Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Živković

Zoran Živković

Nova stranka

Govori

Član 158, poštovana predsednice, se bavi pretresom u pojedinostima, a stav 8. kaže – da narodni poslanici koji nisu članovi poslaničkih grupa međusobnim dogovorom određuju najviše tri učesnika u pretresu u pojedinostima koji imaju pravo da govore svako po jednom do pet minuta.
Ja sam jedan od dvojice samostalnih poslanika i mi smo se dogovorili da ja mogu da koristim pet minuta u raspravi u pojedinostima, što je već korišćeno ovde u vašem odsustvu kada je neko drugi…
Neko je dobacio. To ćemo kasnije.
Apsolutno sam dobijao pravo na reč po ovom članu i bilo bi jako interesantno da mi kažete zašto mi to zabranjujete sada?
Pozivam vas da vam kažem da narodni poslanici …
To je vaše tumačenje?
Molim vas da od Narodne skupštine Republike Srbije ne pravite novosadsku autobusku stanicu.
Hvala lepo.
Nesumnjivo je da su to povoljni krediti i tu nema nikakve sumnje. Svako traženje mane kamatnoj stopi od 2%, zatezna kamata 3% i sve ostalo mislim da bi bila pogrešna politika bilo koga ko sedi u ovom parlamentu. Naravno, to nije ni poklon, kao što smo čuli nekoliko puta ovde, zato što poklona nema, ovo je ugovor o zajmu. Prema tome, jasno je da je to kredit.
Bilo je i povoljnijih kredita u skorijoj istoriji Srbije. Recimo, Vlada Srbije je dobila povoljan kredit, odnosno PTT Srbije za otkup 29% italijanskog dela „Telekoma“ tamo negde 2003. godine, ali ovo su odlični uslovi i tu nema nikakve priče. Pitanje je samo zašto nismo uzeli tri milijarde dolara, kao što je najavljeno i po rečima premijera i po rečima nekih drugih ljudi koji su to najavljivali, zato što ako je tako dobro, treba iskoristiti na najbolji mogući način?
Moje pitanje ministru je i u koje namene ide ovaj kredit? Koliko sam shvatio, rečeno je da ide za popunjavanje budžetskog deficita i za vraćanje starih kredita koji su nepovoljniji od ovog. Voleo bih da vidim koji je tu procentualni odnos i mislim da bi bilo jako dobro da najveći deo ovog kredita u stvari ide za vraćanje onih skupih kredita koji su uzimani u poslednjih 10 godina u ime Srbije.
Što se tiče kredita za navodnjavanje, slažemo se da su tu takođe povoljni uslovi, da su to krediti za namenu koja je jako potrebna Srbiji, ali naravno da bi takav kredit bio smislen i nesumnjiv važno je da se držimo činjenica. To znači da ako na 40-oj strani piše da projekat obuhvata razvoj 13 poljoprivrednih lokacija, ministre, pretežno u Vojvodini, sa ukupnom površinom od 24.000 hektara, onda je nemoguće i ne bi trebalo da se desi da na 42-oj strani, znači, ovde da ponovim piše – 13 poljoprivrednih lokacija pretežno u Vojvodini, 24.000 hektara, da na 42-oj strani piše – 11 poljoprivrednih lokacija u Vojvodini i tri u centralnoj Srbiji, znači 14, a ne 13, i piše – 31.000 hektara, a ne 24.000 hektara.
Koja je ta mistična četrnaesta lokacija i kojih je to 7.000 hektara koji se na dve strane, od 40. do 42. strane pojavljuju?
Generalno, kreditiranje starih dugova po povoljnijim uslovima je nešto što će Nova stranka uvek da podrži. Naravno da će Nova stranka uvek podržati povoljnije kredite za infrastrukturne projekte koji su važni za Srbiju, a kojih u Srbiji nema, samo ako imamo jasne i precizne podatke o tome koji su krediti, čiji su krediti, pod kojim uslovima i za koje namene.
Generalno, uz sve poštovanje ličnih prijateljstava, uz sve poštovanje svih međuljudskih odnosa, mislim da je to jedan pogrešan deo priče, pre svega nekih kolega poslanika, o tome da je to posledica odličnih odnosa, odličnog prijateljstva. Da podsetim na nešto što je činjenica, to ne prebacujem i ovo neću da kažem zlurado, ali ti Emirati su priznali Kosovo među prvima. Imaju jako dobre odnose sa vladom u Prištini, kao što imaju i dobre odnose sa predsednikom Vlade Srbije, tako da ne pravimo nikakav Diznilend ili Holivud od tih odnosa, nego da kažemo da je to jedna realnost, da obe strane imaju interes i da je dobro da se taj interes podigne do nivoa da možemo da dobijemo ovako povoljan kredit.
Dakle, uz odgovore na ova pitanja koja sam postavio, poslanici Nove stranke će dati podršku ovim zakonima. Hvala.
Dva loša zakona za pet minuta, to je veliki zadatak, ali ću pokušati da dam najvažniji deo osvrta.
Porez na dohodak građana je nastavak loših mera koje su bile uvedene maja 2011. godine, a koje nisu dale nikakve rezultate. Ovo su iste te mere, samo sa drugim atributima. Više nisu važne godine. Sada nema do 30 godina i preko 45, nego se to na drugačiji način rešava, ali sa šansama da smanji sivu ekonomiju, da poveća broj zaposlenih, da popravi srpsku privredu su iste šanse kao što je to bilo sa onim merama od pre tri godine, a od tih mera nije bilo ništa.
Mislim da tu nema puno priče oko toga. Stvar je da se smanje javni troškovi, da se napravi ambijent za poslodavce. Ne znam da li u Vladi Srbije sedi bilo koji ministar koji je bilo kad koga uspeo da zaposli ili da mu stvori uslove za posao, ali prave poslodavce treba pustiti da rade po zakonu bez puno dociranja i bez puno pametovanja države. Oko toga se slažemo. Kada ministar priča van obrazloženja zakona, priča je odlična. Potpuno se slažem, ali ono što nam posle dostavite kao predlog zakona, to nema veze sa vašom pričom. Smanjite javne troškove.
Mi ćemo dati amandmane na ovaj zakon sa povećavanjem procenta povraćaja od poreza za plate. Nadam se da je to samo jedna od tih pet, šest mera koje ste rekli da ćemo videti u bliskoj budućnosti.
Ono što je veći problem je Zakon o doprinosima za socijalno ili transfer 18 milijardi dinara ove godine, odnosno 155 miliona evra iz Fonda zdravstva koji je u suficitu Fondu penzionog osiguranja koji je u deficitu.
Po kojim parametrima, osim po golom knjigovodstvu, neko može da kaže da je Fond zdravstva, da je zdravstvo Srbije u suficitu? Da li je bilo ko iz sadašnje Vlade bio u bolnici? Trebalo je da bude i da se uveri kakvo je stanje tamo. Tamo se čeka mesecima, pola godine, godinu dana na pregled na skeneru, godinu, godinu i po dana, dve godine za operacije. Decu lečimo SMS porukama i neko sme da kaže, da napiše da je Fond zdravstva u suficitu, da su to spojeni sudovi. To je kriminal, osim ako to nije deo jedne duge strategije da se lošom zdravstvenom zaštitom smanji broj ljudi koji će da dočeka penziju, pa da se time posredno smanje troškovi Penzionog fonda. To je nedopustiva stvar.
Trideset milijardi na godišnjem nivou će biti smanjenje prihoda Fonda zdravstvene zaštite. To je 260 miliona evra. Kažite mi jednu bolnicu, kažite i jedno mesto u Srbiji, kažite mi jednu kliniku, kažite mi bilo koji deo srpskog zdravstva gde ima viška.
Pogledajte na šta liče bolnice, da li su okrečene, a da ne pričam kakva je oprema, da ne pričam da li ima lekova, da li ima potrošnog materijala. Ljudi čekaju mesecima da se pojavi neki lek. Moraju da kupuju po apoteka lekove koji nisu na listi, da kupuju osnovne stvari koje su potrebne za operaciju, za operaciju dece, za operaciju starijih. Penzioni fond je u velikom problemu. Za to nisu krivi penzioneri, ali ovo nije rešenje. Mislim da se penzioneri slažu sa tim.
Na ovaj način ako vi uskratite zdravstvenu zaštitu, adekvatnu zdravstvenu zaštitu, a ovde postoji i pretnja da se kvalitet zdravstvene zaštite neće promeniti, a mi smo najgori u Evropi, a verovatno i ne samo u Evropi po kvalitetu zdravstvene zaštite.
Molim vas da se manemo bilo kakve demagogije. Ovde govorimo o zdravstvu, o zdravstvu nacije. To je tema gde nema potrebe da prihvatamo neke mere samo zato što su predlog ove ili one stranke. Siguran sam da i većina poslanika vladajuće većine misli ovo isto, ali zbog odgovornosti prema svojim partijama ne sme to da kaže.
Pozivam vas, ministre, da povučete ovaj Predlog zakona i da spasite i dušu i Srbiju. Hvala vam.
Hvala.
Mislim da imamo slične argumente, da je ovo dobra prilika da Vlada Srbije pokaže to da joj je namera da učini dobro građanima Srbije, a ne da nastavi jednu lošu politiku, za koju ona nije inicijalno kriva i nije je ona započela, ali je loše da je ona nastavi. Rigidnu politiku prema građanima, gde su građani podanici, pa onda im nešto daš, nešto im oduzmeš, nešto im omogućiš, a nešto im posle skratiš.
Dobili smo svi, koji imamo vozačke dozvole, ove stare crvene koje su važeće, koje nisu uslov za evropske integracije, niti za bilo šta drugo, pre sedam, osam, 10 godina. Dobili smo to od države kojoj treba da verujemo kao građani. Dobili smo sa rokom važenja od 10 godina i onda, bez ikakvog opravdanog razloga, nekom padne napamet, što sigurno nije aktuelni ministar, da se to promeni.
Ponavljam još jednom ono što sam govorio da se bolje čuje, oprema za izradu biometrijskih dokumenata, kojima se inače vrši i proizvodnja i izdavanje novih vozačkih dozvola, je kupljena novembra meseca 2003. godine. Znači, već 2004. godine su mogli potrebni zakoni da se promene, da se pusti u pogon i da ova priča bude daleko iza nas. Tom opremom se proizvode i pasoši i vozačke dozvole i saobraćajne dozvole i lične karte. Mogu da se sa njima rade i nove zdravstvene knjižice. Sve su to novi, moderni dokumenti koji mogu da olakšaju posao i život građanima Srbije. To se nije desilo.
Prvo su se te vlade od 2004. godine do pre neku godinu igrale raznih drugih igara, osim toga da rade nešto dobro za građane Srbije. Odlagali su primenu, razvlačili su primenu, komplikovali su primenu, kao što je i dan danas slučaj. MUP Srbije je pre godinu, dve dana uspeo da napravi jedno poboljšanje, u smislu da se i preko interneta u nekih šest koraka može da zameni stara vozačka dozvola, što je dobro. Ali, i to je komplikovano. Prvo, nemaju svi tu sposobnost da dobro koriste internet. Drugo, i tih šest koraka je previše čak i za neki dobar posao preko interneta. Ne postoji tako komplikovan posao preko interneta ni za mnogo komplikovanije životne situacije nego što je zamena starog dokumenta.
Predlagao sam i predlažem ponovo da se broj pet promeni sa brojem 10 u ovom predlogu zakona. Time će se omogućiti da stare dozvole važe koliko važe, a da se njihovim istekom izdaju nove dozvole, bez bilo kakvih problema, bez bilo kakvog unošenja finansijske ili bilo koje druge komplikovane procedure za građane Srbije. Treba pojednostaviti i proces zamene. Apsolutno je moguće po pozitivnim zakonskim propisima, ono što sam govorio i prošli put, ili preko interneta, ili preko pošte. Staru dozvolu, koju je izdala država, zajedno sa potvrdom o plaćenim taksama i fotografijama, ako je to potrebno, staviti u preporučenu poštansku pošiljku, pismo sa povratnicom, uputiti to na nadležno sedište policijske uprave MUP Srbije poštom i dobiti, takođe poštom, posle sedam dana od MUP Srbije novu dozvolu, možda i sa nekom čestitkom za rođendan ili za neku drugu situaciju. Ovako imamo nastavak jednog rigidnog ponašanja države bez bilo kakve potrebe. To je vlast, ponavljam, ne prva, koja se ponaša sa pozicije vlasti. Samo koristi poziciju moći, a ne poziciju odgovornosti i ulogu sluge građana.
Zato, pozivam ministra da ovu lošu odluku, za koju, ponavljam, nije on kriv i nije je on spremio, ni napisao, ni preporučio, ni dao kao svoj predlog Vladi, a onda Vlada nama kao parlamentu, da uvaži naše amandmane. Evo, imamo amandmane iz tri poslaničke grupe koje praktično imaju preko 200 poslanika, tako da bi to bio jedan dobar presedan, gde bi nova Vlada i novi ministar pokazali da poziciju vlasti shvataju kao poziciju odgovornosti, a ne kao poziciju gole moći. Hvala.
Hvala, predsedavajući.
Poštovane kolege i koleginice, mi smo već rekli da je jedina mana ovog predloga zakona postupak po kome se predlaže da je to hitan postupak, a da je u načelu to jedan solidan predlog zakona. On bi imao našu podršku da nije hitnog postupka koji dovodi do toga da se možda propušta prilika da se neki manji nedostaci isprave kroz amandmane.
Imamo ovde i primer kroz naš amandman na plan 270, gde mi predlažemo da se jedinica koja bi se bavila nadzorom nad radom zavoda izmesti iz uprave za sprovođenje zatvorskih sankcija i da bude deo ministarstva, odnosno da bude deo ministarstva van uprave za sprovođenje zatvorskih sankcija. Mislim da je to jedno dobro rešenje koje inače postoji u Ministarstvu unutrašnjih poslova i da bi se takvim rešenjem sprečilo to da praktično isti ljudi i sprovode sankcije i kontrolišu sprovođenje sankcija. Bez obzira na dobre namere i na dobru selekciju kadrova, sigurno je da svuda kada ljudi rade u istoj organizacionoj jedinici može da dođe do toga da se stvore uslovi da se nekom progleda kroz prste, da se pogrešno zajednički tumače neki nedostaci i da se propušta da se na njih ukaže i da se oni isprave.
Tako da, mislim da je ovaj predlog amandmana, odnosno sam amandman dobar, da ide ka daljem poboljšavanju ovog zakona, da bi time zakon dobio još više na svom kvalitetu i možda bi to dovelo i do toga da poslanici Nove stranke glasaju za ovaj zakon. Hvala vam.
Član 158, pet minuta kao samostalni poslanik.
Hvala vam.
Mislim da smo gospodin Pavićević i ja u proteklih nekoliko nedelja uspeli da pokažemo visok nivo tolerancije, želje i očekivanja da nova vlast stvarno počne da radi ono što je obećavala u predizbornoj kampanji, nakon konstituisanja i u ovim predlozima zakona, diskusijama i u izjavama za javnost, ali očigledno je da to ne ide baš lako. Ova današnja rasprava o ovom predlogu zakona, o ovom amandmanu je praktično jedan dobar primer za to.
Svašta smo čuli u raspravi o amandmanu koji je vrlo jasan. Možda pravno jezički nije precizan, to je gospodin Pavićević odmah rekao i tu nema nikakve dileme. Naravno da su odmah iz potpuno nejasnih razloga poslanici skupštinske većine stupili u odbranu Vlade, prisutnog ministra i branili zašto ne treba Vlada da prihvati naš amandman. Ministar Selaković, njegovo ministarstvo i Vlada Srbije su dovoljno sami jaki i sposobni, učeni, spremni i hrabri da sami odbrane predlog zakona, tako da nema potrebe da se pravi haranga prema bilo kome ko je uspeo da skupi hrabrosti da predloži amandman na predlog Vlade. Ili da promenimo zakone, Ustav, Poslovnik, pa da oni koji nemaju veliku većinu, koji nisu dobili veliki broj glasova na proteklim izborima nemaju prava da govore, nemaju pravo da pišu amandmane, nemaju prava čak ni da pogreše nekad pravno jezički?
Posebno je tužno i smešno za reformsku vladu, koja je bolja od najbolje vlade u istoriji Srbije, kao što smo slušali u kampanji, da nju brane ljudi koji teško da mogu da budu odbrana bilo čemu. Mi smo danas slušali o hrvatskom jeziku…
(Predsedavajući: Zamolio bih vas da ne govorite o Vladi, nego o amandmanu.)
Vraćam se na amandman, na član 9. Zakona o pravobranilaštvu koji glasi, kao što poslanici već to znaju, ali u tom zakonu i u argumentaciji protiv amandmana su korišćeni izrazi – hrvatski jezik, hrvatsko pravo, old tajmeri, Savezna vlada, zgrada CK, ne znam šta sve nismo čuli što nema nikakve veze, pa niko nije upozorio ljude koji su govorili o tome da su promašili temu, vreme i mesto. O old tajmerima neću ni da pričam. Agencije, slažem se potpuno, agencije su zlo Srbije. Zlo najveće vrste. U vreme neke ozbiljne vlade do kraja 2003. godine bilo je jedno sedam-osam agencija u celoj Srbiji. Onda su one bahatim ponašanjem naknadnih vlasti, koje su vrlo jasne, vlasti od 2004. do 2012. godine, izrasle na broj koji je preko 100, pa možda i 150. Onda smo dobili te 2012. godine tu najbolju samozvanu vladu, koja je rekla da će to da saseče u korenu i nije ukinuta ni jedna, ili sam čuo možda pet-šest. U svakom slučaju, dramatično manje od onoga što je obećavano.
Što se tiče jezika koji se koristi u parlamentu, izraza koji se koriste, da li su oni hrvatskog, engleskog, srpskog ili prasrpskog porekla. Imamo recimo zadnjih nekoliko nedelja i mesec dana jedan izraz, sintagmu koja glasi „agresivno zapošljavanje“. A gde je pravni osnov za jedan takav izraz? Gde je političko utemeljenje takvog izraza? Gde je leksičko, semantičko, agresivno zapošljavanje? Šta to znači? Pa, niko nije rekao reč protiv tog izraza, naprotiv mnogi su ga ponavljali kao papagaji.
Agresivno zapošljavanje, da li je to ovo zapošljavanje koje ima primer da vidimo danas u medijima iz toplane u Nišu, gde se zapošljavaju deca bivših radnika, članova vladajuće partije, ili vladajućih partija. Da li je to agresivno?
Amandman se tiče pravobranilaštva i to je svima jasno, ali u diskusiji o njemu su korišćeni izrazi koji su neprimereni i cilj moje diskusije je bio da ukažem na to. Hvala.
Mi ćemo se složiti ministar i ja oko dosta stvari. Potpuno se slažem sa tim da ima previše agencija. Naravno da primedba ne stoji da nije jasno na šta sam ja mislio kada sam rekao da su agencije zlo. Rekao sam da su agencije koje su napravljene posle 2004. godine, pre 2004. godine od 2002. i od 2003. godine su postojale i BIA, VBA i sve te agencije koje treba da postoje.
Slažem se da ta nezavisna regulatorna tela su bežanje od odgovornosti države i politike, odnosno političara koji vode državu, ne govorim sada o Vladi nego govorim o onim vladama koje su bile za onaj period o kome sam govorio. Potpuno je besmisleno da osnujete agenciju za nešto što je par ekselans, posao državne uprave ili nadležnog organa. Zašto je to rađeno? Ima puno razloga oko kojih se slažemo. Mislim da to treba da se promeni i za to ćete imati u ovom malom, nejakom čak ni poslaničkom klubu nego u dvojici samostalnih poslanika saveznika, bez obzira na bilo šta iz prošlosti, ideologije ili ne znam čega.
To da imamo 150 agencija, to ste vi smanjili za 17, ali je ostalo još 120 i nešto koje ko zna šta rade, imaju parafiskalna zahvatanja, donose propise, opterećuju građane, druge organe. To je nešto što ne sme da se dopusti. Ne prihvatam opravdanje da ne postoji spisak. Za pet dana možete da nađete i broj ljudi koji radi u državnim organima i spisak svih tih agencija.
Konačno vaša primedba za nestručnost u pisanju amandmana stoji, jer verovatno ni ja ni gospodin Pavićević nismo pravnici, a verovatno da ni većina pravnika nije baš sposobna da napiše sto posto precizno, ali to je posledica i toga što nadležni organi Skupštine…
(Predsedavajući: Molim vas vreme.)
… još samo da završim ovo, a pre svega generalni sekretar, ne žele da nam odobre stručnog savetnika za nas dvojicu kao samostalne poslanike. Mi ne tražimo da zaposli niko novi, nego da iz postojećeg potencijala ljudskog ovde, neko bude dodeljen i na to nismo dobili odgovor, a usmeno nam je rečeno da nemamo pravo. Toliko o ravnopravnosti i o parlamentarizmu.
Poštovane kolege, predsednice, ministre Stefanoviću, imate priliku da ispravite greške bivše vlasti i ovo je jedna vrlo jednostavna prilika da pokažete da mogu da se poprave greške i da to može da se uradi na korist građana, bez bilo kakvih dodatnih sredstava, finansijskih, bilo za građane, bilo za budžet Srbije.
Ja se osećam prozvanim iz vaše pretposlednje rečenice kao neko ko ima neke veze sa radom u MUP-u i državnim organima, pa da malo istorijski pogledamo proces izdavanja biometrijskih dokumenata u Srbiji.
Oprema za izdavanje biometrijskih dokumenata u Srbiji je kupljena novembra 2003. godine i kupljena je na međunarodnom tenderu, po najboljim uslovima od najboljih ponuđača, a već januara 2004. godine je mogla da se koristi.
Naravno, tada su bili izbori, došla je nova vlada, pa posle još neka nova, pa još nova i nova i ta oprema je stajala u drvenim sanducima kako je dopremljena u magacinu Kovnice novca do 2009. godine, dakle, pet ili šest godina je oprema stajala neotvorena, a onda je neka vlada 2009. godine se setila da ima tu opremu i da ima obavezu da izdaje biometrijske pasoše, da bismo dobili beli šengen, pa su tek onda počeli to da rade. Šest godina je propušteno, tada. Dve godine je trebalo da se ljudi sete da ista ta oprema može pored ličnih karata da izdaje i vozačke dozvole, pa su tek januara 2011. godine, opet neka vlada koja se bavila nekim drugim poslovima, a ne za dobro naroda, pre svega, propustila osam godina upotrebe te opreme koja je mogla već odavno da nam reši problem koji danas imamo.
Naravno, tada su počele da se izdaju vozačke dozvole, ove moderne, savremene i naravno da je rok od pet godina bio kratak, jer nijedan zakon takve vrste nije sproveden u Srbiji u zadnjih 20 i nešto godina.
Da li to ima veze sa stanjem duha nacije, sa državnom upravom, sa birokratijom, sa politikom? U svakom slučaju, nijedan zakon te vrste iz te oblasti nije sproveden tako brzo.
Sve se to radi da bi birokratija, pre svega ona visoka birokratija, ona koja sedi, ne danas direktno pored ministra, ovo što kažem ne odnosi se na prisutne, ali ta birokratija koja je u vrhu, ta kruna birokratije, da bi ona zadržala svoju tajnu moć i zato se komplikuje život građanima. Zato imamo ovakav predlog zakona koji nije ideja ministra i on nije kriv za ovo, ali mi pokušavamo, gospodin Pavićević i ja da vratimo ovu stvar na pravi put.
Dakle, greška bivše vlasti je što je dat takav rok. Dokumenti koji su izdati na 10 godina, treba da važe 10 godina. Da li ću ja imati problema zbog toga što putujem u zemlje EU sa dozvolom, to je moja lična stvar, niko nema probleme sa tim.
Zamena vozačkih dozvola nije nigde ni u jednom delu pregovora sa EU. Toga nema nigde ni u jednoj alineji, tako da ne potežemo tu EU kada za nešto treba. Ovim se dodatno vrši maltretiranje građana Srbije, troškovi bi bili, da li danas ili kroz dve godine, to nije važno, ali to je jedan pritisak koji, u teškom stanju u kojem se Srbija nalazi poslednjih sedam dana, na naše građane.
Šta je rešenje? Rešenje je da se usvoji naš amandman koji dovodi do toga da stare vozačke dozvole važe do isteka roka trajanja, što je normalno, a ko želi da ih zameni pre, može da ih zameni pre, da se pojednostavi proces zamene vozačkih dozvola.
Vozačku dozvolu koju ja imam ili dva miliona ljudi koji nisu još zamenili, je važeća dozvola koju je meni dala država.
Normalna procedura je da ja to stavim u poštansku pošiljku sa povratnicom da pošaljem na neku adresu koju mi MUP Srbije da i da tu stavim šta još treba da stavim, novac ili potvrdu o uplati takse, fotografije ako su neophodne, staru dozvolu i da za sedam dana dobijem na kućnu adresu u istoj takvoj poštanskoj pošiljci, pismu, novu dozvolu.
To se radi u dobrom delu sveta. Postoje još neke stvari koje treba preispitati. Pitanje vožnje preko dana sa srednjim svetlom. To je isto neko uveo pre par godina kao EU, a u Nemačkoj se ne vozi tako, a ta Nemačka je malo severnije od Srbije, koliko ja znam.
Hvala, predsedavajući.
Nekako smo uspeli da se izborimo za reč, pošto je prvo bilo nerazumevanja oko toga da li nas dvojica imamo pravo da diskutujemo po amandmanima. Imamo, kao što piše u Poslovniku.
Mislim da skupštinska većina, a i nacionalna većina u Srbiji nema potrebe da škrtari sa pravima nacionalnih manjina. Argumenti koji se stavljaju protiv ovog amandmana su potpuno besmisleni. Imamo realnu situaciju da u Srbiji imamo 60, 70, 80 hiljada Albanaca, ali sigurno mnogo više od onog broja koji je utvrđen na poslednjem popisu. Tačno je da to može da se utvrdi i kroz rezultate izbora koji su održani pre neku nedelju, pre neki mesec. Nije bilo nikakvih ni prirodnih ni nekih drugih katastrofa od 2002. godine do današnjeg dana. Pobuna koja je bila na jugu Srbije pre popisa 2002. godine je rešena na način koji je pokazao da na Balkanu takve situacije mogu da se rešavaju na civilizovan, odlučan, državno opravdan, ali pristojan način, oko čega su se obe strane složile, a i mnogi posmatrači koji su pomagali na ovaj ili onaj način u tome. Mislim da niti srpski narod, niti ovaj parlament, nema potrebe da škrtari u davanju prava nacionalnim manjinama.
Argument da bi usvajanjem ovog amandmana bile povređene druge manjine ne stoji. Koliko mogu da primetim, u parlamentu sada imamo predstavnike bar 10-ak drugih nacionalnih manjina, niko nije rekao da se oseća ugroženim time što će biti prihvaćen amandman našoj dvojici kolega, tako da Nova stranka i nas dvojica apelujemo da prihvatite ove amandmane, pre svega gospođa ministarka, ali ako ona ima nekakav lični problem sa tim ili nema stav Vlade ili tako nešto, mislim da bi bilo dobro da poslanička većina učini ovaj jedan iskorak koji sigurno neće biti protiv patriotizma, protiv evropskih integracija, protiv solidarnosti, protiv bilo koje velike reči ili velikog cilja koji je postavljen u proteklih nekoliko meseci ili nedelja.
Konačno, mislim da ova rasprava treba da bude ozbiljnija, da sa malo više koncentracije svi uđemo u ovakvu raspravu, pa nam se tako ne bi desilo da od jednog od prethodnih govornika čujemo da on kaže da je moguće da se broj Albanaca u Srbiji smanjio tako što su se možda neki izjasnili kao Srbi ili kao neka druga nacija, a rekao je i da je moguće da se smanjio broj Albanaca u Srbiji i ako su se iselili na KiM. Koliko se sećam, Srbija nije priznala Kosovo, prema tome, njihovo preseljenje na Kosovo ne bi smanjilo broj Albanaca u Srbiji po aktuelnom Ustavu, preambuli i po stavu najvažnijem ili jednog od najvažnijih stavova mnogih stranaka, pa i političke većine koja se nalazi u ovom parlamentu, a posebno je opasno da takvu izjavu da general u penziji čiji posao je bila bezbednost. Siguran sam da tu nije bilo loše namere, nego da je to jedan mali pad koncentracije i zbog toga apelujem da u ovoj raspravi imamo jedan ozbiljan visok nivo koncentracije.
Prema tome, da ponovim još jednom da ćemo podržati amandman na član 7. koji su dali Riza Halimi i Šaip Kamberi i da se na taj način i albanskoj manjini u Srbiji daju prava koja imaju druge manjine, a koje nikako neće biti na uštrb niti srpske većine niti bilo koje druge manjine. Hvala.