jelašiću, kada sam vam stavila na dušu to da nikada niste podneli izveštaj Narodnoj skupštini (vi ga, naravno, jeste podneli nadležnom odboru), to nije bilo na vaš račun, nego na račun predsednika Skupštine i trenutno predsedavajućeg, koji to nikada nisu stavili na dnevni red ovog parlamenta, da on raspravlja o tome.
Dakle, krivica nije samo vaša, nego, pre svega, onih koji rukovode radom Narodne skupštine. Tako da Skupština nema nadzor. U prenosnom značenju da, preko Odbora za finansije, koji je konstatovao i vašu ostavku, ali kada ćemo mi tu ostavku da konstatujemo ovde, to ne zavisi od vas, ne zavisi ni od nas, to zavisi od gospođe Čomić ili od gospođe Slavice Đukić-Dejanović.
Amandman koji je podnela poslanička grupa SRS tiče se izmena člana 28, kada se razrešava funkcije funkcioner Narodne banke Srbije. Mi smo reagovali u stavu 4. i tražili da, kada se o tome raspravlja, obavezno bude prisutan i predlagač funkcionera koji se razrešava, a moguće je da to bude i predsednik Republike. Što vi bežite od toga?
Dakle, naše mišljenje je da Savet utvrđuje da li su ispunjeni uslovi, ali njegova odluka nema obavezujuću snagu za organ koji odlučuje o razrešenju. Mislim da je amandman potpuno suvisao i da bi trebalo da ga prihvatite. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, reklamiram upravo to dostojanstvo Narodne skupštine na koje se vi pozivate. Vi ste javnost doveli u zabludu da sam vama dobacivala nešto nepristojno. Samo sam rekla da gospodin Jojić ima 15 godina poslaničkog staža...
Gospođo predsedavajuća, samo sam, kao narodni poslanik...