Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Naslov iznad člana 14. briše se. Radi se o geodetskoj licenci. Ovim amandmanom skrećemo pažnju na nepotrebne odredbe iz člana 14, a i 15, koje se tiču uslova za izdavanje geodetske licence, jer izdavanjem geodetske licence stvoriće se, po nama, uzak krug partijskih ljudi koji će, kao i u slučaju licenciranih stečajnih upravnika, najčešće raditi protiv interesa zainteresovanih stranaka u postupku.

Lica geodetske struke sa završenom odgovarajućom školom, radnim iskustvom, položenim državnim ispitom po nama mogu obavljati ove poslove bez dodatnih licenci.

Uopšte ne znamo šta vas je uvatila manija licenciranja. Samo čekamo kada ćete u zakonu o Skupštini da propišete da moramo da licenciramo i narodne poslanike.

Sve ste već, i prosvetne radnike licencirali, stečajne upravnike i koga još niste. Sada morate i ovde.

Najgore što pare od toga, od tog licenciranja uzima neko drugi. Dođe neko sa strane ili vam da pare da to uradite, onda su tu predavači neki treći i pare se vrate onome ko je pare i dao.
U članu 17. propisujete uslove za izvođenje geodetskih radova i samo sam u stavu (6) htela da skrenem pažnju da izuzetno, kako vi kažete, od stava 2. ovog člana, kada se katastar nepokretnosti osniva prema podacima katastra zemljišta, zemljišne knjige i knjige tapija, odnosno intabulacione knjige, podacima komasacije koja nije sprovedena u katastru zemljišta, odnosno zemljišnoj knjizi, geodetske radove, kažem u ovom amandmanu, obavlja služba katastra na teritoriji opštine, a vi kažete, može obavljati geodetska organizacija koja ispunjava uslove iz stava 3. ovog člana, a to je da ima najmanje dva zaposlena radnika geodetske struke, od kojih najmanje jedan sa geodetskom licencom drugog reda.
Sada smo saznali da ima i licenca prvog reda i licenca drugog reda. Upravo zbog toga smatramo da su ove poslove do sada uspešno obavljali i opštinski katastri i da je nepotrebno praviti dodatne troškove angažovanjem nekih drugih organizacija za izvođenje geodetskih radova.
Ne znam zašto ponižavate one geometre koji su do sada radili ove poslove. Sada ćete da ih naterate na to neko licenciranje i daćete mogućnost nekim novim geodetskim organizacijama, koje treba da ispunjavaju samo ove uslove da imaju dva zaposlena radnika geodetske struke, da su se licencirali, znači platili licencu, a ne mogu da obavljaju već postojeći i obučeni državni službenici.
Stalno govorite o tome da nema para, da treba da se racionalizujemo, da treba maksimalno uposliti svakog državnog činovnika. Vi ovakvom državnom činovniku uzimate posao. On ostaje bez posla ili će da ide na ulicu, ali će neki drugi privatnik, koji će da osnuje ovu organizaciju, da radi ovaj državni posao.
Član 104. propisuje postupak izlaganja o kome se vodi zapisnik i u stavu (4) se propisuje da se prigovor podnosi komisiji za izlaganje koja je dužna da razmotri prigovor i donese rešenje u roku od osam dana.
Gospodin Mirović svojim amandmanom traži da se prigovor podnese Zavodu, jer ako je komisija već donela rešenje moramo da imamo viši organ, odnosno onaj koji je imenovao komisiju trebalo bi da bude nadležan za donošenje rešenja po žalbi, po našem mišljenju. Inače, idemo na onaj princip - kadija te tuži, kadija ti sudi.
Ovaj amandman bih povezala sa amandmanom koji je uložen na član 108. stav (2) da bih vam obrazložila zašto smo u pravu, gde propisujete da se katastar nepokretnosti primenjuje od dana donošenja rešenja iz stava 1. ovog člana, a upravo zbog toga smatramo da treba umesto reči - donošenja da bude reč - pravosnažnosti, jer mora da se omogući i postoji sudska zaštita, i mora da postoji sudska zaštita, pa otuda i neophodnost da nakon eventualnog sudskog spora bude pravosnažno rešenje.
Suviše se igrate katastrom nepokretnosti. To nije igračka, znate. To je za ljude sveta knjiga. Tu se upisuje imovina. U Ustavu smo rekli da je privatna imovina svetinja ne možemo da se igramo tek tako s njom. Dakle, katastar je javna isprava od ogromnog značaja, kako za državu, tako i za pojedinca, ali pre svega za pojedinca, zbog njega smo i ustanovili katastar nepokretnosti.
Gospodine ministre, pitanje za vas i molim vas da odgovorite posle ako budete našli za shodno da nam se obratite - šta će vam uopšte inspekcijski nadzor?
Šta treba da radi taj inspektor? Da proveri da li geodetska organizacija ima dva zaposlena licencirana geometra, da li oni imaju licencu? Onaj ko im je dao dozvolu za rad neka ih proverava. Još je gluplje ovo što ste zakonom predvideli da mora da ima sedam godina radnog staža.
Molim vas, neko ko je završio osnovne akademske studije i dobio akademska zvanja drugog stepena, master, koji je možda asistent na fakultetu, sada treba da ima sedam godina staža, on će baš da dođe da bude inspektor ovde u ovom inspektoratu.
To nije materija za zakon. Što niste onda napisali koliko staža treba da ima glavni inspektor? On treba da bude, verovatno, pred penzijom. Ako ste hteli sve da regulišete, to regulišite. Koliko finansijski inspektor treba da ima staža? Sigurno ne sedam godina. Ovo je inače u sukobu sa Zakonom o državnim službenicima i Zakonom o radu.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SRS smatrala je da na član 57, i to i na stav 1. i na stav 2, treba podneti amandman, tako da na kraju i jednog i drugog stava umesto tačke treba staviti zapetu i dodati tekst „ili za koje predviđeni plan detaljne regulacije nije donet“. Stav 1. se odnosi na deo van obuhvata  plana, a drugi na obuhvat plana.
Pre nego što pročitam samo obrazloženje, htela bih nešto načelno da kažem, da ste promenili terminologiju koja je do sada vladala u ovoj oblasti i da će to izazvati velike probleme, i kod onih koji budu primenjivali zakon, i kod samih građana, a pre svega mislim na građane koji budu dolazili u nadležni državni organ da traže dozvolu za izgradnju svog objekta.
Decenijama imamo jednu terminologiju vezano za ovu oblast i to će sada biti izvestan problem. Mislim da ste samo podlegli terminologiji nekih zakona iz okruženja, što nije trebalo da uradite.
Dakle, naše obrazloženje je da ukoliko je prostornim planom predviđena izrada urbanističkog plana, jer je planom generalne regulacije predviđena izrada plana detaljne regulacije, a ti planovi nisu doneti, prihvatili smo ovaj vaš termin, lokacijska dozvola može se izdati ako postoje uslovi za njeno izdavanje.
Na taj način investitor ne mora da čeka donošenje odgovarajućeg urbanističkog plana da bi dobio lokacijsku dozvolu i počeo proces investiranja. U suprotnom, ili ukoliko se predviđeni urbanistički plan ne donese, takve okolnosti najčešće prouzrokuju bespravnu gradnju.
Dakle, mi ne sumnjamo u vašu dobru volju da želite da sprečite bespravnu gradnju i da stvorite uslove da se gradi na legalan način, ali nismo sigurni da će ovaj zakon – kao što ni onaj Šumarčev zakon nije omogućio pre svega legalizaciju, ali nije omogućio ni lakše i brže dolaženje do dozvola –to omogućiti.
Naprosto zbog toga što prvo ne vodite računa o pravnom normiranju, ne trudite se da stvari pojednostavite, nego ih do te mere zakomplikujete, da onda neki tamo glavni arhitekta ili neki urbanista može zaista da radi šta hoće, a da niko ko nije baš u toj materiji ne može da pronikne u suštinu stvari.
Ovo što je kolega pre mene, ne znam tačno ko, govorio, jeste da uvek kaskamo za događajima i da nam se predlažu neki zakoni koji naprosto moraju da legalizuju neke situacije koje već postoje, uz ovaj silni urbanistički haos koji postoji na pojedinim opštinama, posebno na Voždovcu i na Čukarici u Beogradu, to je ono što je meni poznato.
Ali, tu nam je i Ušće, tu nam je Luka i tu vidimo da je bila u igri i prodaja Sajma, i izgradnja i naknadno donošenje plana prema volji onoga ko bi eventualno taj Sajam kupio.
To je ono što mi zaista ne bismo smeli da dozvolimo, ali zakon će i to omogućiti i opet na čiju štetu; na štetu celokupne države koja ostaje bez velikih sredstava zbog toga što tako nešto radimo.
Skoro sam imala jedan duel na jednoj televiziji upravo po pitanju urbanističke mafije i onda je jedna vrlo pozvana ličnost na tu temu, a koja se inače bori protiv korupcije, rekla - zašto nema unapred određenih lokacija za gradnju? Dakle, znamo, hoćemo da širimo Beograd, potrebna su nam u narednih 10-15 godina dva-tri naselja, pa ćemo to na sever, na jug, ne znam gde ćemo da gradimo, pripremimo lokaciju, dovedemo vodu, uradimo puteve, kanalizaciju i onda ljudi mogu da kupe zemljište i da normalno grade. To bi bilo zaista idealno.
To ima koliko znam u Kanadi, ima i u Beču, ali kod nas nema i ne znam kada će da bude. Dakle, tako nešto bi trebalo da bude ideja vodilja ili cilj kome treba da težimo.
Zbog toga vam se dešavaju ovakve stvari da ljudi u nuždi moraju da rade neke stvari, a neki nadležni organi gledaju kroz prste i naravno da je tu, to znate i sami, korupcija ogromna na svakom nivou, počev od lokalnog, pa do republičkog. Nekoliko mafija veoma značajnih u Srbiji, pored ove urbanističke mafije, ima i one farmaceutske, i duvanske i još mnogokoje.
U jednom vašem izlaganju, a zaista vam verujem da želite da stvorite uslove, barem kada država investira, da se sve radi u skladu sa planovima i dozvolama, pa vas pitam - kako je onda iz NIP-a investirano u pet kilometara izgradnje nekategorisanog puta koji je gospodin Mrkonjić izgradio u jednom selu koje se zove Bajčetina do kuće Tomislava Nikolića? Kako niste reagovali na tako nešto? Nije to samo bacanje para, put svugde treba, ali takav put se gradi iz sredstava lokalne samouprave, a i ona bi tada trebalo da ima dozvolu za izgradnju tog puta.
Vidite, gospodine ministre, mi istrajavamo u odbrani svojih amandmana. Želim u amandmanu koji se tiče postupka legalizacije da vam skrenem pažnju da je bilo neophodno da ostavite primeren rok. Mi smo ga odredili da je to 30 dana za organ koji sprovodi legalizaciju, dakle za državni organ ili za lokalnu samoupravu i 30 dana opet onome ko je zatražio legalizaciju da može da dopuni svoj zahtev. Smatramo da je to neophodno da bi postupak legalizacije tekao kako treba.
Bilo je ovde priče da ima ovde mnogo zahteva za legalizaciju, u pojedinim opštinama zaista, pogotovo u Beogradu i ima. Činjenica je da su te komisije mnogo zahteva i obradile i da su donele veoma veliki broj rešenja da je objekat moguće legalizovati, ali da građani prosto nisu imali interesa ili nisu imali dovoljno novaca da odu u Direkciju i da sklope ugovor sa Direkcijom, kako bi kasnije mogli da zatraže građevinsku dozvolu.
Otuda tako veliki broj onih koji nemaju građevinsku dozvolu, ali imaju rešenja da njihovi objekti mogu da budu legalizovani, što im je dovoljno da znaju da neće biti uklonjeni.
To je prava istina što se tiče legalizacije na pojedinim opštinama. To mogu da kažem pouzdano za opštinu Zemun, koja je zaista imala veliki broj zahteva za legalizaciju i ne zbog toga što je bilo nekog urbanističkog haosa, nego zbog toga što smo davnih 1997. i 1998. godine formirali tri nova naselja nakon egzodusa Srba iz Krajine i BiH, i to tako planski urađena naselja, da ste vi sada mogli samo da napravite avionski snimak i da imate planski akt, bez ikakvih izmena, dakle sa sve bulevarima i ostavljenim prostorom za svu ostalu infrastrukturu, podzemnu ili kakvu god drugu.
Dakle, to je ono što je krasilo Zemun, ali ono što želim da kažem, a mislim da smo vam to i u načelnoj raspravi rekli, nažalost, ni ovaj zakon neće doprineti tome da idemo brže u postupak legalizacije, zato što jednostavno neće grad Beograd moći u ovom roku koji ste vi ostavili da donese planske dokumenta za čitav grad. Ako to uspeju, oni su za Nobelovu nagradu, verujte mi.
Pola Novog Beograd, pola gradskog jezgra Zemuna nema planske dokumente, kako onda da se vrši legalizacija? Prema tome, neka nam je bog na pomoć, napori se čine, to je očigledno, ali mislim da nemamo baš pravi put za to.
Dame i gospodo narodni poslanici, onaj ko sedi malo više od nas može sve, ali po svoje mišljenje mora da ide negde drugde ili neko mora da mu došapne.
Elem, član 57, koji se menja ovim članom 11, za SRS je neprihvatljiv iz razloga što on favorizuje one koji su učinili krivično delo koje predstavlja veću društvenu opasnost.
Dakle, oni koji su učinili krivično delo za koje su dobili kaznu ili je zaprećena kazna u trajanju od 10 i više godina, njima se kazna zatvora može ublažiti do sedam godina, a oni koji su dobili kaznu manju od 10 godina, njima izgleda kazna uopšte ne može da se ublaži, jer je ovim članom 57, koliko shvatam ovo i tumačim Predlog zakona, u zavisnosti je od društvene opasnosti i propisane kazne, a kazna eventualno mogla u određenim slučajevima da bude smanjena.
Obrazloženje koje ste vi dali uz ovaj amandman je apsolutno neprihvatljivo. Ne radi se tu ni o kakvoj društvenoj opasnosti ili povećavanju kazne, ovde se radi o praksi koja postoji u našem pravosuđu. Radi se o mešanju izvršne vlasti u rad pravosuđa, ovde se radi o takvoj kaznenoj politici koja ne vodi ili ne dovodi do cilja koji je predviđen pre svega kaznenom politikom, Krivičnim zakonom i uopšte krivičnim zakonodavstvom.
Mene niste ubedili ovim vašim obrazloženjem, a nažalost...
(Isključen mikrofon.)
Mojim amandmanom zapravo se menja član 38. Zarad javnosti moram da kažem da se radi o ugrožavanju sigurnosti lica kao što su predsednik Republike, predsednik Narodne skupštine, predsednik Vlade, sudija Ustavnog suda, javni tužilac, zamenik javnog tužioca i lice koje obavlja poslove od javnog značaja u oblasti informisanja u vezi sa poslovima koje obavlja. Predlagač zakona Vlada kaže - kazniće se zatvorom od jedne do osam godina. Napominjem da se radi o najvišim državnim funkcionerima ili članovima njihovih porodica.
Mi tražimo povećanje kazne od 10 do 15 godina, a ne od jedne do osam, imajući u vidu pre svega značaj objekta izvršenja krivičnog dela, da treba dodatno pooštriti zaprećenu kaznu zatvora za ovo krivično delo, jer se radi o najvišim državnim zvaničnicima, mada nam nije jasno zašto ovde u ovoj grupi nema i narodnih poslanika, imajući u vidu da je Narodna skupština, po Ustavu, ipak najviši državni organ.
Vi kao da prizivate one koji bi da prete ili da ubijaju da to mogu slobodno da rade, jer će da prežale godinu, dve, tri zatvora, umesto da zaista, imajući u vidu našu bližu prošlost, zapretite mnogo većom kaznom, kako biste ih odvratili od tako nečeg. Ovako su ucene nešto što je vrlo moguće na našoj političkoj sceni, što se već i dešava.
Meni je jasno zašto ovde nema narodnih poslanika, da vam iskreno kažem, imajući u vidu ko sve drži pod kontrolom koje narodne poslanike, o kakvim se lobistima radi.
U članu 54. stav 4. predviđate kaznu zatvora od šest meseci do tri godine za prikazivanje pornografskog materijala i iskorišćavanje dece za pornografiju, a mi tražimo da ta kazna bude od tri do osam godina, imajući u vidu pre svega učestalost izvršenja ovog krivičnog dela i njegovu izuzetnu društvenu opasnost.
Time se u većoj meri postiže svrha generalne i specijalne prevencije kriminaliteta i smatramo da ovo krivično delo predstavlja jedan od najgrubljih ataka na tradicionalni moral građana Republike Srbije. Očigledno je da je ovo jedan uspešan uvozni poduhvat koji donosi mnogo novca iz EU, ali mi smo ovde da štitimo pre svega interese naših građana, da zaštitimo našu decu i nepojmljivo je da predviđate kaznu od šest meseci do tri godine za ovako nešto, a svi smo svedoci da su novine pune ovakvih slučajeva, odnosno ovakvih krivičnih dela. Sa ovakvom kaznenom politikom teško da možemo da se izborimo sa ovom pošasti.
Gospođo Đukanović, Đukić, a možda budete i Đukanović, šta znam, Đukanović mi u glavi.
Vidite, ako hoćemo da ovaj parlament liči na parlament, za sve moraju da važe ista pravila. Od vas zaista očekujemo da se prema svima nama ponašate na isti način, bez nekih prethodnih dogovora ili favorizovanja. Ono što sam u ime poslaničke grupe želela da kažem jeste, ne u nameri da bilo koga branim, samo radi javnosti da iznesem izvesnu istinu.
Puč u SRS koji je izvršen, izvršen je posredstvom zapadnih sila i voljom zapadnih sila, i to jeste nanelo štetu SRS u ovom trenutku, ali to je ogromnu štetu nanelo srpskoj opoziciji, a samim tim i srpskom narodu. O tom činu sudiće istorija. Dakle, ona će dati jedan sud ko je u kom istorijskom trenutku šta uradio.
O partijskom interesu da brinemo sada kada nam se država raspada, to je, znate, samo politikantstvo. Mi u SRS bavimo se politikom, jer želimo da sačuvamo državu. Mi sa ovako moralno marginalnim ličnostima ne bismo želeli uopšte da polemišemo. Mi pozivamo državne organe i javnog tužioca da reaguje na sve ovo.
Za krivično delo razbojništva SRS traži povećanje kazni.
Naime, u članu 66. stavu 1. reči „zatvorom od tri do 15 godina“ tražimo da se zamene rečima „zatvorom od 15 do 20 godina“.
Ovde imamo „najmanje pet godina“ i za jedan i za drugi slučaj, a mi tražimo da to bude najmanje 10 godina, i to je jedino, čini mi se, ispravno, ukoliko želimo da zaista ostvarimo i prevenciju i kaznenu politiku odvraćanja od ovako teškog krivičnog dela.
Ali, oni koji su išli u Brisel na sastanak sa Oli Renom, tvrdivši da je jedni uslov za to bio da niko o tom sastanku ništa prethodno ne sazna, slagali su to jer je Vuk Jeremić sam izjavio da je Ministarstvo inostranih poslova bilo konsultovano oko toga i da je moralo da bude konsultovano.
Sad bi oni hteli da idu u Vašington preko Moskve, ali nema voza koji preko Moskve vodi za Vašington, tako da to teško može da bude. Američka administracija, onaj ko je plaća uvek javno proziva i poziva da dođu, tako da je izvesno da ovde određena ličnost ima poziv od američke administracije, samo će to teško moći da uradi preko Moskve.
Dame i gospodo narodni poslanici, blago nama, evo nam jednog ministra koji nije u Vašingtonu. E sad što ministri idu u Vašington to je nekako i normalno, ali vidim da i neki iz opozicije jedva čekaju da ih američka administracija pozove.
Elem, kada bismo morali da gradiramo ministarstva, a nisam sklona tome, međutim, imajući u vidu značaj pojedinih ministarstava na duge staze i koji su to ministri koji se pamte ili koji su to potezi nekih ministara koji se pamte, to su svakako Ministarstvo prosvete i Ministarstvo kulture, koji svojim potezima ili svojim predlozima zakona i te kako utiču na generacije koje dolaze.
Pazite, iza nas će doći neki drugi mladi ljudi koji se sada školuju, a jednog dana će voditi državu. Veoma je važno u kakvim se oni uslovima školuju i koji sistem vrednosti usvajaju.
Želim samo da vas podsetim da se sam zakon zove Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Ovaj amandman koji želim da obrazložim, a za koji mislim da je veoma važan, i da se možda potkrala jedna gruba greška, jeste na član 13. stav 3. tačka 5), gde nabrajate sve one koji bi mogli i koji moraju da daju predlog za članove Nacionalnog prosvetnog saveta i svugde kažete recimo – Savez udruženja vaspitača Srbije, Savez učitelja Srbije, Društvo za srpski jezik i književnost Srbije, Društvo za strana jezike Srbije, Društvo matematičara Srbije, a onda kažete društava istoričara itd, opet nabrajate dalje.
Prvo, mene interesuje zašto je u slučaju istoričara apstraktna množina ovde, kada znamo da u Srbiji već dugi niz godina uspešno i plodotvorno radi Društvo istoričara Srbije. Ne razumem zašto je stavljeno u drugi plan u odnosu na društva i saveze humanističkih nauka. Kolege su govorile o Društvu sociologa, recimo, i apsolutno se s tim slažem.
Ovde se krije jedna opasnost po kvalitet nastave istorije, pošto se pod „društva istoričara“ mogu podvesti i razne strane nevladine organizacije koje mogu negativno da utiču na nacionalnu, naučnu i stručnu poziciju nastave istorije u osnovnim i srednjim školama.
Svedoci smo i da se već deceniju nastoji na razne načine da se smanji obim i kvalitet nastave nacionalne istorije i naročito se atakuje na delove udžbenika koji interpretiraju nacionalnu istoriju. Da vas podsetim, gospodine ministre, sačuvala sam te stenograme i pretočila u jednu knjigu, da smo 2003. godine zajedničkim snagama i vi i ja na taj način diskutovali kada smo obarali onu vladu Živkovićevu 2003. godine.
Pretpostavljam da na ovo niste obratili pažnju i da je ovaj amandman apsolutno morao da bude prihvaćen.
Vi ste takođe kao ministar svesni da postoje pokušaji i tendencije raznih evropskih institucija za tzv. kontrolisanu istoriju i to po evropskom uzoru. Taj neki trend postoji ne samo kod nas u našoj zemlji, nego u svim zemljama jugoistočne Evrope, čak eliminisanje nacionalne istorije.
Jeste nama istorija ostala štošta dužna, ili je kultura ostala istoriji ili je istorija kulturi, ali mi do dan danas u našim udžbenicima nemamo – šta je to koncentracioni logor Jasenovac, recimo. To ostavlja posledice pazite i već je ostavilo posledice na neka dešavanja u prethodnoj deceniji, u poslednjoj deceniji 20. veka, a možda će ostaviti posledice i na neka dešavanja koja će se tek dogoditi.
Šta je razlog da već danas recimo u udžbenicima istorije nemamo šta je to što se dogodilo zaista u Vukovaru, šta je bila opsada Sarajeva, kako je stradalo više od 5.500 Srba u tom gradu; šta se dogodilo u Srebrenici? Pitam vas ko ima veći interes od nas Srba da se istina o Srebrenici zaista sazna?
Država nije uradila ništa po tom pitanju – da napravi neki okrugli sto recimo, u najmanju ruku naučni skup, šta god, međunarodni je mogao da bude, bilo je interesovanja, da bi se sve to saznalo. Sve ovo pričam samo zbog toga što hoću da ubedim i poslaničku većinu i vas – koliki je značaj same materije o kojoj danas raspravljamo, pa evo i ovaj amandman mi je dato šlagvort za tako nešto, s obzirom da se radi o Društvu istoričara Srbije koje nije za potcenjivanje.
Ako mi dozvolite, pošto nisam mnogo vremena utrošila, a mislim da će svima da nam koristi, molim vas da to lično ne shvatite, ovo hoću da pročitam samo zbog toga što mislim da je veoma važno za one koji danas odrastaju i koji će jednog dana preuzmu državu, i da se pozovem na Slobodana Jovanovića, zato što je neprestano govorio o potrebi prosvećivanja pojedinaca, stvaranju demokratskih institucija, buđenju javnog duha, vraćanju ishodištima humanizma.
On u jednoj raspravi o kulturnom obrascu kaže da je tu nezaobilazna inteligencija, a mi se trudimo da stepen obrazovanja bude što veći, iako smo svedoci, eto, poražavajuće činjenice sa početka naše rasprave u načelu, koliko imamo visok procenat onih koji nisu završili ni osnovnu školu.
Slobodan Jovanović verujem da nije ni za vas za potcenjivanje, nije ni za koga od nas, kaže između ostalog: „Naša inteligencija nije presadila nikoji stran kulturni obrazac, niti je iz kulturnih elemenata našeg narodnog života izgradila jedan originalan obrazac. I naravno javna svest stala je da slabi i znaci kvareži naravi stali su da se javljaju.
U te znake spada i pojava poluintelektualaca, koji se u sve većem broju sretao u javnom životu. Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa čak možda i sa vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje.
Politička ambicija jednog poluintelektualca upravo i nije politička, već se ona sastoji samo u tome da se čovek kroz politiku obogati i da na visokim položajima progospoduje. On ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve. Tek kada poluintelektualac izbije na vrhunac političkog uspeha vidi se kako je on moralno zakržljao“.
To je ono što mi moramo da izbegnemo, da nam se ne desi ovo na šta nas Slobodan Jovanović upozorava u budućnosti, i zato je veoma važno da vodimo računa o obrazovanju, jer može da nam se dogodi da neki pseudointelektualci jednog dana, kada dođu na pozicije za koje, pre svega, duhovno nisu stasali, da napravi ogromnu štetu.
Gospodine ministre, primetili ste da je više amandmana podneto sa istom primedbom od strane poslanika SRS, ali obrazloženje koje ste nam dali zbog čega ne prihvatate te amandmane glasi da ovaj član i uopšte ova poglavlja regulišu proceduru. Članom 20. Predloga zakona, kažete, propisani su poslovi, a ne procedure.
Znam da je procedura omiljen termin gospođe Čomić, mada ima jedan lep sinonim. Nezavisno od procedure, smatramo da je upravo ovo što mi predlažemo ono što predstavlja poslove. Dakle, samo stavljamo u nadležnost ovde određenim organima, evo zavodu, pa centru i kažemo da treba da se konsultuju ove, odnosno dajemo im samo konsultativni značaj.
Zato mislim da ste nepravedno izbacili predstavnike zajednica srednjih stručnih škola kada je u pitanju evo u ovom slučaju centar za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, a u drugim članovima se to odnosilo i na nešto drugo.
Trebalo je možda da to naše obrazloženje bude bolje, ne znam, ili da se na Odboru malo više pozabavimo ovim pitanjem, ali to može da ima štetne posledice po nastavne programe koji će se usvajati.
Videli ste da narodni poslanici koji su iz prosvete došli i te kako kompetentno i razmišljaju na tu temu i daju takve amandmane, tako da ovo nije zakon gde smo se mi igrali politikantstva, nego smo omogućili onima koji dolaze i imaju veliku praksu u prosveti da poboljšaju ubuduće rad svih obrazovnih institucija na koje se ovaj zakon odnosi.
Dame i gospodo narodni poslanici, stav SRS jeste po pitanju Zakona o krivičnom postupku da brojna rešenja ovim zakonom o izmenama i dopunama u stvari samo pogoršavaju situaciju i pogoršavaju rešenja iz prethodnog zakona. Zbog toga sam u ime SRS i tražila da se ovaj član 7. briše, odnosno da opstane stari član 13. Materijal je tako loše urađen da ne možemo ni da se snađemo u njemu.
Vlada mi je dala obrazloženje koje se uopšte ne odnosi na taj član 13, koji govori u stvari o tome kakva su prava okrivljenog da se sam brani ili uz stručnu pomoć branioca. Samo napominjem na šta se sve odnosi - okrivljeni ima pravo da njegovom saslušanju prisustvuje branilac. Pre svakog saslušanja okrivljeni će se poučiti o pravu da uzme branioca itd.
Vlada mi u odgovoru kaže da ne prihvata moj amandman zbog toga što se članom 13. Zakonika o krivičnom postupku bolje sistematiše tekst zakona, budući da su prava okrivljenog propisana članom 13. Zakonika prema Predlogu zakona sada propisana u članu 4. Zakonika, gde su na jednom mestu sadržana sva ustavna i konvencijska prava okrivljenog.
Član 4. se uopšte ne odnosi na to. Tako da ne znam iz kog razloga ste amandman odbili.
Prihvatam da možete da odbijete svaki amandman, ali morate da date i suvislo objašnjenje, jer se član 4. odnosi samo na upotrebu službenog jezika i pisma.
Bilo bi dobro ako biste mi rekli u kom grmu leži zec. Nema doduše ko ni da mi kaže, ali neka ostane zapisano, možda će se neko nekada javiti.
Što kaže gospodin Krasić - taj zec je u Americi, verovatno.
SRS traži da se član 43. ovog zakona  briše iz razloga što nam nije jasno zašto se u sve ovo, odnosno u nadzor nad pritvorenicima meša izvršna vlast.
Do sada je predsednik suda ili sudija koga on odredi bio dužan da najmanje jedanput nedeljno obiđe pritvorenike. Ako nađe da je potrebno, i bez prisustva nadzornika i stražara, o tome obavesti nadležne, odnosno predsednika suda. A sada kažu da o tome treba da obavesti, o svim nepravilnostima koje je uočio prilikom obilaska zatvora, bez odlaganja ministarstvo nadležno za pravosuđe, koje je dužno da u roku od 15 dana od dana prijema obavesti predsednika suda, odnosno sudiju o merama preduzetim za njihovo otklanjanje.
Nedopustivo je da se izvršna vlast meša u ovako nešto, pogotovo što je ovo jedan zaobilazni put i duže traje. Ako neke nepravilnosti postoje, pre će se otkloniti ukoliko predsednik suda odmah reaguje, nego ako se o tome obavesti ministarstvo, pa ministarstvo posle obaveštava predsednika suda šta je uradilo ili nije uradilo.
Neko vam je ovde očigledno rekao da treba da vodite računa o izvesnim povlašćenim pritvorenicima, da o njima može da vodi računa jedino Vlada, odnosno ona koja za to ima interesa i na taj način suzbijate nezavisnost sudstva, jedne grane vlasti, i zbog toga SRS smatra da je postojeće rešenje mnogo bolje nego ovo. Nije vam prvi put da pokušavate da mešate babe i žabe.