Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Borislav Pelević

Govori

Uvaženi gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ova tačka dnevnog reda o imenovanju i razrešenju nosilaca javnih funkcija u pravosuđu, odnosno sudija i tužilaca, sasvim sigurno nije zaslužila da bude na dnevnom redu vanrednog zasedanja ove skupštine. Mogli smo da sačekamo još nekoliko dana i da to bude u redovnom zasedanju, ali nekome iz DOS-a se očigledno žurilo da imenuje sudije i tužioce koji njima odgovaraju.
Građani Srbije su očekivali da će vanredna sednica da se bavi mnogo važnijim pitanjima za život građana Srbije, kao što je očigledan pad standarda građana Srbije u svim segmentima života, kao što je problem sa zemljoradnicima koji već dva dana štrajkuju zbog prevare koja je učinjena od strane Ministarstva poljoprivrede da će otkupna cena suncokreta biti 15,75, a ipak su im dali samo 12 dinara. Građani Srbije su očekivali da će vanredna sednica biti posvećena izborima na Kosovu i Metohiji.
(Predsednik: Molim vas da se držite teme.)
O tome treba da se razgovara, a ne o ovako nebitnim pitanjima za građane Republike Srbije, kao i o porastu separatizma u Vojvodini, o problemima srpskog življa u Raškoj oblasti i o mnogim drugim problemima građana Srbije. Ali, ipak razgovaramo, nažalost, o ovoj temi na vanrednom zasedanju Skupštine Srbije.
Izražavam svoje poštovanje prema uvaženom poslaniku gospodinu Pavloviću koji je danas smogao snage da srpskoj javnosti ukaže na nepravilnosti prilikom imenovanja nosilaca funkcija u pravosuđu, sudija i tužilaca i to je jako pohvalno i to je jako dobro.
Mislim da je u redu to što je on ukazao da su za predsednike okružnih sudova određeni ljudi koji nikada nisu bili sudije i da čovek koji je samozvani republički tužilac postavlja, odnosno imenuje tužioce širom Srbije. Nije me ubedio uvaženi dr Hiber svojom frustracijom, jer on je kontroverzan u svom objašnjenju. On kaže da Odbor za pravosuđe i upravu konstatuje da nije nadležan za postavljanje v.d. republičkog javnog tužioca, a na kraju svog izlaganja kaže da je ipak Odbor odlučio da gospodin Nedić bude v.d. javnog tužioca Republike Srbije. To mi nije jasno i pretpostavljam da ni vama nije to jasno.
Pitanje postavljanja sudija je veoma važno pitanje i interesantno je da su se sudije u Novom Pazaru pobunile kada je neko iz DOS-a hteo da postavi sudiju Zlatana Kurtovića za predsednika Opštinskog suda. Sve sudije iz Novog Pazara su rekle da će podneti ostavku i da neće postojati sudijski kadar u Novom Pazaru, ukoliko on bude postavljen. Tek pod pritiskom tih sudija, taj predlog je izostavljen iz ovog predloga koji danas imamo na svom stolu.
Zašto gospoda iz vlasti, iz DOS-a, postupaju po istom komunističkom principu kao što je postupala i prethodna vlast. Zašto se nosioci funkcija u pravosuđu biraju po stranačkoj, odnosno partijskoj pripadnosti, zašto to nisu najbolji stručnjaci u pravosuđu? Zašto naše najbolje sudije i naši najbolji tužioci ne budu najbolji stručnjaci, a ne oni ljudi koji pripadaju određenim partijama, odnosno frakcijama u DOS-u? To nije dobro za pravosuđe i vi radite isto što je radila i prethodna vlast, a vi ste se zakleli da tako nikada nećete raditi. Da li je glavni kriterijum za postavljanje sudija to što je neko pripadnik jedne, druge ili treće stranke u DOS-u? Izgleda da je to glavni kriterijum, a to nije dobro.
Ipak bi sudije i tužioci trebalo da postupaju po onoj narodnoj poslovici: "Ni po babu, ni po stričevima", a ne po partijskoj pripadnosti.
Navešću vam konkretan primer. Konkretan primer je javni tužilac iz Kragujevca i sudija iz Kragujevca koji su podneli ovom Administrativnom odboru Skupštine Srbije predlog da se oduzme imunitet poslaniku dr Čanoviću, a zašto?
Gospodin Čanović se prijavio sam kod tužioca i kod sudije i rekao im je da se neće pozivati na imunitet i da želi da se to obavi redovnim postupkom, bez pozivanja na imunitet. Ali, oni, da bi se dodvorili DOS-ovskoj vlasti, ipak su i pored toga podneli ovom odboru prijavu, odnosno zahtev da mu se oduzme imunitet. Vi ste juče protiv svoje savesti, duboko sam uveren, glasali da se oduzme imunitet jednom doktoru, odnosno docentu Medicinskog fakulteta, jednom humanisti, čoveku koji nimalo nije kriv zbog smrti deteta koje je umrlo zato što je imalo urođeni tumor u stomaku. Čovek koji je bio infektolog i danas je to, koji je samo bio član konzilijuma koji ga je tog dana pregledao, a dete je, nažalost, umrlo.
I bez obzira na tugu i žalost njegovih roditelja, ipak moram da konstatujem da ste vi juče doneli jednu duboko nemoralnu i nesavesnu odluku. Ali, neka to bude na teret vaše savesti.
Zbog vašeg jučerašnjeg glasanja, zbog današnje konfuzije u Odboru za pravosuđe i upravu, zbog izlaganja gospodina Pavlovića kome ja duboko verujem i zbog onoga što je danas izrekao gospodin Dragor Hiber, SSJ nema poverenje u predloge koje je Odbor za pravosuđe podneo. Zato će SSJ biti uzdržana i nećemo glasati ni za, ni protiv vašeg predloga i koristim priliku da kažem svima onima koji su predmet imenovanja i razrešenja, da im uputim moje lično izvinjenje, ali, jednostavno, o vašim sudbinama ne mogu da odlučuju ljudi koji su predložili ovako konfuzna rešenja. Zahvaljujem se na pažnji.
Uvaženi gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, kada se koristi termin vanredno zasedanje, onda javnost Srbije očekuje da će zaista biti reči o veoma važnim stvarima: očekuju da danas govorimo o registraciji i o izborima koji se planiraju na Kosovu i Metohiji za 17. novembar ove godine; očekuju da se razgovara o odnosima Srbije i Crne Gore; o sve lošijem standardu građana Srbije, o današnjem štrajku i blokadi zemljoradnika iz Vojvodine. Očekuju da se razgovara o takvim stvarima.
No, ne nipodaštavam ovakav dnevni red. Međutim, hoću da kažem da je gospodin Čedomir Jovanović veoma zlonamerno upotrebio ime Stranke srpskog jedinstva. Tačno je to da je dr Čanović zaista danas na dnevnom redu u vezi oduzimanja imuniteta. Nikada se dr Čanović nije pozivao na imunitet. Gospodin Jovanović je želeo da ga predstavi kao nekakvog kriminalca. On je lekar, hirurg, bio je u ekipi koja je pre nekoliko godina radila jednu veoma tešku operaciju, dete je imalo tumor i dete je umrlo. Razumete, radi se o tužbi koja je odbijena od strane tužioca i od strane sudija. Međutim, radi se ovde o privatnoj tužibi njegovih roditelja. Uz svo saosećanje i saučešće te porodice, ne može se jedan narodni poslanik, doktor hirurg svrstavati u red kriminalaca, kakvim je želeo da ga predstavi gospodine Čedomir Jovanović, govoreći da je to poslanik Stranke srpskog jedinstva koji se tereti za ugrožavanje života drugih ljudi. Prema tome, molim vas da to imate u vidu. Doktor Čanović će se i danas obratiti ovoj skupštini i srpskoj javnosti povodom ovog slučaja.
Dakle, nije se nikada pozivao na imunitet i to ne želi. Uostalom, pitanje je da li se ovo uopšte danas može postaviti na dnevni red, jer po Poslovniku, ukoliko se ne radi o redovnom zasedanju, odluku o ovakvim stvarima donosi Administrativni odbor i samo to saopštava Skupštini. Tako kaže Poslovnik. Niko ne beži od toga da se o tome diskutuje na ovoj sednici Skupštine. Prema tome, hteo bih da iskoristim ovu priliku i da kažem još nešto. Povređen je Poslovnik, član 196, jer predsednik Narodne skupštine, gospodin Maršićanin, nije stavio na dnevni red zahtev poslaničke grupe SSJ za smenu ministra poljoprivrede gospodina Dragana Veselinova. Po članu 196. Poslovnika, bio je u obavezi da to uradi 15 dana nakon dostavljanja zahteva. Zahtev je dostavljen u maju mesecu, a o tome se još nije razgovaralo. Postoje takođe zahtevi jedne druge poslaničke grupe za smenu još dva ministra Vlade Srbije, ali se takođe iz meni nepoznatih razloga, to ne stavlja na dnevni red. Razumem da su i predsednik Skupštine i ministri o kojima je reč članovi DOS-a, ali mislim da Poslovnik treba da važi za sve poslanike, a bez obzira o kojoj se poslaničkoj grupi radi. Zahvaljujem se na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, uvaženi poslanici, Miroslav Hristodulo iz SDU i gospodin Mujo Muković su podneli amandman na član 2, a s obzirom da javnost Srbije nema ovaj dokument u rukama, dozvolite mi da pročitam član 2: "U Republici Srbiji praznuju se verski praznici: 1) prvi dan Božića - 7. januar; 2) vaskršnji praznici počev od Velikog petka zaključno sa drugim danom Vaskrsa". Postavlja se pitanje, zbog čega gospodinu Hristodulo iz SDU i gospodinu Muji Mukoviću smeta ovaj član 2.
Oni su istovremeno podneli istovetni amandman. Ali, toliko je istovetan da su i zarezi i tačke potpuno istovetni i u predlogu amandmana i u njegovom obrazloženju. Samo je drugačiji potpis. Pretpostavljam da su imali ili istog savetnika, ili su ceo dan sedeli zajedno i ovaj amandman podneli. Ono što nije dobro u ovom amandmanu jeste to što se želi reći da su Srbi pravoslavci ovim predlogom zakona privilegovani. Međutim, to apsolutno nije tačno. Upravo je suprotno. Srbi pravoslavci ovim predlogom zakona su diskriminisani. To je juče jedan uvaženi poslanik i nazvao pozitivnom diskriminacijom pravoslavaca. Mislim da je diskriminacije pravoslavaca u ovoj zemlji bilo dovoljno i da je više ne bi trebalo tretirati kao pozitivnu diskriminaciju. Ja ću reći i kako.
U članu 4. jasno se kaže da Srbi pravoslavci imaju čak četiri neradna dana manje nego katolici ili protestanti. Takođe, Srbi pravoslavci imaju jedan dan praznovanja manje od vernika muslimana.
Prema tome, smatram da bi ovaj amandman trebalo, u svakom slučaju, odbiti. Jer, napisan je, čini mi se, pod veoma sumnjivim okolnostima i nedobronamernim.
Drugo, otkud ovi podaci o istraživanjima? Po ovim podacima, ako Srbija ima oko 9 miliona stanovnika i ako gospoda Mujo Muković i Miroslav Hristodulo iz Socijaldemokratske unije kažu da je samo 36% građana po tim njihovim istraživanjima religiozno, to znači, da je otprilike negde oko 3,5 miliona građana Srbije religiozno. Pa, dalje kažu, od kojih bar 35% nisu pravoslavne veroispovesti. To znači da u Srbiji, otprilike, ima samo oko milion pravoslavaca. Neće biti, gospodo narodni poslanici. Čini mi se da pravoslavaca u ovoj zemlji ima mnogo više i ne bi trebalo sa ovakvim totalno neargumentovanim i potpuno netačnim istraživanjima izlaziti u javnost.
Stranka Srpskog jedinstva ne samo da neće podržati ovaj amandman, nego će ga sa gnušanjem odbiti. Hvala na pažnji.
Uvaženi prethodnik je rekao danas ponovo, da je juče pomenuo pozitivnu diskriminaciju srpskog naroda. Objasnio je da to nije mislio u diskriminatorskom smislu, već da je to mislio iz najbolje namere, kao akt dobre volje nas, Srba pravoslavaca prema ostalim verskim zajednicama u Srbiji. Ja to mogu da prihvatim. Ali, ostajem pri tome da je sam naziv prilično rogobatan i prilično neadekvatan. Jer, reči - pozitivna diskriminacija pravoslavnog srpskog naroda - čini mi se da nije baš najadekvatniji termin, ako se uvaženi kolega slaže. Mislim da je bilo dosta diskriminacije srpskog naroda, posebno po verskim pitanjima, u proteklih 60 godina. Mislim da više nikakva diskriminacija nije dozvoljena. Ponovo kažem i tvrdim da je ovaj predlog zakona jedino diskriminatorski prema srpskom narodu, a taman posla da daje veću slobodu i veća prava Srbima pravoslavcima.
To sam već obrazložio i nema potreba da ponavljam, jer po ovom predlogu zakona Srbi zaista imaju manji broj praznika od rimokatolika i od muslimana. Zakon nije dobar i zato SSJ neće glasati za ovaj predlog zakona. Zahvaljujem na pažnji.
Dame i gospodo narodni poslanici, suština amandmana  poslanika Zeldža Hurića je u tome da se dobije još po jedan dan praznovanja za Ramazanski bajram i još jedan dan za Kurbanski bajram. Nemam ništa protiv toga u principu, ali s obzirom da po Predlogu ovog zakona muslimani imaju i onako jedan dan više praznovanja nego Srbi i pravoslavci. Ako bismo usvojili ovaj amandman, znači muslimani bi imali tri dana više praznovanja nego Srbi i pravoslavci. Nije zabeležen ovakav primer ni u jednoj demokratskoj zemlji Evrope i sveta, da manjinska verska zajednica ima više praznovanja za njihove verske praznike nego većinska verska zajednica.
Mislim da je to zaista neprihvatljivo i sasvim sam siguran da poslanici Narodne skupštine Republike Srbije neće ovo usvojiti. Ipak je ovo Narodna skupština Republike Srbije, a ne Skupština Republike Crne Gore. Crna Gora ima svoj zakon, a mi treba da donesemo svoj zakon i nije dobro da Srbi i pravoslavci po ovom predlogu zakona imaju manje dana nego što imaju muslimani i nego što imaju katolici. Ako se usvoji ovaj amandman, muslimani će imati mnogo više praznovanja, praznika neradnih nego što imaju Srbi, tri dana više. Mislim da je to neprihvatljivo i nadam se da vi delite moje mišljenje.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman koji glasi: član 2. se menja i glasi "U Republici Srbiji praznuju se verski praznici: 1) Badnji dan i prvi i drugi dan Božića; 2) Vaskršnji praznici, počev od Velikog petka, pa zaključno sa drugim danom Vaskrsa".
Obrazloženje je, čini mi se, prilično jasno i mislim da imam dobra dva razloga da predložim usvajanje ovog amandmana. Prvi je taj što je u srpskom narodu Badnji dan takođe veliki praznik i dan priprema za Božić. Prvog dana svi pravoslavni vernici, oni pravi, idu u crkvu i ceo dan provode, posle toga, sa svojom porodicom. Drugi dan Božića je određen za posete najbližim prijateljima i rođacima. Dakle, mislim da je potrebno iz tih razloga, da Badnji dan i drugi dan Božića budu takođe neradni dani, kako bismo sklopili jednu celinu koja bi se zvala božićni praznici. Mislim da je to neophodno iz jednog drugog razloga, a to je da bi se time ispravila nepravda koju građanima pravoslavcima nanosi ovaj predlog zakona, a to je da građani srpske pravoslavne vere imaju manji broj neradnih dana od muslimana i od rimokatolika. Sasvim sam siguran da se većina vas ovde, u ovoj skupštini, u ovoj sali, slaže sa mnom, makar potajno, ali sam takođe siguran da vi ovaj amandman nećete izglasati. U svakom slučaju, ja ne odustajem od ovog amandmana. Ipak vam preporučujem da poslušate svoju savest i da glasate za usvajanje ovog amandmana. Hvala vam.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, predložio sam izmenu člana 5.  i predlažem da on glasi: "U Republici Srbiji praznuje se neradno Sveti Sava, 27. januara, kao Dan duhovnosti i prosvete i Vidovdan - radno, 28. juna, kao spomen na Kosovsku bitku i očuvanje   Kosova i Metohije u sastavu Srbije".
Dozvolite mi samo da pojasnim amandman.
Opšte je poznato da naša deca u osnovnim i srednjim školama već duži niz godina proslavljaju Svetog Savu kao dan školstva, kao dan škole, i zato smatram da definiciju koju je predložio predlagač, da to bude samo dan duhovnosti, treba dopuniti, da to bude dan duhovnosti i prosvete, odnosno dan duhovnosti i školstva.
Takođe, predlažem da Vidovdan bude ne samo spomen na Kosovsku bitku, nego simbol očuvanja Kosova i Metohije u sastavu Srbije. Vidovdan treba da bude i naša stalna opomena da nikada ne smemo zaboraviti da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije i Jugoslavije. Zahvaljujem se na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, Predlog zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji svakako predstavlja bolje rešenje od već postojećih državnih praznika. Ali, smatram da je greška u samom naslovu, jer glasi - Predlog zakona o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji. Predložio sam amandmanom, a predlažem i u načelnoj raspravi da se promeni naziv ovog zakona i da glasi - Predlog zakona o državnim i verskim praznicima, s obzirom da se drugi praznici koji nisu državni i koji nisu verski, ovim zakonom uopšte ne tretiraju. Dakle, ne govori se ni o Novoj godini, ni o 1. maju, ni o drugim praznicima, već samo o državnim i verskim praznicima. Verski su: božićni, vaskršnji, ramazanski i kurbanski bajram i jevrejski Jom Kipur, a državni: Dan državnosti, Sveti Sava i Vidovdan. Zato smatram da je vrlo svrsishodno da se promeni sam naziv ovog zakona da bi bila odgovarajući u potpunosti.
Drugo, jedna primedba koja je načelne prirode, jeste da Dan državnosti Srbije - Sretenje Gospodnje, praznuje se 15. februara u znak sećanja na 1804. i 1835. godinu. Međutim, svima nam je jasno da država Srbija ne postoji samo od 1804. godine. Uvažavajući ovo rešenje i uvažavajući te velike praznike u našoj istoriji, ali moramo da shvatimo da država Srbija postoji mnogo ranije od 1804. godine, pa sam sklon tome da kažem da je možda bolje rešenje da to bude dan ustavnosti, jer je tada donet prvi srpski ustav, iako se i Dušanov zakonik u neku ruku može smatrati najvišim aktom jedne države kakva je tada bila Srbija, u Dušanovo vreme.
Predložio sam amandmanom, a predlažem i sada da se u Republici Srbiji praznuje i Badnji dan i prvi i drugi dan Božića, kao neradni dani. Predložio sam to iz nekoliko razloga. Pre svega, kao što znate, Božić je porodični praznik. Badnji dan je takođe veliki praznik, dan priprema za Božić. Na sam dan Božića se ne ide nigde. On se slavi u kući, u krugu svoje porodice. Ali, na drugi dan Božića pravoslavni Srbi idu kod svojih najdražih, kod svojih rođaka, kod svojih prijatelja. Kako će ići ako tog dana oni rade ili njihovi rođaci i prijatelji rade. To je prvi razlog.
Drugi razlog je zbog toga što su pravoslavni Srbi ovim zakonom u neravnopravnom položaju, jer oni imaju jedan neradni dan manje od muslimana i čak četiri neradna dana manje od katolika koji žive u Srbiji. Prema tome, to su dva dobra razloga zbog čega bi trebalo da neradni dani budu i Badnji dan i prvi i drugi dan Božića.
Takođe, smatram da je pomalo nepotpuna definicija dana Svetog Save, kao dana duhovnosti. Kao što je poznato, naša deca su prihvatila praznik Svetog Save kao školski praznik, jer je bio naš prvi i najveći prosvetitelj. Prema tome, smatram da bi potpuni naziv bio dan duhovnosti i prosvete, jer bi i taj dan trebalo da bude neradan upravo zbog naših đaka, naših učenika koji taj dan već godinama proslavljaju kao svoj praznik.
To su samo neke načelne napomene koje sam smatrao da je trebalo izneti. Takođe je i nepotpun naziv - Dan sećanja na Kosovsku bitku, Vidovdan. Smatram da bi to trebalo da bude i dan pomena na Kosovsku bitku, ali i dan podsećanja svih nas da Kosovo i Metohiju nikada ne smemo ostaviti po strani i da je nikada ne smemo izdvojiti iz sistema Srbije i Jugoslavije.
Dakle, to su bile primedbe načelne prirode, a njih ću u raspravi u pojedinostima takođe dopuniti sa pojedinim amandmanima. Zahvaljujem se na pažnji.
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ovim amandmanom sam predložio da se promeni naziv ovog zakona i da se zove: Predlog zakona o državnm i verskim praznicima Republike Srbije.  Smatram da termin koji je predložen nije adekvatan, jer on govori da se radi o državnim i drugim praznicima u Republici Srbiji.
Prema tome, s obzirom da se ovde ne radi ni o kakvim drugim praznicima, dakle nije predmet ovog zakona ni Nova godina, ni Prvi maj, smatram da bi ovo bio adekvatan naziv za ovaj zakon. Ovde se radi samo o državnim i verskim praznicima. Zato apelujem na vas da se ovaj amandman usvoji kako bi ovaj zakon imao prikladan naziv. Zahvaljujem na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri, za Stranku srpskog jedinstva ovaj amandman nije prihvatljiv iz razloga koje je i malopre objasnio uvaženi ministar Vlahović. Dobro je da makar jedan ministar u Vladi drži do Ustava i zakona, s obzirom da sam već u raspravi u načelu naveo da je prekršeno nekoliko članova Ustava Srbije i Savezne Republike Jugoslavije, Zakon o preduzećima i Zakon o promeni društvenog vlasništva.
Dobro je da se makar u ovome naša vlada drži principijelno, jer ovaj amandman se zaista ne može prihvatiti, jer bi, čini mi se, ukoliko bismo ga prihvatili, to bio prvi korak ka nezavisnosti Vojvodine u odnosu na Srbiju. Član 6. Ustava Republike Srbije jasno određuje Vojvodinu kao teritorijalnu autonomiju, a član 109. kaže da Skupština AP Vojvodine donosi samo odluke i opšta akta, a nikako zakone. Mislim da je ovo tipičan primer kako Skupština Vojvodine želi da na mala vrata ostvari korak po korak ka separatizmu i korak po korak ka odvajanju Vojvodine od Republike Srbije. Nadam se i apelujem na sve vas da se ovaj amandman nikako i ni pod kojim uslovima ne prihvati. Zahvaljujem na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gospodine ministre, u prvom izlaganju sam naveo da pozdravljam ideju o privatizaciji, s obzirom da je jedan od osnovnih političkih principa SSJ-a i tržišna privreda. Ali, da bi ovaj zakon morao da uspe i da zaživi, smatram da bi trebalo otkloniti u ovoj raspravi i raspravi u pojedinostima četiri osnovna nedostatka ovog zakona. Prvi je taj što je evidentno i što poslanici DOS ističu, pomalo stidljivo, ali ipak ističu, da postoji nesaglasnost ovog predloga zakona sa Ustavom Srbije, Ustavom SRJ, Zakonom o preduzećima i saveznim zakonom o promeni vlasništva. Dakle, mislim da bi to trebalo uskladiti, kako bi ovaj zakon  morao da zaživi i kako bi mogao da uspe u svojoj primeni, jer je nesumnjivo da će biti usvojen u ovom parlamentu, s obzirom da će neke poslaničke grupe opozicije glasati za usvajanje ovog zakona.
Drugi problem koji bi trebalo otkloniti jeste socijalni problem koji će nastati otpuštanjem velikog broja radnika nakon uvođenja privatizacije i primene ovog zakona, a obzirom da ovaj zakon nije predvideo mehanizme koji će otkloniti ovaj problem koji se može pojaviti, koji može predstavljati socijalnu bombu, kada se bude ovaj zakon počeo primenjivati. Takođe, nismo upoznati ni sa predlogom koji bi mogao ovaj problem da reši na drugačiji način, a što ovim zakonom nažalost nije predviđeno. Treće jeste, a zato smo i predložili i predlažemo ponovo, da makar 5% od akcija društvenih i državnih preduzeća ide za rešavanje socijalnih problema onih koji će ostati bez posla, da ide za njihovu prekvalifikaciju, odnosno dokvalifikaciju.
Treći problem, za koji smatramo da postoji i da će biti prepreka realizaciji ovog zakona, jeste prevelika nadležnost države, odnosno Vlade u poslu privatizacije. Zaista je Vlada ovde previše nadležna i mislim da je na sebe stavila veliku odgovornost. Smatram da bi Vlada morala da se razvlasti pojedinih nadležnosti, kako bi ovaj zakon mogao da uspe, a da ne bismo došli ponovo u jedan period centralizacije, protiv koje su se borili i sadašnji vlastodršci, odnosno do juče opozicija prethodnoj vlasti. Dakle, smatram da bi trebalo da se vlast u ovom periodu razvlasti od ovih prevelikih nadležnosti koje je za sebe uzela predlogom ovog zakona.
Četvrti problem jeste problem denacionalizacije, odnosno vraćanje imovine prvobitnim vlasnicima, a što su pojedine moje kolege apostrofirale u svojim izlaganjima. Smatram da se na to mora obratiti posebna pažnja. Privatno vlasništvo i imovina u prvoj Jugoslaviji bilo je zaštićeno veoma čvrstim, preciznim i pravnim rešenjima koja su bila nasleđena,preuzeta iz zakona Kraljevine Srbije i zakona Carevine Austorugarske. U drugoj Jugoslaviji, onoj posleratnoj, posle 1945. godine izvršena je nacionalizacija, konfiskacija, kao i eksproprijacija mnogih objekata, mnogih šuma, mnogih livada, ali i mnogih fabrika, stanova i svega ostalog što su posedovali privatni vlasnci u prvoj Jugoslaviji. To je prvo postala državna imovina, a kasnije je postala društvena imovina.
U trećoj Jugoslaviji, dakle u SRJ započet je proces ponovnog uvođenja privatne svojine a donošenjem odgovarajućih zakona, ali ovome zaista mora da prethodi vraćanje nacionalizovane i konfiskovane imovine iz političkih i ekonomskih, a posebno iz moralnih razloga. Mi ne smemo dozvoliti da se donošenjem ovog zakona o privatizaciji obavi uvođenje u tuđu imovinu novih privatnih vlasnika i time ponovi nasilno oduzimanje privatne svojine. Za donošenje zakona o vraćanju nacionalizovane i konfiskovane imovine fizičkih i pravnih lica postoji, pored moralnog, i nacionalni interes, a posebno kada se radi o onome što je oduzeto na Kosovu i Metohiji, jer je više od 50% teritorije Kosova i Metohije u prvoj Jugoslaviji, pre Drugog svetskog rata bilo u privatnoj svojini i to Srpske pravoslavne crkve, zadužbine i legata bogatih Srba, kolonista koji su u Prvom svetskom ratu bili dobrovoljci u srpskoj vojsci, kolonista koji su dobili državno zemljište, Srba proteranih od okupatora i društvenih organizacija, kao što su sportsko društvo "SOKO", Kolo srpskih sestara i drugih društvenih organizacija.
Na primer, u privatnoj svojini Srpske pravoslavne crkve bila je sledeća imovina: manastir Dečani - preko 800 hektara, manastir Gračanica - 600 hektara, Pećka patrijaršija - preko 400 hektara. Ne postoji nijedan manastir na Kosovu i Metohiji koji nije imao svoje oranice, svoje livade i svoja imanja.
Sve ovo kažem zbog toga što bi putem zakona morala biti vraćena imovina vlasnicima iz prve Jugoslavije i to pre donošenja novog zakona o privatizaciji. Ovo je sada najveći, čini mi se, i nacionalni interes, posebno kada se radi o Kosovu i Metohiji. Zakon o ukidanju svih zakona i uredbi o nacionalizaciji, o čemu je gospodin ministar govorio i rekao da će biti donet u skoroj budućnosti, trebalo bi da obuhvati i da se odnosi na sledeće: na zemljišta, oranice, na građevinsko zemljište, na šume, na građevinske objekte, na stambene, uslužne, poslovne, na radionice i pogone zemljoradničkih zadruga, na zanatske radionice i pogone i na industrijske pogone i fabrike.
Da bi ovaj zakon mogao da se primeni i da bi ovaj zakon bio pravičan prema svima onima koji će biti u procesu privatizacije i njim obuhvaćeni, trebalo bi zaista da se prvo izvrši usaglašenje ovog zakona sa ustavima Srbije i Jugoslavije, sa saveznim zakonima i Zakonom o preduzećima. Trebalo bi da se reše socijalni problemi putem uvođenja 5% akcija koje će biti prodate za socijalne probleme i dokvalifikaciju, zatim da se vlast odrekne dela nadležnosti i da to prebaci na komisiju, odnosno na nadležne odbore Narodne skupštine Republike Srbije, na privredu takođe i na preduzeća koja će biti, rekao bih, ne subjekat privatizacije, nego predmet privatizacije i takođe bi trebalo da se pre toga donese zakon o denacionalizaciji.
Predlažem predlagaču i uvaženom ministru Vlahoviću da ovaj zakon vrati na doradu i da bi ovaj zakon mogao da uspe, mislim da mu je potrebna dorada i dopuna. Znam da je ovaj moj apel uzaludan, ali je bila moja dužnost kao narodnog poslanika da ovo predložim.
 Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedniče Vlade, gospodo ministri, želeo bih da se na početku zahvalim ministru Vlahoviću, koji je inicirao sastanak sa poslaničkom grupom stranke SSJ u vezi razmatranja ovog predloga zakona i na tom sastanku smo istakli da je jedan od osnovnih političkih principa SSJ privatizacija i tržišna privreda.
Dakle, u načelu smo prihvatili ovaj zakon kao dobru ideju i kao dobru osnovu za uvođenje privatizacije, odnosno tržišne privrede u Republici Sribji. Na tom istom sastanku smo zamolili uvaženog ministra Vlahovića da dostavi našoj poslaničkoj grupi Predlog zakona kako bismo mogli na našem odboru za ekonomiju i na našem odboru za zakonodavstvo da razmatramo ovaj zakon i da damo konkretne primedbe na ovaj zakon.
Nažalost, dobili smo gotov Predlog ovog zakona o privatizaciji i o akcijskom fondu, i naš odbor za ekonomiju i zakonodavstvo je u konsultacijama sa mnogom drugim organizacijama koje su nadležne za ova pitanja, a posebno sa Jugoslovenskim udruženjem računovođa, došao do sledećih podataka. Na Predlog zakona o privatizaciji, SSJ ima veliki broj primedbi, kako sa pravnog, tako i sa ekonomskog gledišta. Smatramo da je prethodno trebalo konsultovati ustave koji su važeći na nivou Jugoslavije, Srbije, takođe i savezne zakone koji regulišu ovu materiju i da tek nakon konsultacija tih zakona, a nakon svega toga, tek onda doneti ovaj zakon, jer je ovaj predlog zakona u suprotnosti sa mnogim odredbama i saveznog i republičkog zakona, Ustava, kao i nekih drugih saveznih zakona.
Ja ću navesti samo nekoliko članova ovog zakona koji su u suprotnosti sa ustavima, kao i sa saveznim zakonom, posebno saveznim Zakonom o osnovama promene vlasništva društvenog kapitala.
U članu 3. stav 2. ovog predloga zakona, predviđeno je da se može vršiti prodaja imovine ili delova imovine i da se to smatra promenom vlasništva društvenog , odnosno državnog kapitala, mada je to klasičan primer nacionalizacije imovine koja nije predviđena našim ustavima. Takođe, u članu 14. Predloga zakona predviđeno je da su subjekti privatizacije sa društvenim kapitalom dužni da sprovedu postupak privatizacije, najduže u roku od četiri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Ustavom Republike Srbije i saveznim Ustavom uključena je i društvena imovina, kao jedan od oblika svojine. Prema tome, mislim da takođe i po saveznom zakonu promena vlasništva društvenog kapitala nije obaveza, već mogućnost, o čemu samostalno odlučuju preduzeća. Ne želim da branim postojanje društvene svojine, ali želim da kažem da je ipak ovo u suprotnosti sa saveznim Zakonom o osnovama promene vlasništva i sa saveznim Ustavom.
U članu 16. Predloga ovog zakona predviđeno je da inicijativu za privatizaciju može pokrenuti i agencija ili ministarstvo nadležno za poslove privatizacije, i da po toj inicijativi preduzeće mora da postupi, što je suprotno članu 5. saveznog zakona, po kome je propisano da preduzeće samostalno odlučuje o promeni vlasništva društvenog kapitala.
U članu 26, 34. i 36. Predloga zakona predviđeno je da prodaja imovine, odnosno kapitala, javnim tenderom i aukcijom, organizuje i sprovodi agencija, što je suprotno saveznom Zakonu o preduzećima, po kome preduzeća organizuju i sprovode prodaju imovine, odnosno kapitala.
Dakle, prethodno je trebalo da se razreši problem nesaglasnosti sa ustavima i saveznim zakonima, ozbirom na ustavnu obavezu da doneseni zakon mora biti saglasan sa postojećim i važećim ustavima i saveznim zakonima.
Zakon o privatizaciji je takođe trebalo da usledi posle donošenja Zakona o denacionalizaciji. U Srbiji postoji milion i po građana koji po raznim osnovama traže da se vrati njihova imovina koja je oduzeta nacionalizacijom, konfiskacijom ili eksproprijacijom. Postoji i Liga za vraćanje takve nelegalno oduzete imovine građana. Dakle, trebalo je prvo doneti takav zakon, pa tek onda pristupiti donošenju zakona o privatizaciji. Kada se postupak o privatizaciji odnosi na imovinu koja je bila oduzeta od fizičkih i pravnih lica, primenom zakona na teritoriji Republike Srbije, dakle uglavnom nacionalizacijom i konfiskacijom, onda se privatizacija ove imovine obavlja po posebnom zakonu i propisima koji su se morali doneti ranije, pre ovog zakona.
Zemljište i građevinski objekti koji su bili oduzeti vraćaju se prethodnim privatnim vlasnicima i njihovim naslednicima u sadašnjem fizičkom obliku. Ako su zemljište i građevinski objekti oštećeni i time je umanjena njihova vrednost, država bi morala da izvrši obeštećenje bivših vlasnika na osnovu utvrđene razlike. Kada su zemljište i građevinski objekti uvećane vrednosti, to bi se moralo smatrati nadoknadom bivšim vlasnicima za vreme njihovog nekorišćenja imovine, dakle njihove direktne štete koja je time bila prouzrokovana.
Mislim da je vrlo važno uneti u postojeći predlog zakona i odredbu koja bi zaštitila strateški važna preduzeća u Srbiji, a koja su od velikog značaja za sve građane Srbije. Preduzeća koja čuvaju integritet i suverenitet naše zemlje, kao što su elektroprivreda, vodoprivreda, kao što su državni mediji i mnoga druga preduzeća koja imaju strateški značaj za sve građane Srbije i za državu Srbiju. U tim preduzećima ne bi smeo većinski kapital da bude inostrani kapital, već domaći kapital. Takođe smatramo da je Predlog zakona je pun manjkavosti, nedorečenosti i problematičnosti i ako takav, ako se ne izvrše obziljne korekcije u raspravi u pojedinostima, eventualno bude usvojen, može imati sasvim suprotan efekat od onoga što se deklarativno želelo i umesto obećanog dobili bismo totalno osiromašenje većine naših građana i pretvaranje zemlje u koloniju , prilagođenu savremenim uslovima... Ja ću navesti samo nekoliko primera koji bi mogli da imaju jako loše posledice ukoliko bi se ovaj zakon usvojio.
Prvo je nedostatak, odnosno nedorečenost socijalne komponente u ovom zakonu. Kao što je i većina ministara rekla, i uvaženi gospodin Vlahović, činjenica jeste da će privatizacijom nekoliko stotina hiljada građana ostati bez posla. Nije u zakonu dorečeno kako će se izvršiti prekvalifikacija, kako će se socijalno obezbediti radnici koji će ostati bez posla. Takođe je danas premijer u svom uvodnom ekspozeu rekao da Vlada nema čarobni štapić i da se ne može predvideti u ovom trenutku u našem budžetu totalno obezbeđenje socijalnih slučajeva koji će nastati nakon donošenja ovog zakona.
Drugo, nedavanje prednosti našim građanima, tj. državljanima Srbije na pravo preče kupovine subjekata privatizacije takođe je jedan od nedostataka ovog zakona, a posebno tu mislim na poljoprivredu. Vi znate da su mnogi poljoprivredni proizvođači učestvovali u izgradnji i u radu agroindustrije i da bi njima upravo trebalo dati prednost prilikom kupovine agroindustrijskih objekata, jer su oni u njihovom radu učestvovali i svojim radom i svojim kapitalom, i saradnjom sa agroindustrijom. Transfer sredstava ostvaren prodajom akcija subjekata privatizacije i naplaćenih dividendi na uplatni račun budžeta Republike Srbije je po meni takođe problem.
Mislim da bi sredstva privatizacije pre svega trebalo vratiti privredi preko posebnih banaka koje bi to obavljale i mislim da bi trebalo da se u ovom trenutku Vlada oduži svim onim zaposlenima koji su u periodu od 1992. godine do današnjeg dana radili u svojim preduzećima, stvarali svoja preduzeća, održavali u životu, a za to vreme nisu imali adekvatne nadoknade ili vrlo često nisu imali nikakve plate. Mislim da je pravi trenutak da se jedan deo sredstava koji bi se stekao od privatizacije tih firmi morao uputiti onim radnicima, koji su to celo vreme bili verni svojoj fabrici, koji su radili, koji su je održali u životu, koji su za to vreme bili neadekvatno plaćeni ili nisu bili uopšte plaćeni.
Mislim da nadzorni odbor, kako u akcijskom fondu, tako i u agenciji za privatizaciju, ne može biti imenovan od strane nadležnog ministarstva, odnosno od strane Vlade. Smatram da bi ti nadzorni odbori morali biti imenovani od Narodne skupštine Republike Srbije, na paritetnoj osnovi. Tako bi se ostvarila kontrola koju je ministar Vlahović poželeo, u svom izlaganju Narodnoj skupštini, nad radom i agencije za privatizaciju i akcijskog fonda.
Dalje, mislim da sredstva za osnivanje agencije za privatizaciju, kao i za njen rad, moraju da se ostvaruju isključivo iz budžeta Republike Srbije, a nikako od donacija, nikako od sponzora, od priloga domaćih i stranih fizičkih lica, jer se u tom pogledu postavlja pitanje sumnje kako će oni raditi svoj posao nepristrasno, korektno i fer, ukoliko budu plaćeni od istih onih lica koja će učestvovati u tenderima i aukcijama.
Stranka Srpskog jedinstva je juče glasala za Zakon o oporezivanju ekstra profita i ekstra dohotka, jer smatramo da svi oni koji su svoje bogatstvo stekli zloupotrebljavajući svoje privilegije i službeni položaj treba da budu kažnjeni oporezivanjem. Smatrali smo i smatramo, naročito nakon usvajanja naših amandmana i amandmana nekih drugih političkih stranaka u ovoj skupštini, da je taj zakon pravičan.
Ali, takođe smatramo da ovaj zakon nije pravičan, pre svega u odnosu na radnike, koji rade u preduzećima koja će biti privatizovana i Stranka srpskog jedinstva neće glasati za ovaj zakon, osim ukoliko se u raspravi o pojedinostima taj zakon ne bude toliko popravio da će zasluživati da bude izglasan i od članova stranke Srpskog jedinstva. Smatram takođe da ovaj zakon, kako reče gospodin Vlahović, nije krucijalni u ekonomskoj reformi, ja se bojim da će biti krucijalni problem u stvaranju još većih socijalnih problema u Srbiji. Hvala na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, vi ste u prethodnom javljanju ustvrdili da  nije povređen Ustav Republike Srbije, a ja sam takođe reklamirao u prvom javljanju, povredu Ustava Republike Srbije ovim Predlogom zakona, pa ću pokušati da vas uverim da sam bio u pravu ako dozvolite.
U članu 14. Predloga zakona predviđeno je da su subjekti privatizacije sa društvenim kapitalom dužni da sprovedu postupak privatizacije najduže u roku od četiri godine, od dana stupanja na snagu ovog zakona, što je suprotno Ustavu Republike Srbije.
Pokušaću da vas ubedim da je upravo tako, jer član 56. Ustava Republike Srbije govori: "Jamče se društvena, državna, privatna i zadružna svojina i drugi oblici svojine. Svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu. Strano lice može sticati pravo svojine pod uslovima utvrđenim zakonom ". Dakle, stav 1. i stav 2. govore o tome da je predviđena i društvena svojina i koju ja ovog puta apsolutno ne želim da branim. Smatram da je treba promeniti u privatnu svojinu, ali takođe smatram da se u svakom slučaju, mora poštovati naš najviši akt, a to je Ustav Republike Srbije.
Ako dopustite, bio sam u pravu kada sam to ustvrdio, citirajući član 56. Ustava Republike Srbije. S obzirom da želim da govorim i dalje o ovom zakonu, dozvolite mi da kažem da je SSJ duboko na stanovištu da se privatizacija u Srbiji mora sprovesti i da se već jednom mora ustvrditi i sprovesti tržišna privreda koja će biti izlaz iz ekonomske krize, u kojoj se nalazimo.
Dakle, gospodine ministre očigledno je da imamo isti cilj, ali je takođe očigledno da imamo različite metode u ostvarivanju ovog cilja.
Pretpostavljam da demokratija podrazumeva uvažavanje raznih političkih mišljenja, pa mi dozvolite da kažem kako bismo mi sproveli privatizaciju i šta bismo sve izbegli u sprovođenju privatizacije koja je predviđena Predlogom zakona koji ste vi kao predlagač podneli Narodnoj Skupštini.
Smatram pre svega, da socijalna komponenta nije zastupljena i da nisu obezbeđena sredstva koja će omogućiti prekvalifikaciju, dokvalifikaciju i socijalnu sigurnost onih radnika koji će primenom ovog zakona ostati bez svojih radnih mesta. Vi ste ustvrdili gospodine ministre, i naš premijer Zoran Đinđić, da će zaista puno radnika ostati bez posla, ali da će im se obezbediti egzistencija i dokvalifikacija i prekvalifikacija i u preduzećima koja će biti predmet privatizacije i u drugim preduzećima u Srbiji.
Međutim, ne vidim da je ovaj zakon predvideo precizne mehanizme, socijalne sigurnosti tih radnika koji će ostati bez svojih radnih mesta.
Već u samom startu, koji razrađuje prenos kapitala bez naknade, to je podela besplatnih akcija zaposlenima po 400 maraka u dinarskoj protivvrednosti za svaku godinu radnog staža, stvara se velika diferencijacija među radnicima. Dok će jedan manji broj radnika, koji su imali sreće da rade u visokoprofitabilnim preduzećima, koja imaju sredstva da im to isplate, oni će za godinu - dve ili tri ta sredstva udvostručiti. Ali, šta će biti sa velikom većinom radnika, koji rade u preduzećima gde će dobiti samo fiktivne akcije, odnosno sa znatno manjom realnom vrednošću od nominalne, a neki neće dobiti ni to. Ako tome dodamo i činjenicu da će mnogi od njih ostati bez posla, onda se zaista postavlja pitanje socijalne sigurnosti radnika koji danas rade u tim preduzećima.
Zato bi trebalo da od ukupno prodatih akcija, pored izdvajanja 10% za Fond PIO i 5% za naknadu onima, čija je imovina nacionalizovana, takođe izdvojiti makar 5% za socijalni program i prekvalifikaciju odnosno dokvalifikaciju onih radnika koji će posle prodaje subjekta privatizacije ostati bez posla.
Jedna od najvećih opasnosti da radnici ostanu bez posla krije se u članu 38, poslednji stav ovog zakona, gde se kaže da će kupac imati obavezu za ulaganje sredstava u subjekt privatizacije, rešenje pitanja zaposlenosti, obezbeđenje kontinuiteta poslovanja i zaštite životne sredine i na osnovu takve ponude kupi u bescenje dotični subjekt privatizacije. Znači, ako on tako kupi i upiše se u sudski registar kao novi vlasnik, a potom umesto obećanog ulaganja zatvori preduzeće, otpusti radnike, promeni namenu objekta, izda ga nekom drugom pod zakup, ili možda proda i nestane, u predloženom zakonu nisam našao kako se efikasno možemo zaštiti od takvih mogućnosti. Poznata je situacija u mnogim zemljama, koje su bile u tranziciji ili su u tranziciji, da su se takvi slučajevi veoma često dešavali, a da vlade tih zemalja nisu našle mehanizam da spreče takvo ponašanje novih vlasnika privatizovanih preduzeća.
Takođe smatram da nedavanje prednosti našim državljanima za otkup subjekata privatizacije kroz pravo preče naknade za izvestan vremenski period nije dobro. Jer, time pokazujemo našim ljudima u inostranstvu, u dijaspori da im ne dajemo prednost prilikom otkupa dela imovine naših preduzeća, prilikom privatizacije. Smatram da ima mnogo naših ljudi, koji dobro stoje u inostranstvu, koji imaju naše državljanstvo i koji su spremni da ulože svoj kapital u kupovinu akcija naših preduzeća.
Takođe sam siguran da ima puno građana Srbije, koji su dobro stojeći i koji su spremni da ulože svoj kapital u otkup akcija naših preduzeća, ukoliko im se, određenim zakonom garantuje sigurnost. Zato sam uvek smatrao da treba dati prednost našim državljanima, posebno kada se radi o poljoprivrednicima, što sam naveo i u jutrošnjem izlaganju, koji su zaista veliki akcionari u agroindustriji u celini, jer su oni svoj deo proizvodnje, svoje akcije i svoj rad uložili u razvoj te agroindustrije. Ako hoćemo da budemo iskreni, agroindustrija ne bi mogla egzistira i da radi uspešno bez poljoprivrednih proizvođača.
Zato sam smatrao da je potrebno da našim poljoprivrednicima damo prednost prilikom otkupa akcija. Ukoliko strancima budemo dali prednost, što ovaj zakon i predviđa, prilikom otkupa naših agroindustrijskih objekata i preduzeća mislim da ćemo time staviti u veliko pitanje i suverenitet naše države, jer šta će nam se desiti, ukoliko velike površine budu otkupili strani investitori?
Mislim da je i transfer novca prilikom otkupa veliki problem. Ne smatram da bi taj novac prilikom otkupa trebalo da ide u kasu republičkog budžeta. Smatram da bi taj novac trebalo pre svega da ide privredi odnosno preduzećima, odnosno ljudima koji su godinama radili u tim preduzećima, stabilizovali ih, koji su ta preduzeća očuvali od propasti i za to vreme nisu primali platu ili su primali minimalne plate.
Dakle, smatram da bi preko posebne banke taj kapital, koji se stekne otkupom preduzeća, trebalo pre svega da se vrati privredi, a tek posle toga da ide u budžet Republike.
Moram da konstatujem da Predlog zakona predviđa slivanje svih novčanih sredstava od prodaje akcija samo na račun Republike Srbije, što zaista nije dobro, što je vraćanje na staru politiku centralizacije, toliko kritikovane od sadašnje aktuelne vlasti. To nije dobro i mislim da ste prilikom predlaganja ovog zakona trebali to da imate u vidu.
Mislim da je veliki problem i to što su mnoge zemlje u tranziciji, koje su u toku ili su završile tranziciju, na istoku imale kakav takav pristojan život pre tranzicije. Te zemlje trenutno, želim da vas opovrgnem u vašem izlaganju, nisu se baš usrećile ovakvim načinom privatizacije, jer imaju od 30% do 50% svojih građana na rubu socijalne propasti, odnosno u stanju socijalne potrebe. Bojim se da će ovakvim načinom privatizacije, nevođenjem računa o radnicima koji rade u preduzećima, koja će biti privatizovana, takođe oko 50% naših građana će se naći u stanju socijalne potrebe i mislim da to nije dobro.
Svaku privatizaciju prati mito, korupcija i pojava monopolizacije. Ni jedna zemlja u tranziciji nije bila imuna od ova tri zla, koja su se desila. Želim samo da napomenem činjenicu, koja je poznata, da je od 29 ministara za privatizaciju u zemljama tranzicije, 28 ministara je uhapšeno zbog mita i korupcije. Iskreno se nadam da se to neće desiti našem ministru i da će on biti drugi ministar, koji neće zbog toga biti uhapšen. Ja mu želim da ovaj zakon sprovede na najbolji mogući način, iako sam duboko uveren da ovaj način privatizacije neće biti dobar i da će doneti još veće socijalne razlike, probleme i ono, čega se svi plašimo i što, činimi se, ni jedan dobronameran građanin ove zemlje ne želi, a to su socijalni nemiri. Bojim se da će tako biti.
Gospodine ministre, iskreno, s obzirom da znam da ste častan čovek i vi i ja i svi mi znamo da primenom ovog zakona ulazimo u jednu avanturu. Možda smo prisiljeni da uđemo u tu avanturu. Bojim se da će ta avantura biti pogubna po radnike koji rade u tim preduzećima.
Stranka Srpskog jedinstva podržava ideju o donošenju zakona o privatizaciji, ali neće glasati za ovaj zakon, jer smatramo da ne treba da budemo učesnici u onome što će se, činimi se, zvati socijalna katastrofa. Hvala na pažnji.
Uvažena gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, gospodo ministri, Stranka srpskog jedinstva će podržati ovaj amandman, jer smatramo da on omogućava i obezbeđuje funkcije odredbe člana 73. Ustava Srbije, kojom se kontroliše rad Vlade od strane Narodne skupštine. Vlada ili komisija Vlade za nas treba da predstavlja jedno te isto.
Smatram da je Vlada posejala sumnju, predlažući članove 9. i 13. U autentičnom predlogu ovog zakona član 9. je govorio o tome da se Vlada može nagoditi sa bogatašima, koji su stekli svoje bogatstvo, ekstra dohodak i ekstra imovinu nelegalnim putem, koristeći svoje privilegije, odnosno zloupotrebljavajući svoj službeni položaj. Član 13. je govorio o tome da se onima, koji u svoje poreske prijave unesu verodostojne podatke, odobri popust od 35%. Na ova dva člana, kasnije je Vlada morala pod pritiskom Skupštine da usvoji amandmane i da se oni brišu, što govori o tome da je potrebno da se ustanovi kontrola rada komisije Vlade Republike Srbije i nadležnog organa, u postupku sprovođenja ovog zakona, i da to sprovođenje zakona kontroliše nadležni odbor Narodne skupštine Republike Srbije.
Zato smatram da je potrebno da glasamo za usvajanje ovog amandmana, jer je on, u stvari, i sastavni deo amandmana koje smo podneli i mi iz Stranke srpskog jedinstva i mnogi drugi narodni poslanici na članove 9. i 13. ovog zakona. Hvala na pažnji.

Whoops, looks like something went wrong.