Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Dušan Milisavljević

Dušan Milisavljević

Demokratska stranka

Govori

Možete li mi onda vratiti vreme od početka?
Poštovani predsedavajući, poštovane koleginice i kolege, danas kada raspravljamo o ovom zakonu koji treba da određena sredstva koja nisu nimalo mala preusmeri iz sektora zdravstva u sektor PIO, želim da kažem da se ne slažem sa ovim, s obzirom da je naš zdravstveni sistem u jako lošem stanju, da dve godine za redom evropski  „Helt konzjumer indeks“ proglašava srpsko zdravstvo kao najgore iz nekoliko parametara.
Parametar koji jeste praćen od Brisela, to su liste čekanja koje su u Srbiji postale moda i koje u velikom broju slučajeva imaju elemente korupcije od strane direktora koji su pravili veštački te liste čekanja, ali kada pogledate da smo u toku dana od strane ministra dobili informaciju da je Republički fond napravio suficit, ja kao lekar koji 20 godina radim u bolnici u Nišu, znajući kakvi su uslovi lečenja naših pacijenata, a isto i rada naših lekara i medicinskih sestara u Srbiji, sa čuđenjem mogu da prihvatim ovu informaciju da je neko uštedeo novac u Republičkom fondu i da taj novac sada preusmeravamo negde drugde, a ne koristimo ga u korist lečenja pacijenata i u korist rada i podizanja kvaliteta zdravstvenog rada naših lekara i medicinskih sestara.
Vrlo dobro znam da Republički fond, gospodine ministre, svotu novca od dve milijarde evra koju dobije godišnje iz budžeta Republike Srbije malo više od 50% troši na plate zdravstvenih radnika u Srbiji, 14% troši na lekove, 35% troši na troškove energetike, sanitetskog materijala, implanata i pomagala i 4% troši na nadoknade bolovanja i putnih troškova.
Pitam vas ministre, na kojoj osnovi je Fond napravio uštedu, s obzirom da na platama koje su više od 55% nije pravio uštedu, gde je ta ušteda napravljena? Mogu vam reći da mnogi tenderi nisu uspeli, da mnoge naše bolnice nemaju savremene aparate zato što ti tenderi nisu uspeli. Pitam vas da li je neko nesposoban u tom Republičkom fondu i nije umeo dobro da uradi tendere? Sada se neko hvali da je imao uštedu, jer od jednog siromašnog zdravstva koje treba da pruži zdravstvenu uslugu građanima Srbije vi dodatno skidate i stavljate u drugi sektor. Oštro se protivim ovome, jer uslovi lečenja u našim bolnicama su uslovi šezdesetih i sedamdesetih godina i to svakodnevno i lekari i medicinske sestre, a najgore pacijenti vide na svojoj koži u kakvim se bolesničkim sobama nalaze, u kakve operacione sale ulaze, sa kakvim aparatima radimo, kakvi su instrumenti, kakvi su sterilizatori u bolnicama. Nemojte gledati samo Beograd, Srbija je nešto više od Beograda. Srbija je i Ruma, gde je zatvoreno porodilište, Srbija je i Vrbas, gde je zatvorena pedijatrija, Srbija je i Trgovište i Bosilegrad i Babušnica gde su uslovi lečenja jako loši.
Upravo svaki dinar trebamo da uložimo u kvalitet zdravstva, poboljšanje zdravstvenog sistema, a ne da neko kaže – mi smo tu uštedeli novac. Mi nažalost srpsko zdravstvo moramo zajedno da jačamo i da ga unapredimo, a ne da od najsiromašnijeg dela društva, praktično od ministarstva i sektora zdravstva uzimamo novac. Dajte da taj novac tražimo na nekim drugim pozicijama, a da u zdravstvo…
(Predsedavajući: Vreme.)
… da uložimo napora da sa nekih drugih stavki uložimo u sektor zdravstva, da povećamo ulaganje u zdravstvo kako bismo omogućili bolji kvalitet i uspešnije lečenje naših građana.
Poštovani predsedavajući, reklamiram član 107, samo jedan segment tog člana – korišćenje uvredljivih izraza.
Gospodin Babić to zna, ja sam već treći saziv u Narodnoj skupštini i nikada nikoga, niti imam nameru da uvredim. Iznosio sam podatke koji su zvanični podaci „“, koji je Srbiju ocenio drugu godinu za redom da je najgora na evropskom kontinentu po parametrima koje sam pričao. Parametar da Srbija ima dva puta veću stopu smrtnosti za sve uzroke smrti ili tri put veću stopu smrtnosti usled bolesti krvi i krvnih sudova jasna je veličina tog problema. To su zvanični podaci. To građani svakodnevno vide i to lekari svakodnevno vide.
Znači, ni u jednoj replici, niti u jednom govoru ja nijednog od poslanika nisam uzimao u negativnom kontekstu, niti sam iznosio ni jednu neistinu, što može da se proveri. Podatke koje sam izneo su zvanični podaci „“, koji je proglasio Srbiju da je drugu godinu za redom na zadnjem mestu. Ako ćemo i dalje da nabijamo glavu u zemlju, da nećemo da shvatimo da moramo da ulažemo u zdravstvo zarad tih pacijenata i zarad lekara, jer radimo u jako lošim uslovima, to je samo vapaj i ovaj moj promukao glas možda deluje patetično, ali je bukvalno vapaj. Zdravstvo je uništeno. Ne kažem ja da je uništeno ono pre pola godine, ono je uništavano 20 godina sistematično, kao da je neko svesno ili namerno hteo da to zdravstvo uništi kako bi razvijao privatni sektor. Protiv toga se borim.
To moramo da regulišemo, ali ne možemo bez para da regulišemo i da napravimo bolje zdravstvo. Zato se borim za svaki dinar koji se skida iz sektora zdravstva i gledam da privučemo neki dinar u sektor zdravstva, da nam se poboljšaju bolnice, da nam se poboljšaju uslovi lečenja pacijenata, jer ovo sada ni na šta ne liči. Da li je 50-ta ili 60-ta ili 70-ta, to građani svakodnevno vide. Pogledajte u Beogradu Zvezdaru, Kliniko-bolnički centar, na šta liči jedan deo. Žalosno je i moramo da imamo bolje uslove lečenja. Sa moje strane samo dobra volja i ovo su podaci koje ste trebali da čujete.
Spomenula me je. Jeste, spomenut sam. Tražim stenografske beleške. Gospodine, predsedavajući spomenut sam, u delu tendera za energente. Spomenut sam.
Poštovana predsednice, poštovane koleginice i kolege, moje pitanje, ovog puta će biti molba Ministarstvu zdravlja, ide predsedniku Republičke Vlade.
Danas ću vas obavestiti da je zakon koji reguliše lečenje i postavljanje dijagnoze dece koja boluju od retkih bolesti, Zojin zakon. Mislim da ste svi u sali čuli o Zojinom zakonu. Par stvari ću vam reći sada. Zoja je devojčica koja je bolovala od Batenove bolesti, jedne od retkih bolesti, Novosađanka koja je bila nevidljiva za državu Srbiju, za Ministarstvo zdravlja i za Republički fond, kao mnogo ostale dece koja boluju od retkih bolesti. Zoja je umrla 6. avgusta i od 6. avgusta njena porodica je izabrala da sa mnom pravi zakon, da sve njihove probleme koje su imali u postavljanju dijagnoze u lečenju male Zoje stavimo u paragrafe, stavimo u predlog zakona koji bi rešio probleme za svu ostalu decu. Zoja na grčkom znači život.
Ovaj zakon je zakon života, zakon koji bi rešio probleme sve naše dece koja boluju od retkih bolesti. Ovaj zakon, drage koleginice i kolege narodni poslanici, sam ja uradio sa porodicom male Zoje, sa profesorima koji tretiraju retke bolesti i ovaj zakon je do sada dobilo više od 50 nevladinih organizacija. Ovaj zakon je dobio podršku i prethodnog Ministarstva zdravlja i prethodne ministarke zdravlja, ali su vanredni parlamentarni izbori sprečili da ovaj zakon dođe na dnevni red današnje Skupštine.
Ja želim da podelim jednu informaciju sa vama u vezi ovog zakona. Ja sam spreman da ovaj zakon povučem iz skupštinske procedure i da svi zajedno razradimo ovaj zakon, dopunimo još možda ovaj zakon, poboljšamo ovaj zakon zarad dece koja boluju od retkih bolesti i da ovaj zakon bude zakon koji ćemo jednoglasno usvojiti u srpskom parlamentu.
U prethodnom sazivu sam imao sa predsednikom Narodne skupštine, gospodinom Stefanovićem dogovor oko ovog zakona i nadam se da će i nova predsednica i šefovi poslaničkih klubova da ovaj zakon razmotre. Na kraju diskusije ću podeliti ovaj Predlog zakona svakom šefu poslaničke grupe da vidi šta to stoji u skupštinskoj proceduri i da molim za ovaj zakon. Do sada nikoga u životu nisam molio. Za ovaj zakon molim zato što je ovaj zakon koji će rešiti probleme dece koja boluju od retkih bolesti.
Probleme koje je imala mala Zoja imaju mnoga deca koja su nevidljiva za državu Srbiju. Deca koja boluju od Hanterovog sindroma, deca koja boluju Grušeove bolesti, deca koja boluju od Fridrihove atakcije, deca koja boluju od Batenove bolesti, deca koja boluju od MPS sindroma, mnoga naša deca za koju sakupljamo novac putem SMS poruka, kao što sakupljamo iz za postradale u poplavljenim područjima.
Hajde da zakonski regulišemo kao mnoge evropske zemlje. Mnoge zemlje u okruženju, čak i Hrvatska i Slovenija imaju zakonsku regulativu za lečenje retkih bolesti. Ne bih voleo da se u budućnosti ponovo desi situacija da predsednica Udruženja za retke bolesti, Marija Joldić koja ima dete koje boluje od retkih bolesti sačekuje ministarku zdravlja kada je delila automobile, njih 60 i nešto, a da Republika Vlada nema sluha za ovu decu.
Ovo je želja da svi vrlo ozbiljno shvatimo ovaj zakon, jer ovaj zakon nas podiže u očima humane Srbije. Podiže nas u očima evropske Srbije. Podiže nas u očima svih ostali koji gledaju Srbiju kao jednu odgovornu državu koja najosetljiviji i najranjiviji deo svoje populacije, a to su bolesna deca koja boluju od retkih bolesti, ima nameru da sačuva.
Dve, tri stvari u vezi ovog zakona. Glavna stvar je da ovim zakonom se reguliše da ukoliko doktor ne može da postavi dijagnozu u roku od šest meseci detetu, ima obavezu da ga pošalje na račun države u inostranstvo, a da nakon toga kada se postavi dijagnoza da to dete ima pravo na terapiju.
Drage moje kolegine i kolege narodni poslanici, obaveštavam vas da deca sa retkim bolestima nemaju nikakva prava trenutno u Srbiji i da Republički fonda postojeći Pravilnik o lečenju dece ne vidi ovu decu.
Zadnjih 15 sekundi ću iskoristiti da podelim ovaj Predlog zakona svim šefovima poslaničkih grupa i vama predsednice.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, tema ovog mog amandmana je bila da sva sredstva oduzeta od kriminalaca budu usmerena za lečenje dece.

Kada se kaže lečenje dece, to je širok pojam. Ja sam precizirao u amandmanu da bude za lečenje dece koja nisu pokrivena važećim i postojećim Pravilnikom Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja, a za decu koja su vrlo često u žiži javnosti, gde se sa SMS porukama sakupljaju donacije kako bi ta deca bila lečena.

Smatram da na početku rada ove Vlade, a i u prethodnom sazivu parlamenta su postojale brojne ideje kako rešiti problem lečenja ove dece? Kako rešiti problem da više nikada u Srbiji nemamo roditelje bolesne dece koji mole i prose za lečenje svog deteta, nego da imamo ili jedan univerzalni, humanitarni fond koji bi bio usmeren jedino za pokrivanje lečenja dece u inostranstvu koja nisu u mogućnosti da se leče ovde u Srbiji, ili da Republički fond zdravstvenog osiguranja pokrije lečenje kompletno sve naše dece, što i Ustav Republike Srbije predviđa.

Mislim da pored dobre volje koja postoji od blogera B92, od Sergeja Trifunovića, od brojnih humanih građana Srbije, sve te inicijative još uvek nisu dale onaj rezultat da mi imamo pokrivenu decu, da svako dete ima pravo da bude lečeno, da svako dete ima pravo da mu bude postavljena dijagnoza.

Ovim amandmanom sam želeo da sva sredstva koja budu oduzeta od kriminala budu usmerena ka lečenju upravo dece koja nemaju pomoć i podršku države, koja su nevidljiva za republički fond i koji vrlo često udaraju jedan zid administracije koja nema sluha za njihove probleme.

Kao lekar, mogu vam reći da u ovom parlamentu vrlo retko diskutujem kao političar i najčešće kao lekar. Mislim da moramo konačno da nađemo rešenje i da je ova tema koja je jako važna, tema koja je od borbe humane Srbije za lečenje male Tijane pokrenula tu jednu humanu Srbiju koja je na različitim humanim akcijama sakupljala i prikupljala novac za Tijanu. Nažalost, bilo je kasno. Brojna neka deca su isto izgubila borbu za život, zato što ih je administracija odbacila, zato što ih administracija nije videla. Humana Srbija, ti građani koji su i danas i na nasipima, ti građani koji se bore za neku normalnu civilizovanu, pristojnu državu Srbiju su se borili i slali te poruke.

Ovim amandmanom sam smatrao da je moguće da usmerimo taj novac koji je od kriminala, najverovatnije ne bi bilo dovoljno, ali da kažemo, sve to što oduzmemo od kriminalaca biće usmereno za lečenje dece koja nemaju podršku države, koja nemaju podršku aktuelnog pravilnika o slanju dece i lečenje dece u inostranstvu. To je jedan veliki problem koji ja ponavljam i ponavljaću i ovaj mandat narodnog poslanika upravo i posvećujem u toj jednoj borbi da konačno dođemo do tog jednog stepena razumevanja, da shvatimo da moramo da koliko god bili siromašni da nađemo načina da svu tu decu sagledamo i da imamo mogućnosti da ih lečimo.

Tema koja, nadam se da će biti u narednim mesecima uzeta u razmatranje, mislim da je i predsednik Republičke Vlade to u jednom ekspozeu ovde i napomenuo da će se napraviti jedan humanitarni fond. Samo što ja od tih reči ne vidim ta neka konkretna dela. Ovo je moglo da se usmeri i da se taj novac, kaže – biće u humanitarnom fondu, biće pri Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu pravde i da Ministarstvo zdravlja daje prioritete za lečenje dece kaže – ovo dete bi trebalo da ima prioritet i da se leči.

Moram da vam kažem da sam i kao lekar i kao roditelj jako tužan kada brojne situacije malih pacijenata vidim da se oni i dalje nalaze u jednom začaranom krugu, jednom lavirintu. Ne kažem da to potiče u proteklih godinu, godinu i po dana, znači, sistem zdravstva se urušava zadnjih 20 godina i doživeo je jedan kolaps u zadnjih nekoliko godina koji je katastrofa i gde svakodnevno roditelji nemaju mogućnosti da leče decu.

Želja je upravo ta da se pokuša i ja evo koristim i ovu priliku, iako su set pravosudnih zakona da pričamo o problemima nekih običnih malih ljudi koji ne mogu da dođu do Niša, Beograda i Novog Sada da ukažu na svoje probleme, da svoju decu leče. Onda u toj borbi sa jednom administracijom koja je takva kakva je nema trenutno mnogo para iako je otuđena praktično od naroda, ne vidite njihove probleme i jednostavno kažem mi nemamo dovoljno para ili po važećem Pravilniku vaša dijagnoza nije predviđena da se finansira.

Smatram da svaka dijagnoza, svaka bolest mora da ima podršku države i da svaka Republička Vlada nebitno ko vodi tu Vladu, da je to prioritet da omogući svakom građaninu dostojanstveno postavljanje dijagnoze, dostojanstveno lečenje svog deteta ili njega samog.

Ovo je jedan moj apel da pokušamo u narednim danima da što pre rešimo ovaj problem. Poplave jesu sada najaktuelniji problem, ali po meni je ovo problem koji traje već više godina, gde mnoga deca gube borbu sa životom, sa bolešću i gube živote, samo zato što nemaju para da se leče u inostranstvu, a ujedno plaćaju zdravstveno osiguranje i oni to ne bi ni trebali da plaćaju nego to zdravstveno osiguranje da im pokrije. Ako to već nije moguće, onda da napravimo jedan humanitarni fond, da napravimo mogućnost da svako dete ima pravo da se leči.

Reći ću da se u mnogim situacijama susreću roditelji sa pozicijama da ne mogu lepo da postave dijagnozu. Mnogo se čeka za postavljanjem te dijagnoze, da se gubi vreme. Mala, pokojna Nađa iz Vranja je izgubila puno vremena u tom jednom krugu odbijanja prvostepene komisije…

(Predsedavajući: Molim vas da se vratite na amandman)

Da, to je tema.
Hvala vam puno predsedavajući.
Znači, jedino je želja da konačno krenemo da pričamo o tom problemu koji jeste evidentan, koji jeste prisutan. Smatram da je i ovo jedna prilika, vi ćete je obrazložiti zašto i zašto je odbijen amandman, ali je ovo tema o kojoj moramo da pričamo i moramo da nađemo načina koliko god mi bili siromašni, to ne može biti opravdanje da kažemo da država Srbija nema mogućnosti da leči svoje građane. To je po Ustavu, ustavna kategorija koja vam garantuje pravo na lečenje. Upravo za to, a i u narednim zasedanjima ću koristiti svaku priliku da ukažem na probleme i da molim da Republička Vlada i resorno ministarstvo nađu načina kako bi rešilo ove probleme roditelja koji imaju bolesnu decu, a koje ne pokriva postojeći Pravilnik o RFZO. Hvala vam puno.
Iskoristio bih priliku da vam se zahvalim. Mislim da, kada pričamo o bolesnoj deci, da tu nema političke pripadnosti, da smo svi deo jednog istog tima i ovo je prvi put da postignemo jednu takvu saradnju i zajednički zaključak da je ovo prioritet. Zahvaljujem se u ime svih bolesnih naših građana, pogotovo bolesne dece, mislim da je ovo jedan dobar put za rad u nekom narednom periodu i drago mi je da smo uspeli da zajedno dođemo do jednog zajedničkog cilja, a to je prioritet da sva naša deca imaju pravo na lečenje i na postavljanje dijagnoze. Hvala vam puno.
Samo bih dodao kako smo našli neke izvore prihoda i neka sredstva za lečenje dece. Daću još jednu sugestiju, mada nije iz resora vašeg ministarstva, resornog Ministarstva zdravlja, gde je gospodin Laketić bio pomoćnik ministra, na raspolaganju ima 230 automobila na 312 zaposlenih, a u Republici Hrvatskoj Ministarstvo zdravlja ima samo 33.
Ali to je jedan dodatan način da se nađu sredstva za lečenje dece.
Znači, na 312 zaposlenih ima 230 automobila u Ministarstvu zdravlja i mislim da to nije normalno. Hvala.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, poslanička grupa Demokratske stranke će podržati inicijativu da se sva dokumenta koja su izgubljena i koja su uništena u poplavama nadoknade o trošku države. Mislim da je to samo jedan mali znak pažnje, a da sva ostala njihova stradanja i gubitke moramo zajedno kao država i kao narod da u narednim danima i narednim mesecima, bez bilo kakvog stranačkog prepucavanja i pripadnosti, da zajedno pomognemo našem ugroženom narodu.
Javio sam se da kažem par stvari. Zakon o bezbednosti saobraćaja nije sklopio ni tri godine, a tri godine smo ga hvalili u ovom parlamentu i u medijima da je jedan od najboljih, da je smanjio stopu smrtnosti na putevima, da je super. Evo, ni tri godine nije prošlo, a sada se već najavljuje da će on da pretrpi, ne neke kozmetičke izmene, nego da će biti kompletno izglasan i stavljen u proceduru nov zakon o saobraćaju.
Ono što mene interesuje kao lekara, jeste da li se onaj prethodni zakon, koji je još uvek važeći, koji predviđa kontrolu zdravstvenog stanja vozača koji voze i učestvuju u saobraćaju, poštuje na adekvatan način? Mislim da imamo puno nekih primera gde vlasnici tih privatnih firmi, da li su autobuske ili neke druge, nisu slali svoje vozače na regularne lekarske preglede.
Pored te neke zdravstvene problematike, želim da prenesem molbu Udruženja nacionalnih pacijenata koji imaju stomu. Stoma je kada ljudi imaju problem sa varenjem ili nekim tumorom i onda oni imaju otvor na stomaku preko koga uzimaju hranu. Nacionalno udruženje tih pacijenata moli da se, po ugledu na neke evropske zemlje, njima, uz dozvolu hirurga koji je ugradio stomu, dozvoli da ne nose pojas, jer taj pojas njima pritiska upravo tu stomu koja je hirurški urađena i oni imaju bol pri vožnji i bol pri stavljanju tog pojasa. Molba Nacionalnog udruženja pacijenata sa stomom je da se u taj budući zakon ugradi jedna klauzula da ti pacijenti imaju pravo da ne nose pojas ukoliko imaju izveštaj hirurga specijaliste koji je uradio tu jednu operaciju.
Dalje, i u prošlom sazivu, kada je bilo reči o donošenju ovog zakona, moja želja je bila, pošto svi već pratimo te evropske standarde, da na auto-putevima u Srbiji dozvoljena kilometraža bude 130 kilometara. Mislim da trebamo da pratimo te evropske trendove. Sve zemlje u okruženju imaju dozvoljenu brzinu do 130 kilometara. Znam da Srbija želi da ide u progres, ali konkretnim primerima imamo vozove koji idu kao pre 60-70 godina, a auto-puteve gde je i 120 možda velika brzina. Mislim da trebamo, kao zemlje u okruženju, da imamo dozvoljenu maksimalnu brzinu do 130 kilometara na sat.
Ono što želim još da vam kažem jeste da će poslanička grupa DS odustati od dalje rasprave, u želji da skratimo vreme ove debate u parlamentu, imajući u vidu da je ovo tragedija koja nije u zadnjih 120 godina zabeležena i da je svima nama mesto da budemo i da pomažemo građanima, a ne ovde da se prepucavamo. Time ću polako završiti ovo izlaganje, uz konstataciju da današnjim odlaganjem roka ja želim da kritikujem administraciju ispred poslaničke grupe DS, jer je pokazala neefikasnost, ne samo u vozačkim dozvolama, nego i u izdavanju pasoša. Vi ćete reći – to je bila neka prethodna vlada, a ja vam kažem – administracija u zadnjih deset-petnaest godina ne radi funkcionalno, građani čekaju na šalterima i građani su maltretirani na šalterima. Dajte da to popravimo, da građani nemaju neprijatnosti, da mnogo lakše dobijaju svoja dokumenta. Hvala puno.
Poštovana predsednice, poštovana ministarka, koleginice i kolege narodni poslanici, u ime moje dve koleginice narodne poslanice, ja ću obrazložiti njihova dva amandmana.
U Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o nacionalnim saveta nacionalnih manjina, član 1, član 3, stav 2. reči: „pet dana“ zamenjuju se rečima: „15 dana“.
Koleginice su htele da skrene pažnju da Vlada i ministarstvo nemaju pravo da ograniče vremenski rok nacionalnim savetima kako će oni predavati svoju aplikaciju i da jedino vi imate pravo i treba da date rokove administraciji, a da nacionalnim savetima ostavite mogućnost i da ih ne ograničavate na pet dana, a u drugom amandmanu ih ograničavate na 10 dana. Koleginice traže, i u jednom i u drugom amandmanu, da taj rok bude minimum 15 dana za podnošenje dokumentacije i registraciju nacionalnih saveta.
Iskoristio bih priliku da vam ukažem na neke probleme koje ima nacionalni savet Bugara. Imao sam neke razgovore sa njima, pa upravo u tom svojstvu i govorim, da vam prenesem neke njihove probleme. Konkretno, Nacionalni savet Bugara traži da ima neko glasilo na nacionalnom nivou na bugarskom jeziku. Mi smo to ranije imali na jugu Srbije, što se tiče Radio Niša, nacionalni informativni program, međutim, on je ukinut. Jedina televizija koja prenosi informativni program na bugarskom jeziku je niška gradska televizija i sve pohvale na rad te gradske tv kuće. Međutim, oni mole Vladu i vas, ako postoji mogućnost, kao što pokrajinska televizija ima informativne programe na jezicima svih nacionalnih zajednica, da i Bugari imaju pravo da informativne emisije imaju na nekom od nacionalnih medija.
Problem je i sa štampanim medijem. Godine 1949. je osnovan list „Bratstvo“, sa sedištem u Nišu. Do skoro je on izlazio. Međutim, republička Vlada je prebacila osnivačka prava na Nacionalni savet Bugara i nakon toga dolazi do problema, i u finansiranju i do problema izlaženja ovog lista nacionalnog saveta.
To bi bile neke dve molbe koje sam iskoristio u ovom terminu da vam ukažem i da obrazložim ova dva amandmana koji su koleginice Vesna Martinović i Aida Ćorović uložile.
Poštovana predsednice, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, moje pitanje ide Ministarstvu zdravlja i novoizabranom ministru zdravlja. Nisam imao nameru, želeo sam da prođe tri meseca i da vidim kako će novi ministar zdravlja postaviti strategiju reforme sistema zdravstva, ali nekoliko stvari su se desile i ja želim da postavim pitanje gospodinu Lončaru – zašto je zatvoreno porodilište u Rumi i zašto je zatvorena pedijatrija u Vrbasu?
Svesni smo da se borimo da poboljšamo natalitet naše nacije. Ali, zatvaranjem bolnica zbog toga, u obrazloženju koje sam ja dobio, da nema dovoljno lekara je jedan veliki nonses u Srbiji. Upravo želim i javnosti Srbije da skrenem pažnju da mi imamo višak lekara, a onda se bolnice zatvaraju zato što imamo manjak lekara. Ovo je jedna velika stvar koja mora brzo da se reši i građanima Rume i građanima Vrbasa da se omogući zdravstvena zaštita u njihovim sredinama.
Greška leži u tome zato što smo u prošlom sazivu zabranili prijem novih lekara u naredne dve godine i to Zakonom o budžetskom sistemu, gde su lekarima zabranjena zapošljavanja i moramo da shvatimo da je srpsko zdravstvo u jednom velikom problemu.
Gospodinu ministru želim puno uspeha u radu, ali ga upozoravam da na svim stranama imate puno problema, da je preko potrebno poništiti ovu odluku za prijem lekara i da imamo mogućnost da edukujemo i da imamo mogućnost da zapošljavamo mlade lekare u nekim bolnicama gde imamo suficijenciju.
Ako kažem da sam ja na mojoj klinici najmlađi lekar sa 46 godina, to jasno pokazuje da svaka klinika u Srbiji ima problem sa manjkom lekara, a država je zabranila prijem novih mladih lekara.
Želim da skrenem pažnju na još jedan nonsens, a to je da smo u prošlom sazivu ovde izglasali Zakon o zaštiti trudnica i porodilja. Svi smo se borili da one imaju puno prava, a onda pre nekoliko dana smo im u gradu Beogradu smanjili privilegije sa 50 hiljada dinara na 20 hiljada dinara. Mislim da na trudnicama i na majkama i na deci ne smemo štedeti. Možemo štedeti na poslanicima, političarima, na službenim putovanjima, ali ovde moramo da budemo svesni da niko neće ući u planiranu trudnoću ukoliko nema jednu finansijsku sigurnost i nema mogućnost da planira svoju porodicu.
Ono što želim da kažem, kada imam priliku, ministru zdravlja, pored želja da pokrene uspešniji rad u Ministarstvu zdravlja, i da skrenem pažnju je da su liste čekanja građana Srbije još veće. Znači, svake nedelje se te liste čekanja uvećavaju.
U prošlom sazivu sam to ponavljao, a ponoviću i sada – kao da neko svesno pokušava da uništi u zadnjih 20 godina sektor zdravstva, da sve pacijente prebacimo u privatne klinike, pa onda hajde da zatvorimo sve državne klinike. Ako smo počeli da zatvaramo ginekologiju u Rumi, ako smo počeli da zatvaramo pedijatriju u Vrbasu, hajde da zatvorimo sve državne klinike.
Mislim da to nije rešenje. Mislim da moramo da shvatimo da trebamo državno zdravstvo da razvijamo na jedan transparentan način, da građani Srbije znaju šta imaju od svog zdravstvenog osiguranja, da to zdravstveno osiguranje njima omogućava jedno dobro, kvalitetno lečenje, a ne da imamo brojne slučajeve gde građani mole i dalje u različitim SMS akcijama da leče svoju decu.
Jedan od frapantnih primera, i pitanje ministru zdravlja je da li je moguće da Republički fond zdravstvenog osiguranja odbije Konzilijum sa Banjice koji je preporučio lečenje deteta od devet godina? Ime i prezime i dijagnozu tog deteta neću spomenuti. Gospodinu Lončaru sam spreman da dostavim pošto sam bio lično prisutan sa detetom i njegovom porodicom na Konzilijumu na Banjici, gde je doneta odluka da se dete leči u inostranstvu, u Cirihu, a da ga je Republički fond zdravstvenog osiguranja odbio.
Postavljam pitanje kao profesor medicinskog fakulteta, ko su ti ljudi u Republičkom fondu koji mogu odbiti stručnjake, primarijuse, profesore sa Banjice koji su doneli jasnu odluku o daljem lečenju ovog pacijenta? Hvala lepo.
Poštovana predsednice, poštovani ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, u ovom parlamentu sam u trećem sazivu i uvek pričam o medicinskim temama i zdravstvu. Na dnevnom redu su zakoni iz pravosudnog domena, ali bićete začuđeni, ministre, ima tema i zdravstvenih i u vašim zakonima.
Prvo ću poći od Krivičnog zakona, čl. 249. i 250. gde se diskriminišu bolesne osobe i to obolele od AIDS. Prvi decembar je dan kada svuda u svetu skrećemo pažnju da ne treba da diskriminišemo osobe koje boluju od AIDS, ali nažalost na zadnjem sastanku 01. decembra skrenuta mi je pažnja da u postojećem Krivičnom zakonu postoje dva čl. 249. i 250. koji su diskriminišući gde posebno stavljaju, etiketiraju ove bolesne ljude koji su dovoljno već zbog svoje bolesti diskriminisani. Još uvek naše društvo njih ne prihvata na onaj pravi način. Dobio sam molbu od Nacionalnog udruženja obolelih od AIDS da pokušamo u parlamentu da promenimo ovo. Podneo sam neke predloge izmene zakona u prošlom sazivu. Nadam se da ćemo u narednom periodu imati prilike da sarađujemo i da ovo ispravimo zato što postoje brojne zarazne bolesti koje su čak i opasnije od AIDS, a AIDS se ovde posebno izvodi kao neka strašna bolest koja može i treba da bude sankcionisana u ova dva člana.
U Predlogu zakona sam dao predlog da se umesto reči – AIDS stavi – sve zarazne bolesti i sve ostale prerogative tog člana uvažimo. Na vama je, još jedanput ću vas zamoliti da u cilju smanjenja diskriminacije ovih pacijenata uradimo i da budu zadovoljni ovim sazivom parlamenta.
Sada se vraćam na vaš predlog izmene zakona i mogu da kažem da mi se lično dopala ideja da se počiniocima krivičnih dela, vandalima na sportskim terenima, zabrani ulaz na sportske terene. To je jako dobra stvar. Smatram da trebamo biti još rigorozniji, da kao što je Engleska smanjila broj huligana, da imamo sudiju na samom terenu i da sudija izriče kazne bukvalno na samom terenu i da te osobe budu bukvalno odmah prebačene u zatvor. U Engleskoj posle svih onih huligana mi više nemamo takve probleme. Vidite da su sva igrališta bez barijera i da više nemate istrčavanja huligana, za razliku od srpskih stadiona gde imate istrčavanje i maltretiranje građana, tuče ispred stadiona, tuče na stadionu, pravljenje materijalne štete u našim gradovima, tako da bi možda trebalo razmisliti o tome.
Kada pričamo o sankcionisanju huligana, kao lekar ću skrenuti pažnju na jednu stvar koju ste pomenuli i to je dobar jedan pomak od prethodnog perioda, da određena sredstva koja se oduzmu od kriminogenih lica da se usmeravaju u neke humane fondove i humane svrhe. Ja sam i tu napravio amandman koji će biti tema rasprave u pojedinostima kada pričamo o amandmanima.
Iskoristiću ovu priliku da vam kažem da mi je ideja bila da taj novac koji se prikupi od kriminogenih aktivnosti da bude usmeren samo sa jednom svrhom za lečenje teško bolesne dece koje Republički fond zdravstvenog osiguranja ne vidi, tj. pravilnik o slanju dece u inostranstvo određene vrste oboljenja nema u svom šifrarniku i da pokažemo tu jednu humanost, da kažemo – ova sredstva idu sva za lečenje te dece koja se sada trenutno leče SMS porukama, različitim humanitarnim koncertima, različitim humanitarnim akcijama. Evo jedne prilike, već ste otvorili vrata ka toj temi, da usmerimo, svakako vi kao ministar i Republička vlada da ta sredstva usmerava na predlog Ministarstva zdravlja, jer bi ono odredilo prioritete bolesne dece, koje je dete ugroženije od nekog drugog i da ono ima šanse da se leči u inostranstvu.
Sada smo u prilici da vidimo jednu situaciju koja nikoga ne ostavlja ravnodušnog, gde smo primorani da u nedostatku novca, u nedostatku možda i neke dobre volje, u nedostatku jednog kvalitetnijeg medicinskog, zdravstvenog aparata da napravimo tu jednu reformu koja kasni 20 godina i da ovaj novac možemo usmeriti ka lečenju te dece koja su sada nažalost prepuštena sama sebi, roditelji su prepušteni sami sebi i da u mnogim situacijama oni mole, prose, pokazuju svoju bolesnu decu da su ona stvarno bolesna da bi dobili samilost neke nacionalne TV kuće i da bi tako imali šansu da se leče.
Kao lekar ću vas upoznati da mnoga bolesna deca nemaju prilike da dođu do Beograda, Niša ili Novog Sada, da nemaju prilike da dođu do neke nacionalne televizije i da njihove muke ostaju u nekim njihovim malim sredinama, njihovim malim porodicama i da ta deca gube bitku sa bolešću ili nažalost sa tragičnim krajem. Tako da je ovo dobra stvar da se otvaraju mogućnosti da novac, imovina zaplenjena od kriminala se usmeri ka jednom najhumanijem cilju, a to je lečenje dece, ali ponavljam, lečenje dece koja nisu predviđena za slanje u inostranstvo postojećim i važećim zakonskim pravilnikom Republičkog fonda, jer postoje brojne teške bolesti koje nisu predviđene i ovo je prilika da kažem da to možemo da uradimo.
Na kraju mog izlaganja ću skrenuti pažnju i kao lekar i kao otac na jednu temu koja isto vezuje vaš zakon, a to je kako smo u ovom zakonu etiketirali i naglasili važnost sankcionisanja huligana. To je neka moja lična ideja i inicijativa, nisam ravnodušan prema po meni blagim kaznama za pedofile i silovatelje. Mislim da mnogi počinioci tih najgnusnijih zločina, jer za mene gnusniji zločin od silovanja deteta ne postoji, smatram da su te naše kazne jako blage i da bi trebale da budu još strožije. Podsetiću vas da Rumunija, iako članica EU, je uvela hemijsku kastraciju silovatelja koji je počinio silovanje nad maloletnim detetom. Znam da je smrtna kazna ukinuta u Srbiji, da mi pratimo evropske trendove, ali vam kažem da sam toliko besan kada čujem da je neko ko je počinio takav gnusan zločin odležao svoju kaznu, ponovo se vraća i ponovo čini isto krivično delo. Kao otac jedne devojčice ne znam kako bih reagovao i kako bi reagovao otac kome se desi takav incident. Molim vas da ovo ozbiljno shvatimo, jer su kazne za takve monstrume bile u prošlom periodu jako male i da su ti monstrumi se vrlo brzo nalazili na ulici i koristili mogućnost da ponovo počine isto krivično delo.
Zahvaljujem se, ovim ću završiti, a nadam se da ćemo u narednom periodu imati mogućnost da ispravimo onaj član 249. i 250. koji diskriminiše osobe obolele od AIDS-a. Hvala vam puno.