Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladan Vučićević

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, gospodine ministre, koristim priliku da na samom početku izađem povodom člana 225, a zbog hitnosti situacije, jer me je 300 građana zamolilo da u njihovo ime kažem da u Kragujevcu u kolektivnom centru u Trmbasu postoji 100 izbeglica sa Kosova, 100 ljudi koji su izuzetno ugroženi u ovom trenutku zato što već par meseci nemaju električnu energiju.
Naime, uslovi u kojima oni žive nisu prikladni tj. instalacija nije prilagođena za taj broj priključaka koje oni u ovom trenutku koriste, tako da stalno dolazi do pucanja i izbacivanja osigurača i već par meseci nemaju struju. Među njima ima tridesetoro dece od šest meseci do sedam godina, ima više invalida.
S obzirom na to da su se ti ljudi obraćali lokalnoj samoupravi a da im lokalna samouprava do sada nije izašla u susret, zamolili su me da, u ovim teškim, hladnim danima, preko ove govornice zamolim predsednika Skupštine da, shodno ovlašćenjima i mogućnostima, preko Komesarijata za izbeglice učinimo šta možemo da bi ljudi pred novogodišnje praznike imali električnu energiju i grejanje. Grejanje nemaju i ne mogu da lože kotao iz razloga što kotao postiže visok pritisak i plaše se da ne dođe do eksplozije istog, što bi izazvalo još veće posledice.
Takođe sam zamoljen od strane jedne petočlane porodice koja se nalazi u istom tom kolektivnom centru, koja je prinudno smeštena jer je ostala bez krova nad glavom. Naime, njihov dom se pre par meseci upalio. Među njima je jedna trudnica. Lokalna samouprava, odnosno glavni stručnjak za socijalna pitanja grada Kragujevca Slavica Saveljić naložila je da se ta petočlana porodica iseli iz te sobe. Ova mlada buduća majka Đurđević Maja nema gde da ide. S obzirom na to da se mi zalažemo za poboljšanje nataliteta, smatram da je u ovom periodu, na minus tri i minut pet, neprikladno i nije normalno bilo koga izbacivati iz nužnog smeštaja.
Opet koristim priliku da zamolim predsednika Skupštine da, shodno njegovim ovlašćenjima i mogućnostima, pokuša da reši ova dva vrlo velika problema u izbegličkom naselju Trmbas, na zadovoljstvo svih onih korisnika koji vape, mole i traže pomoć. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, gospodine predsedniče Vlade i gospodine Tadiću, bez obzira što mnogi misle i kažu da su razočarani i da ovo nije istorijska sednica Republičkog parlamenta, ipak mislim da je ovo istorijska sednica, iz prostog razloga što ćemo na ovoj sednici doneti jedan dokument.

Znači, Narodna skupština Republike Srbije donosi dokument o zaštiti suvereniteta i teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije. I upravo zato što ćemo ovaj dokument doneti, ovo je istorijska sednica i ovo je istorijska odluka za srpski narod.

Voleo bih da mi protivnici ove deklaracije, oni koji se ne slažu sa njom i oni koji joj puno toga zameraju, kažu koja bi to država na svetu, kada bi došla u sličnu situaciju (a naravno mala, izmučena, iznurena, ekonomski osiromašena, nemoćna da se protiv svetskih sila bori oružjem), donela nešto drugo (a da zaštiti sebe i svoju teritoriju) no ovakvu jednu deklaraciju, što je jedino u ovom trenutku i moguće.

Šta jedna mala izmučena zemlja u ovom trenutku, zemlja u kojoj 120 hiljada ljudi boluje od malignih bolesti, a 30 hiljada umire, zemlja koja ima više starijih osoba od 65 osoba no mlađih od 16 godina?

Šta još jedna takva zemlja više od onoga što čini može učiniti? Mnogi zameraju sadašnjoj Vladi da je malo uradila, da nije dovoljno uradila, misle da bi oni mogli da učine više, samo kada bi bili na tom mestu.

A šta je to predsednik Vlade mogao da učini više? Možemo li mi, kao zemlja i kao država da uvedemo sankcije SAD-u, da uvedemo sankcije Evropi, mi njih teritorijalno da ugrozimo? Ne možemo. U ovom trenutku, ovo je jedino moguće što je država Srbija mogla da uradi. Narod koji zaboravi svoju istoriju i zaboravi svoju prošlost, sigurno ne može da obezbedi ni dobru budućnost.

Srbija ima svoju prošlost, Srbija ima svoju istoriju i Srbija ima istorijsku baštinu sa kojom se može pohvaliti. Iz tih razloga, mi to ne smemo zaboraviti, a velikim silama i svetskim moćnicima se ne možemo u ovom trenutku odupreti i upravo iz tih razloga, donosimo današnju odluku ovakvu kakva jeste.

Time treba da obezbedimo i budućnost. Mogu svetski moćnici da se igraju gumicama, nije to za njih problem. Lako je uzeti gumicu, izbrisati državnu granicu jedne suverene male države kao što je Srbija, ali nemamo mi prava da istorijski, da politički i na bilo koji način prihvatimo to njihovo igranje gumicom i brisanjem naših granica, to je nama zagarantovano Ustavom i kao ljudi smo glasali za taj Ustav. Mi smo dužni da štitimo taj Ustav i da obezbedimo izmučenom srpskom narodu sutra bolju i perspektivniju budućnost.

Šta možemo učiniti više u ovom trenutku? Rat smo imali, oprobali smo se i na tom bojnom polju, herojski, junački, protiv celog sveta, ali taj rat je rat koji se ne može dobiti. Samo veća beda, jad i čemer može da nas snađe.

Ako se danas vratimo, a oni koji nisu izgubili svog najdražeg i najmilijeg ne mogu ni imati takvo osećanje kakvu gorčinu imaju ljudi koji su ostali bez svoje porodice, bez svojih domova, bez svojih ognjišta, koji su morali da beže sa prostora gde su živeli i da se potucaju po tuđim stanovima, salama, šupama, itd. Tu gorčinu, mi koji nismo doživeli i taj gorak osećaj muke i bede nemamo i zato se ratom ne možemo igrati, jer ga ne možemo dobiti.

Izolacija, imali smo izolaciju međunarodne zajednice i svu bedu i jad koju jedna izolacija nosi sa sobom, imali smo bonove, imali smo tačkice, nestašicu roba, male plate, prazne bolnice, nismo imali lekove, instrumente. Ne smemo dozvoliti da ponovo dođemo u takvu situaciju. Srbija još jednom u takvoj situaciji i iz te situacije se ne može izvući.

Raskol sa celim svetom nikome dobro nije doneo, ni Srbiji ne može doneti dobro, ali ne znači da ćemo podržati i da treba da prihvatimo oberučke ili da kleknemo i da legnemo ako svet želi, a moćnici se igraju onom gumicom, da nas brišu i da nam pomeraju granice. Dužni smo, da sutra pokolenjima koja treba da naslede nas, našu politiku, deca koja se rađaju danas i ona koja će se rađati sutra, kažemo i kroz istorijsku baštinu šta se dešava, i kakva nam je bila, i da imaju trag, dokument, na osnovu čega sutra opet u nekom globalnom pomeranju sveta mogu da traže ono što je nekada pripadalo njihovim očevima i njihovim dedovima. I to je naše pravo, a naravno i sutra njihovo legitimno pravo, da to od svetskih moćnika koji su to uzeli njihovim očevima, naravno, sutra drugom globalizacijom možda povrate.

Šta smo možda u prethodnom periodu mogli da učinimo da se izbegne ovakva situacija danas, a nismo? Mogli smo da vratimo oduzetu zemlju, da vratimo zemlju SPC, da ima svog titulara i vlasnika. Mogli smo možda da damo koncesije svima onima na 50 i 100 godina, svima onima koji danas jesu na Kosovu, ali nismo. Ono što smo propustili, propustili smo, ali dajte da u budućnosti ne pravimo iste i slične greške.

Šta građani od nas očekuju? Građani od nas očekuju upravo ovakav stav, da štitimo svoj suverenitet i svoju teritoriju. Očekuju bolji život, očekuju bolje životne uslove, posao za sve one koji danas u Srbiji jure, tumaraju i traže posao kako bi preživeli mesec i dan. Očekuju posao za mlade, očekuju prosperitet, bolju, kvalitetniju budućnost.

Niko nema prava da od Srbije napravi logor, niko nema prava da Srbiju izoluje od sveta, niko nema prava da ruši mostove prijateljstva i nemamo mi kao država mnogo prijatelja, i nema u politici, pa i u međunarodnoj, baš mnogo prijateljstva, postoji interes.

Mi ono malo prijatelja što imamo, ko god da je, moramo ceniti, poštovati, negovati i graditi mostove prijateljstva. Samo gradeći mostove prijateljstva, sutra će možda naša deca biti u boljoj političkoj poziciji, no što smo mi danas. Možda će oni mnogo lakše, uz prijatelje koje ćemo mi izgraditi a oni sutra nastaviti, i ako se drzne bilo ko i oduzme nam teritoriju, sutra vratiti, ali mi taj trag moramo ostaviti, ostaviti politički napisan trag, a istorijsku baštinu niko nam onom gumicom ne može izbrisati.

Sedamnaest godina sam u politici, živim u radničkom gradu u kome se teško živi. Devedesetih godina, pete i šeste godine, mnogi politički prvaci su dolazili u Kragujevac i upravo tamo, kod ''Krsta'', držali govore. Moram reći nekim političarima danas, a da ne pravim neke velike replike, sami će se setiti, u jednoj partiji koja u tom periodu nije postojala, imali su tada drugu priču. Nije njihova priča bila kao ova što je danas. Danas kritikuju sve što je ova vlada uradila, a samo 1995. i 1996. godine kod ''Krsta'' pričali su priču, upravo ovo što ova vlada danas radi. Verujte mi, kada bi onaj ''Krst'' mogao da progovori, plakao bi i pričao kroz suze, a isti ti političari morali bi da saviju glavu i da se postide.

Nisam čuo šta oni drugi predsednički kandidati nude građanima Srbije, pa i meni. Danas sam poslanik, možda sutra neću biti, ali imam troje dece pa bih voleo da vidim i čujem, sem kritike Vladi i pregovaračkom timu, šta nude drugi kandidati za predsednika, kakva je ta budućnost, šta mogu moja deca da očekuju, pošto se i oni pitaše šta može njihova, a šta mogu sve ukupno sva deca Srbije da očekuju, danas, sutra i u budućnosti.

Nova Srbija, njeni poslanici, njeni članovi ne žele i ne smatramo normalnim da se bilo kakve privredničke veze raskidaju sa svetom. Najlakše je raskinuti veze, pokidati mostove i prijateljstva i privredničke saradnje. Bez privredničke saradnje sa svetom nema boljitka, nema prosperiteta Srbiji. Srbija će sledeće godine biti privatna i završiće se proces privatizacije. Ne možemo mi politički zaustaviti razvoj privatne privrede, razvoj Srbije, a samim tim i budućnosti. Ne možemo nikako dozvoliti da oni koji imaju pretenzije prema našoj teritoriji to uzmu, a mi ne osudimo to kao čin nepoštenja, nekorektnosti prema jednoj malo, napaćenoj, siromašnoj Srbiji koja je i tim svetskim moćnicima u datom trenutku bila saveznik i prijatelj.

Prema tome, poslanici Nove Srbije će podržati i glasati za dokument koji ćemo danas izglasati, koji treba da omogući i da svima onima koji ako se drznu i uzmu nam deo teritorije, da ostavimo istorijski trag sutra mladim pokolenjima i ovoj deci koja će graditi Srbiju, da jednostavno oni, ako mi ne budemo bili u stanju da zaštitimo, da oni zaštite i vrate ponovo Kosovo i Metohiju tamo gde i pripada, a pripada Srbiji.
Dame i gospodo poslanici, poštovani predsedavajući, meni ne smeta što ministri nisu trenutno ovde.
Mi danas usvajamo jedan set zakona, izmene poreskih zakona i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o republičkim administrativnim taksama. Ono što je važno u ovom trenutku je Predlog zakona o izmenama Zakona o javnim putevima. Tu ću se najviše zadržati.
Osnovno je pitanje za sve nas, pa i za građane Srbije: da li nam trebaju putevi? Onda, postavlja se drugo pitanje: kakvi nam trebaju putevi? I, što je još važno: zašto nam trebaju putevi?
Prvo pitanje – da li nam trebaju putevi? – svi znamo da nam trebaju putevi, da Srbija ima dosta neizgrađene infrastrukture. Ono što je bitno – kakvi nam putevi trebaju­? – trebaju nam dobri putevi. Zašto nam trebaju ti dobri putevi? Naravno, prvenstveno zbog građana Srbije, da se osete da žive u 21. veku, a onda, naravno, zbog razvoja privrede i sveukupno države Srbije.
Da bismo imali dobre i kvalitetne puteve, to košta. Za to država treba da izdvoji sredstva. Postoji više načina, iz fondova iz kojih se izdvajaju sredstva za izgradnju i održavanje puteva, ali nažalost, a i na sreću, u proteklom periodu izgrađeno je dosta puteva iz raznih fondova, iz zajmova, kredita, ali budžetom nije bilo predviđeno održavanje. Da bismo imali dobre i kvalitetne puteve, moramo ih i održavati.
Iz tog razloga se menja ovaj zakon o javnim putevima, u smislu da se iz već postojeće stope, koja se izdvaja za akcize, uveća procenat koji će se dati ''Putevima Srbije'', u smislu da dosadašnjih 10% od akcize, koja su koristili ''Putevi Srbije'', sada će biti 15%, a 2009. godine - 20%.
Ovde je bitno naglasiti, zbog građana Srbije, da ovaj procenat izdvajanja iz akcize za puteve neće nanositi troškove građanima i, naravno, privrednim subjektima. Znači, ne uvećava se njihov trošak.
Ovakvo rešenje će omogućiti da u sledećoj godini ''Putevi Srbije'' dobiju 12.058.000.000, a 2009. godine, kada ta stopa izdvajanja iz akcize bude 20%, 16.100.000.000 dinara.
Osnovni cilj jeste bolje i kvalitetnije održavanje puteva, što je od interesa svih građana Srbije, posebno onih učesnika u saobraćaju koji te puteve redovno i koriste.
Šta je osnovni cilj i šta je dobit ovakvog održavanja puteva? Naravno, pospešivanje privrede. Tamo gde ima puta - ima razvoja privrede, a tamo gde se razvija privreda - ima i zapošljavanja To je osnovni cilj i zadatak svih nas koji se bavimo politikom, jednostavno da stvorimo povoljan ambijent i klimu koja će omogućiti otvaranje novih radnih mesta.
Koliko god da se nekome čini da se gradnjom putne infrastrukture ne dobija veliki broj novih radnih mesta, mislim da je obrnuto - upravo se gradnjom dobre infrastrukture stvaraju privrednički odnosi, razvijaju se privredni objekti, pored tih puteva stvaraju se novi privredni subjekti, a samim tim i zapošljava veliki broj ljudi.
Da ne pričamo o komoditetu učesnika u saobraćaju i, naravno, stvaranju sveukupno normalnijeg ambijenta građanima Srbije. U krajnjoj liniji, kada smo donosili Ustav, rekli smo da ćemo se boriti za sveukupno ravnomerniji razvoj Srbije. Znamo da postoje delovi Srbije koji su slabo i slabije razvijeni. Putna infrastruktura je jedan od tih, naravno vrlo značajnih, faktora koji utiču na razvijenost određenih regiona.
Što se tiče upravo tih nerazvijenih područja, Ministarstvo za infrastrukturu je u proteklom periodu učinilo dosta, izgrađeno je oko 300 kilometara puta, a ne znači da u narednom periodu ne treba uraditi i više.
Da još jednom naglasim, zbog građana Srbije, izdvajanjem 15% od akcize za sledeću godinu i 20% u 2009. godini ne uvećava se akciza. To je vrlo važno. Znači, privredni subjekti i građani nemaju novi namet ili trošak što se tiče ovog izdvajanja za putnu infrastrukturu.
Ostali poreski zakoni takođe i izmene i dopune ovih zakona omogućavaju i smanjuju troškove i čine da se u Srbiji napravi bolji privredni ambijent, a samim tim i veće zapošljavanje.
Nadam se, kao što je Odbor za saobraćaj i veze jednoglasno doneo odluku i složio se da ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o javnim putevima treba usvojiti, da će tako učiniti i ovaj parlament, na zadovoljstvo svih nas poslanika, Vlade Republike Srbije i, što je najbitnije - građana Srbije. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani potpredsedniče Vlade, danas ova skupština raspravlja o dva vrlo bitna zakona.
Kada je reč o privatizaciji, iznad zakona o privatizaciji uvek to izaziva polemiku među poslanicima, naravno i među građanima Srbije. Srbija je jedna od zemalja koja je zadnja počela i koja je započela tranziciju.
Mislim da iz toga što je zadnja započela to je i dobro i loše. Dobro je iz jednog prostog razloga što smo imali prilike da vidimo loša iskustva zemalja iz okruženja i da ta loša iskustva privatizacije se ne dese u Srbiji. To je dobro, a loše je što smo započeli zadnji i što proces privatizacije nismo okončali, nismo završili.
Ono što građani s pravom zameraju, a vezano za privatizaciju, smatraju da ona nije bila realna, da ona nije bila poštena u nekom prethodnom periodu.
Sigurno da se nikada ne može napraviti poštena i realna privatizacija da svi budu zadovoljni, uvek ima onih koji su zadovoljni, onih koji su manje zadovoljni i danas u Srbiji imamo enormno bogate ljude i enormno siromašne ljude.
Obično su enormno bogati ljudi, to je realnost, to je slika Srbije, oni koji su uspeli da na jeftin način, a možda i kroz nedovoljno jasne zakonske alternative dođu do velikih, enormno velikih sredstava i firmi za vrlo kratko vreme i na jednostavan način.
DOS je napravio možda najveće greške jer je pritisak tada bio upravo na privatizaciju najuspešnijih preduzeća ili onih koji su imali dobru perspektivu. Pa setimo se samo u tom nekom periodu šest nekih cementara koje su privatizovane za samo šest evra ili šest dolara ili tako nešto. Koliko? Tri cementare. Šećerane za šest, izvinjavam se. Šećerane su za šest, a cementare su bile nešto skuplje, ali sigurno ne u realnoj vrednosti.
Vrlo se dobro sećam kada je bila ta privatizacija, baš sam danas slušao neki izveštaj da su šećerane najperspektivniji posao u Srbiji i najuspešnije firme. Sećam se u to vreme Karleuša je imala neku aukciju svojih odevnih predmeta, pa su ti odevni predmeti, da ne nabrajam koji, bili skuplji no šest šećerana. To je naravno izazivalo veliku sumnju kod građana i polemiku da jednostavno to nije dobro i da to nije dobro kako za građane Srbije tako i za državu Srbiju.
Priča o novim vlasnicima i ljudima koji su kupili ta preduzeća izazivala je veliku sumnju i onda vidite neko anonimno ime koje se pojavi, dobio je novac od babe, od tetke, od oca, od ujaka, od prijatelja iz inostranstva, prosto da čovek ne može da poveruje koliko su neki ljudi spremni da nekim ljudima učine, da im pozajme, daju novac, a u stvari radilo se, to su mnogi poslanici rekli, o prljavom novcu koji je na jedan vrlo specifičan način bio opran. I zato je ovaj zakon sada koji reguliše to dobar zakon i poslanici Nove Srbije će glasati, ali stvarno stoji jedna primedba da je taj zakon trebalo doneti mnogo pre, jer mislimo da je dosta tog prljavog kapitala već ušlo u Srbiju.
Kada se kaže ovde da se jednostavno ne želi da taj prljav novac uđe u budžet Republike Srbije, nažalost u nekim prethodnim budžetima taj prljav novac je ulazio i to je zamerka mnogih građana koji su godinama izdvajali od svojih ličnih dohodaka za izgradnju tih firmi.
Mi poslanici Nove Srbije i Nova Srbija je apsolutno za privatizaciju. Smatramo da taj proces privatizacije treba što pre da se završi, ali ne po svaku cenu. Ono što stvarno treba regulisati, možda i posebnim zakonom, a to je da oni koji su privatizovali firme plaćaju obaveze prema državi i to je vrlo bitno.
Vrlo često se sada pominju ovde velike firme i priča se o njima, da li su na jedan zakonit način ili nezakonit način došli do tih sredstava. Moram reći lično svoje mišljenje i svoj stav, mislim da je Srbija u prethodnom periodu opljačkana na zakonit način, upravo tako što je uvek postojala neka odluka, postojao neki zakon, postojao neki akt, ali mnogi su došli do velikog bogatstva, pa su postali enormno bogati preko noći, a naravno mnogi su u Srbiji postali enormno siromašni jer su ostali bez radnih mesta, a naravno i bez osnovnih sredstava za život.
Problem ovih zakona, pa i ovoga sada koji se donosi, jeste kako i na koji način će se ulagati sredstva od privatizacije.
U mnogim lokalnim samoupravama gde, u krajnjoj liniji, postoje ti poslovni subjekti tj. objekti zagađuju te sredine, a lokalna samouprava od tih sredstava ima samo 5%, što mislimo da je strašno malo.
S druge strane, doneli smo u Ustavu po ravnomernom regionalnom razvoju, pa bi bilo normalno da ova sredstva dobrim delom od privatizacije idu u ravnomerni regionalni razvoj, da nam se upravo ne desi da imamo dve Srbije, jednu siromašnu Srbiju, jednu bogatu Srbiju, da imamo bogat glavni grad, bogat Beograd, gde će živeti tri miliona ljudi, i naravno, jednu siromašnu Srbiju, a to je ono sve što je van Beograda.
Mi danas, to sam i juče rekao, imamo situaciju da mnogi sa periferije Srbije, centralne i južne Srbije, znači iz provincije, kako se to popularno kaže, a bave se određenim poslom, dolaze ovde u Beograd, jer samo ovde može da se obrne kapital, ovde postoji tržište i ovde ima posla, a na rubovima centralne i južne Srbije, Šumadije, jednostavno nema se mogućnosti zarade.
Zato smatramo da je ovaj zakon došao možda u periodu kada je i značajno, kada se treba da se privatizuju javna preduzeća i treba zaštititi tu imovinu da je ne kupe opet oni ljudi sa krvavim, prljavim novcem, ljudi koji imaju dosta krivičnih dela iza sebe, ljudi koji imaju sumnjivu prošlost.
Poslanici Nove Srbije će prihvatiti i glasati za ovaj zakon. Žao nam je što ovakve odredbe zakona nisu bile donete mnogo ranije, a upravo iz tog razloga da se ne desi ono što se dešavalo da su firme koje su godinama građene i mnogi uložili svoj znoj, svoj trud, svoj rad, odricali se, uplaćivali samodoprinose, besplatne dnevnice, subote, nedelje itd, a na kraju je to sada završilo u rukama nekih ljudi za strašno male novce, kao što sam naveo primer tih šećerana za nekih šest evra, dolara itd.
Drugi zakon, koji je isto tako vrlo važan za građane Srbije, jeste Predlog zakona o pravu na besplatne akcije, novčanu nadoknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije. Ovde je, naravno, rečeno, i ovaj zakon u javnosti danas možda izaziva najviše polemike kod građana. Mnogi radnici, pa i sindikati javnih preduzeća, bili su za to da se na neki način ne uključe svi građani u dobijanje besplatnih akcija.
Poslanici Nove Srbije se apsolutno zalažu za to da se upravo svi građani uključe u dobijanje besplatnih akcija. To je jedino pravedno. Zašto je jedino pravedno da se svi građani uključe? Upravo iz razloga što su svi građani i učestvovali u izgradnji, naravno i u formiranju tih javnih preduzeća. Hajde da vidimo kako su to građani uspeli i kako je svaki građanin ponaosob učestvovao.
Što se tiče određenih preduzeća, niste mogli da rešite da dobijete električnu energiju dok ne platite brojilo za svoju kuću. Svaki građanin je morao da uplati brojilo da bi dobio električnu energiju.
Kada ste hteli da uvedete telefon, svako je morao da uplati centralu u pošti, pa je morao da plati i svaki metar kabla čim prođe određenu dužinu, mislim da je to 100 metara. Ako ste hteli jaču struju, morali ste da platite trafostanicu, kabl, pa i kroz neko vreme, pre mnogo besplatnih dnevnica, subota, nedelja je odrađeno da ta javna preduzeća budu onakva kakva jesu. Mnogi su učestvovali i sva ta imovina koju ste morali da platite za dobijanje brojila, kabla itd. je postajala imovina tih javnih preduzeća. Tako su građani zaslužili da svi dobiju sada te akcije.
Bez obzira što su određeni sindikati mislili, pa i radnici javnih preduzeća, da treba da pripada samo njima da pripadne to, nikada se neće doći do prave pravde i do istine da jednostavno svi budu zadovoljni. S pravom oni građani koji su radili 40 godina imaju pravo da se ljute, a možda su preminuli pre tri ili šest meseci, godinu dana, zato što ne mogu da dobiju i njihovi naslednici. Imaju pravo da se ljute.
Mislim da je ovaj zakon ipak relativno ispravio određene nepravilnosti i da će doći do određene pravde. Ali, gospodin Rajko Baralić je rekao neke stvari, kao poslanik moram da se složim, ne vidim zašto određene stvari uslovljavamo.
Ono što mi možemo izneti kao možda određenu nepravilnost vezano za ovaj zakon, zašto se sada građanima Srbije, mladim ljudima uslovljava da moraju biti u biračkom spisku? Prvo, nije obaveza građana da se prijavljuju, obaveza je lokalne samouprave da upiše građane u birački spisak, a to da li će građanin da izađe na izbore ili neće da izađe na izbore, to je njegovo demokratsko pravo i ne vidim ni jedan jedini razlog da to mora biti uslov.
Mislim da je tu gospodin Baralić bio apsolutno u pravu. Neće moći niko da ospori građaninu koji ima 18 godina da ne dobije besplatne akcije samo zato što nije ispunio jedan od uslova i nije se upisao u birački spisak. Mislim da to, na neki način, s pravom kod određenih ljudi izaziva sumnju da možda eto postoji neka politička kalkulacija, da ako se to sada desi do kraja godine, biće simpatični oni ljudi koji su predložili ovaj zakon.
Ovaj zakon je predložila Vlada, ovaj zakon usvaja Skupština, usvajaju ga svi poslanici. Siguran sam u to da će za ovaj zakon glasati i mnoge opozicione stranke. Možda će biti apsolutnog saglasja, a ne vidim ni jednog jedinog razloga da i ne bude apsolutnog saglasja oko ovog zakona o podeli akcija građanima Srbije, zato što, kao čovek, mislim i naša poslanička grupa Nove Srbije, a koliko vidim i ostale poslaničke grupe misle isto – da treba to građani da dobiju, sa malim nijansama, a te nijanse se nalaze u amandmanima koji su poslanici podneli u određenim varijacijama šta treba promeniti, možda doterati zakon ili napraviti bolju ravnotežu pravde. Mislim da je to uvek, kada su ovakvi zakoni u pitanju, vrlo teško.
To da li će, kako je rečeno, i kako kaže ovde u zakonu da će svaki građanin dobiti po hiljadu evra, a da će 150 hiljada zaposlenih dobiti po četiri hiljade evra. Ono što je vrlo važno, važno je da se ne desi ono što se dešavalo u zemljama u okruženju – da vrednost tih akcija posle ne vredi možda flašu–dve piva. To se ne sme dozvoliti.
Na neki način tu vrednost, koja je predviđena i koja je rečena – tih hiljadu evra i ovih četiri hiljade evra, na neki način treba zaštititi, jer jednostavno taj novac građani treba da dobiju. Radi se o velikom novcu, radi se o vrlo bitnim i značajnim javnim preduzećima koja treba da budu privatizovana.
Ono što poslanici Nove Srbije smatraju da jednostavno, a to je isto primer iz zemalja iz okruženja, javna preduzeća su preduzeća koja treba da budu zadnja privatizovana. Jednostavno, sve one greške koje su pravljene u nekom prethodnom periodu moraju biti ispeglane i moraju se izbeći kod privatizacije javnih preduzeća.
zato što su u izgradnji tih preduzeća učestvovali svi građani i ne sme se dozvoliti da sa privatizacijom tih preduzeća sutra dođe do enormno velikih poskupljenja koja će opteretiti džep svakog građanina ponaosob.
Ono što ću na kraju reći, to je da smatramo da su ovi zakoni u interesu građana Srbije, da se iskreno nadamo da će biti sprovedeni po slovu zakona i da će se eventualne manipulacije, po bilo kom osnovu, vezano za jedan i drugi zakon izbeći i da ćemo učiniti oba ova zakona na zadovoljstvo građana. Poslanici NS glasaće za oba zakona u želji da se nepravda, koja je možda učinjena do sada, ispravi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, budžet jedne države znači i život jedne države za godinu dana. Uvek je to za svaki parlament jedna od najozbiljnijih tema koju parlamentima ima, jer treba da obezbedi jedan normalan život svojim građanima u narednoj godini.
Naravno, kada treba da donesete budžet u ovakvoj situaciji, onda već morate da razmišljate kakav će život građana biti već sledeće godine. Politička stabilnost je vrlo bitna za donošenje jednog budžeta, kao što je i finansijska stabilnost u državi vrlo važna kada se budžet donosi.
Ako donosimo budžet danas i ako raspravljamo o budžetu u situaciji kada imate na neki način jednostrano raspisivanje izbora, i kada kao narodni poslanik dobijete pismo od predsednika parlamenta koji vam se zahvaljuje na dosadašnjem radu, onda se naravno postavlja pitanje kako će se ovaj budžet koji ova skupština treba da donese, a koji treba da znači život građana Srbije u sledećoj godini i sve one obaveze koje država Srbija ima, odraziti na privredne subjekte i da li će ovaj budžet da se puni dinamikom koju je zamislio, ili smatrao da će biti normalna, ministar finansija. Bogami ovo je već i za ministra finansija veliki problem.
S druge strane, taj problem punjenja budžeta, iako ovde znamo i imamo da će budžet biti okvirno, da ne navodim krajnje cifre, 639 milijardi, imamo da su izdaci 654 milijardi dinara i da je deficit 14 milijardi dinara. Ovaj deficit može biti, čak se možda nekima čini da je to negativna stvar, može biti i pozitivna, ali u svakom slučaju trenutna politička situacija predstavlja problem donošenja ovog budžeta u smislu da li će biti realizovan ovako kako je zamišljen.
Nova Srbija će naravno glasati za ovaj budžet zato što smatramo da bi bilo strašno neozbiljno zbog građana Srbije da na bilo koji drugi način razmišljamo. No, život je pred nama, čovek nikada ne može sa sigurnošću garantovati neke stvari, ali ipak mislim da će ovaj budžet biti donet.
Nova Srbija će za njega glasati i da ćemo građanima Srbije, bez obzira na različite političke stavove i mišljenja, morati da obezbedimo tu finansijsku sigurnost.
Mnogo je tih korisnika koji žive svoj život, a nije im danas lagan taj život, a zavise od ovih budžetskih sredstava.
Želim nešto da kažem kao poslanik, koji će naravno glasati za ovaj budžet, iznenađen sam što se tiče Ministarstva nauke, postavlja se pitanje šta mi u stvari u zemlji Srbiji želimo, gde vidimo taj put, taj prozor negde ka nekoj boljoj i svetlijoj budućnosti i da li mi negde vidimo da mladost Srbije je nešto što treba da obezbedi budućnost i kreativnost u ovoj zemlji.
Nažalost, kada pogledate, znam da je kolač mali i da mnogi žele da dođu do tog kolača, i da je taj kolač vrlo teško ravnomerno raspodeliti, i to je sigurno veliki zadatak i velika odgovornost onoga ko pravi budžet, i najveća odgovornost nam je na ministru finansija i, pravo da vam kažem, svi mi kada pogledamo te budžetske stavke mislimo da bi negde trebalo dati više, negde trebalo dati manje, a svi misle na neki način da su oštećeni ili da im treba više.
Ali, moramo se negde opredeliti šta je budućnost ove države. Kada pogledate Ministarstvo nauke - 8 milijardi i 259 miliona dinara, a Fond za mlade talente 21 milion. Dame i gospodo narodni poslanici, dokle god budemo ovako razmišljali gubićemo te mlade talente i ti mladi talenti će odlaziti iz ove države.
U Kragujevcu je jedna mlada grupa lekara napravila jedan projekat, izmislili su jedan softver za merenje protoka krvi kroz krvne sudove i merenje gasa kroz alveole. Ono što je vrlo interesantno za taj pilot-projekat, koji su uradili ti mladi lekari, skoro da niko u Srbiji ne zna i niko od srpskih stručnjaka nije bio zainteresovan da pita šta ti mladi ljudi u ovoj zemlji rade u tom gradu Kragujevcu.
Naravno, ne sećaju se stručnjaci iz Srbije, ne sećaju se sujetni ljudi da pitaju te mlade ljude šta su to uradili, ali setio se Harvard, setio se London, setio se Pariz, Nemačka, setio se Japan, setili se ljudi iz celog sveta, zainteresovali se za te mlade ljude i moram da kažem da su ti mladi ljudi dobili deo kolača budžeta poreskih obveznika Amerike.
Mislim da to ministar finansija sigurno zna, koliko je teško da deo kolača poreskih obveznika Amerike dobije jedna mlada ekipa lekara iz jednog grada koji se zove Kragujevac, negde u srcu Šumadije, u srcu Srbije.
Vrlo je to teško, ali je to nešto što nas kao ljude treba da zabrine, da stavimo prst na čelo i da se pitamo ko smo, šta smo, šta to mi radimo, kako mi to razmišljamo i šta će s nama biti.
Da li će ova zemlja Srbija sutra biti zemlja starih, bolesnih, iznemoglih ljudi, zemlja prevaranata, tajkuna ili ćemo imati jednu evropsku razvijenu Srbiju, u kojoj će normalan život biti normalna stvar, a ne normalan život nenormalno nešto.
Mi ćemo doći sigurno u situaciju, i mladi ljudi će se inkorporirati negde u Americi, možda u nekoj drugoj državi, a onda za par godina ćemo uvoziti ono što smo imali ovde i plaćati skupo naše znanje koje je otišlo, prošlo pored nas, a mi iz naše sujete nismo želeli da ga inkorporiramo i da naravno to ostane ovde, i da mi sutra prodajemo pamet.
Mi ćemo našu pamet prosto i jednostavno izvesti zato što nismo imali hrabrosti da kažemo da mlad čovek može nešto učiniti, uraditi, to što ja sa 50 i kusur godina nisam uspeo. To je problem o kome treba da razmišljamo, problem koga ćemo se sigurno jednog dana sećati i problem koji Srbija mora da rešava.
Nisam rekao za ove mlade ljude koliko je značajan taj projekat. Možda ne toliko zbog poslanika, ali zbog nekih stručnih ljudi koji se bave naukom u ovoj zemlji. Taj projekat protoka krvi kroz krvne sudove i protoka gasa kroz alveole, i taj softver koji su oni uradili je bitan iz tog razloga što su ljudi napravili softver da mogu projektovati određenu bolest kroz neko vreme i mogu preventivno delovati na tu bolest, i zato se svet zainteresovao, a mi smo totalno indiferentni, nas ti mladi ljudi ne zanimaju.
S druge strane, želim nešto reći vezano za Ministarstvo za infrastrukturu, Ministarstvo kojim upravlja stranka ili je pripalo u podeli vlasti Novoj Srbiji, ali Ministarstvo koje nije ministarstvo Nove Srbije i Velimira Ilića, već naravno od interesa za sve građane u Srbiji. Srbiji je potrebna infrastruktura. Nije potrebna infrastruktura Novoj Srbiji, poslanicima Nove Srbije i ministru Iliću, ali je Srbiji potrebna infrastruktura i bez dobre infrastrukture nema ni dobrog razvoja privrede. Mislim da je to svima jasno. Ako imate dobar put, onda eto tu i stranaca, eto tu novih svežih investicija, eto tu i fabrika, a ako nema puta, nema infrastrukture, nema naravno ničega.
Ministarstvo za infrastrukturu je dobilo 20 i nešto milijardi dinara, a subvencije subvencije Železnicama Srbije su 10 milijardi i 600 miliona dinara, slušah juče jednog poslanika koji kaže gde će Železnica potrošiti te pare i od Subotice ne znam dokle se gasi pruga.
Gasiće se mnogo koloseka u Srbiji zato što su nesigurni, zato što je prosečna brzina ili brzina na tim kolosecima 20 do 30 km na čas, ugasiće se mnogi, a rekonstrukcija tih koloseka iznosi milion evra po jednom putnom kilometru železničke pruge.
Kad pogledate, 11 kilometara, šta je 11 kilometara, to je dole do Bubanj Potoka, ne verujem da je više, a toliki kilometri pred nama su koji se moraju rekonstruisati. Moram reći da je ministar finansija na jednom Odboru za saobraćaj i veze vrlo kooperativno rekao da će izaći u susret i putevima Srbije oko rešavanja određenih finansija, jer to je interes svih građana Srbije i svi građani Srbije očekuju da žive u boljim i kvalitetnijim uslovima što se tiče infrastrukture, a znajući još da je to ministarstvo u ovom mandatu, a i u prethodnom, nepredviđeno dosta sredstava uložilo u rešavanje elementarnih nepogoda koje su zadesile zemlju Srbiju i na koje nikada ne možete računati da ih neće biti.
U Ustavu Srbije je rečeno da ćemo ravnomerno razvijati teritoriju Srbije, ravnomerni razvoj. Moram da priznam da sam malo iznenađen oko ovih transfernih sredstava, iako je jasan način na koji se transferna sredstva skupljaju, taj zakon smo doneli, ali i to je nešto što nas, koji danas vodimo ovu državu, treba da natera da razmislimo opet kuda sada Srbija ide.
Da li cela Srbija ide ka Beogradu zato što u unutrašnjosti Srbije su loši uslovi za život, da li će unutrašnjoj Srbije i u unutrašnjosti Srbije ostati samo puka sirotinja koja ne može da dođe do Beograda i da li ćemo imati raspolućenu Srbiju, jedna koja će biti ovde u Beogradu, sa 2,5 ili 3 miliona stanovnika, i drugi deo razuđene Srbije, u kojoj će živeti ona druga polovina stanovništva.
To je nešto o čemu moramo razmišljati. Nije ta podela transfernih sredstava, znajući da su veliki privredni subjekti giganti, da se ekonomija najviše odigrava baš upravo u Beogradu, moramo razmišljati o toj našoj Srbiji, pogotovo kad kažemo da ćemo se boriti za te naše granice i da nećemo dozvoliti da se teritorijalno Srbija menja.
Ako nećemo to da dozvolimo, onda moramo stvarno da napravimo ravnomerni razvoj cele teritorije Srbije. Nije normalno da za grad Beograd transferna sredstva iznose 10 milijardi 142 miliona dinara, za grad Kragujevac 799 miliona dinara, za Niš milijardu 243 miliona, za Novi Sad milijardu 690 miliona.
Nema ravnomernog razvoja i ne može biti taj ravnomerni razvoj. Biće strašan problem ako se sve što ekonomski vredi bude preselilo u Beogradu. Beogradske ulice se mogu šminkati, ali se ne mogu proširiti. Uske su beogradske ulice da prime dobar deo građana Srbije koji beže iz unutrašnjosti Srbije, jer su im neuslovni uslovi za život.
Upravo iz tog razloga sam malopre pričao i rekao da je Ministarstvo za infrastrukturu dobilo malo sredstava. Zato što upravo preko Ministarstva za infrastrukturu treba da se napravi taj ravnomerni razvoj infrastrukture u Srbiji. Šta ćemo kada danas njega vodi Velimir Ilić? Sutra će ga voditi neki drugi Ilić ili kako se ko bude prezivao.
Ali, bez obzira ko vodi to ministarstvo, to ministarstvo je trebalo da ima veći kolač, jer to nije kolač za ministra, već je to kolač za građane Srbije koji treba da dobiju tu infrastrukturu i da nam se ne dešava ono što se dešava, da sve što vredi, finansijski nešto ima, beži iz unutrašnjosti i dolazi u Beograd.
To su stvari oko kojih treba razmišljati. Mislim da onaj deo priče koji sam pričao, o mladim talentima, mladim ljudima iz Kragujevca, koje mi, koji danas određujemo sudbinu ove države, nismo primetili, ne vidimo ih ovde, a videše ih oni iz dalekog sveta, pa i oni preko okeana. Moramo razmišljati o tim ljudima. Takve dece u Srbiji ima mnogo, mnogo talentovane dece ima, školujemo neke ljude, a onda kad završe školu ih sada nekako zaboravljamo. Doći će trenutak kad ćemo se zbog toga kajati, ali se plašim da će tada biti kasno.
Iz tih razloga, pretpostavljam, biće i rebalansa budžeta, jer ovaj budžet sa ovim deficitom mora da doživi sigurno rebalans i ova priča nije da bilo koga kritikujem, već da kao čovek, poslanik, čovek koji ima troje dece, i moja deca, i vaša deca i sva deca Srbije treba da žive u normalnim uslovima, a ne da beže iz ove zemlje.
Upravo iz tih razloga, za te mlade ljude koji se trude i ulažu maksimalni napor, koji dokazuju sebe na mnogim takmičenjima, pobeđuju mnoge u svetu, a ipak na neki način žive u mnogo lošijim uslovima i mnogo manje sredstava za školovanje i obrazovanje imaju, ali taj potencijal koji imamo u ljudima, naravno, i u onom profesorskom kadru, da ne zaboravimo, jer će ljudi izgubiti motiv da se bore i biće nam to veliki problem sutra, da ne budemo zemlja staraca, bolesnih, iznemoglih ljudi i tajkuna.
Na kraju da kažem da u tom nekom rebalansu budžeta i Ministarstvo zdravlja treba da dobije veći kolač. Treba da dobije veći kolač zato što se Srbija nalazi pred velikim problemom. Preko 130.000 ljudi je obolelo od malignih bolesti i boluje u Srbiji. Veliki problem predstavlja Srbiji ta cifra i možda Srbija to ozbiljno nije shvatila.
No, niko od nas ne može garantovati da ga ta sudba ne može zadesiti. Srbija, kao jedna mala zemlja koja je imala solidan zdravstveni sistem, mora se izboriti u ovim uslovima da i sada ima dobar zdravstveni sistem i da građani Srbije dobiju pristojno, dobro i kvalitetno lečenje u zdravstvenim ustanovama.
Preko 33.000 ljudi godišnje umire od malignih oboljenja i o tome niko ne diskutuje. O tome moramo da povedemo računa, godišnje izgubimo jedan grad. Bojim se da će i ovaj budžet koji je mali, ako se ovako nastavi, možda biti veliki, jer neće imati ko da ga koristi u ovoj zemlji. Zato moramo da povedemo računa i u tom rebalansu da razmislimo i o Fondu za mlade talente, i o Ministarstvu zdravlja, i o Ministarstvu za infrastrukturu, jer to su ključna ministarstva koja treba da obezbede dobar i kvalitetan život, i dobro i kvalitetno lečenje i preventivnu medicinsku struku, da bi smanjili broj obolelih, a i da uradimo infrastrukturu i omogućimo ravnomerni razvoj, da nam ljudi ne beže iz Srbije i dolaze ovde za Beograd i da zainteresujemo ljude, da dođu i da otvaraju svoje preduzeće i da se ovi ljudi zapošljavaju.
Problem zapošljavanja, problem lečenja i problem mladih talentovanih ljudi, njihovog posla, njihove budućnosti, to je velika obaveza za nas koji danas određujemo sutrašnjicu građana Srbije u ovom parlamentu.
Neki drugi ljudi su obezbeđivali i određivali prošlost. Znamo kakva nam je prošlost, znamo kakva nam je sadašnjost, ali dajmo da se izborimo da nam zato bude bolja budućnost. NS će podržati ovaj budžet, ali smo želeli da u jednom mirnom, korektnom tonu skrenemo pažnju i kažemo ministru finansija da su ovo stvari na koje treba obratiti više pažnje u rebalansu budžeta, jer ovo treba da bude i budućnost Srbije.
Poštovani narodni poslanici, javio sam se povodom amandmana na član 11 - da li treba sudije za izabrane sudije Ustavnog suda da polažu zakletvu u Parlamentu ili ne treba.
Mislim da je ta dilema vrlo jednostavna - naravno da treba da polažu zakletvu u Parlamentu. Postoje mnoge službe i svi oni koji rade u interesu građana i za interes građana - treba da polažu zakletvu u Parlamentu, iz jednog prostog razloga, što Parlament, upravo, odražava volju građana Srbije i ovde imamo zastupljeno kompletno biračko telo Srbije.
Kada bi se zakletva polagala ispred predsednika Republike, ipak, predsednika Republike bira određeni broj građana i on ih zastupa, iako predsednik Republike po Ustavu mora da zastupa sve građane, dok je Parlament jedino mesto gde su zastupljene sve grupacije i gde imamo kompletno biračko telo. Zato je normalno polagati zakletvu pred Parlamentom.
Druga stvar koju bih želeo da kažem je - treba da se polaže zakletva. Naravno, podrazumeva se da je sudija Ustavnog suda stručan čovek, častan i pošten čovek i da će obavljati časno i pošteno svoju funkciju, ali kada on treba da radi u interesu širokih masa, tj. svih građana, onda treba da se polaže i zakletva.
Postoji, u krajnjoj liniji, i onaj, nazovimo ga, protokolarni deo. Postoji dosta zanimanja gde se polaže zakletva. Evo, i lekari polažu zakletvu pre nego što stupe na posao, pa imamo vojnike, za koje sigurno znamo da će da brane svoju državu, pa polažu zakletvu, i to treba, naravno.
Predsednik Republike, koji će sigurno zastupati interese svoje države, pa polaže zakletvu. Polažu zakletvu i ministri, jel te?
Znači, svi oni koji rade u interesu, sveukupno, građana Srbije - treba da polažu zakletvu i treba da se čuje to njihovo da će časno i pošteno raditi, iako se podrazumeva da se biraju časni i pošteni ljudi, koji po samom automatizmu treba da taj posao obave onako kako treba, da budu časni i pošteni, iskreni i dosledni.
Prema tome, Parlament je jedino mesto gde se sveukupno biračko telo i građani Srbije koncentrišu na jedno mesto, odnosno on se koncentriše preko poslanika koji su birani od strane građana, i to je jedino pravo mesto gde svi treba da polažu zakletvu. To je stav poslanika Nove Srbije, a pretpostavljam i poslanika sveukupne većine u ovom parlamentu. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, poštovani predsedavajući, set zakona koji danas treba da usvojimo svakako je značajan za Republiku Srbiju i za sve građane. Želeo bih kao i moj prethodni kolega da kažem da je ovo vrlo bitno za građane Srbije, znači, sam zakon o viznim olakšicama. Kada se setimo kako je bilo lepo u prošlosti, kada je bila bivša Jugoslavija, kada su građani Srbije imali onaj crveni pasoš, koji nije imao ograničenja na granicama i kada smo mogli da putujemo. Naravno, ono što se odigralo u prošlosti, došli smo u jednu situaciju vrlo tešku  da ne možemo izaći iz zemlje.
Kada čovek živi u jednom okruženju, a iz zemlje ne može izaći, onda ne može ni napredovati. Ne može napredovati ni kultura, ni nauka, ni tehnika, ni privreda. Jednostavno, stopira se život i razvoj jedne države.
Ovaj zakon treba da omogući da istaknuti privrednici ove države mogu lakše izaći iz države, da vide novu tehnologiju, kupe, puno toga nauče, donesu ovde u Srbiju i pomognu razvoju privrede. Da zdravstveni radnici mogu lakše i na bezbolniji način da posećuju kongrese, da se posavetuju sa svojim kolegama, da novu zdravstvenu tehnologiju dovedu u ovu zemlju, a opet, naravno, da se to inkorporira i vrati korisnicima zdravstvenih usluga.
Ono što bih posebno napomenuo, u Srbiji ima dosta ljudi koji su bolesni i koji moraju potražiti pomoć i van granica naše Srbije i naše države. Strašno je teško kada imate bolesnika u kući, a kada morate da čekate da li ćete dobiti vizu ili nećete i tim ljudima će se omogućiti, što se kaže, jedna laganija procedura i komunikacija sa lekarima, institucijama koje se nalaze van ove države, a tu su i sportski radnici, novinari i ostali. Tu je i veliki deo mlade populacije, studenata koji će moći da izađu iz zemlje i vide da van okruženja ove države postoji neki drugi svet koji možda drugačije radi, razmišlja, kao i da razmene iskustva sa svojim kolegama mladim ljudima koji, takođe, studiraju u Evropskoj zajednici i u državama okruženja i da vide da postoji neki drugi svet.
Sve to treba da omogući ovaj prvi korak. Dakle, to je jedna lakša komunikacija sa svetom, sa Evropskom unijom. Iz tih razloga, Nova Srbija daje podršku ovim zakonima, glasaćemo, jer smatramo da je i ovaj sporazum o pridruživanju i stabilizaciji na dohvat ruke, dakle, da je tu i da treba da se potpiše, da je to sve jedan napredak koji treba učiniti i koji će se inkorporirati kao boljitak za građane Srbije. Znači, da u ovoj našoj Srbiji konačno počne da se razmišlja da treba da živimo kao savremeni svet i kao sve ostale moderne evropske zemlje, sasvim drugačije, na drugim osnovama, da nam bude puno lakše i bolje, kako u komunikaciji, tako i u životnom standardu.
Zato će poslanici Nove Srbije apsolutno glasati i zadovoljstvo nam je. Na kraju, želim da kažem, vrlo često je ovde bilo priče da postoje neki bitniji zakoni. Uvek ima neki bitniji zakon od zakona koji se donosi, ali za one ljude koji su danima čekali ispred ambasada, koji su provodili i dane i noći i po kiši i po snegu, i po vrućini, sigurno je da je ovo bitno, a takvih ljudi ima dosta i mislim da je ovo nešto sa čim Vlada Srbije može biti zadovoljna.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Predlog zakona o Ustavnom sudu, koji je podnela Vlada Republike Srbije.
Sedeći ovde i slušajući narodne poslanike, moram iskreno reći da sam kao narodni poslanik prosto rečeno zbunjen. Verujem da su građani Srbije još više zbunjeni. Već danima i mesecima ovde se priča da Republika Srbija nema Ustavni sud, da ne može živeti kao država zato što nema Ustavnog suda, da treba da napravimo Ustavni sud, da donesemo taj zakon i odjednom pred poslanicima nalazi se Predlog zakona o Ustavnom sudu, izboru sudija i, pre nego što je počela glavna rasprava, počinje sad odjednom po Poslovniku javljanje i kritikovanje svega i svačega.
Ako kao poslanik imam pravo da budem zbunjen jer ne mogu da razumem da se sada nešto što smo mesecima tražili, a nismo imali, bili smo u pravu, treba da imamo Ustavni sud, treba da znamo kome treba da se žalimo na svaku ustavnu neposlušnost ili nepoštovanje Ustava, i sad odjednom nešto se našlo i u samom startu kritikujemo. Šta mi, u stvari, hoćemo?
To je osnovno pitanje za nas koji treba da donesemo i izaberemo ove sudije. Siguran sam u to da ima mnogo sudija u Srbiji, ali da ovih 10 koji su predloženi, svakome ponaosob treba da bude čast što se nalaze na ovoj listi. A naravno, od tih 10, demokratski biće izabrano pet, pa se postavlja pitanje - ko postavlja i ko predlaže ove ljude? Predlažu stranke i predlaže većina. To ništa nije strašno. Ali, bira Skupština. Čast svih onih ljudi koji se nalaze na listi je što su na toj listi.
Prosto je neverovatno da opozicija traži, zahteva mesecima, kritikuje što nešto ne postoji, a kada većina stavi to kao predlog na razmatranje, sada unapred postoji već neka kritika; štaviše, ko je tu, ko je predložio - to je manje važno. Važno je da su ljudi predloženi, na nama je da izaberemo te ljude, na nama je da sutra kontrolišemo kako će ti ljudi raditi, a mislim da će ti ljudi raditi u skladu sa Ustavom i u skladu sa zakonom.
Zašto mi, kao zle žene, unapred osuđujemo nekoga kako će i šta raditi? Nama treba da izaberemo Ustavni sud, da imamo Ustavni sud i da, ono što je bila kritika da ne postoji, postoji, i da imamo kome da se žalimo, ako se ustavnost u ovoj zemlji ne poštuje.
(Predsedavajući: Hvala, gospodine Vučićeviću.)
Zahvaljujem se gospodinu predsedavajućem, samo još jednu rečenicu. Prema tome, ne mogu da shvatim da sve što je pozitivno u samom startu treba iskritikovati i devalvirati. Takvim načinom retorike devalviramo sami sebe, devalviramo naše postojanje, devalviramo naš autoritet i autoritet Skupštine Republike Srbije.
Član 103.
Dame i gospodo poslanici, ceneći moju uvaženu koleginicu Kragujevčanku Natašu Jovanović, tačno je da sam presvukao odelo koje sam nosio juče i stvarno mi je žao što ona nije imala vremena da presvuče svoju garderobu koju je nosila juče. Nisam to čak ni primetio, niti bih to danas primetio, to je njen problem. Apsolutno se slažem da Odbor za ustavna pitanja treba da zaseda. To uopšte nije sporno i to je jedna procedura koja treba da se ispoštuje.
Želim da kažem da predloženi kandidati, znate, imaju sigurno određenih kvaliteta kada su predloženi. U zaštiti tih ljudi, a verujte mi te ljude ne znam, mislim da je nepošteno da deset osoba koje se nalaze ovde, mi ih u samom startu devalviramo. Mi kao Republička skupština, kao poslanici, imamo pravo da se za nekoga odlučimo, da glasamo ili da ne glasasmo. Mi možemo da izglasamo pet sudija Ustavnog suda, a možemo da ih ne izglasamo, pa će naravno morati u nekoj drugoj proceduri, u drugom intervalu, da budu birane te sudije, a da li i koliko nije važno.
Prema tome, želim generalno da kažem da nije u redu da u samom startu imamo kritički osnov za nešto što je poželjno, potrebno i ispravno. To je suština. Znate, najlakše je izaći i kao opozicija kritikovati. Tačno je to da sam u kragujevačkom parlamentu opozicija, kritikujem, ali kritikujem sa apsolutnim argumentima i sve što sam juče pričao, kako reče Nataša Jovanović, o dvomostovlju, jesam. Za sledeću sednicu doneću validnu dokumentaciju da je sve što sam rekao tačno i to obećavam potpredsednici republičkog parlamenta Nataši Jovanović.
Dame i gospodo narodni poslanici, ono što sigurno većina u ovoj Srbiji želi, to je da Srbija bude sastavni deo Evropske unije, a naravno i da bude sastavni deo Svetske trgovinske organizacije.
Da bi Srbija bila sastavi deo Evropske unije i sastavni deo Svetske trgovinske organizacije, za to treba stvoriti određene uslove, ne može se primiti u članstvo Evropske unije bez određenih uslova, i zato mi ovde treba da donesemo jedan set zakona koji će omogućiti da Srbija uđe u sastavni deo Evropske unije, da uđe u taj savremeni svet koji će imati normalne tokove i gde će život biti drugačiji nego što je sada u ovom trenutku u Srbiji.
Takođe, ako Srbija želi da bude sastavni deo Svetske trgovinske organizacije, potrebno je stvoriti određene uslove i preduslove da bi vas neko primio u to članstvo, a za to je potrebno vreme, to je jedan proces. Naravno, zakon koji danas treba da donesemo je jedan od preduslova da bi Srbija mogla da bude sastavni deo trgovinske organizacije.
Evo, član 3, koji kaže: "pod uslovima uzajamnosti" briše se. Zašto se to briše? Šta se tu podrazumeva? Podrazumeva se da takav jedan zakon koji se nalazi u Evropskoj uniji sigurno ne podrazumeva da mora da postoji ta uzajamnost. Ne vidim tu nikakav problem konkurencije. Ovim zakonom koji predlaže Vlada niko ne sputava konkurenciju i niko naše osiguravajuće kuće ne briše gumicom, kako neko želi to da prikaže.
Da se malo vratimo unazad i vidimo kakve smo mi to osiguravajuće kuće u prethodnom periodu imali, a imali smo ih. Imali smo osiguravajuće kuće koje je mogao da otvori ko je hteo.
Znači, nije bilo ograničenja u otvaranju osiguravajućih kuća. Imali smo možda najjeftinije osiguravajuće kuće u Evropi.
Osiguranje vozila je bilo bagatelno, osiguranje života je bilo bagatelno, osiguranje imovine je bilo bagatelno, ali ako dođe do oštećenja, ako preživite, ako neko od osiguranika ima materijalnu štetu, tu materijalnu štetu od osiguravajućeg društva niste mogli da naplatite. Sada se postavlja pitanje da li treba da imate osiguravajuće društvo koje će vas osigurati po možda bagatelnoj ceni, a da eventualnu štetu sutra ne možete naplatiti. Znači, imate osiguravajuće društvo pro forme.
Pričalo se ovde o bankarskom sistemu, pa se kaže da je došlo dosta inostranih banaka ovde, pa su sada kamate velike. Kamate su interesne. Ono što je roba za banku, to je novac.
Prema tome, kamata je onakva kakva se u ovom trenutku diriguje. Nema više komandne privrede, nema komandnog tržišta, postoji jedna zdrava konkurencija.
Hajde da vidimo, od ovih naših banaka, koje se ovde uporno godinama štite, pa se kaže - uništene su, da li postoji jedna za koju neko od poslanika može reći da u onom prethodnom periodu nije prevarila svoje komitente? Ima li jedna koja je pošteno isplatila štednju, deviznu, dinarsku, našim građanima? Nema. Svi su u datom trenutku prevarili građane.
Šta smo doživeli? Doživeli smo da su građani Srbije izgubili poverenje u bankarski sistem Srbije. To poverenje nije tako lagano bilo vratiti, ali, evo, polako se vraća opet poverenje u bankarski sistem, građani opet ulažu i dinare i devize, stavljaju na štednju, pa stavljaju sada i kod naših banaka, jer naše banke moraju da imaju ozbiljniji stav prema svojim komitentima, prema štedišama, prema građanima Srbije.
Naravno, to je nametnula konkurencija raznih svetskih banaka. Ne kažem da su sve te banke koje se nalaze u Srbiji idealne, dobre, neke imaju bolje, neke lošije uslove, ali sve će to vremenom regulisati tržište, pa i tu kamatu na neki način će da spušta, ali to je proces. Teško da neko može sada da kaže - od sutra će kamate u bankama biti jedan ili dva posto, ono što bi privreda i privrednici želeli, ali to nigde nije bilo, ni u jednoj zemlji tranzicije, niti je to u ovom trenutku moguće.
Mislimo da je Srbija u jednom prethodnom periodu... Poslanici Nove Srbije smatraju da sama privatizacija koja se odigrala nije bila ni korektna u svakom segmentu, niti je zadovoljavajuća ni po privredu, ni po državu, ni po građane Srbije, ali moramo da priznamo da je privatizacija, koja je unazad već više godina u procesu, bila u jednom vrlo trusnom području, politički nesigurnom području. Došlo je tu iks firmi za koje mi smatramo da možda nisu dobre, nisu kvalitetne i vreme koje je za nama je to i pokazalo.
Ono što nama treba u budućnosti jesu ozbiljne kompanije, ozbiljne firme koje će zaživeti na ovim prostorima.
Da bi došle te ozbiljne kompanije i ozbiljne firme, koje mogu ozbiljno da apsorbuju nezaposlenost u Srbiji i da zaposle nezaposlene ljude u Srbiji, moraju da se stvore preduslovi, da se stvore stabilni zakoni, da bi ozbiljne firme došle u jednu ozbiljnu državu koja politički ozbiljno razmišlja i vidi negde sebe u zdravijim, normalnijim uslovima, ali i u uslovima konkurencije.
Zbog tih firmi, zbog tih ozbiljnih kompanija potrebno je napraviti stabilne zakone, konkurentne zakone, a jedan jeste i ovaj zakon o osiguranju.
Ozbiljne kompanije hoće da imaju mogućnost da se reosiguraju kod jakih kuća. Niko neće ovde sputavati domaće osiguranje da može da vrši i osiguranje i reosiguranje, niti neko ograničava nekoga da bude privrednički jak ili da bude jaka osiguravajuća kuća. To niko ne sputava, ali, naravno, doći će i ozbiljne osiguravajuće kuće, ozbiljne firme.
Zato mi smatramo da možda kod određenog broja poslanika opozicije, gde je strašno lagano napisati za nešto - briše se... To je mnogo lako i to je najlakše, to je samo jedna reč, ali ne možemo izbrisati ni budućnost Srbije, ne možemo izbrisati ni prosperitet Srbije, ni budućnost ovih građana, ni budućnost onih koji će sutra živeti u Srbiji. Ali, naravno, ne možemo zaboraviti ni prošlost, ne možemo zaboraviti kakva smo osiguravajuća društva u Srbiji imali, kakav je odnos tih osiguravajućih društava u Srbiji bio prema građanima Srbije, ne možemo zaboraviti kakav smo bankarski sistem u Srbiji imali, kakav je odnos bankarskog sistema i banaka u Srbiji prema građanima bio, a možemo reći da je bio negativan. Iz tih razloga, Srbiji je potrebna konkurencija.
Srbija nije Rusija, Srbija nije moćna država da može sada ucenjivati sve, Rusija je druga sila na svetu, a Srbija je mala zemlja. Ako je na globusu tražite jedva da je nađete.
Ako mi mislimo da možemo zaustaviti svetski trend privrede, da možemo zaustaviti svet, Evropu, da možemo stopirati sve i da smo mi sada i najlepši, i najmudriji, i najpametniji i da možemo pobediti sve, onda se grdno varamo.
Mi treba da budemo sastavni deo EU, sastavni deo razumnog, naprednog sveta, da ne traćimo naše živote. Pa, i ako traćimo naše živote, to je naše pravo, ali nemamo prava da traćimo živote onih koji tek treba da žive, nemamo prava da sputavamo budućnost mladim ljudima, već treba da im omogućimo da imaju mnogo kvalitetniji život no što smo imali mi.
Mislim da smo i mi imali kvalitetniji život no što su imali naši roditelji, pa imamo tu neku obavezu, shodno trendu napretka nauke, da omogućimo našim porodicama, našoj deci i ovim mladim ljudima koji su rođeni, koji će se tek roditi, da žive u mnogo boljem i kvalitetnijem društvu no što je ovo u kojem živimo mi danas.
Zato poslanici Nove Srbije žele i hoće da podrže ovaj zakon, zato što ovaj zakon stvara konkurenciju, zato što ovaj zakon omogućava da Srbija ima bolji prosperitet no što ga je imala do sada, ima konkurenciju, pa neka konkurencija odluči. Niko neće naterati nikoga da se osigurava kod nekog stranog osiguravajućeg društva ako ima svoje i ako je zaljubljen u svoje.
Prema tome, svi ćemo se mi kod naše jake osiguravajuće kuće osigurati, reosigurati, mi ćemo, ako treba, ignorisati inostrana osiguranja, ali pod uslovom da budemo stabilno osiguravajuće društvo i da se ne desi ono što joj se dešavalo u prošlosti. Prema tome, smatramo da je konkurencija zdrava i da je komandna privreda, komandno tržište iza nas i to ne može biti budućnost, to može biti samo prošlost, a budućnost je nešto čemu treba da se okrenemo i zato ćemo mi ovaj zakon podržati. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne pripadam ljudima koji će ikome ovde reći kada izađe, kao poslanik – ne razume, ni sam sebe nije razumeo. Ali, dobro, prihvatiću da pojedini poslanici, shodno svom stilu i načinu ponašanja, sebi to mogu dozvoliti i ja to na neki način opraštam gospodinu Krasiću, za koga smatram da je specijalista opšte prakse. On ima prava da se razume u sve, a mi nemamo prava da kažemo ništa. Mislim da to nije u redu, ali neka bude tako.
Ono što je vrlo važno, gospodin Krasić kaže - zašto mi nismo zastupljeni na tržištu Evropske unije, pa onda sam dade odgovor - nismo u članstvu. Ljudi, zbog toga radimo, da bismo sutra mogli da budemo zastupljeni na tržištu Evropske unije. Zato donosimo i ove setove zakona, zato radimo sve ovo. To je krajnji cilj, ali do tog cilja treba doći.
Uvaženi poslanik Jorgovanka Tabaković, koju ja izuzetno cenim zato što je dobar poznavalac ekonomije itd, jedan ozbiljan poslanik, kaže - postoji konkurencija, kaže - osiguravajuća društva koja zapošljavaju mali broj ljudi. Tačno je.
Znate, mi smo imali automobilsku industriju u Kragujevcu koja je na neki način zapošljavala 100 hiljada ljudi, a najviše proizvela 200 hiljada, čini mi se 1989. godine, automobila. Imate kompanije u svetu koje zapošljavaju po desetak, dvadesetak hiljada ljudi, a pet puta više vozila naprave. Ali, to je zbog tehnologije, zbog modernizacije procesa, zbog praćenja modernih trendova u proizvodnji. Znači, konkurencija je nešto što to omogućava. Mislim da je mastiljava olovka zamenjena odavno hemijskom olovkom, a hemijska olovka se zamenjuje kompjuterom, a kompjuter zamenjuje ljude. Prema tome, to je normalno i to nema veze sa konkurencijom.
Ono što mi kao poslanici ne smemo zaboraviti, to je konkurencija sa zemljama u okruženju. Mi ne smemo da izgubimo tu trku, da izgubimo trku sa zemljama u okruženju i da nas sve zemlje u okruženju pregaze, da stvore mnogo bolje, kvalitetnije uslove za razvoj privrede, da nas Evropska unija zaobiđe, da budemo kao na pustom ostrvu, mala zemlja na koju će sa strane sve zemlje ukazivati - evo, ovako žive oni koji nisu želeli da budu sastavni deo Evropske unije, koji nisu želeli da prate savremene tokove, tako žive ljudi koji i dalje koriste mastiljavu olovku i hemijsku.
Dame i gospodo narodni poslanici, neko može dozvoliti sebi da kaže ...
(Predsedavajući: Molim vas, koji član Poslovnika?)
101.
(Predsedavajući: Hvala.)
Neko sebi može dozvoliti da kaže da je nekome zakržljao mozak na 5. oktobru i da je tu negde stao, ali opet je to stvar ukusa i stvar pojedinca.
Želim samo da kažem da imam prava, kao čovek koji živi u ovoj zemlji, koji zna kako se živelo u nekom prethodnom periodu i kako se živi danas, ko ima želje i očekivanja da sutra bude značajno bolje no što je bilo u prošlosti, no što je danas, da nam sutra svima bude bolje, pogotovu bolje za one za koje se stalno zaklinjemo, a to su oni mlađi, koji treba da naslede naše prezime i da naslede život u ovoj državi.
Kao čovek se plašim onih trenutaka, i ne želim da pominjem ovde ni stranke, ni pojedince, kada smo na kućnu adresu dobijali bonove, pa smo dobijali bonove za šećer, za ulje, za brašno, za benzin. Pa su nam, naravno, davali po dvadesetak litara goriva, pa nam kažu oni sa parnim brojem mogu u danima tim i tim da podignu po 20 litara na pumpama tim i tim, a oni sa neparnim posle na nekim drugim itd. Ja se toga plašim i Srbija se toga plaši. Srbija se plaši praznih ulica. Plaši se ulica gde će proći tenk i gde će proći vojni kamion. Plašimo se praznog autoputa i da pređete 300 kilometara autoputa i da ne sretnete nijedno vozilo sem nekog vojnog vozila.
To je ono čega se mi plašimo. Plašimo se te prošlosti, koju pamtimo kao lošu. Zato mi želimo jednu bolju Srbiju, ali ta bolja Srbija podrazumeva normalniju komunikaciju sa svetom, poštovati neke vrednosti i poštovati zemlje u okruženju i biti u nekom zajedništvu, ne upirati stalno prste i pričati da smo mi najlepši, najvredniji i najsposobniji, a da svi ostali ne valjaju.
Dame i gospodo poslanici, sigurno da sam podigao svoj glas, gospodine Baraliću. Odabrao sam jedno zanimanje koje je, po samom svom delokrugu rada, humano zanimanje. Gospodine Baraliću, mogu da vam kažem da sam bio na specijalizaciji maksilofacijalne hirurgije upravo u tim vremenima kada se dešavalo sve i svašta na prostorima bivše Jugoslavije.
Da vam kažem jednu stvar, gospodine Baraliću, isto plače srpska majka kao i šiptarska, iste suze roni, isto boli svakoga kada je njegovo dete u pitanju. I ja, kao čovek, hoću da zaštitim svačije dete. Moram reći nešto, ako ste već hteli da postavite takvo pitanje, postoji nešto što se zove politika, postoje ljudi koji kreiraju tu politiku i postoje ljudi koji moraju znati da u kafani i na ulici za svakoga mogu reći sve, to je njihova lična stvar, ali ova govornica je govornica sa koje se moraju upućivati samo ozbiljne stvari, sa koje se niko ne sme vređati, sa koje se niko ne sme ponižavati. Kao predstavnik Srbije, morate uvažavati sve.
Neću sada da podgrevam strasti ovde, ne želim, ali bilo je mnogo neodgovornih ljudi, mnogo neodgovornih rečenica upućenih sa ove govornice svetskim moćnicima. Treba znati i odmeriti te snage i treba znati da je čovek čovek, pa smo možda zbog tih neodgovornih rečenica, upućenih sa ovog zvaničnog mesta, platili i skupu cenu.
U svakom slučaju, svi oni... Kao što i mi koji danas vodimo ovu državu odgovaramo za sve što se u ovom trenutku dešava. Mi ne možemo izbrisati našu prošlost, kakva god da je bila, ali zato se moramo zajednički truditi, znajući kakva nam je prošlost bila, da nam budućnost bude bolja. Moramo se menjati, gospodine Baraliću, a ja sam kao čovek uvek podigao glas.
Verujte mi, saosećam sa patnjama svih onih ljudi koji su doživeli tragediju na ovim prostorima, ali se plašim da su mnogi zaboravili da su ljudi doživeli tragediju, da su mnogi postali invalidi, a opet se to može vezati za politiku koja se vodila.
Imali smo u nekim periodima te ljude koji su se borili za ovu državu, koji su protestovali i tražili, u periodu kada se to dešavalo, da im se omoguće najobičnije stvari koje bi jedan invalid morao da ima, a to su pristojni, elementarni uslovi za život. Opet se to pravdalo sankcijama, ratom i nemogućnošću. To je ono što mi, kao ljudi, moramo zajednički da shvatimo i da ispravimo u budućnosti.
Dame i gospodo poslanici, reklamiram čl. 103. i 104.
Od jutros u 10 časova kada je počela, ova skupština nije se pomerila od početka. Prosto je neverovatno da ozbiljni ljudi, koji treba da učine dobro za svoju državu, imaju ovakav stav prema svojoj državi i prema građanima koji su ih birali.
Naslušali smo se svi ovde raznoraznih gluposti od jutros. Nisam izašao da pojedinačno kritikujem ikog, ali ako želimo dobro građanima Srbije, a zaklinjemo se, kad god izađemo ovde, da im želimo, ovo sigurno nije primeren način diskusije, niti je rešenje problema za građane Srbije.
Slušamo ovde kako neke fukare beže iz nekih stranaka i odlaze u neke druge stranke. Što ste, braćo i sestre, primali te fukare u vaše redove, ako vam iz vaših redova beže? Pravo je svakog pojedinca, pa bio on poslanik, da bude ili da ne bude u jednoj stranci. Ali, republički parlament to pitanje ne rešava.
Sa druge strane, jasno je vama da su ljudi birani po prethodnom sistemu, da odbornički mandati pripadaju tim ljudima i da ne može stranka da upravlja njihovim mandatima. To nije problem ove skupštine, niti građane zanima šta se dešava u Rumi, šta se dešava u nekim drugim lokalnim skupštinama.
Treba 31. da počne vrlo bitna sednica za građane Srbije. Građani Srbije sa iščekivanjem, sa čežnjom očekuju da dođe do olakšice viznog režima. Vi ste svesni da ta sednica neće moći da počne. Znate da se do 1. mora doneti taj zakon. Ako se ne bude doneo taj zakon, to pitanje će se rešavati tek tamo posle proleća i na jesen.
Gospodo, vi sputavate intelektualce, sputavate privrednike, sputavate mlade ljude da izađu, sputavate naučnike; znači, onemogućavate ljudima da izađu iz zemlje.
Građani Srbije će sami da vide ko sputava. Nisam rekao ni za jednu stranku, ali će svojim stavom i ponašanjem svaka stranka imati učešća, svojim delovanjem, u onemogućavanju građanima da izađu iz ove zemlje.
Prema tome, dame i gospodo, mislim da je vreme da se uozbiljimo kao ljudi. Nismo ovde došli da pričamo šta je unazad bilo i šta nas tišti kao pojedince, već da radimo stvarno u interesu onih koji su nas birali, a to su građani Srbije. Pa neka građani Srbije procene ko sputava napredak ove države, na njima je, a verujem da par miliona ljudi posmatra ovu skupštinu.
Dame i gospodo poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani ministre, evidentno je da još uvek ne znamo datum predizborne kampanje, ali ono što je sigurno jeste da je  predizborna kampanja uveliko počela, kako u ovom domu, tako i širom Srbije.
Razumljivo je da poslaničke stranke ulažu amandmane i da ih koriste u svrhu predizbornih kampanja. Ono što nije primereno pojedincu, poslaniku, ozbiljnom čoveku, jeste da, diskutujući o amandmanima, na neozbiljan način iskritikujete silne ljude, bez jednog jedinog dokaza.
Imali smo prilike da čujemo poslanika koji je iskritikovao kompletnu Vladu, da su svi nemoralni, nepošteni. Naravno, trebalo bi Srbija da shvati da je onaj ko druge kritikuje da su nepošteni pošten i moralan.
Što se tiče poštenja i moralnosti, otprilike, svaki se čovek rodi pošten, pa ga posle škola, društvo oblikuju i, naravno, tokom života, mnogi ljudi skrenu sa puta poštenja, pa odu u nepoštenje. Ali, porodica ima veliku ulogu u kreiranju ličnosti jednog čoveka.
Politička borba može biti moralna, može biti nemoralna. Moralna je kada na osnovu dokaza, argumenata, kritikujete nekoga i kažete da je nemoralan i nepošten, a nemoralna je kada iznosite nemoralnost drugih ljudi bez dokaza, da biste, naravno, dokazali svoju moralnost. To je sve politika.
Kritika svega i svačega Srbiju je koštala mnogo. Prosto ne mogu da verujem da se ništa pozitivno srpskom narodu ne može desiti a da ne izađe neko da to kritikuje. Meni prija, kao čoveku, kada Svetska organizacija nekome da priznanje da je najbolji, pa neka bude, čak, kako i naslovi nekih listova, tzv. žute štampe, kažu – da je neko kupio nešto. Ako možete da kupite svet, to je umeće, to je pozitivno.
Postavlja pitanje, zašto oni koji to danas kritikuju ne kupiše taj svet, kada nas je svet bombardovao? Bila bi sreća za nas da su bili tako moralni, sposobni, kreativni, da su mogli svet da kupe i da Srbiju zaobiđe zlo koje nam se u tom trenutku desilo. Kada bi ova govornica mogla da progovori, ona bi o mnogima imala šta reći, njihova moralnost ili nemoralnost bila bi danas frapantna, ali, na nesreću, ne može da progovori.
Što se tiče amandmana koji je podnela SRS, želeo bih da prokomentarišem par stvari. Kaže se ovako - zaklinjem se na odanost Republici Srbiji, normalno, to je dobro, i obavezujem se da ću bezuslovno štititi njen suverenitet i celinu teritorije. To je nešto što je u redu, ali ne znam čemu sada dodaci - uključujući i Kosovo i Metohiju kao sastavni deo Srbije.
To je kao kada sumnjate da Kosovo i Metohija nije u Srbiji, pa je sada uključujete, što je, na neki način, degradirajuće za ljude koji žive na Kosovu i Metohiji. Mi sumnjamo da oni negde nisu, pa sada dajemo podršku Republici Srbiji i njenoj celovitosti, uključujući tamo neki deo.
Nema razloga te ljude degradirati, devalvirati, nema razloga izdvajati ih iz celovitosti Srbije. Srbija je jedinstvena, jer, onda bi se sada postavilo pitanje - zašto nismo ubacili ovde i Vojvodinu. Otkud sada tolika moralnost i tolika briga za Kosovo i Metohiju, a tolika nebriga za Vojvodinu?
Jednostavno, Srbija ima svoje granice, Kosovo i Metohija su u okviru tih granica i onda nema razloga za tim populističkim dodavanjem velike brige za Kosovo i Metohiju.
Svako je ovde, svaka politička stranka je imala mogućnost da pokaže u određenom periodu veliku brigu za te ljude, da im pomogne i da im reši problem.
Problem do današnjeg dana nije rešen, što znači da je mnogo kompleksniji i da prevazilazi naše mogućnosti u ovom trenutku.
Kaže - zaklinjem se na Ustav i zakon i dužnost člana Vlade obavljaću savesno i odgovorno.
I to - savesno i odgovorno, to je sada opet stvar pojedinca, kako svoj posao shvata, šta je to savesno i odgovorno obavljanje poslova. Mislim da je primerena aktuelna zakletva, koja kaže - zaklinjem se svojom čašću.
Čovek se rodi pošten, izgrađuje se, treba da bude pošten i ima svoju čast. Čast i moralnost jedne ličnosti može biti lična, porodična i naravno da se ljudi u životu bore da budu časni i moralni.
Ne vidim nijednog trenutka da neko može dati sebi pravo da kaže – ovaj ministar je nemoralan, predsednik države je nečastan, predsednik Vlade je nečastan, nemoralan, a ja sam taj koji sam moralan, jer sam sve iskritikovao da su nemoralni.
Mislim da jedan takav odnos u ovom parlamentu nanosi štetu svima nama. Jeftini su to i jadni politički poeni kada, kritikujući druge bez ikakvih dokaza i argumenta, sem, eto, kako kažu žene, pričama rekla-kazala, smatrate da ćete dobiti političku podršku, pozitivne poene.
Moram, na kraju, reći da mi iz vladajuće većine grešimo. Grešimo što na takve stavove pojedinaca ćutimo. Mi ćutimo u želji da Srbija što više zakona usvoji, da se što pre priključimo civilizovanom svetu, da uđemo u EU, zaboravljajući da ''tri puta izgovorena laž postaje istina''. Oni koji slušaju sada ove ''moralne'', koji kritikuju one ''nemoralne'', bogami, ako se to bude često ponavljalo, narod će pomisliti da je to istina, a nije istina.
Dame i gospodo, da završim. Svi vi koji smatrate da su strašno grešni ljudi koji danas predstavljaju ovu državu, izvolite, uzmite vaše dokaze, imate pravosudne organe. Zašto to ističete ovde, kritikujete te ljude, a ne pokrećete postupke koji su vam zagarantovani zakonom i Ustavom?
Zato Nova Srbija i njeni poslanici nemaju takav stav prema ljudima. Kada kritikujemo, pokažemo i dokažemo to, ne želimo da iznosimo neargumentovane laži, jer to nama neće doneti koristi, ali će Srbiji i srpskom narodu sigurno naneti veliku štetu.
Završio bih podsećanjem kako to izgleda kada se sa ove govornice upućuju kritike svetu. Setimo se samo onih diskusija u stilu - Toni Bler, klempave mu uši, Olbrajtova je ovakva ili onakva, a to je Srbiju koštalo toga da onaj Toni Bler može da okrene Solanu, pa da kaže - koliko aviona na Srbiju ide danas, ide tri, pojačaj na šest, jer su juče rekli da ovaj ima klempave uši. To je Srbiju koštalo mnogo.
Prema tome, dame i gospodo, mislim da ovaj parlament i građani Srbije, sa ove govornice, zaslužuju mnogo veću odgovornost pojedinaca.