Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vjerica Radeta

Vjerica Radeta

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo, pravosuđe u Srbiji nikada nije bilo nezavisno i ja znam da sada nisam otkrila toplu vodu, to je opštepoznata činjenica, kao što je opštepoznato da je uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast bio najizraženiji od 2000. godine, od vremena vladavine DOS-a.
Ne sumnjam da je sadašnja vlada, odnosno ministar Stojković imao dobru nameru sa ovako velikim brojem kandidata za sudije, tužioce i njihove zamenike, međutim ta njegova eventualno dobra namera, s obzirom na ono kako se odvijao ovaj postupak od dana raspisivanja konkursa do dana današnjeg, svakako neće imati pozitivne rezultate.
Opet dolazimo do onoga zbog čega su srpski radikali bili u startu protiv, a to je postojanje i status Visokog saveta pravosuđa. Kaže danas ministar Stojković da je Visoki savet pravosuđa ustavna kategorija, a mi srpski radikali smo tvrdili da to nije ustavna kategorija. Onda je ministar danas objasnio da je Ustavni sud doneo takvu odluku da Visoki savet pravosuđa jeste ustavna kategorija.
Znam da odluke Ustavnog suda moraju da se poštuju i poštujem instituciju Ustavnog suda, ali da poštujem Slobodana Vučetića, to zaista niko ne može da me natera, niti da me ubedi da ima osnova za tako nešto. Tu je došla do izražaja, naravno, partijska pripadnost i to je, nažalost, u pravosuđu Srbije uglavnom bilo prisutno.
Sada se u Visokom savetu pravosuđa desilo nešto mnogo gore, sada nije bila prisutna samo partijska pripadnost, već lični, privatni interesi. Kada se raspravljalo o kandidatima za pravosudne funkcije, ljudi koji su sedeli u Visokom savetu i koji su članovi Visokog saveta pravosuđa kažu da su se vadile cedulje iz malih unutrašnjih džepova, a o kriterijumima niko nije vodio računa i mi zato imamo predloge takve kakve imamo.
Mislim da se Odbor za pravosuđe i upravu ovaj put obrukao prilikom rasprave i odlučivanja o tome koje će kandidate za pravosudne funkcije podržati, a koje neće. O tome ću nešto kasnije da govorim. Licitiranje kakvo je bilo na poslednjoj sednici Visokog saveta zaista ne zaslužuje ni poštovanje, ni priznanje.
Visoki savet pravosuđa je predložio veliki broj lica za ove pravosudne funkcije i negde od 26. novembra, kada smo mi prvi put dobili kao narodni poslanici predloge za ove visoke funkcije, od tog dana do dana današnjeg nikada u istoriji srpskog pravosuđa u medijima nisu bili zastupljeni ti predlozi, predloženi kandidati, rođačke veze, onakve ili ovakve. To je, jednostavno, od kraja novembra do danas poprimilo ozbiljne obrise afere. Mislim da to nije način da se stanje u pravosuđu Srbije popravi. Stanje jeste drastično i dramatično, ali na ovaj način svakako nema šanse da se popravi.
Teško da može da se govori o nekom boljem stanju u pravosuđu dokle god mi u ovom parlamentu ne dobijemo predlog za razrešenje, recimo, Gorana Kljajevića, predlog za razrešenje sudije Danka Lauševića, za čije razrešenje inicijativa postoji već tri godine na svim zakonom predviđenim adresama i od tog dana ništa se nije dešavalo.
I, što je najgore, s obzirom da je povod za inicijativu za njegovo razrešenje od strane SRS-a bila jedna prvostepena presuda na koju je pre skoro tri godine uložena žalba, verovali ili ne, drugostepeni sud još nije video ni taj predmet, ni tu žalbu. Naravno, o razrešenju takvog sudije niko ne razmišlja, a to svakako nije dobro.
Gospodin Vučić je danas govorio o Jovanu Prijiću, o onoj početnoj priči od pre deset ili 15 dana da će Jovan Prijić biti smenjen, međutim i ministar, od koga se prvi put čula takva informacija, posle je počeo da reterira, pa je rekao da to nije njegova nadležnost, i svakako nije. To jeste nadležnost gospodina Jankovića i pretpostavljam da on ima obrazloženje zbog čega je nastavljen mandat gospodinu Prijiću.
Pored onoga što je Aleksandar Vučić govorio za Jovana Prijića, ja ću još samo da dodam da je on aktivno uključen u međunarodnu aferu "Mercedes-Benz" o kojoj srpski radikali govore već dve godine unazad, o sprezi tužilaštva, sudova i te mafije koja je zaista poprimila međunarodni karakter.
Sada ću da kažem nešto vezano za nepostojanje kriterijuma i kod Visokog saveta pravosuđa i kod Odbora za pravosuđe i upravu Skupštine Srbije. Imamo predloge za sudije nekih sudova u Srbiji, gde lica koja se predlažu imaju tri, četiri, pet ili šest godina radnog iskustva, ali zato imamo ljude sa 10, 12 i više godina koji se nisu našli u ovom predlogu.
Mi smo na Odboru vratili, kada su u pitanju beogradski sudovi, Visokom savetu da ponovo taj svoj predlog pregleda i da nam odgovori na konkretna pitanja kakva je razlika između nekoga ko ima četiri godine radnog iskustva, pa sada želimo da ga postavimo za sudiju i nekoga ko ima 10 godina i nema nikakvu mrlju i taj ne može da bude sudija. Koji je kriterijum, nismo dobili odgovor. Umesto toga, dobili smo iste predloge, koji su već bili na sednici Odbora za pravosuđe i upravu, dopunjene sa po jednim ili dva predloga po beogradskim sudovima.
Valjda je Visoki savet pravosuđa mislio da su narodni poslanici maloumni, pa da mogu tako da nas zavaraju i da kažu – mi smo dodali još dva predloga. Nama nije bio cilj ni da se neko doda ni da se neko skine sa te liste, nego da imamo čistu situaciju da bismo kao poslanici znali da objasnimo zbog čega glasamo ili ne glasamo za nekog kandidata. Međutim, Visoki savet pravosuđa pokušava, i nažalost uspeva, da od narodnih poslanika pravi svoj servis, a uticaj DS-a na Visoki savet pravosuđa i dan-danas je više nego očigledan.
Da se vratim na poslednju sednicu Odbora za pravosuđe i upravu. Desila se jedna, zaista ne znam da li da je nazovem tragična ili komična situacija, ali nešto u svakom slučaju nikada viđeno na sednici nekog skupštinskog odbora.
Vladajuća većina nije imala dovoljan broj poslanika na toj sednici da bi mogla da glasa za predloge, odnosno da prođu predlozi Visokog saveta pravosuđa. Onda je za Prvi opštinski sud išlo osam predloga, gde su poslanici vladajuće većine imali samo šest glasova, a preostalih šest poslanika su bili iz dela koji nije glasao za predlog Visokog saveta pravosuđa. I, bez ikakvog obrazloženja, osam kandidata predloženih u Prvi opštinski sud u Beogradu nisu dobili saglasnost Odbora za pravosuđe i upravu.
Kada se došlo do broja devet ušao je još jedan poslanik vladajuće većine i od tog momenta je postojala većina da se izglasaju predlozi Visokog saveta pravosuđa i onda su kandidati pod brojem 9, 10 i 11 dobili pozitivno mišljenje Odbora. Prosto neverovatno. Ko je u stanju sada da objasni narodnim poslanicima i kandidatima za pravosudne funkcije zašto neko ko je pod rednim brojem 3 nije dobio pozitivno mišljenje, a neko pod rednim brojem 10 jeste, a niko nije ulazio u konkretne razloge, osim te činjenice da do broja 9 nije bilo kvoruma koji je činio većinu.
Recimo, kada se govorilo o kandidatima za Drugi opštinski sud u Beogradu desilo se nešto takođe veoma neverovatno. Čitana su imena, takva je bila rasprava na Odboru; pod brojem 1 taj i taj, da sada ne čitam, nema potrebe da govorim o tim imenima, jer zaista ništa ni pozitivno, ni negativno o tim ljudima ne znam da bih sada mogla da ih spominjem i da ih dovodim možda u neprijatnu situaciju. Dakle, ko je za kandidata broj 1 sa imenom i prezimenom; vladajuća većina izglasa do broja 3, 4 i kada smo došli do kandidata pod brojem 5 onda je jedan kolega, koji je takođe iz vladajuće većine, rekao - čekajte, ovo nema smisla, kako podržavamo kandidata koji ima četiri godine radnog iskustva, a imamo ovamo kandidate koji imaju 10 godina radnog iskustva i oni ne mogu da prođu. Slomiše se kola na kandidatu pod rednim brojem 5 za Drugi opštinski sud u Beogradu, takođe neću ime da pročitam, i ta gospođa ne dobije pozitivno mišljenje našeg Odbora za pravosuđe i upravu, jer je odjedanput proradila savest kod kolega iz vladajuće većine.
Pogledam u međuvremenu materijal koji smo dobili uz ove predloge i vidim da gospođa koja nije dobila saglasnost Odbora za pravosuđe i upravu, koja je pod rednim brojem 5, ima četiri godine radnog iskustva, ali je zato gospođa pod brojem 1 dobila saglasnost, a ima 2,2 godine radnog iskustva. Prosto neverovatno neozbiljan pristup rešavanju ovako ozbiljnih problema i mi posle takvog rada na Odboru za pravosuđe i upravu očekujemo da nam se popravi stanje u pravosuđu.
Drage moje kolege, nismo blizu rešavanja ovog velikog problema.
Sada ću malo da govorim konkretno o nekim od predloga. Moj kolega Aleksandar Vučić govorio je da ćemo mi iz SRS glasati protiv predloga da sudija Četvrtog opštinskog suda Željko Šćepanović pređe u Okružni sud u Beogradu. Sve što je rekao Aleksandar Vučić apsolutno je tačno, ali ipak želim da vas podsetim, probajte da se setite, rekla sam pre nekih devet meseci za ovom govornicom da je Željko Šćepanović dobio obećanje da će ići u Okružni sud onog momenta kada donese osuđujuću presudu za Petra Panića i Vojislava Šešelja u slučaju Nikole Barovića.
Kada sam to najavljivala pola kolega sa ove strane naglas se smejalo, toga se dobro sećam. Drage moje kolege, vidite da to nije bilo smešno, da je to bila istina. Kada je Željko Šćepanović, sudija Četvrtog opštinskog suda, naglo na jednom ročištu odlučio da odustane od saslušanja devet svedoka i veštaka i da naprasno donese presudu, evo nam ga danas Visoki savet pravosuđa nudi za Okružni sud u Beogradu. Obećanje Željku Šćepanoviću da će pod tim uslovima doći u Okružni sud u Beogradu dao je Vladan Batić lično. Sada vidite koliki je uticaj bivšeg ministra na Visoki savet pravosuđa.
Imamo Predlog odluke o izboru zamenika javnih tužilaca. Imamo predlog javnih tužilaca koji su bili vojni tužioci i mi iz SRS-a smo na Odboru za pravosuđe i upravu osporili predlog za kandidata Radosava Milivojevića i Nikolu Petkovića. Želim da ovaj parlament upoznam sa razlozima našeg osporavanja. Pukovnik Rade Milivojević, dosadašnji vojni tužilac u Beogradu, predložen je, a pri tom je prećutao činjenicu da je penzionisan kao invalid od strane vojno-lekarske komisije. Ovu činjenicu nije prijavio prilikom podnošenja prijave, a kada je doneta odluka o rasformiranju vojnog pravosuđa pokrenuo je postupak penzionisanja da bi ostvario punu penziju. Dakle, kandidat je prećutao jednu bitnu činjenicu – da ima rešenje o invalidskoj penziji skoro godinu dana. Mi smo iz tog razloga osporili ovaj predlog i zaista verujem da ćete ga i vi u danu za glasanje osporiti, jer je očigledno da ima razloga za to.
Osporili smo i predlog za kandidata potpukovnika Milana Petkovića, koji je bio tužilac u Trećem opštinskom tužilaštvu u Beogradu. Posle oktobarske revolucije 2000. godine, da bi se prikrile njegove zloupotrebe, o kojima se uveliko pričalo, sa tog mesta prebačen je u vojno tužilaštvo. Sada nam ga Visoki savet pravosuđa ponovo vraća, a mi srpski radikali smo protiv tog predloga i očekujem takođe da će i ostale kolege biti protiv tog predloga.
Politička pristrasnost nekih kandidata je više nego očigledna. Konkretno, kod kandidata za sudiju Opštinskog suda u Vrnjačkoj Banji, Gordane Predolac, zatim kandidata za sudiju u Temerinu, Radmile Popović. To su sudije koji suviše na terenu pokazuju političku pristrasnost određenim strankama, konkretno Demokratskoj stranci.
Žao mi je što ministar nije tu da ga pitam, obećao je za ovom govornicom poodavno da će preko Visokog saveta pravosuđa da ispravi nepravdu koju je Batić svojevremeno učinio sudijama koji su zbog striktne primene zakona ostali bez posla. Radi se o sudijama organa za prekršaje. Nažalost, to još uvek nije ispunjeno.
Za Okružni sud u Smederevu predloženi su kandidati Branislavka Branković i Predrag Lukić. Mi smo na Odboru bili protiv ovih kandidata i glasaćemo protiv i u ovom parlamentu u danu za glasanje, a obrazloženje je, između ostalog, i to da je kolegijum Okružnog suda u Smederevu za popunu tri upražnjena sudijska mesta po prethodno pribavljenom mišljenju kolegijuma Opštinskog suda u Smederevu dao svoje mišljenje za tri kandidata, i to iz Opštinskog suda Smederevo Snežanu Todorović, Dragoslavu Krstajić i Tomislava Bojkovića.
Recimo, za Branislavku Branković da je posle par godina sudijskog staža, to je jedan od kandidata koji je predložen od Visokog saveta pravosuđa, bila razrešena te dužnosti, odnosno nije bila reizabrana i da je jedno vreme radila kao stručni saradnik. Naravno, u to doba je valjda postojao opravdan razlog za to, jer mi danas nemamo opravdan razlog zašto se ponovo vraća u Okružni sud u Smederevu.
Takođe, imamo saznanja da je za Branislavku Branković lično intervenisala predsednik opštine Smederevo Jasna Avramović, koja je, inače, lični prijatelj Borisa Tadića i Bogoljuba Karića. Pitala sam gospodina Lazarevića na VSP, jer je informacija da je kod njega intervenisala, da li je zvala gospođa predsednik opštine da interveniše, a gospodin Lazarević je rekao da nije zvala, nego je dolazila, ali ne tim povodom, nego nekim drugim povodima i zbog problema u sudu u Smederevu.
Dakle, u svakom slučaju, mi nećemo glasati za ove predloge i pozivam i vas da ne glasate.
Sada želim, poštovane kolege, da vas upoznam sa nečim što svakako zaslužuje, odnosno trebalo bi da zaslužuje pažnju svih poslanika i svih poslaničkih grupa, a radi se o stanju u pravosuđu u Raškoj oblasti, u Opštinskom sudu u Tutinu. Govorili smo danas o problemu u Novom Pazaru. Govorio je i moj kolega Milan Veselinović, koji je, inače, iz Novog Pazara i rekao je zbog čega ćemo mi srpski radikali podržati kandidata Milana Mladenovića za predsednika Opštinskog suda u Beogradu.
Svakako mislimo da je to opravdano, da su i Novi Pazar i Tutin sredine kojima bi trebalo ovaj parlament i vlast uopšte da posveti malo više pažnje.
Bila sam u Tutinu u poslednjih mesec dana dva puta i mislim da je tamo stanje više nego drastično i tragično.
Odbor za zaštitu ljudskih prava u Tutinu uputio je jedno pismo ministru pravde. Opet mi je žao što ministar nije ovde, mada sam ga pitala na Odboru šta se sa ovim dešava, zašto nije dao nikakav odgovor na ovo pismo. Nije imao ni tada odgovor, nije znao da mi objasni, rekao je da zna da tamo ima problema, ali ne znam zašto ništa još nije preduzeo. Mislim da bi i ministar i mnogi članovi Vlade trebalo da odu u Tutin i da vide na koji način se tamo živi, da vide kako tamo nijedan Srbin ne može da se zaposli i kakva politika se vodi u toj opštini.
Radi javnosti, a i radi vas, drage kolege, pročitaću pismo koje je ministru pravde uputio Odbor za zaštitu ljudskih prava. Očekujem da ćemo već na narednoj sednici Odbora za pravosuđe i upravu, a slušaju i kolege iz Visokog saveta pravosuđa i očekujem da će i oni o ovome da povedu računa i da ćemo u skoroj budućnosti imati adekvatno rešavanje problema u pravosuđu u ovoj srpskoj opštini.
Dakle, pismo glasi ovako: "Poštovani gospodine ministre, ovaj odbor vam se obraća sa čvrstim uverenjem da ćete vi i vaše Ministarstvo preduzeti sve potrebne mere i radnje kako bi se građani opštine Tutin zaštitili od zloupotreba službenog položaja i kako bi se obezbedilo poštovanje zakona od strane predsednika Opštinskog suda u Tutinu. Ovaj odbor je dobio zahtev nekoliko oštećenih kandidata sa konkursa, koji smatraju da je pravi razlog njihovog odbijanja to što pripadaju drugoj naciji i političkoj orijentaciji.
Jedan od niza primera nepoštovanja zakona u postupku konkursa za prijem u radni odnos je i taj što su se dokumenta, podneta u skladu sa konkursom, kandidatima vraćala nepuna 24 časa po isteku konkursa, a zna se da je zakonski rok za vraćanje istih tri dana po isteku konkursa, u slučaju da je neko od kandidata svoju prijavu na konkurs poslao poštom.
Pošto su se u zadnje tri godine u pomenutom sudu primali isključivo radnici islamske veroispovesti, smatramo da je to samo još jedan dokaz više koji nam jasno govori da je predsednik suda u radni odnos primao po nacionalnom i političkom ključu, diskriminišući pripadnike druge nacije i političke orijentacije.
U radu ovog predsednika bilo je i poništavanja konkursa na kojima je jasno bilo utvrđeno da se na traženo radno mesto može primiti samo jedan kandidat koji jedino i ispunjava uslove, i to kandidat srpske nacionalnosti. Razlog za odbijanja prijema u radni odnos, po rečima predsednika Opštinskog suda u Tutinu – zato što nije postojala potreba za tim radnim mestom. Nije nam jasno zašto je onda pomenuti gospodin uopšte raspisivao konkurs, kada nije imao potrebu za tim radnikom, tj. da li je razlog poništenja konkursa to što nije hteo da primi radnika pravoslavne ispovesti i drugačije političke orijentacije.
Pošto je bilo situacija da se pomenuti predsednik Opštinskog suda nije oglašavao, niti je reagovao na bilo koji način, čak i onda kada je prisustvovao sednicama Skupštine opštine, kada je jedan gospodin javno pozivao pripadnike većine koja je bila prisutna na pomenutoj javnoj sednici da se pobiju svi Srbi, jer su svi četnici i da se proteruju sa teritorije opštine Tutin, za šta postoje i svedoci u liku petorice članova ovog odbora, a i zbog gore navedenih propusta, mišljenja smo da je u Tutinu odavno zrela situacija da se konačno od vašeg Ministarstva odredi jedna nezavisna komisija koju je nemoguće korumpirati, a koja bi ispitala sve ove navode i još mnogo više, i koja bi, postupajući po zakonima ove države, konačno sankcionisala ovako neodgovorno ponašanje pojedinaca u opštinskom pravosuđu u Tutinu.
Nadajući se da ćete, uvaženi gospodine ministre, pravilno shvatiti ovaj naš zahtev, koji je ujedno i apel, verujemo da ćete pod hitno preduzeti sve potrebne mere i radnje kako bi se zadovoljila pravda i zakon Republike Srbije, a počinioci sankcionisali".
Dakle, ovo pismo Odbora za zaštitu ljudskih prava u Raškoj oblasti, u Tutinu, zaista je, bar što se tiče nas u Srpskoj radikalnoj stranci, veoma alarmantno. Očekujemo i pozivamo i ministra Stojkovića i v.d. predsednika Vrhovnog suda Srbije i republičkog javnog tužioca, sve nadležne organe i Odbor za pravosuđe i upravu Skupštine Srbije, da odemo u Opštinski sud u Tutin i da tamo održimo naše sednice, da pokažemo građanima Tutina da je Tutin u Raškoj oblasti, u Srbiji i da diskriminacija kakva je navedena u ovom pismu ne sme više da se dešava, a pogotovo ne sme da bude potpomognuta od strane nadležnih organa koji svojim nečinjenjem to potpomažu.
Zaista je neprihvatljivo da ministar od januara 2004. godine do dana današnjeg ne odgovori na ovo pismo.
Dakle, kolege poslanici, pored ovog apela, pozivam vas da u danu za glasanje glasate protiv kandidata za sudije i tužioce koje sam u svojoj raspravi ovde posebno naglasila, jer je to način da koliko-toliko popravimo stanje u pravosuđu, a pozivam vas, gospodo iz Visokog saveta pravosuđa, da, pored toga što nam predlažete nove kandidate za ove funkcije, malo porazmislite i da vidite kada ćete početi da nam predlažete razrešenja, naravno onih koji to zaslužuju, onih koji uništavaju srpsko pravosuđe. Vi vrlo dobro znate koji su to.
Navela sam vam Danka Lauševića i Gorana Kljajevića. To je valjda opštepoznata činjenica u Srbiji. Dok i na taj način ne počnemo da raspravljamo i vodimo računa o pravosuđu, teško da ćemo doći u bolju situaciju.
Nadam se da je i vama, kao i nama, stalo da se konačno stanje u pravosuđu u Srbiji dovede bar na neki normalan nivo.
Dame i gospodo, radi javnosti Srbije, radi poslanika koji su u raspravi ovu rezoluciju nazivali izgužvanim letkom, običnim papirom, papirom bez teme i ne znam kakvim sve pogrdnim nazivima, radi dela ovog parlamenta tzv. legalista, koji su se kukavički izvukli iz ove rasprave, da ne bi građanima Srbije rekli da li oni žele ili ne žele da pomažu naše građana zatočene u Hagu, kratko ću da vas podsetim da je tzv. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju jedna nelegalna i nelegitimna tvorevina, nastao na osnovu Rezolucije Saveta bezbednosti 808, od 20. februara 1993. godine, što je potvrđeno, takođe, Rezolucijom Saveta bezbednosti 827, od 25. maja 1993. godine, a sve to suprotno Glavi VII, članovima 39. do 51. Povelje UN.
Ovo vam je, drage moje kolege, nepodeljeno mišljenje stručne, pravničke svetske javnosti. To je ono o čemu štampa i mediji u Srbiji ne izveštavaju, a takvi izveštaji su prisutni u međunarodnim medijima. Skoro je i 18 advokata zemlje Holandije, koja je domaćin Haškog tribunala, poslalo jedno protesno pismo UN, upozoravajući ih kako je taj Haški tribunal nelegitimna i nelegalna tvorevina. Taj tzv. Međunarodni krivični sud, dame i gospodo, jeste mesto gde se na najgrublji mogući način krše osnovna ljudska prava. Mi srpski radikali uvek govorimo o kršenju ljudskih prava našeg predsednika dr Vojislava Šešelja. Podsetiću vas da je gospodin Šešelj dva puta od 1993. godine tražio holandsku vizu da ode u Hag, da tamo kaže šta ima da kaže o Srbiji, o srpskim nacionalnim interesima koje će tamo da brani i da odbrani, naravno. Nije dobio vizu.
Drugi put je obrazloženje bilo da bi njegovo prisustvo ugrozilo bezbednost holandske kraljice, pa se sada baš nešto brinem kako li je holandskoj kraljici već dve godine, otkad je Vojislav Šešelj u Hagu. Nikome ne pada na pamet da počne konačno suđenje, da mu se pusti prilika da kaže i da odbrani nacionalne interese Srbije, zbog čega je dobrovoljno i otišao u Hag.
Dakle, Vojislav Šešelj je dobrovoljno, odmah kada je beogradska optužnica potpisana od strane Karle del Ponte protiv Vojislava Šešelja, svojim novcem kupio kartu, dobrovoljno otišao u Hag, zato što je to obećao građanima Srbije. Kada je odlazio, rekao je da bi za Srbiju bilo najbolje da on bude poslednji Srbin koji će otići u Hag i pozvao sve protiv kojih je već bila podignuta optužnica ili one protiv kojih će biti podignuta optužnica da niko više posle njega ne ode u Hag. To je stav SRS kada je u pitanju Haški tribunal.
U raspravi oko ove rezolucije čule su se zaista najstrašnije izjave, ne samo u ovoj sali, nego i u medijima, između ova dva dela sednice sa ovim dnevnim redom. Žal za 6. oktobrom je svakodnevno bio više nego prisutan. Čula sam jednog funkcionera DS, kada je skoro u jednoj TV emisiji rekao da je 5. oktobra bilo nezamislivo da će pet godina kasnije u Skupštini Srbije neki ljudi da govore šta god hoće i da će pet godina kasnije Skupštinom da šetaju poslanici poput Vučelića, Tome Nikolića i Aleksandra Vučića. To govore oni koji su politički primitivci, oni koji govore govorom mržnje, a koji sve to pokušavaju da nametnu onome ko na sasvim drugi način politički razmišlja i govori.
Dame i gospodo, 5. oktobra nikada više neće biti. Vi koji žalite za tim 6. oktobrom, šansu ste propustili. To je bilo prvi put, zadnji put i nikada više. Hoću da vas podsetim da niko od vas, koji neće glasati za ovu rezoluciju, nije govorio o kršenju ljudskih prava u Hagu.
Niste govorili ni u ono vreme kada je gospodinu Vojislavu Šešelju osam meseci bilo zabranjeno da kontaktira sa članovima svoje porodice, sa članovima stranke, sa svojim prijateljima. Niste reagovali ni sada, kada ste iz saopštenja SRS, pretpostavljam, saznali da je Vojislav Šešelj premešten u drugu pritvorsku jedinicu, koja čak ne pripada UN, nego je iznajmljena od holandskih vlasti.
Niste govorili ni o tome kako ste kidnapovali Slobodana Miloševića i kako ste progonom njegove porodice pokušali da onemogućite njegovu briljantnu odbranu pred Haškim tribunalom.
Dame i gospodo, još ću samo kratko da vas podsetim, pretpostavljam da su sve poslaničke grupe dobile jedno pismo, jer je naslovljeno na sve poslaničke grupe, od jednog gospodina koji kaže da nam piše u ime dela nesrba privrženih istini, pravdi i Srbiji. Trebalo je da pročitate, ako već niste, imate u poslaničkim grupama, pa da vidite kakvo mišljenje o ovoj rezoluciji imaju građani Srbije.
Danas je za ovom govornicom pokušano, koleginica Ljiljana Nestorović...
Meni ne smeta, neka gunđaju. Koleginica Ljiljana Nestorović je pokušala da obmane javnost kada je rekla da je gospodin Vuk Obradović kažnjen zbog navodno učinjenog krivičnog dela zlostave u službi i bludnih radnji.
Mi smo u poslaničkom klubu u međuvremenu dobili jedan faks u kome stoji da to nije tačno, da je istina da je doneta samo prvostepena presuda, dakle, koja se odnosi samo na uvredu i da ona nije pravosnažna. Pravnici znaju da o nepravosnažnim presudama ne može da se govori.
Dame i gospodo, neću vas pozivati da usvajate ovu rezoluciju. Prepuštam to vašoj savesti, ali želim da vas upozorim da najmanje što možete da učinite jeste da glasate za ovu rezoluciju da biste bar malo oprali svoju savest, i pred Bogom i pred narodom.
Dame i gospodo poslanici, sve kolege koje su govorile u načelnoj raspravi o Predlogu porodičnog zakona svoje diskusije su usmeravale ka borbi ili pokušajima borbe protiv nasilja u porodici, nad ženama i nad decom pre svega.
U svim diskusijama je provejavalo da SRS, s obzirom da mi nećemo glasati za ovaj zakon, ne želi da se suprotstavi nasilju u porodici. To nije tačno. Mi samo imamo drugačiji koncepcijski pristup, a o tome su govorile kolege u načelnoj raspravi. Mi svakako mislimo da treba da se zaštite i žene i deca, ali to mora da se uradi na drugi način. Takođe, mislimo da treba da se zaštiti porodica.
Ono što ovaj zakon predviđa jeste, nažalost, razbijanje tradicionalne srpske porodice, ma šta ko mislio o tome. Član 1. ovog predloga zakona objašnjava sve ono što smo govorili u načelnoj raspravi i što ćemo govoriti, verovatno, po amandmanima.
Predlagač kaže da se ovim zakonom uređuju: brak i odnosi u braku, odnosi u vanbračnoj zajednici, odnosi deteta i roditelja, usvojenje, hraniteljstvo, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi u porodici, zaštita od nasilja u porodici, postupci u vezi sa porodičnim odnosima i lično ime. Sve se ovo dešava u porodici, ali vi niste napisali da se ovim zakonom uređuje i porodica.
Upravo je amandman koji sam u ime poslaničke grupe SRS podnela na ovaj član 1. takav da mi na prvo mesto stavljamo porodicu. Ovim zakonom uređuje se porodica, pa onda sve ovo što je nabrojano u članu 1. Predloga zakona. To zaista sve jeste u porodici. Ne vidim čemu strah da kažemo da hoćemo da zaštitimo porodicu, da hoćemo ovim zakonom da uredimo odnose u porodici.
Verujte, meni obrazloženje koje je Vlada dala za odbijanje ovog amandmana niti je uverljivo, niti pravnički potkovano, jer Vlada kaže da se "amandman ne može prihvatiti iz razloga što je praksa Evropskog suda pravde da se rukovodi tekstom Konvencije o ljudskim pravima dajući široko tumačenje porodice u zavisnosti od svakog konkretnog slučaja, ne definišući porodicu kao celinu. Pri tome, koncept Predloga porodičnog zakona ima u vidu zaštitu porodičnog života, pri čemu porodica kao celina ne ostvaruje prava, već prava ostvaruju članovi porodice".
Mi srpski radikali mislimo da porodica mora da funkcioniše kao celina. Naravno, naše zalaganje za očuvanje porodice je zalaganje za očuvanje zdrave porodice.
Ne mislimo mi, naravno, ako neko doživljava maltretiranja u porodici da po svaku cenu treba da opstane takva porodica i da to lice koje trpi bilo koju vrstu nasilja treba po svaku cenu da ostane u porodici. Naravno da ne, ali moramo da stvaramo uslove za očuvanje zdrave tradicionalne srpske porodice. To nam je jedino ostalo u šta nam se nisu umešali, to nam je jedino ostalo što još pokušavaju da nam razbiju i onda više nemamo u šta da se uzdamo i nemamo više na šta da računamo.
Zato vam predlažem da usvojite ovaj amandman na član 1, da već u startu u prvom članu ovog zakona kažemo da mislimo o porodici, da želimo da uređujemo porodicu, a kroz sledeće amandmane govorićemo pojedinačno, da se shvati koji je to koncepcijski prilaz SRS u očuvanju porodice, u borbi protiv nasilja u porodici. Osnov je jačanje materijalnog osnova porodice. To je ono o čemu država treba da vodi računa, a onda će se i svi ostali problemi lakše prevazilaziti.
Dame i gospodo, kada govorimo o ovom amandmanu moram kratko da se vratim na onu diskusiju u načelu, koja je vođena ovde o Predlogu porodičnog zakona, a uzgred budi rečeno, prema mišljenju srpskih radikala on treba da se zove – zakon o porodici. Dakle, nekoliko puta se čulo ovde, od poslanika koji će podržati ovaj predlog zakona, da mi sada imamo na snazi Zakon koji je star gotovo četvrt veka. Pitam vas - da li je to jedina mana tog zakona, to što je star četvrt veka?
Pa, valjda i vi koji ćete glasati za ovaj zakon, kao što ste za sve zakone koje ste doneli, imate želju i ambiciju da donosite zakone koji će dugo biti primenjivani. Znate, to govori o kvalitetu tog zakona u odnosu na ovaj zakon. Vi donosite zakone koji su bukvalno za jednokratnu upotrebu. Zakon traje koliko i skupštinska većina. To su loši zakoni, za koje će naredna skupštinska većina odmah imati varijantu novog zakona, jer ovo što vi usvojite neće biti dobro za tu sledeću skupštinsku većinu.
Dobar zakon je onaj zakon koji dugo traje. Zato nisam shvatila, nisam govorila u načelnoj raspravi, ali je o tome govorio kolega Miroslav Nedeljković, kakvo je to zlo što mi imamo zakon koji je star četvrt veka. Istina, taj zakon je u terminološkom smislu prevaziđen i mogao je izmenama i dopunama da se uvede u red. Ali, dobro, pristupili ste izradi novog zakona, nemamo ništa protiv, ali onda dajte da mi ovde u parlamentu ispravimo ono što je propustila Vlada.
Videćete, i ovaj amandman a i ostali amandmani koje je SRS podnela podneti su sa iskrenom namerom da ovaj zakon bude takav da može da se primenjuje i da dugo traje. I ovaj zakon ćete vrlo brzo menjati, odnosno bićete vrlo brzo u situaciji da se uverite u ono što mi danas govorimo, i ovih dana, kao što ste se za svaki zakon uverili. Tvrdimo vam da je zakon neprimenjiv, da otvara vrata mnogim zloupotrebama. Nažalost, sve će to biti vrlo brzo, čim zakon počne da se primenjuje, istina.
Da bi ovaj zakon zaista imao pravni sadržaj, mi smo predložili ovaj amandman na član 3, odnosno kolega Petar Jojić u ime poslaničke grupe SRS. Pored ovoga što ste vi rekli, ili što je Vlada rekla: da je brak zakonom uređena zajednica života žene i muškarca (što je u redu); da se brak može sklopiti samo na osnovu slobodnog pristanka budućih supružnika (takođe je u redu); da su supružnici ravnopravni (takođe je u redu), nije jasno zašto niste prihvatili ovaj amandman koji ispred svega ovoga kaže jednim stavom - pravni odnosi u braku uređuju se zakonom.
Zašto se plašimo da ovo bude inkorporirano u ovaj zakon? Zaista je suština da želimo da naglasimo pravni osnov braka. Znači, koncepcijski ne diramo u ono što je Vlada zamislila i u ono što vi mislite, vi koji ćete izglasati ovaj zakon.
Ne vidim ni u obrazloženju Vlade, a ne verujem ni da bilo ko od vas ovde može nekim argumentom da se suprotstavi ovakvom amandmanu.
Dakle, član 3. ostaje takav kakav jeste, ali se kaže da se pravni odnosi u braku uređuju zakonom. Ništa normalnije, ništa prirodnije. Jednostavno hoćemo da to sadržinski bude jače, čvršće, da zakon ima nekakvu veću snagu. Svaki zakon ima snagu, pogotovo ako se primenjuje jednako za svakog i bez zloupotreba. Plašim se da sa ovim zakonom to neće biti moguće.
Poštovane kolege, evo još jednog amandmana, na koji, ubeđena sam, nijedan pravnik u državi Srbiji ne bi mogao staviti primedbu.
U članu 4. Predloga zakona, u prvom stavu, kaže se: "Vanbračna zajednica je trajnija zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji". Dakle, nigde ne postoji, ni u ovom predlogu zakona ni inače, pravni osnov za zasnivanje i postojanje takve vanbračne zajednice. Šta to znači? Ako nema pravnog osnova, kakva je to faktička zajednica? Ne vidim zašto je problem da se prihvati ovaj amandman i da se kaže: "Vanbračna zajednica je trajnija faktička zajednica života žene i muškarca, između kojih nema bračnih smetnji" i da su to vanbračni partneri.
Obrazloženje koje je dala Vlada, zbog čega odbija amandman kolege Milovana Radovanovića, kaže – amandman se ne može prihvatiti iz razloga što se odredbom člana 4. Predloga porodičnog zakona definiše zajednica života žene i muškarca kojoj se pod određenim uslovima priznaju porodično-pravna dejstva, pa je dodatak "faktička" suvišan.
Priznali mi ili ne porodično-pravna dejstva, ovo nije pravna zajednica, nego je faktička zajednica. U nastavku ovog zakona govori se o pravima u bračnoj zajednici, vanbračnoj zajednici, to je neka druga tema, ali samo definisanje zajednice muškarca i žene, ako nisu u braku, a za brak postoji pravni osnov, onda su u faktičkoj zajednici.
Interesantno je da nam je ministar objašnjavao, kada je govorio o Predlogu ovog zakona i o vanbračnoj zajednici, da dužina trajanja vanbračne zajednice nije bitna, već je bitna namera. Ministra normalno nema, ali bih volela kada bi mi neko objasnio ko je taj ko će utvrditi nameru. Na koji način će se utvrditi namera? Postoji li veća namera od one kada se dvoje ljudi dogovore da zaključe brak? Brak zaključuju sigurno svi sa namerom da to bude trajna zajednica. U međuvremenu se nešto desi, brak se raspadne, znači, namera je apsolutno postojala, namera je pokazana zaključivanjem braka.
Ministar kaže – u vanbračnoj zajednici se utvrđuje namera. To je nešto što neće biti moguće utvrditi, niko živ ne može da dokaže da li dvoje ljudi ne mogu da plaćaju odvojeno stanove, pa onda žive zajedno, da li žive zajedno zato što zaista imaju nameru da formiraju vanbračnu zajednicu, sa decom i sa svim onim karakteristikama faktičke bračne zajednice. To je nešto što je nedokazivo.
Dakle, mi srpski radikali mislimo da zakonom treba forsirati bračne zajednice. Pri tome, nemamo ništa protiv da dvoje ljudi različitog pola odluči da živi u vanbračnoj zajednici, ali samo tražimo da u zakonu to bude tretirano kao faktička zajednica, jer to, ponavljam, jeste faktička zajednica, zato što nema pravnog osnova i nije zasnovana na osnovu neke odredbe zakona.
Dame i gospodo, kada je ministar Lalović ovde govorio o Predlogu ovog zakona, za koji bih ja volela da se zove zakon o porodici, a ne porodični zakon, na dobacivanja poslanika iz klupe, rekao je: "Znam da vam je krivo, ali biće usvojen", mislio je na ovaj predlog zakona. To je bila vrlo neumesna primedba ministra Lalovića. Zašto je sada spominjem? To što vi znate da će ovaj zakon biti usvojen ne daje vam za pravo da predlažete neka za naše društvo potpuno neprihvatljiva i nenormalna rešenja.
Član 21. govori o nečemu što je neprirodno, nenormalno. To je jedino prihvatljivo i viđeno u ovim latinoameričkim serijama kojima se pune glave gledalaca svih televizija u Srbiji. U Srbiji je, prihvatili vi to ili ne, zaključivanje braka između tazbinskih srodnika nešto što je nenormalno, neprirodno. Moram da objasnim, radi javnosti, da se opet ne stekne utisak, kao što sam jutros rekla, što sve vreme pokušavate da kažete, kako smo mi srpski radikali protiv ovog zakona, a on toliko dobrog donosi Srbiji.
Član 21. kaže da brak ne mogu sklopiti (a ja bih rekla – zaključiti) tazbinski srodnici u prvom stepenu prave linije, a to su svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka, maćeha i pastorak. Onda kažete da sud može, iz opravdanih razloga, dozvoliti zaključivanje ovakvog braka. Prvo, ne vidim opravdan razlog za takav brak i niko u SRS ne vidi opravdan razlog za zaključivanje takvog braka. Dakle, to je nešto nenormalno, neprirodno, čak lekari znaju kakve posledice mogu takvi brakovi da imaju kod eventualnog rađanja dece itd.
Nismo amandmanom predložili da se briše ceo član, jer je očigledno da ste vi naumili da modernizujete Srbiju, jer sve vreme se priča kako je ovo mnogo moderan zakon. Ministar kaže: "Sve što je bilo moderno u poslednjih 25 godina, ugrađeno je u ovaj zakon". Ministre, niste morali ovoliko da nas modernizujete, da predviđate brakove između svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i pastorke, maćehe i pastorka. Tolika moda je stvarno previše.
Amandmanom je kolega Nedeljković tražio da sud ovakvu odluku, iz tih, navodno, opravdanih razloga, može doneti po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva. Vi kažete zašto ne prihvatate amandman: "Amandman se ne može prihvatiti iz razloga što su tazbinski srodnici, po pravilu, potpuno poslovno sposobna lica, pa nema potrebe za posebnom zaštitom njihovog interesa od strane organa starateljstva".
Čak i ako su poslovno sposobna, ova lica su, u najmanju ruku, nemoralna. Ako svekar i snaha traže da zaključe brak, šta god da im je krajnja namera... Neko je ovde spominjao penziju kao jedan od ciljeva zaključivanja takvog braka; pa i to je nečasno, nemoralno, da se pravi takvo skrnavljenje svetinje porodice, svetinje braka, zato što će neko, bože, ostvariti pravo na penziju.
Jednostavno, to je neprihvatljivo i što više odmiče rasprava o ovom amandmanu sve sam bliže razmišljanju da je trebalo potpuno brisati ovaj član, jer, definitivno, koliko god razmišljala, ne mogu da nađem nijedan opravdan razlog za zaključivanje braka u tazbinskom srodstvu.
Šta bi moglo da bude, eventualno, opravdanje? Da se desi da, recimo, što je opet neprirodno i nenormalno, svekar siluje snahu, pa da snaha bude trudna. I tu je opet pitanje da li na drugi način da se reguliše, da se ozakoni i prizna to dete.
Ali, u svakom slučaju, vi pokušavate da neprirodne, nenormalne situacije ugradite u zakon. Mi srpski radikali to ne prihvatamo. Šta god vi mislili o nama kao tradicionalnoj stranci, vi kažete i konzervativnoj, prihvatamo i to, ali brakove u tazbinskom srodstvu ne prihvatamo.
Dame i gospodo, kolega Mileta Poskurica podneo je amandman na član 35. Radi se o zakonskim razlozima ništavosti braka, i u članu 35. i iznad člana 35. kao razlog za ništavost je predviđeno srodstvo. Kaže se da je "brak ništav ako su ga međusobno sklopili krvni, adoptivni ili tazbinski srodnici između kojih nije dozvoljeno sklapanje braka. Brak između tazbinskih srodnika iz stava 1. ovog člana ne mora se poništiti ako postoje opravdani razlozi".
Predlog je da se drugi stav promeni i da glasi: "Brak između tazbinskih srodnika iz stava 1. ovog člana neće se poništiti ako se ispune uslovi iz člana 21. stav 2. ovog zakona". U obrazloženju ovog amandmana, u samo jednoj rečenici rečeno je: "Preciziranje je neophodno da bi se umanjila mogućnost zloupotrebe ovog prava".
Zašto smo to tako rekli? Zato što je ovo vezano i za član 21, o kome smo ovde poprilično govorili. Zaključivanje braka između tazbinskih srodnika ne može da se tretira kao pravo. To jeste zloupotreba prava, jer ne postoji (to sam već govorila) nijedan pravni osnov, osim što ćete ga vi ugraditi u ovaj zakon, za zaključivanje tih nenormalnih brakova.
U obrazloženju Vlade zašto se ne prihvata ovaj amandman kaže se - amandman se ne može prihvatiti iz razloga što predložena izmena ne doprinosi preciznijem definisanju pravnog standarda "opravdani razlozi", s obzirom na to da se pozivanje odnosi na odredbu koja ne sadrži bliže određenje tog pojma. Ovo obrazloženje jednostavno nije tačno.
Inače, kada se govori o ništavosti braka, problematičan je ceo ovaj deo zakona koji govori o tome. Ovo što je rekla koleginica Leila je vrlo smišljeno. Odnosi se i na ovaj član, i nemojte sada da nam govorite da je to nešto prepisano iz onog zakona koji je sada na snazi, jer ako predlažete nov zakon i mi usvajamo nov zakon, onda dajte da usvojimo i nešto potpuno novo.
Ako se u zakonu precizira pod kojim uslovima se zaključuje brak, onda je mala verovatnoća da se može desiti da se zaključi brak koji je u članu 35. predviđen kao ništav brak.
Onda je pitanje odgovornosti onoga ko zaključuje brak, sada mislim na službeno lice, a ne na lica koja međusobno zaključuju brak, kako može da se desi da se zaključi brak, ako je tražio određenu dokumentaciju, koji kasnije postaje ništav iz ovih razloga. To je deo koji je trebalo ozbiljnije regulisati ovim zakonom.
Ovde ste predvideli niz razloga za ništavost braka, ali to opet otvara mogućnost zloupotreba kod zaključivanja braka. Ako dva lica koja hoće da zaključe brak donesu službenom licu odgovarajuću dokumentaciju koja se traži na osnovu zakona, onda valjda ne postoji mogućnost da se zaključi brak koji po tom osnovu postaje ništav. Brak može biti ništav ako se u međuvremenu sazna činjenica koja je mogla da se prikrije u trenutku zaključivanja braka, ali ovo što je predviđeno u članu 35. nije moglo da se prikrije prilikom zaključivanja braka.
Dakle, predlažemo da se ovaj amandman prihvati, zato što on jeste nešto što precizira, iako Vlada kaže da ne precizira ovu, predlogom predviđenu, situaciju. Mi tvrdimo da precizira i predlažemo da se ovaj amandman prihvati, iako je, opet moram da naglasim, uopšte postojanje mogućnosti zaključivanja brakova između tazbinskih srodnika nešto što je za SRS neprihvatljivo. Nikada ne može predstavljati neko pravo, čak i ako ga vi ovde predvidite i usvojite kao pravo, nego će samo biti izvor zloupotrebe prava, jer se takvi brakovi i zaključuju samo da bi se zloupotrebilo pravo.
Dakle, molim kolege narodne poslanike, odnosno predlažem da razmisle, da ovaj amandman usvoje, a pre toga naravno da se usvoji amandman na član 21. ovoga zakona.
Kolege poslanici, verujem da ćete, kada se bude glasalo o ovom zakonu, glasati za amandman kolege Milovana Radovanovića, jer ovim amandmanom dajemo težinu članu 65. Predloga zakona, u smislu da prihvatanjem ovog amandmana onda zaista ima smisla ono što je predviđeno u članu 65. Ne radi se samo, kao što je to Vlada predložila, o deklarativnom tekstu, koji, u principu, nikoga ne obavezuje. Ako bi bio  prihvaćen naš amandman, onda bi bio postignut pravi smisao onoga što se htelo članom 65.
Samo da podsetim, član 65. govori o mišljenju deteta prilikom razvoda. U stavu 1. predloženog zakona stoji da dete koje je sposobno da formira svoje mišljenje ima pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja. Mi srpski radikali smo apsolutno saglasni sa ovakim stavom, ali zato ne možemo da prihvatimo ono što je napisano u stavu 6. ovog istog člana, što negira ovo što je predviđeno stavom 1. člana 65.
U stavu 6. kažete: "Sud i organ uprave utvrđuju mišljenje deteta u neformalnom razgovoru koji se obavlja na prikladnom mestu, u saradnji sa školskim psihologom odnosno organom starateljstva, porodičnim savetovalištem ili drugom ustanovom specijalizovanom za posredovanje u porodičnim odnosima, a u prisustvu lica koje dete samo izabere".
Prema mišljenju naše poslaničke grupe ove reči "u prisustvu lica koje dete samo izabere" ne mogu da stoje, odnosno umesto toga bi moglo da se kaže: "bez prisustva roditelja". Šta ovo znači, u suštini? Ako ostavimo da se dete izjašnjava o tome kojem roditelju će pripasti prilikom razvoda, ali to mora da kaže u prisustvu lica koje je samo izabralo, to automatski znači da se dete opredeljuje za onog roditelja koji je bliži sa licem koje je dete samo izabralo. Ako se dete opredeli za ujaka, sigurno je da će tražiti da pripadne majci, a ako se opredeli za strica, onda će sigurno pripasti ocu.
Ako hoćemo da isključimo pristrasnost, da dete bez ikakvog straha može da kaže sa kim želi da ostane posle razvoda roditelja, onda to mora da kaže pred svim ovim stručnim licima koja jesu ovde navedena, ali bez prisustva ijednog roditelja i bez prisustva tog lica koje je na bilo koji način blisko jednom od roditelja.
Jedino na taj način omogućavamo da dete kaže s kim zaista želi da ostane da živi. Ako ne biste prihvatili ovaj naš amandman, onda vam je valjda svima jasno da tu nema slobode deteta, jer sigurno da dete od 10 ili 11 godina neće da kaže - više volim da živim sa mamom, ako je pored njega stric koji je tatin brat. Jednostavno, to ne može da se očekuje od tako malog stvorenja.
Vlada u obrazloženju kaže da ne prihvata ovaj amandman, s obzirom na to da je prihvaćen amandman narodnih poslanika Ljiljane Nestorović i Meha Omerovića na isti član Predloga zakona.
Ne znam da li ste pročitali ovo obrazloženje i amandman kolega Ljiljane Nestorović i Meha Omerovića. On nema blage veze sa onim što smo mi predložili.
Šta ovo dvoje kolega kažu? Da se u stavu 6. brišu reči "u neformalnom razgovoru koji se obavlja na prikladnom mestu". To nema nikakve veze sa onim što smo mi predložili. U redu, neka se briše to da se mišljenje daje u neformalnom razgovoru koji se obavlja na prikladnom mestu, ali to zaista nema nikakve veze sa ovim što smo mi rekli – da to mišljenje dete daje bez prisustva roditelja, odnosno lica bliskog jednom roditelju.
Očigledno je da onaj ko je pisao obrazloženje Vlade misli da se mi narodni poslanici ovde igramo, da ne čitamo predloge zakona, mišljenje Vlade.
Zaista sam bila zgranuta kad sam videla obrazloženje Vlade zašto nije prihvaćen amandman Milovana Radovanovića – zato što su Meho Omerović i Ljiljana Nestorović podneli amandman na isti član, ali na potpuno drugi deo priče, koji nema veze sa ovim našim amandmanom.
Zaista vas molim, pretpostavljam da ste vi, gospođo, stručno obrađivali ovaj deo (obraća se gospođi iz stručne službe), da vodite računa i da uvažavate da mi ovde ozbiljno radimo i ozbiljno razmišljamo.
Dame i gospodo, član 96. Predloga zakona govori kad nije potrebna saglasnost roditelja za usvojenje deteta. Predlagač je predvideo da je to u slučaju ako je roditelj potpuno lišen roditeljskog prava; ako je roditelj lišen prava da odlučuje o pitanjima koja bitno utiču na život deteta; ako je roditelj potpuno lišen poslovne sposobnosti. Mi iz SRS predlažemo da se doda još jedna tačka i da to bude u slučaju ako je roditelj očigledno napustio dete, a njegovo mesto boravišta se ne zna duže od šest meseci.
Zaista, ne postoji nijedan opravdan razlog, kojim biste me ubedili da ovo nije potpuno smislen i pravno valjan amandman.
Uostalom, u obrazloženju kolega Krasić je napisao – s obzirom da roditelj koji napusti dete, a ne zna mu se prebivalište, ne obavlja roditeljske dužnosti, zbog toga nije potrebna njegova saglasnost za usvojenje. To je nešto što je potpuno normalno i, mislim, prihvatljivo.
Vrlo sam iznenađena da Vlada nije prihvatila ovaj amandman. Još uvek očekujem da će ministar da ga prihvati, ili bar vi, kolege, u danu za glasanje, jer ovo što smo mi napisali govori u prilog tvrdnji da mi zaista ozbiljno pristupamo rešavanju ovih problema. Ne vidimo zašto bi neko dete ostalo bez usvojitelja zato što ima neodgovornog roditelja koji je nestao negde, ne zna se za njegovu adresu više od šest meseci.
Nažalost, znate da takvih situacija u životu ima, a nadam se da prihvatate činjenicu da je detetu svakako bolje da bude kod neke nove porodice koja je spremna da ga usvoji, nego da bude u nekakvim ustanovama, kakve god da su.
Nažalost, naše i nisu adekvatne za normalno opstajanje te dece koja nemaju roditelje, koja se nalaze u tim ustanovama, ali bez obzira o kakvim ustanovama da se radi, svakako da je prihvatljivije i bolje za dete da bude u krugu porodice.
Zato mi je neshvatljivo da opet kroz sve diskusije ovih poslanika koji će glasati za ovaj predlog stalno provejava kako su, eto, jedino srpski radikali protiv ovog zakona. Kako vi tumačite, ako smo protiv zakona, onda smo i protiv prava deteta i ne vodimo računa o deci. To jednostavno nije tačno.
Naprotiv, i ovim amandmanom pokazujemo da mi ovo doživljavamo mnogo ozbiljnije nego vi i da svestranije sagledavamo i ovaj problem. Zato smo predložili da se dozvoli usvojenje deteta bez saglasnosti roditelja ako se za tog roditelja ne zna duže od šest meseci, jer to naravno podrazumeva odmah da se radi o neodgovornom roditelju, koji grubo krši svoja roditeljska prava i ne postoji nikakav razlog da se sada čeka da se takav roditelj pronađe ili pojavi.
U obrazloženju zašto ne prihvata amandman SRS Vlada kaže: "Amandman se ne može prihvatiti iz razloga što predloženo rešenje nije u skladu sa članom 9. Konvencije UN o pravima deteta. Naime, ako nema saglasnosti roditelja za usvojenje, mora postojati sudska odluka o lišenju roditeljskog prava zbog napuštanja deteta, odnosno grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti."
Naš amandman, ministre, i kolege, nije u suprotnosti sa ovim članom 9. Konvencije UN o pravima deteta. Mi samo hoćemo da ovaj postupak ubrzamo. Ako ćemo čekati prvo da prođe šest meseci da se ustanovi da tog neodgovornog roditelja nema, pa se onda vodi postupak da se on proglasi nestalim, neodgovornim i tako dalje, mi gubimo najmanje, onako kako pravosuđe funkcioniše, čak i da funkcioniše bolje izgubili bismo najmanje još godinu dana.
Sve to svakako negativno utiče na psihološki razvoj deteta i mislimo da je bolje da dete bude usvojeno kada je u manjoj starosti.
U svakom slučaju, mislimo da bi ovaj amandman zaista trebalo prihvatiti. Koncepcijski ne kvari zakon, ali sigurno da pomaže deci koja, nažalost, zahvaljujući neodgovornim roditeljima, ostaju bez roditeljskog staranja i treba da im stvorimo uslove da se o njima staraju one porodice koje su spremne na usvojenje.
Dame i gospodo narodni poslanici, predložili smo da se u članu 99. briše drugi stav, koji kaže da izuzetno ministar nadležan za porodičnu zaštitu može dozvoliti usvojenje licu koje je starije od usvojenika manje od 18 godina ili licu koje je starije od usvojenika više od 45 godina ako zato postoje naročito opravdani razlozi.
Predložili smo da se ovaj stav briše zato što je nedefinisan, neprecizan, otvara mogućnost zloupotreba, mogućnost slobodne ocene. Ko je taj koji je u stanju da proceni kada su naročito opravdani razlozi i koje struke bi trebalo da bude ministar da bi bio merodavan da utvrđuje da li su posebno opravdani razlozi da se primeni ovaj stav 2. člana 99. predloženog zakona?
Inače smo uvek principijelno protiv ovako nedefinisanih pojmova u zakonu, jer smatramo da zakon mora biti precizan, koncizan, jasan, a ne da ostavlja bilo kakvu širinu, gde može i ovako i onako. To nije zakonsko rešenje. Dati takva ovlašćenja jednom čoveku, mislim da je to neverovatna odgovornost za ministra da on prihvati da odlučuje o sudbini jednog deteta, ne znam da li je to uopšte normalno i moguće očekivati od ministra.
S druge strane, opet ponavljam, da li mora ministar da bude i psiholog i psihijatar i ne znam koje sve struke da bi njegovo mišljenje bilo merodavno. Ako će to da radi Ministarstvo i određene službe u Ministarstvu, treba da stoji u zakonu da je to Ministarstvo, a ne ministar. Mada mi mislimo da ne može ni ministar, ni Ministarstvo i da ne može nijedna ustanova. Ovo je neprirodan predlog. Zašto?
Ako je normalno i uobičajeno da žene rađaju između 18 i 45 godina života, zašto bismo mi usvajanjem išli ispod te prirodne granice ili prelazili prirodnu granicu; zašto bi u drugačijem položaju bila deca koja se usvajaju od dece koja se rađaju, odnosno koja imaju roditeljsko staranje, a ova druga imaju starateljsko?
Pogotovo je neprihvatljivo obrazloženje Vlade koja kaže da se amandman ne može prihvatiti, s obzirom na to da je prihvaćen amandman narodnih poslanika Ljiljane Nestorović i Meha Omerovića. Opet isto obrazloženje kao i za onaj amandman pre ovoga.
Kolege Ljiljana Nestorović i Meho Omerović su predložili, i to je Vlada prihvatila, da se kaže: "ako je takvo usvojenje u najboljem interesu deteta". Nije šija nego vrat. Ovo je nešto što ostavlja na volju i na slobodno tumačenje ministru kada je to najbolji interes deteta da bude usvojeno od lica koje je starije manje od 18 godina ili više od 45 godina. Opet ostavlja mogućnost da ministar sam to procenjuje. Na osnovu čega? Na osnovu kojih kriterijuma?
Da ste bar utvrdili u zakonu tačno, konkretno koji su to slučajevi i koji su izuzetni razlozi, pa i da bude prihvatljivo. Ovako nedefinisano, neprecizno za nas iz SRS je neprihvatljivo. Mislimo, i to je osnovno zbog čega smo intervenisali amandmanom, da ovo zakonsko rešenje nije u interesu deteta. Ni amandman koji je Vlada prihvatila takođe nije u interesu deteta, jer nije ništa bitno promenio, samo je drugim rečima rečeno ono što je Vlada, kao predlagač, već predložila u ovom predlogu zakona.
Zato vam predlažem, poštovane kolege, da u danu za glasanje, pošto ministar očigledno neće, a ne znam zašto ne voli da me sluša, pa izađe svaki put kada govorim... Moraće onda malo duže da bude odsutan, pošto imam nameru da govorim o amandmanima SRS, zato što imam nameru da vas koji ćete glasati za ovaj zakon ubedim da prihvatite amandmane koji su, pre svega, u interesu deteta, a ovaj amandman to sasvim sigurno jeste.
Dame i gospodo, važno je da je Treći kanal prenosio Skupštinu kada se videlo da je bila 121 kartica, a 122 glasalo za produženje rada, ali dobro, mi možemo da radimo i radićemo. Naravno, mi smo tu da radimo od 10,00 ujutru, a vi ste i danas počeli od 11,00, ali dobro. (Glasovi: Nije tačno.)
To ćemo drugi put, tačno je, počeli smo u 10,55 časova.
Dakle, amandman na član 103. narodnog poslanika Miroslava Nedeljkovića, u ime Srpske radikalne stranke. Ovim amandmanom traži se da strani državljanin ne može biti usvojitelj. Za nas srpske radikale je apsolutno i bezuslovno neprihvatljivo da strani državljanin može biti usvojitelj naše dece. (Žagor.)
(Predsednik: Izvinite, gospođo Radeta. Molim vas, omogućite poslaniku, tolika je buka.)
Ne smetaju oni meni, samo neka se oni šetaju, oni su došli da izglasaju i odoše, ja ionako radim ceo dan.
Dakle, niti imamo ... (Žagor.)
Naši razlozi zbog kojih ne prihvatamo i ne možemo da prihvatimo da strani državljanin može biti usvojitelj, u kratkom obrazloženju smo rekli, jesu: protiv inostranog usvojenja ima demografskih razloga, stručnih razloga, nemogućnost organa starateljstva da ima uvid u način vršenja starateljske uloge od strane lica koja žive u drugoj državi. O tome je govorio podnosilac amandmana Miroslav Nedeljković.
Na drugi način ću pokušati da vam približim i objasnim zbog čega mi srpski radikali ne možemo ovako nešto da prihvatimo. Prvo, u obrazloženju Vlade se kaže da se amandman ne može prihvatiti zbog toga što nije u skladu sa članom 21. Konvencije UN o pravima deteta, kojom je propisana obaveza država članica da obezbede alternativne vidove zbrinjavanja, i sad slušajte - uključujući i međudržavno usvojenje, deci koju nije moguće adekvatno zbrinuti u zemlji porekla.
Mi ovakav slučaj niti imamo niti možemo da imamo. Prema tome, našim amandmanom uopšte se ne krši ni ovaj član, niti bilo koji član Konvencije o pravima deteta. Zašto kažem da mi ne možemo imati takvu situaciju? Pa, znamo da u Srbiji imamo tri puta više porodica koje su spremne na usvojenje deteta, nego što ima dece za usvajanje. Odakle onda naša obaveza, prema ovoj konvenciji, da omogućavamo stranim državljanima da usvajaju našu decu?
Uostalom, pogledajte zemlje u okruženju. Zašto Hrvati nisu uneli ovakvu odredbu? Nisu bogami, nego su rekli da njihovu decu mogu usvajati samo državljani Hrvatske.
Jutros smo bili svedoci, kada smo dolazili u Skupštinu sačekala nas je grupa roditelja koji godinama bezuspešno pokušavaju da dokažu da su im deca ukradena prilikom rođenja, odnosno neposredno posle porođaja. Koliko to traje, svi ste verovatno upoznati sa tim sporovima, što iz javnosti, što iz neposrednih kontakata, jer su roditelji dolazili i u poslaničke grupe, traže pomoć jadni ljudi sa svih strana, a pomoći očigledno niotkuda nemaju.
Ali zato imaju ovaj zakon, koji će ohrabriti one koji su možda učestvovali u krađi njihove dece da to sada rade za mnogo više para, za neke strance, koji će biti spremni da plate da dobiju zdravo dete iz Srbije.
Zloupotrebe koje će otvoriti ovaj član zakona su, videćete nažalost da ćemo biti u pravu, neverovatnih razmera. Zato vas molim da još jednom razmislite. Treba da se omogući da deca koja nemaju roditeljsku brigu budu usvojena, ali u porodicama u Srbiji, da ih usvajaju državljani Srbije.
Nemojte da na ovaj način doprinosite suzbijanju bele kuge, da otvarate mogućnost da onu decu koja su rođena u Srbiji kao male bebe odvode u inostranstvo, ko zna u koje svrhe i ko zna sa kojim namerama, a svi znate i za prosjačenja dece i za razne zloupotrebe. Nemojte da se igramo, nemojte da tek rođenu ili malu decu šaljemo na put bez povratka u inostranstvo. Ima dovoljno humanih i dobrih ljudi u Srbiji, onih koji hoće da usvoje decu, kojima je usvajanje neophodno.
Molim vas, razmislite o ovom amandmanu, usvojite ga, jer je zaista neprimereno i naglašavam, vidim da se ministar javlja za reč, ministre - nemamo obavezu ni prema jednoj konvenciji da unosimo ovakvu odredbu u ovaj zakon. Nemojte da vam idol bude Anđelina Džoli, koja je usvojila ono dete iz Kine; to je lepo, ali ona živi u nekim drugim uslovima i pitanje je da li će to dete i viđati. Naravno, ne sumnjam da tom detetu neće biti dobro sa materijalnog stanovišta.
Još jednom vas molim, ovo je zaista ozbiljna stvar, kolege poslanici, glasajte za ovaj amandman, nemojte da prihvatite da našu decu usvajaju stranci.
Dame i gospodo, evo još jednog amandmana koji je u apsolutnom interesu deteta. Naime, u članu 143. Predloga zakona predviđena su prava staratelja, tj. pravo na naknadu troškova. U članu 143. je rečeno da staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih tokom obavljanja poslova starateljstva. Naknada troškova staratelju isplaćuje se prvenstveno iz štićenikovih prihoda, osim ako se time ne ugrožava štićenikovo izdržavanje.
Na ova dva stava ovog člana nismo imali primedbu, ali zato smo predložili da se doda još jedan stav koji glasi: "Ako se naknada troškova staratelju ne može nadoknaditi iz štićenikovih sredstava, organ starateljstva je dužan da nadoknadu isplati iz sopstvenih sredstava".
Mi iz SRS-a smatramo da nema ništa normalnije i celishodnije od ovakvog načina regulisanja naknade troškova staratelju, jer ne možemo da dođemo u situaciju da dovodimo u pitanje starateljstvo zbog nedostatka sredstava. Nažalost, vrlo česte ili najčešće situacije su upravo starateljstvo nad decom koja nemaju materijalnih sredstava i upravo iz tog razloga, zato što njihovi roditelji nemaju sredstava ili su beskućnici, uglavnom su ti materijalni razlozi najčešći razlozi zašto deca dolaze u situaciju da moraju biti usvojena.
Bilo bi potpuno nenormalno i neprirodno da na taj način razdvajamo onoga ko ima pare i onoga ko nema pare. Zato postoji država, da i onima koji nemaju sredstava iz određenih izvora obezbedi ta sredstva.
U obrazloženju Vlade zašto se ovaj amandman ne prihvata kaže se da se amandman ne može prihvatiti iz razloga što naknadu opravdanih troškova učinjenih tokom obavljanja poslova starateljstva staratelj ostvaruje prvenstveno iz štićenikovih prihoda koji se obezbeđuju na način utvrđen u članu 138.
U članu 138. je zaista navedeno da je staratelj dužan da preduzima sve potrebne mere kako bi pribavio sredstva za izdržavanje štićenika i da se ta sredstva pribavljaju iz: štićenikovih prihoda, sredstava dobijenih od lica koja su po zakonu dužna da izdržavaju štićenika, štićenikove imovine, sredstava socijalne zaštite i drugih izvora.
Pretpostavljam da je Vlada mislila na tačku 4. stava 2. - sredstva socijalne zaštite. Onda to uvek liči na ona minimalna, ali nedovoljna sredstva. Nije dobro obrazloženje Vlade, zato što je i ovo što je Vlada predvidela u Predlogu zakona u članu 143. već viđeno u članu 138. i onda ne postoji nijedan opravdan razlog da i ovaj naš amandman kao stav 3. člana 143. ne bude uvršćen. Jednostavno, radi sigurnosti štićenika, radi obaveze nadležnog organa starateljstva da obezbedi ta sredstva.
Nadam se da će narodni poslanici u danu za glasanje glasati za ovaj amandman zato što je i ovo jedan od onih amandmana koji ne kvare koncepciju vladinog Predloga zakona, koji su samo u korist jedne normalne primene zakona, u korist zaštite onih koje vi samo deklarativno pričate da štitite. Gde god smo konkretno amandmanom pokušali da na pravi način i pravno potkrepljeno popravimo zakon, da bi on zaista imao smisla i odgovarao svojoj svrsi, vi to ne znam iz kojih razloga ne prihvatate, bar Vlada, ali nadam se da će poslanici u danu za glasanje glasati za ovaj amandman.
Hvala lepo. Dame i gospodo, evo i ovo je jedan u nizu amandmana iste sadržine, iz prostog razloga što su i članovi na koje se odnose ovi amandmani u tom delu iste sadržine, a ima ih još nekoliko i posle ovog. Mi srpski radikali, kao što vidite, insistiramo i pokušavamo da vas ubedimo da je smisleno i opravdano da se i ovaj amandman, kao i prethodni, a i nekoliko amandmana posle ovoga, prihvati zato što je to jedini način da ovaj zakon tj. ovi članovi budu zaista i primenjivi, jer ovo što ste vi predložili je nešto što neće moći u praksi da se primenjuje.
Član 156. govori o izdržavanju roditelja, pa ću pročitati prvi stav: "Roditelj koji je nesposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za izdržavanje, ima pravo na izdržavanje od punoletnog deteta ili drugog krvnog srodnika u pravoj nishodnoj liniji, odnosno od maloletnog deteta koje stiče zaradu ili ima prihode od imovine, srazmerno njegovim mogućnostima."
Naravno da niko nema ništa protiv ovakve obaveze. To jeste obaveza, ali u drugom stavu ono što se u prvom stavu predvideli kao obavezu pokušavate da omalovažite i da dovedete u sumnju, jer ste u drugom stavu rekli da "nema pravo na izdržavanje roditelj ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje predstavljalo očiglednu nepravdu za dete, odnosno drugog krvnog srodnika".
Još nam niko nije objasnio ko je taj ko će da utvrđuje šta to predstavlja "očiglednu nepravdu", na koji način, koji su to kriterijumi, ko je taj ko će preuzeti na sebe obavezu da kaže – e, ovo je očigledna nepravda, ovo dete ne treba da izdržava svoje roditelje koji nemaju materijalnih mogućnosti da se sami izdržavaju. Pogotovu što dalje u ovom tekstu niste predvideli čak ni nekoga kome biste eventualno ovako nezahvalnu ulogu predvideli.
Zato smo mi predložili, kao i u ovih nekoliko prethodnih i potonjih članova, da preciziramo ovo što je Vlada predložila i da kažemo da eventualno nema prava na izdržavanje roditelj ako bi prihvatanje njegovog zahteva za izdržavanje dovelo u teške materijalne prilike lice koje je u obavezi da izdržava roditelja.
To je svakako mnogo preciznije, konkretnije, postoje u stvari egzaktni podaci koji to mogu da utvrde. Znači, ne ostavljamo nikome na volju, ne ostavljamo mogućnost zloupotrebe, ali na jedan celishodniji način regulišemo ovo pitanje.
Šta sada kaže Vlada u obrazloženju ovog i svih amandmana? Kaže: "Amandman se ne može prihvatiti iz razloga što je formulacija data u Predlogu zakona jasnija i ima opštiji karakter od formulacije predložene amandmanom". Mi smo i uložili amandman zbog tog opšteg odnosno neodređenog karaktera.
Vlada je dala obrazloženje kao da je prihvatila amandman, a naravno nije prihvatila amandman, a u samom svom obrazloženju je kontradiktorna sa predlogom iz člana 156. stav 2. i još nekoliko članova, o kojima je ovde govoreno i biće govoreno.
Predlažem da se ovaj amandman usvoji zato što će doprineti jednoj celishodnijoj primeni zakona, što je, na kraju krajeva, pravičniji, što će oni na koje se ovaj član zakona odnosi imati neku konkretnu korist od ovako formulisanog člana, kako ga predlažemo mi iz SRS, a ovako kako ga predlaže Vlada nema, da tako kažem, upotrebnu vrednost.
Isti amandman je podneo i kolega Dragoljub Stamenković na sledeći član. Odmah da kažem, isto obrazloženje imam i za taj amandman, a odnosi se na izdržavanje tazbinskih srodnika.