Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Živković

Zoran Živković

Nova stranka

Govori

Nadam se da se to neće ponoviti. Pošto sam prozvan od prethodnog govornika vrlo eksplicitno, samo neke stvari zbog srpske javnosti.
Pomenut je Sartid i privatizacija Sartida. Prvo, to nije bila privatizacija i ni na koji način nije zavisila od Vlade Srbije, nego je zavisila od nadležnog suda. Sa druge strane, politički i ekonomski sam apsolutno ponosan na tu odluku i privatizaciju, danas i uvek.
Privatizacija Beopetrola je izvršena preko tendera. Najveći garant, pored drugih članova Vlade i drugih ljudi koji su tada radili u državnoj upravi, to je urađeno po zakonu i na korist države, je sadašnji gradonačelnik Beograda, koji je tada, kada je vršena privatizacija duvanskih industrija, Beopetrola i nekih drugih firmi bio šef Sektora za tendere u Agenciji za privatizaciju.
Ako imate neku primedbu na te privatizacije, kod gradonačelnika Beograda, preko puta, pa njemu to pretpostavite. Ja sam siguran da je tu apsolutno sve čisto. Dokaz tome je da su to firme koje rade i zbog kojih država nema nikakav problem, niti će ga ikada imati.
Tačno je da sam ja u nekom trenutku bio i predsednik Vlade Srbije i tačno je da su u tom trenutku za mene glasali poslanici DOS-a, a među njima i neki prema kojima sam i tada, a i danas, osećao prezir. Jedan od njih je govorio posle mene. Hvala.
Poštovana direktorka, poštovani predsedniče, dame i gospodo, ovo je izveštaj koji ćemo naravno podržati iz više razloga, jedan od njih je i što je ova jedna od najozbiljnijih kritika aktuelne Vlade koja je izrečena u ovom domu, u ovom sazivu Skupštine, a to je bio slučaj i u prethodnom sazivu.
Ove četiri mere koje smo predložili su apsolutno glas razuma na srpskoj ekonomskoj, fiskalnoj i političkoj sceni. Naravno, sve te četiri mere su u vrlo bliskoj saglasnosti sa programom Nove stranke u ovim oblastima, ali to danas nije važno. Važno je da je Srbija u ekonomskom kolapsu, da tu ne treba tražiti krivca, jer se oni znaju. To su prethodne vlasti. Ne mislim samo na ovu vlast koja je od 2012. godine, mislim i na onu vlast koja je pre 10 godina preuzela vođenje ove države. Njihova autistična, nekompetentna, politikanska i demagoška politika u svim sferama, pa i u sferi ekonomije, je dovela do toga da imamo probleme koji su jako teško rešivi.
Ove preporuke Fiskalnog saveta su nešto kao hitna pomoć, kao nešto što mora da se uradi odmah, što mora da se sprovodi juče, a nažalost to se ne radi. Prva mera je reforma penzionog sistema. Tu se ne radi apsolutno ništa, osim ako se pod reformama ne predstavlja otimanje 60 miliona evra na godišnjem nivou iz Fonda zdravstva i prebacivanje tih para u Penzioni fond. To nije nikakva reforma, već je to pre čedomorstvo. Otimate od lečenja dece, bolesnih ljudi da biste krpili jednu rupu koja se ne krpi na takav način.
Zarade i zapošljavanje u javnom sektoru su prevelike i naravno da su svi rekli da će se to rešiti. To se nije desilo, nego smo prošle godine imali više desetina hiljada zaposlenih, imamo 51 milijardu gubitaka u javnim preduzećima, imamo to da se smanjenje plata za 10% u javnom sektoru odlaže zbog poplava. Razumem da se u javnom sektoru na teritoriji poplavljenih opština primena odlaže ili da se uvede to smanjenje plata na celoj teritoriji, a da se njima kroz neke druge vidove pomogne i da ljudi prevaziđu teške posledice poplava. Stvarno ne znam kakve veze ima odlaganje smanjivanja plata u javnom sektoru u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, Novom Sadu sa poplavama, a tu je 90% javnog sektora.
Reforme u državnim i javnim preduzećima se nisu desile, osim ponovnog povećavanja broja zaposlenih u tim firmama, kao i u prethodnom periodu, kao i pre pet godina, kao pre 10 godina, i to samo zato što imaju partijsku knjižicu. Imamo „Srbijagas“ koji je svetski prvak po gubicima. Ne verujem da postoji na svetu kompanija koja ima tako velike gubitke. U normalnom svetu takve kompanije idu u stečaj, pa se osnuju neka druga.
Ovde ste pomenuli preuzete dugove JAT-a kroz ugovor sa „Etihadom“ oko formiranje nove kompanije. Bilo bi dobro da nam kažete koliki su ti dugovi, pošto ugovor ni dan danas nemamo. To je najčuvanija tajna u Srbiji. Verovatno da nešto mnogo dobro piše u tom ugovoru, čim se čuva. Subvencije, koje su bacane i leve i desno, i šakom i kapom, treba da budu usmerene samo tamo gde ne postoji izraženi ekonomski interes za investicije. To je verovatno najvećim delom poljopriveda u onim granama gde možemo da napravimo izvozni korak napred i subvenciju uvoza.
Vi ste glas razuma i zrno mudrosti, ili malo više od zrna mudrosti, u današnjoj ekonomskoj politici i politici uopšte. Brinem se za vas. Bojim se da kao takvi niste simpatični aktuelnoj vlasti. Konačno, to je sve bilo prema Fiskalnom savetu, potpuno je besmisleno da Centralni registar nema svoje prostorije. U Srbiji su milioni metara kvadratnih poslovnog prostora u državnoj svojini prazni i besmisleno je da plaćate kiriju, ma koliko ona bila povoljna. Voleo bih da dobijem odgovore na ova pitanja koja sam postavio.
Jako je lepo da u teškoj situaciji u Srbiji postoje i ovakvi trenuci gde se parlament nasmeje na nešto što bi mogli da nazovemo pokušajem duhovitosti.
Meni je jako drago što ovde postoje ljudi koji bi želeli da se bave mojom biografijom, koji bi hteli da se bave mojim stvaralaštvom u prethodnom periodu, ali ja nisam takav čovek. Meni to ne treba i kada zađem u neke ozbiljne godine sam ću da napišem svoju autobiografiju, a do tada svaki nadležni državni organ, kao što je i do sada bio slučaj, od 1992. godine, od kada se bavim politikom ili 1986. godine kada sam počeo da se bavim privatnim biznisom, može da proverava svu zakonitost mog rada po bilo kom osnovu, bilo u privatnoj firmi, bilo u Skupštini grada Niša, bilo u Saveznoj vladi, bilo u Vladi Srbije, bilo posle toga, bilo da su u pitanju izvozni poslovi, subvencije, nekretnine ili bilo šta.
Postoji u Srbiji, zbog javnosti, mogućnost ispitivanja porekla imovine. To je Zakon o poreskoj policiji, ako se dobro sećam, koji ima jedan član 153, ako se ne varam, koji dozvoljava da nadležna tela poreske policije ispitaju građane Srbije sa pitanjem – odkud vama to, kako ste kupili stan, auto, deo neke kompanije ili tako nešto? Taj zakon je usvojen 2003. godine. Naravno da sam ja potpisao Predlog zakona u ime Vlade Srbije i taj zakon se primenjuje od 2004. godine.
Do sada sam jedini političar nad kime je sproveden taj zakon u 2010. i 2011. godini.
(Predsedavajući: Vreme.)
Još samo jedna rečenica.
Zahvaljujem se na toj ekskluzivnosti…(isključen mikrofon.)
Izveštaj koji smo dobili je naprosto jedan istorijski spisak redosleda svega onoga što je Komisija radila i tu nemam nikakvih primedbi, to je deo njihovog rada i tu nema šta da se doda. Mislim da je mnogo važnije za srpsku javnost to šta je sa tim javnim nabavkama i da li su one starim zakonom, novim zakonom, izmenjenim zakonom, pa i radom ove Komisije uspele da postanu zakonite, da li su uspele da budu takve da najveći broj građana Srbije nema primedbi na delovanje pravnih subjekata koji učestvuju u ovom procesu javnih nabavki, bilo sa strane nabavljača, bilo sa strane onog ko nudi. Mislim da je očigledno da to nije rešeno.
To što su smanjene javne nabavke u periodu koji se ovde pominje ne može nikako da bude dobra stvar. Dobro je ako su smanjene zloupotrebe, ali da se smanji ukupan broj javnih nabavki kao posledica komplikovanog procesa javnih nabavki, to vam nije dobro. To nije dobro iz više razloga. Prvo, ako su te nabavke imale smisla, a trebalo bi da jesu, onda su njihovim ne ispunjavanjem korisnici usluga tih državnih, javnih preduzeća ostali uskraćeni za te usluge. To znači da je ponuda onoga što radi državna uprava, onoga što rade javna preduzeća koja su osnovana da bi činila nešto dobro građanima Srbije, da je ta ponuda slaba i da time država ne radi svoj posao na valjan način. Mislim da je previše komplikovano ovaj proces javnih nabavki rešavati na način kako je on rešen i starim i novim zakonom.
Prihvatam potpuno da je bilo katastrofalnih primera skoro svakodnevno u poslednjih deset godina iz ove oblasti, bez obzira ko je tada bio na vlasti, tako da tu mora da se uradi nešto novo, nešto što bi potpuno promenilo atmosferu javnih nabavki u Srbiji. Mislim da to može da se uradi tako što će se ponovo promeniti zakon, što će javne nabavke biti potpuno otvorene, što će svi oni koji žele da izvrše javnu nabavku na jednom sajtu, čija izrada može da košta nekoliko hiljada evra, vrlo jeftino, da postoji jedan državni sajt koji će se zvati – javnenabavke.rs, na kome će apsolutno, znam da postoji takav sajt, ali on još uvek ne radi na način koji je dobar, jedan sličan sajt, svi koji vrše javne nabavke morati da okače svoj zahtev, svoju molbu, svoj tender ili kako se već sve to zove. Znači, samo oni koji se preko tog sajta jave, koji ostave svoje podatke, koji javno pokažu svoju ponudu, a većina ponuda za javne nabavke moraju biti javne, jer se inače ne bi zvale javne, sa jasnim kriterijumima kako se dobija posao u konkretnom zahtevu za javnu nabavku i da onda to bude potpuno dostupno svim građanima Srbije, i onima koji vrše nabavke, i onima koji nude nabavke, i onima koji su pobedili na nekom tenderu, ali i onima koji su izgubili, tako da sledeći put mogu da ponude bolje uslove nego što su ponudili ovog puta.
Naravno da ta kontrola mora da postoji i naravno da i pored takvog sajta, koji bi bio potpuno otvoren, mora da postoji ova Komisija, mora da postoji i nadležno skupštinsko telo koje bi se bavilo tom oblašću. Onda nam se ne bi desilo ono što nam se desilo na početku ove godine, a što ste i vi kao Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki primetili, jer ste doneli dva rešenja. Jedno je doneto 16. januara, a drugo 1. aprila ove godine, gde se očigledno ukazuje na to da je „Elektroprivreda Srbije“ obaranjem ponude za svoj tender za osiguranje svoje opreme, instalacija i svega onoga što imaju, ugrozila državne interese time što su oborili taj tender, tako da je „Elektroprivreda Srbije“ ostala neosigurana za ovu godinu, na način kako je to bilo neophodno, i od poplava. Zato sve štete koje danas imamo na objektima „Elektroprivrede Srbije“ će biti bez adekvatne nadoknade od osiguravajućih društava. Meni je predsednik Vlade, kada smo postavljali pitanja, rekao da je za to kriv neki demokrata iz 2012. godine. Ja sam bio sklon da poverujem u to, ali to očigledno nije tačno. Za to je kriva vlast koja je postavila to rukovodstvo „Elektroprivrede Srbije“.
Hvala predsedavajući.
Poštovana potpredsednice Vlade, poštovane kolege, imamo jednu tipičnu sednicu parlamenta u ovom sazivu.
Dva sata niko nije rekao reč o tačkama dnevnog reda koje su sada u diskusiji, da vas podsetim, u ovoj raspravi imamo tri zakona o kreditima, ti krediti se odnose na tu rehabilitaciju puteva i obnovu puteva, ali nije tema rehabilitacija puteva. Nije ovde strategija Srbije u rehabilitaciji puteva i putne mreže nego je pitanje tri kredita, koji će da zaduže ovu državu, buduće generacije sa 200 miliona evra i 100 miliona dolara.
Prema tome, potpuno je logično, uz sve poštovanje potpredsednice Vlade da danas ovde ove zakone brani ministar finansija, koji je i potpisnik ugovora o tim kreditima.
Drugi paradoks je što je ova sednica sazvana po hitnom postupku i to dva puta. U svom dopisu Vlada je stavila razloge za hitan postupak, što je bilo dovoljno, a onda i 205 poslanika dodatno, ne znam kako, u kom trenutku su se našli juče u ovoj zgradi da potpišu tih 205 potpisa, da daju na sazvali, sazvali po hitnom postupku sednicu o kreditima za koje su ugovori potpisani 27. novembra prošle godine.
Zašto hitan postupak? Ne samo da je prošlo od tada više od šest meseci, nego je istekao i rok za ratifikaciju, pa je obnovljen na način koji je uobičajen. U obrazloženju piše da je hitan postupak neophodan zato što zakoni moraju da se usvoje da bi krediti mogli da budu povučeni, naravno, ali ne po hitnom postupku. Mogli su da budu usvojeni i po redovnom postupku.
Svi su hvalili da su kamate jako povoljne. Nisam čuo kolike su kamate. Ne piše svuda i mislim da bi građani Srbije trebalo da znaju. Ne može svako iz euribora da nađe tačno koliki je kredit. Tu govorim o bruto kamatama, znači i onih milion evra za pristup kreditu koji imamo. Kolike su ukupne kamate za ovih 200 miliona i 100 miliona evra? Znači, 200 miliona evra i 100 miliona dolara, kolike su ukupne kamate? Zašto ova Vlada nije učinila ništa da jednu potpuno pogrešnu, promašenu odluku o ukidanju sredstava od akciza za saniranje puteva, da se to obnovi? To je jedini način koji ima smisao.
Pitanje ko je smenjen ili ko je uhapšen zbog kašnjenja u projektovanju, izvođenju i zbog zloupotreba, ko se sve ugradio sa nekoliko procenata u taj asfalt koji je postavljen po srpskim putevima u poslednjih nekoliko godina, a Boga mi to traje deceniju. To nije samo nekoliko poslednjih godina.
Pitanje je – zašto kasnimo sa ratifikacijom? Da li je to odnos ove Vlade ili ministra Krstića pojedinačno prema svojim obavezama ili to ima neku drugu skrivenu ideju koju ja nisam uspeo do sada da shvatim. Generalno, uz sve poštovanje svega onoga što su kolege rekle, o tome o stanju na putevima, tu se naravno slažem, tu je stanje katastrofalno, obnova ide loše.
Ono što je rađeno, rađeno je ispod svakog nivoa kvaliteta, bez ozbiljne kontrole, ali to nije danas na dnevnom redu.
Ja bih molio Vladu da nas upozna kao poslanike sa svojim strategijama daljeg razvoja putne mreže Srbije, obnove i svega toga, ali to danas nije na dnevnom redu.
Prema tome, molio bih sve kolege poslanike da se ponašamo kao poslanici, a ne kao Vladini plaćenici koji moraju da urade ono što Vlada Srbije pomisli u istoj sekundi.
Mi smo starije telo, mi smo zakonodavna vlast, a nije zakonodavna vlast u Nemanjinoj. To je jasno kao dan.
Ja bih voleo, ako ste već tu i ako smo već ušli u ovu raspravu van dnevnog reda da dobijemo odgovore na pitanja, zašto se kasni sa ratifikacijom i kolike su ukupne kamatne obaveze po ova tri kredita?
Gospodine ministre, gospodo pukovnici, poštovane kolege, naravno da je ovo predlog odluke koji će Narodna skupština, nadam se, da usvoji jednoglasno, jer ovo jeste potez, odnosno deo politike koji je dobar za našu državu, za našu budućnost, za ono što je naš današnji položaj i za jačanje tog položaja.
Mislim da tu nema nikakve dileme u ovoj sali i da ćemo, ponavljam još jednom, biti svedoci jedne jednoglasne odluke što je naravno dobro.
Meni je jako drago što je došlo do promene stava kod većine ljudi koji danas sede u vladajućoj većini u Srbiji u odnosu na ovu temu.
Naime, 2003. godine kada su prvi put posle nesretnih 90-ih počeli razgovori o angažovanju naše vojske i policije u mirovnim operacijama pod zastavom UN, tada sam u Njujorku razgovarao sa Kofi Ananom koji je bio tada generalni sekretar UN o toj temi. Tada su bili i konkretni razgovori Žak Vajnom oko misije u Haitiju, ako se dobro sećam.
Tada je cela srpska politička javnost, pa čak i delovi onog dela srpske političke javnosti koji su navodno bili u koaliciji, koja je podržavala Vladu, koju sam vodio, bila protiv toga.
Čuli smo razne, da citiram jednog savremenika „puno glupih objašnjenja“ zašto ne treba da učestvujemo u tim mirovnim misijama.
Meni je drago što je taj proces opamećivanja od političkog došlo do tog nivoa da oko toga nema više nikakvih dilema.
Nadam se da se nikada nećemo vratiti u vreme kada smo imali dileme oko ove teme.
Naravno da je naš interes da učestvujemo u međunarodnim mirovnim operacijama, da time jačamo spoljnopolitičku poziciju svoje zemlje, da našim oficirima i vojnicima pružamo uslove da steknu neka nova iskustva, da vide nešto što do tada nisu videli, da ono za šta se spremaju, primene u nečemu što je između vežbe i realne situacije i da to ne rade više na teritoriji naše države, nego da se to radi negde daleko. Mislim da je to jako dobre.
Gledao sam pažljivo ovaj troškovni deo tih operacija, tu bih voleo da dobijem neke odgovore. Postavio bih vrlo dobronamerno, otprilike 20% para koje se koriste za operacije, dolaze kao kontribucija UN.
To govorim zato što te 2003. godine, kada smo razgovarali načelno o svemu tome, taj nivo kontribucije UN je bio mnogo veći, praktično, 80% troškova je trebalo da snose UN, a 20% naša vojska.
Razumem da je kriza, da se stvari menjaju za 10 godina od tog vremena do danas, ali bih voleo da dobijem odgovor na to da li je postojala mogućnost da u tom troškovnom delu veća kontribucija bude sa strane onih koji su glavni organizatori tih operacija.
Konačno par pitanja, koja nemaju mnogo veze sa ovim, ali imaju veze sa vojskom i ja ih postavljam dobronamerno, a tiče se učešća vojske u saniranju posledica poplava i moja zahvalnost svim profesionalcima, pa i pripadnicima Vojske Srbije u tom procesu, ali tu su ostale neke stvari koje nisu objašnjene dovoljno.
Bilo je jedno pitanje vezano za amfibije. Zašto Vojska Srbije nije koristila amfibijska vozila, više nego što je to bilo prisutno u javnosti.
Bila su dva ili tri iz mojih nekih podataka, a iz nekih davnih podataka pre 10 godina, tih vozila je bilo skoro 100, a sada smo dobili informaciju da ih nema uopšte i moje pitanje je šta se desilo sa njima.
Postoji priča o nekom političkom uništavanju vojne tehnike Vojske Srbije po nalogu spolja u Smederevu, u „Železari“ i ja bih voleo da ne ostane samo na toj priči, nego da dobijemo jasne i precizne odgovore na ta pitanja.
Konačno, imamo veliki problem u snabdevanju građana Obrenovca koji su se vratili u svoje kuće.
Ono što vidim na televiziji to je da čekaju po par sati da bi dobili parče hleba i jednu konzervu dnevno. Moje pitanje je, šta je sa vojnim kazanima, da li postoji način da se za te ljude organizuje ishrana na koji je normalan.
Naravno, to ne prebacujem Vojsci Srbije, nego onima koji su zaduženi za celu tu oblast, generalno, taj nedostatak civilne zaštite u Srbiji je doveo do toga da vojska mora da se bavi stvarima koje nisu direktno njen posao. Hvala.
Potpuno je besmisleno da se ovakvi zakoni raspravljaju po hitnom postupku i da bude objedinjena rasprava. Ja ne znam koja je to muka naterala Vladu Srbije, nadam se da to nije bila ideja ministra, niti ovde prisutnih ljudi iz Ministarstva, siguran sam da nije, naravno, da se u petak posle podne pošalju hitno neki zakoni koji su, naravno, nemogući za ozbiljnu analizu u roku od dva dana. Tako da se ja neću baviti time, jer mislim da to nije dostojno ovog doma, da dobijete 325 stranica teksta, koji naravno, možete da pročitate za dva dana, ali da uđete ozbiljno u diskusiju oko toga, teško. To vam je kao dva doktorata, praktično, čak i da su pravi.
Sto šesdeset pet članova zakona koji, kao što sam predlagač kaže, je potpuno novi tekst, novi zakon, je nešto što ne može da se završi da se ta analiza napravi za dva dana. Samo sam pogledao šta je Ministarstvo sebi stavilo kao nadležnost. Tu sam našao u tački 11. i 12. jednu formulaciju koja je, naravno, postojala i ranije, a mislim da ne bi trebalo da postoji više, bar ne u 21. veku. Kaže -podržava, ministarstvo podržava. Voleo bih da mi neko objasni kako izgleda kako izgleda taj akt, šta to znači.
Znači, naravno da to može da se kaže preciznije i na neki način koji je primereniji 21. veku. Naravno da potrošači u Srbiji nisu zaštićeni. Imamo primera koliko god hoćete. To neće rešiti ovaj zakon, nego striktna primena propisa.
Imamo, recimo, primer računa za struju od pre nekoliko meseci. Bila je galama, bili su neki iznosi od nekoliko miliona ljudima koji teško da imaju više od pet sijalica, a onda je to nestalo. Niti je ko kažnjen, niti je javnosti jasno da li je taj novac vraćen, na koji način, da li su dobili svi koji su se žalili ili nisu.
Imamo aflatoksine kao temu od pre godinu dana. Bio je rok, ne znam ko je obećao taj rok, ne verujem da je to ovo ministarstvo, ali neko iz Vlade je obećao da će do polovine 2014. godine biti napravljena laboratorija za ispitivanje kvaliteta mleka. Koliko se ja razumem, polovina godine je za neku nedelju, a nije formirana ta laboratorija, niti postoje najave da će biti.
Naravno da je konkurencija važan faktor za zaštitu potrošača, zato što bez konkurencije oni koji učestvuju na tržištu mogu praktično da rade šta im padne na pamet. Moje pitanje je – šta je sa IKEA godinama, skoro deceniju? Šta je sa Lidlom? Šta je sa onima koji mogu da unesu konkurenciju u neke delove naše trgovine? Toliko o ovom zakonu. Potpuno je neozbiljno da se ulazi u neku dublju analizu.
Što se tiče Zakona o elektronskim komunikacijama, još jasniji dokaz da je besmisleno da prvo ulazi u isti set zakona zajedno sa zaštitom potrošača i poštanskim uslugama. Ovde je tema zaštita slobode i podataka ličnosti. Ovaj zakon je već bio jednom na Ustavnom sudu i tu su doneti zaključci, mišljenja i odluke Ustavnog suda koje su ga proglasile praktično zakonom koji duboko negativno zadire u slobode i prava građana Srbije.
Da li je to promenjeno sada? Da li vaše ministarstvo može da nam da neki stručni osvrt na to? Ne verujem. To nije vaša delatnost, to nije nešto što treba da radi vaše ministarstvo, a posebno takva tema ne može da se stavi preko noći na dnevni red bez jedne ozbiljne, široke rasprave. Već ima naslova po nekim medijima, koji su ovde već proglašeni za izdajničke ili ne znam kakve, da ponovo donosimo zakon koji će biti protivustavan. To nije dobro.
Konačno, tu se pominje jedan deo koji se tiče set-top-boksova, koji bi trebalo da pomognu siromašnim ljudima da mogu da prate televiziju. Mislim da to ne treba da radite. Do sada je svaka pomoć te vrste bila zloupotreba u političke svrhe. To je posao za provajdere, za operatere. Naći će oni, ako to košta stvarno pet, šest, sedam, deset evra, naći će provajderi interesa da kupe to ljudima koji to ne mogu sami, da bi dobili potpunu pokrivenost celog našeg tržišta.
Ponavljam, molim Vladu i molim vođstvo parlamenta da nas ne zove na vanredne sednice u roku od 48 sati o zakonima gde je potrebna javna rasprava, ozbiljno sagledavanje, stručna rasprava. Hvala.
Hvala lepo.
Pošto imam samo pet minuta, ja ću da se osvrnem više ili skoro potpuno samo na izveštaj DRI, a moj kolega će se baviti Agencijom.
Ovo su dva dana istine za Srbiju. Juče izveštaji tri regulaciona tela koja se praktično bave ljudskim slobodama i pravima, i danas dva regulaciona tela koja se bave javnim finansijama i zloupotrebom položaja, odnosno korupcijom kao jedne bolesti koja je duboko zaposela ovo naše društvo.
Juče smo imali simbolični završetak rasprave, tako što su predstavnici ta tri tela isterani iz parlamenta. Toliko o ljudskim pravima i pravu na informisanje, pravu na ravnopravnost i na zaštitu građana. Danas imamo jednu uspavanku ovde ceo dan o izveštaju koji je ispred nas, a koji je dramatičan, oba izveštaja. Oba izveštaja nam govore da mi živimo u državi koja je u kanceru korupcije, u državi gde se zloupotrebe položaja, gde se zloupotrebe javnog novca dešavaju svaki dan, bez neke velike reakcije onih koji su za to zaduženi, a to niste vi. Vaš posao je da ukazujete na to i da dajete preporuke. Govorim o nekim drugim organima.
Imamo izveštaj DRI, 56 subjekata samo, verovatno od nekoliko hiljada javnih subjekata u ovoj državi. Samo jedna cifra bi trebalo da izazove paniku u državi, a to je da u završnom računu za prošlu godinu nije iskazana imovina od 1684 milijardi dinara. Ne znam da li bi neko znao da napiše tu cifru. Da bude jednostavnije, to je 14,5 milijardi evra. Znači, mi u završnom računu nemamo pojma gde nam je 14,5 milijardi evra. To je strašno.
Imamo zaključak da su nezakonite nabavke. Samo po ovom izveštaju, 31 milijarda dinara i 300 miliona evra. To je praktično cifra štete u katastrofalnim poplavama koje smo imali prošlih dana. To mora da izazove veliku pažnju srpske javnosti, a pre svega srpskog parlamenta, a ne da o tome pričamo kao o nekom napretku koji se posebno desio posle 2012. godine angažovanjem nekog prvog potpredsednika Vlade. Ništa se nije promenilo. Ni pre 2012. nije bilo dobro, ni danas nije bilo dobro. Ovo su katastrofalni i alarmantni rezultati.
Imamo 208 prekršaja, 18 privrednih prestupa, 50.000 krivičnih prijava na samo 56 subjekata. Da li bilo ko ovde, da li srpska javnost zna za nekoga ko je po prijavi revizora ili Agencije otišao u zatvor, ili je osuđen na takav način da bi srpska javnost to saznala? Ne, ovde je korupcija praktično postala ustavna kategorija. To je dnevno ponašanje. Korupcija od trafike do predsedništva Srbije, gde danas imamo na naslovnim stranama jasne dokaze da Agencija za privatizaciju, direktorka se žali da jedan savetnik predsednika Srbije vrši na nju pritisak oko privatizacije za koju je lično zainteresovan. To je katastrofa u našem društvu.
U drugim novinama čujemo da se EPS seli u Belvil. Da li je tu sproveden neki postupak javne nabavke? Naravno da nije.
(Predsedavajući: Poslaniče, molim vas da prestanete da citirate naslovne strane novina i da se vratite na raspravu.)
Ja imam pravo da citiram naslovne strane. Govorim o temi, to je korupcija, a ovde je Agencija za borbu protiv korupcije. Govorim i o javnom novcu, a ovde je DRI. Znači, ne da govorim o temi, nego sam verovatno prvi danas koji govori o temi.
To je dnevna realnost i mi moramo da imamo širom otvorene oči i prema tome da damo još veću podršku institucijama koje se bave otkrivanjem te ružne stvarnosti srpskog društva i da se u što kraćem roku na ozbiljan način, kroz institucije pravosuđa, oni koji to rade dovedu pred sud, budu osuđeni, a da Srbija počne da se ponaša normalno sa svojim javnim sredstvima i da javni funkcioneri imaju obavezu da im to stoji kao svetinja, a ne kao mogućnost da se tamo ili ovamo nešto ušićari više ili manje. Srbija mora da bude normalna država, a neće moći da bude normalna država sa ovolikim nivoom korupcije. Hvala vam.
Hvala predsedavajući.
Prvo da kažem hvala prisutnim poverenicima i Zaštitniku građana na onome što rade u ovoj Srbiji. Naravno da je to jedan težak posao. Za taj posao treba imati i jaku kičmu, i malo hrabrosti, dosta znanja i vere da nešto može da se promeni sa tih pozicija.
Ono što ste rekli u vašim uvodnim izlaganjima, po broju predmeta koji dobijate, po celoj atmosferi u kojoj radite, po tome šta se dešava sa vašim savetima, predlozima i nalazima, pre svega u javnim preduzećima, Vladi i nekim drugim institucijama vidim, a jasno je srpskoj javnosti, da je posao koji vi radite težak, a to je posledica toga što je Srbija još uvek daleko od jednog modernog, demokratskog, evropskog društva. Naravno da to nije vaša krivica, to je krivica onih koji drže vlast u ovoj državi i koji tu vlast predstavljaju danas i onih koji su tu vlast predstavljali u nekim godinama pre toga.
Mislim da je trenutno najveći problem u Srbiji to što aktuelna vlast ljudska prava, želju ljudi za informacijama i ravnopravnost smatraju nalogom spolja, nalogom sa zapada, jednom ucenom, jednim uslovom za neke stvari koje su nam potrebne, to se vidi svakodnevno. Pored svih lepih reči o tome da smo svi za vladavinu prava, za tržišnu ekonomiju, za dostupnost informacija, za društvo bez diskriminacije, realni život nam svaki dan pokazuje suprotno.
Evo, recimo, jedna informacija koja je potpuno beznačajna u odnosu na sve ono što se dešava u jednoj državi, pa i u Srbiji, to je jedan ugovor između nekog „Etihada“ i Vlade Srbije, a vezano za Er Srbiju. Koliko se sećam Poverenik za informacije je izdao nalog da se to objavi. Dan danas nemamo tu informaciju, bez obzira što su ljudi koji su na najvišim državnim funkcijama, pa i sam predsednik Vlade, rekli da će to da objave, pa će da objave to pre izbora, pa će da objave posle izbora, pa će da objave zajedno sa „Fijatom“, pa bez „Fijata“. Dan danas smo uskraćeni za tu informaciju i naravno da i ja, kao i srpska javnost, možemo da pretpostavimo da tu nešto nije dobro. Jer, da je dobro, sigurno bi bilo već objavljeno, makar na naslovnim stranama onoga što se prodaje na kioscima, a nisu novine.
Imamo još puno takvih primera. Imamo, recimo, pravo građana da budu lečeni, da se leče. Pre neku nedelju smo ovde imali izmene zakona u kome je prvo zaključeno da u srpskom zdravstvu postoji višak sredstava, pa da je taj višak oko 260 miliona evra na godišnjem nivou, a onda da taj višak treba da se uzme od srpskog zdravstva, ne bi li se krpila ogromna rupa u penzionom fondu. Time se direktno utiče na pravo ljudi da se leči, na osnovne uslove za njihovo lečenje. Juče, prekjuče, u novinama vidim da su samo apoteke u Srbiji, znači, deo srpskog zdravstva dužne dobavljačima 90 i nešto miliona evra, a ovamo smo doneli zaključak da je višak 260 miliona. Znači, netačno je i jedno i drugo. To nije pitanje knjigovodstva i finansija, to je pitanje mogućnosti ljudi da se leče, a to je jedno ozbiljno ljudsko pravo.
Partokratija za koju su svi obećavali da će biti ukinuta, naravno, tu se ništa nije desilo i ovde kada dete završava srednju školu pa pita roditelja šta da upiše da bi našao posao posle, onda mu obično roditelj kaže – upiši se u neku stranku, to je najbolja stvar za tvoju budućnost.
Imamo strah u Srbiji, strah od toga da postavite pitanje. Strah od toga da pitate da se proveri da li je plagijat neki doktorat ili nije, posebno ako taj doktorat nosi neko ko bi trebalo da vodi borbu protiv kriminala u ovoj Srbiji. Imamo manipulaciju medijima, svakodnevno. Imamo cenzuru najgore vrste. Naravno, to piše u izveštaju, a baš bih voleo da vidim ko me je to pitao, sumnjam da je čitao izveštaj…
(Predsedavajući: Vreme predviđeno za vaše izlaganje upravo ističe.)
Puno vam se zahvaljujem, ali time nismo rešili probleme u Srbiji. Hvala vam.
Naravno, ova dva minuta ću pokušati da iskoristim da sprečimo jedno bezrazložno veliko i vrlo opasno otimanje para od Zdravstvenog fonda. Obrazloženje koje smo čuli da je tu višak, da je tu suficit, pa će to da se prebaci na penzioni fond, a onda kada prifali u fondu zdravstva, onda će iz budžeta da bude finansirano, je potpuno besmislena priča koja nema nikakve veze sa jednom ozbiljnom politikom budžeta. Nema nikakve veze sa bilo kakvom ozbiljnom politikom prema dvema oblastima koje su jako važne, a to su penzije i još važnije zdravlje.
Naravno, Penzioni fond ima velike probleme i njih treba rešiti i postoje načini kako se to rešava. Ovo je najgori način, odnosno ovo nije način na koji može da se reši bilo šta. Voleo bih da ova Vlada, ako to želi i ako sprovede ove izmene zakona u delo, bude upamćena kao prva vlada koja je formalno zakonom otela građanima Srbije mogućnost da se leče na normalan način, 260 miliona evra na godišnjem nivou.
Nova stranka u svom programu ima rešenje za poboljšanje zdravstva, a to je prelazak sa postojećeg načina zdravstvenog osiguranja, koje je poznato kao Bizmarkov model, na model lorda Beveridža, koji podrazumeva finansiranje osnovne zdravstvene zaštite iz budžeta, bez postojanja fonda i to je poznato rešenje u praksi mnogih zemalja u Evropi, pa i zemalja koje dosta liče na Srbiju po svojoj ekonomskoj nemoći. Tako da preporučujem Vladi da se time bavi.
Obrazloženje ministra da to nema veze sa Ministarstvom finansija, promene u zdravstvenom sistemu, ne stoji, jer ovo nije predlog zakona Ministarstva finansija, nego je ovo predlog zakona koji je podnela Vlada.
Pozivam da se glasa da se izbriše član 1. Zakona.
Hvala, predsednice.
Naravno da će sva pitanja danas verovatno biti postavljena na temu poplave, jer to je velika nesreća koja je zadesila našu zemlju i teško da postoji neka druga interesantnija tema u ovom trenutku.
Moje mišljenje je da su tragične posledice poplave mogle da budu manje, odnosno da ne budu tako teške da su svi nivoi vlasti radile svoj posao bolje nego što je to urađeno. Zato će i moja pitanja biti postavljena na tu temu, bez bilo kakve prethodne primisli o nečijim lošim nameram ili nečem sličnom. Svi smo imali dobre namere, ali neko te dobre namere nije uspeo da sprovede u delo.
Sva pitanja ću postaviti predsedniku Vlade, a on može da ih delegira svojim ministrima.
Zašto niko od nadležnih organa i nadležnih službi nije reagovao na prognozu i upozorenje Hidrometeorološkog zavoda Srbije, crveno upozorenje od 12. maja, u kome su za područje Obrenovca najavljeni vodostaji preko granice vanredne odbrane od poplava?
Zašto nisu smenjeni direktor „Srbijavoda“ i komandanti Opštinskog štaba Obrenovac i Gradskog štaba Beograd, kada su utvrđeni propusti u odbrani Obrenovca?
Ko je odgovoran za to što Termoelektrana „Nikola Tesla“ nema ažurne planove zaštite od poplave i zašto postrojenja TENT-a i površinskog kopa nisu osigurani od šteta nastalih u poplavama?
Dana 25. oktobra 2012. godine održana je vojna vežba „Reka 2012“. Tada su predsednik Srbije Tomislav Nikolić i ministar odbrane Aleksandar Vučić obećali, citiram – maksimalna ulaganja za opremu i sredstva kojima bi se povećala otpornost države na pretnju poplavama. Zašto ništa od obećanog nije učinjeno?
Zašto, kada i kojim formalnim aktom je smenjen komandant Štaba za vanredne situacije grada Šapca? Zašto, kada i kojim formalnim aktom je za komandanta istog štaba postavljen načelnik Generalštaba, general Diković? Zašto, kada i kojim formalnim aktom je za komandanta Štaba za vanredne situacije grada Šapca postavljen Boban Birmančević?
Ko je, kada i u kom mediju objavio da je u poplavama udavljeno ili nestalo 5000 ljudi? Ko i po kom osnovu je priveden zbog svojih objava na društvenim mrežama? Zašto Republički štab za vanredne situacije nije formirao centar za obaveštavanje i javljanje i time sprečio da postoje dezinformacije?
Konačno, zašto Vlada Srbije nije donela podzakonske akte neophodne za sprovođenje Zakona o vanrednim situacijama, koji je donet 2003, a izmenjen 2011. godine, kada je članom 146. tog zakona za donošenje podzakonskih akata određen rok od šest meseci? Hvala.
Podaci koje ste izneli o poginulima ili nastradalima su teški i oko toga nema nikakve dileme. Svi u tome saučestvujemo.
U pohvalama profesionalcima, vatrogascima, spasiocima, policajcima, vojnicima, svim volonterima koji su učestvovali u spašavanju i pomoći, to delimo zajedno, tu svu zahvalnost, ali ja nisam dobio praktično ni jedan odgovor ni na jedno pitanje koje sam postavio, niti sam ja imao bilo kakvu nameru da politizujem svoja pitanja.
Rekli ste oko TENT-a da je neko sa neke moje liste 2012. godine… Ja nisam bio ni u jednoj stranci posebno aktivan, odnosno uopšte aktivan, ne znam ko je čovek, ali od 01.03.2012. godine do danas je prošlo dve godine, pa je taj ugovor o osiguranju mogao da bude promenjen nekoliko puta i to ne mogu da prihvatim kao opravdanje.
Mislim da nije u redu da okrivljujemo celu Srbiju, Boga, i ne znam šta smo još imali kao razloge što nam se to desilo, za svaku propuštenu priliku da se uradi nešto što je obaveza nekog organa ili pojedinca. Može da se nađe pojedinačna odgovornost. Ja ne optužujem nikoga, nego pitam samo na koji način ćemo doći do toga.
Što se tiče Šapca i tog štaba, Boban Burmančević, koga vi ne znate, po mojim saznanjima, je poslanik vaše stranke u ovom parlamentu, direktor „Telekoma“ u Šapcu koji se, po informacijama koje ja imam i koje treba proveriti, samopostavio za šefa štaba 25. maja ove godine. Imam ovde i fotokopiju dokumentacije. Izrađen je i pečat tog štaba, što verovatno nije po zakonu.
Znam da je teška situacija. Naravno da svi mi koji živimo u ovoj državi duže od 20 godina imamo razna sećanja na teške situacije. Imali smo zajedno jednu situaciju pre 15 godina, kada ste vi bili ministar, a ja predsednik Skupštine Grada Niša, kada je isto bila jedna vrlo vanredna situacija - bombardovanje Srbije od strane NATO pakta. Tada takođe ni 5% sirena nije radilo i ništa nismo naučili očigledno od tada do danas oko tih stvari i postoji, naravno, kolektivna odgovornost političara u Srbiji od kad se Srbi bave politikom, pa i u poslednje vreme intenzivno, ali na moja pitanja koja sam vam postavio očekujem precizne odgovore. Bilo ih je puno. Mogu da vam ih dam u pisanoj formi. Mislim da i ja i ovaj parlament i građani Srbije imaju pravo na te odgovore.
Odgovorom nisam zadovoljan iz jasnih razloga. Pitanja ćete vi meni postavljati kada ja sedim tu kao premijer, a kada vi budete poslanik ili nikada.
To šta je Vlada propustila da uradi za sve ovo vreme je sve ono što je uradio vojvođanski štab na čelu sa Goranom Ješićem.
Što se tiče 2012. godine i moje stranke, od 2004. godine ja sam verovatno najžešći kritičar i protivnik DS u Srbiji. Ta Demokratska stranka 2007. ili 2008. godine osnovala vašu SNS. Bio sam protiv toga i danas sam protiv njih i protiv svega što su radili.
Slažem se sa skoro svim kritikama koje ste vi uputili u odnosu na DS od 2004. godine do današnjeg dana. Oko toga se najvećim delom slažemo, ali to nije opravdanje. Ako ste mogli, kada ste ušli u Vladu Srbije, da proveravate koliko ima automobila, koliko ima spajalica i da to bude glavna stvar, mogao je neko da proveri kakvi su ugovori o osiguranju, posebno kad su u Srbiji poplave maja meseca vrlo očekivane, a posebno u Obrenovcu koji nije upozoren, a tamo se poplave dešavaju svake godine. Ja ne želim da ovo bude ispolitizovano, ali stanje koje je bilo… (Isključen mikrofon.)
Hvala.
Već sam u načelnoj raspravi rekao da ne mislim da su ove izmene zakona nešto što će da podstiče ozbiljno povećavanje zaposlenosti u Srbiji, bez obzira na dobre želje ili volju bilo koga u srpskoj Vladi ili u srpskom parlamentu. Same po sebi one su nedovoljne, a sve vreme ne znamo koje su te nove, tih pet, šest drugih mera koje će doprineti tome da se poveća zaposlenost.
Kao što znamo, ove izmene zakona su dobile i negativnu ocenu Fiskalnog saveta. Moj amandman ima za cilj da u jednom delu poboljša ove mere, a to znači da se produži rok za pravo na ovu subvenciju, za ovu olakšicu koju bi imali poslodavci. Ovaj amandman, ako bude usvojen, u šta ne verujem, imaće svoje pravo mesto samo ako ubrzo dobijemo nove izmene zakona koji će ove mere da prošire i na staro zaposlene, da tako kažem, na sve poslodavce.
Ako ostane ovako kao što je do sada u ovom tekstu i Predlogu zakona, imaćemo samo jednu kratkoročnu meru koja neće biti iskorišćena na valjan način, a istovremeno će praviti veliku diskriminaciju između već zaposlenih i nezaposlenih, odnosno poslodavaca koji imaju već zaposlene ljude.
Ako se produži rok trajanja do decembra 2019. godine, time će ova mera praktično imati status vrednost stalne mere ili bar dugoročne i možda bi na taj način uspeli da motivišemo poslodavce za veće zapošljavanje. Naravno, bez ostalih mera koje moraju da budu dramatično reformske, a ne ovakve kako se sada predlažu, neće biti, na moju veliku žalost, povećavanja zaposlenosti.