Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dušan Bajatović

Dušan Bajatović

Socijalistička partija Srbije

Govori

Ne znam koji je član, ali se odnosi na to da sam pogrešno protumačen, pošto mi ovde ionako izmislimo šta nam treba, nije bitno da li je to 225, 104. ili 101. član.
Gospodine Varga, želim da vam kažem da ste vi mene pogrešno protumačili, iako ste veoma ispravno protumačili stav Ustava koji su, kao što se sećate, praktično, sve relevantne političke stranke u ovom parlamentu, podržale.
Imam utisak da ste vi hipersenzibilni na tu temu. Znate, ako u neku varoš od tri hiljade stanovnika, prosečno malo selo u Vojvodini, srednje selo, dođe pet porodica sa po četiri člana, to je 20 ljudi. Ne možete se vi boriti protiv toga kao protiv etničkog čišćenja, ili promene etničke strukture. Dajte, nemojte tako da razgovaramo. To je smešno.
Veoma sam vam zahvalan, ako sam dobro ja vas razumeo, što ste se na neki način ogradili od izjave gospodina Agoštona, jer ja sam samo upozorio da se u nekim sredstvima javnog informisanja, verovatno, zbog netalentovanosti novinara ili, ne daj Bože, neke druge osobine urednika nekog od sredstava javnog informisanja, pojavljuju i takve teze da će to izmeniti neku etničku strukturu. Neće, tih nekoliko porodica, gde god da dođu, neće izmeniti etničku strukturu. Nije ovo više rat, nisu ovo više migracije koje će izazvati NATO bombe i slične stvari, već se radi o tome kako da rešimo socijalna pitanja ljudi o kojima razgovaramo.
Molim vas, da li neko hoće da mi kaže kakva je to razlika, pa makar bila i u demokratskom društvu, između gladnog Srbina i gladnog Mađara? U čemu je razlika u nevolji između nezaposlenog Roma, doduše, tu ima malo više nevolje, nezaposlenog Mađara, Srbina i Slovaka, i u čemu se razlikuje plač dece čiji roditelju ujutru nemaju za mleko?
Dakle, nemojte, bez obzira na to što to stoji u Ustavu, da pokazujemo hipersenzibilnost prema nečemu što nas ničim ne ugrožava. Čak i kad odete u laboratoriju, lekarsku, ovde ima lekara, pa vam izvade neke bakterije, pa kažu - preko 100 hiljada bakterija, dajemo antibiotike, a do 100 hiljada - ne dajemo, jer se smatra da niste bolesni. Možete i druge primere da date iz medicine.
Ja sam samo u tom smislu hteo da upozorim i narodne poslanike i javnost da takvih tendencija u Srbiji nema i da nema potrebe ni za kakvom internacionalizacijom vojvođanskog pitanja, što ne pada vašoj partiji na pamet, nego drugima, jer je to izmišljeno pitanje, kao što nema ni potrebe za monitoringom međunacionalnih odnosa u Vojvodini, mislim, nekih sa strane, jer su oni sasvim dobri.
Ako govorimo o odnosima u društvu koje je uređeno na demokratskim principima, na principima građanske države, onda treba jednako da imamo odgovornost i vi i ja, i svako drugi, bez obzira na to koje je nacionalnosti, i da ti odnosi ostanu dobri.
Nekada hipersenzibilnost, zaista, nije dobra kao politička poruka, jer to, možda, govori da ste vi preterano osetljivi na neke stvari.
Ne znam da li da se javim po istom osnovu kao ovi iz G17 ili kao kolega iz SRS, član 226. Jedna stvar me zanima, gospodine predsedavajući. Lepo je što mi ovde iznosimo prljav veš jedni o drugima, ali još uvek ne vidim ovde zapisničara iz Javnog tužilaštva za sve ovo što mi pričamo. Doduše, nismo ni zakonski odgovorni.
(Srđan Milivojević, sa mesta: Ima TV prenos.)
Ima TV prenos? To nije dovoljno, gospodine Milivojeviću. Mora po službenoj dužnosti ovde da sedi čovek i da sve ovo što se iznosi
bude procesuirano u Specijalnom sudu, inače smo neozbiljni. Mi kao zakonodavna vlast treba da obezbedimo.
Hteo sam da kažem, gospodine Tomislave Nikoliću, da se u ovoj skupštini mnogo toga izgovara na račun pojedinih ljudi. Trebalo bi da sedi zapisničar ovde iz Specijalnog suda i da te predmete kao zapisnike sa Skupštine nosi da postupaju po službenoj dužnosti. O tome sam govorio, ali nema.
Gospodine predsedavajući, interesuje me jedna stvar, u rukama držim akt upućen Narodnoj skupštini, datiran sa 28. junom 2007. godine, koji kaže da se u skladu sa članom 79. stav 2. Zakona o Narodnoj banci Srbije, "Službeni glasnik" taj i taj, dostavlja godišnji račun Narodne banke Srbije za 2006. godinu sa izveštajem ovlašćenog revizora. U potpisu predsednik Saveta Narodne banke Srbije, gospodin Bjelica.
Postavljam pitanje kako mislite da ovaj akt, koji je od ozbiljnog interesa za poslove kojima treba da se bave poslanici Narodne skupštine Srbije, a između ostalog možda nisam stigao da ga pregledam, možda je ovaj izveštaj za kandidata sjajan, a možda je i katastrofalan, ima nekih 256 stranica, kako mislite, ako nam je ovo podeljeno jutros, da narodni poslanici uopšte ovo pogledaju, a raspravljamo o kandidatu, o ličnosti koja je već bila guverner Narodne banke Srbije.
Prema tome, mnogo biste nam pomogli da je ovaj akt, koji je Skupštini dostavljen 28. juna 2007. godine, skrivan u skupštinskoj službi do danas, dostavljen poslanicima na vreme, jer bismo na taj način mogli mnogo kvalitetnije da raspravljamo, a o tome kada dobijem reč, o tome kako je Narodna banka i o tome kako je guverner Narodne banke, gospodin Jelašić, u stvari obavljao svoj posao.
Poštovane kolege, gospodin Albijanić mi je uzeo deset sekundi na ispravljanje mikrofona, čisto da znate.
(Predsedavajući: Gospodine Bajatoviću, izvinjavam se, ponavljamo.)
Vi ste iz G17, u redu je. Šalim se, izvinjavam se za ovu opasku.
Hteo sam da počnem sa tim, kad čovek ovde dnevnopolitički govori, mogao bi da kaže - možda i nisam čovek, ja sam socijalista, nije ni važno.
Kad ovde čovek dnevnopolitički govori, onda bi trebalo za ovom govornicom da kaže sledeću stvar, što se vi bavite tom biografijom gospodina budućeg guvernera Narodne banke Srbije, i bivšeg guvernera, jer da je čovek napisao šta je sve radio ne bi se njime bavila Skupština nego verovatno Dragan Jočić. Prema tome, nije logično da tu piše sve šta je radio. Pa, zato što je ministar unutrašnjih poslova, ako neko ne zna.
S druge strane, opet narod kaže, zašto mu tražite sve te radove. Da biste bili ekspert veoma je važno da pre toga ništa niste radili i da imate, recimo, završen neki kurs. Pa, dobro, kursadžije ili tako nešto.
Ali, neću tako da govorim, postoji jedna mnogo ozbiljnija stvar. Mislim da je gospodin Jelašić, bez obzira što je učestvovao u mnogim stvarima, u stvari samo figura. Centralno pitanje, gospodo poslanici i gospođe poslanice, jeste čiji je kandidat Radovan Jelašić za guvernera Narodne banke? Vlade Republike Srbije? Nije.
Prošao je proceduru na Odboru za finansije, ali niko ozbiljan neće da ga brani. Gospoda iz G17 PLUS su ga branili, ali on je rekao da nije njihov član. Čiji je kandidat Jelašić? Jelašić je kandidat MMF za guvernera NBS.
Izvinjavam se gospodi iz vladajuće stranke što ne mogu da razdvojim ovde ulogu G17 od ostalih. Mene ne interesuje da li je njih ucenjivao Mlađan Dinkić ili ih nije ucenjivao.
Metodologija njihovog dogovaranja je očigledna. Kao što je svima poznata poslovica - možeš kako hoćeš, samo ne možeš dokle hoćeš.
Šta je danas MMF? MMF je danas jedna finansijski nesolventna institucija, koja je praktično proterana iz svih država, ponavljam, iz svih država u kojima je sprovodila tranzicione procese.
Gde god je radio MMF, tamo su reforme propale, gospodo. Onih koji su pobegli od uloge Međunarodnog fonda u svojoj državi, na primer Slovenija, ne daj bože da spominjemo Kinu jer se ne možemo meriti, ti imaju uspešnu i privatizaciju, i tranziciju, i uspešnu privredu danas.
Postoji jedno poslaničko pitanje koje bih hteo da postavim u okviru ovog svog izlaganja, a jeste - da li u NB zaista sede ljudi koji su predstavnici MMF u bilo kojoj formi? Mene interesuje da li ova nezavisna institucija vodi onu politiku koja odgovara Srbiji ili ne vodi onu politiku koja odgovara Srbiji. Prema tome, od toga treba poći.
Na osnovu Vašingtonskog sporazuma, šta je politika koju zagovara MMF? Liberalizacija, stabilizacija, privatizacija? O lopovskoj, burazerskoj ili već, ne znam kakvim sve imenima krštenoj, ili kakvim epitetima pridodavanim, privatizaciji svi smo ovde pričali. Ne samo što je ona socijalno nepravedna, nego je bila i ekonomski neefikasna i stvarno je stvorila elitu bogatih ljudi, za koje se postavlja pitanje da li oni mogu, treba da budu ekonomska elita Srbije.
Što se tiče stabilizacije, a kasnije ću pričati kako građani razumeju domete rada NBS, tačno je da je evro stabilan, ali je isto tačno da je evro potcenjen. Šta je istina? Istina je da danas u Srbiji zaista preveliku ulogu ima uvoznički lobi.
Nema ozbiljnog ekonomiste, nema veze kome i kojoj školi ekonomskoj pripada, koji vam neće reći da je u Srbiji stimulisan uvoz a destimulisan izvoz. Je li to ono što mi hoćemo? Ako ćete se braniti inflacijom u Miloševićevo vreme, teško da će vas građani razumeti.
Građani razumeju da projekat privatizacije i stabilizacije ima za rezultat milion nezaposlenih, da Srbija nije ekonomski efikasno društvo, da imamo 1,4 miliona penzionera koje vlast posmatra kao trošak. Hoćete dalje da pričamo o tome šta građani razumeju iz izveštaja koje vi podnosite u procentima, ciframa i gde se mi poredimo sa svetom, a daleko smo od sveta i po kulturi, i po tehnologiji i po proizvodima, a bojim se i po kvalitetu političke elite.
Prema tome, gospodo iz vlasti, pre svega se obraćam vama, ovde je teško razdvojiti da li je ovo rešenje gospode iz G17 ili vi svi ovo prihvatate.
Ako ćete sa 126 glasova ovo da prihvatite, onda morate prihvatiti i odgovornost za jedan takav potez.
Dalje, nikako ne mogu da se složim oko reformi bankarskog sistema. Neću ponavljati argumente koje su ovde dali neki drugi, ali ću izneti jednu tvrdnju. U ovu zemlju su, zahvaljujući malom cenzusu od pet miliona dolara, ušle samo one banke koje su se dogovorile sa vlašću. Tačno je iznela gospođa Jorgovanka Tabaković da su one izašle na 800 miliona evra.
Ali, šta to znači? To znači da nema ozbiljnih banaka. To znači da su formirani balkanski oligopoli. To znači da je NBS centralizovala bankarske poslove. To znači da će previše dugo vremena bankarske stope biti jako velike za privredu, a naročito za poljoprivredu potpuno destimulativne.
Jasno je zašto su oni išli na stanovništvo. Stanovništvo je željno svega. Dugo godina je vladalo ratno stanje. Posle toga DOS, narod osiromašio, opljačkan, sve je to u redu, ali sa čime ćemo pokrenuti privredu. Ova banka ne radi prema privredi.
Vi morate imati mehanizam da utičete na razbijanje bankarskih oligopola. To ne možete NIP, za koji se nadam da će biti razvojni a ne politički, a već sad sumnjam da će biti razvojni. To morate tako što imate domaće banke.
Šta je urađeno sa domaćim bankama. Ne samo što su na nakaradan i na krajnje sumnjiv način oterane u stečaj, a bilo bi zanimljivo da se pogledaju bilansni papiri tih banaka, nego je uništen mehanizam kojim bi naša država, ukoliko bi te banke bile u njenom posedu, mogla da utiče na kamatne stope.
Zaista se postavlja jedno pitanje i želeo bih da bude postavljeno i kao poslaničko. da li je tačno da, recimo, približno ovome, u Beogradskoj banci danas na računu postoji 11 milijardi dinara, da sa njim raspolaže neki pojedinac, po zahtevu ministra finansija ili nekog drugog ministra. Jedanaest milijardi dinara su jako velike pare za našu privredu, a voleo bih da se isto zna za bivšu Investicionu banku, pa i Jugobanku, Beobanku, kako god hoćete, da ne brojimo sve te banke.
Molim vas, neka to bude poslaničko pitanje. Možda ljudi zaista imaju odgovor zašto su te četiri banke upropašćene. Da li je moguće da sedam godina nije završen postupak stečaja ili je pre toga moguća politička volja da država prosto nema mehanizam, jer na taj način oni koji to rade imaju jasno objašnjenje zašto ne mogu na dobar način da intervenišu na finansijskom tržištu i da pomognu pre svega domaću privredu.
Isto se odnosi i na stepen zaštite domaće proizvodnje, ali pošto to u ovom momentu nije tema, zaista se postavlja pitanje da prilikom primene ovih preporuka koje dolaze iz EU mi možemo da zaštitimo, recimo, našeg poljoprivrednog proizvođača koji je izložen dampiranim proizvodima iz EU.
Ovde se postavlja i sledeće pitanje - zašto neke banke, poput Siti banke, Dojče banke, Frankfurtske banke, pa i neke dobre ruske banke, ne mogu da dobiju licencu? Zato što bi time bio poništen dogovor srpskih oligarha, političkih moćnika, od kojih mnogi sede u Vladi Republike Srbije, i malih banaka, da im ne spominjem imena, jer nemate kome drugom da se obratite, o bankarskim oligopolima, zato su kamatne stope u Srbiji tako visoke.
Moram da kažem i da sam veoma zadovoljan što ovde neki, koji su prodali ideje 5. oktobra ili ih izneverili, kako god hoće, danas jedni o drugima jako lepo pričaju, kako su to lopovi, kako su to kriminalci, kako su to međusobno suprotstavljene strane, iznose jedni o drugima prljav veš. Isto tako, hoću da pitam...
tako je, gospodine Todoroviću, zato sam i tražio da ovde sedi zapisničar iz Specijalnog suda i da postupa po službenoj dužnosti.
Recimo, samo jedan primer, zaista ne bih da vređam ženu, možda ona super radi, ali viceguverner se zove Ana Gligorijević, filolog. Molim vas, vodi samo tri sektora u NBS - Sektor za devizne poslove, međunarodnu saradnju, poslove trezora. Inače, od finansijske struke ima završen kurs u Vašingtonu, Institut MMF-a, tehnika finansijske analize i planiranja.
(Zoran Krasić, sa mesta: Na kom jeziku?)
To bi bilo na engleskom, gospodine Krasiću.
Inače, postoji jedna opravdana sumnja, kao što je bio slučaj i sa CEFTA-om, da je najvažnije da vi poznajete engleski ili možda neki drugi međunarodni jezik, iz prostog razloga što, šta se onda dešava - stigne vam ono što treba da uradite, vi to prevedete na srpski i saopštite našoj dragoj javnosti sve što treba.
Da ne bih i svojim kolegama uzimao previše vremena, nužno je što pre doneti zakon o Narodnoj banci, promeniti ova ovlašćenja guvernera, hitno da se napravi restitucija domaćeg bankarskog sistema. Oni su, naime, i Komercijalnu banku počeli da rasprodaju, o Vojvođanskoj banci neću ni da govorim, koja je trebalo da ostane da radi, sve one banke koje su bile domaće i trebalo da ostanu, oni su ih takođe privatizovali. Prema tome, nema mehanizma.
Mora se, gospodo, što pre napraviti domaća razvojna banka, sa pristojnim kapitalom, koja će uticati ne samo na kamatne stope, nego biti državni mehanizam za regulisanje kamatnih stopa u celini.
Imam jedan predlog za gospodina Jelašića. Pitali su me novinari - šta biste vi preporučili gospodinu Jelašiću, kada bude izabran, da uradi? Zaista imam preporuku - neka da ostavku.
Hvala, gospodine predsedavajući. Javio sam se samo u vezi sa tim pošto me je gospođa ili gospođica Momirov loše interpretirala.
Dakle, nije sporno ko je predložio Jelašića u formalno-pravnom smislu. Nije meni sporan ni član Ustava, ni procedura u Skupštini, ni hitna procedura, ni što sam jutros dobio izveštaj Narodne banke, ništa to nije sporno. Postavio sam suštinsko političko pitanje i voleo bih da me ubedite da nisam u pravu.
Po mom shvatanju, Jelašić nije kandidat ni Vlade, ni Odbora, ni G17; on je kandidat MMF-a. Izneo sam razloge zašto Srbija treba da izađe iz te pozicije. Svugde, iz Poljske, iz kompletne Južne Amerike, iz svih zemalja u Evropi iz tranzicije MMF je proteran.
Sede još samo po kancelarijama u delu Vlade i u Narodnoj banci. To je moj politički stav, o tome imam informacije i ako bude trebalo, hajde da ukrstimo koplja oko toga.
Molim vas, procedura jeste ispoštovana u smislu da smo do kandidata došli u nekoj predloženoj proceduri, ali je politički krajnje sumnjivo kako smo do kandidata došli.
Poštovane kolege poslanici, onoliko koliko sam uspeo da pratim raspravu o ovom veoma načelnom i dosta širokom zakonu o sprečavanju nereda na sportskim manifestacijama, nisam mogao, odnosno ne mogu da se otmem utisku da je prvo trebalo da razmislimo o tome u čemu je razlika između ustaša i Hrvata ili o nekim sličnim temama koje su ovde pokretane, jer bismo mogli neke stvari da opredelimo.
Moram da kažem da je gospodin ministar Jočić s pravom izašao za ovu govornicu i rekao da zakon treba precizirati, ali ne samo u članu koji je on citirao, i to na koji način, sa kojom se to temom izazivaju sve te mržnje i oblici obračuna sa manjinama, većinama i svima ostalim, jer ovde više niko to ne može da razlikuje.
Zamislite da imamo anglosaksonsko pravo, mogli bismo da ga uvezemo, to bi bila dobra poruka nekome, iz SAD-a, i da imate porotu sastavljenu od članova nevladinih organizacija, kao najuglednijih, nekih, izvinjavam se, ne mislim, pri tome, na ''Kolo srpskih sestara'', koje niko ne spominje, ili, recimo, na ''Maticu srpsku'', staru 100-200 godina, šta će to nama, imamo mi babe-narikače, e, zamislite da su vam one u poroti i da neko dođe da tuži nekog od ovih navijača. Dođe Jočić, sve u uniformi, zajedno s onim njegovim mučenicima, jer kad god je utakmica u Novom Sadu, to je kao opsadno stanje, ljudi rade po 12, po 16 sati, mrze i ministra Jočića, i Bajatovića, poslanika, i Nadu Kolundžiju, i Koštunicu, i Tadića, sve mrzi zato što mora da radi 16 sati zbog nekih koje smo mi ovde nazvali nacionalistima itd., a najmanje huliganima. Zamislite takvu porotu. Pa, ne bi bilo nijednog slobodnog navijača u Srbiji.
A zašto su ti mladi ljudi takvi? Zašto se jedna sociološka grupa, koja ima svoje osobenosti, koja se naziva ''navijači nekog kluba'', tako ponaša? Šta to tera te mlade ljude, osim toga što su nezaposleni i što moraju da plaćaju visoke školarine, o tome ne bih dalje da govorim, da se tako ponašaju?
Pa, najmanje tri krize obeležavaju današnji život u Srbiji, pa i život tih mladih ljudi i njihovih roditelja. To je državna kriza, socijalna kriza i nacionalna frustracija.
Da li je normalno, a ja tvrdim da jeste, i za mene 40-godišnjaka, a kamoli za nekog 18-godišnjaka, kome napadaju identitet, kome napadaju državu, kome napadaju veru, kome napadaju kulturu, gde se njegovim predsednicima, državnicima, oficirima sudi u Hagu 10 puta više nego ostalima, i sve ostalo što možemo da kažemo. Taj mladi čovek mora negde da eksplodira.
Neću dalje da objašnjavam. Mi imamo zakon kojim hoćemo da nateramo ministra Jočića i sve one moje prijatelje, drugare i ostale, kako ih mi ovde zovemo, meni ružno zvuči - žandarme, to su ljudi koji obavljaju svoj posao i koji ne mogu drugačije da se ponašaju nego onako kako to predviđa pravilnik i situacija u kojoj se nalaze, na topuz i silu.
Problematiku koju danas razmatra ovaj parlament, po mom mišljenju, krajnje je neozbiljno razmatrati samo kroz primenu ovog zakona i samo kroz kaznene mere. Neće Ministarstvo unutrašnjih poslova primenom sile rešiti sve probleme koji se javljaju na našim stadionima. To je jasno svakome ko želi da se ozbiljno pozabavi ovom problematikom.
Ono što je, možda, dobro u ovom zakonu, iako Poslanička grupa SPS-a neće glasati za njega, jeste odnos prema organizatorima priredbe. Ti organizatori, ne samo kroz trgovinu fudbalerima, nego i kroz ostvarenje političkog uticaja, naročito u lokalnim sredinama, ostvaruju visoke profite i imaju, navodno, veliki ugled, iako mnogi od njih imaju, zaista, kriminalne dosijee i manipulišu tim mladim ljudima. Njih treba udariti i po ušima i po džepu i njih - u ''buvaru''.
Možda nije loše razmisliti o praksi koja nije predviđena ovim zakonom, možda nije demokratska, možda nije ni slobodarska, ni slobodoumna, ali da u ''buvaru'' odu oni koji organizuju to na tim stadionima.
Uostalom, znate na kojim utakmicama se dešavaju te stvari. Dešavaju se, nažalost, samo na međunarodnim utakmicama. Najviše su kažnjeni navijači ''Partizana'', kojima je pukla uprava, očigledno ne zbog toga, zbog 25 kazni od 30 utakmica smo imali problem. Znači, ta uprava nije bila dovoljno dobra da vodi klub. Inače sam partizanovac, da vam kažem samo, nisam zvezdaš.
A što, mene nije sramota, većina je zvezdaša, nije nikakav problem.
Znači, potpuno se slažem s ovom intencijom, iako nećemo glasati za zakon, da se još više pooštre kaznene odredbe za organizatore priredbi. Ne može MUP sam to da nosi.
Sledeća sekvenca bi bila škola u koju ti mladi ljudi idu, ali profesori, s ovim platama i ovako kako su sedam godina naučeni, teško da će nam nešto pomoći. Porodica - u kojoj treba da imate pet-šest prosečnih plata, a nemate u srpskoj porodici, prosečno, toliko članova, da biste mogli da obezbedite tih 600, 700, 800, a neki kažu i hiljadu evra danas u Srbiji, koliko je potrebno, s ovim poslednjim poskupljenjima, za pristojan život, pod uslovom da ste zdravi i pod uslovom da nemate nikakve posebne prohteve.
Ne bih trošio više vreme, rekli su mi da imam još sedam minuta, da ne bude da mi iz SPS-a želimo da držimo neko posebno predavanje.
Dakle, gospodo, nije sve na MUP-u i nije sve u zakonu. Kazne za organizatore treba pooštriti i treba shvatiti jednu stvar, ne rešava se ova problematika samo donošenjem zakona. Svi smo mi odgovorni, i roditelji u kući, koji ne mogu mnogo da urade, a pre svega društvo.
Nešto moram da kažem, ne mogu da zamislim situaciju u kojoj je sramota otići u Zagreb i vikati "Srbija, Srbija", zato što navijaš za reprezentaciju Srbije. Ne mogu da zamislim da će da pobedi logika i pritisak u kontrolisanim sredstvima javnog informisanja, u kojima će nevladine organizacije pomoći da se ugasi i ono malo buntovnog identiteta koji žele da izraze pripadnici srpskog naroda u Srbiji, makar kroz usklike svojim timovima, iako su fanovi nekih ljudi, i kličući "Srbija, Srbija" ili "Zvezda", "Partizan", tj. da treba toga da se stidimo. Bojim se da odbranu identiteta srpskog naroda danas mnogo bolje sprovode ti buntovni klinci nego neki koji danas predstavljaju, ne svi, vladajuću političku elitu u Srbiji.
Najbolji način da završite posao s nekom zemljom i s nekom nacijom je, a to će vam reći sve knjige koje tretiraju, ne volim taj radikalski rečnik, ali to je tako, okupaciju, da uništite identitet. Još ako imate petu kolonu, veoma lepo.
Nemojte da nas brane ti klinci na tim utakmicama, hajde da na njih utičemo na jedan drugačiji način, tako što će biti škole, tako što će biti posla, tako što njihovi roditelji, sa 55 godina, neće uz par hiljada maraka, marka je bila čudo Božije, evra, biti isplaćeni i biti bez posla, da nikome nisu potrebni. Jer, taj mladi čovek, pošto ne može da se školuje, ne može da dobije posao, mora da ide da navija.
Kao odgovorna politička elita, treba o tome, gospodo, odnosno drugovi ili, ako hoćete, kolege i koleginice poslanici, po mom shvatanju stvari, tako da razmišljamo.
Hvala.
Gospodine Albijaniću, prihvatam, shvatio sam vaše izvinjenje.
(Predsedavajući: Nisam se izvinio. Mene je zamolio Žarko Obradović.)
Hvala, gospodine Albijaniću. Jedna mala digresija, ukoliko mi predsedavajući dozvoli, možda ne bi bilo loše da obojimo levu i desnu stranu, kako reče kolega Dragan Vujadinović iz DS, ali povodom jednog drugog predloga ako mi predsedavajući dozvoli.
Ne bi bilo loše da ovde sedi, dok mi izlažemo, jedan zapisničar iz Ministarstva unutrašnjih poslova i jedno ovlašćeno lice iz UBOPOK-a, ili ne znam već odakle, koje bi moglo odmah nakon izlaganja poslanika, pošto mi ovde svašta pričamo a ministarstva ne reaguju, da odmah napiše adekvatnim istražnim sudijama nalog i da se o tome redovno obaveštava Skupština.
Znam da narodni poslanici nisu nadležni za hapšenje, nisu nadležni za istrage, ne mešam te tri vrste vlasti, sudsku, zakonodavnu i izvršnu, ali je veoma interesantno da se ovde mnogo toga iznosi a da reakcije povodom toga nema. Doduše, znam da poslanici ne mogu biti kažnjeni za reči izrečene za ovom govornicom, ali verovatno moralno odgovaramo. Nije moguće da se iznose ovakve tvrdnje, a da još od 5. oktobra, osim onog ministra koji je zgazio članicu SPS-a na semaforu, nijedan drugi ministar nije morao da podnese ostavku, a novine su pune afera.
Pošto je ovde bilo govora i o raznim ideološkim aspektima i o svemu ostalom, ako ćemo barem delom govoriti ozbiljno o ovom sporazumu CEFTA, možda bi trebalo malo da pogledamo i u istoriju. Kada je organizovan Kritski samit lidera zemalja zapadnog Balkana Srbija je "dobila po ušima" zato što je nameravala da stvori zonu slobodne trgovine, ali tako što će se o njoj dogovoriti zemlje zapadnog Balkana. Svi se sećate šta je bilo posle Kritskog samita, ne govorim o akterima itd.
Danas imamo taj sporazum proširen za jednu ili dve zemlje, koji kasni verovatno zato što je kasnila prevodilačka služba. Zašto to kažem? Pa, potpuno sam siguran da proevropskoj orijentaciji ove vlade ili one pre nje, i one pre nje, odgovara jedan ovakav sporazum, ali ga prevodioci nisu na vreme preveli. Niti ga je naša vlada pisala, niti smo se mi oko njega nešto mnogo bunili, nešto smo se naizgled usaglašavali na nekim turističkim putovanjima, bar ja sam to tako shvatio, i potpuno sam siguran, gospodo poslanici i gospođe ili drugarice poslanice, da je za kašnjenje sporazuma CEFTA kriva prevodilačka služba.
Dalje, ono što ovaj sporazum čini, ni da ga potpišeš, ni da ga ne potpišeš, jer nije nama problem da treba da se ide u Evropsku uniju, jeste stanje naše privrede. Oni koji brane ovaj sporazum, s tim što ja ne želim da ga napadam, to je dobar signal Evropi, mi šaljemo gomilu dobrih signala Evropi i ona nama isto tako odgovara, a naročito sad... Znači, nije problem, ovo stupa na snagu 2010. godine, mi treba ovo da usvojimo, pa ako nam se ne bude svidelo mi ćemo iz toga možda, uz pomoć neke druge vlasti, izaći kao što to čini Bosna i Hercegovina. Ali, problem je što ovde traje već osam godina proces privatizacije srpske privrede okarakterisan kao burazerski, pljačkaški, dogovorni, kako god hoćete.
Ono što je nama socijalistima bitno jesu dve stavke. Prvo, da je taj proces bio socijalno nepravedan i, ono što smeta sporazumu CEFTA da bude u potpunosti u funkciji interesa Srbije, ekonomski neefikasan.
Nije problem da Srbija bude ekonomski, intelektualni ili ne znam kakav drugi lider u regionu.
Jedan od najozbiljnijih problema jeste što je ova privatizacija bila ekonomski neefikasna. Ona nije dovela ni do uvođenja novih tehnologija, ni do novog zapošljavanja, ni do efikasnog menadžmenta, ni do svežeg kapitala, ni do novih proizvoda. Sa čim ćemo mi da idemo u Evropu?
Ne zaboravite, evropski proizvodi će ovde dolaziti i bez ono malo carinskih ograničenja što smo do sada imali. Svih nekoliko prethodnih vlada imale su dobru volju da primene preporuke Evropske unije. Preporuke nisu obavezujuće, ali spadaju u slanje dobrih signala. Tako smo ostavili poljoprivredu i neke grane naše industrije nezaštićene.
Mislim da nije moguće obezbediti da srpska poljoprivreda opstane ako je izložena dampingovanim proizvodima iz Evrope, a da pri tome ova vlada nije u stanju da obezbedi nikakve subvencije.
Dakle, tu je problem. Ovde je Srbija razapeta između potrebe da potpiše CEFTA sporazum i da time pošalje dobar signal i toga da li srpska privreda, srpsko društvo i politički odnosi u Vladi Republike Srbije, koji su potpuno nestabilni, mogu da podnesu primenu jednog takvog sporazuma, sve uz prisustvo tajkuna i uz očigledne interese uvozničkog lobija.
Poštovani kolega Dragan ovde reče da bi kamate kad se ponderišu bile 50% niže. Zašto se gospodin Dinkić, koji je trenutno odsutan, ne potrudi, zajedno sa ovim čuvenim guvernerom Jelašićem, da ukine oligopole banaka? Jelašić, ne vi, gospodine Krasiću.
Gospodin Jelašić i gospodin Dinkić koji je odsutan. Ako bi se ukinuli oligopoli banaka i ako bi garancije za poslovanje tih banaka ovde bile zaista njihove bankarske centrale, a ne pet miliona dolara kapitala, onda bi i tržište novca u Srbiji, uz sve rizike koji navodno ovde postoje, a ulažu se milijarde, valjda bilo drugačije.
Dakle, da skratim ovu celu priču, nije problem, gospodo poslanici, u CEFTA sporazumu, problem je što za prethodnih osam godina, već je žargon da kažemo - demokratske vlasti, Srbija nije pripremljena, ni njena privreda, nažalost ni njeno društvo, ni stanje svesti kod prosečnog čoveka u Srbiji, ni njegov ekonomski status i ono što je najvažnije, nije pripremljena odgovorna politička elita, nego u Srbiji vlada neodgovorna politička elita.
To će biti problem za primenu CEFTA sporazuma i zato će, ako uopšte dođe do primene ovog sporazuma, posledice po srpsku ekonomiju i po standard srpskog radnika biti loše.
Mi treba da ovaj sporazum možda i izglasamo. Videćemo.
Ali, u svakom slučaju, ovde treba da otvorimo raspravu ne o 100 dana vlade, koja se vodi na RTS i na još ponekom mediju, nego da li Srbija ima strategiju o ulasku u evropske integracije, pri čemu je moguće zaštititi naše nacionalne i ekonomske interese, ili ćemo sve raditi po preporukama, ponekad očigledno loše prevedenim sa engleskog, nemačkog ili nekog drugog jezika.
U tome i jeste spor, potpuno sam siguran, između onih koji danas u ovom parlamentu čine poslaničku većinu i misle da sa 126 glasova mogu šta hoće i onih koji su heterogeni, nisu iz istih političkih opcija, ali koji bi da Srbija ide u te integracije, ali onim tokom i na onaj način koji bi više odgovarao Srbiji.
Meni je potpuno jasno, gospodine Milivojeviću, da je Srbija geografski u Evropi, da je Srbija mentalno u Evropi, ali naša vlast je u južnoj Africi, lopovi, lažovi i kriminalci. Možda vam više odgovara da tako pričam.
(Predsedavajući: Molim vas, gospodine Bajatoviću, nemojte tako da se izražavate.)
Ako vi imate neke lepše izraze za te pojave ja ću ih rado koristiti. Nisam znao za druge izraze.
Dakle, mada ja to pričam zbog vladajuće koalicije, vidim da me ljudi ne razumeju, možda im je lakše da ovako pričam. Kad govorim o neodgovornoj političkoj eliti oni mi se smeju. Kad kažem lažovi, lopovi i kriminalci oni bi da ih drugačije zovem. Pa, ne znam. Ne kažem da je svako. Uvek ima poštenog sveta, uvek ima dobronamernih ljudi, ali ajmo da pričamo o nečemu drugom.
Dakle, ovde bi trebalo da bude cilj da u ovom parlamentu postoji mogućnost da zaista otvorimo poštenu priču o tome da li treba da se uvek prebrojavamo na 126 glasova, da li nama trebaju ideološke priče, pa je G 17 za Amerikance, DSS i DS za Evropljane, radikali za Rusiju, SPS i za Rusiju i za Evropu?
Da li mislite da će to negde da odvede Srbiju? Neće, gospodo. Srbija je imala dobre istorijske rezultate samo kad je imala dobar i jasan link i prema Istoku i prema Zapadu. Za nas, koji bi trebalo da budemo najbolji deo ove neodgovorne političke elite, to je ne ideološko nego pitanje na koji način će se najbolje zaštititi interesi Srbije.
Da se vratim na ono što treba da bude poenta CEFTA sporazuma. Srbija ne treba da bude protiv bilo kakvih integracija, ali naša vlast mora da vodi računa da naše društvo, naša privreda, naših milion i 400 hiljada penzionera, naših milion nezaposlenih... Naši tajkuni, koji su slučajno, odnosno namerno, uz pomoć vlasti, došli do ove sume novca i neadekvatno upravljaju njim, nisu u stanju da iznesu teret primene jednog ovakvog sporazuma.
Uostalom, žao mi je što nemam više vremena, ali se može, to bi mogao moj kolega Milan Nikolić da pokaže, videti da u nekim oblastima privredne razmene trenutno bolje stojimo u odnosima sa Evropom nego što ćemo stajati onog momenta kad budemo morali da primenimo sporazum CEFTA.
Izvinjavam se, gospodine Albijaniću, što sam produžio. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, javljam se vezano za član Poslovnika koji govori o tome da svako ko je za ovom govornicom trebalo bi, a to nam nije baš neka praksa, da govori o tački dnevnog reda. To valjda važi i za gospodina ministra.
Inače, lično mislim da mu ova intervencija nije trebala i da ćemo je mi naravno zloupotrebiti kao zli opozicioni poslanici, jer nije red da se za ovom govornicom objašnjava kandidatura gospodina Miloša Bugarina.
O njemu neću govoriti u onom smislu u kom su govorili članovi SRS, neka svako dokazuje kvalitet svoje ličnosti i svojih rezultata, iako se ovde pojavljuju različite priče. Ali, hoću nešto drugo da vam kažem, naime, nije dobro da se u poslove privredne komore meša politika na onaj način kako je to očigledno pri izboru novog predsednika privredne komore slučaj.
Privredna komora treba da se reformiše, treba nam novi zakon o privrednim komorama i komora mora da izađe na tržište, gospodo. Privredna komora treba da bude u funkciji privrede, njenog razvoja, stvaranja opšteg ambijenta i da prosto pruža usluge privredi. Danas je privredna komora još uvek pomalo na državnim jaslama, još uvek je u funkciji politike i to nije dobro.
Vi, gospodine ministre, znate da postoje određene procedure kako se kandiduje predsednik privredne komore i nije kandidat jedino gospodin Miloš Bugarin, nego je čini mi se i gospodin Toplica Spasojević, gospodin Dragan Lukač iz Novog Sada.
Sve ovo pričam zato što sam i sam član upravnog odbora Regionalne privredne komore u Novom Sadu, koja je najbolja po rezultatima u Srbiji, i prosto hoću da odbranim pravo privredne komore da bira svog čoveka.
Po meni lično bi najbolje bilo da to bude čovek iz komore, iz prostog razloga što treba isključiti uticaj lobističkih grupa, jer nije završen proces privatizacije, ostalo je još 1.200 firmi, a vi znate da se u taj proces svi mešaju.
Prema tome, jedna molba i javnosti i onima koji slušaju, a i vama iz Vlade Republike Srbije, dajte da se otkanimo takvog upliva u izbor predsednika privredne komore, da se manemo takvog upliva u privredu gde politika treba da odlučuje o mnogo čemu, posebno u procesu privatizacije, nego da pustimo da to budu ekonomski efikasni procesi, a sam izbor predsednika privredne komore da ostavimo privrednicima.
Uostalom najavljena je jedna druga opasnost, da bez obzira ko bude izabran za predsednika privredne komore sada, u septembru i oktobru će biti izbori gde će možda tajkuni poslati svoje predstavnike u Privredu komoru Srbije, a onda ćemo i tu instituciju, po meni veoma potrebnu srpskoj državi i srpskoj privredi, u stvari staviti u funkciju nekih negativni procesa, pre svega kada je u pitanju privatizacija i kada je u pitanju ekonomska efikasnost srpske privrede.
Prema tome, gospodine ministre, vama kritika, nemojte se na ovaj način uključivati u polemiku sa poslanicima, to nije dobro ni za vas ni za nas, ni za opšti utisak o ovoj skupštini i Vladi Republike Srbije.
Član 104, stav 1. i stav 2.
Gospodine Vučićeviću, ili kako se već zovete, iz Nove Srbije, mnogo je lepo što ste počeli vi iz vlasti da se javljate za ovu govornicu, ali želim da vam kažem da ste politički nekorektni kada je u pitanju SPS i njeni poslanici, a uz to ste i nezahvalni, što govori o vama kao o nekom velikom političaru. Ne možete na ovaj način da se obraćate poslaniku SPS Rajku Baraliću i poslaničkoj grupi SPS.
SPS je podržao tri i po godine manjinsku vladu Vojislava Koštunice i omogućio da donesete 200 reformskih zakona koji se manje-više primenjuju zbog toga što vi u kontinuitetu u Srbiji vladate osam godina. Morali ste da tražite pomoć SPS zato što vi nemate slogu između sebe i to pokazujete i u ovoj vladi.
Kako vas nije sramota, čiji period vladavine vi spominjete, na koji način govorite o tome? Šta ste to sve zaboravili? Nemam ništa protiv da u ovoj skupštini jednom sednemo da sve raspravimo ko je i kako vladao. Neću da spominjem sve ove kriminale nastale u periodu nastale posle 2000. godine, osim jednog: kriminala koji je činio Velja Ilić, kao ministar. Neka izađe da vidimo koja je to ministarska afera....
(Predsedavajući: Gospodine Bajatoviću, ne možete tako paušalno da ocenjujete rad nekog ministra.)
Gospodine Albijaniću, može, gospodin ministar Ilić nije narodni poslanik. Dajte mi član Poslovnika koji govori o tome da ne možemo da govorimo o ministrima. Možemo.
(Predsedavajući: Ne možete da upotrebljavate takvu terminologiju.)
Možemo, možemo, gospodine Albijaniću, a vi me tužite.
Dosta je bilo paušalnih ocena vladajuće koalicije. Je l' vi mislite da je SRS jedina stranka koja može da vam opstruiše sednice? Nije. Vi na političku korektnost SPS, zbog nepismenih političkih pojedinaca prisutnih u ovom parlamentu, pljujete. Možemo i mi da se ponašamo drugačije, ali ne možete tako da govorite o nama.
Postavljam poslaničko pitanje. Hoću da mi ministar unutrašnjih poslova odgovori sve o aferi uvoza lokomotiva, sve o putnoj mafiji, hoću da znam količine asfalta koje su ugrađene, gde je asfalt tanji, gde je deblji, gde je ukradeno dva-tri santimetra s jedne i sa druge strane, koliko je ugrađeno šljunka.
I ono što vas najviše boli, želim kao poslanik da dobijem finansijski izveštaj o radu Ministarstva za kapitalne investicije do detalja. Pa ako baš hoćete da razgovaramo o svemu tome i da se pravdate ko je kako vladao, pošto ste vi aktuelni, prvo da raspravimo o vama, a onda nemam ništa protiv da raspravljamo i o nama.
Savetujem dam da budete mnogo dobri sa SPS, imate jednu američku stranku u Vladi, možda ćemo vam trebati.
Poštovane kolege poslanici, nekoliko je stvari zbog kojih je rasprava o ovom zakonu veoma interesantna, jer s jedne strane kad pročitate ovaj zakon, njegova intencija je jasna, da se suzi prostor biranim licima, dakle funkcionerima, odnosno u konkretnom slučaju izvršnoj vlasti, da utiče na onaj stručni deo poslova koji treba da obavljaju vladini činovnici.
To je evropska praksa, to je svetska praksa, to je dobro za demokratiju, i jeste, jer se time sužava prostor da ljude postavljate i menjate kako vama padne na pamet i po stranačkoj pripadnosti. Taj zakon je donet 1. juna prošle godine, ali se postavlja pitanje zašto nije primenjivan. Zaista je to veoma interesantno.
Kaže gospodin ministar, u Ministarstvu pravde da je to urađeno, osim za jednog visokog činovnika, a u drugim ministarstvima nije. Onda se zaista postavlja pitanje - kako to funkcioniše izvršna vlast danas u Srbiji. Svima je poznato i to je, nažalost, jako loša i ružna praksa, da danas i ako hoćete da budete portir, morate da idete preko stranaka.
Teško ćemo objasniti narodu da je to demokratija. Pa i kad dođete do vrha vlasti, ovo što morate da imate pet godina vezano u struci ili 9 godina u struci je nešto što bi trebalo da bude dobro, ali očigledno da neko ne želi da ovo da primenjuje, kao što je Zakon o državnoj revizorskoj instituciji donet u manju 2005. godine, pa za dve godine nismo napravili državnu revizorsku instituciju, koja treba da kontroliše javne finansije, a onda iza toga nismo ni polagali javni račun za javni prihod.
Ne može tako. Da bismo mi onemogućili dominaciju izvršne vlasti u Srbiji, koja je delom ustanovljena i Ustavom, ovakvi zakoni moraju da se poštuju, jer oni upravo onemogućavaju onu negativnu praksu koja postoji u radu naše izvršne vlasti, pre svega mislim na Vladu Republike Srbije.
Sa druge strane, postoji još jedna sistemska stvar koju je ova vlast ponovila. Ministarstva su prosto podeljena po zabranama, pa se tako tačno zna šta kontroliše DS, šta kontroliše DSS, šta kontroliše Nova Srbija, šta kontroliše G17 plus. To nije dobro.
Podržavam zahtev SRS da tamo gde je ministar, ako je ministar zdravlja u pitanju, ne može u Odboru za zdravstvo da bude predstavnik G17 plus.
Nije problem u personalnom rešenju, nego to sistemski nije dobro, jer ne možemo da kontrolišemo jedni druge.
Suština, da bi se ovaj zakon primenjivao, jeste da dođemo do depolitizacije vlasti, što mi lično nije toliko bitno. Tvrdim da svi ljudi koji budu imenovani će pre toga ili nakon imenovanja morati da postanu članovi te stranke, jer to vlast danas u Srbiji traži. To je loše, ali je dobro što bismo dobili veći stepen stručnosti u organima državne uprave i drugim državnim organima od interesa za sve građane.
Prema tome, intencija ovog zakona je bila dobra, ali kao i u mnogim drugim segmentima funkcionisanja ove države imamo dobre zakone, imamo sužavanje prostora za manipulaciju od strane izvršne vlasti, dakle, to bi trebalo da bude dobra praksa, ali se ti zakoni ne primenjuju. Zašto?
Po mom shvatanju stvari iz prostog razloga što vladajuća politička elita, oličena, pre svega, u izvršnoj vlasti, ne želi da primenjuje pozitivna svetska iskustva.
Mi želimo mnogo da pričamo o njima, želimo da donesemo čak i takve zakone, hvalimo se evropskom praskom ili svetskom praksom koju želimo da uvedemo, a kad donesemo zakon, onda ga ne sprovodimo. Biće, gospodo, da je to maliciozno, da je to licemerno i da to prosto nije dobro.
Dakle, inače, kada govorimo o svemu tome, o efikasnosti vršenja vlasti u Srbiji, možemo da primetimo i po budžetu o kome smo raspravljali da se izdvaja količina novca koji je ubran od građana i od privrede za državnu administraciju, a da mi pri tom, to je bio slučaj oko ovih geodetskih stvari o kojima smo razgovarali, nemamo povećanu efikasnost državne administracije.
Sada se postavlja jedno potpuno logično pitanje, u 21. veku, u vreme informatičke revolucije, u vreme računara, u vreme brže obrade podataka, u vreme dostupnosti podataka u elektronskoj formi, na bazi sređivanja svih podataka, umesto da imamo pad službenika, broja službenika koje plaćamo jer su sredstva za obradu onoga što nam treba efikasnija i umesto da imamo efikasnost državne administracije, mi imamo rast državne administracije i pad njene efikasnosti. Bojim se da ti procesi nisu dobri.
Još jedna stvar želim da napomenem, kolega je ovde rekao, čini mi se gospodin Krasić, veoma je interesantno da su najkvalitetniji poslanici, da se niko ne uvredi, ali barem po funkciji u svojim strankama najkvalitetniji, koji su prvo ušli ovde kao poslanici, odjednom završili kao državni sekretari.
Toliko je draga ta izvršna vlast u kojoj ima love, u kojoj ima nezavršenog procesa privatizacije, u kojoj ima mnogo prostora za mešetarenje, a parlament, po mišljenju izvršne vlasti, uopšte nije toliko važan.
Gospodo poslanici, kako god hoćete da se međusobno zovemo, na nama je odgovornost da nateramo izvršnu vlast, ponavljam, da nateramo izvršnu vlast da poštuje one zakone, da mi, bez obzira kakvi smo, po njihovom mišljenju manje ili više dobri, to je posao nas poslanika, da nateramo izvršnu vlast da poštuje zakone koje je parlament doneo.
Prema tome, intencija ovog zakona je dobra, nije dobro što nema poštovanja ovog zakona, nije dobro što za godinu dana vlast nije iskazala sposobnost da reši kadrovske probleme i sumnjam, imam pravo na to, u kadrovski potencijal onoga što danas izvršna vlast nudi.
Da li vi imate dovoljno stručnih i kvalifikovanih ljudi da po ovom zakonu do nove godine, kako je to predložio kolega poslanik iz naše poslaničke grupe Bojan, izvedete ili ne. Ako vama treba novih godinu dana, džabe vam je, gospodo.
Ovi konkursi mogu da se sprovedu za šest meseci i to je suština amandmana kolege Bojana, koji je predsednik opštine, koji zna šta je državna uprava.
Znači, za šest meseci možemo da dobijemo dobru i kvalifikovanu državnu upravu.
Ako vi ni oko ovoga ne možete da se dogovorite, kao što se niste dogovori ni oko ovoga, recimo, oko budžeta kako treba, pa još uvek nemamo memorandum o budžetu, nemamo globalnu makroekonomsku politiku razrađenu sa vaše strane, pa niste imenovali ni nove upravne odbore, što znači da se niste dogovorili ni oko privatizacije NIS-a, EPS-a ili ne daj bože vojne imovine, ovim ćete pokazati javnosti da nemate ni kadrovski potencijali ili da barem nemate dogovor o njemu. Hvala, gospodine predsedavajući.
Malo je bilo šest, gospodine Mrkonjiću, a sada četiri. Nemojte bar vi da nam zakidate.
Poštovane kolege poslanici, ja sam se zaista javio u jednom momentu da govorim o amandmanu mog uvaženog kolege Miše Petronijevića, ali se prosto pitam da li se ovde uopšte treba držati teme ili voditi svoju kampanju, kao što rade neki poslanici koji ne primaju dnevnice samo u Skupštini Srbije, nego očigledno na nekim drugim mestima. Zato ću pokušati da u ova četiri minuta kažem nekoliko teza koje vam mogu biti interesantne.
Što se mene lično tiče, najbolje bi bilo da je Liberalno-demokratska partija predložila da se izbriše kompletna stavka o finansiranju Vojske Jugoslavije, jer je to reforma kojoj se teži, jer ako nemate stavku o vojnom budžetu, onda ne treba ni da pričamo o vojsci. I ovako smo od divizija napravili brigade, sada ćemo od brigada da napravimo čete, a od četa desetine i stvarno ćemo doći do toga da je vojska jedno socijalno pitanje, izvestan broj veoma stručnih, kvalitetnih, patriotski raspoloženih inženjera, vojnika, elektroničara, ekonomista, kuvara, tenkista, nije bitno ko je šta bio.
Izvinite, molim vas, da li postoji jedna država u našem okruženju koja nema vojsku?
Da postavim jedno principijelno pitanje o kojem svi treba da razmišljamo: kada je odbrana najskuplja? Odbrana je najskuplja onda kada vas drugi brani.
Ako sam ja dobro razumeo ova nastojanja gospode iz liberalno-demokratske frakcije, odnosno partije, najbolje bi bilo da nas neko drugi brani, a kada hoćemo da nas neko drugi brani, ko bi mogao da nas brani – NATO. Onda me baš zanima, kada uđemo u NATO, ako uđemo (nadam se da će narod imati prilike da se o tome izjašnjava, da to neće biti volja samo političkih elita), da li će ista takva priča biti ovde za ovom govornicom o vojnom budžetu, kada budemo usklađivali potrebu nabavke nove vojne opreme po NATO standardima, i to za naše pare, koje daju naši građani?
Ako znamo da samo usklađivanje sredstava veze u prvoj fazi za pešadijske jedinice košta preko dve milijarde dolara i da to sigurno neće raditi Elektronska industrija iz Niša, niti bilo koja druga domaća industrija, onda se postavlja pitanje da li je ovih 60 milijardi za održanje Vojske Srbije, a to je malo, to je premalo ... Ali, nažalost, naše društvo nema više, jer nam ne radi privreda i ovo je prenapregnuto i ovo je mnogo, ako Srbija hoće u reforme.
Kaže, nema reforme Vojske Srbije. Kako nema? Pogledajte ko su nam saveznici, pogledajte u saveznom parlamentu nacrt strategije odbrane, pogledajte strategijske preglede. Tačno je, neće se budući konflikti rešavati u globalnim sukobima, ali je pitanje da li Srbija treba da ima vojsku? Treba. I vojsku, i policiju i bezbednosne strukture. Setite se samo vehabija, kojih danas, kažu, samo u Bosni i Hercegovini ima 50.000. Vojska može da služi u borbi protiv terorizma. Danas se kao opasnost kojoj je Srbija izložena spominje samo terorizam, a nisam tako siguran da je do ulaska u EU terorizam jedina opasnost kojoj je Srbija izložena.
Dalje, što se tiče sudskih postupaka, kaže, nije bilo reforme. Molim vas, nema više vojnih sudova. Danas je to praktično odeljenje pri civilnim sudovima. Uostalom, da vam baš kažem, ako neko ovde pita, ja bih jako voleo da se sva ubistva, ali sva ubistva, i Pavla Bulatovića, i Zorana Todorovića Kundaka, i Boška Peroševića i svih drugih, uključujući i streljanje Zorana Đinđića ispred Vlade Republike Srbije, razjasne pa da vidimo da li je u tome učestvovao Bajatović ili Jovanović ili neko sličan. Nemojte da se tako lako...
(Predsedavajući: Molim vas, gospodine Bajatoviću, vreme.)
Gospodine Mrkonjiću, ukoliko mogu da dobijem još 30 sekundi... Molim vas, mnogo je sumnje u javnosti. Mi smo pristali kao političari, kao odgovorne, odnosno neodgovorne političke elite da zarad održanja vlasti Srbiju duboko podelimo i politički, a što je najgore i ekonomski, na onih 97% siromašnih i 3% bogatih.
Hajde da ukinemo te političke podele, da postanemo transparentna, odgovorna politička, ekonomska i kulturna elita koja Srbiju može da vodi u reforme.
Meni je žao što gospodin ministar nema više od 7-8 milijardi evra, jer to nije dovoljno za reformu Srbije. Uzmite samo podatak da se dobar broj reformskih zakona donesenih za vreme prethodne vlade ne primenjuje ili ih nije moguće primeniti zbog kolizije sa mnogim drugim zakonima.
Molio bih da svi poslanici koji izlaze za ovu govornicu imaju i odgovornost prema onim poslovima koji Srbiju čekaju. Ovo što se nudi ovde nisu reforme.
Svaki dinar uložen u vojsku je dobro uložen dinar, ako znamo šta hoćemo. Ako je cilj uništavanje vojske, onda podnesite amandman u kome ukidamo potpuno budžetsku stavku, recimo da nam ne treba vojska, da nam ne trebaju strukture. Nemojte da vređamo te oficire.
I sam sam nosio uniformu. Da je bilo nečega za vreme vlasti Čedomira Jovanovića, Zorana Živkovića, Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice i da mi je moja država uputila poziv da obučavam vojsku, ja bih to isto uradio, bez obzira što se sa njima u malo čemu slažem.
Moram da priznam da sam se istinski trudio da razumem pokušaj gospodina Jovanovića da se ispetlja iz onoga u šta se upetljao.
(Predsedavajući: Koji član, Dušane?)
Nije Poslovnik, gospodine Mrkonjiću, nego je replika.
(Predsedavajući: Nemate pravo. Nema replika na repliku.)
Dobro, onda član 104. stav 1.
Naravno da je očuvanje ljudskog života nešto čime se ljudi vode desetinama, stotinama i hiljadama godina, to nije sporno, gospodine Jovanoviću, ali teško da ima rata bez žrtava. Vi me niste dobro slušali. Nema Srbija više ni ekonomske, ni političke, ni vojne, ni bilo koje druge snage da vodi bilo kakav rat. To je, između ostalog, posledica i dela vaše vladavine.
Kako se sudi o nekoj politici? Po njenim rezultatima. Potpuno razumem zašto vi kažete da politika vođena devedesetih godina nije bila dobra. Ja o tome mislim drugačije ili delom drugačije.
Nije sporno ni o tome da pričamo, ali vas ponovo pitam, gospodine Jovanoviću, kada budemo ušli u NATO pakt, kako vi želite, a nadam se da će se o tome odlučivati na referendumu, hoćemo li o tim istim troškovima ovde razgovarati na isti način?
Kako je bolje potrošen nečiji život? Tako što je branio interese NATO pakta u Avganistanu, Iraku ili drugim delovima sveta gde se sprovode ljudska prava ili je možda časnije braniti svoj narod, svoju zemlju, svoju veru, svoju istoriju, svoju tradiciju, svoju kulturu, svoja prava?
Mislite da će Amerikanci koji su uveli ljudska prava na Kosovu sada da se vrate da bombarduju Šiptare na Kosovu? Neće, iako oni ugrožavaju prava Srba, vode drugu politiku. Nisam video da je baza Bondstil napravljena od mekog materijala, nije napravljen montažni objekat, nego se ukopavaju, znači hoće da ostanu tu. Neka će oni, gospodine, da stignu do Kine, ne brinite, bila bi im cilj i Kina, ali će malo teže ići.
Šta je ovde poenta cele priče? Poenta cele priče je da je ovo nedovoljno sredstava za vojsku, da vojsci trebaju reforme, ali ne reforme koje uništavaju vojsku, da vojska treba da se prilagodi savremenim uslovima, da vidimo da li je 20.000 vojnika dovoljno ili možda strategijska odbrana danas zahteva nešto više.
Po Dejtonskom sporazumu Srbija je trebalo da bude faktor mira i stabilnosti na Balkanu, a to znači vojno-politički i ekonomski najjača sila. Zašto to danas nije tako?
Uostalom, neću se više javljati jer smo obećali da nećemo voditi velike polemike, da ovo danas može da se završi.
Molim vas, nemojte da zaboravite da već osam godina u Srbiji ne vladaju nikakve crno-crvene ili stranke bivšeg režima. Vladaju stranke demokratske provenijencije. Osam godina vlasti nije tako malo, ma kolike da su prethodne štete.
Hajte da malo pričamo i o tome.
Želim da iskoristim prisustvo gospodina ministra, mislim da je to član 226, da mi da jednu dodatnu informaciju, vezanu za amandman koji je podnela gospođa Vučić.
Potpuno sam svestan činjenice i siguran sam da je zaista bila telefonska sednica Vlade na kojoj su usvojena ova odbijanja, uglavnom, amandmana, je l' tako, pa želim, gospodine ministre, da mi vi lično kažete da li zaista po Pravilniku o standardnom i klasifikacionom okviru i kontnom planu za budžetski sistem nije moguće uvrstiti ovih 258 miliona i 421 dinar da se iz tekuće budžetske rezerve, koja iznosi doduše svega dve milijarde...
Potpuno sam siguran, konsultovao sam ljude, a pažnju vam je skrenula i gospođa Vučić, da bi ovo, ukoliko to vi hoćete kao predlagač, moglo biti uvršteno bilo pod stavkom tekuće rezerve, da se naznači da će se iz tekuće rezerve isplatiti i ovaj trošak budžeta; ili, ukoliko želite da uložite iskustvo gospođe Vučić, koja je dobar bankar, dobar finansijski stručnjak, i sa druge strane iskustvo koje ima dijaspora, da je ovde vrlo često varana, prevarena, davala pare, nije bitno koja je vlast bila, da li ona stara, nova ili ova najnovija...
Gospodine Vlahoviću, ni vi niste najsvetije vladali, nemojte sada o tome da raspravljamo nego o činjenici da je dijaspora često ovde bila prevarena, da se ovde ne radi o preterano velikim sredstvima; velika jesu za ovakav budžet, da se razumemo, ali ukoliko postoji dobra volja treba pružiti ruku i tim ljudima koji sigurno treba da dođu ovde da ulažu. Evo, kaže gospođa Borka Vučić, biće dakle i sabor.
Prema tome, mislim da biste vi kao predlagač, ako ne u okviru tekuće budžetske rezerve, mogli da ovo uvrstite pod neku ekonomski neklasifikovanu stavku u budžetu. Ne bih želeo da vam ja kažem gde, ali sam siguran da bi, ukoliko postoji dobra politička volja i dobra politička procena, ovih 258 miliona dinara na osnovu predloga predlagača mogli da postanu sastavni deo troška u budžetu.
Molim vas da zaista uvažimo i iskustvo gospođe Borke Vučić i potrebu dobre saradnje sa mnogo puta prevarenom dijasporom i da ovaj posao zajednički odradimo. Ako ništa drugo, vi imate moralni dug prema Vladi iz 2002. godine; u vreme kada je ta odluka Vlade donesena, njom je predsedavao još uvek Zoran Đinđić. Mislim da bi bilo dobro da se ovaj amandman usvoji ili da vi kao predlagač nađete mogućnost da se ovo uvrsti, ukoliko je moguće, s obzirom da je vanredna sednica.
Nisam se raspustio, gospodine Šami, vi ste mi bili predsednik, i to veoma dobar, u Saveznoj skupštini, ali želim da valorizujem samo inicijativu gospođe Vučić, ubeđen da je najbolji argument ovog budžeta zaista 131 poslanik, ako bude tu, glasaćete za njega.
Prema tome, lako ćete vi ovo preglasati, ali bih molio, makar to bilo interno između nas, gospodine ministre, da izvestite našu poslaničku grupu o načinu (i to da nas pismeno izvestite, ako je moguće, narednih dana, ako već ne možete ovo da prihvatite) kako je moguće, kako mislite da ovaj problem rešite i kada. Moguće je ovako kako ste rekli, ali ja bih zaista molio da još jednom razmislite do kraja glasanja, ne znam da li je to poslovnički moguće, da kao predlagači probate da izmenite neku od ekonomski neklasifikovanih stvari ili nešto slično, da ovde nađemo rešenje.
Ako ne, onda nas pismeno izvestite, poslaničku grupu SPS, da li je moguće u toku ove godine, na koji način i do kada rešiti ovaj problem i mi bismo vam na tome bili zahvalni.
Poštovani predsedavajući, kolege poslanici, ja se javljam po članu 226. Žao mi je što smo imali ovako malo vremena, pa nisam stigao na vreme da vidim jednu stvar o kojoj želim da me gospoda predstavnici Vlade informišu.
Gospodine ministre, ako dobro vidim, ovde piše Državna revizorska institucija, ukupni troškovi 9.826.000 dinara. Imam pitanje za vas – Državna revizorska institucija od maja 2005. godine nije ustanovljena. Šest godina u ovoj Skupštini, bez obzira u kom sastavu, nisu prebačeni završni računi.
Moje pitanje za vas jeste – da li vi zaista mislite da Državna revizorska institucija, čiji savet još nismo uspostavili, za 100.000 evra za ovu namenu u toku, za drugu polovinu ove godine, može da vrši kontrolu svih budžetskih prihoda, rashoda, sekundarnih korisnika budžeta, nije bitno kako.
Gospodo poslanici, ova institucija je najvažniji institut po meni koji se ustanovljava ovim budžetom. Ovo je zakonska obaveza. Tvrdim da nije moguće ustanoviti nezavisno revizorsko telo sa ukupnim troškovima u visini od 100.000 evra na godišnjem nivou, koji treba da kontroliše sedam milijardi evra koji postoje u ovom budžetu.
Moje pitanje glasi – da li je ovo namera slično malom budžetu i za ombudsmana i za deo koji se odnosi na poverenike za informacije da ponovo zakonom utvrđeni instituti, instituti koji predstavljaju zakonsku obavezu u stvari ne rade. Čega se mi to bojimo u potrošnji ovih malih sedam milijardi evra, jer sedam milijardi ne mogu da reše sve probleme u Srbiji, to svi znamo, a nažalost, nemamo više i ovo je previše od iscrpljene privrede.
Ja vas molim, ako je ikako moguće, s obzirom na to da nisam video da je na ovo podnesen i amandman, svestan činjenice da je najjači argument za ovaj budžet i za ovakav raspored u budžetu to što imate 130 poslanika koji će za ovo glasati, da još jednom razmislite da kao predlagači u toku rasprave povećate budžet za Državnu revizorsku instituciju, kako bi zaista napravili instituciju koja će položiti svih šest završnih računa ovoj skupštini, da vidim kako se to troše državne i narodne pare.
Ukoliko mi dozvolite kolega Obradoviću, dva poslanička pitanja, pošto to prošli put nisam uradio u skladu sa Poslovnikom, prvo poslaničko pitanje: ''Da li neko može da mi dostavi strukturu državnih rezervi, novčanih.?''
Pošto imamo samo deset milijardi evra duga državnog, drugo pitanje: ''Da li neko može da mi dostavi kako je to država zadužena po valuti i po tipu duga, po klasifikaciji, u kojoj valuti i za koju namenu, ukoliko je to moguće?''
Poštovane kolege poslanici, ako narod i nema baš najbolje mišljenje o poslanicima u Skupštini Republike Srbije, Vlada ga sigurno ima. Ovo je minimum stranica i materijala koje treba da pročitate u ovoj objedinjenoj raspravi. Potpuno sam siguran da Vlada misli za svakog poslanika da je najmanje vunderkind čim hoće da ovo izučimo za 24 sata. Pošto moram da pređem na budžet, jer mi je vreme ograničeno, samo nekoliko napomena.
Ako sudite po ovih sedam milijardi evra, koliko iznosi budžet za ovu narednu, polovnu fiskalnu godinu, možete da zaključite da pare nisu problem; para nema, a ni posla u Srbiji od ovoga budžeta nema. Zašto?
Podsetiću vas da je Vlada Republike Srbije, 13. novembra 2006. godine, u "Službenom glasniku" objavila Memorandum o budžetu o ekonomskoj i fiskalnoj politici za 2007. godinu, sa projekcijama za 2008. 2009. godinu. To je dokument koji treba da prikaže, u stvari, šta je politika Vlade Republike Srbije u tekućoj budžetskoj godini, kao i političke i ekonomske projekcije za naredne dve godine.
Sada postavljam pitanje gospodi ministrima, koji sede ovde - zašto ovaj memorandum o budžetu, koji je zakonska obaveza, gospodo iz Vlade, nije podeljen? Da li se toliko razlikuje ono što su pre samo tri-četiri meseca mislili i Vojislav Koštunica i Mlađan Dinkić i šta se toliko promenilo od kada se u Vladi Srbije pita i Boris Tadić?
Podsetiću vas da smo dobili budžet Republike Srbije, prvo, u septembru i oktobru, pa zatim kada je biran Tomislav Nikolić, a onda kažu da im je trebalo više nedelja da urade novi budžet i još je gospodin Vlatković čestitao Vladi. Na čemu, gospodo? Da li je to uvođenje novog kapaciteta, kapaciteta Demokratske stranke, koji znači neku bitnu promenu u politici, pre svega, ekonomskoj, koju će voditi Vlada Republike Srbije? Da li to neko želi da nam objasni?
Pošto nemam mnogo vremena, dao bih samo nekoliko pojašnjenja.
Pošto je 274 milijardi, čini mi se, izvinjavam se ako sam pogrešio cifru, od PDV-a, kako mislite da to raste, a hvalite se realnim prihodima za budžet? Bez smanjenja PDV-a, nema ekonomskog rasta u Srbiji. Bez smanjenja doprinosa na plate, nema novog zapošljavanja. U Srbiji ne radi 940 hiljada ljudi. Privreda je preopterećena. Sve zahvatate iz privrede. Čak ste i na gas uveli novih šest dinara akciza.
Pričam i kao neko ko ima nekoliko desetina zaposlenih. To, prosto, nije moguće.
Ovaj budžet nije ni tranzicioni, ni razvojni. On je potrošački. Trošite preko 50%.
Dalje, pitam kakve su vaše dalje namere prema bankarskom sistemu? Ovde se kaže kako Srbija, sa 10 milijardi evra plus privatna zaduženja, zamislite, privatna zaduženja građana i preduzeća, za građane ne znam, ali za preduzeća, takođe, garantuje država Srbija, to može. Dakle, blizu smo nekog prezaduženja. Kako vi mislite da sa bankama, koje su sve redom strane banke, samo su registrovane kod nas, ukinete bankarske oligopole, pojeftinite kamatne stope i obezbedite valjane kredite, pre svega, za poljoprivredu, a zatim i za industriju?
Zatim, ne vidim kako ćete uticati na jedan od ključnih društvenih procesa, koji se zove proces privatizacije. Privatizacija u Srbiji nije bila samo burazerska, nije bila samo pljačkaška, nije izvedena samo u procesima iz stečaja, nego i u nameštenim tenderskim, aukcijskim privatizacijama. Karakteristika procesa privatizacije u Srbiji je da je ona socijalno nepravedna. To osećaju svi građani i, ono što mene mnogo više interesuje, ona je ekonomski neefikasna.
Nema novih tehnologija, nema novih tržišta, nema novih proizvoda, nema novog, svežeg kapitala, nema efikasnog menadžmenta danas u Srbiji. Ima samo novih vlasnika i prodaje imovine koju je neko stekao da bi otplatio kredite koje smo mu opet namestili u saradnji sa vlašću. Takva privatizacija je ekonomski neefikasna i baš me interesuje kako će rasti budžet Republike Srbije. Sa sedam milijardi evra, mi nismo u stanju da efikasno reformišemo Srbiju, da institucije učinimo efikasnim. Nismo u stanju da namirimo sve socijalne potrebe, a to ne može samo iz akciza, mora iz privrede.
Ne vidim da je ovih sedam milijardi upotrebljeno kako treba. Nema uslova da se razvijaju grinfild investicije.
Drago mi je što je gospodin Đilas tu. Juče je govorio gospodin Vlahović, ništa ružno i ništa lično, kako mi treba da verujemo, jer je bio ovlašćeni predstavnik za budžet, da će ovih 400, 500, 600 miliona iz Nacionalnog investicionog plana, nisam mogao da pohvatam i nisam stigao da vidim u kom ministarstvu je to sve, biti propraćeni jednim dokumentom u kojem će nam reći u koje će sve projekte da ulažu.
Što nam to niste sada kazali? U čemu je problem? Ja želim da verujem da će to biti razvojni projekti. Ne bi bilo mnogo papira, jer ovde vi imate malo papira. Samo bih zamolio gospodina Cvetkovića da kaže, a računam da će gospodin Đilas to sigurno da uradi, jer će to biti predmet rasprave na Skupštini, kako ćemo da potrošimo 600 miliona evra i dve milijarde za narednu godinu.
Bilo bi jako lepo da je neko ovde nama dao strukturu i stvarni iznos budžetskih rezervi, da vidimo kvalitet budžetskih rezervi i kako su plasirane, kako se one koriste i slično. Znate zašto? To je veoma važno za ekonomsku stabilnost jedne zemlje, da vidimo šta je sa tim deviznim rezervama. Ako to mogu da znaju MMF i Svetska banka, ne znam zašto to ne mogu da znaju poslanici. Uostalom, izražene su sumnje u kvalitet deviznih rezervi.
Pošto sam obećao svojim kolegama iz Poslaničkog kluba da neću uzeti više od pet minuta, a uzeo sam šest i po, rekao bih samo još jednu stvar.
Želim da podsetim javnost da je zahvaljujući politici SPS i njenoj podršci bivšoj manjinskoj vladi omogućeno da i ova socijalna davanja ne budu manja od ovih malih. Mislim na onaj limit od 60% ispod kojeg nismo dozvolili da padnu penzije u Srbiji.
Drugo, želim da ovo uputim gospodinu Ristiću. Mislim da vi u Demokratskoj stranci treba da prestanete da brkate, ili vi lično, jer pretpostavljam da možda to nije politika Demokratske stranke, autonomiju i regionalizaciju. Autonomija postoji u Vojvodini i ona je više stvar nekih istorijskih činjenica i stanja svesti, ako smem tako da kažem, a regionalizacija Srbije, koja je Ustavom projektovana kao jedan društveni proces koji treba da sprovedemo u korist svih građana Srbije, nešto je sasvim drugo.
Autonomiju treba koristiti samo u onoj meri, i to samo za Vojvodinu, jer se, u ovom slučaju, nadam da će Kosovo ostati u Srbiji, a ne kao što misle pomoćnici nekih ministara, pa ćemo raspravljati o meri autonomije za Kosovo, dok sve ostalo treba da bude, gospodo, efikasan proces decentralizacije, vraćanja na lokalnu samoupravu i približavanja vlasti građanima.
Izvinjavam se što nemam više vremena.
Da ponovim jasan stav, da ne bude zabune. Jedini argument za ovaj budžet jeste što vladajuća većina ima 126 ili, možda, 130 poslanika. To je jedino što je u ovom momentu neoborivo i da vas podsetim da će Poslanička grupa SPS, jedinstveno, svih 16 poslanika, glasati protiv ovog budžeta.
Hvala.