DESETO VANREDNO ZASEDANjE, 08.07.2003.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DESETO VANREDNO ZASEDANjE

3. dan rada

08.07.2003

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:05 do 18:00

OBRAĆANJA

Slobodan Tomović

Poštovani gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ispričaću vam najpre jedan istinit događaj iz vremena one jedinstvene Jugoslavije, u kojoj nas je bilo negde 20 miliona, i objave podatke o zaduživanju, da tih 20 miliona duguje negde oko 21 milijardu dolara. Jedan šumadijski domaćin, sa sve šajkačom i torbicom dođe u Narodnu banku i kaže: "Ko je ovde glavni, došao sam da se namirim?" Raspravljaju oni ko je glavni, i šta da se namiri, a on kaže: "Slušajte ovako - moja je kuća domaćinska, mi imamo obraz i čast, ja hoću da znam koliko mi dugujemo, da ja vama to platim, da vi više kada pitate ko je dužan ne pominjete moju kuću, da mi date priznanicu, a ubuduće kada budete hteli da se zadužujete da me pitate"! U čemu je analogija?
Analogija je u tome što se mi opet zadužujemo, što se mi kod zaduživanja ne pitamo, a pitamo se i pozivamo da usvojimo nešto što bi trebalo da predstavlja kontragaranciju. Naime, ovde se vrlo jasno kaže da je sporazum o zajmu zaključen 31. jula 2002. godine. Skoro pre godinu dana, za projekat obnove puteva Republike Srbije. Samo to i ništa više. Dakle, to naravno provocira mnoga pitanja. Zašto? Zato što nam nije poznata sadržina sporazuma. Mi i ne znamo šta u sporazumu stoji, mi ne znamo da li je bilo potrebno da se zadužimo, ne znamo za šta smo se sve zadužili.
Podrazumeva se u nekoj privredi, u nekom realnom svetu da se pre nego što se čovek zaduži napravi neka investicijska studija. Da se u okviru te investicijske studije kaže šta će biti predmet investicija. Vrlo taksativno: koliko će trajati ti radovi, šta će biti obim tih radova, koliko će ljudi biti zaposleno, koji su efekti iz toga, i konačno, kakva je finansijska konstrukcija finansiranja. Šta imamo, šta nam treba, gde, kako i od koga da pozajmimo.
Mi to ne znamo. Mi sporazum nismo ni videli, a od nas se traži da damo kontragaranciju. Sada, pošto ne znamo šta u sporazumu piše, pitam hoće li pare koje će se na ovaj način obezbediti biti potrošene delom da se servisira ono što je već potrošeno za puteve, ono što je već plaćeno biznismenima, ili će to da budu pare koje će se utrošiti za nešto novo.
Naravno da se nameće i sledeće pitanje: a zašto baš sa tom bankom sporazum, jer je jedino ona htela da nam da, i da li je ona najpovoljnija? Ako jeste najpovoljnija, u čemu i zbog čega je najpovoljnija? Naravno, u javnosti se čuje poslednjih meseci da je Narodna banka jedan deo sredstava koji se kao depozit, od banaka koje prikupljaju devize, oročila kod devizne banke u Londonu. Otuda moje pitanje, vrlo profesionalno. Ako je to tačno, zašto ta banka kod koje stoje naše devize oročene nije bila garant, jer to je običaj u poslovnom svetu, nego sada mi treba da se javljamo kao garanti? Ako je to takođe tačno i ako iz toga ima efekata, zašto se onda Narodna banka Srbije nije javila kao neko ko će da da ovaj kredit našoj Republičkoj direkciji da ne uzimamo od ovih u svetu.?!
Mnogo ima pitanja koja počinju sa zašto, na koje možda je odgovor jednostavan, ali ga mi nemamo, a ono što principijelno smeta to je zbog čega mi o tim stvarima raspravljamo u postfestumu, a ne pre nego što se uopšte došlo u situaciju da se o tome zadužuje. Iz tih razloga smo mišljenja da bi Predlog ovog zakona trebalo povući iz procedure, dati ova objašnjenja koja su neophodna i da onda tek kada vidimo šta je, zašto i gde je o tome da se i tada izjašnjavamo. Pre toga mislimo da se od nas samo traži da budemo glasačka mašina i da se traži puko pritiskanje tastera sa oznakom za "za", a mislim da to nije svrha ni predlagača, a naravno, ni uloga, ni zadatak nas poslanika. Hvala vam lepo, i očekujem da će ovaj moj predlog biti prihvaćen.

Ljubiša Maravić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Veroljub Arsić,  neka se pripremi narodni poslanik Petar Cvetković.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo poslanici, prošli put kada je bio poreski set zakona, gospodin ministar je šetao po Americi, a sada šeta ovde po sali. Ne možemo da znamo kako da nam objašnjava ovo što predlaže. Izgleda da je u toj šetnji malo izgubio kompas pa ne shvata da je on samo ministar finansija Republike Srbije, već zamišlja da je ministar finansija interpola ili slično. To je zbog ove odredbe da građani i državljani Republike Srbije treba da plaćaju porez na pokretnu imovinu koju imaju na teritoriji Republike Srbije i inostranstvu. To je jedina praksa u svetu koja se ovde uvodi sa nekim novim eksperimentima i sa gospodinom ministrom Đelićem. Jer, u suštini, ta nepokretna imovina nije na našoj teritoriji i mi nemamo nikakvo pravo da od nje finansiramo budžet.
Sve ovo što gospodin Đelić radi ovde kroz ovaj set poreskih zakona, koje obrazlaže kao predlagač Vlade, znači u ime Vlade, jeste očajnički pokušaj Vlade Republike Srbije i gospodina Đelića da napune budžetski deficit koji nastaje zbog njihove poreske politike i načina na koji vode ovu državu, pa i taj primer naplate pokretne imovine koja se nalazi u inostranstvu, a drugi je da poreska uprava dobija, mogu reći, čak mnogo veća ovlašćenja nego što to igde u svetu postoji.
Sada, recimo, poreska uprava ima pravo da svojim rešenjem blokira sredstva poreskog obveznika ako ona zaključi da li taj poreski obveznik nije izmirio svoje obaveze, po principu "Kadija te tuži, kadija ti sudi", i ne samo da blokira, već i da izvrši naplatu iz tih novčanih sredstava na račun Uprave javnih prihoda.
U radu sa bivšom finansijskom policijom i RUJP, sadašnjim predstavnicima poreske uprave mogu da kažem da su mnogo često greškama u svojim rešenjima u svojoj analitici, u svom vođenju poreskih knjiga, više puta naplaćivali po istom osnovu porez i više puta su zbog svoje neažurnosti kažnjavali građane, pa čak i zaračunavali kamate na poreske obaveze koje su već izmirene.
Da stvar bude još gora, gospodin ministar daje mogućnost da poreska uprava i pleni pokretnu imovinu poreskih obveznika: prvo kroz popis, pa onda ako se u određenom roku ne izmiri poreska obaveza poreska uprava ima pravo da pokretnu imovinu oduzima od poreskog obveznika i prodaje je. A Đelić ide još dalje u svom predogu - da daje dve mogućnosti prodaje: jedna je pogodbom između kupca i poreske uprave, a druga je javnim nadmetanjem. E, ta prva kada je u pitanju - pogodba, između kupca i poreske uprave u stvari, samo daje široku mogućnost zloupotreba; da kupac i neko ko vodi taj postupak u ime poreske uprave jednostavno rasprodaju imovinu poreskih obveznika, već će i jedan i drugi, budite sigurni, da ostvare neku materijalnu korist i države i poreskog obveznika.
Dalje, gospodin Đelić predviđa mogućnost da poreska uprava može da oduzima poslovne knjige iz prostorija poreskih obveznika. Da kažemo - hajde, takva mogućnost u zakonu je bila i do sada regulisana, međutim, ona druga - da čak ima pravo da uzima i uređaje za automatsku obradu podataka iz poslovnih prostorija i da ih nosi da li u poresku upravu, da li već kući, to u zakonu ne piše, i da odatle nadgleda kako se knjiže i naplaćuju porezi.
Pa, mogu da kažem da je to praktično vrlo teško ostvarivo jer većina takvih firmica koje najčešće podležu takvom vidu upotrebe automatskih podataka ima samo jedan računar i on im služi i kao registar kasa i za pravljenje kalkulacija i za odlaganje poreskih knjiga, tako da bi mu oduzimanje jednog takvog uređaja otežalo rad, ako ne i u potpunosti onemogućilo - a i ovako jedan takav poreski obveznik za svaku promenu, za svaki nalog mora da ima uredno složenu dokumentaciju u papirima po postojećim zakonskim propisima, tako da je iluzorno uzimati sredstva za rad kada je jednostavnije uzeti fascikle i možda, eventualno, izvući zaključni list i sa tim se ima kompletna evidencija o poslovanju jednog preduzeća.
Gospodin Đelić ide još i dalje u tom principu, da počinje da se meša i u posao koji nije njegov. Do sada je pokušavao više puta preko javnih nastupa, da li u medijima, da li za ovom govornicom, da kaže kako hoće da radi malo i u privatizaciji, a evo, sad vidim u ovom predlogu zakona čak se meša i u poslove MUP-a gde poreska uprava ima pravo čak i da privodi građane.
To je uopšte mešanje vlasti i nadležnosti, jer postoji zakonodavna, sudska i izvršna vlast, kao i organi državne uprave. Poreska uprava je organ državne uprave i nema pravo ni po jednom zakonu da privodi građane, a još manje da primenjuje silu. Radnik poreske uprave ne sme da pređe crtu dvorišta ili stana bez sudskog rešenja dok mu to vlasnik ne odobri bez sudskog rešenja i bez izvršne vlasti, a kamoli da primeni silu. Ali bogami ako pokušavaju na ovaj način da privode poreske obveznike, budite sigurni da će poreski obveznici da primenjuju silu.

Ljubiša Maravić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dušan Ilić, a potom Radojko Petrić.

Dušan Ilić

Vršilac dužnosti predsednika Republike nije sa nama, ministar nije sa nama, predsednik Zakonodavnog odbora danas nije sa nama, a ja ću početi svoje izlaganje samo kratkim osvrtom na zloupotrebu hitnog postupka koja je po ko zna koji put izvršena ovog puta. U članu 157. Poslovnika se kaže da po hitnom postupku može biti donet samo zakon kojim se uređuju pitanja i odnosi nastali usled okolnosti koje nisu mogle da se predvide a nedonošenje zakona po hitnom postupku moglo bi da prouzrokuje štetne posledice po život i zdravlje ljudi, bezbednost zemlje i rad organa i organizacija.
Hajde nekako i da razumem kontragarancije, taj Predlog zakona i Direkciju za puteve, već uveliko su ugrožavali život i bezbednost zemlje. To nekako vezuje živote ljudi, tu vezu između asfalta, puteva i Predloga zakona i hitnog postupka i mogu da nađem; hajde, štetne posledice oko nedovoljnog punjenja budžeta i one postoje, ali bi ipak bilo dobro da je predlgač zakona malo bolje dopunio, kao što mu nalaže Poslovnik, obrazloženje ovih predloga zakona i te štetne posledice koje bi nastale njihovim nedonošenjem.
Nego da se vratim na prethodnu raspravu o porezu na promet od pre nekoliko meseci. Nju su obeležila dva amandmana: to su amandmani o oslobađanju od poreza na promet štampe i amandmani o porezu na promet o gasu i mazutu.
DSS je predlagala da se porez na promet ukine za štampu i publikacije, s obzirom na to da sve zemlje u okruženju taj porez nemaju. Međutim, tada smo iz Ministarstva i od vladajuće većine dobili obrazloženje da postoji oslobađanje od poreza u slučaju remitende i da je to sasvim dovoljno, i da ne treba preterano oslobađati medije i da jednostavno ne bi bilo dobro previše davati finansijske slobode medijima.
Ja sam tada zastupao stanovište da kroz onaj član zakona koji uređuje posebne publikacije od značaja za kulturu imamo brojne zloupotrebe s obzirom na to da su mnoga mesečna izdanja pa čak i neki tabloidi bili oslobođeni poreza pod izgovorom da su od značaja za kulturu. Neću sada navoditi imena tih časopisa, ne bih nikome da pravim propagandu, ali vidimo da su u međuvremenu Ministarstvo i vladajuća većina, drastično promenili stav, što me navodi na isti zaključak, kao poslanika Matića, da se radi o jednom kompromisu ili pokušaju izglađivanja odnosa sa medijima koji su zaoštreni, a pogotovu odnosa između bivšeg sekretara Biroa za komunikacije i elektronskih medija.
Što se tiče poreza na promet i nekadašnjeg amandmana na oslobađanje gasa, svi se sećamo koliko su se tada poslanici Lige i Demokratske stranke busali u prsa kako su za Vojvodinu učinili veliku stvar, a posle samo mesec dana cena plina je poskupela, porasla je; a i tada, svojevremeno, iako je bilo rečeno na Zakonodavnom odboru da taj amandman nije pravno moguć, na glasanje je stavljen i amandman o oslobađanju mazuta od poreza na promet, čime je direktno učinjen ustupak jednom od učesnika na velikim tenderskim privatizacijama koji je sa ubedljivom lakoćom kupio tri šećerane.
Što se tiče fiskalnih kasa i tog pomeranja ponovo kroz rad predsednika Zakonodavnog odbora, očigledno da se tu radi o jednom kompromisu koji je napravljen da jednostavno ministar Đelić sebe ne bi doveo u neprijatnu situaciju pred svojim inostranim partnerima - kako odustaje ili odlaže poreske reforme, za koje se i DSS zalaže, kako ne bi doveo u sumnju svoje angažovanje za uvođenjem poreza na dodatu vrednost. Očigledno da je učinjen kompromis da se kroz amandman predsednika Zakonodavnog odbora, odnosno poslanika koji je igrom slučaja i predsednik tog Odbora, da se na mala vrata odloži uvođenje fiskalnih kasa. A to je jasan pokazatelj da situacija u privredi nije dobra i da se, jednostavno, Ministarstvo i Vlada prilagođavaju okolnostima, kao što kaže ovaj poslovnik u članu 157. - "koje nisu mogle da se predvide". Očigledno je da Vlada i ministarstvo nisu mogli da predvide da će tako loše da im ide.
Mi iz DSS smo na vreme ukazivali na to, nisu nas poslušali, a sada moraju da vrše ovakvu korekciju.

Ljubiša Maravić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Radojko Petrić, neka se pripremi narodni poslanik Petar Cvetković.

Radojko Petrić

Poštovano predsedništvo, poštovani poslanici, šta na početku reći o donetoj odluci poslaničke većine DOS da se vodi objedinjena rasprava o Zakonu o poreskom postupku i poreskoj admnistraciji, Zakonu o porezu na promet i zakonu o davanju kontragarancije Evropskoj banci za obnovu i razvoj za dobijeni zajam za obnovu puteva.
Da li zaista mislite da nekoga možete ubediti da je zakon o kontragaranciji, kako ste vi naveli i u raspravi i u pismenom Predlogu, međusobno uslovljen i međusobno povezan sa Zakonom o porezu i Zakonom o poreskom postupku. Svima je jasno da tu nema nikakve uslovljenosti ni povezanosti, već postoji samo želja da što pre prođe formalna suštinska rasprava i da se zakoni usvoje. Nije sporno da vi za ove predloge zakona imate većinu i da ih možete izglasati, ali ovakvim postupanjem eliminišete osnovnu suštinu parlamentarizma, a to je da je suština parlamentarizma u raspravi, a ne u glasanju.
Kratkoročno gledano, a za vas je povoljna okolnost, a to će vas kasnije sigurno mnogo koštati, što nema TV prenosa sednica ove skupštine, pa narod nema nikakvog uvida u stvarno obavljanje zakonodavne delatnosti, nema uvida do kog sve stepena idu improvizacije u skupštinskom radu. Zbog nelogičnosti objedinjene rasprave o pitanjima koja uopšte nisu povezana, Zakon o porezu na promet i zakon o davanju kontragarancije za dobijeni kredit, ja ću u daljem izlaganju govoriti samo o Predlogu zakona o kontragaranciji.
Dobro je da obnavljamo puteve, da gradimo puteve i u tom pravcu nema prigovora, međutim, postavlja se pitanje iz kojih se sredstava ta obnova vrši. Ne znamo da li ima učešća domaćih izvora ili sve iz stranih kredita, a odmah se nameće i pitanje da li su ta sredstva mogla da se upotrebe i za prioritetnije svrhe, kao i koliko je naš stepen spoljne zaduženosti i hoćemo li moći blagovremeno da vraćamo te kredite.
Uz sve uvažavanje, optimizma Vlade i njenog ministra finansija, gospodina Đelića, situacija oko otplate spoljnog duga je izuzetno teška. Spoljni dug u Srbiji, zapravo zajedno Srbije i Crne Gore trenutno iznosi oko 12 milijardi i 200 miliona dolara. Pristuna je stalna tendencija da se taj iznos zaduženosti povećava. Imajmo u vidu da ovo zaduženje nije nastalo za vreme Miloševića, već pre i posle njega, zbog sankcija za vreme Miloševića faktički nije ni bilo zaduživanja. Krajem 2000. godine spoljni dug iznosio je 11 milijardi i 700 miliona dolara i znatno je smanjen, smanjen je zapravo za nekoliko milijardi zbog otpisa od strane Pariskog kluba. Međutim, on je za dve i po godine narastao, kao što sam malopre rekao, na preko 12 milijardi i 200 miliona dolara. Mi ni sada ne vraćamo dospele dugove. Prošle, tj. 2002. godine, umesto prispelih 343 miliona dolara duga, vratili smo svega 43 miliona, a razliku pripisali osnovici i normalno, zbog toga iz dana u dan plaćamo kamate i dug se povećava.
Prema ocenama stručnjaka Evropske banke, Srbija i Crna Gora spadaju među desetak najzaduženijih zemalja u svetu. Šta je u svemu tome najgore? Najgore je što privreda i dalje stagnira, nema pomaka - pa ako se zadužujemo da se bar oseća napredak. Važeća ekonomska politika daje loše rezultate, ne može se govoriti ni o kakvim ekonomskim reformama ako one ne dovode do privrednog rasta.
Proizvodnja u prvih pet meseci ove godine je bila svakog meseca manja od istog prošlogodišnjeg meseca i za period januar - maj ona je manja od istog prošlogodišnjeg perioda za preko 3%. Spoljnotrgovinski deficit stalno raste i ozbiljno preti da ćemo ubrzo zapasti u dužničku krizu.
Godine 1998. deficit je iznosio 1.991.000.000 i pokrivenost je tada iznosila: uvoz - izvoz 58,8%. Kada su skinute sankcije umesto da se situacija popravi, ona se rapidno pogoršava.
Godine 2001. spoljnotrgovinski deficit je iznosio 2.934.000.000, a pokrivenost uvoza - izvoza je 39,3%; a prošle 2002. godine deficit je premašio 4 milijarde, odnosno konkretno 4.055.000.000 dolara, a pokrivenost izvoza je spala na 36%. Takav negativan rezultat nije zabeležila nijedna Jugoslavija ni Srbija u svojoj istoriji.
Za prvih pet meseci ove godine spoljnotrgovinski deficit je veći od prošlogodišnjeg za 22,3% i iznosi 1.887.000.000 dolara.
Prema ocenama stručnjaka zemlje naše veličine i ekonomske snage mogu da obezbede normalan razvoj ako izvoze oko 50% ostvarene proizvodnje. Mi smo 1990. godine izvozili 40% od ostvarene proizvodnje, a prošle svega 15% i nažalost učešće se i dalje smanjuje. Samo radi poređenja navodim da Slovenija trenutno izvozi oko 60% svoje proizvodnje.
U spoljnotrgovinskoj razmeni sve više dolazi do izražaja tendencija nepovoljne strukture izvoza naših proizvoda. Smanjuje se učešće izvoza proizvoda visoke obrade gde je zarada veća i sve više izvozimo proizvode manjeg stepena obrade gde je zarada manja. Preterana liberalizacija uvoza, a sad i smanjenje carina zbog harmonizacije sa Crnom Gorom još više će nas dovesti u težak položaj. Enormno velika spoljnotrgovinska zaduženost i deficit ne može se u nedogled pokrivati novim zaduženjima. I kad bi hteli, to nam poverioci neće dozvoliti, jer nećemo moći da vraćamo zaostale dugove.
Ne zaboravimo da je dužnička kriza pred vratima Srbije. Videli smo da smo u prošloj godini mogli da vratimo svega 43 miliona od dospelih 343. U ovoj godini dospeva nam za vraćanje 467 miliona dolara, u narednoj godini 719 miliona, u 2005. godini 852 itd., sve do 2009. godine povećava se godišnja dospelost otplata duga na milijardu i 630 miliona! Sve ovo o čemu govorim, ove obaveze su izračunate na bazi dosadašnje zaduženosti pod uslovom da ne bi povećali nijedan dolar novih zaduženja. Nemojmo se zavaravati da ćemo spoljnotrgovinski deficit još dugo moći da poravnavamo otkupom deviza od naših građana. Građani su osiromašili i prodaju poslednje devizne ušteđevine tako da će presahnuti i ti izvori.
Da li je država stvorila povoljan ambijent za ekonomski razvoj. Svi navedeni podaci govore da ona to nije obezbedila. Neophodne su ozbiljne promene u odnosu na dosadašnju ekonomsku politiku. Na to su poslanici SPS stalno ukazivali. Nema pravog razvoja ako se on samo zasniva na zaduživanju. Strani investitori malo ulažu jer verovatno nemaju poverenja u našu ekonomsku politiku. Pa zar i to nije dovoljan signal da ekonomska politika mora da se menja? Ko uopšte može da pravda stanje da je spoljnotrgovinski deficit i zaduženost gora 2001, 2002. i za prvih pet meseci ove godine, nego što je to bio slučaj 1997. i 1998. godine kad smo bili pod najžešćim sankcijama Saveta bezbednosti UN.
Vidi se da nije nađen pravi put u podsticanju izvoza i zaduživanju. Šta je Vlada uradila na podsticanju organizovanja reprocelina u proizvodnom lancu da bi izvozili više i proizvode viših faza obrade. To je bilo neophodno da se učini. Vlada kao da je zaboravila ulogu velikih preduzeća u izvozu, kao i da su ona strateški nosioci ekonomskog razvoja. Osvrnimo se na iskustva Slovenije. Kad govorim o velikim preduzećima i njihovom značaju u izvozu ne želim ni malo da zapostavim značaj malih i srednjih preduzeća, ali zanatske radionice i mala preduzeća ne mogu biti nosioci izvoza.
O regulisanju duga sa Londonskim klubom očito se nije blagovremeno i efikasno radilo. Taj dug iz 60-tih i 70-tih godina sada iznosi oko dve i po milijarde. On je mogao mnogo povoljnije da se reguliše pre jedne i po ili dve godine nego sada - stopa otpisa se stalno povećava. Nekad je mogao da se dug reguliše i za 10% krajem prošle godine za 48%, ali sad je ta stopa otpisana rasla na 47%, odnosno 53% bi morali da vratimo.
Da privedem diskusiju kraju: u svom izlaganju nisam želeo da osporim usvajanje predloženog zakona o davanju kontragarancija Evropskoj banci za dati zajam za obnovu puteva, već da ukažem na stanje ogromnog spoljnog duga, olako zaduživanje i da treba hitno preduzeti mere da se u ovom pravcu menja ekonomska politika. Zahvaljujem.

Ljubiša Maravić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Petar Cvetković, neka se pripremi narodni poslanik Goran Cvetanović.
Da napomenem, da poslanička grupa DSS ima još dva prijavljena govornika; ukupno vreme preostalo za raspravu u načelu je 42 minuta. Izvolite.

Petar Cvetković

Dame i gospodo, pokušaću da budem relativno kratak. Ono što u ovom trenutku i na samom početku moram prigovoriti, a to je očigledno prigovor i većine poslanika, ne smatram da je ovako "genijalno", bez uvrede gospodinu Mitroviću, ideja njemu pala na pamet da ova tri zakona - Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji sa Predlogom zakona o izmenama i dopunama Zakona o porezu na promet, spoji sa Predlogom zakona o davanju kontragarancija Republike Srbije Srbiji i Crnoj Gori kao garantu prema Evropskoj banci za obnovu i razvoj po zajmu Republičke direkcije za puteve.
Nema, bukvalno, nikakve veze ova tri predloga zakona i trebalo je barem ovaj treći raspravljati zasebno u odnosu na prethodna dva zakona. To je već ustaljena praksa da se na određen način izigrava i ovako restriktivni Poslovnik, a sa druge strane to je već viđeno i stalno se ponavlja da je privid demokratije ovaj parlament i da je centar moći odlučivanja daleko van ovog parlamenta. Mi ovde služimo da kažemo nešto što niko neće uzeti, niti da čuje u ovoj državi, a EU će svakako čuti sve ovo. Niko u ovoj državi, odnosno republičkoj vlasti, neće uzeti u razmatranje bilo koju primedbu, osim bahatosti koja obično ide sa neznanjem. Ima i mnogo toga što bi se moglo nazvati neradom.
U ovom trenutku nema predstavnika Vlade. Ova tri zakona spaja jedino to što je predlagač Vlade isti za sva tri zakona, gospodin Đelić, inače, materija ovih zakona je potpuno različita i u ovom trenutku ja ću govoriti najviše u celosti o Predlogu zakona o davanju kontragarancije. Upravo o ovoj tački trebalo bi dati osnovne analize, obrazloženja, pa bi trebalo da se pojave u Skupštini dva ministarstva; ministar za urbanizam i građevine i ministar za saobraćaj i telekomunikacije. Nije dovoljno njihove kontradiktorne izjave po medijima, u pogledu potpunog stanja u domenu delatnosti Direkcije za puteve. Tu je kontradiktornost same Direkcije koja daje potpuno drugačija objašnjenja u odnosu na ova dva ministarstva koja izgleda da međusobno nemaju gotovo nikakvu međuresornu sradnju.
Članom 1. Zakona o davanju kontragarancija Republike Srbije Srbiji i Crnoj Gori kao garantu prema Evropskoj banci za obnovu i razvoj po zajmu Republičkoj direkciji za puteve, Republika Srbija preuzima obavezu da kao kontragarant izmiri obaveze Srbije i Crne Gore kao garanta po zajmu Evropske banke za obnovu i razvoj Republičkoj direkciji za puteve u visini od 76 miliona evra na osnovu sporazuma o zajmu između Evropske banke za obnovu i razvoj i Republičke direkcije za puteve, zaključenog 31. jula 2002. godine za projekat obnove puteva Republike Srbije. Mi smo u uvodnom izlaganju gospodina ministra čuli nekoliko reči sa jednom ogromnom greškom, kaže - sredstva će biti iskorišćena za koridor 10 i to u centralnoj Srbiji. To je potpuno netačno jer "koridor 10" ide Subotica-Preševo, odnosno makedonska granica, a krakovi su oni koji mogu ići prema centralnoj Srbiji od ovog koridora ili od Niša prema Bugarskoj granici ili od Beograda prema Zagrebu.
Ne mogu zameriti, ministar je, iz potpuno drugog delokurga, iz drugog ministarstva je ovaj zakon, on je samo sa finansijske strane u dve rečenice rekao da je stanje infrastrukture puteva loše i da će ovaj kredit koji nije značajan, ali nije ni beznačajan, radi se o 76 miliona evra, biti iskorišćen prevashodno za centralnu Srbiju, ako sam ja dobro razumeo, a ovde nema gospodina ministra da me demantuje ili da da bliže objašnjenje povodom toga.
Moram istaći, kada se govori o koridoru 10 da je to priča koja se povlači više godina, više od 10-15 godina, i da je to radila i ona prethodna vlast i ova sadašnja, ali konretnih rezultata i pomaka nema.
Ono što će biti akcenat mog izlaganja upravo je na tome - "koridor 10", a kada to kažem, mislim na put od Niša, odnosno Doljevca do makedonske granice. Nema naznake da će biti završen u dogledno vreme, a izgleda da neće biti ni tada.
Specifičan geografski položaj naše zemlje uticao je i utiče na celokupni privredni, saobraćajni, kulturni i ostali razvoj države, a sagledava se u tranzitnom karakteru naše magistralne putne mreže. Značajan deo mreže evropskih puteva je na teritoriji Republike Srbije, pri čemu je najbitniji koridor 10, koji je najkraća veza centralne Evrope i srednjeg Istoka, sa najmanjim transportnim troškovima od svih alternativnih pravaca. Ovaj koridor direktno povezuje osam zemalja, indirektno još šest i značajne glavne gradove, u ukupnoj dužini od oko 2.400 km, od čega Srbiji pripada respektabilni deo od 800 km ili oko 34% celokupne dužine koridora.
Koridor 10 je veoma ozbiljno shvaćen u Evropi, naročito u Evropskoj zajednici, pa je tako još na Trećoj vanevropskoj konferenciji u Helsinkiju, juna 1997. godine, a to je, setićete se, posle sankcija, ponovo valorizovan koridor 10 i to sa glavnim pravcem, kao što sam rekao, u Srbiji od Subotice do makedonske granice i krakovima od Budimpešte prema Novom Sadu i Beogradu i od Niša prema Dimotrovgradu, Sofiji i Istambulu.
Naša velika prednost je u tome što je u momentu održavanja Treće vanevropske konferencije u Helsinkiju, izgrađen pun profil autoputa u znatnoj dužini na glavnom pravcu koridora 10 kroz našu zemlju, i to: od državne granice prema Hrvatskoj do Beograda u dužini od 112 km i od Beograda do Pečenjevca u dužini od 263 km. U 1997. godini je ostalo da se do Olimpijskih igara 2004.godine u Gračkoj izgradi deonica od Grabovnice do makedonske granice u dužini od 72,4 km. Bilo je prostornog plana od Niša do državne granice do Makedinoje - urađen je prostorni plan infrastrukturnog koridora sa pratećim sadržajem. Međutim, mi smo imali značajne primedbe ministra Šumarca, da postojeći plan nije konzistentan, da je zastareo, pa je korišćen otprilike dve godine. Zimus smo dobili obaveštenje da je prostorni plan za ovaj deo gotov.
Obnova putne mreže u Srbiji je svakako morala da počne, tim pre što je prethodna vlast malo ulagala ili nedovoljno ulagala u obnavljanje ove infrastrukture, a osnovni akcenat potrebno je da se baci na koridor 10; u momentu usvajanja 2000. godine, 60% od tih magistralnih i regionalnih puteva je bilo zrelo za rehabilitaciju. Prioritetne prednosti naše magistralne putne mreže na pravcu koridora 10 zahtevale su najmanje sanaciju postojećih deocina autoputa i nastavak izgradnje započetih.
I pored značajnih ulaganja, imam podatke za 2001. i 2002. godinu: u 2001. godini uloženo je oko 140 miliona evra, a u 2002. godini oko 225 miliona evra, odnosno ukupno za ove dve godine 365 miliona evra, s tim što su obnavljani putevi sa kratkim deonicama svuda po Srbiji, bez ikakvog plana ili vidljivog plana i programa.
Potpunim odsustvom strategije, prioritetnog i racionalnog ulaganja u navedenu obnovu i izgradnju pravca koridora 10, postignuti su neznatni efekti valorizacije navedenih prednosti. Nedopustivo je i neshvatljivo da na atraktivnom pravcu koridora 10 nije urađen veći deo izvođačkih projekata, pa se time onemogućavaju potencijalna ulaganja. Podsetiću malo kasnije, to je upravo oko onih zahteva za kredite upućenih Evropskoj banci.
Od stručnjaka, preko bivše do sadašnje vlasti, svi su se, barem na rečima, slagali da je koridor 10 najveća razvojna šansa za Srbiju, koja se geografski, kao što znate, nalazi na putnom pravcu Istok - Zapad. Ovo je nesumnjivo tačno i oko toga nema dilema. Godinama se postavlja pitanje zašto Srbija ne iskoristi tu razvojnu šansu. Dok se bivša vlast pravdala ničim izazvanim sankcijama i tome slično, današnja vlast svoju nesposobnost i nerad prikriva dobro oprobanim receptom - za sve što ne valja i nije urađeno i posle više od dve godine, kriv je onaj prethodni režim.
Ono što je u ovom trenutku izvesno, koridor 10 neće biti završen za mnogo godina, a sigurno neće biti završen do naredne godine, kada je postojala veoma značajna šansa za kredite, odnosno za donacije Republici Srbiji. Svedoci smo da je 13. jula Komisija Ministarstva inostranih poslova Grčke za praćenje i sprovođenje grčkog plana privredne rekonstruksije na Balkanu (ESOB) odbila projekte Vlade Srbije za rekonstrukciju koridora 10, koji povezuje Grčku i Austriju. Pomoćnik grčkog ministra inostranih poslova Andreas Lovergos, zadužen za sprovođenje ovog programa, saopštio je, ne ulazeći u pojedinosti, da je Komisija odlučila da u sadašnjoj fazi odbije pet projekata zbog nedostatka suštinskih elemenata i da se oni ponovo razmotre u neposrednoj budućnosti, pošto tehničku pomoć za pripremu pruži Evropska agencija za rekonstrukciju, čije je sedište u Solunu. Što se konkretno tiče projekta Srbije koji se odnosi na koridor 10, gore navedenoj organizaciji pomoć će pružiti Stalni komitet koridora 10, kojim trenutno predsedava Grčka.
I pored najbolje volje i predizbornih i, zatim, "svakogodišnjih" obećanja republičke vlasti, značajni pomak izgradnje ovog bitnog koridora 10, koji je mogao, kao što je i činjenica, o čemu se izjašnjavao i sam ministar, kao i G-17+, Labus, i celokupna republička vlast, koji je mogao značajno privredno povući razvoj Srbije, naročito dela južne Srbije, od Velike Grabovnice do makedonske granice, povući razvoj i pospešivanje privrednog rasta značajnog broja privrednih grana, pri čemu je, citiram izjavu gospodina ministra Šumarca - "postojala mogućnost zapošljavanja oko 120.000 ljudi, izgradnjom te deonice autoputa". Ne mora da bude tačno da je toliko, znatan broj ljudi, a i za značajne privredne aktivnosti pomak je mogao da se postigne.
Neradom, neznanjem ili lošim radom upravo Republičke direkcije za puteve i resornih ministarstava i cele Vlade Republike Srbije, od 2000. do danas, u proteklih dve i po godine nije preduzeto bilo kakvo rešenje, odnosno nisu preduzeti bilo kakvi radovi koji bi ukazivali da se ima ozbiljna namera za izgradnjom veoma bitnog koridora, za koji je naročito zainteresovana severna Grčka, odnosno Grčka, zbog povezivanja sa Evropskom zajednicom i zbog Olimpijskih igara 2004. godine.
Mi nismo iskoristili tu šansu. Taj saobraćaj ide alternativnim pravcima, iako je ova trasa najkraća, najisplatljivija, najekonomičnija, upravo zbog lošeg rada i Republičke vlade, ministarstva i Republičke direkcije za puteve.
Ovaj predlog zakona je morala da prati i normalna analiza, prevashodno o tome: koje su to deonice, odnosno koji su ti putevi; koja je to infrastruktura puteva zrela za obnavljanje rekonstrukcije, odnosno za izgradnju; da uradi finansijsku analizu koliko je to zaduženje i uopšte države Srbije, kao što je izneto već ovde od gospodina Srđana Petrovića. Nama preti dužnička kriza. Znači, koje je to zaduženje države Srbije! Zatim, koje je zaduženje u pogledu ovih delatnosti, upravo za izgradnju i obnavljanje infrastrukture, odnosno puteva? Da li je, a jeste, ovaj kredit jeste po nekim ekonomskim merilima povoljan, ali da li je ova privreda, ova država Srbija u mogućnosti da vraća isti, bez obzira što nije značajan po visini?!
Znači, te su analize potrebne, kako ekonomske, tako i o stanju puteva u Srbiji, s obzirom na to da se kredit odnosi na taj delokrug, a ne na železnicu ili na plovne puteve. Tek nakon toga, uz analizu da dobijemo jedan zaključak, preporuku nadležnih ministarstava i Vlade o tome šta treba preduzeti.
Ovako, došli smo u situaciju da direktor Direkcije za puteve, pre neki dan izjavljuje da je upravo neka druga putna deonica prioritetna za Vladu, tu Direkciju i nadležno Ministarstvo, u odnosu na putni pravac, odnosno na ovaj koridor 10 koji bukvalno povezuje zapadnu sa istočnom Evropom i koji je, ne godinama, nego vekovima, glavni putni pravac.
Ovako smo došli do jednog nastavka, a ne branim ni prethodnu, ni sadašnju republičku vlast. Prethodni nisu ništa ulagali, a podsetiću, nema skladnog razvoja Srbije ako nema i ravnomernog razvoja svih njenih delova. Ona prethodna vlast, slobodno se smejte vi kojima je lepše, ona prethodna vlast je upravo, bukvalno rečeno, za nju je Srbija prestajala kod naplatne rampe u Nišu, one južne naplatne rampe.
Isto, i ova Republička vlast, nema nikakve niti strategije, niti želje da bilo šta pomogne i uradi. Ovo što je bilo najbitnije, ovaj koridor 10 gde su mogla znatna sredstva da budu prikupljena od donacija,a potsetiću vas, Grčka je rezervisala 235 miliona evra za ovu namenu. Kao što sam malopre pročitao, neki projekti su odbačeni, upravo zbog, ili nesposobnosti, ili nerada nadležnih ministarstva ili Republičke vlade.
Nastavlja se ista situacija: niti se oživljava privreda, niti izrađuje ovaj bitni koridor 10, tako da će, a nemam ništa protiv, ali alterativni pravci, preuzeti vekovnu ulogu ovog koridora, a taj deo Srbije će biti vrlo brzo izgubljen za ovu državu. Hvala.

Ljubiša Maravić

| Predsedava
Hvala. Reč ima narodni poslanik Goran Cvetanović, neka se pripremi narodni poslanik Jovan Todorović; SRS ima još prijavljena četiri govornika, a ukupno vreme za raspravu je 21 minut.