Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dušan Bajatović

Dušan Bajatović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Nije ovo reklama, ovo je moje iskreno razmišljanje o vama. Kad god je neko ozbiljan iz opozicije za govornicom, oni pošalju Mrkonjića jer ima nesporan autoritet.
Dakle, povezaću ovo sa pričom iz člana 24. Vi ovde kažete da onih 2,5% koliko ste vi planirali umesto 15% da date radnicima, onim zaposlenim i bivšim zaposlenim, vi kažete da ukupni raspoloživi novčani iznos za isplatu bonusa za zakup preduzeća iznosi, pa spominjete 6 preduzeća, za NIS 100 miliona, „Telekom“ 160, EPS 220, JAT 11, aerodrom 4 miliona i „Galeniku“ 17 miliona.
Ako ove cifre predstavljaju 2,5% od onoga što vi mislite da vrede ova preduzeća, slušajte me dobro gospodo poslanici, vredeće vam ove cifre, ako je ovo 2,5%, dakle, ukoliko je 2,5% od NIS-a 100 miliona, to znači da NIS vredi 4 milijarde. Ko je to procenio? Smatram da vredi više. Mogu da dokažem da vredi više. Sa tržištem, sa pravima i daj bože sa ruskim Plavim potokom i sa ovim geografskim položajem Srbije NIS vredi mnogo više.
Nemojte se smejati, gospodine Dinkiću, da ste imali bolji odnos prema Kini i Rusiji, barem onakav kakav imate prema Nemačkoj i Americi, bolje bi bilo srpskoj ekonomiji. Nas interesuju interesi države Srbije i njenih građana, a ne ideološke, a naročito ideološke ekonomske predrasude.
Dakle, ovde kaže „Telekom“ 160 miliona, ako je to 2% „Telekom“ vredi 6 milijardi i 400. Po čijoj je to proceni? Ako je EPS 220 miliona, to znači da EPS vredi osam milijardi i 800 miliona. Ako je JAT 11 miliona i ako je to 2,5%, to znači da ste vi procenili da JAT vredi najmanje 440 miliona itd. Aerodrom četiri miliona, to znači da vredi 160 i za "Galeniku" iznos od 17 miliona evra, znači da "Galenika" vredi 680 miliona evra po vašim procenama.
Kada se to sabere, to je cirka 21 milijarda. S obzirom da vi ovde u članu 31. vrlo neprecizno navodite da će se i ostala javna preduzeća... odredbe ovog zakona u delu kojim se uređuje prenos akcija bez naknade građanima i prava zaposlenih i bivših zaposlenih, shodno se primenjuju i na druga javna preduzeća i privredna društva sa većinskim učešćem državnog kapitala... prema tome, ovo se ne odnosi na sve građane. Dakle, svi građani, po mom shvatanju i tumačenju, ako grešim ministar će me ispraviti, neće od ostalih javnih preduzeća dobiti ništa osim zaposleni i bivši zaposleni.
Mi ovde raspolažemo sa 21 milijardom, po vašoj proceni. Pretpostavljam da će razni tenderi i aukcije podići vrednost ovih preduzeća, to bi bilo realno. Po mojoj proceni EPS vredi najmanje 10 milijardi evra.
Dakle, nemojte da nas oštećujete za tu milijardu. Vi treba da dođete do nekih 30 milijardi evra da biste mogli da date svakome tu čuvenu hiljadu evra.
Ono o čemu želim još da polemišem sa vama, u članu 9. kaže se: "Lice čija je prijava odbačena ima pravo žalbe ministru nadležnom za poslove privatizacije, u daljem tekstu ministar". Znate šta, gospodine ministre? O nama poslanicima, zahvaljujući pisanju žute štampe koja je vrlo često pod kontrolom tajkuna i pojedinih centara moći kojima pripadaju pojedini ministri, ljudi imaju loše mišljenje, nametnuto loše mišljenje.
Želim da branim svakog kolegu poslanika, nema veze iz koje je partije, jer ovo sada zbrzavamo zato što Vlada celo leto ništa nije mogla da se dogovori i u stvari vladajuća elita ništa ne može da se dogovori između sebe, a mi kao opozicija gledamo da popravimo vaše brlje onoliko koliko je to moguće.
O ministrima ima još gore mišljenje, ali štampa manje piše. Nemojte da ministar arbitrira o mojim pravima. O mojim pravima mora da arbitrira neko drugi, to ne može biti neka agencija ili neki ministar, kao deo državne vlasti.
Vi ste to ovde tako predvideli, ovaj zakon inače ima veliku arbitrarnu ulogu Vlade, a da bih vam dokazao iz čega to zaključujem, kao i mnoge nedorečenosti, pozvaću se na Vladino obrazloženje, koje nije vezano za član 23. nego za član 31. Saslušajte, gospodo poslanici, šta kažu gospoda iz Vlade, a vi ste to, koliko sam razumeo, ceo dan prozivali.
Kaže - ovakvo rešenje je neophodno sa razloga što istovetni modeli privatizacije ne mogu biti primenjeni na sve slučajeve javnih preduzeća, što je logično, odnosno u ovom trenutku Vlada, kao predlagač zakona, nema izrađenu strategiju privatizacije za sva javna preduzeća, te se pokazuje kao potrebno da se ostavi mogućnost da se, u zavisnosti od takve strategije (samo ne znam kakve strategije) predvide (pa onda kaže ono što mi jako smeta) posebnim propisima (verovatno podzakonskim aktima koje donosi Vlada, što mi odmah ide na živce i proizvodi sumnju, izvinite što se tako izražavam; ne možete vi podzakonskim aktima da uređujete ona prava za koja ste prethodno rešili da ih uređujete zakonom, jer onda morate da nam kažete šta ćete sve tačno urediti podzakonskim aktima) drugačiji načini ostvarivanja prava građana.
Izvinite, molim vas, građani mogu da budu jadni, mogu da budu bedni, mogu da budu nezaposleni, mogu da budu apatični, ovaj vaš zakon može da prođe u javnosti samo iz razloga što narod kaže - svi nas varaju, svi su nas prevarili, bolje išta nego ništa, što znači da je narod pristao na neku vrstu tog stanja i pozivam ih da što pre izađu iz tog stanja.
Ali, kao narodni poslanik ne želim da pristanem da u okviru čak i vaše proklamovane demokratije, odnosno one verzije demokratije koju vi poznajete, da mi Vlada podzakonskim aktima, a da pre toga nije precizirano u kom domenu i na koji način, rešava ono pravo koje bi trebalo do kraja da bude precizirano zakonom.
Uostalom, u poslednje vreme smo ovde doneli mnogo zakonskih projekata koji su nejasni, neprecizni, vrlo često predviđaju neka sporedna donošenja odluka i slične stvari. O kojoj to demokratiji vi govorite? Demokratija podrazumeva vrlo jasne procedure. Demokratija je surova kada je u pitanju sprovođenje prava i pravila.
Prema tome, ono što je sigurno sporno u ovom zakonu jeste ta vrsta nepreciznosti, da se previše toga ostavlja, uz sumnju da će građani zaista dobiti hiljadu evra, jer se ovde hiljadu evra uopšte ne spominje, da će građani dobiti hiljadu evra nigde ne piše.
Uostalom, obrazloženje kako će ovaj čin unaprediti tržište hartija od vrednosti, osim odsustva edukacije prosečnog građanina, što Vlada ne radi na kvalitetan način, tvrdim da neće, jer je pitanje kada će ovo građani dobiti, a ovde je neko rekao da postoje članovi koji prosto vrše pritisak. Čak u jednom od članova se predviđa da Vlada pod posebnim uslovima može da uradi nešto sa mojim akcijama. Moje akcije su ili moje ili nisu moje. Ili raspolažem njima ili ne raspolažem njima.
To što kažu da će biti ravnomerna raspodela, da li to znači, gospodine ministre, da će "Telekom" imati četiri miliona novih akcionara, da će EPS imati četiri miliona novih akcionara, da će Aerodrom imati četiri miliona novih akcionara. Koja će to administracija da odbrani? Ova naša nesposobna koja ima samo nezaposlene stranačke prvoborce, po pravilu nepismene i nestručne za ono što rade, čast izuzecima.
Koleginici iz Kraljeva, pošto sam bio u "Magnohromu" i video tu tugu, apsolutno je tačno da je Vlada imala potpuno odsustvo reakcije. Mene ne interesuje koji je od braće Mital pozitivan lik, a koji nije. Vlada je to morala znati.
Druga stvar, zašto se toliko dugo čekalo na reakciju? Treća stvar, gospodo, ova vlada je veoma sklona razumevanju ljudskih prava, vrlo je senzitivna, čak hipersenzitivna, u skladu sa svojim demokratskim opredeljenjima, na ljudsku nepravdu.
Pozivam sve one koji su oštećeni u lopovskoj, burazerskoj i drugim privatizacijama i onim iz stečaja, da dođu u Beograd. Potpuno sam siguran da će Vlada Republike Srbije, uvažavajući demokratske norme, demokratska pravila i potrebu za borbom za građanska prava, humano društvo, koje podrazumeva verovatno i punu zaposlenost, jer je zaposlenost najbolji socijalni program, iznaći rešenja.
Nemojte da rešavamo probleme samo Beograda ili samo mog voljenog Novog Sada ili samo moje veoma cenjene i voljene Vojvodine, za koju kao lokalpatriota želim da se borim. Ajmo da rešavamo probleme i Kraljeva, Kragujevca i svakog drugog grada, Kruševca kod gospodina Milivojevića, da poraste ta prodaja pljeskavica i toga što ide.
Dakle, molim vas, možda je to dobar put, možda će onda Vlada razumeti da novouspostavljena postpetooktobarska politička, ekonomska i kulturna elita vlada već osam godina, sa pozivom na vrhunske vrednosti, proklamovane demokratske vrednosti, a da građani Srbije malo toga vide i osećaju. Osećaju na svojoj koži i u svojim šupljim džepovima, i u besperspektivnosti kako sebe tako i svoje dece.
Poštovani gospodine predsedavajući, nisam uspeo na vreme da se javim nakon odgovora, na čemu se zahvaljujem gospodinu Dinkiću, i delom odgovora sam zadovoljan, ali nisam dobio odgovor na jedno pitanje i ponovo molim gospodina Dinkića i Vladu.
Slažem se sa ovom pravnom opservacijom koju je izneo gospodin Buha. Dajte da ne uskraćujemo ljudima pravo, nije to tako mnogo novaca. Zašto to pričam? Država je ovde zainteresovana da što manje da, jer ono što ne podeli građanima koji na to imaju pravo direktno ide državi. Nemojte da ta arbitraža ugrađena u zakon bude na štetu građana.
Molim vas, dajte da razmislimo, ima vremena, hajde, ako ne može do kraja ovo što traži gospodin Buha, hajte bar onda da svi koji su podneli zahtev za državljanstvo zaključno sa danom stupanja zakona na snagu, a MUP im u međuvremenu dozvoli upis u registar građana Srbije, ostvaruju pravo po ovom zakonu.
Neće država ni propasti ni unaprediti se zbog tolikog novca. Nama da bi država išla napred moramo da radimo više, moramo da imamo bolju političku elitu.
Namerno neću da govorim o promeni vlasti, neću da govorim o pojedinim političkim projektima, neću da govorim o pojedinim ideološkim ekonomijama.
Molim vas, vrlo je jednostavno, dakle, ako ste vi dobronamerni postoji rešenje. Do dana stupanja na snagu, ko je podneo zahtev za upis u državljanstvo, ima odobreno državljanstvo od strane države Srbije, upisan je u knjigu građana, samim tim ima pravo i da bude u biračkom spisku. Dajte da ta prava ne uskraćujemo ljudima.
Još nešto da vam kažem, ne znam šta misle kolege iz opozicije, neka kažu svoj stav, pozivam ih. Besmisleno je da mi učestvujemo u ovom radu, čak i ako je ministar tu. Nema zainteresovanih za ovu priču. Ako Vlada ne može da razume ovakvo jedno nastojanje, da prosto ljudima ne uskratimo prava koja su im garantovana.
Zašto mi, ljudi, večeras sedimo ovde, da bi Vlada povukla pet zakona, jer celo leto nismo radili ništa, da bi sutra raspravljali o tome da li će Velja da uradi ovako ili onako, kako se dogovore oko vladajuće koalicije, tj. biće kandidat ili neće biti kandidat, ako usvojimo zakone i da se stvore uslovi da idemo na izbore?
Pa, mi smo neozbiljni. Niti je narod lud, niti su poslanici ludi, niti su novinari ludi. Što stalno tražite od poslanika opozicije da izlaze u susret onome što se dogovora u okviru vladajuće koalicije? Mi trebamo na svakom koraku da vam podmećemo nogu i da budemo kontrolni mehanizam, a ne da pokrivamo ono što vi između sebe ne možete da dogovorite, jer imate više centara, a izgleda i više vlada.
Poštovane kolege iz SRS, imali smo strpljenja za vas, imajte vi za nas. O našim amandmanima će govoriti samo još jedan naš predstavnik, gospodin Milisav Petronijević. Nakon toga i mi ćemo završiti rad po ovoj tački dnevnoj reda.
Druže Mrkonjiću, moram da kažem da sam veoma nezadovoljan vašim gubljenjem vremena u ovoj skupštini. Vi ste kandidat SPS za predsednika Srbije.
To zvanično želim da saopštim i vama i građanima Srbije. Nemojte dalje da gubite vreme, nemate vi veći interes da branite ovu vladu i vlast od njih samih.
Ovo pokazuje da je došlo vreme da razmislimo kojoj to političkoj eliti, kojim to političkim programima, uračunavajući pri tome i potrebu za državotvornošću onih koji vode državu Srbiju, kojim to ljudima, ličnostima, političkim organizacijama i kom političkom konceptu treba dati prednost.
Što se tiče SPS, nismo slučajno kandidovali gospodina Mrkonjića. Ono po čemu građani prepoznaju gospodina Mrkonjića jeste, on voli da kaže graditelj, a graditelj je isto što i stvaralac.
Gospodine Mrkonjiću, vi za razliku od nekih drugih nemate čega da se stidite, gospodine Mrkonjiću. Gospodin Mrkonjić je, gospođo Jovanović, prihvatio i kao što znate biće veliki protivkandidat Tomi Nikoliću i Borisu Tadiću, i potpuno sam siguran da portparol LDP-a, gospodin Vladan Batić, koji je najavio vašu kandidaturu, u drugom krugu pozvaće glasače LDP da glasaju i za vas.
Naravno, cilj ovog malog uvoda jeste bio da obavestimo javnost da SPS ima svog kandidata, da se on zove inženjer Milutin Mrkonjić, da je dovoljno brendiran i da je dovoljno hvaljen i voljen da ne moram to posebno da obrazlažem.
Moja namera se svodi na to da pozovem sve građane Srbije da stave prst na čelo i da razmisle za koga će glasati. Zašto? Zato što i ovo današnje zasedanje pokazuje da nakon usvajanja ovog seta zakona, koji je omogućila i opozicija iz Ustavnog zakona, i stvaranjem uslova za raspisivanje izbora više ništa nije bitno. Samo je bitno kako će se urediti novi odnosi u vladajućoj koaliciji i ko će biti predsednik Srbije.
Kosovo u drugom planu, makroekonomska politika u drugom planu, borba protiv kriminala navodno u prvom planu, jer idu izbori. Kome je to danas važan budžet? Kao što vidimo, poslanici vladajuće koalicije su, izuzev nekoliko kolega iz DS, izgleda na zadatku, na terenu i mi sada ovo kao pričamo zbog građana. Danas ovde opozicija priča zbog građana.
Znate šta to pokazuje? Da nama trebaju izbori na svim nivoima. O tome da li će SPS učestvovati na izborima za predsednika Srbije i na verovatnim pokrajinskim izborima odlučićemo nakon sednice Saveta bezbednosti 19, i to isto želim da obavestim javnost.
Pogledajte, nismo usvojili budžet. Čak ne zalazim u to što ovaj budžet ima mnogo mana, što je on plod kompromisa u samoj koaliciji, što on nema razvojnu komponentu, što je nedovoljan za reformu Srbije. Ne može ni Cvetković, ni Nikola Tesla, ni Majkrosoft sa svim svojim programima, ne mogu da iscede više iz suve drenovine, iovako je to potrošački budžet. Nemamo privredu.
Ulaganja iz budžeta, ona koja treba da budu, jesu na osnovu toga kako su seli i dogovorili se veliki šefovi Tadić, Koštunica, Velja Ilić i Dinkić, gde god stigneš ti put posadi, gde god stigneš ti nešto obećaj, šta god možeš ti nešto mazni, napravi skijalište umesto rudnika, umesto pruge ćemo napraviti ne znam šta i slične stvari.
Tako je raspoređen budžet Republike Srbije i to je duboki utisak ne samo nas koji sedimo ovde u Skupštini i gledamo nagodbenjaštvo vladajućih stranaka, već se to vidi iz cifara.
Nije u pitanju samo što ćemo za administraciju dati 177 milijardi, koja se u doba informatičke revolucije umnogome uvećala, a njena efikasnost u bitnome pala. Nećemo se šaliti sa radnicima, pa kažemo u sudstvu prvo smo primili 5000 ljudi, a sada ćemo da otpustimo 2000 nepodobnih, da oni podobni koji ostaju imaju veće plate.
Da li je to rešavanje socijalnih problema? Dokle smo mi došli, da je Vladan Batić advokat vojnika koji su ginuli za ovu Srbiju. To je sramota za ovu zemlju. Dotle smo stigli.
Mi smo se dogovorili da radimo do 20,00 sati, par nas što je ostalo ovde malo ćemo mučiti ministra Cvetkovića. Evo čak je i njemu čoveku to simpatično. Trudićemo se da pokažemo neke cifre, a šta je sa državom Srbijom, šta je sa narodnim interesima? Mi umesto da smo usvojili budžet, da smo usvojili zakon o lokalnoj samoupravi, da smo usvojili zakon o teritorijalnoj organizaciji, da smo napravili stabilne uslove, pri tom ne govorim o onome što će se desiti sa Kosovom i Metohijom, jer o tome nemamo izveštaj u ovom parlamentu, a pitanje je posle ovoga da li će ga i biti, jer su izbori najvažniji.
Verujem da će ga biti, inače bi to bilo strašno neodgovorno. Nadam se da će ga biti i da će biti pošten, i da će biti iskren i da će nam reći šta se stvarno dešava, a ne da nas izveštava iz medija.
Dakle, o tome se ovde radi. Ovo govori o odgovornosti političke elite koja drži vlast u Srbiji. Ne sumnjam da je bilo teško dogovoriti ove tri puta menjane cifre, jer kako se dogodi da dođemo od 10,2 milijarde na Odboru za saobraćaj, od početnog duga javnih preduzeća, do 40 milijardi, nije bitno, ali to ćemo pretvoriti u javni dug itd, pa se neko buni šta će nam eksterni revizor. Treba nam revizija, ali ne ove nametnute revizije, nego prave revizije da vidimo gde su se stvarno trošile pare države Srbije. Ako neko potroši unapred dva budžeta svog ministarstva, onda treba da pitamo šta se tu dešava.
Nije mi cilj da prozivam Velju Ilića, nije mi cilj da prozivam ni Novu Srbiju. Cilj mi je da prozovem sve ono što se među nama dešava. Narod ovo gleda. Kakva smo mi to politička elita kojoj ništa nije sveto? Pričamo ovde o narodnim interesima, pričamo o reformama. Šta će to Cvetković da reformiše sa osam milijardi.
Pitanje je koliki nam je dži-di-pi (GDP), da li je on stvarno 25-30 milijardi, koliko kaže, ili manje? Zašto je budžet 53% od toga? Nešto s tim ciframa nije u redu. Gde su nam uslovi za grinfild investicije? Gde su nam strateški planovi za ulaganje. Kako ćemo mi Koridor 10 raditi bez angažovanih prioriteta?
Šta je sa Koridorom 7 koji se zove Dunav, to bi kolega Mrkonjić, koji treba da bude budući predsednik Srbije budući, mogao da priča mnogo bolje nego ja.
Dunavsku obalu uopšte nismo iskoristili. Ašove da smo uzeli od 2000. godine, pa da smo kopali od Subotice do Novog Sada, druga traka bi bila urađena i to je sramota što nije urađeno. Brze pruge, koliko znam, jesu plan postojeće i aktuelne vlasti, kao što je to bilo plan i prethodne vlasti.
Koliko znam, gospodine Milivojeviću, vi biste morali biti stručnjak za to, to je i zahtev EU, da pruge u Srbiji budu usklađene sa onim potrebama, i to znate i vi, kao i mi. Vama se ne sviđa naziv - brze pruge, vi ćete ih nazvati - dosta dovoljno dobre pruge. Tepajte im vi kako hoćete, samo ih uradite. Ako hoćete, recimo, dobar primer zbog toga što neke kredite nismo povukli, nismo kupili vagone, pa smo izgubili jednu trećinu vagona, to smo pričali na sednici Odbora za saobraćaj i veze.
Da ne dužim, da ne bih krao vreme, gospodo poslanici, želim da se obratim pre onima koji nas sada gledaju, nego što želim da se obratim vama. Suština je da je u Srbiji pokrenut izborni ciklus. Posle ovoga jednostranog čina DS, bar se tako meni čini, potpuno sam siguran da će uslediti jednostrani potezi i drugih koalicionih partnera, što je mogući uvod u krizu vlasti u Srbiji onda kad nam to najmanje treba.
Naša politička odgovornost leži u tome da tu krizu, ako je to moguće, političkim dogovorom dovedemo do kraja, a odgovornost građana Srbije proizilazi iz jedne od definicija demokratije, koja kaže da je demokratija vladavina nad narodom, uz pristanak naroda. Pozivam građane Srbije da svi stave prst na čelo i da razmilimo na šta smo to pristali i da li i dalje želimo da to trpimo.
Gospodine predsedavajući, vama čestitam i želim vam dobar izborni rezultat.
Gospodine Mrkonjiću, vidim da vi želite da se predstavite kao ozbiljan čovek i to vam dobro polazi za rukom. Vi ste, po mom shvatanju, u stvari najefikasniji potpredsednik u ovoj skupštini.
Očigledno u ovom momentu, kad nemamo vladu, znali su kome treba da ostave Skupštinu Republike Srbije u rukama, jer ćete je vi čuvati zbog Srbije, jer ćete je vi čuvati zbog građana, jer ćete je vi čuvati zato što ste pošten i častan čovek i zato što vam je do svih tih vrednosti stalo.
Zašto sam se javio? Kao što vidite ovde, osim gospođice Nataše Jovanović...
(Predsedavajući: Koji član Poslovnika, gospodine Bajatoviću.)
Član 104. alineja 2.
(Predsedavajući: Kažite mi šta sam pogrešio.)
Niste vi ništa pogrešili, nego govorim o dostojanstvu Narodne skupštine, a vi ćete vremenom naučiti i ovaj i onaj drugi poslovnik, koji omogućava rad u onoj zgradi preko.
Znači, šta je ovde suština? Zaista ne želim da oponiram prema bilo čemu, samo želim da kažem sledeću stvar: da se na političkoj sceni Srbije dešavaju čudne stvari. I prošli put sam rekao da u dogovoru između najveće opozicione stranke - SRS, pri tome ne mislim ništa ružno, ništa podlo, ništa zlo, i DS, da će biti raspisani izbori.
U ovom momentu, dve najveće stranke - DS i SRS procenjuju, jer neko nekome mora dati legitimitet, Koštuničin bojkot ne može biti efikasan ukoliko u izborima učestvuje i SRS, a učestvuje, kao što ćemo i mi učestvovati, ako sve bude u redu sa Kosovom i Metohijom. Ovo nije ništa ružno i nemojte to pogrešno da shvatite.
Zašto sam izašao? Da još jednom potcrtam važnost da mi koji sedimo ovde, koji smo zakonodavna vlast i koji bi trebalo da budemo najviša vlast u Srbiji, pored izvršne i sudske vlasti, nosimo i veliku odgovornost. Zašto? Očigledno je, ljudi, ovo govorim i zbog javnosti, da Srbijom vladaju partokratije. To je ono što je u svojoj biti, u svojoj suštini opasno po demokratiju, opasno po uređenje društva, pa zaključno do toga da smo čak došli dotle da smo u primeni demokratije formirali apsolutne sistemske okvire za korupciju.
Najvažnije da se gospoda nalapaju, a šta će biti sa državom, to ćemo da vidimo. Svako ima svog kandidata. Građani sve ovo gledaju i o svemu razmišljaju. Još jednom želim da ponovim definiciju demokratije i da pozovem da o tome razmišljamo. Dakle, demokratija je vladavina nad narodom, uz pristanak naroda.
Izlaskom na izbore mi biramo na šta pristajemo i moj poziv se odnosi na sledeću stvar, da pogledamo na šta smo to u Srbiji pristali i da ustanovljenjem nove političke volje, a potpuno sam siguran da će uslediti izbori na svim nivoima u toku iduće godine, pre ili kasnije, stavimo prst na čelo i dobro razmislimo za koje političke opcije glasamo.
Nemam ništa protiv ni protiv jedne političke stranke. Sve su legitimne i legalne, osim onih koje se zalažu za oduzimanje Srbiji Kosova i podržavaju tu politiku sile koju ovde primenjuje međunarodna zajednica. Sve ostale su legalne, legitimne, imaju pravo na svoje politike, imaju pravo na sve, od demagogije do istinske priče. Šta god hoće. Pozivam birače da o svemu tome dobro razmisle kada 20. januara budu izašli na izbore. Milutin Mrkonjić, inženjer, graditelj, predlog SPS.
Poštovane kolege i koleginice, moram da priznam da mi je kolega Migati dao odličan šlagvort. I sam sam hteo da kažem neke od stvari, možda na drugačiji način, ali to je ta priča.
Čini mi se da je i sam ministar inostranih poslova Jeremić ovde rekao da se radi o tehničkom zakonu. Znate, ovaj zakon propisuje pravila igre. Prepisan je, gospodine Todoroviću, vrlo ste to dobro rekli. Nije problem da se nešto što je dobro, što je utemeljeno, što je na korist države i provereno u nekim stabilnim zemljama i prepiše, samo je problem kako će se primeniti.
Ono o čemu želim da govorim kada je u pitanju davanje saglasnosti za otvaranje predstavništva u Republici Srbiji jeste delom ovo što je govorio i gospodin Todorović. Ali, to je povod da uopšte pitam zašto u ovom zakonu, kada su odnosi na srpskoj političkoj sceni toliko komplikovani, kako unutrašnji odnosi među nama, tako i spoljne okolnosti, zašto nije moguće da se, recimo, ovde nađe jedna obaveza, moglo je i u Poslovniku Skupštine, a ne bi bilo loše da je u zakonu zapisana, da se jednom godišnje podnosi ekspoze o osnovnim pravcima spoljne politike.
Kao što znate, doneli smo, recimo, Zakon o odbrani, a da pri tome nismo razradili, kako kažu, u članu 7. tog zakona, strategiju nacionalne bezbednosti Republike Srbije, strategiju odbrane Republike Srbije i doktrinu Vojske Srbije. Isto važi i za ekspoze o osnovnim pravcima spoljne politike. Da nas, recimo, na svaka tri do šest meseci gospodin ministar obavesti o tome šta se dešava u međunarodnim okolnostima, odnosno da podnese izveštaj o međunarodnom položaju Srbije.
Mislim da politički trenutak u Srbiji i sama sednica gde bi nam pregovarački tim i Vlada Republike Srbije podneli izveštaj o Kosovu i Metohiji, što je tražila SPS, a ovde je gospodin ministar Jeremić praktično stavljen u rang predsednika države i predsednika Vlade, što znači da je u spoljnim poslovima u njihovom rangu, da čujemo najzad šta se to u međunarodnim okolnostima dešava oko Srbije i sa tretmanom Srbije kada su u pitanju međunarodni poslovi.
Neću mnogo pričati o tome da smo mi u okviru podizanja svog međunarodnog ugleda vrlo često nekritički slušali svoje navodne saveznike.
Kažem navodne jer mnogi od njih očigledno nisu bili iskreni kada su u pitanju interesi Srbije, a koji su ovde pojedine političke strukture zaista pomagali. Od takve vrste podizanja ugleda Srbije, nekritički primenjujući ono što nam se nameće u domenu političke doktrine, ekonomskih odnosa, uređenja države Srbije, koliko vidim, imamo samo štete. Ne vidim da su nam politički saveznici iz tzv. međunarodne zajednice, a radi se o navodno najmoćnijim zemljama sveta, mnogo pomogli.
Kad govorim o tome, mislim na to da su, po mom shvatanju stvari, a imam i dokaze za to, i Vuk Drašković, a pre njega Goran Svilanović, očigledno bili američki ljudi. Inače, Goran Svilanović ne bi završio kao albanski lobista u Paktu za stabilnost, a to isto je radio dok je bio ministar spoljnih poslova. Iskreno se nadam da to nije slučaj sa gospodinom Jeremićem i da njegovo školovanje u Americi nije nikakav dokaz za to da je on trenutno u funkciji nečijih drugih osim interesa Republike Srbije.
Ono o čemu dalje valja govoriti jeste da je ono što je bilo profesionalno u srpskoj diplomatiji do 2000. godine uglavnom oterano, isterano, proterano, omalovaženo u Ministarstvu spoljnih poslova. Uglavnom, ne svi. Neki ljudi koji su vrhunski poznavaoci spoljnopolitičkih prilika u delovima sveta kao što je, recimo, Bliski istok, danas podižu slušalicu na centrali Ministarstva inostranih poslova, a nisam siguran da ovi koji su došli, naročito za vreme ere Draškovića, u Ministarstvo spoljnih poslova, te tetke, strine, teče, a od 2000. godine i mnogi stranački prvoborci, predstavljaju onu političku elitu koja u ovom momentu može da zastupa interese Republike Srbije.
Svima onima koji su primljeni kao pravi profesionalci posle 5. oktobra svaka čast, ali se bojim da u momentu kada bi Ministarstvo inostranih poslova trebalo da odigra jednu od ključnih uloga, ali istinsku ulogu oko razrešenja pitanja Kosova i Metohije, podizanja međunarodnog ugleda Republike Srbije i ostale stvari koje bi trebalo da rade, bojim se da imamo jako malo ljudi koji su istinske diplomate od karijere, a imamo previše stranačkih prvoboraca.
Uostalom, razna vraćanja, od Milana St. Protića pa nadalje, pokazuju da mi imamo potpuno nekompetentne ljude koji su imenovani jednostavno zato što su stranački prvoborci. Ta stvar se ne odnosi samo na ambasadore i konzule. To ide dotle da su čak i vozači, a verovatno i tamo neke domaćice ili neki pomoćnici ili neki saradnici takođe imenovani po stranačkim kriterijumima i otišli tamo da bi bili nagrađeni zbog svog prvoboračkog staža.
Nemam ništa protiv ukoliko su njihova stručna sprema, njihove sposobnosti i njihovo poznavanje poslova iz oblasti spoljnih poslova na nivou. Nažalost, pokazalo se u mnogo slučajeva da nije.
Osim toga postavlja se pitanje, kad je u pitanju oblast kadrovske politike Ministarstva inostranih poslova, šta se to dešava pa, recimo, nismo do skoro, praktično, imali ambasadore, a nemamo ni sada, u svim najmoćnijim zemljama sveta i ne znamo tačno šta ti ljudi tamo rade. Podsetiću vas da do pre praktično godinu dana nismo imali ambasadore, čini mi se, ni u Rusiji, ni u Londonu, ni u Vašingtonu i da ne idem dalje, a otima nam se 15% teritorije Republike Srbije.
Dakle, možda ovaj zakon jeste na neki način tehnički zakon, ovde se čak priča i o nekoj vrsti radnih odnosa, ali je mnogo bitnije što ova skupština ni građani Srbije, koji ovo dosta pomno prate, to je moja lična percepcija, vidim kada negde odete da o tome pričaju, u stvari nisu obavešteni na pravi način kakvim se to poslovima bavi Ministarstvo inostranih poslova. Samo sam pomenuo primere Gorana Svilanovića i Vuka Draškovića i ne bih voleo da se to desi i Vuku Jeremiću, ne zbog njega, nego zbog nas i zbog interesa Srbije.
Prema tome, lično mislim da i ovo vršljanje i mogući konzulati, kako je to rekao kolega Todorović, tamo gde im zbog osetljivosti odnosa nije mesto, a još manje im je mesto po namerama koje se iskazuju kada su u pitanju interesi Republike Srbije, da bi trebalo to da razmotrimo u okviru jedne jasno predočene, i poslanicima i građanima Srbije, politike koju će po tom planu voditi Ministarstvo inostranih poslova i Vlada Republike Srbije.
To što ćemo podići svoj ugled i dokazati da smo demokratični, što ćemo otvoriti nekakav konzulat u Novom Pazaru Englezima, pa posle imati problema sa radom tog konzulata, po meni, zaista svaka država koja drži do svog dostojanstva ne bi se mnogo obazirala na demokratiju, pa čak ni na ljudska prava – kada su u pitanju ljudska prava, vidimo u Avganistanu i u Iraku, imali smo prilike da vidimo na sopstvenoj koži ovde u Srbiji – nego da se rukovodimo interesima Republike Srbije.
Da ne bih uzimao previše vremena, pošto postoji jedna vrsta pomalo prećutnog, a pomalo javnog dogovora, da poslanici opozicije, zbog toga što su učestvovali u donošenju ovog Ustava i usvajanju ovakvog Ustavnog zakona, omoguće vladajućoj koaliciji, zahvaljujući argumentu da imaju 133 ili 137 poslanika, čak i usvajanje ovako nekvalitetnih zakona do Nove godine, dakle, želim da upoznam javnost da je ovo dobra volja opozicije, a ne kvalitet zakona, što o njima nema šta da se kaže.
Voleo bih i pozivam pregovarački tim i Vladu Republike Srbije da se što pre podnese izveštaj o KiM, a gospodin Jeremić da odmah u januaru, na prvoj sednici (nadam se da neće biti prevelike pauze ovog parlamenta zbog izbora) podnese ekspoze o međunarodnom položaju Republike Srbije i da nas u okviru tog ekspozea upozna sa trenutnim položajem Republike Srbije kada su u pitanju međunarodni poslovi.
Bilo bi od koristi i zbog javnosti Srbije i zbog podizanja međusobnog poverenja, a pre svega mislim da bi bilo korisno da raščistimo neke nedoumice koje vladaju među nama koji bi trebalo da predstavljamo političku elitu, a i među građanima Srbije. Hvala.
Poštovane kolege poslanici, javio sam se zato što mislim da sam pogrešno protumačen od kolege Munira Poturka. Na šta sam ja mislio, kolega? Radi se o Kosovu i Metohiji, a ne o Raškoj oblasti.
Svi smo svedoci da, kako se ovaj prvi deo ovako viđenog pregovaračkog procesa privodi kraju, raste ulog u političkoj igri oko Kosova i Metohije. U tom smislu se podiže ulog i kada je u pitanju Republika Srpska i njen opstanak, to ste videli po Lajčakovim tezama, nisu autori te teze, kako će u Raškoj oblasti biti nekih nereda, nijedan ministar, ni predsednik Vlade, ni predsednik Srbije, ni bilo ko iz ovog parlamenta. Neko tu tezu svesno lansira.
Nisam uopšte želeo da govorim o međusobnim odnosima ljudi koji žive na prostoru Raške oblasti, nego sam želeo da govorim o podizanju uloga u političkoj igri. Moram da vam kažem, ne baš do kraja i možda ne dosledno, ali se slažem sa kolegom Todorovićem, a reći ću i zašto. Lepo je što će se otvoriti kancelarija Misije OEBS-a, ali ona neće doneti nikakve investicije.
Nije ona tu zbog toga da se donesu krediti, niti su joj ovlašćenja takva da proceni kakva je sigurnost za ulaganja u Novom Pazaru. Ona je tu da da političke ocene, da vrši jednu vrstu monitoringa i navodno da ima misiju dobre volje.
Moram da kažem da su iskustva na ovom prostoru, a bojim se i u nekim drugim zemljama, bez obzira što se eventualno radi o misiji dobre volje, vrlo često, po interese države Srbije, a ponavljam, i po neke druge zemlje, bila veoma loša. Dakle, mi imamo loša iskustva sa takvom praksom tzv. međunarodne zajednice.
S druge strane, uopšte ne isključujem mogućnost, mada ne znam da li Engleska ima konzulat negde drugde, ne znam da li može da ima više od jednog konzulata, ne znam da li je to moguće po zakonu, nisam siguran, mnoge stvari počinju od toga što se pojave poslanici Velike Britanije. Mogu da vam kažem da su mnoge stvari i danas u svetu, tamo gde to neće da načnu Amerikanci, vezane za ono što radi britanska kraljica, kao mogući kandidat za predsednika Velike lože, ako to već nije.
Prema tome, molim vas, jedna od dominantnih kriza sa kojom se suočava savremeno srpsko društvo je nacionalna frustracija. Ja vas molim da i sa te strane, razumevajući komšije sa kojima živite ...
Samo još jednu rečenicu da kažem, gospodine predsedavajući. Komšije sa kojima živite, a koje su druge nacionalnosti ili verskog opredeljenja - da vas pozovem da živimo jedni sa drugima, a ne da, zbog različitih političkih interesa, živimo jedni pored drugih. Tako što ćemo živeti jedni sa drugima, sačuvaćemo mir, a mir će doneti stabilnost. Kada imate stabilnost, lako će doći investicije za bilo koju oblast ekonomskog razvoja o kojoj želimo da govorimo. Nadam se da smo se razumeli. Hvala vam.
Poštovane kolege, mislim da je član 3. u stavu 3. i 4. malo problematičan i u samoj formulaciji, a i ako se dalje pogleda tekst zakona, odnosno nadležnosti Saveta za nacionalnu bezbednost, i sama činjenica da se uvodi jedan biro koji bi trebalo da koordinira rad ovih službi, po meni je sporna. Zašto?
U članu 3. stav 3. kaže se: ''Za operativno usklađivanje rada službi bezbednosti osniva se biro za koordinaciju rada službe bezbednosti (u daljem tekstu: Biro za koordinaciju.)'' Ovo ne razumem do kraja. Pri tome, Biro za koordinaciju je definisan u članu 11, gde se govori o nadležnostima Biroa, ispada da su tu šefovi obaveštajnih službi, plus sekretar saveta, i onda ispada da oni tu nešto koordiniraju.
Pošto je to već ugrađeno u okviru Saveta za nacionalnu bezbednost, koji je po meni takođe sporan ovako kako je postavljen, onda se postavlja pitanje ko tu u stvari koga kontroliše, zašto se pravi jedno niže rangirano uže telo.
Ili da budem do kraja jasan, ne razumem zašto nismo razmišljali o formiranju krovne službe bezbednosti. Šta bi to značilo? Da imamo jednu službu bezbednosti koja je kapa nad ostalim službama bezbednosti. Ona bi služila i za kontrolu rada, i za objedinjavanje informacija, dakle imali biste i mehanizam koordinacije, i mehanizam kontrole.
Dalje se kaže u članu 3. stav 4: ''Rad službi bezbednosti je pod nadzorom Narodne skupštine, predsednika Republike, Vlade, Saveta za nacionalnu bezbednost i javnosti.'' Izvinite, molim vas, kako će to da se bavi nadzorom tih službi onaj ko upravlja njima?
Dakle, tim službama, koliko vidim, upravlja predsednik države, što je po meni sporno, upravlja predsednik Vlade, što po meni nije sporno. Nije predsednik države sporan sam po sebi nego ima već velika ovlašćenja u domenu odbrane i po položaju. Može se o tome govoriti, samo naznačavamo to. Dakle, Savet za nacionalnu bezbednost, on takođe upravlja u celini.
Nije ovo nikakav napad na Borisa, možda Boris neće biti predsednik na narednim izborima, možda će biti Ivica Dačić iz SPS. Zašto se vi stalno gicate da li će biti Boris ili Toma, možda bude iznenađenja, otkud znam. Pričam o predsedniku ovde, nemojte stalno kako samo vi imate ljude dostojne države Srbije, imaju i drugi. Možda im samo treba dati šansu, pa bi u državi Srbiji bilo bolje. Šta bi falilo nekom dobrom socijalisti? Evo, pozivam građane da razmisle, a vas da ne dobacujete.
(Vjerica Radeta, sa mesta: Ko je vama kandidat?)
Što se to vas tiče? Da nećete možda da glasate? Biće ili Ivica Dačić ili neko do njega. Što se vi sekirate za to? Taj do njega vas jako interesuje? Žao mi je što je vaš predsednik u Haškom tribunalu, inače bi sigurno bio dobar kandidat. Gospodine Todoroviću, uzeli ste mi jedno 40-50 sekundi bez ikakve potrebe. Ne brinite, u našoj stranci vlada savršeni red, kao i u vašoj. Hvala vam na komentarima. Ta pitanja koja su nam podmetali smo rešili na 7. kongresu, više tih problema nemamo.
Dakle, po meni samo po sebi je sporno da rad službi bezbednosti kontrolišu oni koji upravljaju njima. Ne znam da li posle da se javim ili sada da kažem, gospodine predsedavajući, mislim da šef kabineta predsednika Republike, bez obzira ko bude, dobija neprimereno veliku ulogu.
Znam da postoji šef kabineta koji je postao previše moćan u našem društvu, već jedan, ne znam da li treba da proizvodimo i onog drugog. Bilo bi nezgodno ovako u odnosima. Ne moraju prvi ljudi koji su do predsednika Vlade ili do predsednika države da budu tako moćni. Mislim da to nije dobro, bez obzira da li ste to utemeljili u zakonu ili niste utemeljili u zakonu.
Dalje, kada sve to povežete, ono što bi bio moj politički komentar, može ovo da ostane i ovako, da se razumemo, a ono što je moj politički komentar na ovo jeste da u vladajućoj koaliciji u stvari nema poverenja.
Ovaj sistem je ovako postavljen iz razloga što očigledno DS i DSS ne mogu do kraja da se dogovore na koji način će da kontrolišu i upravljaju službama bezbednosti. To samo navodi na zaključak da se i jedni i drugi plaše da taj mehanizam bude sistematizovan na pravi način, jer onaj ko raspolaže ovim mehanizmom na pravi način valjda treba da radi za državu, a ne da radi za partiju.
To je suština stvari, po meni. Mene ne interesuje kako se zovu ti ljudi, nego da taj mehanizam bude efikasan. To je suština stvari.
Dakle, ponovo imamo jedno ne baš uobičajeno, prosto ne želim da budem ni maliciozan, ni maligan, pokušavam da budem maksimalno korektan, jedno neuobičajeno rešenje, gde imate Savet koji je sastavljen praktično od direktora, šefa Generalštaba, predsednika Vlade, predsednika Republike, koordinira predsednikov šef kabineta.
I imamo Biro, koji opet čini tamo neki drugi sekretar, odnosno taj sekretar i čine šefovi obaveštajnih službi koji su ovako ili onako postavljeni, jer o njihovom postavljenju i predlogu za njihovo postavljenje takođe odlučuje taj isti organ, odnosno Savet za bezbednost raspravlja o predlogu Vlade.
Prema tome, nije dobro što se u uređenju jednog tako važnog sektora, kao što je sektor obaveštajnih službi, ponovo rešavaju neke stvari političkom nagodbom, a rešenja su iznuđena iz sistema uspostavljanja međusobnog poverenja, a ne da oni budu maksimalno efikasni.
Nekoliko stvari, da se ne bih javljao ponovo. Naše službe su unazađene. One ne samo da imaju malo novca i vrlo često pogrešne političke zadatke, a pri tome ne mislim na prisluškivanja, nego njihovi zadaci na unutrašnjem planu, na planu opšte bezbednosti na Kosovu i Metohiji, u Republici Srpskoj, u Mađarskoj, u Nemačkoj, u Vašingtonu, mada vidim da se ovde ne spominje obaveštajna služba koja se odnosi na SIV, koja je u sastavu Ministarstva inostranih poslova, mada se njihovi predstavnici mogu pozvati na sastanke, ne znam zašto ta služba nije involvirana u zakon ako postoji kao takva, to je takođe obaveštajna služba.
Mi treba da vidimo, i tu se slažem sa kolegom Delićem, koji je zaista danas bio briljantan u izlaganju oko Haškog tribunala, i čestitam vam na tom izlaganju, i što ste bili tamo i što ste stali iza svojih kolega za razliku od ove države, dakle, nije mi jasno zašto ovo nije uređeno do kraja kako treba.
Mi imamo iskusnih oficira, imamo iskusnih obaveštajaca, malo su ih podmladili, malo su ih prorešetali, malo je bilo politike. Navešću samo primer da je recimo Češka maltene sto posto sklonila svoju obaveštajnu strukturu da bi je danas čini mi se oko 80% vratila. Znate, nije lako napraviti pravog obaveštajca, nije lako napraviti prave kontakte. Koja to zemlja rastura, u političkom smislu, samo zato da bi pokazala neku vrstu demokratičnosti?
To su ljudi profesionalci, čiji cilj treba da bude da rade za državu. Ne za predsednika države, ne za predsednika Vlade, nego za državu.
Ako predsednik Vlade i predsednik države, ili bilo koji ministar, ili bilo koji političar, počevši od mene prvog, pa i svih drugih koje ste spomenuli ovde, radi protiv države, taj treba da odgovara po Ustavu i zakonu, a ne da mu služba bude podređena. Dakle, ovde su mi neke stvari očigledno malo nelogične i one su odraz nepoverenja u vladajućoj koaliciji.
Predlažem, kad budemo raspravljali o budžetu, da vodimo računa da je za ove službe, barem onaj zvanični deo, odvojeno premalo novca. Sa toliko novca se ne može ozbiljno raditi. S druge strane, nije moguće formirati skupštinsku kontrolu koja bi sad ušla u neke sisteme finansiranja službi bezbednosti koje imaju sve zemlje ovog sveta, pri tome ne mislim ni na kakvu drogu, ni na kakav trafiking ljudima i slične stvari.
Treba razmisliti da se našim službama omogući da rade sa dovoljno novca, ne protivzakonito, nego onako kako to rade sve zemlje sveta. Ne znam ni jednu službu u svetu koja nema dodatne prihode. To ne treba da bude droga, kao što je možda u pojedinim situacijama bilo, ali treba da se nađu načini da se pomogne rad ovih službi i treba da se nađu načini da se pomogne rad pravih lobista, za interese države Srbije i građana koji žive u njoj, u svetu.
Ne može se sve napisati u jednom zakonu, ali zato odgovorna vlast koja zna šta hoće, koja zna šta su zadaci ove službe koji bi proistekli iz strategije koju treba napisati, ta vlast bi umela ove stvari da reši kako treba.
Između ostalog, mislim da bi jedan od zadataka Saveta za službe bezbednosti, pored obaveštajnih procena, trebalo da budu i procene koje to strukture u svetu mogu da budu korisne državi Srbiji i lobiranju za njene interese, pa npr. osim što se bavimo nekim izazovima, recimo da se dogovorimo oko toga - koji će to biti lobisti Srbije u svetu i mislim da bi nam od toga bila samo korist.
Nekada je stara obaveštajna služba i te kako imala svoje punktove u svim važnim državama sveta. Nisam siguran da danas naši obaveštajni oficiri u ambasadama, ako otvoreno pričamo, ili oni koji su zaduženi za bezbednost, danas svoj posao vrše kako treba i onako kako to dolikuje. Ne bih o kadrovskoj politici u samim službama bezbednosti. Moram da kažem da postoji jedan sajt na koji se ljudi mogu prijaviti i mislim da je došlo do popravke u načinu odabira kadrova koji će raditi za službu.
Još samo da izbegnemo ovo što nam se potura kao stranačko rešenje, možda ćemo za godinu ili dve dana zaista dovesti službe na onaj nivo koji bi država Srbija zahtevala. Hvala.
Član 9. je jedan od članova koji pokazuje je da ovaj zakon, ako hoćemo da tepamo priči, nedosledno pisan, i još jedan od dokaza da je ponovo to plod političkog nepoverenja u samoj vladajućoj koaliciji.
Dovoljno je da kažete da predlog dnevnog reda sednice utvrđuju predsednik Republike i predsednik Vlade. Šta je sa ostalim članovima Saveta? Inače, taj član je naslovljen, član 9. kaže - Način rada Saveta. Nije predviđen ni način odlučivanja, pa ću govoriti, ako se kolega predsedavajući slaže, ujedno da se ne bih ponovo javljao o članu 9. koji su kolege predložile, da se doda - Savet donosi odluke većinom od ukupnog broja članova.
Zaista, ovde se postavlja sledeće pitanje, već sam napomenuo da ovde fali jedna obaveštajna služba, a to je tzv. SID, služba za informacije i dokumentaciju u okviru Ministarstva inostranih poslova. Nadam se da nije ukinuta. Ako govorimo o službama bezbednosti, nadam se da neko nije procenio da nema ne trebaju obaveštajne strukture koje bi delovale da li kroz ambasade ili privredna predstavništva, ili bilo šta drugo, kao što rade sve ozbiljne službe sveta, možda čak i kroz neke nevladine organizacije, kao što se to kod nas radi. Možemo da vidimo na svakom dobrom primeru.
Ova činjenica predložena u ovde zakonu, da predlog dnevnog reda sednice utvrđuje predsednik Republike i predsednik Vlade, namenjena je održanju koalicije u punom smislu te reči. Zašto? Zato što jedan od bezbednosnih izazova sa kojima se suočava Srbija je, između ostalog, organizovani kriminal ili zločinačko udruživanje, ili, recimo, pljačka preduzeća i stečaj i njihova privatizacija za tepsiju ribe.
Šta to znači? To znači da na sednicu Saveta bezbednosti može biti stavljen samo onaj kriminalac, samo ono zločinačko udruženje ili organizovana kriminalna grupa oko koje se dogovore predsednik države i predsednik Vlade da treba da bude stavljena na dnevni red.
Ovim članom, ovom jednom rečenicom, koja izgleda veoma bezazlena, daje se moć dvojici članova Saveta da u stvari upravljaju obračunom sa kriminalom u Srbiji. Slažem se, samo se ne slažem da obračun sa kriminalom bude selektivan.
Podsetiću vas da mnoge mafije koje su otkrivene, putna, drumska, prosvetna, sportska, da sad ne ređamo koje su sve bile, u stvari su javna tajna. Baš me čudi kako to službe nisu znale za postojanje tih mafija, kada smo znali svi, i mi koji sedimo ovde i maltene svaki građanin koji je pokušao bilo šta da uradi pošteno sa svojih deset prstiju u nekom ozbiljnijem organu vlasti ili nekoj instituciji, ili nekom dobro organizovanom preduzeću sa visokim profitnim stopama, od javnog do privatnog, svejedno.
Molim vas, ovo nije tako naivno. To da dnevni red utvrđuju predsednik Vlade i predsednik države, nije u skladu sa ustavnim ovlašćenjima. Nije u skladu ni sa dobrom normom, nije u skladu ni sa onim poslom kojim bi trebalo da se bave predsednik Vlade i predsednik države.
Mekši deo ove priče bi bio da zaista treba prepustiti, nije moguće sa svime se sudariti odjednom, što bi bili bezbednosni izazovi. Recimo, ovde, da vas podsetim, da smo mi definisali i na osnovu toga je reformisana Vojska Jugoslavije, da mi nemamo spoljne izazove u smislu da će nas neko napasti tenkovima. Ali, osnovni program naše vojske treba da bude borba protiv terorizma.
Ako ova dva čoveka imaju različitu viziju onoga što mogu proizvesti verski ili možda neki destabilišući politički element u državi Srbiji, od nekih nevladinih organizacija do nekih političara koji nam ovde dele lekcije, malopre nisam hteo da se javim samo zato da ne bih uzimao vremena, ali ovde niko nije odgovorio što je pustio 1.700 Albanaca, sve redom terorista, kada je DOS došao na vlast.
Možda bi neke stvari o Kosovu bile poznatije nego što to danas jesu i veoma dobro je analizirao koji sve scenariji mogu da se dese Srbiji po pitanju Kosova i Metohije. Ne sumnjam da je inteligentan, a još manje sumnjam da je dobro obavešten.
Dakle, ovo nije tako naivno. Uostalom, ovde se kaže kada su u pitanju nadležnosti saveta, kaže - donosi zaključke, donosi zaključke, donosi zaključke, donosi zaključke, a nigde ne kaže kako.
Nisam protivnik činjenice da se u zakonu o službama bezbednosti stvari postave široko i fleksibilno, jer mi te službe u njihovom radu treba da pokrivamo, ne da ih uništavamo. Ali da ih ujedno držimo u nekom zakonskom okviru, ali sam protivnik da oni koji upravljaju službama bezbednosti imaju preterano širok okvir da se dogovaraju kako se određivati poslovima kojima će se službe bezbednosti u našoj državi baviti.
Dakle, sve u svemu, ovaj član 9. je zaista sporan. Ne bih voleo da sam u pravu i da kažem da će se u poslovima bezbednosti, pošto je ovo samo osnovni okvir, stvari svoditi, recimo, u obračunu sa kriminalom na dogovor koalicije, da li ćemo dozvoliti obračun sa nekim ili nećemo dozvoliti obračun sa nekim.
Da bi se obračunali sa nekim moraju da se slože i Tadić i Koštunica, ili ne znam kako će se sutra zvati predsednik Republike i predsednik Vlade, potpuno mi je svejedno. Ne verujem ni onima koji bi posle njih eventualno došli. Možda će i oni biti sporni, kao što su nam sada ova pomenuta dvojica sporna.
Mi treba da omogućimo da rad Saveta za nacionalnu bezbednost, za koju inače smatram da je sporan, ne po nadležnostima, nego po ukupnom sastavu i po načinu na koji se bira, postavlja i načinu na koji se uređuje njegov rad. Mislim da bi bilo dobro da se ovaj član 9. zaista obriše i da se dođe do jednog sistematičnijeg, jasnijeg načina na koji će se utvrditi neke tačke dnevnog reda.
Voleo bih da se tačke dnevnog reda utvrđuju i na predlog ministra odbrane, i na predlog ministra policije, i na predlog šefa BIA, da priključimo ovde i SID, i na predlog VBA i na predlog VOA, a ne da dnevni red utvrđuju predsednik države i predsednik vlade.
Mogu da shvatim i to se očito vidi u radu parlamenta, i u zakonskim rešenjima, i u političkoj praksi i u odnosu prema izbornom pitanju, kao što vidite, i moram da kažem da je kolega Batić, koliko god on ovde bio zadužen za destrukciju države i parlamenta, u nekim stvarima bio u pravu, gospodo iz vladajuće koalicije.
Ako smo mi iz opozicije već na neki način prećutno pristali da ne trošimo previše vremena, a ponekad bogami i da ne iznesemo sve argumente, da bismo vam omogućili da usvojite ove zakone iz seta koje predviđa Ustavni zakon, zato što smo učestvovali u donošenju Ustava i Ustavnog zakona, ako želimo da budemo politički dosledni, onda bi i vaš stepen odgovornosti, koji proističe iz same činjenice da imate formiranu većinu kao koaliciju, trebalo da bude znatno veći. Nećemo ih valjda sada svake nedelje ili sa svakom koalicijom menjati, jer ovo su po nazivu kapitalni zakoni. Koliko su kapitalni, dobri ili štetni, to ćemo da vidimo po praksi koja će iz njih da nastane.
Sama činjenica da su ovi zakoni doneti bez odgovarajućih strategija, bez odgovarajućih izučenih elemenata, da mnoge stvari kojima će se baviti ovaj savet zahtevaju da se ovaj savet sastaje jednom dnevno, a ne jednom u tri meseca. Može biti norma da mora jednom u tri meseca, ali ovde bi to nalagalo jednom dnevno i zahtevalo da imate više razumevanja između sebe.
Koliko vidim, po pitanju KiM i po pitanju osnovnih bezbednosnih izazova, o kojima ste želeli da razgovarate, pošto vi ne smete da otvorite sve bezbednosne izazove pred kojima se nalazi Srbija, imali ste uglavnom podršku opozicionih stranaka, ne želim da izdvajam nijednu.
Kada je u pitanju KiM mi smo praktično imali saglasje svih relevantnih političkih stranaka u Srbiji. Sigurno bi tako bilo i kada bismo definisali bezbednosne izazove, da vladajuća koalicija nije toliko sebična da sve ostalo želi kroz to da zadrži u svojim rukama, prosto zbog toga što je vlast dobar plen.
Pokušao sam, možda na malo grublji način, a neki kažu, možda i nisi dovoljno grub, da upozorim na jednu činjenicu da nije dobro što je ovo ovako postavljeno i da zaista ostavljamo prostor i predsedniku države i predsedniku Vlade da biraju s kojim to bezbednosnim izazovom će biti postavljena sednica Saveta za nacionalnu bezbednost, a između ostalog, da se o nečemu raspravlja ili ne raspravlja po želji jednog od ta dva čoveka. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, tu ste, gospodine Čanak, vi očekujete da će biti sada zanimljivo, da li je tako?
S pravom, gospodine Čanak. U pravu ste s jednim delom svoje priče. Da li znate u kom delu ste u pravu? Mi smo se bar trudili, onako kako je to nalagao Ustav, onako kako je to nalagala dobra tradicija, dobra istorija, dobra norma, da odbranimo državne i nacionalne interese Srbije. O politici koju smo vodili, imali su priliku da se izjašnjavaju građani na izborima u periodu između 1990. godine do 2000. godine.
(Nenad Čanak: Po nadležnim pravosudnim institutima.)
O nadležnim pravosudnim institutima i koliko oni dobro rade, dokaz je da ste vi još uvek na slobodi, kada je u pitanju zaštita, naravno, ustavnog i državnog sistema.
Što se vas tiče, dobro je što su vaše želje ispunjene. Ispunila se želja da Srbija bude oslabljena, da bi vaši autonomaški projekti mogli da se sprovode. Ispunjena je vaša želja da budete nagrađeni za ulogu koju ste imali u rušenju Slobodana Miloševića i, kako ste sami izjavili u jednoj finoj emisiji, kada su vas pitali od čega živite, a vi ste rekli – od nedostatka dokaza.
Takođe, gospodine Čanak, ako već pričamo o delima ili nedelima jedne ili druge strane, vi zaboravljate onu političku opciju koja se zove DOS, koja je putem jednog malog puča, jedne male paljevine, ni slučajno slične Rajhstagu, došla na vlast, da vi Srbijom vladate već osam godina i da za održanje vlasti u Srbiji, posle osam godina vlasti DOS-a, nije dovoljno da optužujete SPS i da vam više nije dovoljno da imate pomoć onih koji su vaš dolazak svesrdno pomogli 2000. godine, a nisu ni građani, ni organizacije iz Republike Srbije.
Vidimo i po ovim zakonima da u Srbiji na položajima ima dosta onih koje na ''Pinku'' prikazuju kao „Kursadžije“.
Čuo sam da ste i vi u Americi, čini mi se, beše, doktorirali, a neki su pričali da ste emigrirali, pa nam je to bilo sumnjivo, na nekim međunacionalnim odnosima, tako da danas, zahvaljujući institucionalizovanom separatizmu koji DS trpi u Vojvodini, zarad održanja svoje vlasti, oličenom, čini mi se, u sekretaru vaše stranke, gospodinu Bojanu Kostrešu, mi imamo priliku da imamo nezvaničnog ministra inostranih poslova koji šeta po svetu i pljuje svoju državu.
Gospodine Čanak, posle osam godina dosovske vladavine...
Hvala, gospodine predsedavajući, nažalost, nisam čuo šta je sve rekao gospodin Čanak, ali sam upravo ulazio u salu...
Samo još jednu rečenicu, gospodine predsedavajući.
Gospodin Čanak nije zadovoljan što je rasturena SRJ, što se unitarizuje BiH na štetu Republike Srpske, nije zadovoljan što imamo mali broj vehabija, jer im je vođa poginuo u sukobu sa srpskom policijom, nego sada treba da internacionalizujemo i pitanje Vojvodine.
Gospodine Čanak, neki kažu da je šteta koju su nanele NATO bombe Srbiji i srpskim nacionalnim interesima daleko manja od one štete koju nanose neki političari danas u Srbiji, uključujući tu i vas.