Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Gospodine predsedniče, nemam ništa protiv ovoga što je gospodin Dinkić rekao, ali postoji jedan problem. Ne piše. Samo taj problem postoji. Gospodine Dinkiću, molim vas, da pogledate u Predlogu zakona, predlog odredbi Zakona koje se menjaju, odnosno koje se dopunjuju. To je strana broj 3.
Član 3. zakona ima dva stava. Ja vam čitam drugi stav koji ste vi sada promenili. Vi ste doduše i prvi i drugi stav promenili tekstom koji glasi: ''Fond na razvojnim principima podstiče privredni razvoj, učestvuje u ostvarivanju politike regionalnog razvoja, a može u ime i za račun Republike Srbije da obavlja i druge poslove''. To je ono što ste vi predložili. Šta je zamena?
Vi ste sada obrisali sledeći tekst: ''Fond učestvuje u stvaranju programskih, infrastrukturnih i drugih uslova od značaja za razvoj nedovoljno razvijenih područja i za ostvarivanje opštih interesa za Republiku na određenim područjima, uključujući i zaustavljanje iseljavanja i povratak Srba i Crnogoraca na Kosovo i Metohiju, u skladu sa zakonom, odnosno svojim programom''.
Vi sada meni kažete da je sve to obuhvaćeno, a mi vam kažemo da treba da ostane ovo što piše u stavu 2. Mora da ostane. To nam je bio cilj da ova država kaže – prioritet, a to znači reč podstiče, omogućava pod boljim uslovima, svima onima koji tamo žive i koji žele da se vrate na svoje da koriste ova sredstva.
Mi smo ovde podneli jedan predlog zakona kojim smo tražili izmene Zakona o socijalnoj zaštiti, pa smo čak predvideli kao oblik socijalne zaštite da svi oni koji su ostali na teritoriji Kosova i Metohije imaju primanja u dinarskoj protivvrednosti od 500 evra mesečno.
Rekli ste da se ne uklapa u program socijalne zaštite, vi ćete novim zakonom na celovit način da rešite. Taj zakon je bio ovde na glasanju, nije uvršćen u dnevni red. Poštujemo tu proceduru, u parlamentu smo, zna se da ima vlasti. Kasnije je došao Zakon o socijalnoj zaštiti. Ima nečega, ne mogu da kažem da nema, ali nedovoljno je.
Imamo principijelne primedbe. Rekli smo u načelnoj diskusiji da mi nismo za ovaj fond, mi smo za jednu jaku razvojnu banku i ukazali smo na sve probleme korišćenja sredstava koji su pod beneficiranim uslovima na tržištu, gde se papirološki properu papiri, uzmu se pare i ide se na nešto drugo. Svesni smo da to postoji kao problem, treba ga zaustavljati, teško se to zaustavlja, ali može da se zaustavi. Stalo nam je u ovom trenutku da u stavu 2. budu reči: Kosovo i Metohija, povratak iseljenih, olakšavanje uslova života onima koji su ostali.
Rekao sam vam da je privatna svojina svetinja u Evropi, pa neka bude i na Kosovu i Metohiji. Samo sam pojačao vaš princip. Vi onda idete sa nekim objektivnim, neutralnim stavom za celu teritoriju Republike Srbije. Znam da vi podrazumevate. Pričate o problemima sa hipotekom. Problemi sa hipotekom postoje u Beogradu, isti kao na Kosovu i Metohiji, samo što je tamo još izraženije. Ovde je problem u penkalu, a tamo je problem u metku. To je isto.
Ovo je jedan od članova na kome se najbolje odslikava suštinska i principijelna razlika u pogledu između SRS i ovih stranaka koje čine većinu i koje vrše vlast u Republici Srbiji. Vidite, vi ste imali problem kod ovog člana kako da definišete ovo što ste obuhvatili stavom 2. Napisali ste da nije dozvoljeno da se sredstvima budžeta vrši dokapitalizacija Fonda. Naravno, javljaju se sistemski problemi.
O čemu se radi? Fond jeste pravno lice, ali nije privredno društvo. Fond je u suštini račun gde se skupljaju sredstva, ta sredstva preko poslovne banke usmeravaju, ali o tome gde će da se usmere sredstva odlučuje Fond. Koji je zadatak tih sredstava Fonda? Da omogući neki razvoj da se pod nekim beneficiranim uslovima ta sredstva koriste i da se vrate. Kada se vrate, verovatno kao minimum, jeste da ne dođe do gubitka na supstanci.
To znači da će se vratiti u nekom periodu u uvećanom nominalnom iznosu za neka kretanja na tržištu koja treba da omoguće da nije došlo do realnog gubitka tih sredstava. Fond nije ni zamišljen kao neka prihodna institucija, već kao sredstvo koje okreće jednu istu supstancu i omogućava većem broju subjekata da imaju razvoj.
Naravno, kada se ide sa idejom da je moguća svojinska transformacija tog Fonda kao pravnog lica, a ne privrednog društva, onda dolazimo do zaključka da 51% može biti u državnoj svojini, za šta postoje akcije, a 49% u nekom drugom obliku svojine. Onda se opet javlja problem zašto bi neko ulagao 49% u taj Fond kada Fond po definiciji nije nešto što donosi dobit, već samo može da utiče kod nekog privatnika da dobije relativno dobru stratešku poziciju i da uslovljava na tržištu.
Ne želim dalje da otvaram temu kada je u pitanju koncepcija zvana – plasman sredstava preko Fonda, gde se praktično na računu Fonda vode ta državna sredstva, već želim da ukažem na jednu drugu koncepciju: da je mnogo bolje da država ima akcije u nekoj od tih tzv. razvojnih banaka i da preko banke posluje. Onda ta državna banka po Zakonu o bankama i finansijskim organizacijama može da vrši i svoju dokapitalizaciju, uvećanje kapitala itd. Ovde ne.
Ovaj fond je imao problema, to treba da se kaže, jer ona banka gde su se ta sredstva držala u jednom trenutku je pomislila da su to njihova sredstva, pa se uključila u postupak realnog odlučivanja o suštini i plasmanu sredstava Fonda. Tu je uvek bio spor između nekih ranijih vlada, jedne od banaka gde se to vodilo, koja je pratila i koja je sigurno imala mnogo veći uticaj, nego Vlada, na plasman i korišćenje tih sredstava.
Sada će situacija biti identična, s tim što će primat imati ono što ste dali kao rešenje u sledećem članu, da jedan mini ministarski savet bude upravni odbor Fonda. U suštini, sa ovim konceptom koji vi razvijate stvarate privilegovani status samo za određene pojedince i pravna lica koja bi bila korisnici ovih sredstava po osnovu programa razvoja svog malog i srednjeg preduzeća.
Takav fond nama nije potreban. On će biti selektivan, neće biti zasnovan na objektivnim principima, na uslovima koji su dati na jedan neutralan način, a koji treba da omoguće efikasno korišćenje ovih sredstava. To bi značilo već viđeno, već poznato. U tome se ogleda ta principijelna razlika između SRS i ovog koncepta, koji ne sporim, postoji od 1992. godine, imao je neki svoj značaj, bio pod određenim uticajima i sada se samo promenila strana tog uticaja. Promenila su se imena ljudi koji će da utiču i donekle, samo donekle, promenili su se oni koji bi eventualno mogli da koriste ova sredstva.
Koncept razvojne banke ili dobre poslovne banke gde bi se po osnovu akcija države i plasmana nekih sredstava države obezbedili beneficirani uslovi, uz, naravno, kontrolu od strane nekog državnog organa, zašto ne reći nešto što bi bio modifikovani pristup onom rešenju koje ste imali kod korporacije za osiguranje stambenih kredita, doduše, tamo je samo osiguranje, a ovde bi došao u obzir plasman. Verovatno bi se našla jedna formula koja bi bila ekonomski isplativija za državu kao instituciju koja je obezbedila sredstava, za onoga ko ide u ovaj projekat malih i srednjih preduzeća, o kome vi pričate, ali i za onaj drugi deo razvoja infrastrukture koja je usmerena prema nedovoljno razvijenim područjima.
Podsećam vas, ponovo, toliko imate institucija koje vode o infrasturkturi računa, kako republičkog, tako lokalnog, pokrajinskog, parainstitucionalnog sistema organizovanja.
A mi nemamo jedinstven pogled i strategiju kako da se to razvija. Dokaz za to jeste ona prethodna tačka dnevnog reda gde se kaže da će država imati investicije, pa je određen iznos sredstava, pa su navedeni, navodno, neki projekti koji nemaju zakonski osnov, ali ako i to prevaziđemo i stavimo po strani onda ćemo videti projekat Vlasina, niti se zna koliko će da košta, niti se zna šta je suština tog projekta, da li je to kanalizacija, put, struja ili nešto drugo.
Dalje, imate sijaset javnih preduzeća od republičkog značaja koja takođe imaju svoje projekte razvoja, koji u suštini jesu infrastruktura: elektroprivreda, vodoprivreda, putna privreda, Telekom. Vi ste ''Telekom'' otpisali, pošto, verovatno, sa još 10% nekih aktivnosti Soroš dobija svoj sistem telekomunikacija i fiksne telefonije, što je prethodna i ova vlada omogućila da se nesmetano razvija. To što su neki ministri na televiziji pričali o tim kablovskim i ovim sistemima kako će da zavedu red, to vežite mački o rep, jer u praksi od toga se ništa nije ostvarilo.
Ovo što je malopre gospodin Marković obrazlagao i kada je naveo, mislim da ste ovde u konceptu promašili temu, a u okviru vašeg koncepta išli ste još dalje sa promašajem, jer ste ovaj fond smatrali kao stecište državnih sredstava koja se planiraju. Rekli ste da nije moguća dokapitalizacija Fonda.
Moram da vam kažem odmah da ste upotrebili pogrešan izraz, jer Fond nije privredno društvo, već samo jedan račun na kome se vode sredstva, a upravni odbor odlučuje o plasmanu tih sredstava. I, ako država ima interes da pojača svoj uticaj, da pojača svoje plasmane ona sigurno ima i obavezu da obezbedi dodatna sredstva koja bi se plasirala.
Vi ste kapital Fonda predstavili kao akcije, zato što ste pošli od toga da je Fond pravno lice koje se bavi privrednom delatnošću. On nije taj tip pravnog lica i tu ste napravili grešku. Mnoge greške su prošle u našim propisima, one su na neki način legalizovane i ozakonjene. Vidite, svoj uticaj po osnovu kapitala koji, valjda, država ima u bankama treba da, između ostalog, koristi za ovakve stvari koje se tiču razvoja.
Napokon smo došli do člana zbog koga se u stvari i menja ovaj zakon. To je član koji treba da kaže da kabinet potpredsednika Vlade Republike Srbije treba da ima dominantni uticaj i na ova sredstva.
Radi javnosti, novi član 9. glasiće: ''Organ upravljanja Fonda jeste upravni odbor''. Sada ide, kako je nama poznato, a nekima drago rešenje: ''Upravni odbor ima predsednika i šest članova, koje po funkciji čine ministar nadležan za privredu''; Bubalo, on je predstavnik Vlade povodom ove tačke dnevnog reda, ali ga nema, tu je Dinkićeva kesa; ''ministar nadležan za finansije'', Mlađan Dinkić; ''ministar nadležan za nauku'', a to je ovaj Popović; ''ministar nadležan za kapitalne investicije'', naravno znate, ''ministar nadležan za ekonomske odnose sa inostranstvom'', Parivodić, takođe; ''ministar nadležan za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu'', ona gospođa i ''ministar nadležan za rad'', a to je, narodni poslanik, gospodin Lalović, koji kada zine kaže neistinu.
Vidite sastav, a šta je falilo da ste napisali – funkciju upravnog odbora Fonda vrši Vlada Republike Srbije. Izgleda da to rešenje niste zgrabili, zato što vam smeta ministar policije Jočić, ministar pravde Zoran Stojković, verovatno i ovaj Dimitrijević vam smeta, jer ne znam ko vam sve to smeta. Zašto ste skratili Vladu i ubacili u ovaj upravni odbor i dezavuisali celu Vladu.
Naravno, ako je državni fond, ako ste i dalje na pozicijama tog koncepta, u strukturama koje upravljaju Fondom treba da budu predstavnici državne svojine, a to nisu samo ministri. To mora da se razume. Verovatno postoji još neko ko nije ministar, a može u upravnom odboru da zastupa državne interese. Uvek kada se išlo na upravljačke strukture koje treba da odraze po funkcijama sastav Vlade, nalazili smo se na terenu gde nema prostora za ekonomiju. Država je loš ekonomista. To važi dva veka, a pošto dva veka važi, to je prosto prezumpcija.
Kako će, recimo, ovi ministri da ocene opravdanost, celishodnost, isplativost nekog projekta. Naravno, vi ćete da kažete oni
će da koriste stručne službe koji će to da ispitaju itd.
Nekada davno i privredna komora i svaka poslovna banka imala je posebna odeljenja koja su ispitivali te investicije. U onom periodu sa nekih pozicija, gledale su se te stavke i pravili su se elaborati o društveno-ekonomskoj opravdanosti itd, usaglašenosti sa razvojnim planovima, mikrolokaciji šire, globalno itd.
Nisam siguran da će ovaj ministarski upravni odbor da ima taj pristup. Naprosto, oni po definiciji ne mogu imati taj pristup već će da bude ovako: pošto se iz opštine Sečanj javio taj i taj, koji je član te i te stranke trebalo bi da mu odobrimo ovaj beneficirani kredit, a u zagradi ono što se ne kaže, on će nas finansirati prilikom izbora sa, ne znam, dva bilborda, pet hiljada plakata, itd. Onda drugi ministar, član upravnog odbora ovog fonda iz druge stranke ima da kaže: znaš šta, to nije opravdano, to je postavljeno na nekim staklenim nogama.
On neće moći da servisira obaveze prema fondu u ovim rokovima zato što je na tržištu sasvim drugačije i ne treba taj proizvod, a on je planirao taj izvoz kada se uzmu podaci iz statistike i kako se u svetu prodaje ta roba; nema taj prolaz kako je on zamislio u svom elaboratu.
Znate šta, mi bismo to mogli da prihvatimo pod uslovom da se odobri onome tamo, jer on ima takođe dobar projekat. Tu se isparcelišu interesi između ove tri – četiri stranke koje su zastupljene, jer kod funkcije ministri su verovatno na boljim pozicijama u političkim strukturama svojih stranaka, pa imamo partijsko usmeravanje. Svako može da ospori ovo što pričam. Gde ti je dokaz? Verovatno bi našao dokaz ako bi dobio papire o tome kako je fond radio za protekle dve, tri, pet, deset, godine, nema razlike, tu ne postoji razlika.
Nije dobro da ovaj sastav bude u upravnom odboru. Ako računate na ovaj sastav, onda je bolje da ste rekli: funkciju upravnog odbora vrši Vlada Republike Srbije. Za to imate mnogo više opravdanja. Zašto? Zato što Vlada izvršava zakone, zato što je po onom osnovnom propisu koji reguliše državnu svojinu, a to je Zakon o sredstvima u svojini Republike Srbije, kvazititular državne svojine, odnosno onaj ko odlučuje o raspolaganju, korišćenju, upravljanju državnim sredstvima, a pre svega Vlada Republike Srbije, uz neke modalitete Republička direkcija za imovinu Republike Srbije, u formi saglasnosti i uz neke izuzetke koji se tiču lokalne samouprave, gradskog građevinskog zemljišta, javnih preduzeća i službi.
Neke izuzetke koji se tiču korišćenja i upravljanja, a generalno kao opšti princip o pravu raspolaganja odlučuje Vlada Republike Srbije. Znači, tu ste mogli da nađete kopču i da kažete Vlada odlučuje i o statusu i vrši funkciju upravnog odbora.
Zauzeli ste koncept mini vlade. Taj selektivni sastav i taj sastav poprilično ima da obezvredi ideju, u koju ne bih smeo da sumnjam, o dobrim namerama da se državnim sredstvima pomogne razvoj odabranih projekata kojima je potrebna mala pomoć da bi ti projekti zaživeli, mala pomoć da pojedini regioni i krajevi ožive i počnu da rade. Mislim, globalno posmatrano, da ste i u ovom delu napravili pogrešno opredeljenje. Zašto?
Od 1986. godine ,kada su krenule neke privredne aktivnosti, uslovno rečeno, ljudi koji su hteli da se predstave da su privatnici, počevši od trafika, dragstora, nekih malih proizvodnji, a pretežno je bila ta trgovina u pitanju, pa tada smo se kao društvo ekonomski loše ponašali. Zašto?
Zato što smo imali proces da u društvenim preduzećima stagnira proizvodnja: pogoni se zatvaraju, zvrje prazne hale, propadaju mašine.
Ljudi koji su na neki način došli do svojih sredstava i opredelili se da krenu u neki privatni posao, svoju imovinu su ulagali u osnovna sredstva, umesto da su nekim aranžmanima to ulagali u obrtna sredstva, uz korišćenje, bez obzira da li je zakup ili neki drugi oblik postojećih kapaciteta.
Sada, kada prođete kroz Srbiju, a moram da vam kažem da je u Beogradu jedna slika koja ne odgovara stvarnosti, Beograd čuvate kao metropolu, ali ako krenete već od Velike Plane prema Vranju, oko devet sati predveče, praktično, prekida se saobraćaj u mestu. Zašto? Zato što ljudi teško žive, gledaju sa neke pristojne udaljenosti svoju bivšu firmu koja je zatvorena. Tu država ništa nije uradila da pokrene.
Ranije je bilo nekih mogućnosti, odnosno normativnih rešenja koja su dozvoljavala da, eventualno, privatnik uzme u zakup neku halu od društvenog preduzeća, radi, ne ulazi se...
Ali, ljudi onog momenta kada su videli da država ne funkcioniše na principijelan način, prosto su bili prinuđeni, jer im je matematika rekla – bolje moja sredstva da uložim u osnovna sredstva i da krenem sa nekim poslom, nego da ulazim sa lošim partnerom u bilo kakav zakupni odnos ili razgovore, jer to posle sve može da mi izađe na vrh glave. Većina koja je ušla u te kombinacije, što zbog direktora tog društvenog preduzeća, koji je bogom zaštićen, što zbog politike, nisu ulazili u te kombinacije i društvena preduzeća su temeljno propadala.
Tu postoji prostor. Uzmite čitave sisteme gde hale zuje prazne. U tom delu ništa nije urađeno, eventualno sa obezbeđenjem nekih mašina, sa nekim novim proizvodnim programima. Tu bi moglo nešto da se mnogo brže uradi, u smislu povećanja proizvodnje, povećanje efikasnosti i zapošljavanja radnika.
Moram da vam skrenem pažnju da, čak i oni ljudi koji imaju sredstava da krenu sa malim i sa srednjim preduzećem, pa su našli i neku lokaciju koja je po njima odgovarajuća za neke stvari, imaju problem – jer ne mogu da obezbede ljude koji bi radili u tom preduzeću. U drugom mestu se nalaze kvalifikovani šivači, kvalifikovani ljudi gde je propala neka firma i on ako bi sada hteo da krene ovamo, on praktično treba da seli ljude, da obezbeđuje neke nove ljude.
Ovo pričam na nivou jednog opšteg razmatranja, bez namere da ulazim u neke konkretne stvari koje trpe i kritiku, zašto da ne. Želim samo da skrenem pažnju da nije celishodno, nije opravdano na ovaj način preko ovog fonda ovako usmeravati sredstva sa očigledno neskrivenim političkim namerama, čisto političkim namerama nekih ljudi koji treba da naprave upravni odbor, a da pri tom zatvaramo oči pored nečega što postoji.
Dakle, to još nije u funkciji i sa neuporedivo manje sredstava može biti u nekoj funkciji.
Mogli ste da izvučete neke zaključke iz ove Vlahovićeve privatizacije. Malo je preduzeća gde je po njegovom zakonu izvršena privatizacija i da je onaj broj radnika ostao bez posla. Malo je njih ostalo na poslu, pa čak, namerno naprave neki sindikalni bunt da to iskoriste kao povod za neku njihovu odluku – pa eto, ja sam vlasnik, ja više ne želim sa svojim ljudima da radim, zatvaram firmu, neka bude tako dok ne završimo ovaj problem radne snage, pa kada dođe neko drugo vreme, onda ću da je aktiviram.
Nije to svrha privatizacije. Ako iz toga nisu izvučene pouke, verujte mi, sa ovim fondom, koji po definiciji, ne može da raspolaže ogromnim sredstvima, budimo iskreni, zato što je kod nas sve to virtuelno. Mi imamo neizmirene obaveze u dugom periodu, a onda se hvalimo sa nekim suficitom. Mi imamo velike devizne rezerve, a kaže se, devizne rezerve su u funkciji omogućavanja izvoza i servisiranja izvoza itd. To nije tačno. Ovako velike devizne rezerve su u funkciji garancije stranih kreditora.
Ako neko misli da stabilnost dinara čuva samo devizama, a zaboravlja na robne fondove, već 20 godina gotovo sve države zapadne Evrope i Amerike, devizne rezerve ne drže ni u zlatu, niti u nekim devizama, nego pre svega u fondovima. Evropska centralna banka, sredstva obezbeđenja za evro drži u dolarima. Treba malo da se čita. Stičem utisak da nas vodite prema nekoj Evropi, a kada budemo na korak do Evrope, onda ćemo da konstatujemo da takva Evropa ne postoji.
Vodite računa, imate jednu sliku o Evropi, jednu sliku o strateškim interesima u Evropi, jedno razmišljanje. Evropa se promenila posle ova dva referenduma, potpuno se promenila, ali vi sliku o Evropi i iluziju koju bacate građanima i privrednicima niste promenili i to deluje smešno. Smešno, izađite na TV, promovišite taj evropski put, ljudi se ubiše od smeha, a neki plaču, jer kažu – kako ih nije sramota. Oni kao da ne gledaju CNN i BBC, kao da ne gledaju izveštaj iz inostranstva.
Gospodine predsedavajući, mi opet ovde nemamo predstavnika Vlade.
Nadala se ćurka, pa završila u loncu. Nemojte tako da nas informišete. Nadala se, pa se nije udala, pa šta da radimo.
Znate, ovo što je dato kao stav Vlade i odgovor Vlade povodom amandmana Miljka Četrovića, ne znam da li ste vi u svađi tamo kada pišete, jer je gospodin Četrović upravo ispravio ono što je Vlada htela da uradi sa ovim predlogom zakona.
O čemu se radi? Vlada je ovde stavila autonomnu pokrajinu na kraju rečenice, mi smo smatrali da treba da se poštuje ono što je u Ustavu propisano, pa kada se daje neka definicija šta je to javno preduzeće da onda u nabrajanju prvo idu ona preduzeća koja je osnovala država, pa AP, pa onda jedinice lokalne samouprave.
Dakle, mislimo da je to neki prirodni tok. Međutim, moram da vam kažem, s obzirom na to da sam oko ovog zakona o javnim preduzećima i delatnostima od opšteg interesa još 2000. godine radio u završnoj fazi, da budem precizan, pošto su pre mene radili neki ljudi taj zakon.
Neko će sada da postavi pitanje, kako ste vi ispustili AP, pa je sada ova vlada našla za shodno da je ubaci? Iz prostog razloga što je osnivačka prava na javnim preduzećima u to vreme imala samo Republika i jedinice lokalne samouprave, a kada je došao Čankov Omnibus zakon, to je sada nova okolnost, pojavila se AP kao osnivač i moram da vam kažem da je to loše rešenje.
To je loše rešenje, zato što je taj omnibus zakon loš zakon. Jer je neko smatrao da, navodno, decentralizacijom, ukoliko se ne odlučuje u Beogradu treba da se odlučuje u Novom Sadu, odnosno u to vreme Čanak je smatrao da je bolje ukoliko on odlučuje nego Zoran Đinđić.
Onda zbog nekih interesa, ludački zakon, ludačka odluka, nije dobro, a pošto vi gurate, vas obavezuje Omnibus zakon, mislite da je to nešto najbolje, iako je u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije.
O tome se i tada pričalo, ali su svi otvoreno rekli - jeste sve to, ali mi moramo nekako da smirimo Čanka i Kasu. Onda je donet taj omnibus zakon, izmasakriran. Kada je krenulo to da se primenjuje, svi su bili suočeni sa problemom, jer su neke stvari bile nerešive.
Vi pod tim utiskom predlažete ove promene. Meni je sad iznenađujuće da niste prihvatili čak ni ovaj redosled nabrajanja. Najveći problem ove vaše intervencije je što ne pravite razliku šta je javno preduzeće, šta delatnost od opšteg interesa. Zbog toga ćete imati prilike da čujete obrazloženja ovih naših amandmana – šta je javno preduzeće, šta je delatnost od opšteg interesa.
Izašao sam samo da, kao uvod, najavim ovu temu i da izrazim čuđenje što ovaj amandman nije prihvaćen, jer naprosto, taj amandman je potpuno u skladu sa ovim vašim intencijama. Vi ste rekli da se tu ništa bitno ne menja, samo redosled nabrajanja. Nije samo redosled nabrajanja.
Kada dođemo do amandmana onda ćemo da pričamo, ne možemo preko reda. Vraćam se na amandman koji je podneo gospodin Momir Marković i da obavestim Vladu, predstavnike Vlade, ministre, poslanike koji čine vlast u ovoj skupštini i javnost Republike Srbije, da je kojim slučajem u Zakonu o javnim preduzećima i obavljanju delatnosti od posebnog interesa u izvornom tekstu 2000. godine bio član 22. ovakav kako ga je promenila Vlada mi bismo i dan-danas bili bombardovani.
Gospodine Dinkiću, vi ste bili u onom putujućem klubu koji je kritikovao sve i svašta, politiku cena itd.
Kako se lokalna samouprava sputava, kako centralna vlast buši lokalnu samoupravu, sve ste to ispričali. Za neke stvari sam imao razumevanja zato što sam principijelno opredeljen za tržišnu ekonomiju, ali blokada, sankcija, rat, obnova činili su svoje. Da smo 2000. godine u zakon stavili ovu odredbu mi bismo bili bombardovani.
Gotovo da ne postoji veća centralizacija u Srbiji nego ova koja je danas na delu. Odmah da se razumemo, ovo što ste sa finansijama na neki način uradili kada su u pitanju javne finansije dobar deo tih mera je prihvaćen. Ne kritikujem sve i ne kritikujem patološki sve, jer na svojoj koži znam kako država funkcioniše, koje su muke, kakva je opstrukcija i šta se sve dešava i u tom delu imate razumevanje SRS.
Gospodin Marković je amandmanom tražio da se dopuni ovaj član 22. i na taj način manifestovao da nije baš lokalna samouprava toliko udaljena od centralne vlasti, jer nijedna država ne dozvoljava da se rešenjima, aktima, merama i politikom lokalne vlasti narušava ono što je opredeljenje i što je politika Vlade. Ne može Vlada i Narodna banka Srbije da gleda kako lokalna samouprava svojom politikom narušava makroekonosku stabilnost. To treba da se kaže, narušava, vodi neku autonomnu politiku cena, vodi autonomnu politiku raspodele itd.
U gotovo svim državama centralna vlast ima tu nadzornu i donekle kontrolnu funkciju prema lokalnoj samoupravi, pogotovo kada su u pitanju sredstva u državnoj svojini. Ovo vam kažem zbog toga što vodite jednu akciju da lokalnu samoupravu snabdete i svojinskim pravima. Grešite. Pocepajte taj akt. Napravićete još veći lom.
Šta je gospodin Marković amandmanom tražio? Da se u članu 22. u stavu 4. posle reči "rashodi po namenama", što se odnosi na viđenje namenskog trošenja sredstava, dodaju reči "planirani način raspodele dobiti javnog preduzeća".
Javno preduzeće, bez obzira koju delatnost obavlja, po pravilu bi trebalo da se radi o nekoj delatnosti od opšteg interesa, bez koje je nezamisliv rad i život na određenom području. Kada se kaže javno preduzeće verovatno se poprilično asocira na tu delatnost.
U samom pojmu javnog preduzeća dolazi mnogo više do izražaja da to preduzeće posluje sredstvima u državnoj svojini. Sva sredstva koja koristi javno preduzeće, osnovna, obrtna, jesu sredstva u državnoj svojini. Kada se kojim slučajem javi neka dobit ona je državna sojina i to je nesporno.
Šta postoji kao opasnost? Kao opasnost postoji da naduvavanjem troškova o iskazivanju dobiti i kasnije planom raspodele te dobiti država ostane uskraćena za sredstva. U ovom konkretnom slučaju javlja se lokalna samouprava. Kada sam rekao malopre država mislio sam na poreklo sredstava, ne na način i nivo vlasti. Šta je poenta?
Ako javno preduzeće na kraju godine ostvari dobit u svom poslovanju i ukoliko je to javno preduzeće kompletno u državnoj svojini, sva dobit pripada državi.
Ukoliko javno preduzeće od lokalnog značaja ostvari dobit, dobit mora da pripadne lokalnoj samoupravi i zato planirani način raspodele dobiti moguće je da se u osnivačkom aktu propiše, da se dobit takvog preduzeća u određenoj srazmeri deli, pa da se kaže deo dobiti 30% reinvestira se. U šta? U neka nova – 5 posto zbog uspešnog poslovanja zaposlenih u javnom preduzeću.
Gospodine Dinkiću, 5%-6% zbog uspešnog poslovanja preduzeća kao nagrada radnicima i to je moguća varijanta. Mora u početku da se zna plan raspodele dobiti. Mi vas tu ne ograničavamo, nego vam pomažemo da mangupi ne kradu.
Moram da vam kažem još jednu stvar. Kada smo već na terenu ovog zakona, formalno-pravno, SRS je veliki protivnik jednog koncepta koji smo nasledili, svi smo ga nasledili, i mi dok smo bili na vlasti i vi kada ste došli na vlast, da su pojedina javna preduzeća bila osnivači drugih zavisnih preduzeća u svom sastavu. Karić je to preuzeo i tako je organizovao svoje preduzeće. Zatvorio je tako liniju, prihod dolazi sa strane, a svi troškovi ostaju u porodici.
Neću da pričam šta je sve prekršeno od starog zakona o preduzećima. Nisu se razlikovala javna preduzeća od državnog interesa i republičkog nivoa. Mi smo ovaj zakon doneli zbog njih, gospodine Dinkiću, da te mangupe u javnim preduzećima sputamo, jer je bio veliki otpor u tim preduzećima: NIS, ''Elektroprivreda'', ''Vodoprivreda'', ''Srbijašume'' i da vam ne pričam.
To niko živ nije mogao da pohvata koliko preduzeća ima i gde se vrte pare. Vi ste nas sada napadali sa pozicija da Vlada Republike Srbije želi centralizaciju. Ne napadam vas da želite centralizaciju, ali vam kažem, plan raspodele dobiti ubacite u ovaj član. Ako ubacite to u ovoj član onda spokojno možete da usvojite sledeća dva amandmana SRS, a govoriću o njima, tiču se člana 22b, st. 2. i 3, čini mi se.
Problem znamo, problem treba da se reši, mora da se reši, znamo koje opasnosti stoje. Znači, imate 160 opština i to niko živ više ne može da pohvata. Oni vode neku svoju autonomnu politiku. U jednom delu, mi njih možemo da razumemo, ako žele da iskažu dobit da bi investirali u nešto.
Želim da vam kažem jednu stvar. Treba da se pogleda struktura i cena stambeno-komunalnih usluga. Ako privreda treba da ima neku reproduktivnu sposobnost, onda javna preduzeća od opštinskog značaja treba da imaju zagarantovanu reproduktivnu sposobnost, jer jedino tada ima opravdanja ukoliko usaglašavaju cene svojih stambeno-komunalnih usluga sa nekim kretanjima na tržištu.
Ukoliko opštinsko javno preduzeće diže cene, a za buduće tekuće investicije ili investiciono održavanje očekuje pomoć skupštine jedinice lokalne samouprave, razvojnog projekta, pomoći, onda smo mi svi obrali bostan. Onda oni u suštini imaju neravnopravnu raspodelu dobiti i na nezakonit način su formirali cenu svog rada. Znači, nadam se da sam pokušao da vam to malo približim, šta je ovim amandmanom SRS tražila. Siguran sam da je to na putu onoga što je Vlada htela da učini sa ovom izmenom zakona.
Izvinjavam se što ću se malo vratiti na prethodnu raspravu pre ovog amandmana, jer i ovo što dotiče ovaj amandman i ono malopre što ste pričali o članu 5, odnosno 9a ima zajedničkih dodirnih tačaka.
Predlažem Vladi Republike Srbije, Socijalističkoj partiji Srbije, G17 i DSS-u da nađu kompromis. Kompromis se sastoji u tome što treba poštovati Ustav i zakon. Pitanje privatizacije reguliše se Zakonom o privatizaciji. Zakon o javnim preduzećima i vršenju delatnosti od opšteg interesa je statusni propis koji reguliše status tih preduzeća. U nekim elementima dotiče se imovine tih preduzeća, ali nikada sa namerom da svojim pojedinim odredbama definiše način privatizacije nekog od ovih preduzeća.
Znači, ono što je Vlada predložila, ne ulazim u formu da li kao amandman, da li kasnije kao ispravku, a ministar malopre objasnio da je želja bila da se omogući nekima da dođu do besplatnih akcija.
Ministre, to možete izmenama Zakona o privatizaciji, ali to što želite da ubacite u ovaj zakon nije dozvoljeno. Ne možemo mi ovim zakonom da menjamo nešto drugo.
Potpuno identična je situacija sa članom 22b, stavom 2. gde se u suštini govori o transferu sredstava. Transfer sredstava centralne vlasti prema jedinicama lokalne samouprave je materija koja se reguliše i koja je uređena Zakonom o lokalnoj samoupravi. Nema mogućnosti da se Zakon o lokalnoj samoupravi menja na način što se vrši intervencija u Zakon o javnim preduzećima. Ne sporim ono što je rukovodilo Vladu, ali to ne može u ovom zakonu.
Ako imate nameru da ovo menjate, menjajte Zakon o lokalnoj samoupravi. U ovom zakonu ovoj odredbi nije mesto, iz jednog prostog razloga što ovom odredbom se ne reguliše status javnog preduzeća, nego se reguliše položaj lokalne samouprave kao osnivača prema Vladi Republike Srbije. Kao povod se koristi to što je lokalna samouprava dala saglasnost na neki akt javnog preduzeća. I ta saglasnost i taj akt su prouzrokovali probijanje nekih makroekonomskih pozicija koje je zacrtala Vlada Republike Srbije.
Znači, ovde se javno preduzeće koristi kao povod da bi se nezakonito vršio upliv i regulisanje odnosa i suštine lokalne samouprave. To ne sme da se radi ovim zakonom. Zato predlažem Vladi Republike Srbije da, u dogovoru sa svojim koalicionim partnerima i ovima koji ih podržavaju, odustane od amandmana kojim je propisala i ono kasnije izmenila u pogledu privatizacije i raspodele besplatnih akcija i da takođe Vlada odustane od ovog rešenja koje je dato u članu 22.
Doduše, usvajajući ovaj amandman Veroljuba Arsića i sledeći, povodom koga ću da se javim, Vlada nema potrebe da interveniše i onda se ispravlja ovo što je veliki propust, jer se ovde zaobilazno završava nešto što nije dozvoljeno.
Gospodine predsedavajući, u pitanju je replika, zato što mislim da treba da se nešto razjasni jer su se čuli različiti stavovi povodom jednog istog pitanja. Onaj ko stvarno prati ovaj prenos, on stvarno može da zaključi da smo mi svi u pravu, ali džaba, nema vajde od toga što smo svi mi u pravu kada nema rešenja. Zbog toga sam se javio samo da objasnim o čemu se radi.
Vidite, ovde se u ovom članu 22. javno preduzeće sa svojim aktivnostima koristi kao povod da Vlada interveniše da bi sanirala neke posledice, ali ne interveniše prema javnom preduzeću, nego prema lokalnoj samoupravi. Ne sporim da su takva rešenja moguća i da u uporednoj praksi ima takvih rešenja, ali samo hoću da ukažem, materija transfera sredstava regulisana je Zakonom o lokalnoj samoupravi. Ako ima potrebe, dajte da menjamo nešto tamo. Regulisano je Zakonom o budžetskom sistemu. Ako smatrate da ima potrebe da se tamo interveniše, da onda intervenišemo.
Vi ste se malopre pozvali na Predlog zakona o budžetu, ali ja moram da vam kažem, Predlog zakona o budžetu je tehničko sredstvo, on ne bi smeo da sadrži neke odredbe koje zalaze u materijalna rešenja drugih zakona, sada vraćam ponovo ovo nazad.
Država ima potrebu, s pravom ste rekli da svi prozivaju Vladu za inflaciju, a guverner se zagrabio da u članu 1. Zakona o NBS napiše da je jedan od ciljeva NBS stabilnost cena, da je to osnovni cilj, a nema instrumenata, odnosno ima instrumenata prema bankama i finansijskom tržištu.
Kažemo da su iskočila iz ovog sistema javna preduzeća od lokalnog značaja. Iskočila su i javna preduzeća od republičkog značaja. Poneki put to je rezultat objektivnih okolnosti, kao što se dešavalo sa cenom sirove nafte na svetskom tržištu, pa je to prouzrokovalo taj zakasneli efekat. Kad se uzmu svi oni ponderi, znate i sami, ako se ne javi u prvom mesecu, javiće se u drugom mesecu, radi nivelacija itd.
Ne sporim ovo što vi kažete da su javna preduzeća digla, to je uvek bila praksa. To treba nekako suzbijati. Mislim da ste izabrali pogrešan način. Želim da pričam na nivou principa. Ovim zakonom ne treba da regulišete besplatnu podelu akcija, ne treba da regulišete privatizaciju, ne treba da regulišete način kako interveniše Vlada Republike Srbije prema lokalnoj upravi kad su u pitanju ova javna preduzeća. Instrument kojim je to moralo da se reguliše bio je zakon o cenama, ali tada ste dali jednu drugu koncepciju. Antimonopolski zakon, opet neku drugu koncepciju ste zastupali.
(Predsedavajući: Vreme.)
Sada su sve to survali vama u ruke i vi, na nivou principa, na nivou onoga što treba da sadrži neki propis, sada ste došli u situaciju da u Zakon o javnim preduzećima ubacujete odredbe koje moraju da budu u Zakonu o lokalnom samoupravljanju. Niko nema hrabrosti da uhvati taj Čovićev loš zakon, katastrofalan zakon, zakon koji je uništio lokalnu samoupravu. To vam otvoreno kažem.
Izvinjavam se, smanjiću raspravu za toliko povodom ovog amandmana, gospodine Mihailoviću, pošto je ovo sve u vezi, jedna tema.
Gospodine ministre, o ovim stvarima o kojima ste vi pričali, o privatizaciji javnih preduzeća, sada ću vam dati jedan primer. Vi imate ''Telekom Srbija''. Ono nije javno preduzeće, nego se vodi kao akcionarsko društvo, iako obavlja delatnost od opšteg interesa. Mislim da je sada svojinska struktura 19% Grk, 81% Vlada Srbije. Doduše, tu ima još da se razduži prema Italijanima. Vi sad tu imate eminentno javno preduzeće u pretežno državnoj svojini. Da li vi znate koje oni probleme imaju u svakodnevnom poslovanju? Njima čak neki ćata u nekoj tamo opštini ne priznaje status državnog preduzeća. Imaju problema i oko nekih prava koja treba da ostvare.
Izašao sam da pričam sve ovo zbog toga da ova pitanja moraju da se reše na nivou principa, a ne "ćorava koka našla negde zrno". Ako ovo rešimo principijelno, ovaj deo koji se tiče privatizacije, u Zakonu o privatizaciji, gospodin Vučić je rekao šta smo mi predlagali, ne želim to da ponovim, jer to ima opravdanja, ako je 51% državno, onda to jeste javno preduzeće, a ako je više od 50% u nekoj privatnoj svojini, onda to nije javno preduzeće.
Da li je naš strateški interes da prodajemo "Đerdap"? Slažem se sa onim što ste vi rekli, ima tu onih sporednih stvari: hoteli itd. U nekom trenutku to je bio metod razvoja države. Ne treba blanko osuđivati ta javna preduzeća. Ona su bila ti pokretači na nekom području. Nije neko tamo hteo samo da ide "jagnjeća brigada", pa da razvija neki hotel itd. Bila je potreba. Bili su neki standardi oko zaštite na radu itd. Ne ulazim u tu temu.
Dalje, Zakon o lokalnoj samoupravi treba da se promeni. Ako treba nešto u Zakonu o budžetskom sistemu da se promeni, koji reguliše transfer sredstava, dajte tu. Ovde ste izabrali pogrešan metod, pogrešan zakon za ovu promenu.
Zbog toga svi ovi koji gledaju prenos kažu da su svi u pravu što pričaju, ali slaba 'vajda što smo svi mi u pravu. Biće opet retroaktivno PDV na 2003. Deluje smešno, ali dešava se.
(Predsedavajući: Molim vas da privedete kraju vaše izlaganje.)
Biće opet ovih problema koje mi ne možemo da kontrolišemo, zbog kojih ćemo da režimo jedan na drugog ovde, samo zato što to nismo rešili na nivou principa. Dajte da rešimo na nivou principa. Verujte, 50% problema će biti manje. Onda neće ni biti prozivanja šta je politička pozadina nečega.
Ministre, ovde s pravom mogu da vas optužuju oko ovih transfernih sredstava. Javna komunalna preduzeća, od opštine do opštine, međusobno se gledaju, pa kažu ovako – čim oni u opštini gde je G17 plus na vlasti dignu cenu vode i mi dignemo cenu vode.
Ako vi tamo uvedete privremen mere, onda su i kod nas opravdane. Ako tamo ne uvedete privremene mere, mi ćemo svi da vrištimo.
Vi ćete ovim zakonom ponovo da podstaknete nešto što se radilo, slušajte me gospodine ministre, tri godine intenzivno se iz Budimpešte radilo – kako da se lokalna vlast, koja je u opozicionim strankama, suprotstavi centralnoj vlasti koja je u nekim drugim strankama. Uspeli su 2000. godine.
Gospodine predsedniče, vi ste nas na početku ovog nastavka sednice obavestili da ćemo danas da radimo dok se praktično ne završi rasprava u pojedinostima po 5. tački dnevnog reda. Mogu da shvatim vaše namere koje su, ali bih se pozvao na član 85. stav 5. i stav 6. i predložio da ono što ste nas malopre obavestili preformulišete u skladu sa ovim stavovima koji kažu da predsednik može produžiti rad Narodne skupštine i posle 18,00 časova i to samo do završetka rasprave u načelu, sada se nalazimo u raspravi o pojedinostima, o započetoj tački dnevnog reda.
Mi smo trenutno na 3. tački dnevnog reda. Posle ove rasprave u pojedinostima ide rasprava u pojedinostima o amandmanima na zakon o sprečavanju pranja novca. Kada se ta rasprava završi onda tek dolazi na dnevni red zakon o bankama.
Bilo bi stvarno nelogično i protiv Poslovnika da ukoliko pet minuta do 18,00 časova mi budemo na amandmanu broj 2. povodom zakona o sprečavanju pranja novca, a nas neko obavesti da posle 18,00 časova moramo da sedimo ovde i da razmatramo amandmane na Predlog zakona o bankama, gde postoji verovatno stotinak amandmana. Bilo bi dobro da ovo usaglasimo, pa ako se u pet minuta do 18,00 časova nađemo na amandmanima povodom 5. tačke dnevnog reda onda to vaše ovlašćenje iz Poslovnika važi.
Međutim, sudeći po tome kako ide ova rasprava malo je šanse da ćemo u to vreme doći do 5. tačke dnevnog reda. Ne bi bilo dobro da nas mimo Poslovnika unapred obavezujete na nešto što verovatno svi osećamo da predstavlja povredu Poslovnika.
Gospodine predsedniče, samo na početku, neću za kesu ništa, kesa je tu, materijali su tu, nije stvar u kesi. Da vam objasnim, nemojte nikada poslanike i ministre da stavljate u isti koš i u isti rang.
Poslanik ima pravo i dužnost da prisustvuje na sednici Narodne skupštine, a ministar ima samo obavezu. To je ta velika razlika. Manje-više, mi smo to navikli. I o tome će neko nekada da kaže svoj konačni sud.
Radi vašeg saznanja, u odgovoru Vlade povodom ovih naših amandmana, ukoliko je to akt Vlade koji sam primio, a tiče se amandmana na zakon o sprečavanju pranja novca, nisam ovde primetio mišljenje Vlade povodom amandmana na član 1. jer ovde počinje od 13. člana. To nemam u izveštaju. Pošto ga nemam, tumačim da Vlada ne prihvata taj moj amandman.
U čemu se ogleda razlika između teksta člana 1. koji je predložila Vlada i amandmana SRS? Ona nije samo u pukoj terminološkoj razlici između reči "uprava" i "komisija". Uprava asocira na organizacioni oblik jednog dela organa državne uprave unutar ministarstva.
A komisija više asocira na jednu grupu ljudi koja ima neko ovlašćenje, a ne može se reći da je državni organ, predstavnik državnog organa.
Moram da vam skrenem pažnju, kada je ratifikovana Konvencija koja reguliše obavezu svih država koje je potpišu, u pogledu sprečavanja pranja novca, ima se u vidu jedna komisija, a ne poseban sastojak nekog od organa državne uprave.
Mi smo donedavno imali saveznu komisiju za sprečavanje pranja novca. Ona jeste radila prema jednom skromno zakonu. Kada je donet taj zakon, imala se u vidu, pre svega, činjenica da je u to vreme postojala savezna država sa nekom svojom posebnom organizacijom, a da danas imamo državnu zajednicu gotovo bez bilo kakve organizacije. Naravno, poslovi sprečavanja pranja novca pripadaju državama članicama. To jeste nadležnost Republike Srbije.
Skrenuo bih pažnju na ono što je suština ovog zakona i gde se najbolje opredmećuje šta je to aktivnost koja ima za cilj da se spreči pranje novca, to se nalazi u poglavlju III, Uprava za sprečavanje pranja novca i odredbama od člana 12. do člana 25. Ako se pogledaju, uslovno rečeno, ovi poslovi ili nadležnost, tu može da se primeti da gotovo nema nijedne oblasti koja eminentno pripada poslovima državne uprave. Tu ima praćenje, sagledavanje, razmatranje, ukazivanje itd.
Moram da vam skrenem pažnju na još jedan možda i daleko veći nedostatak. Ako se pravi uprava, onda njoj moraju da se daju, po definiciji, neka javna ovlašćenja, nešto što se zove upravna stvar. Toga ovde nema. Ovde se priča, navode radnje, mere itd.
Takođe, skrenuo bih pažnju na član 4. Predloga zakona, gde kao obveznika imate pravna lica, ali nijedan od tih koji su navedeni nije čak ni paradržavni organ. Pre bi se moglo reći da su to subjekti slobodni na jedinstvenom srpskom tržištu: banke, menjačnice, preduzeća. Ceo kompleks pravnih propisa ove zemlje obavezuje te subjekte na neko ponašanje, daju se neka pravila o poslovanju sa robom i sa novcem. To je ono što obavezuje te privredne subjekte.
Ako tim privrednim subjektima vi date i ove obaveze koje, po svojoj suštini, pripadaju državi kao kontroloru, država kontroliše, država vrši nadzor, ali banka nije taj organ koji vrši takav nadzor. On ima potpuno drugačiji cilj, zadatak i obaveze. Po logici stvari, kada banka dobije nalog svog komitenta, ona mora da ga izvrši. Po logici stvari, verovatno u 70-80% slučajeva banka i ne ulazi u osnov i ove druge stvari.
Mi kod pranja novca imamo dvostruki problem. Prvi, kako one pare koje su na nelegalan način zarađene i do kojih se došlo, kako da se ubrizgaju u platni promet, da se operu i da budu legalne.
Imamo drugi smer – kako te pare sa računa da se izvuku, properu, očiste, dođu do nekih mesta i služe za kriminal i za nelegalne poslove. Celokupna ta kontrola u nadležnosti je države. Kad kažem u nadležnosti države, mislim na nadležnost odgovarajućih državnih organa. Imamo carinu, imamo Narodnu banku, imamo poreske organe, policijske organe, imamo druge inspekcijske organe.
Svi smo za to da treba da se spreči nešto, ali da li je način na koji se to predlaže ovim zakonom, navodno, propisujući neke obaveze, a da niko živi ne zna koje su te konkretne obaveze. Država se izvlači, ima jednu upravu koja postaje poluinformativna obaveštajna agencija koja prati sa pristojne razdaljine nešto i alarmira nadležne državne organe šta treba oni da preduzmu.
Stvarno bih skrenuo pažnju da, ako se već donosi zakon, onda jasno moraju da se propišu obaveze državnih organa, koji je to nadležni državni organ ili koji su sve to nadležni državni organi, na šta su oni ovlašćeni, odnosno koje radnje, koje akte, koje mere mogu da preduzmu prema drugoj strani za koju sumnjaju da vrši pranje novca, sa jasno propisanim pravima i obavezama, a ne paušalno, po sistemu onog perioda od 20 i kusur godina – svi smo moralni, svi smo dobri, svi volimo državu, svi volimo legalno, a stvarnost je potpuno drugačija, da ne kažem suprotna. Svi se kriju iza nekih parola itd.
Ovaj zakon neće da spreči pranje novca, neće da spreči ni onaj prvi, ni onaj drugi smer kretanja novca. Da li može da se primeti koja je novčana masa u nelegalnom prometu? Apsolutno sam siguran da guverner NBS verovatno u roku od pola sata, ako pipne dva-tri dugmeta na tastaturi kompjutera, može dobiti adekvatan podatak o tome koliko se novca nalazi van kontrole, van nekih tokova. To nije nikakav problem, tim pre što smo mi ne tako davno izvršili zamenu novčanica. Sve je to registrovano kao novac koji se nalazi u opticaju.
Ako vi zastupate ovakav koncept Zakona o sprečavanju pranja novca, onda je mnogo prihvatljivije da ove poslove na sprečavanju radi Komisija za sprečavanje pranja novca, jer ona može biti taj "posrednik" između nadležnih državnih organa, koja ukazuje na neke tendencije, traži proveru.
Jer, u suštini ti drugi nadležni državni organi takođe vode računa o legalnom prometu i legalnom toku novca i svako od njih je snabdeven odgovarajućim ovlašćenjima da može odgovarajućim pravnim aktima, koji proizvode određene posledice, da spreči. Ako mera nekog organa, akt, radnja, ima svoju težinu, odnosno svoju sankciju, ukoliko se ne postupi po upozorenju ili pojedinačnom pravnom aktu, onda to ima nekog smisla.
Vi ste ovde Upravu sveli na nešto čemu više odgovara naziv komisija, a u tom kontekstu verovatno zaključujete da svi ovi naši amandmani koji se odnose na komisiju, dobijaju svoj puni značaj. Ovako, formira se uprava i pogledajte nadležnosti uprave i uporedite je sa još nekim upravama u okviru Ministarstva finansija. Videćete da sve druge uprave imaju neku nadležnost i donose neke pravne akte. Povodom tih pravnih akata postoji neki postupak i neka zaštita.
Ovde gotovo da nemate upravni akt, kažem gotovo da nemate. Zašto pravim ovu ogradu pa kažem gotovo da nemate? Iz jednog prostog razloga što ćete videti u sledećim članovima, ovde postoji jedna vrlo maglovita zona, koju treba da reguliše na preporuku ili na zahtev direktora uprave, podzakonskim aktima, ministar finansija, te onda praktično nemamo celo viđenje.
Ali, i ta zona koju budete regulisali neće biti snabdevena izvorno poslovima državne uprave i neće biti izvorno u domenu upravne stvari. Vi ovde pravite upravu koja će da se bavi nekim poslovima, a ti poslovi nisu upravna stvar. Zbog toga, ne samo terminološki, nego i u mnogim drugim zemljama se išlo na komisiju, a samo u onim koje su prihvatile ovaj drugi koncept, gde postoji odgovarajuća specifična težina akata koje donose organi, išli su na nešto što je iz okvira organa državne uprave, u skladu sa njihovim pravno-političkim sistemima.
To su, kao što ste mogli da primetite, suštinski razlozi ovog našeg neslaganja.
Vi ste mogli drugi koncept da primenite. Ona konvencija koja je osnova za ovo prilično je široka, dozvoljava različita tumačenja. Zbog čega dozvoljava? Zato što su države potpisnice, države koje pripadaju različitim pravno-političkim sistemima. U nekim državama, naprosto, ustavi i zakoni dozvoljavaju ministru velika ovlašćenja da maltene donosi neke akte sa zakonskom snagom, pa bez obzira da li se one zovu direktive, preporuke ili imaju neki drugi naziv, a onda imate države koje malo više gravitiraju ka kontinentalnom pravnom sistemu, gde sva vlast izvire iz skupštine, preko zakona itd. Zbog toga ta Konvencija ima tu širinu.
Nije dobro u našem pravno-političkom sistemu, koji je omeđen, oivičen nečim što liči na nemački i francuski, vi ugrađujete nešto što više odgovara Holandiji, Belgiji, pa čak i ako su ga Slovenci prepisali. To je polazište ovog prvog amandmana, iz koga verovatno sledi još desetak amandmana koji tretiraju istu materiju.
Pokušaću da utičem da se promeni stav Vlade da li je potrebna uprava ili komisija. To se sve uklapa u ovaj amandman gospodina Todorovića. Evo o čemu se radi. Ne znam da li je to vama promaklo ili je to rezultat neke namere, sve se vrti oko amandmana koji je podneo gospodin Vučić, a tiče se člana 13. stav 2.
Mi smo tim amandmanom tražili da se iza reči "zakon" stavi tačka i sve dalje da se briše. Zašto? Iz jednog prostog razloga što ministar koji vodi ministarstvo nadležno za poslove finansija ne bi mogao da ima ta ovlašćenja da podzakonskim aktom propisuje sve stvari koje su ovde nabrojane. To je centralno pitanje.
Dalje, skrenuo bih vam pažnju na opasnost da ministar propisuje metodologiju za izvršenje poslova koje obveznik vrši u skladu
sa ovim zakonom, a to se odnosi na član 4. gde treba da se propiše bankama nova metodologija, pored postojećih zakona, kojima je propisano šta mogu da rade i kako rade.
U taj koncept oni gledaju da uklope upravu koja bi možda mogla da ima više. Možda postoji mnogo više osnova da se naziva agencijom za sprečavanje pranja novca, jer to treba da bude neki pandan bezbednosno informativnoj agenciji, a ovo bi trebalo da bude finansijsko informativna agencija. To je jedna stvar koja ide u prilog ovoj tvrdnji.
Druga stvar, druga argumentacija koja pojačava ovu našu tvrdnju nalazi se u poglavlju 3, gde su propisane nadležnosti.
Uslovno rečeno, najveća sankcija koja može da se desi po ovom predlogu zakona, ne računam kaznene odredbe, to je da ova vaša uprava za sprečavanje pranja novca izda obavezujući nalog da se zastane sa nekom transakcijom. To je nešto što obuhvata preventivni deo rada ove uprave za sprečavanje pranja novca.
Sve posle toga, kada se naknadno konstatuje da je došlo do pranja novca, jeste u nadležnosti pravosudnih organa, pa bez obzira da li pravosudni organi do saznanja o eventualno izvršenom krivičnom delu pranja novca iz člana 231. novog Krivičnog zakona, koji ste vi ovde usvojili, znači bez obzira da li ti organi do toga dođu na bazi svojih isledničkih, istražnih radnji ili na bazi obaveštenja, informacija koje dostavi ova uprava za sprečavanje pranja novca. To je upravo ono što smo pre sat vremena potencirali.
Da ne postoje nadležnosti koje su karakteristične za jednu upravu kao deo nekog organa državne uprave. to je drugi vrlo krupan argument koji ide u prilog našoj koncepciji da je potrebno da ove poslove iz člana 14. pa i ovo dalje što se nastavlja, radi neka komisija za sprečavanje pranja novca koja odgovara našem pravnom političkom sistemu. U to se uklapa i ovaj amandman koji je podneo gospodin Todorović.
Moram da kažem, stvarno ne bih mogao da razgonetnem sve detalje, ali mi ovaj predlog zakona imamo, sudeći po ovim pečatima, od novembra meseca 2004. godine, a pre mesec dana je donet Krivični zakon Republike Srbije. Moram da vam kažem da postoji velika razlika između člana 231. Krivičnog zakona koji propisuje krivično delo pranja novca i obuhvata sve tri etape pranja novca, polaganje, dezintegraciju, integraciju, vraćanje i onoga što stoji u članu 2. stav 1. od tačke 1) do tačke 4) što se u smislu ovog zakona definiše kao pranje novca.
Složićete se da, definicija pranja novca iz ovog zakona mora u potpunosti da sadrži sve elemente bića krivičnog dela iz člana 231. Krivičnog zakona koji ima naslov – Krivično delo pranja novca. Taj uslov ovde nije ispunjen. Ako ste na pozicijama onoga što stoji u Krivičnom zakonu onda ste morali da intervenišete na neki način. Ne znam, pošto vaše, Vladine, amandmane nisam čitao, jer mi principijelno ne priznajemo amandmane Vlade posle predloženog zakona. Ukoliko Vlada ima potrebu da interveniše, neka povuče zakon i neka da novi zakon. Ono što je najgora varijanta to je da Vlada dostavi zakon, pa posle pet, šest dana amandmane kojima traži da se promeni – za tri dana promenili mišljenje. To je treći element, značajan element, koji ukazuje da treba prihvatiti ovaj koncept.
Sada bih to potkrepio jednim primerom, odnosno verovatno ima više slučajeva da se to desilo, ali primer može da bude interesantan.
Imamo situaciju da neki naši nazovibiznismeni prodaju svoja osnivačka prava, svoje udele, svoje akcije i dobijamo neke nove koji se legitimišu kao da su pravni sledbenici, nastavljači.
Imamo najsvežiji slučaj sa Karićem, gde je on svoj deo prodao nekome, pa kasnije video da se preračunao, pa da to preračunavanje svede na običnu tehničku grešku oko imenovanja i naziva, pa je jedna sudija morala čak posle devet godina da menja svoje rešenje kojim je jedan privredni subjekt upisan u registar u vreme kada je registar bio kod privrednog suda, odnosno trgovinskog suda. Mi ovde imamo drugu situaciju.
Danas je, praktično, moguće uvek oprati pare. To su fiktivne fakture, fiktivni računi i dobro je što ste stavili u okviru člana 4. stav 2. gde ste pomenuli preduzetnike i fizička lica, da je moguće da autoprevoznik napravi papire kako je vozio neku relaciju, a da nije ni bilo vožnje za tu relaciju.
Gospodine predsedniče da ste bili malo strpljivi videli biste da ovaj primer ima veli značaj, jer direktno...
Završiću za 30 sekundi, nemojte da se sekirate.
O čemu se radi? Nekim fiktivnim računom je neko stekao pravo da na svoj žiro račun dobije neka sredstva. On suštinski, po osnovu tog posla nije imao troškova. On je, navodno, oprihodovao. U sledećoj fazi za te pare može se reći da su oprane, iz prostog razloga što faktura na koju glasi ta jedna tura daleko je ispod ovog iznosa koji podleže nekoj informativnoj obradi i evidentiranju. Ako se to razbije na sijaset malih faktura, onda je to nemoguće pohvatati. Pri tom mora da se kaže da ovaj zakon za tu situaciju više propisuje uslovno rečeno neku odgovornost banaka i pravnih lica, nego što potencira obavezu u postojećem sistemu nadležnih državnih organa.
Ako se ovo ovako svede na neku novu instituciju, ko će nama da garantuje da će ta nova institucija da sprovodi zakon kako treba. Mi u suštini oduvek imamo najviše problema, upravo, zbog toga što je slaba primena zakona, loša primena zakona, a zašto ne reći zloupotreba ovlašćenja koji su dužni da primene zakon.
Kada sve to kao uzroke stavite u ovaj koncept koji je ovde propisan, neminovno dolazite do zaključka da ćemo imati upravu za sprečavanje pranja novca i kada vas neko prozove da se pere novac, onda Vlada kaže, imamo upravu i verovatno ona nije radila kako treba taj svoj posao.
Mi smo za ove dve godine stekli toliko iskustva sa vama da, apsolutno znamo da sve ono što predlažete i branite milozvučno ovde, u praksi prelazi u svoju suprotnost. Nemojte da se mnogo žestite kada vam kažemo, ovo u suštini neće biti uprava za sprečavanje pranja novca, ovo će biti uprava za legalizaciju pranja novca.
Očekivao sam na početku ove sednice da nas predsedavajući obavesti zašto mi opet radimo bez predstavnika Vlade. Koliko se sećam, mi smo ovu tačku prekinuli onog momenta kada je konstatovano da predstavnik Vlade nije u sali, a nismo čuli nikakvo opravdanje za početak ove sednice. Ne znam koji su razlozi.
Dobro, ako stiže, nastaviću sa diskusijom. Ovaj amandman gospodina Mirčića se provlači kroz nekoliko sledećih amandmana. Kada dođe predstavnik Vlade, biće u prilici da uhvati ritam.
Šta reguliše član 5. Predloga zakona o budžetu Republike Srbije? Reguliše ono što je propisano kao obaveza prema Zakonu o budžetskom sistemu. Na koji način to reguliše? Član 5. ima dva različita dela. Prvi deo govori o tome koliko će se garancija i kontragarancija izdati u toku 2006. godine, i ako mogu da upotrebim jednu reč, neka struktura tog budućeg zaduživanja. Stav 2. sadrži konstataciju o stanju duga Republike Srbije, kako deviznog, tako i onog u dinarima. Naravno, sve je izraženo u dinarima.
Gospodin Mirčić je podneo amandman kojim je tražio da se član 5. briše, da na taj način skrenemo pažnju i dobijemo mogućnost da iskažemo naš politički stav da je politika zaduživanja u Republici Srbiji za proteklih nekoliko godina postala nekontrolisana, opasna po ekonomski život. Postala je opasna i zbog neke perspektive na koju svi računamo posle pada ove vlade i odlaska ovog ministra.
Dobra je prilika da građani Republike Srbije čuju za šta bi to sve Republika Srbija morala da da garancije i kontragarancije u 2006. godini. Trebalo bi da damo garancije i kontragarancije za ukupan iznos.
Tu imamo puno brojeva, ali morate da znate da ovo nije 1993. godina. Preko 43 milijarde dinara Evropskoj banci za obnovu i razvoj po osnovu četiri kredita od 14 milijardi, za Javno preduzeće ''Železnice Srbije'' za Projekat obnove železnice. Sami znate, šta god se pipne u železnici ispadne afera. Zašto bi se Republika Srbija zaduživala, prenosila obaveze na buduće generacije, a na železnici i onom ministarstvu koje resorno prati tu delatnost, za šta god se uhvate ispadne neka afera.
Dalje, Direkciji za puteve, za izgradnju nekog Koridora Dobanovci – Bubanj potok: to je ono što se već nekih 15 godina gradi i četiri puta se otvara most, to je onaj čuveni most gde je Velimir Ilić rekao po 100 evra svakome daje kada se završi; Javnom preduzeću PTT saobraćaj Srbije za izgradnju glavnog poštanskog centra i kablovsko– distributivnog centra u iznosu od 900 miliona dinara.
Samo da vas podsetim, slična "pesma" je bila i ranije, kada je tu bio Srđan Blagojević, veliki stručnjak Demokratske stranke, koji je sada kod Karića. Čini mi se da je to ta osoba. U ono vreme je nešto bio u sporu sa Karićem, a sada je pretrčao kod njega. Međutim, nije on jedini. Očigledno je, sasvim, da je Pokret snaga Srbije rezervna stranka Borisa Tadića.
Da, nastala je kao rezervna onog momenta kada je Vilijam Montgomeri naredio Božidaru Đeliću, znam da ministar Dinkić to meni neće da ospori pošto i on deli to mišljenje sa mnom, dakle, kada je Božidar Đelić po nalogu Vilijama Montgomerija isplatio Kariću onaj ekstraprofit. Ko je to uradio? Žena koja je bila na čelu Republičke uprave javnih prihoda, čiji muž radi kod Karića. Pa onda Bogi Karić kao onaj Kostić iz Paraćina – ''ima gi vrnem kad gi obrnem'', pa je okrenuo dva-tri puta i kada je došao Dinkić da to naplati, to je sve lepo sanirano.
Kamatu je uzela Demokratska stranka, a 11 miliona evra je uzeo Vilijam Montgomeri. To je ovaj što se sada šeta kao "gluvo kuče" po Beogradu, jer mu žena radi kod Karića. To treba da znate.
Druga grupa zaduživanja koja nam sledi kod Evropske investicione banke, jeste pet kredita i to: Direkciji za puteve – jedan kredit za istu lokaciju, Koridor 10 Dobanovci-Bubanj potok i za sanaciju mostova u iznosu od dve milijarde; za most "Gazela" da se sanira, a tu će biti pitanje da li će Bogdanović da se odobrovolji, jer Velimir Ilić ima velikih problema kada je u pitanju Beograd; opet Javno preduzeće ''Železnice Srbije'', za Projekat obnove železnice II; malim opštinama do iznosa dozvoljenog zaduženja u skladu sa Zakonom o javnom dugu itd; imamo zaduživanja koja će da se garancijama i kontragarancijama obezbede prema Vladi Francuske, Vladi Španije i Vladi Poljske.
Dolazimo do stava 2. gde se prikazuje, naravno, u skladu sa zakonom, stanje duga na dan 31. avgust 2005. godine. Možda je to trebalo da bude neki drugi datum, ali imajući u vidu uslove i hronologiju kako se radi Predlog zakona o budžetu, verovatno je to dan kada je bio moguć neki presek.
Stanje duga u stranoj valuti, kada se prevede u dinare, to je neka cifra iz 1993. godine, mislim da je 796 milijardi i to: Međunarodnoj banci, Međunarodnoj asocijaciji za razvoj, Pariskom klubu, Londonskom klubu, Evropskoj uniji, Vladi Švajcarske (to je verovatno onaj kredit iz 2000. godine, koji je bio uslov da priđemo međunarodnim finansijskim organizacijama), pa Vladi Italije, stara devizna štednja, zajam za preporod, po osnovu potencijalnih obaveza Republike Srbije, gde smo već dali neka sredstva obezbeđenja plaćanja, a to je za 35 milijardi dinara, Međunarodna asocijacija za razvoj, Evropska investiciona banka, Evropska banka za obnovu i razvoj, Vladi Republike Poljske.
I, dobijamo poslednji stav – stanje duga u domaćoj valuti, direktno zaduženje Republike po osnovu dugoročnih obveznica 19,7 milijardi, emitovanje državnih zapisa 6,5 milijardi i konverzija kredita odobrenih kod banaka nosilaca primarne proizvodnje u javni dug Federacije. To je zakon iz 1996. godine kada se dug poljoprivrede pretvorio u javni dug. To je oko 552 miliona dinara.
Moram da konstatujem da je Vlada dala mišljenje povodom ovog amandmana. Navela je nešto što je i prihvatljivo u tim razlozima. Mora da se prikaže stanje javnog duga. Mora da se da i vizija o tome, šta će 2006. godine da bude zaduživanje i šta podleže obavezi davanja garancija i kontragarancija.
Taj deo mi osporavamo, tražimo da se briše, ali nije tačno ovo što ste naveli u poslednjoj rečenici vašeg mišljenja. Kažete "u skladu sa navedenim odredbama u članu 5. Predloga zakona su predviđene obaveze za otplatu javnog duga, a ne novo zaduživanje, kako je navedeno u obrazloženju amandmana". Verovatno se radi o tehničkoj omašci onoga ko vam je pisao ovo mišljenje. Upravo član 5. počinje sa tom konstatacijom da će u 2006. godini da se izdaju garancije i kontragarancije.
Mi smo do sada imali praksu da, pošto Skupština državne zajednice, kako to sada ide, ratifikuje neki sporazum o zaduživanju, a znate i sami da protekle tri godine pošto je problematičan taj subjektivitet državne zajednice, onda se traži garancija i kontragarancija od onoga ko nominalno može da garantuje, a to je Republika Srbija. Dakle, to je kao sredstvo obezbeđenja da će kredit da se vrati, bez obzira da li podleže obavezi, da li ima neki grejs period i kakvi su uslovi.
Do sada je bila praksa da, kako se ratifikuje sporazum tako dolazi u Narodnu skupština i Narodna skupština donosi zakon o garancijama i kontragarancijama povodom kredita. Koliko me sećanje služi, verovatno smo doneli desetak takvih zakona u Narodnoj skupštini, što znači da ovo kako ste napisali u članu 5. podrazumeva da ćemo u 2006. godini verovatno doneti još šest ili sedam zakona o davanju garancije i kontragarancije povodom ovih zajmova da donesemo, jer je tako napisano. U vašem odgovoru stoji – u skladu sa navedenim odredbama člana 5. obaveze za otplatu javnog duga, a ne novo zaduživanje.
Ako je ovo što ste naveli u članu 5. stav 1. postojeće zaduživanje i neke obaveze po osnovu postojećeg zaduživanja, a tiču se garancija i kontragarancija, onda je to druga priča. U članu 5. stav 1. gde se obuhvata ovaj iznos od 43 milijarde, ako je to neko novo zaduživanje u 2006. godini i postoji obaveza da se izdaju garancije i kontragarancije, onda ne možete ovakav odgovor da nam date.
Znači, amandmanom smo hteli da skrenemo pažnju na opasno zaduživanje i ujedno da dobijemo prostor da ukažemo da se poprilično, necelishodno i neopravdano koriste ta sredstva zajma koja dolaze.
Moram da vas podsetim: verovatno u zavisnosti od aranžmana od 20–35% ukupnih sredstava zajma, odnosno pojedinačnog zajma ide na neke usluge koje daju strani partneri i to je svojevrsni vid pranja novca. Odmah da se razumemo. Obično se radi o nekim konsalting uslugama. Zašto bismo mi sada omogućili nekome da opere lepo pare, vrati nazad, pa da prebacimo novim generacijama, jer su ovo svi krediti koji imaju rokove, negde, preko pet godina, verovatno i 10 godina, kod nekih je čak i grejs period oko pet godina. Takve ste aranžmane nekada pravili.
Znači, ako ovo što je u stavu 1. tačke 1, 2. i 3. novo zaduženje, molim vas, imajte u vidu, mi nećemo za to da glasamo ni u 2006. godini kada ovde dođu ti materijalni propisi, niti povodom ovog budžeta.
Što se tiče stanja javnog duga, mi smo formalno–pravno amandmanom morali to da obuhvatimo, samo formalno–pravno, ali suštinski mi nemamo ništa protiv ovog stava 2. koji daje rekapitulaciju kakvo je stanje javnog duga Republike Srbije i koje su naše obaveze.
Molim vas da to imate u vidu prilikom glasanja o ovom amandmanu i verovatno ovaj amandman, gospodine Dinkiću, može da bude povod da eventualno Vlada, Odbor za finansije i neko drugi što je u skladu sa Poslovnikom, odnosno koji je u skladu sa Poslovnikom ovlašćen, interveniše sa jednim amandmanom kako bi se ovo usaglasilo ukoliko ste i Vi na pozicijama koje sam ja pokušao da iznesem.
Znači, ono što ste naveli u vašem stavu povodom ovog našeg amandmana, pogotovu ova poslednja rečenica, ne odgovara onome kako počinje član 5. stav 1. ovog predloga zakona.