Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Apsolutno je na dnevnom redu.
Amandman koji sam hteo da podržim je prihvaćen, ali to ne znači da gubim pravo da govorim. Samo želim da podržim činjenicu da je usvojen amandman.
Činjenica koju sam želeo da kažem je da neko uzme, izgradi tržni centar, uzima godišnje 960.000 evra zakupa, a dve godine kasnije ne plati izvođače. Ako se slažete sa time, tu nemam problem, ali ovaj zakon ima jedini problem a to je što ne tretira slučajeve unazad. Jasno mi je da je to nemoguće, ali sutra će 200 radnika kojima se duguje milion i po evra izaći i blokirati taj objekat. Šta ćemo onda? Hoćemo li onda da hrvatski investitor dođe kod ministra ekonomije ili ministra policije, da se žali što policija ne bije dovoljno srpske promrzle radnike?
Ovaj zakon služi za zaštitu tih 200 nesretnika koji će se sutra mrznuti tamo i kojima je rečeno da ne mogu da dobiju svoje pare, barem bez pet godina sudskog postupka. Zahvaljujući ovom zakonu taj sudski postupak neće postojati. Ako mislite da oni treba pravdu da traže u Hagu, mislim da to nije dobar izvor, naročito ne za srpske građevinare.
Gospodine Dinkiću, glasaću za vaš zakon. Dobro je što ste prihvatili amandman, a nadam se da će se spisak ovih najmanje 10.000 slučajeva rešiti, jer znate šta gospodine ministre i gospodine predsedavajući, nije ustavna kategorija da kada proizvedete nešto i prodate, da možete i da naplatite. To je civilizacijska norma i zato služi ovaj zakon. Zato je dobro što ga donosimo. Dajte samo da završimo ovu diskusiju, eto ja sam moju skratio na pola. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre, suština ovog amandmana jeste bila da se pronađu sredstva u okviru Ministarstva finansija i Ministarstva saobraćaja za dve važne funkcije.
Prvi deo sredstava se odnosi na zaostale zarade radnika mnogih kolektiva, privrednih kolektiva u Nišu koji su morali svoja prava za zaostale zarade da traže putem utuženja svojih preduzeća. Kad su ta utuženja postala pravosnažna nisu mogla da budu izvršena zbog toga što su preduzeća u restrukturiranju. Oni su se obratili sudu u Strazburu i po tim presudama Vlada Republike Srbije je donela Uredbu da se evidentiraju sve zaostale zarade po svim mogućim presudama, kako bi država nadoknadila te zaostale zarade. Napominjem da se radi oko 5.000 radnika više privrednih kolektiva iz Niša, ili oko 100.000 minimalnih zarada od ukupne sume od oko dve milijarde dinara.
Obzirom da u budžetu nisu predviđena ova sredstva, raznim preraspodelama se interveniše da se obezbedi novac za isplatu ovih minimalnih zarada jer se radi zaista o najugroženijem sloju stanovništva.
Drugi deo amandmana se odnosi na Ministarstvo saobraćaja i obezbeđenje početnih sredstava za izmeštanje pruge iz centra Grada Niša. Naime, međunarodna pruga prolazi kroz samo jezgro, gradsko jezgro u Nišu, na kome ima više od 30 pružnih prelaza koji se nalaze u nivou i na kojima je više od 150 ljudi izgubilo svoje živote tokom zadnjih 50 godina. Grad Niš pokušava više od 20 godina da reši ovaj problem. Donet je Generalni urbanistički plan, donet je plan detaljne regulacije i potrebno je da se obezbede početna sredstva za realizaciju ovog projekta jer smatramo da je nedopustivo da na ovaj način se ugrožava bezbednost stanovništva i zaustavlja saobraćaj u samom gradu. Hvala.
Kratko da pojasnim, možda nije bilo jasno.
Dakle, više od 5.000 radnika je tužilo svoje preduzeće zato što nisu primali plate u periodu više od 10 godina. Sud u Strazburu je po određenim presudama reagovao i naložio da se te izvršne presude zaista izvrše.
Vlada Republike Srbije je aprila meseca donela uredbu, kojom se predviđa da se evidentiraju svi radnici koji su podneli tužbe i imaju izvršne presude pred sudovima. Ta uredba je produžena septembra meseca ove godine i traje do kraja ove godine.
Kako u budžetu za narednu godinu nisu predviđena sredstva ni po kom osnovu za isplatu ovih zaostalih zarada, intervencija amandmanom je bila baš u tom pravcu, obzirom da trajanje uredbe se završava do kraja godine, da se obezbede ili predvide sredstva za isplatu ovih zaostalih zarada. Dakle, nisu radnici iz Niša ništa manje vredni, ništa manje važni od svih drugih.
Vlada Republike Srbije je u prethodnom periodu više puta intervenisala u Kragujevcu, Vranju, Boru, za pomoć mnogim zaposlenima u firmama koje su loše poslovale, koje nisu imale para da isplate plate. Ne vidim ni jedan jedini razlog zbog čega ne bi intervenisala i u ovom slučaju. Na ovaj način se obezbeđuje ravnopravnost svih građana Niša. Nisu građani Niša manje važni, niti radnici iz Niša manje važni od nekih drugih.
Mislim da bi ovo bilo zaista korektno i pošteno. Na kraju krajeva, zašto se i donela uredba zaostalih zarada, ako se neće sprovesti naredne godine. Osnovni način da se sprovede, jeste da se u budžetu predvide sredstva za to i mislim da je krajnje svrsishodno da se ovaj amandman usvoji, a naravno, pozivam i ministra Dinkića da nešto o ovome kaže.
Mislim da je tema zaista važna, naročito sa aspekta o kome je gospodin Milisavljević pričao, da nekoliko hiljada radnika Niša će u ponedeljak blokirati Gradsku kuću i neće dozvoliti da se dalje nastavi, ukoliko ne dođe do sastanka sa ministrom i sa nadležnima u Vladi.
Ja sam podneo taj amandman o kome se ovde priča, mada smo na članu 6, ali već smo prešli na 21.
Dakle, kao što je rekao moj kolega Palalić, suština priče je ovde ko upravlja, ko osniva "Razvojnu banku Vojvodine". Nemoguće je da vlast u Vojvodini upravlja "Razvojnom bankom Vojvodine", a da ne garantuje za svoje poslovanje za upravljanje tom bankom. Suština priče je valjda da ako je neko napravio štetu, da mora da garantuje svojim sredstvima, a ne može da garantuje mojim sredstvima za opljačkana sredstva iz "Razvojne banke Vojvodine". Gde to ima? Da li ima negde na svetu da budžet Republike Srbije garantuje za proneverena sredstva iz "Razvojne banke Vojvodine", a da nema pravo da nadoknadi ta sredstva koja treba da budu transferisana ako bude propala "Razvojna banka"? Na koji način država Srbija, Vlada Republike Srbije upravlja "Razvojnom bankom Vojvodine"? Upravljanje je 100% od strane vlasti Vojvodine, a vi nećete da garantujete svojim budžetom, nego garantujete budžetom Republike Srbije. To je neverovatno.
Mislim da je apsolutno ekonomski opravdano i odgovorno da se zaštite građani koji ne žive u Vojvodini i koji nisu krivi za to što je neko proćerdao sredstva iz budžeta iz "Razvojne banke Vojvodine". Ako će i dalje tako da rade, neka budžet vojvođanskog parlamenta i Vojvodine garantuje za štedne uloge.
Poštovano predsedništvo, poštovana gospođo Kalanović, u vašem uvodnom izlaganju ste rekli da su glavni razlozi zbog čega se pribegava izmeni i dopuni carinskog zakona i da treba da se usaglasi ovaj zakon sa zakonodavstvom EU, kao da kada se donosio prethodni zakon 2010. godine nisu važila ista pravila. Godine 2010. je donet novi Zakon o carinskom poslovanju. Tada smo u raspravi, poslanici DSS, upozoravali na neke njegove nelogičnosti i naročito obratili pažnju na to da ne sme da stoji u zakonu da će se dužnicima koji ne plate dug prema carini obračunavati kamata po komfornoj metodi i da je to protivustavna kategorija i da će neko jednog dana potegnuti to pitanje pred Ustavnim sudom i praktično oboriti tu odluku.
Glavni suštinski razlog zbog čega se menja ovaj zakon jeste upravo taj koji smo predviđali pre dve godine i tražili od vas tada i pisali amandmane da se takav zakon ne usvoji u tom obliku, već da se promeni i da ne stoji da se dug obračunava po komfornoj metodi. Oni koji posluju sa carinom su pribegli traženju tumačenja Ustavnog suda ove odluke i Ustavni sud je jula 2012. godine doneo odluku da član zakona koji definiše obračun kamate po komfornoj metodi je protivustavan i da treba zbog toga da bude promenjen.
Od 12. jula ove godine do 13. novembra je prošlo četiri meseca. Vlada je imala dovoljno vremena posle formiranja da pripremi sve moguće uslove, da promeni zakon, da ga uputi u skupštinsku proceduru, ali i da pripremi sve tehničke uslove za primenu ovog zakona, odnosno ovog člana, suštinska dva člana zbog kojih se i menja čitav zakon, čl. 8. i 12. koji kažu da će se ubuduće kamata obračunavati po metodi prostog interesnog računa, a ne po komfornoj metodi. Imajući u vidu razloge koje ste naveli u obrazloženju zbog čega se menja zakon, nije jasno kako se došlo do člana 14. u kome se kaže da će zakon stupiti na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku RS", osim odredaba 8. i 12. koje se primenjuju od 1. januara 2013. godine.
Onda se postavlja pitanje – zašto smo uopšte menjali čitav zakon i šta onda znači odluka Ustavnog suda od jula meseca ove godine, ako će primena da bude tek od 1. januara 2013. godine? Pravdanja, pretpostavljam da će biti, da je nemoguće da se to primeni od dana donošenja zakona ili da nije moglo ranije, su zaista birokratska objašnjenja. I tada smo upozoravali da će ukoliko dođe do tužbi, a sigurno će doći do tužbi od strane oštećenih kojima je obračunavana kamata po ovoj komfornoj metodi, te kazne i tu štetu će pretrpeti budžet Republike Srbije, odnosno svi poreski obveznici.
Sada se postavlja logično pitanje – ako je to tako, ko će snositi odgovornost za ovakve propuste? Kako je moguće da se pre dve godine priča o štetnosti određenih članova tog zakona, upozoravamo, pišemo amandmane, svi ostaju nemi na tu našu priču, zakon se prosto izglasa, a vi sada sedite u novoj Vladi i kažete da su nastupili novi uslovi zbog kojih treba da bude promenjen i da sada mi usaglašavamo sa zakonodavstvom EU i sa odlukama Ustavnog suda? Zakonodavstvo EU je bilo i pre dve godine isto kao što je danas. Dakle, moglo je to i tada da se uradi, ako je to razlog. Drugo, isto smo vas upozoravali da je to protivustavna kategorija i da ne smete da usvajate zakon sa takvim odredbama. Ignorisali ste. Sada usvajamo izmene i dopune zakona.
Dakle, jedno potpuno odsustvo odgovornosti u radu, odgovornosti u predlaganju zakona, odgovornosti i prihvatanja jedne zdrave rasprave u Skupštini Srbije od strane narodnih poslanika koji rade svoj posao odgovorno i koji upozoravaju, čija je uloga da razmatrajući određene zakone, upozoravaju ili daju neka bolja rešenja.
Na stranu priče o tome kolika je šteta naneta budžetu Republike Srbije, odnosno kolika će biti naneta zbog odluke Ustavnog suda da je ovo protivustavno i zbog toga što će oni koji su oštećeni tužiti državu Srbiju i tražiti nadoknadu štete. Vi ste toga svesni, a pored toga što ste svesni da je ta šteta nastala i da ćemo biti tuženi, stavljate u članu 14. da će primena zakona, bez obzira što je odluka Ustavnog suda bila još pre šest meseci, nastupiti tek 1. januara 2013. Dajete im dodatno, s jedne strane, radite opet protivzakonitu stvar, protivustavnu. Obračunavaće se od dana usvajanja zakona, za neki dan, do kraja godine opet po komfornoj metodi kamata, i opet pružate mogućnost onima kojima će tako biti obračunata kamata da tuže državu Srbiju.
Opet se postavlja pitanje odgovornosti zbog čega se tako radi. Znam da je budžet Republike Srbije u nezavidnoj situaciji, da je punjenje relativno slabo, odnosno da su troškovi mnogo veći, da je deficit velik i da je svaki prihod u budžetu bitan i potreban, ali ako dolazimo do punjenja budžeta na osnovu primene nezakonitih odredbi određenih zakona, onda mislim da to nije način i da će to biti veća dara nego mera, da ćemo napraviti veću štetu budžetu Republike Srbije nego korist, jer pre ili kasnije će to morati da dođe na naplatu.
Uzeo sam i analizirao koliki su prihodi od carina. Dakle, u principu carina svake zemlje služi za razne stvari, ali osnovni cilj postojanja carina jeste da zaštiti domaću proizvodnju, da zaštiti domaće tržište i potrošače, da pegla određene cene u regionu, ali služi i kao značajni instrument za punjenje budžeta određene države. U skladu sa time sam pregledao budžete Republike Srbije od 2004. godine do današnjeg dana i došao do sledećeg zaključka.
Prihod u budžetu Republike Srbije po osnovu carina je u 2004. godini bio 33 milijarde dinara, ili oko 460 miliona evra. U 2005. godini je to bilo 475 miliona evra, u 2006. godini je bilo 680 miliona, u 2007. godini je bilo 680 miliona, u 2008. godini čak 760 miliona evra. Od 2009. godine, prihod po osnovu carina pada prvo na 540 miliona, pa u rebalansu na 500 miliona evra. U 2010. godini je prihod po osnovu carina bio 420 miliona evra, u 2011. godini 400 miliona evra, a u 2012. godini prihod po osnovu carina u republičkom budžetu će biti jedva 300 miliona evra.
Zašto kažem jedva? Zato što su cifre daleko ispod onih koje su bile pre četiri godine i daleko ispod onih koji budžet Republike Srbije može da prihoduje, da oni koji vode državu i oni koji predlažu zakone, zaista razmišljaju domaćinski i razmišljaju, pre svega, interesno i o interesima ove države, a ne o interesima onih sa kojima želimo da se, navodno, usklađujemo.
Par prihoda u republičkom budžetu od carina od 2009. godine pa nadalje je direktno prouzrokovan jednostranom primenom SSP, po kojima je država Srbija krenula da ukida carine za određene vrste proizvoda, podeljene u tri grupacije – od onih koje su klasifikovane kao osetljive, do onih sa vrlo visokom osetljivošću, sa grejs period od godinu, dve, tri ili pet, tako da će praktično 2013. godine, ogroman spisak proizvoda koje Srbija uvozi biti bez carina, čime smo direktno pomogli stranoj konkurenciji da uđe na domaće tržište, koja je daleko jača, moćnija i bogatija, pomogli multinacionalne kompanije da svoje domaće tržište, ma koliko ono bilo veliko ili malo za njih i direktno uticali na pad prihoda u budžetu Republike Srbije.
Pored evidentne štete koja se meri u stotinama miliona evra, doduše, biću iskren, jedan deo pada prihoda od carina jeste prouzrokovan i svetskom ekonomskom krizom i opštim padom uvoza, ali je nemoguće da od 2008. godine, kada smo imali 760 miliona evra prihoda od carina, prihodi od carina padnu na 300 miliona evra za četiri godine. Može da se razume da možda jedna četvrtina, koliko i jeste pad uvoza, da je prouzrokovana time, ali je ostatak direktna šteta od primene SSP i ukidanja carina na mnoge proizvode.
Te cifre se kreću, reda i veličine, od 300 do 400 miliona evra direktne štete, koju Republika Srbija ima od primene SSP, zbog bezglave politike – Evropa nema alternativu.
Šta smo time dobili? Dobili smo otvoreno evropsko tržište, koje smo imali i od 2000. godine, a na koje nismo mogli da izađemo iz više razloga. Prvo, zato što nismo konkurenti i naša privreda i industrija ne mogu da podmire potrebe čak ni domaćeg tržišta u određenim granama, a kamoli da izveze nešto. Drugo, zato što su standardi za izlazak na to tržište daleko strožija i podrazumevaju ogromno investiranje da bi se to postiglo, što ova država niti daje, niti domaća privreda može da izdrži. Treća stvar, što, na kraju krajeva, nemamo tako jaku domaću privredu i industriju koja može da proizvede dovoljno proizvoda da izađe na strano tržište.
Korist praktično nemamo nikakvu, a imamo ogromnu štetu – prvu, u padu prihoda, a drugu, mnogo veću indirektnu u potpunom ubijanju domaće privrede i industrije. Time što smo otvorili granice i što nismo zaštitili domaće proizvođače, imamo štetu u stotinama hiljada zatvorenih radnih mesta, tako da je broj zaposlenih od 2008. godine do dana današnjeg, znate i sami, porastao za nekoliko stotina hiljada radnika.
Broj zaposlenih u 2008, 2007, 2006. godini, kako god hoćete, bio je oko dva miliona a danas se on kreće ispod milion i 700 hiljada. U takvim uslovima, pad industrijske proizvodnje od 2008. godine nadalje je bio konstantan svake godine, od 3%
do 5%, pa se nekada kretao i više. Prognoza za ovu godinu je da će industrijska proizvodnja pasti za 4% u odnosu na prethodnu godinu. Prethodna je bila manja u odnosu na onu prethodnu.
Iz svega ovoga se jasno vidi da je potpuno nerezonska primena SSP, koja direktno nanosi štetu državi Srbiji, direktno nanosi štetu građanima ove države, tako što onaj manjak prihoda koje je bio projektovan i koji je uvek bio od carina, građani Srbije moraju da podmire na drugi način – da li povećanje akciza na akcizne proizvode, da li povećanjem određenih poreza, ali, u svakom slučaju, budžet Republike Srbije mora da se popuni onoliko koliko je potrebno za potrošnju. Ako nema od carina, ako smo pustili da strana roba ulazi bez carine na domaće tržište i da ne bude oporezovana, odnosno ocarinjena, onda građani moraju kroz akcize da popune taj manjak u budžetu.
Višestruka je šteta naneta građanima ove države od strane prethodne Vlade. Nažalost, i ova Vlada nastavlja, izgleda, istim putem, da Evropa nema alternativu i da će učiniti sve, makar i na sopstvenu štetu, da budemo neki pridruženi član, možda za 50 godina, iako od toga u ovom trenutku sigurno nemamo koristi, a tada ćemo videti da li ćemo je imati.
Mislim da funkcionisanje vlasti na ovaj način ne vodi ničemu. Odredbe ovog zakona su u ovom članu 12. koji sam malopre napomenuo, opet protiv ustavne i štetne po naš budžet, štetne po poreske obveznike. Napisali smo amandman na član 12. i tražićemo od vas da ga prihvatite, da primena zakona krene odmah po usvajanju, da ne bismo dalje pravili štete i građanima koji uvoze robu pa im se obračunava kamata po ovom zakonu, ali i indirektne štete koje će nastati kasnije u budžetu Republike Srbije po osnovu traženja nadoknade štete za neprimenu zakona, ovako kako je trebalo da bude posle odluke Ustavnog suda. Toliko za sada. Hvala.
Kratko.
Gospodine, razumem da je možda logika ispravna da se očekuje ako se već primenjuje SSP da će pad prihoda carina biti očekivan i da nije najbolji metod da se carinskim propisima štiti proizvodnja, štiti domaće tržište kao jednostrana mera. Slušali smo te vaše priče od 2008. godine da će time da se podstiče domaća proizvodnja, da se otvaraju druga tržišta, da se pruža mogućnost da se izvozi, jer jedino izvoz, velika proizvodnja i izvoz mogu da supstituišu manjak prihoda od carina i da je to način kako da se stvara zdrava privreda.
Šta se desilo za ove četiri godine? Da li toga ima? Ako je direktan prihod od carina manji, da li je povećan izvoz, pa da o tom osnovu kažemo da smo nešto uradili? Paralelno sa padom prihoda od carina imamo pad izvoza i pad BDP. Direktna šteta od 2008. do 2012. godine, odnosno carinski prihodi su manji za 800 miliona evra u odnosu na period od 2005. do 2008. godine. Imamo 800 miliona manje u budžetu za četiri godine. Da ne pričamo o indirektnim gubicima. Od 2008. do 2012. godine BDP je pao sa 32 milijarde 668 miliona na 28 milijardi 643 miliona, za četiri milijarde evra je pao BDP za četiri godine.
Paralelno sa smanjenje carina smo trebali da jačamo našu privredu, da ona bude konkurentnija, da pravi veći izvoz i da raste BDP. Nama su pali i prihodi od carina. Ne štitimo domaću proizvodnju. Imamo pad izvoza i pad BDP. Sve je pad. Nema nigde rasta. To je poenta priče, da je dokument koji se primenjuje štetan, štetan u svakom smislu.
Kratko ću. Nemam želju da sada širimo neku priču. Pomenuli ste da kroz ovaj set zakona treba da se omogući brži protok robe, smanjenje carinskih barijera, smanjenje birokratskih procedura itd. Jeste li bili skoro na nekom graničnom prelazu? Jeste videli kolike su kilometarske kolone kamiona? Da li je to brži protok robe? Mislim da nije.
Gospodin Đidić je bio direktor carina dugo. Da li je u pitanju Mađarska, da li je u pitanju Hrvatska, Bugarska, kilometarske kolone. Mislim da to nije izlaženje u susret bržem protoku robe i omogućavanje privrednicima da lakše posluju. Mislim da tu ima mnogo prostora za poboljšanje.
Imam još jedno pitanje. Imamo razne carinske ispostave širom Srbije. Kada uvozite automobil, u Subotici ćete da ga carinite na osnovicu npr. od 5.000 evra, a u Nišu, Leskovcu, Vranju će to biti tri puta više, po istom Carinskom zakonu. Kako je to moguće? Imate desetine hiljada automobila koji se uvoze polovni, koji se carine u Subotici i Šapcu npr. a u Nišu ili širom Srbije stotinak. Zašto? Zato što ljudi idu tamo gde će im carine biti manje. Jesu to propusti u carinskoj službi ili u Carinskom zakonu? Ako Carinski zakon treba da važi za sve i da budu osnovice za sve iste, onda tu nešto ne štima, ili se otvara prostor za korupciju. Nečega tu ima. To je valjda suština, da ta primena zakona bude jednaka prema svima i da omogući brži protok robe, mnogo kvalitetnije, mnogo jednostavnije procedure, a ne kilometarske kolone i drugačiji aršini od grada do grada.
 Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, danas je Mitrovdan, krsna slava mnogih građana naše zemlje i koristim ovu priliku da svima onima koji slave Mitrovdan, danas čestitam krsnu slavu i da im poželim da naredne slave slave u boljoj, lepšoj i humanijoj zemlji, sa manje problema.
Pošto se danas krenulo sa pitanjima o kršenju Ustava, da podsetim da je na današnji dan, pre šest godina, donet Ustav Republike Srbije. Čini mi se da je pravo vrme i prilika da se podsetimo na taj dan i da postavimo neka pitanja koja su upravo vezaana za kršenje Ustava.
On je prethodnih godina kršen od najviših predstavnika vlasti, što se nažalost i dan danas produžava i od predstavnika ove vlasti, naročito kada je u pitanju teritorijalni integritet i celovitost države Srbije. To je ozbiljna i velika tema, pa ću se fokusirati svojim pitanjem na jedno drugo kršenje Ustava koje se tiče ljudskih prava i sloboda.
Naime, u Ustavu Republike Srbije ima jedno poglavlje koje definiše ljudska prava i u članu 21. se kaže da su pred Ustavom i zakonom svi jednaki i da je zabranjena svaka diskriminacija neposredna ili posredna po svakom osnovu, a naročito po osnovu rase, pola, porekla, društvenog porekla, statusa i slično.
Tokom godina tranzicije mnoge fabrike i kolektivi su propadali, a njihovi radnici su ostajali bez posla, bez mogućnosti da svoje zarade naplate od firmi u kojima su radili. Neki su pribegli modelu da te svoje iste fabrike tuže i da svoja prava na zarade ostvare pred sudovima. Procesi su tekli i došlo se do izvršnih rešenja. Država je pribegla drugom modelu, vođena verovatno željom da sačuva imovinu tih kolektiva proglasila je restrukturiranje tih preduzeća, čime su izvršne presude bile blokirane. Mnogi od radnika su se obratili Sudu za ljudska prava u Strazburu kako bi ostvarili svoja prava, nakon čega je Sud u Strazburu presudio u njihovu korist, a Vlada Republike Srbije je na osnovu te presude donela Uredbu aprila ove godine kojom se daje mogućnost da svi koji su zatražili ostvarivanje svojih prava na ostale zarade, a imaju izvršna rešenja, evidentiraju kod Agencije za privatizaciju. Time je u neravnopravan položaj stavljen veliki broj radnika koji nisu pribegli toj meri tužbi svojih firmi, tako da oni ovom uredbom ni na koji način nisu tretirani i verovatno neće moći da ostvare svoja prava.
Ta uredba je glasila da svi koji žele da ostvare svoja potraživanja mogu da se obrate Agenciji za privatizaciju i rok je bio septembar ove godine. U septembru mesecu je Vlada donela novu uredbu u kojoj se rok za prijavljivanje po uredbi produžava do kraja godine.
Moja konkretno pitanje postavljam Vladi i premijeru, gospodinu Dačiću, kao i ministru finansija i privrede, gospodinu Dinkiću – kako će biti tretirani radnici koji nisu tužili svoja preduzeća i na koji način će Vlada dovesti u isti položaj njih i one koji su pokrenuli sudske postupke? Moje drugo pitanje je – do kada Vlada namerava da odugovlači sa rešavanjem problema kroz stalno prolongiranje i pomeranje rokova i donošenje novih uredbi? Treće pitanje je – kako i kada Vlada namerava da isplati ostale zarade i time ispravi nepravdu prema desetinama hiljada radnika koji su danas nažalost najveći i najteži socijalni slučajevi u Srbiji? Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovana gospođo Grubješić, razumeo sam da ste vi danas predstavnik Vlade i da treba odgovarate na pitanja poslanika i obrazlažete, odnosno branite Zakon o garanciji države da "Srbijagas" povuče, odnosno da se zaduži dodatno za 190 miliona evra. Sve vreme sam ovde video da ste u stvari vi pasivni posmatrač, odnosno da gospodin Bajatović zastupa Vladu i priča sa stanovišta Vlade, odnosno ministra.
Čuli smo u prethodnom izlaganju gospodina Bajatovića razloge zbog čega "Srbijagas" treba da se zaduži - da bi pokrila gubitke koje ima, da bi pokrila minus koji je napravljen, verovatno iz realnih razloga, a to je niska cena gasa na tržištu, odnosno niža cena gasa koja je prodajna, nego što su uvozni parametri cene kojom "Srbijagas" kupuje gas na tržištu. Mi tu donekle imamo razumevanje za tu novonastalu situaciju. Međutim, ima tu mnogo stvari koje su nejasne i koje su kontradiktorne, a ja ću pokušati da te nejasnoće i kontradiktornosti obrazložim i da postavim neka pitanja koja se logično nameću.
Dakle, "Srbijagas" se u prethodnih nekoliko godina, 2010, 2011. i ove tekuće godine zadužila, gde je garant bila država Srbija, za nekih 570 miliona evra, od čega je 430 miliona evra povučen kredit kojim je "Srbijagas" uglavnom pokrivao tekuću likvidnost. U originalnom budžetu za 2012. godinu država Srbija je trebala da da garancije za kredit od 190 miliona evra, u rebalansu dodatnih 170 miliona, što je samo za 2012. godinu 360 miliona evra. Nisu svi ti krediti povučeni, ali prosto se nalaze kao obaveza države da će dati garancije da se "Srbijagas" zaduži za ovoliko para.
Dobili smo obrazloženje, mada nismo trebali, od gospodina Bajatovića, ali dobro, on je najpozvaniji, ima najviše podataka, da je taj dug nastao zbog toga što "Srbijagas" kupuje po višoj ceni gas, a prodaje ga po nižoj na tržištu, čime se štiti standard građana i zbog opredeljenja prethodne Vlade, vidimo za sada i ove, da se ne podižu cene energenata jer to dodatno ugrožava socijalni položaj stanovnika. To jednostavno osiromašeno građanstvo Srbije ne bi moglo da izdrži.
Nećemo da zalazimo sada u priču zašto je stanovništvo Srbije toliko osiromašeno ovih godina, koliko je pao standard građana Srbije od 2008. godine do danas i kako smo došli u tu situaciju. Razumemo da je bila ekonomska kriza, ali nisam siguran da je ekonomska kriza izgovor za sve, da je za loše stanje u ekonomiji Srbije i teško socijalno stanje stanovništva Srbije kriva ekonomska kriza.
Ima tu i mnogo objektivnih, ali i mnogo subjektivnih razloga zbog čega je to tako.
Da bi se pokrio taj gubitak koji "Srbijagas" postiže prodajući gas ispod cene, država Srbija treba da garantuje da se firma zaduži, odnosno verovatno je ideja da se kroz godinu-dve to prebaci na javni dug, obzirom da "Srbijagas", kako reče gospodin Bajatović, neće moći da vrati sve te dugove. Na kraju krajeva, nije "Srbijagas" sam sebi određivao cenu, već je to radila država, pa država, kako on reče, treba i da preuzme deo tih dugova, da pokrije negativno poslovanje "Srbijagasa".
Rekao sam na početku da i mi imamo razumevanja donekle za takvu situaciju, ali nam nisu jasne neke stvari. Pošto se gasom snabdeva, po nekim procenama, direktno ili indirektno, otprilike oko milion ljudi, kažite mi koja je logika da ostalih šest miliona ljudi pokriva tu razliku koju koristi kao beneficiju u niskoj ceni gasa milion ljudi?
Kažite mi koja je logika da ljudi koji žive u centralnoj Srbiji i u južnoj Srbiji takođe kroz budžet svojim poreskim davanjima pokrivaju te gubitke koje kao beneficiju imaju ljudi koji ne žive na tom prostoru?
Kažite mi, pošto ste naveli da "Srbijagas" pravi gubitke zbog niske cene gasa, koja je logika da, ako firma već pravi gubitke, se firma javlja kao sponzor mnogih sportskih klubova, kulturnih manifestacija, verskih, naučnih itd?
Razumem, to je lepo i plemenito od vas, da se ponašate kao društveno odgovorna firma i da pomažete te sfere koje, bez pomoći privrede, ne mogu da funkcionišu, ali ako pravite gubitke, ako firma teško posluje i ako se svake godine ide u kreditno zaduživanje da bi se pokrivala tekuća likvidnost, onda nije logično da, s druge strane, taj novac koji ostvarite od naplate gasa dajete u sponzorstvo i donatorstva koja nisu baš tako mala. Prema nekim procenama, kaže se da je oko 300 miliona dinara "Srbijagas" investirala u te stvari. To je podatak koji sam dobio iz jednog teksta koji su radili stručni ljudi. Uzimam to kao podatak koji nije do kraja tačan, ali ćete vi reći da li je to tako ili nije.
Siguran sam da je"Srbijagas" generalni sponzor košarkaškog kluba i rukometnog kluba, ako se ne varam, iz Novog Sada i pokrovitelj mnogih manifestacija. Nemam tačan podatak u kom iznosu je to pokroviteljstvo. Uglavnom se radi o klubovima, organizacijama, kulturnim manifestacijama sa teritorije Vojvodine.
Obzirom da se radi o "Srbijagasu", opet ne vidim logiku zašto bi ostatak Srbije pokrivao te dugove, ako se i gas prodaje kao roba ispod cene i klubovi koji imaju indirektnu korist od pomoći "Srbijagasa", opet pokrivali građani koji ne žive u tom delu koji ima te pogodnosti?
Pričali ste malopre o spasavanju firmi koje su u teškom položaju i o njihovom restrukturiranju, isplati socijalnih programa i kako je to socijalno odgovorna politika prema "Agroživu", "Azotari" Pančevo, "Staklari" u Paraćinu itd. i govorili sve vreme priču koja me je navela na zaključak da govorite kao ministar privrede u Vladi Republike Srbije.
"Srbijagas", koliko znam, je javno preduzeće. Osnovano je da distribuira gas, da obezbeđuje gasifikaciju Srbije i distribuira gas do stanovništva, odnosno velikih potrošača. Nije uloga "Srbijagasa" da konvertuje dugove, da kupuje preduzeća, da ih spasava i da se bavi proizvodnjom piletine ili veštačkog đubriva. Sigurno je potrebno da se vodi ta nacionalno odgovorna politika prema domaćim preduzećima. To je posao države, odnosno nadležnog ministarstva. Ne znam zašto bi "Srbijagas" to radilo kao preduzeće koje je zaduženo za neku drugu problematiku? Jedino što može da se poveže ovde je da pilići mogu da se gaje u halama gde se koristi gas kao sredstvo za zagrevanje. To je jedino moje povezivanje.
Zaista nema nikakve logike da "Srbijagas" ulazi u tu priču. Sva javna preduzeća su se u prethodnom periodu profilisali tako što su sve non-kor delatnosti izdvojene iz tih osnovnih preduzeća i posluju kao posebne jedinice. Jedino "Srbijagas" širi poslove pa preuzima azotare, preuzima staklare i slične stvari. Nisam čuo da je to bila odluka Vlade da se na taj način postupa.
Posao "Srbijagasa" je da snabdeva građane gasom, a ne da kupuje preduzeća po Srbiji ili da pomaže.
Posebna priča se odnosi na to da li "Srbijagas", kao preduzeće koje posluje na tržištu i prodaje gas, kao javno preduzeće treba da finansira sve te stvari za koje nema para, odnosno za koje se zadužuje i da li tome ima kraja? Zadužili smo se prošle godine, zadužujemo se ove godine. pretpostavljam da će ista politika da se prenese i za narednu godinu, da bi se pokrivali dugovi.
Pozdravljam vaš predlog ili opredeljenje da se sa tom praksom prekine. Mislim da to može da bude jedino održivo rešenje. Ne treba cela Srbija da plaća deplasiranu cenu gasa ili struje. To može da dobije neki minimalni, odnosno optimalni nivo cena koje mogu i treba da pokrivaju osnovne troškove, a oni koji to ne mogu da plaćaju, za njih se rade socijalne karte i za njih država preuzima odgovornost. Ovako je prevaljena priča da tu socijalnu politiku vodi "Srbijagas" u ovom slučaju. U sledećem slučaju će, ne znam, "Elektroprivreda Srbije", a u nekom trećem neko treće preduzeće. To nije posao javnih preduzeća. Posao javnih preduzeća je da posluju pozitivno, da imaju minimum troškova, da ne rasipaju svuda gde im padne napamet, da budu dovoljno odgovorni prema sredini u kojoj žive, ali nikako da vode socijalnu politiku, posluju na tržištu, kupuju druge firme, intervenišu svuda gde misle da oni treba. To je posao države, nije posao javnih preduzeća.
Zbog takvog ponašanja svake godine traže da im država garantuje da se zadužuju kako bi poslovali i snabdevali toplane, građanstvo, a da onda država, odnosno svi građani pokrivaju te dugove. Mislim da to nije niti korektno prema građanima Srbije koji nemaju tu pogodnost, niti je to dobro poslovanje.
Na stranu to što na vašem sajtu ne postoji ni jedan finansijski izveštaj o poslovanju "Srbijagasa" mlađi od 2008. godine. Zadnji finansijski izveštaj o poslovanju "Srbijagasa" na sajtu "Srbijagasa" je iz 2008. godine, a informator o radu, koji je obavezno da ima svaka javna ustanova, preduzeće ili slično, stoji na sajtu iz 2007. godine. Dakle, to su neke stvari na koje bi morali da nam odgovorite zašto je to tako. U svakom slučaju, DSS i njen poslanički klub neće podržati ovakav način zaduživanja dok nam ne pružite garancije da je "Srbijagas" kao preduzeće učinilo sve da iscrpe svoje unutrašnje resurse, da smanji ili minimizira troškove unutar "Srbijagasa" u smislu zaposlenih, u smislu zarada, u smislu drugih troškova koji sam siguran da mogu da budu daleko manji. Kada nam to budete dokazali, onda možemo da razgovaramo o tome na koji način će se pokrivati eventualni gubitak i kako da se taj problem sistemski reši. Ovo nije sistemsko rešenje. Mi možemo sada da odobrimo da se "Srbijagas" zaduži, a posle šest meseci ćemo doći u isti problem da opet moramo da idemo istu priču i da ponavljamo i da radimo nešto što nije pametno, niti može da na duge staze obezbedi neku korist.
Sistemsko rešenje podrazumeva da se cena gasa prodaje po onoj ceni koja mora da bude, a da socijalnu politiku vodi država prema onima koji to ne mogu da plaćaju i da firma posluje sa minimalnim troškovima, koji ne mogu da budu ovakvi kakvi jesu danas. Hvala.
Znate šta, odgovoran menadžer ako pravi gubitke ili odgovoran domaćin u kući ako nema dovoljne prihode u toku godine, onda ne ide sa porodicom na Bahame na letovanje, nego jedne godine preskoči, pa ne ide uopšte. To znači da vama tri dinara ne znači ništa u ceni za one druge troškove koje pravi "Srbijagas", ali ako je osnovna cena 35 dinara, a trebala bi da bude 47 dinara, a vi dodate još ta tri dinara na te troškove koji nisu neophodni, nisu obavezni, onda se pravi još veći minus. Upravo o tom još većem minusu ja govorim.
Dakle, možete da se smejete i da se ponašate komotno, ali to sigurno nije smešno građanima Srbije koji plaćaju i onako visoke cene, a treba da plaćaju još veće zato što se vi ponašate komotnije nego što situacija i kriza u kojoj se zemlja nalazi dozvoljava. O tome je reč, gospodine Bajatoviću, o tom ponašanju koje ste malo pre naveli da nije isključivo vojvođansko. Znate, još 2005, 2006, 2007, 2008, 2009 i 2010. godine se pričalo i mislio sam da je gotova stvar o gasnoj elektrani u Nišu. Malo pre u izlaganju svom je niste pomenuli uopšte, i to ste precrtali. Pričalo se o gasnom čvorištu u Nišu, pa ste i to precrtali i obrazložili da je to volja partnera iz Rusije. Razumeli smo da je volja partnera iz Rusije, ali nam odgovorite šta je sa tom gasnom elektranom u Nišu koja treba da proizvodi struju za čitavu Srbiju.
Znate, kad tako iznesete grupno, pa neko jede meso, a neko kupus i u proseku je sarma. Tri posto svi troškovi. Bio sam vrlo precizan, niko ne pominje plate, a šta je sa drugim troškovima koje sam navodio ovde, a vi stalno spajate, pa svi su u tome. Sigurno da je u tih tri dinara, dinar i po nešto što niste platili dinar. Jel jeste? Naravno da jeste.
Dakle, pokušavao sam svo vreme da budem vrlo korektan u raspravi i da pričam argumentovano, a vi hoćete da od toga napravite ekses. Prosto, hoću da kažem da poslovanje "Srbijagasa" nije racionalno, nije ekonomski opravdano i svako dalje zaduživanje i ponašanje po principu, kad sam u problemu idem da se zadužim kod banke i baš me briga šta će biti posle mene, je sigurna garancija da će "Srbijagas" doći do bankrota.
Da dam završnu reč. Čuli smo u današnjoj raspravi puno informacija i podataka o tome u kakvom je stanju "Srbijagas", doduše ne od predstavnika Vlade gospođe Grubješić, od koga bi trebalo da dobijemo te podatke, već ovako indirektno. Čuli smo da narodni poslanici koji treba da odlučuju i da podižu ruke, odnosno da pritiskom na dugme glasaju za zaduženje "Srbijagasa"  za dodatnih 190 miliona evra, ako žele neke podatke o tome u kakvom je stanju "Srbijagas", koliko je zadužen "Srbijagas", koliko radnika ima, kolike su prosečne plate, koliko se troši na reprezentaciju i druge stvari, treba u stvari da pozovu Rodoljuba Šabića i da preko njega dobiju te informacije. Mislim da je to ključna rečenica koja odražava uopšte stanje u ovom preduzeću.
Treba Skupština i narodni poslanice koje su birali građani da odobravaju svaki put i da garantuju da "Srbijagas" može da povlači kredite, da znaju da za neku godinu će to prerasti u javni dug koji će pokrivati svi građani Srbije, a da pri tom ako žele da znaju šta se radi u "Srbijagasu", u kakvom je stanju preduzeće, koliko duguje i koliko troši na stvari koje nisu osnovna delatnost, treba da pišu pismo direktoru ili da traže od Rodoljuba Šabića da kao poverenik za informacije od javnog značaja zvanično traži te informacije. Mislim da je to krajnje neozbiljno i krajnje da ne kažem drsko.
Kada građanin traži kredit u banci, sve redom bankarski službenici traže, od toga koliku imovinu ima do krvne grupe, koliko se zadužio, koliko je sposoban da plaća, preko garancija njegovih bližnjih, pokrivanja. Ovde mi koji treba da odlučujemo o tome da li "Srbijagas" treba da se zaduži dalje ne možemo te informacije da dobijemo već moramo da tražimo zvanično preko drugih institucija. To je nepoštovanje parlamenta pre svega.
Reč dve o priči kolege koji je govorio o tome kako je neadekvatna socijalna politika. Moram da podsetim, bez želje da izazovem repliku, gospodine koji ste govorili o neadekvatnoj socijalnoj politici predsednik vaše stranke je bar pet godina ministar za socijalnu politiku bio u prethodnim vladama Srbije i ne razumem kako tu politiku koju je sprovodio vaš predsednik stranke kao ministar i Vlada u kojoj je učestvovao vaš predsednik stranke nazivate neadekvatnom. Imali ste bar pet godina, a čini mi se da i zadnjih 12 godina učestvuje gospodin ministar u kreiranju socijalne politike u Srbiji. Sada je nazivate neadekvatnom. Sami sebe negirate. Mogli ste sve to što pričate i o socijalnoj karti i o načinima kako da se pomažu socijalno ugroženi građani da sprovedete do sada, da nađete način kako ćete to da uradite. Došli smo dotle da u 2012. godini, posle 12 godina priče o tome kako treba da se uradi socijalna karta i kako ne treba budžet Srbije da podjednako finansira i dotira i one koji imaju i one koji nemaju, pričamo o tome kako treba da se uradi socijalna karta. Dvanaest godina pričamo o tome da treba da se uradi socijalna karta i do dana današnjeg nije urađena i dolazimo u situaciju da svi građani Srbije koji plaćaju poreze treba da pokrivaju dugove iz "Agrobanke" do kojih smo došli zbog pljačke "Agrobanke", zbog neodgovornog ponašanja, zbog tajkunskih veza, političkih veza i svi građani Srbije će plaćati te dugove.
Zbog neadekvatne politike cenovne u "Srbijagasu" i loše finansijske politike u "Srbijagasu" opet će svi građani Srbije morati da plaćaju pokrivanje tih dugova kroz novo zaduživanje. Mislim da je to krajnje nepošteno prema onim ljudima koji za to nisu krivi. Šta mene briga što je neko uzeo kredit pa nije hteo da vrati da sada kao poreski obveznik to pokrivam, a prouzrokovano je time što je prethodna vlast kapom i šakom davala i pljačkala "Agrobanku" na primer, ili da sada onaj ko živi u vili od 500 kvadrata i ne zna koliko plaća poreze po osnovu dobiti …
(Predsedavajući: Vreme.)
… završavam, treba da plaća istu cenu gasa kao i onaj ko ima 20 kvadrata i nema nikakva primanja. Mislim da socijalna politika mora da se izmesti iz javnih preduzeća. Ne možemo da podržimo ovaj zakon zato što nemamo ni jedan argument koji nas ubeđuje da "Srbijagas" posluje racionalno i da zbog toga treba da pokrivamo dalje dugove.
Biću kratak. Bilo je vrlo zanimljivo slušati ovu raspravu o tome da li je zahtev predsednika Vlade Vojvodine i njegov stav legitiman i legalan, pa predlažem predlagačima i onima koji brane tu tezu da to što je legitimno i legalno pokrivaju iz sopstvenog budžeta.
Od vas, ministre Dinkiću, zahtevam samo jednu stvar, da se u Zakonu o budžetu za narednu godinu, pošto ste predvideli da država Srbija garantuje za uloge ako propadne Razvojna banka Vojvodine, unese još jedan član u kome će se reći, ukoliko dođe do kolapsa i ukoliko država Srbija mora da interveniše sa 150 miliona evra, da će u tolikom iznosu biti obustave transfera AP Vojvodini i neka onda oni iz svojih dela 7%, koliko dobijaju po Ustavu, garantuju za propale štedne uloge.
Gde ima to na svetu da neko garantuje da vas finansira, a vi da budete nezavisni i da se kockate sa parama koje nisu vaše? Kažite mi, ko će svom detetu da dozvoli da se pozajmljuje i da se kocka, a da vi garantujete i da svaki put nadoknadite ono što je on izgubio? To nema nigde. U ime građana koji ne žive u Vojvodini, u ime onih koji su iz Niša, Čačka, Kraljeva, Užica, zahtevam od vas, nemate pravo da nas zadužujete sa nečim što su politički projekti na teritoriji Vojvodine, da mi pokrivamo njihove hazarderske projekte, to ne dolazi u obzir.
Dakle, nikada neće čuti od poslanika DSS ništa što će da liči na ni približno da Vojvodina ikada može da primiriše nečemu što je naziv "Republika". Ako neko u svom izlaganju napravi lapsus, a to drugi zloupotrebi to zaista govori više o njemu, nego o njemu ili o meni koji sam govorio.
Još jednom ću ponoviti da ćemo uvek podržati nešto što je suštinska autonomija Vojvodine, ali da mi plaćamo ono što oni rade, a da oni odlučuju o svemu, to neće moći nikad.