Gospodine predsedniče, dame i gospodo, budžet nije akt kojim se prikupljaju prihodi, to su pojedini zakoni u pojedinim oblastima. To je akt kojim se određuje kako će se trošiti ono što uspe da se skupi. Prema tome, u tom pogledu moramo od samog početka da ovo imamo u vidu i da na osnovu toga cenimo da li je ono što nam je ponudila Vlada ovog trenutka najbolje, najkorisnije, da li će u najvećoj mogućoj meri zaštititi određene interese, određene potrebe i da li postoji možda i neko bolje rešenje. Da li je nešto što je važno izostavljeno, ili je nešto što je manje važno stavljeno u prvi plan ili negde napred. Moramo ovog trenutka već da ukažemo, u ime SPO-a, da je pre kratkog vremena ovde odlučivano o jednom kompletu poreskih zakona, da smo se sa tim istim zakonima u drugoj formi, povodom drugog zakona koji se zove Zakon o osnovama poreskog sistema, u pogledu koga je nadležna Savezna skupština, suočili sa činjenicom da nisu u svemu postignuti dogovori ni između Republike i Savezne države, a po svoj prilici ni između federalnih jedinica u okviru Jugoslavije. To je jedno izuzetno važno pitanje, jer dozvolite, bez obzira na sva moguća različita gledanja i neslaganja, ovo je teren na kome je sve u najgoroj i najtežoj situaciji, a rešenja se moraju naći.
Rešenja se moraju naći da bi se na isti način poslovalo, privređivalo, odgovaralo svojim obavezama i na neki način podmirivale potrebe, najvažnije potrebe u okviru jedne države i jednog društva. U tom pogledu nesumnjivo stoje i obaveze svih onih koji su danas izašli i branili ovaj budžet da se apsolutno hitro, brzo, na odgovarajući i odgovoran način i u tom pogledu nađu određena rešenja.
Sigurno je, a ovde je u dva maha navedeno, da postoje neke stvari koje sve vreme moramo imati u vidu. Jedna od tih stvari je da se sve vreme mora voditi računa da država i Srbija i Jugoslavija, svoje obaveze koje ima prema postojećim propisima reši, razume se ne može sve odjednom da reši, razume se da tu neke stvari imaju svoje prioritete, ali ne može da se desi bilo kog trenutka da neko stekne uverenje da se o njegovim pravima prema svojoj sopstvenoj državi ne razmišlja, ne vodi računa i ne traži rešenje u dogledno vreme i na pravi način.
Samo tada može država i državna vlast da ima poštovanje i podršku svojih građana i svojih nesumnjivo poreskih obveznika. Sigurno je da je pitanje devizne štednje, ne samo devizne štednje i sva ostala pitanja vazana za tu oblast, od kapitalnog značaja za sve nas, jer to je i rešavanje tih problema, to je jedini način, jedini realan način unutar zemlje da se stvori poverenje u banke, u one ustanove koje treba da obezbede kreditiranje svih ovih potreba koje su ovde navedene ili čitavog niza potreba koje su ovde navedene. To je jedna stvar.
Druga stvar o kojoj moramo voditi računa, to je naša obaveza. Ne mogu sva rešenja da budu na terenu - sve ćemo to izmiriti za 5 ili 10 godina ili čak i za duže. Ne možemo i ne smemo naše obaveze, koje smo stvorili ili možda delom da je neko stvorio pre nas, prebaciti sve za generacije koje dolaze iza nas.
Mi to ne smemo da uradimo. Mi moramo da tražimo rešenja, hitra, brza rešenja u tom pravcu. Pomenuta je ovde i siva ekonomija. Siva ekonomija, da jednom apsolutno raščistimo, pitanje sive ekonomije nije upravljen u tom pravcu da neke koji ne rade u svemu po zakonu, koji ne izmiruju svoje obaveze kao neki drugi, da ih isključimo, da ih onemogućimo da rade. Stvar je u tome da ih dovedemo u situaciju da se ponašaju onako kako treba da se ponašaju, da svoj deo obaveza izmiruju i da na taj način reše, s jedne strane svoje probleme, a sa druge strane nesumnjivo, opšte i zajedničke probleme u ovoj oblasti.
Prema tome, mislim da u tom pogledu, a to je jedno od pitanja, privatizacija je drugo pitanje, odnosi sa svetom su treće pitanje i sve na terenu budžeta i ekonomije je podmirenje zajedničkih potreba. Sve to zajedno i uporedo apsolutno ozbiljno i apsolutno odgovorno, a ako tako krenemo i ako tako pokušavamo da rešavamo stvari, onda je nesumnjivo da je pitanje budžeta bar za izvesno vreme pitanje države, nacionalno pitanje i pitanje po kome nećemo biti u dilemi. Malopre je pomenuo, mislim da je gospodin Peručić rekao da se obraća pažnja prema socijalnoj sferi. Istovremeno sa obraćanjem pažnje prema socijlanoj sferi mora isto tako da bude obraćena pažnja prema povećanju proizvodnje, prema stvaranju uslova da se može bolje raditi, da se može brže i efikasnije stići do novih sredstava i da na osnovu toga mogu silne obaveze koje postoje da budu na neki način izmirene.
Hteo bih povodom dve-tri konkretne stvari u vezi ovog budžeta da se izjasnim.
Jedna je stvar, videli ste u članu 5., u tekuću budžetsku rezervu izdvajaju se sredstva u iznosu od 446 miliona dinara. U toku prošle godine u tu svrhu je izdvojeno 100 miliona dinara. Četiri i po puta manje. Zašto je sada, ovog trenutka tako, a po svoj prilici iz onoga što piše u stavu 2. člana 5., gde se kaže sredstva iz stava 1. ovog člana koriste se na predlog Ministarstva finansija.
Jasno je da se u tom pogledu situacija menja u toj meri da se na neki način ne radi budžetom, ne radi odlukom koju će doneti narodni poslanici, već će se pare u tom pogledu trošiti onako kako to oceni Ministarstvo finansija.
Možda je to dobro za jedan trenutak, ali nesumnjivo je da tamo gde god može da se Narodna skupština opredeli šta su prioriteti onda da se to pravo od Narodne skupštine ne prebacuje na Ministarstvo finansija ili bilo koje drugo, ne izražavajući nepoverenje, veće ili manje poverenje jednom ili drugom ministarstvu.
Mi smo na sednici Odbora pokrenuli još neka pitanja, koja mogu da imaju i svoj značaj i koja traže i neke svoje odgovore.
Jedna stvar je u okviru Ministarstva za zdravlje. Za prošlu godinu je bilo predviđeno u okviru sredstava za sprovođenje zdravstvene zaštite i Zakona o zdravstvenom osiguranju 130 miliona dinara, a ove godine je predviđeno 60 miliona dinara. Manje od 50%. Mada nam je rečeno, ako sam to dobro razumeo, da je još na jednu drugu stranu otišao 21 milion dinara, ali je to manje od onoga što je bilo tokom prošle godine.
Nisam sasvim siguran da je situacija u našem zdravstvu takva da bismo to pitanje ostavili bez odgovora i bez nekog objašnjenja.
Ima i jedno posebno pitanje vezano za situaciju na terenu sa koga ja potičem kao narodni poslanik, a to je pitanje zaštite životne sredine. Da li je to problem, da li je to krupno pitanje, ili je to nešto što je moderno iza toga stajati? Oni koji ne žive u sredinama kakva je Pančevo, kakvih verovatno ima, ali Bor, Šabac, Subotica, gde postoje takve fabrike, oni su svesni toga. Molim vas, za pošlu godinu Ministarstvo zaštite životne sredine je imalo na raspolaganju 22 miliona i osamsto i nešto dinara.
Ove godine predviđeno je 10 miliona 811, prema tome ispod 50% sredstava koja su bila predviđena za prošlu godinu. Rečeno nam je - deo tih sredstava otišao je Zavodu za zaštitu prirode. Zavodu za zaštitu prirode jeste otišlo 5 miliona 900.000, ali od toga 4 miliona i 900 odnosi se na plate i materijalne troškove tog ministarstva, a samo milion dinara je otišlo na - posebne namene, gde mogu da pretpostavim da su to neke pare koje će se utrošiti za obezbeđenje svega onoga što nam je potrebno da zaista zaštitimo i prirodu i životnu sredinu.
U ovom pogledu mi mislimo da se mora na ozbiljan, odgovoran način na sve ovo i odgovoriti. I, konačno, samo ću da kažem još dve rečenice. Pitanje penzionera, penzija, mora da dobije kategoričan odgovor, bez obzira da li je to rešenje moguće za tri meseca, šest meseci ili godinu dana, za bilo koji vremenski period. Ne možemo ostaviti penzionere bez odgovora. A, kakav će odgovor biti, to nesumnjivo proističe iz čitavog niza okolnosti o kojima svako, a posebno Vlada, mora da vodi računa.
Mi smo svesni da nešto mnogo drugačije od svega ovoga što je napisano u budžetu nije moglo ni da se napiše, ni da se predvidi. Jedini izlaz je zaista - korenite reforme unutar zemlje i - korenite reforme u odnosima sa svetom, sa inostranstvom. Hvala.
Podržaćemo budžet.