Dame i gospodo, moji prethodnici su uglavnom govorili o ekonomiji, a ja ću govoriti o politici. Povod će mi biti sporazum između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Hrvatske o plovidbi rečnim putevima i održavanju tih puteva. Ovo je od 1995. godine ko zna koji po redu zakon o sporazumu između Republike Srbije i Republike Hrvatske. Samo po sebi, tu nema ničeg lošeg, uvek je dobro kada se međuljudski i međudržavni sukobi završavaju sporazumima i pomirenjem. Sporno je to što se ovi sporazumi o kojima mi raspravljamo odnose na sporedna, često drugorazredna i nebitna pitanja za položaj i standard građana Srbije i položaj i standard građana Hrvatske, a posebno za položaj srpskog naroda u Hrvatskoj.
Građane zanima kada će se na dnevnom redu Vlade Republike Srbije i ovog doma naći najvažnije pitanje srpsko-hrvatskih odnosa, a to je povratak srpskog naroda u Hrvatsku.
Podsećam vas da je u cilju stvaranja etnički čiste hrvatske države vlada u Zagrebu od 1991. godine (a sve je počelo 1. maja) do danas iz Hrvatske proterala više od pola miliona Srba. Do danas, petnaest godina posle rata, danas je 18. maj, sutra 19. maj, u Hrvatsku se vratilo između 40.000 i 50.000 prognanih Krajišnika. Ništa manje skandalozan od te zanemarljive cifre jeste podatak da Skupština Srbije još uvek nije raspravljala o tom problemu.
Postavlja se pitanje zbog čega se, pored ovako idiličnih odnosa između Vlade u Zagrebu i Vlade u Beogradu, Srbi ne vraćaju u Hrvatsku? Ne vraćaju se zato što uglavnom nemaju gde da se vrate. Ako su živeli u gradovima, njima su oteti stanovi. Takvih je više od 50.000. Ako su živeli na seoskim imanjima, njihova imanja su uglavnom uništena, nema ih. Oni koji imaju gde da se vrate ne vraćaju se zato što žive u strahu da će po povratku u Hrvatsku biti uhapšeni i osuđeni za izmišljene ratne zločine.
Podsećam na jedan podatak koji se malo koristi kada se govori o srpsko-hrvatskim odnosima, da je od 1995. godine Hrvatska država pokrenula 75.000 istraga protiv Srba Krajišnika. Istragom su obuhvaćeni svi Srbi koji su do 1995. godine i akcije „Oluja“ bili punoletni, sticali zakonsko pravo ili zakonsku obavezu da budu vojni obveznici. Niko od tih 75.000 ljudi ne zna kada će njegov predmet biti aktiviran, kada će protiv njega biti podignuta optužnica i kada će doći do montiranog suđenja. Praktično, u proseku ne prođe ni mesec dana, a da neko od Srba povratnika u Hrvatsku planski ne bude optužen i da protiv njega ne bude pokrenut sudski postupak.
Juče je u Zagrebu došlo do susreta između ministra pravde Republike Srbije i ministra pravde Republike Hrvatske, mislim da je u pitanju gospodin Ivo Šimonović. Po već ustaljenoj tradiciji od kada su na sceni ove tzv. demokratske vlade, susret je bio vrlo srdačan i plodan. Oni su se, između ostalog, dogovorili sledeće: međusobno izručenje lica optuženih za krivična dela za kriminal i korupciju, i da se pritvore, znači da se izvrši zatvaranje lica koja su u drugoj državi osuđena na kaznu zatvora.
Kada je u pitanju međusobno izručenje kriminalaca i obračun sa kriminalom, ovde sam već govorio o istrazi koja se vodi i o suđenju koje je u toku povodom ubistva vlasnika „Nacionala“ Ive Pukanića. To je, u svakom slučaju, značajno pitanje, pitanje koje treba rešiti i koje treba da bude značajno zastupljeno u odnosima između Beograda i Zagreba, međutim, mislim da postoje mnogo važnija pitanja koja bi Vlada u Beogradu trebalo da stavi na dnevni red. Pomenuću samo dva.
Recimo, imate slučaj hrvatskog vojnika Mihajla Hrastova. Čovek je na suđenju priznao, i to je nepobitno utvrđeno, da je na mostu na Korani 1991. godine masakrirao 13 vojnika Jugoslovenske narodne armije. Nagrađen je oslobađajućom presudom.
Drugi slučaj je slučaj Mira Bajramovića. Bajramović je bio pripadnik specijalnih postrojbi Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, po zlu čuvenih jedinica kojima je komandovao Tomislav Merčep. Ta jedinica je počinila strašne masakre nad Srbima u Pakračkoj poljani i Marinom selu. Sad Miro Bajramović na suđenju i pre suđenja izjavljuje kako je svojeručno ubio više od 70 ljudi, a kako je jedinica u kojoj je bio izvršila ubistvo najmanje tri stotine ljudi. Miro Bajramović je nagrađen oslobađajućom presudom.
Postavljam pitanje kako je moguća saradnja između dve države, između dva pravosuđa, između pravosuđa Republike Srbije, pravosuđa države koja je država srpskog naroda i pravosuđa države koja zločince, znači masovne zločince nad pripadnicima srpskog naroda, nagrađuje oslobađajućim presudama?
Što se tiče pritvaranja lica koja su u drugoj državi osuđena na kaznu zatvora, mislim da je ova tačka sporazuma praktično nesprovodiva zato što nema mesta u srpskim zatvorima. Vi znate da su nam zatvori prebukirani, a nekoliko stotina Krajišnika je u odsustvu, bez suđenja, u Hrvatskoj osuđeno na višegodišnje kazne zatvora od dve, tri do dvadeset godina zatvora. Praktično nema mesta u srpskim zatvorima gde bi ovi ljudi mogli da budu zatvoreni.
Ima jedan konkretan slučaj o kojem sam govorio više puta. Juče sam se sreo sa glavnim junakom, da tako kažem, tog slučaja, to je Željko Knežević iz Knina; čovek živi u Velikoj Plani, zamolio me je da postavim jedno pitanje Vladi Srbije, pošto je teško bolestan, ima težak oblik diskus hernije u vratnom delu kičme – da li da se sprema za operaciju ili da se sprema za zatvor. On je, u odsustvu, od hrvatskog pravosuđa osuđen na dvadeset godina zatvora zbog toga što je, kako piše u obrazloženju, 1991. godine u zatvoru u Kninu, kao vojni policajac, premlatio jednog zatvorenika Hrvata, zbog čega je ovaj nesrećnik podlegao. Problem je u tome što Željko Knežević, ponavljam treći ili četvrti put, nikada u životu, što je lako dokazati, nije nogom ušao u kninski zatvor, nikad u životu nije bio policajac vojne policije Republike Srpske Krajine.
Ovo je jedno od pitanja koja treba rešiti. U svakom slučaju, mislim da bi vlade Hrvatske i Srbije pre dogovora o uspostavljanju slobodne plovidbe Dunavom morale da reše ova i mnoga druga važnija pitanja.
Podsetiću, kada već govorimo o sudskim procesima, jer mislim da je to najvažnije pitanje koje opterećuje današnje srpsko-hrvatske odnose, na još tri slučaja skandaloznih presuda Srbima iz Hrvatske. Staricu Ivanku Savić iz Vukovara, 78 godina, Županijski sud u Vukovaru, kojem je predsedavao Nikola Bešenski, osudio je na kaznu zatvora od četiri i po godine. Slušajte u čemu se sastoji ratni zločin. Ona je, kako piše u obrazloženju, od oktobra 1991. do aprila 1992. godine neprijateljskim vojnicima pokazivala Hrvate koji su branili grad i zastrašivala hrvatske civile, a Hrvatici Mariji Blaženić navodno ukrala nekoliko komada posteljine, nekoliko komada posuđa i još neke manje vredne stvari. Znate šta je još zanimljivo u ovom slučaju? Ova gospođa koja je bila krunski svedok, Marija Blaženić, nikako nije mogla da se seti da li je u vreme kada se dogodio taj navodni zločin Vukovar bio pod vlašću JNA ili pod vlašću nezavisne države Hrvatske.
Drugi slučaj je slučaj Daneta Milovića iz Gračaca kod Skradina. Čovek je optužen zbog toga što je, slušajte ovo obrazloženje, prilikom jedne vojne akcije Milana Brajkovića, pripadnika ustaških postrojbi, dva puta nogom udario u stražnjicu. Zamislite, dva puta. Pri tom ga je, što je ovoga posebno teško povredilo, nazvao ustašom; posebno ga je teško povredilo, iako je u tom trenutku, kako su na sudu dokazali, bio obučen u crnu uniformu. Svedok Milan Perak došao je pred sud da bi se požalio da ga je ovaj nesretnik Dane Milović udario šakom u leđa.
Zamislite vi koji je to apsurd: Srbi u Hrvatskoj se proglašavaju za ratne zločince i osuđuju zato što su ustaškog vojnika udarili dva puta nogom u stražnjicu, a hrvatski vojnici Miro Bajramović i Mihajlo Hrastov ne odgovaraju zato što su zajedno masakrirali više od 80 Srba! Mi se petnaest godina nakon toga bavimo pitanjem slobodne plovidbe Dunavom.
Poslednji slučaj koji ću pomenuti jeste slučaj Svetozara Karana iz Korenice. Čovek je osuđen na sedam godina zatvora uz sledeće obrazloženje, potrošiću još minut vremena: „Očigledno je da se optuženi Karan vratio u Hrvatsku jer je shvatio da se Hrvatska nalazi u takvom stanju da će brzo i jednostavno nestati sa pozornice sveta, jer su Hrvati nezadovoljni svojim statusom, te između njih može doći do takve nesloge da će ponovo zbog toga zatražiti nekoga da im ponovo sedne na grbaču, kao što je to bilo 900 godina, a u poslednjih 80 godina na grbači su bili optuženik i njegovi preci koji su uživali na toj grbači. Sada se u Hrvatsku vraćaju svi oni zločinci koji su činili genocid nad Hrvatima, ne samo u ovom ratu, nego skupa sa ostalim činili su to pet stotina godina, od dolaska Osmanlija, kada su skupa sa Osmanlijama dolazili i uništavali Hrvate, a od kad su prisajedinili ove krajeve Jugoslaviji praktično ih uništili na određenim područjima. Sada žele da zauzmu ono dokle je Osmanlija došao, a skupa sa Osmanlijama dokle su došli optuženik i njegovi preci.“
Dame i gospodo, sporazumi sa Hrvatskom da, pomirenje sa Hrvatskom da, ali mora se napraviti prioritet poteza u tom procesu pomirenja. Hvala vam.