OSMA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 20.12.2005.

6. dan rada

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Još neko po istom amandmanu? (Ne.)
Na član 11. amandman je podneo narodni poslanik Paja Momčilov.
Vlada, Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Miroslav Nedeljković.

Miroslav Nedeljković

Ovaj četvrti stav člana 11. kaže: "Uz zahtev za ostvarivanje prava na roditeljski dodatak podnosi se potrebna dokumentacija i uverenje nadležnog organa starateljstva", odnosno centra za socijalni rad, "o ispunjenosti uslova iz stava 3. ovog člana".
Predložili da umesto "organa starateljstva" treba da stoji reč "suda". Mogu samo da ponovim argumentaciju iz obrazloženja amandmana 1. Dakle, porodično-pravni status se isključivo određuje odlukom suda, a sud svoje odluke temelji, po pravilu, na mišljenju stručnog organa centra za socijalni rad. Da bi Porodični zakon i ovaj zakon bili u skladu, mišljenja smo da treba izvršiti ovu intervenciju.
Samo bih prokomentarisao prethodni amandman poslanika Radiše Ilića. Mislim da je pominjanje majke, a ne roditelja, zaista danas anahronizam, ako se setimo koliko se velika "borba" vodi za ravnopravnost polova. Čudi me da i nadležni Odbor za ravnopravnost polova i čitav taj nevladin sektor u ovom slučaju nisu reagovali, što bi verovatno bio slučaj da je na neki način izvršena "diskriminacija" majke.
Obrazloženje, da je sada postupak sticanja državljanstva toliko pojednostavljen da nije nikakva smetnja u praksi ako stoji "majka", a ne "roditelj", zaista ne stoji, zato što je to principijelno pitanje.
Ako je pojednostavljen postupak sticanja državljanstva, opet u zakonu treba da stoji "roditelj". Taj institut se inače zove roditeljski dodatak, a ne materinski itd.
Dakle, što se tiče ovog amandmana na član 11. poslanika Radiše Ilića, stvarno bi trebalo da se usvoji. Ništa se u praksi ne bi poremetilo, osim što bi se ispoštovao princip i pojednostavio postupak, ne bi se zagorčavao život tim porodicama koje imaju tu specifičnu situaciju.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Još neko po istom amandmanu? (Ne.)
Na član 12. amandman je podneo narodni poslanik Miroslav Nedeljković.
Vlada, Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Miroslav Nedeljković.

Miroslav Nedeljković

Što se tiče amandmana na član 12, želeli smo da tu nešto korenito promenimo. Naime, Vlada je odlučila da iz temelja promeni karakter tog roditeljskog dodatka, tako što će umesto jednokratne isplate te novčane naknade za drugo, treće i četvrto dete podeliti taj isti novčani iznos u 24 jednake mesečne rate.
Ono što je pozitivna novina jeste da se uvodi roditeljski dodatak i za dete prvog reda rođenja u porodici. Doduše, taj dodatak u nominalnom iznosu je znatno manji nego što je dodatak za drugo, treće i četvrto dete, koji progresivno raste.
Kako se odnositi prema toj promeni karaktera roditeljskog dodatka – umesto jednokratne isplate, dakle, isplata u 24 rate? Finansijska podrška porodici sa decom se deli, uslovno rečeno, u ovom zakonu na: 1) poboljšanje uslova za zadovoljavanje osnovnih potreba dece; 2) poseban podsticaj rađanja dece; 3) podrška materijalno ugroženim porodicama sa decom. Ako sa tog stanovišta analiziramo, doći ćemo do zaključka da je roditeljski dodatak, onakav kakav je bio uveden 2002. godine, imao za svrhu da ispuni ovu tačku 2) - poseban podsticaj rađanja dece. Dakle, to je bila jedna stimulativna mera za rađanje dece.
Kada se roditeljski dodatak isplaćuje u 24 rate verovatno to prestaje da bude podsticajna mera rađanju dece, nego postaje ono što je predviđeno tačkom 1) i 3), a to je poboljšanje uslova za zadovoljavanje osnovnih potreba dece i materijalna podrška porodicama sa decom. Ako Vlada želi da popravi materijalni položaj porodica, za kritiku je to što se odustaje na ovaj način od podsticaja rađanja dece kroz ovu meru.
Amandmanom smo pokušali da napravimo kompromis između ova dva cilja.
Predvideli smo da se jedna trećina tog roditeljskog dodatka isplaćuje jednokratno odmah po rođenju deteta, a da se dve trećine pretvore u 24 jednake mesečne rate i da se tako zadovolje ove druge potrebe porodice sa decom.
Što se tiče nominalnih iznosa koje smo predvideli, ne slažemo se sa tim da prvo dete treba stimulisati roditeljskim dodatkom koji je osetno, čak desetostruko, niži nego što je naknada za četvrto dete u porodici. Dobro je što je uveden roditeljski dodatak i za prvo dete, ali ako je to već zamišljeno kao podsticajna mera rađanju dece, treba da bude i po svom nominalnom iznosu.
Predvideli smo, s obzirom na izuzetno tešku situaciju sa prirodnim priraštajem, da podsticaj za prvo dete bude najveći i da bude 108.000 dinara, tako što bi se jedna trećina isplatila odmah, i to bi bila nekakva zamena za onu, 2002. godine ukinutu, naknadu za opremu novorođenčeta, a da se dve trećine tog iznosa isplaćuje 24 meseca; to bi bilo nominalno sada, pri usvajanju zakona, 3.000 dinara mesečno.
Za dete drugog, trećeg i četvrtog reda rođenja ukupni iznos bi bio 90.000 dinara. Trećina bi se isplatila odmah, a mesečno bi se isplaćivalo dve godine po 2.500 dinara. To bi, donekle, zadovoljilo sve ono što je zamišljeno da se postigne ovim naknadama iz ovog zakona.
Naravno, daleko od toga da bi mogla samo izolovano ova jedina finansijska mera da nešto bitno poboljša što se tiče ovog tragičnog stanja sa prirodnim priraštajem u Srbiji, ali bi možda bio početak, temelj da se naknadno dorađuju i rade druge stimulativne mere, a one nisu samo finansijske prirode.
Verovatno bi računica pokazala da su potrebna i značajna dodatna sredstva iz budžeta. Sigurni smo da bi se uštedom na drugim budžetskim stavkama, pozicijama došlo do više nego dovoljnog izvora sredstava i za ove namene, pogotovo kada se setimo koliko smo za ove dve godine doneli zakona kojima smo formirali raznorazne paradržavne institucije, agencije, koje troše novac, a da realno u životu ne vidimo nikakav konkretan efekat, rezultat od toga. Kada bi se na papir stavili svi troškovi, u suštini nepotrebni, za ove svrhe, videlo bi se da je to više nego dovoljno da se pokriju dodatne obaveze budžeta za ovu namenu. Hvala.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se, gospodine Nedeljkoviću.
Reč ima narodni poslanik Nataša Jovanović, pa potom narodni poslanik Zoran Krasić.
Izvolite, gospođice Jovanović.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, čuli smo pre nekoliko dana podatak, koji nije tačan.
Moram da vam kažem, jer sam proverila u Kragujevcu, da su mnoge jedinice lokalne samouprave donele navodno odluku da iz budžeta za ovu i za sledeću godinu izdvajaju za prvo dete 30.000 dinara, što uopšte nije tačno.
U Kragujevcu je za tu svrhu, u budžetu koji je usvojen pre neku noć, odnosno jutro, predviđeno 20.000 dinara. Nije prihvaćen amandman SRS, koji smo podneli kao tamošnja odbornička opoziciona grupa, da to bude najmanje 30.000 dinara, zato što smo tamo pronašli preko 100.000.000, pre svega, lokalnog finansiranja lokalnog propagandnog servisa televizije, troškova putovanja i svega ostalog, mogućnost da se sve to poboljša.
Zamislite, i da je tih 20.000 dinara, što nije dovoljno, kakva je briga i uloga države ako ne prihvatite amandman kolege dr Miroslava Nedeljkovića, sa ovakvim novim, jedinim realnim načinom pomoći, pre svega za prvo dete, a onda za drugo, treće i četvrto.
Pošto je ostalo još malo vremena, u vezi sa ovim amandmanom želela sam da vam kažem da nije dobar pristup i svakako da je, i prema deci i prema roditeljima, taj pristup promenjen tzv. reformama od 2000. godine kada su u pitanju ove kategorije – roditeljski dodatak i dečiji dodatak.
Država je, naročito Zakonom o finansijskoj podršci porodici sa decom, smanjila mogućnost, odnosno broj dece, porodica koje koriste dečiji dodatak. To izgleda ovako: u periodu od 1996. do 2002. godine bilo je oscilacija, ali na štetu dece i porodica u Srbiji. Za vreme sankcija, nezapamćenih u civilizovanom svetu, 1996. godine, četiri godine posle iznurivanja, iscrpljivanja i onakve situacije koju smo imali sa blokiranom privredom, sa apsolutnim nemogućnostima da se nešto izveze i da se više privređuje, broj porodica koje su koristile dečiji dodatak (sada se vraćam na kategoriju dečijih dodataka, da ovo povežem) bio je 409.508, odnosno 710.820 dece.
Onda je od 2000. godine usledio dramatičan pad. Zapitajte se zbog čega. Da li je zbog toga što su ljudi nezainteresovani da podnose zahteve ili zato što su u međuvremenu vaši apetiti, ili tadašnjeg DOS-a, porasli, pa ste onda krenuli da se iživljavate i nad decom i da takve skale pravite da je apsolutno nemoguće da neko ostvari to pravo, da bismo došli do podatka, to je zadnji koji imam, ali verujem da je samo promenjen nagore, odnosno da je broj dece koja koriste dečiji dodatak opao još više, umesto 710.820 korisnika dečijeg dodatka, odnosno dece, taj broj je 2002. godine pao na 573.187.
O čemu ovde pričamo? Gde su te pare? Gde odlaze? Gde odlaze budžetska sredstva? Kako možete da opravdate ovako minimalnu, da ne kažem bednu, nadoknadu za prvorođeno dete? Da li ste svesni toga koliko koštaju osnovne stvari da bi se ono zbrinulo?
Nemoguće je da glasate, obraćam se poslanicima iz vladajućih struktura, da se osnuju onolike agencije koje će da troše budžetske pare, a da ne glasate za amandman dr Miroslava Nedeljkovića. Ako jedna jedinica lokalne samouprave, iako je to malo, može da nađe mogućnosti da da jednokratnu pomoć od 20.000 dinara, zar nije bruka i sramota za republički budžet? Zavisi kako ko, koleginica, evo, kaže – Valjevo, da je to više. To nije obavezujuće, to je sve stvar odbornika i lokalne samouprave kako će da se dogovori.
Ovo je nešto o čemu država treba da brine i ovo je pogrešno nazivano, u studijama koje beleže kretanja, koje imam i odakle vadim ove tabele, kao kategorija pomoći i društvene brige o najsiromašnijima. To uopšte ne treba da se posmatra tako. To treba da bude podsticaj, kao što je dr Nedeljković rekao, i treba da bude metod obraćanja potencijalnim korisnicima, odnosno mladim roditeljima i onima koji zasnivaju porodicu i majkama koje treba da rode prvo dete, da se usude na takav korak, a da će država, uz sve drugo, i taj stimulans da im pruži, a da ne govorimo o drugom, trećem i četvrtom detetu i o našoj jasnoj nameri da se apsolutno zanemare svi drugi nepotrebni troškovi, a da se u budžetu pronađe...
Trebalo je da se mnogo bolje spremite za ovu sednicu, gospodine Laloviću, jer nikako da izađete. Sedite tu i ćutite sve vreme. Taman ja otišla gore da uzmem ove podatke, koleginica Radeta takođe ispred po neku fasciklu, pogleda na monitor i kaže – vidi, Lalović priča; ali, samo joj se učinilo. Ličite na nekog, verovatno, od ovih vaših ovde koji se javio, jer nije bio radikal za govornicom. Nikako da izađete i da kažete šta to predlažete.
Ovde imate rast zarade umesto indeksa troškova, ovde imate povećanje skale za prvo, drugo, treće i četvrto dete, pa lepo dođite sa egzaktnim podacima koliko je to više u budžetu nego što je po vašem predlogu previđeno i gde mogu da se pronađu te uštede. Samo tako možemo, jezikom brojki i činjenica, da razgovaramo.
Ovako, da se na ovakav način ponižavaju nerođena deca koja tek treba da se rode, i njihovi roditelji, ovo je zaista više nego bezobrazluk, ne zna čovek šta da kaže na sve ovo. Prosto je neverovatno kako ste se usudili, kako ste smeli, ministre Laloviću, da dođete sa ovakvim skandaloznim predlogom u Skupštinu Srbije pred narod i pred narodne poslanike.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 12. amandman su zajedno podneli narodni poslanici Hranislav Perić i Milisav Petronijević.
Vlada i Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Milisav Petronijević.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Milisav Petronijević

Socijalistička partija Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, otprilike nastavak priče, u nešto drugačijoj varijanti, u vezi sa ovim članom. U načelnoj raspravi mi smo kao poslanička grupa SPS izneli svoj stav o izmenama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom i naše primedbe na tako predložen zakon.
U ovom slučaju, pre nego što obrazložim amandman koji smo podneli u vezi sa tim, želim da podsetim ponovo na suštinu ideje zakona o finansijskoj podršci porodici, u čemu se ona ogleda – ogleda se u tome da država preduzme mere, koje može da preduzme, da se u Srbiji zaustavi proces bele kuge, dakle jedan dugoročno najveći problem sa kojim će Srbija da se suočava. Dakle, od toga treba poći.
Naravno, u obrazloženju zakona stoji da je suština ovog zakona o finansijskoj podršci porodici u tome da je on zasnovan na pravu i dužnosti roditelja, s jedne strane, da podižu i vaspitavaju decu, i na pravu deteta, sa druge strane, na uslove života koji omogućavaju pravilan razvoj, i treće, ono o čemu pričamo, na obavezi države da podrži takve porodice i naravno decu. Ako to imamo u vidu, onda ćemo lakše moći da obrazložimo ovaj amandman.
Iz ovoga se jasno vidi da ovo pitanje finansijske podrške porodici nije samo socijalno pitanje, nije ni ekonomsko pitanje, nego pre svega populaciono pitanje, pitanje populacione politike ili čak instrument populacione politike.
Do sada važećim Zakonom o finansijskoj podršci porodici sa decom je važilo sledeće: da se roditeljski dodatak isplaćuje jednokratno za drugo, treće i četvrto dete. Tada je to bilo 50, 90 i 120 hiljada. S obzirom da se u međuvremenu usklađivalo sa indeksom troškova života, to je sada oko 75.900 za prvo dete, 136.000 za drugo dete i 182.000 za treće dete. Dakle, isplaćivano je za drugo, treće i četvrto dete u iznosima o kojima sam govorio, jednokratno.
Predlogom izmena ovog zakona suština promena kada je u pitanju ovaj član je u sledećem: da se uvodi pravo na roditeljski dodatak i za prvo dete, što smo podržali i smatramo pozitivnim. Ne znamo zašto to nije bilo u prethodnom zakonu. Druga značajna promena kada je ovo u pitanju jeste da se za drugo, treće i četvrto dete roditeljski dodatak isplaćuje u 24 mesečne rate.
Podržavajući predlog da se uvede roditeljski dodatak za prvo dete, a s obzirom da je niska visina tog dodatka od 20.000, amandmanom smo skromno predložili da bude 30.000 mesečno, imajući u vidu svakako da su to ozbiljna sredstva, ali isto tako smatramo da su ozbiljni izdaci, možda čak najveći, baš kod prvog deteta, kada je potrebno kupiti kompletnu opremu i sve ono što već ide uz prvo dete.
To je jedan veoma krupan izdatak za porodicu, pogotovo za socijalno slabije porodice. To je prvi deo amandmana.
U drugom delu amandmana mi smo, uvažavajući donekle razloge koje je Vlada dala, pokušali da predložimo neko srednje rešenje, da ne bude isplata za drugo, treće i četvrto dete u 24 rate, već da se na neki način stepenasto to uradi, zavisno od visine iznosa.
Šta to znači? Čuli smo ovde podatak da je za četvrto dete, a njih je nažalost veoma malo u Srbiji, roditeljski dodatak 180 i nešto hiljada i da je to mesečno oko 7.000. Isto tako, što je dobro, za drugo dete je 75.000; to je mesečno oko 3.000 dinara. To nije isto. Stoga smatramo da za drugo dete treba da bude kraći rok, od 12 meseci, što je približno oko 7.000, za treće 18 meseci, što je opet približno oko 7.000 mesečno, i neka ostane za četvrto dete 24 rate.
Smatramo da se na taj način postižu približno iste mesečne rate, bez obzira o kom detetu se radi, što smatramo mnogo pravednijim i celishodnijim rešenjem od rešenja datog u Predlogu zakona.
Ovde je Vlada odgovarajući na ovaj amandman rekla sledeće: "Amandman nije prihvatljiv iz razloga što za njegovu realizaciju ne postoje potrebna sredstva u budžetu Republike." Ja želim da dovedem taj razlog u pitanje, jer do sada važeći zakon je terao Vladu da budžetom predvidi sve odjednom. Dakle, važeći je zakon, nije ovo nešto što nastaje posle donetog budžeta, pa je sada neka nova obaveza, pa sada ne može da se to istrpi. Zakon je važio i on je bio, za budžet govorim, veće opterećenje nego što je u ratama. Mi smo ponudili prihvatljivo srednje rešenje da se ujednače rate, a da se smanji broj meseci od broja dece.
Potpuno je isto obrazloženje kao, nažalost ta rasprava je prošla, kod zakona o javnom dugu za penzije poljoprivrednika – Vlada je odgovorila da nema tih sredstava za sledeću godinu. Isto tako dovodim i sada to u pitanje, jer taj zakon je donet u septembru, kada je poljoprivrednicima rečeno da će svake godine po petinu dobijati. Znači, pre budžeta.
Naravno, veoma cenim napore Vlade što je došla u situaciju da isplaćuje penziju u tekućem mesecu za prethodni mesec, i to jeste bitno povećanje za poljoprivredne penzionere, ali i sa tim bitnim povećanjem to su izuzetno niske penzije.
I kakvo je onda obrazloženje, ako je zakon donet pre budžeta da je iza budžeta donetog, kaže – to će da košta puno. I ovde na isti način, mnogo više bi koštalo budžet da je ostalo onakvo rešenje, nego ono koje mi nudimo.
Dalje, obrazloženje ministra da su se ta sredstva zloupotrebljavala, pa čim dobiju u komadu ta sredstva, onda roditelji odu i to popiju itd. i nije više u funkciji deteta. Mislim da takvi slučajevi, i ako ih ima pojedinačnih, ne mogu da budu razlog za izmene ovog zakona.
Iz tih razloga još jednom ponavljam – nudimo rešenje koje zadovoljava osnovnu ideju i osnovnu svrhu i obaveze države da podrži porodicu i decu, a ne odstupa bitno ni od ekonomske politike za narednu godinu. Pozivam Vladu da još jednom preispita svoj stav prema tom amandmanu, a poslanike da u danu za glasanje glasaju za ovaj amandman.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se gospodinu Petronijeviću. Inače, amandman vam je odličan. Gospodin Toma Bušetić.

Toma Bušetić

Socijalistička partija Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, svakako da je ovaj naš amandman dobar, ali još je bolje rešenje jednokratna isplata roditeljskog dodatka, jer česte promene mera i rešenja u sistemu populacione politike smanjuju podsticaj za rađanje. To je sasvim izvesno. Jednokratna isplata roditeljskog dodatka je svakako bolje rešenje, pogotovo kad je reč o siromašnim slojevima. Jednostavno, kada se jednokratno isplaćuje 70.000 dinara, 136, 185, kako je sada za drugo, treće i četvrto dete, svakako može da bude značajan podsticaj da se ljudi opredeljuju za više dece.
S druge strane, kada govorimo o jednokratnoj isplati roditeljskog dodatka treba da imamo u vidu i prednost, jer ako nešto isplaćujemo godinu dana, ako isplaćujemo dve godine, svakako da će doći do inflacije i svakako da će se ta sredstva na neki način obezvrediti, bar u onoj drugoj godini, a i u prvoj godini isplate.
Ministar Lalović je u svom prvom obraćanju pre nekoliko dana konstatovao da je omladina izgubila poverenje u državu pre 15 godina, devedesetih godina, da je počeo proces iseljavanja i manjeg rađanja. Svakako ovu tačku možemo da pobijemo, ovo nije tačno što je ministar Lalović govorio.
Centralna Srbija i Vojvodina su se sa problemom nedovoljnog rađanja suočile još šezdesetih i sedamdesetih godina; već u drugoj polovini 20. veka došlo je do znatno manjeg rađanja u Vojvodini i u Srbiji. Stopa ukupnog fertiliteta bila je za 15 - 20% manja. Za 15% je bila manja u centralnoj Srbiji, a za 20% u Vojvodini.
Zbog takvog višedecenijskog ponašanja i događaja mi smo imali u centralnoj Srbiji i u Vojvodini jedan demografski proces starenja koji je dostigao velike razmere. Prema popisu iz 2002. godine više od 900.000 ljudi je preko 65 godina života, a u samoj Vojvodini ta cifra je negde oko 300.000. Znači, jedna šestina stanovništva u Srbiji je starija od 65 godina, što jasno govori u prilog činjenici da su danas Srbi najstarija nacija. Mislim da smo drugi u svetu, odmah posle Japana.
Znači, finansijska podrška jeste važna. Mi se kroz ove amandmane, kroz podršku ovim zakonima zalažemo za to da roditeljski dodaci budu što veći, da ti dodaci obuhvataju celokupno stanovništvo, nezavisno od materijalnog položaja, iako je najvažnije da se ta sredstva dodeljuju onima kojima su najpotrebnija. Nije to presudan faktor.
Da je to tako, najbolji primer je Evropa. Danas imamo negativnu stopu priraštaja u velikom broju zemalja zapadne Evrope, u razvijenom svetu, u Nemačkoj, u Francuskoj, u Španiji. I, tačno je da domicilno stanovništvo ima negativnu stopu priraštaja. Kada je reč o doseljenicima iz Afrike, o Turcima u Nemačkoj, tu je stopa priraštaja i te kako velika.
Znači, i Srbija na neki način u ovakvoj situaciji deli sudbinu Evrope, jer cela Evropa danas ima 720 miliona stanovnika. Ako se nastavi ovakva stopa priraštaja, mi ćemo u Evropi za 40 godina ili 45 godina, negde 2050. godine, imati 100 miliona manje stanovnika, znači u samoj Evropi.
Šta želimo da istaknemo? Da ta finansijska podrška porodici jeste važna, ali nije presudna. Mnogo je važnije razvijati svest o obnavljanju stanovništva. To je posebno važno za našu državu, jer činjenica je, ako govorimo o Evropi, o razvijenom svetu, o delu našeg stanovništva, da je na sceni pre svega, kada imamo jedno dete ili dva deteta, to je nedovoljno za prostu reprodukciju, emancipacija žena sa materijalističkom svešću i potrošačkim mentalitetom, sve po sistemu – hoćemo bolji život.
Kada je reč o Srbiji nema opravdanja za tako nešto, jer će bela kuga u Srbiji zavladati do te mere da će nas za nekoliko decenija u Srbiji biti toliko malo da će nas biti ispod četiri miliona, to su neki podaci, 2050. godine, ako imamo ovakav priraštaj stanovništva, ovakav stepen rađanja, da će nas biti ispod četiri miliona. U tim uslovima, em smo mali teritorijalno, em sa ovako malim brojem stanovnika, bez potrebnog broja stanovnika, a treba da nas bude više od sadašnjeg broja od sedam miliona, nema ni razvoja, ni napretka, ni prosperiteta.
Ministar Lalović se vratio, govorio je u svom prvom obraćanju o državi, o poverenju. Ministre, ne radi se o poverenju omladine u državu, pa kada omladina izgubi poverenje onda imamo svašta, između ostalog i manje rađanja.
Radi se o poverenju, jer ako uzmemo neku današnju situaciju, kakvo poverenje treba da ima omladina i Srbija u celini prema predsedniku države Borisu Tadiću? Evo, Boris Tadić je pre nekoliko dana boraveći u Francuskoj rekao da mi moramo da se borimo da očuvamo kulturu i religiju na Kosovu i Metohiji. Kakva glupost, kakva neozbiljnost, kakva neodgovornost!
Boris Tadić predstavlja ovu državu, on je predsednik Srbije. To je do te mere glupa izjava, toliko neozbiljno, toliko neodgovorno. Bar se od njega kao predsednika države očekivalo da kaže za šta se on kao predsednik države zalaže, kada se govori o odbrani naše teritorije.
Da nama Kosovo i Metohija pripada po svakom međunarodnom pravu, da sva dokumenta govore o tome, da je Kosovo i Metohija deo Srbije. Ali, to je jedna neodgovornost.
Te odgovornosti nije bilo devedesetih godina. Devedesetih godina je bilo stvarno teško, država je bila ozbiljna, odgovorna, ali bili smo napadnuti sa svih strana, morali smo da branimo naš narod, morali smo da obezbedimo elementarne uslove za život. To je sve bilo teško, ali odgovorno se radilo, jer su u najvećem broju slučajeva odgovorni ljudi bili na čelu i države i svih ministarstava, a kada govorimo o ovoj politici, u neko vreme devedesetih godina na čelu Ministarstva za zdravlje bio je profesor dr Miloš Banićević, ugledni doktor, profesor, ekspert za ovu temu o kojoj govorimo danas.