ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 11.05.2006.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

11.05.2006

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:10 do 18:35

OBRAĆANJA

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad Četvrte sednice Prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2006. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuje 98 narodnih poslanika.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje.
Konstatujem da je primenom elektronskog sistema za glasanje utvrđeno da je u sali prisutno 89 narodnih poslanika i da možemo da počnemo radni dan.
Obaveštavam da se niko nije prijavio da će odsustvovati.
Prelazimo na 7, 8, 9. i 10. tačku dnevnog reda: – PREDLOZI ZAKONA O TRŽIŠTU HARTIJA OD VREDNOSTI I DRUGIH FINANSIJSKIH INSTRUMENATA, INVESTICIONIM FONDOVIMA, PREUZIMANjU AKCIONARSKIH DRUŠTAVA I O RAČUNOVODSTVU I REVIZIJI (zajedno u načelu)
Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o Predlozima zakona iz dnevnog reda, po tačkama 7, 8, 9. i 10, a pre otvaranja zajedničkog načelnog pretresa, podsećam vas da, shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika, članova poslaničke grupe.
Pošto ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka – jedan sat 36 minuta, Demokratska stranka Srbije – jedan sat tri minuta 36 sekundi, Demokratska stranka - Boris Tadić – 43 minuta 12 sekundi, G17 plus – 37 minuta 12 sekundi, Socijalistička partija Srbije – 26 minuta 24 sekunde, poslanička grupa Nova Srbija i samostalni poslanici 9 plus 9 – 20 minuta 24 sekunde, za Evropsku Srbiju, pet narodnih poslanika – 6 minuta, i poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi: tri poslanika SPO-a, tri nezavisna poslanika – po pet minuta, na osnovu člana 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Otvaram zajednički načelni pretres o:
- Predlogu zakona o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata,
- Predlogu zakona o investicionim fondovima,
- Predlogu zakona o preuzimanju akcionarskih društava, i
- Predlogu zakona o računovodstvu i reviziji.
Pre nego što pitam predstavnika predlagača da li želi reč, obaveštavam vas da su ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa, za SRS: Veroljub Arsić, za DSS: Slavoljub Matić, za SPS: Jovan Todorović.
Po članu 85. stav 1. i 4. Poslovnika, a da biste znali da rasporedite svoje obaveze i adekvatno pripremite raspravu, obaveštavam vas da ćemo danas raditi do završetka one tačke koja bude na dnevnom redu u 18,00 časova. To će, s obzirom na vreme kojim raspolažemo, ako sednica ne oduzme u nečemu vreme, biti rasprava o Zakonu o javnim skijalištima.
Istovremeno, po članu 1. obaveštavam vas da će sednica zbog važnosti zakona i poštovanja Skupštine i obaveze predsednika da obezbedi prisustvo ministara, kada se raspravlja ili predstavnika ministarstva, a istovremeno zbog obaveze da vodimo računa o preuzetim međunarodnim obavezama i službenim putovanjima, nastavak rasprave će biti u petak, tj. radiće se sutra, a u ponedeljak se neće raditi, nego će nastavak sednice biti u utorak. Dakle, ono što ste planirali za petak prebacite za ponedeljak, a isti je broj radnih dana za odmor ili za rad. Hvala vam mnogo na razumevanju.
Da li predstavnik predlagača, mr Mlađan Dinkić, ministar finansija, želi reč. Izvolite.

Mlađan Dinkić

Poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, danas pred nama su četiri važna sistemska zakona. Tri su direktno vezana za razvoj tržišta kapitala i četvrti, veoma važan sistemski zakon, jeste Zakon o računovodstvu i reviziji.
Kao što znate, od ova četiri – tri nacrta zakona su poslata u skupštinsku proceduru još prošle godine. Dosta dugo stoje, međutim ovi zakoni o tržištu kapitala nisu mogli da uđu u proceduru bez krovnog zakona, a to je Zakon o tržištu hartija od vrednosti. On je poslednji ušao u proceduru po hitnom postupku, kako bi omogućio objedinjenu raspravu, jer paket zakona o tržištu kapitala čine sva tri, dakle, i Zakon o tržištu hartija od vrednosti, o investicionim fondovima i o preuzimanju akcionarskih društava.
Ministarstvo finansija je dugo radilo na ovim zakonima, čitave dve godine, zato što se radi o zaista važnom segmentu razvoja finansijskog tržišta. Činjenica je da se u svim zemljama u tranziciji najpre počinje sa reformom bankarskog sistema, a zatim se daje primat razvoju tržišta kapitala, a to je slučaj i ovde kod nas.
Bilo bi bolje da su ovi zakoni i ranije doneti, međutim, puno je učesnika na tržištu, puno je argumenata bilo u javnim raspravama koje su organizovane sa učesnicima na tržištu kapitala. Želeli smo da dobro proučimo sva iskustva EU, konsultovali smo se u izradi ovih zakona i sa Svetskom bankom, sa domaćim predstavnicima tržišta kapitala i na kraju došli do ovih celovitih nacrta zakona.
Što se tiče prvog Predloga zakona, to je Zakon o tržištu hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata, on je u potpunosti usklađen sa direktivama EU iz ove oblasti, što je u obrazloženju zakona i dato. Zašto donosimo potpuno novi zakon? Trenutno se primenjuje tzv. savezni zakon, jer Srbija nije u svom parlamentu donela odgovarajući sistemski zakon iz ove oblasti. Ovaj zakon treba da obezbedi veću sigurnost i zaštitu učesnika na tržištu i stvori ambijent za uvođenje inovacija u pogledu trgovine hartijama od vrednosti, kao i nove finansijske instrumente.
Šta ovaj zakon reguliše? On reguliše organizovano tržište i deli ga na berzansko i vanberzansko. Dakle, i jedno i drugo su prema našem predlogu organizovana tržišta, s tim što može postojati berzansko i vanberzansko tržište. Ne daje nikome monopol, omogućava konkurenciju, ali daje Komisiji za hartije od vrednosti veoma široka ovlašćenja da može da selektira one koji osnivaju berze ili organizatore vanberzanskog poslovanja, tako da Komisija za hartije od vrednosti dobija još veći značaj nego što je sada imala.
Značajno se povećava transparentnost trgovine na tržištu kapitala, takođe, stvaraju se uslovi za daleko aktivnije učešće malih i srednjih preduzeća na tržištu kapitala i ovaj zakon omogućava stvaranje odgovarajuće tržišne konkurencije. Neću ići detaljno u obrazlaganje ovog zakona, imamo skoro 250 članova, međutim biću na raspolaganju kada čujem konkretne primedbe i predloge da prokomentarišem kada poslanici to budu iznosili.
Drugi zakon koji je ovde pred vama jeste zakon o investicionim fondovima, koji smo još u avgustu 2005. godine doneli na Vladi i prosledili Skupštini. Cilj ovog zakona je da na jednostavan i efikasan način omogući građanima da učestvuju na tržištu kapitala i ostvare odgovarajuće prinose.
Naime, investicioni fondovi objedinjavaju i grupišu kapital koji se onda ulaže u domaću privredu i podstiče privredni razvoj. U ovom trenutku građani imaju mogućnost samo da štede u bankama, a onda banke kreditiraju preduzeća. Sada otvaramo jedno malo poglavlje u razvoju finansijskog tržišta omogućavanjem da građani svoj slobodni novac dobrovoljno ulažu i u investicione fondove, da investicioni fondovi onda ulažu taj novac u privredu, da to podstiče privredni razvoj i da donosi odgovarajući prinos članovima investicionih fondova.
Naravno, kao što je i ulaganje u banke dobrovoljno, tako je i ulaganje u investicione fondove dobrovoljno. Međutim, širi se mogućnost podsticanja privrednog razvoja. Bilo bi takođe bolje da smo imali ovaj zakon i ranije, međutim bez ovog, kažem krovnog zakona, nije moguće bilo doneti ga.
Što se tiče trećeg zakona iz paketa zakona o tržištu kapitala to je Predlog zakona o preuzimanju akcionarskih društava. Najznačajnija novina koju ovaj zakon donosi, jer do sada je preuzimanje društava bilo uređeno Zakonom o tržištu hartija od vrednosti, dakle nije postojao poseban zakon o preuzimanju, jeste da ponuda za preuzimanje mora biti upućena svim akcionarima po istoj ceni za sve akcije.
Drugim rečima, do sada je postojala mogućnost da se preuzimanje vrši tako što se ponuda uputi samo za određeni broj akcija, iznad 25%, najčešće je to bilo 51% po jednoj ceni, a onda su manji akcionari bili dovedeni u neravnopravan položaj i mogao je onaj ko je preuzeo 51% da ih ucenjuje i da po daleko nižoj ceni otkupi njihove preostale akcije. Ovaj zakon omogućava i faktički obezbeđuje da se svim akcionarima za sve akcije mora ponuditi jednaka cena.
Dakle, nakon usvajanja ovog zakona moraće svi oni koji podnesu ponudu za preuzimanje da svim akcionarima nude istu cenu. To će omogućiti daleko veću konkurenciju i transparentnije uslove konkurencije prilikom preuzimanja akcionarskih društava, a to omogućava najefikasniju moguću zaštitu malih akcionara.
Velika pažnja je u ovom zakonu posvećena zaštiti manjinskih akcionara. Ovaj zakon na veoma potpun način uređuje tržišno preuzimanje i kao oblik promene vlasničke strukture akcionarskih društava. Još jednom ističem, omogućava ravnopravno učešće konkurencije.
Ovo je, dakle, veoma kratka prezentacija najvažnijih stvari u sva tri zakona, njihovo usvajanje omogućiće novu fazu u razvoju tržišta kapitala.
Moramo otvoreno priznati da je razvoj tržišta kapitala kod nas u sasvim početnoj fazi. Međutim, to nije uobičajeno imajući u vidu iskustvo drugih zemalja u tranziciji, jer uvek u drugoj fazi tranzicije dolazi do razvoja tržišta kapitala. Najpre se razvija bankarski sektor, pa tek nakon toga tržište kapitala.
Što se tiče četvrtog sistemskog zakona, a to je zakon o računovodstvu i reviziji, on je potpuno usklađen sa evropskim zakonodavstvom i generalno uvodi međunarodne računovodstvene standarde u praksu računovodstvenog izveštavanja. Uvode se nove važne institucije, kao što je Komora ovlašćenih revizora i Nacionalna komisija za računovodstvo, pojačava se odgovornost organa upravljanja preduzeća i direktora za vođenje knjiga i finansijske izveštaje.
Naime, do sada su samo oni koji su dostavljali izveštaj, dakle računovođe, odgovarali za tačnost iskaznih podataka u izveštajima. Po novom zakonu diže se odgovornost i za direktora koji mora potpisati ono što mu je računovođa dao i ukoliko da lažni izveštaj sankcije ne snosi samo računovođa, već i direktor firme. Jer, do sada smo imali dosta slučajeva da su direktori firme zapravo tražili od računovođa da im daju falš izveštaje i onda eventualno odgovornost ne bi bila na direktoru, već na računovođi. Ovde se podjednako odgovornost odnosi i na rukovodioca preduzeća.
Takođe, zakon insistira na primeni međunarodnih računovodstvenih standarda i međunarodnih standarda finansijskog izveštavanja za srednja i velika pravna lica, kao i za banke i druge finansijske organizacije. Moram reći da je Zakonom o bankama već predviđeno da banke imaju obavezu izveštavanja po međunarodnim računovodstvenim standardima, takođe i Zakon o preduzećima je dao obavezu da se uvedu ovi standardi. Ovo je jedan krovni zakon koji te stvari reguliše.
Uvodi se i obaveza revizije za sva srednja i velika preduzeća, za banke i druge finansijske organizacije, kao i za penzione fondove. Takođe, ovaj zakon propisuje odgovarajuća profesionalna zvanja iz ove oblasti, a to su ovlašćeni revizor i ovlašćeni interni revizor i to u skladu sa osmom direktivom EU.
I konačno, u prelaznim i završnim odredbama sva stečena stručna zvanja računovođa i revizora prema ranijim zakonima se priznaju, ali postoji obaveza u odgovarajućoj proceduri provere znanja, polaganja ispita i moram da kažem da je ovaj zakon bio na veoma širokoj javnoj raspravi, svi predstavnici domaćih strukovnih udruženja su učestvovali u toj javnoj raspravi, iznosili različita mišljenja. Zbog toga je i donošenje ovog zakona trajalo dve godine, jer jasno je da tu postoje različiti interesi strukovnih udruženja.
Moram potpuno reći da je, recimo, Savez računovođa Srbije želeo da zadrži monopol, da samo oni mogu da izdaju sertifikate ovlašćenim revizorima.
Mi smo ovde razbili taj monopol i uvodi se mogućnost da se prema zakonu i druge institucije, kao i fakulteti, mogu sertifikovati da izdaju ovakva ovlašćenja.
Na ovaj način mislimo da ćemo dobiti daleko kvalitetnije računovodstvene i revizorske izveštaje koji će biti pravi parametar za ocenu boniteta određenih firmi.
Kako se zemlja razvija, kako se tržište razvija, računovodstvo i revizija moraju dobijati sve veći značaj, a ovaj zakon to omogućava. Hvala na pažnji.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč? (Ne.)
Da li predsednici odnosno predstavnici poslaničkih grupa žele reč? (Da.) Jovan Todorović, pa onda Slavoljub Matić. Izvolite.

Jovan Todorović

Socijalistička partija Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, pred nama su četiri važna zakona i prosto ne znam ni sam koji je od predloženih zakona važniji.
Očigledno je da je praksa pokazala da je potrebno doći do novih zakonskih rešenja u pojedinim oblastima, naročito u onima koje do sada nisu bile pokrivene, a i u oblasti tržišta hartija od vrednosti, gde smo do sada u primeni imali savezne propise, nešto su se u međuvremenu menjali, ali nikako nismo uspevali da dođemo do celovitog rešenja u oblasti tržišta hartija od vrednosti.
Krenuću, pre svega, od investicionih fondova, odnosno od Zakona o investicionim fondovima. Mislim da je donošenje takvog zakona vrlo praktična, a rekao bih u odnosu na stanje investicija u našoj privredi, i nasušna potreba.
Imamo danas činjenicu da smo siromašni sa investicionim fondovima i sa mogućnostima novog investiranja u našu privredu, a to znači da su smanjene mogućnosti novog zapošljavanja, što jeste generalni cilj politike Vlade, a i Narodne skupštine.
Do sada su uglavnom poslovne i komercijalne banke pribavljale određena sredstva po osnovu štednje građana i ta sredstva plasirali pod određenim uslovima u privredu, ali i u potrošnju, preko kredita za stanovništvo, obezbeđivali zadovoljavanje određenog nivoa tih opštih potreba privrede i građana Republike Srbije.
Šta je novo što će nam doneti investicioni fondovi? Novo je da će se veliki broj građana koji raspolažu nekom štednjom opredeliti da sami ili zajedno sa svojim prijateljima i poslovnim partnerima osnivaju ove investicione fondove.
Investicioni fondovi, kao što vidite iz Predloga zakona, mogu biti otvoreni, zatvoreni i privatni.
Otvoreni investicioni fondovi su oni koji u startu moraju imati 200 hiljada evra osnivačkog kapitala i nemaju svojstvo pravnog lica, ali se zato pojavljuju privredna društva za upravljanje tim investicionim fondovima.
Otvoreni su zbog toga što svi koji su uložili određena sredstva u te investicione fondove imaju pravo da u svakoj prilici i u svakom trenutku kada to požele povuku ta svoja sredstva.
Ukoliko to ne žele, pripada im odgovarajuća dobit po osnovu ulaganja tih sredstava koja se nalaze u tzv. otvorenom investicionom fondu.
Imate i zatvoreni investicioni fond koji se takođe osniva sa 200 hiljada evra, ali ima nešto drugačiju proceduru, jer ulagači u taj investicioni fond nemaju pravo da u svakom trenutku povlače ta sredstva, nego saglasno zakonskim odredbama i pravilima tog fonda. Ti fondovi imaju i svoje kontrolne organe.
Imamo i treću grupu tih investicionih fondova, to su privatni investicioni fondovi, gde pojedinačni osnivački kapital ne može biti ispod 50 hiljada evra.
Reč je o profesionalnim investitorima i ljudima koji imaju želju i nameru, a razume se i interes da svoja slobodna novčana sredstva plasiraju na ovaj način.
Pretpostavlja se da će se na ovaj način formirati nekoliko investicionih fondova na području Republike Srbije, bar u početku i da će ta aktivnost sve više biti privlačna za sve veći broj građana koji imaju svoju štednju, ponegde u bankama, ali u priličnoj meri mobilisanu, čak da nisu ta sredstva ni u bankama nego kod kuće, kako se to kaže – u slamaricama.
Procena je da u ovom trenutku stanovništvo Republike Srbije ima tako raspoloživih slobodnih sredstava između tri i četiri milijarde evra.
Zaista je ekonomski necelishodno ta sredstva ne aktivirati, pogotovo u uslovima kada se zna da nema dovoljno slobodnih sredstava za investicije, a da su investicije glavni pokretač privrednog razvoja i povećane zaposlenosti.
Zato ćemo mi, kao poslanička grupa SPS, podržati ovaj zakon, jer mislimo da ga je čak trebalo doneti na početku ovog mandata, da bismo u međuvremenu mogli da, ne čekajući kredite iz inostranstva i ne čekajući nekakve donacije ili ne znam koje druge vrste pomoći od tzv. Međunarodne zajednice, pokrenemo neki investicioni ciklus.
Moguće je da će se u budućem vremenu i sama država pojavljivati kao osnivač pojedinih investicionih fondova, mada to nije intencija ovog zakona, ali u svakom slučaju čini mi se da će mnogi koji ekonomski razmišljaju biti pre opredeljeni da investiraju u investicione fondove nego da svoja sredstva daju na bilo kakvu štednju u poslovne i komercijalne banke, jer kao što je poznato, uslovi kod poslovnih banaka nisu tako povoljni, kamatne stope na godišnjem nivou ne prelaze pet posto, a neke banke čak ne daju nikakvu kamatu na deviznu štednju. Investicioni fondovi omogućavaju da se sopstvenim slobodnim finansijskim sredstvima privređuje na tzv. finansijskom tržištu i da se od tog privređivanja ostvaruje značajna i bitna korist.
Drugi zakon koji je veoma važan jeste zakon o tržištu hartija od vrednosti i podsećam vas da smo svojevremeno birali Komisiju za hartije od vrednosti, pa smo imali i pomalo smešne situacije da su nam predlagači pojedinih članova Komisije za hartije od vrednosti, između ostalog, u biografijama kandidata isticali da imaju položenu B kategoriju kao da voze moped, kao da smo u tom trenutku birali poštonoše, a to sve govorim zbog toga što mislim da Komisija za hartije od vrednosti mora da bude samostalna i nezavisna. Ona je tako u ovom zakonu i postavljena, s tim što se mogu dati određene primedbe u pogledu potpune nezavisnosti komisije.
Podsećam vas da predlog za sastav Komisije za hartije od vrednosti, prema Predlogu zakona, daje Vlada, kao i predlog za eventualno razrešenje članova Komisije za hartije od vrednosti. Mnogo je važan taj organ, obzirom da kod nas tek u punoj meri zaživljava tržište hartija od vrednosti i da je važno da neko ko taj posao obavlja, obavlja na način koji jeste stručan, odgovoran i kompetentan, s tim da bude samostalan i odgovoran. Ovde je takođe rečeno da će postojeća Komisija za hartije od vrednosti trajati do septembra meseca 2006. godine, a ukoliko do tog trenutka ne uspe da se izabere novi sastav Komisije, onda će postojeća komisija nastaviti da radi i u drugom periodu, dakle u 2007. godini, sve dok se ne izabere novi sastav Komisije za hartije od vrednosti.
Ovde bi mogla da se stavi jedna načelna i konkretna primedba u pogledu mandata predsednika i pojedinih članova Komisije. O tome ću govoriti, obzirom da smo podneli nekoliko amandmana, kada bude bila rasprava o amandmanima, ali u ovom trenutku samo da podsetim da smo predložili da, recimo, predsednik Komisije bude biran na pet godina, da jedan član Komisije bude biran na četiri godine, drugi na tri godine, treći na dve itd, da bi se obezbedio kontinuitet u radu Komisije i da bi pod zakonom određenim uslovima mogli da blagovremeno vršimo promene članova Komisije za hartije od vrednosti, a da pri tome ne narušimo kontinuitet u radu tržišta hartija od vrednosti i same Komisije, kao nezavisnog organa.
Ima, takođe, jedno pitanje koje nije u toj meri sporno, ukoliko imamo pravo objašnjenje, a mislim da ga ljudi iz Ministarstva, kao predlagači ovog zakona imaju, a to je pitanje – ko sve može biti osnivač berze. U zakonu je rečeno da, između ostalog, osnivači berze mogu biti fizička domaća i strana lica. Oni koji su protivnici te varijante kažu – zašto bi sada fizička lica bili osnivači berze, ako se već mogu registrovati kao pravna lica, pa kao takvi pojaviti sa određenim iznosom od milion evra kao osnivači berze, a da pri tome ispune i odgovarajuće uslove.
Mislim da je objašnjenje ljudi iz Ministarstva da je na neki način logično i suvislo, da će ta fizička lica biti proveravana u smislu kvaliteta i poslovne sposobnosti, dosadašnje poslovne aktivnosti, dakle čestitosti u životu i u radu, te će se, stoga, sa vrlo strogim kriterijumima opredeljivati koja to fizička lica mogu biti osnivači berze. Dakle, treba nam takav celovit zakon, nije se moglo promenama doći do boljeg teksta nego ovako kako je predloženo.
Treći zakon je Zakon o preuzimanju akcionarskih društava. On se ponegde u evropskoj praksi, a i kod nas, nalazio sa svojim odredbama u sastavu Zakona o hartijama od vrednosti.
Ovde se predlagač opredelio upravo kao i većina zemalja u EU, da se ide na donošenje posebnog zakona o preuzimanju akcionarskih društava. Pretpostavljam da ste pročitali obrazloženje i videli ste da ni Evropi, koja je jako razvijena u tom pogledu, nije bilo lako da donese takvu odluku i ti pregovori su trajali, koliko se sećam, čak punih 14 godina da bi se došlo do direktive koja važi od decembra 2003. godine, u kom su svi u EU obavezani da donesu upravo takve zakone o preuzimanju akcionarskih društava.
To se sada i ovde čini, obzirom da želimo u EU i da hoćemo da svoje zakonodavstvo i sve propise uskladimo sa standardima EU, pa i sa tim direktivama. Karakteristični su, recimo, članovi 9. i 11. tih direktiva u kojima se kaže da oni koji su akcionari u tim preduzećima, malo to prepričavam, nemaju pravo da preduzimaju radnje protiv onih koji imaju nameru da preuzmu ta akcionarska društva bez saglasnosti akcionara.
U tački 11. te direktive se kaže da oni koji imaju nameru da preuzmu određeno akcionarsko društvo, nemaju obavezu da poštuju nešto što bi ih sprečilo da ga preuzmu. Sve to ima neku svoju logiku, a pogotovo što je u toj direktivi rečeno da se ove odredbe iz tačke 9. i 11. primenjuju fakultativno, odnosno neobavezno kao opcija.
Ono što je za mene suština rešavanja načina preuzimanja akcionarskih društava je upravo u tome da se, mislim, na ovaj način postiže potpuna zaštita malih akcionara, a što je bio gorući problem.
Recimo, nekoliko primera u poslednjih nekoliko godina kada smo imali te situacije na tržištu akcija, kako se štite mali akcionari? Štite se tako što onaj koji želi da preuzme neko akcionarsko društvo mora to da učini javno. To javno znači da mora prvo da oglasi nameru da želi da preuzme određeno AD, a pod dva, kada oglasi nameru onda mora da oglasi i uslove pod kojima preuzima AD, odnosno kupuje akcije i to tako da cena akcija bude ista i za velike i za male akcionare.
To je suština ovog zakona, da cena bude ista i za velike i za male akcionare. Doduše, postoje izuzeci, ali ne u ovom delu, nego u onom delu šta se ne može preuzimati putem kupovine akcija, a to su, recimo, akcije malih akcionara koje se na tržištu akcija pojavljuju zajedno sa akcijama Akcijskog fonda i neke druge akcije koje su se pojavile po osnovu akcija poslovnih banaka, a po osnovu preuzetih obaveza savezne države koje su prenete na Republiku Srbiju.
Još jedanput podvlačim, mnogo je važno da se obezbedi potpuna ravnopravnost malih i velikih akcionara i da tu nemamo tog tzv. mešetarenja, da se na jedan način pregovara sa velikim akcionarima i da se obećavaju jedne cene, a da se koristeći položaj malog akcionara koji je u osnovi nepovoljan, tamo nudi niža cena za preuzimanje tih AD, odnosno za kupovinu akcija.
Ovde nismo podnosili nikakve amandmane. Nisam video potrebu za tako nešto, jer je ovaj deo uređen celovito, pojačava odgovornost svih učesnika na tržištu akcija i onih koji žele da preuzmu određena AD, ali i onih koji će biti preuzeti, čime se na neki način pojačava odgovornost i zahteva potpuna lojalnost postojećeg menadžmenta i rukovodstva sadašnjih AD prema svojim preduzećima, a što će reći – prema akcionarima.
Konačno, kada je u pitanju Zakon o računovodstvu, to je važan zakon, a do sada smo imali ko zna koliko promena i ta materija se rešava na saveznom nivou, pa je nešto primenjivano, a nešto nije, itd. Sada smo u prilici da vidimo celovit predlog zakona, a moram da kažem, prošao je tu stručnu raspravu, ali je u dobroj meri i osporavan od strane upravo onih koji najviše rade na poslovima računovodstva i revizije.
Gospodin ministar je pomenuo: savezni računovođa, a moram da priznam, kada sam čitao primedbe Saveza računovođa, mislio sam – u pravu su računovođe. Kada sam čitao obrazloženje Vlade, odnosno predlagača, onda sam mislio – pa i nisu te računovođe toliko u pravu.
Ipak smo se opredelili da podnesemo nekoliko amandmana na članove ovog predloga zakona, a pre svega u dobroj nameri da se eventualno tekst tog zakona popravi. Na primer – pitanje obaveznosti revizije u pravnim licima. Čuli ste, a tako piše i u zakonu, da su srednja i velika preduzeća obavezna da vrše reviziju svojih računovodstvenih iskaza.
Završni računi, dakle bilansi, predaju se jedanput godišnje – 31. decembra, odnosno sa 31. decembrom u roku od 60 dana, a što će reći do 28. februara, kao što je bio i do sada slučaj.
Ovde se otvorilo pitanje – da li srednja preduzeća podležu obavezi revizije i da li treba da podležu toj obavezi, a pogotovo što je definicija tih srednjih preduzeća, bar u ovom zakonu, takva da srednje preduzeće predstavlja ono preduzeće koje prosečno zapošljava između 50 i 250 radnika. Veliki je dijapazon, između 50 i 250, a da recimo ostvaruje ukupan godišnji prihod između 2,5 miliona i pet miliona evra, pa da mu je vrednost imovine na kraju poslovne godine između jedan i pet miliona evra. Kada je ispod tih vrednosti, onda spada u kategoriju malih preduzeća i nema obavezu da vrši reviziju računovodstvenih iskaza, a kada je iznad, onda spada u kategoriju velikih preduzeća i razume se da i dalje ima tu obavezu.
Otvoreno je, takođe, pitanje interne revizije. Priznajem, nisam do kraja razumeo, kasnije sam konsultacijama sa ljudima iz ministarstva razumeo da interna revizija i nije nešto što je imperativ, obavezno, nego je moguće. To je ono što bitno menja moj stav prema internoj reviziji. Oni koji budu smatrali da je potrebno radi povećanja zakonitosti i discipline u vođenju računovodstvenih iskaza i iskazivanju poslovnih rezultata, pa i bilansa stanja, itd. i drugih dopunskih aneksa opredeliti se da angažuju i internu reviziju.
Da li će to biti neko iz firme, nije najbitnija stvar, ali i posle interne revizije podležu toj tzv. eksternoj reviziji koja može uočiti nepravilnosti u radu internog revizora. Bitno je da se sve dovede do toga da poštujemo zakone, a poštujući zakone poštujemo ambijent u kom živimo i omogućujemo da svi oni koji žive od budžeta žive na način koji je primeren toj ekonomskoj situaciji.
Otvoreno je pitanje ko može biti revizor. Dobili smo objašnjenja da oni koji imaju zvanje revizora neće ta zvanja izgubiti osim onih koji će morati u nekom periodu od godinu dana da potvrde ta svoja zvanja, odnosno licence za vođenje revizije. Računovođe su takođe stavile primedbu da recimo, računovođe u preduzeću može biti i neko ko nema odgovarajuću školsku spremu. Logika stvari nalaže da onaj koji će biti odgovoran za poslovanje preduzeća, a to je uprava i direktor, nikako neće poslove računovodstva prepustiti nekome ko taj posao ne zna i ko taj posao neće moći da radi u skladu sa zakonom.
Sada da ne elaboriram dalje oko detalja, biće prilike kada budu bili amandmani. U svakom slučaju, važno je da se naše poslovanje uskladi sa međunarodnim računovodstvenim standardima, jer nam je to potrebno radi poslovanja sa Evropom. Oni razumeju svoje standarde. Ako mi ne prihvatimo njihove standarde, oni ne razumeju nas i ne razumeju našu stvarnu ekonomsku poziciju kada žele da uđu u poslove sa nama.
Takođe, na kraju, jedno vrlo praktično pitanje, a to je pitanje: kome to treba da predajemo svoje završne račune. Po ovom zakonu rečeno je i Narodnoj banci Srbije, a po Zakonu o preduzeću rečeno je da se obavezno završni računi i drugi izveštaji predaju Agenciji za privredne registre. Sada imamo situaciju koja je objektivna – Agencija za privredne registre nije dovoljno osposobljena da radi te poslove do kraja. Narodna banka jeste, a i potrebno je radi te ukupne društvene statistike, jer nema ko drugi da tu statistiku vodi, ali opet sa stanovišta pravnih lica nije logično da predaju na dva mesta. Verujem da se ta stvar može prevazići tako što će se u dogledno vreme izmeniti odredba koja nas obavezuje da te svoje izveštaje dostavljamo Agenciji za privredne registre.
Opet, tamo je i obrazloženje da se to predaje zbog toga da bi strani partneri mogli da se upravo preko tog registra informišu o našem kvalitetu i o našoj spremnosti i sposobnosti da poslujemo sa njima. Mislim da je ovo pomalo vrzino kolo koje se može rešiti, ne mora da se reši baš danas ovim zakonom, ali nekom praktičnom izmenom moglo bi se to desiti. Sve u svemu, toliko za ovih 20 minuta. Hvala lepo.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Reč ima Slavoljub Matić.

Slavoljub Matić

Demokratska stranka Srbije
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, kolege poslanici, pred nama su četiri sistemska zakona koja će svakako omogućiti da država Srbija ima vrlo jasnu regulativu koja je do sada, moramo priznati to, poprilično zbunjivala učesnike na finansijskom tržištu, a takođe smo imali i regulativu bez ovih zakona, jer nije omogućavala da svi građani budu na prikladan način, onoliko koliko žele, učesnici.
Dakle, ovi zakoni to omogućavaju, uz svojevrsnu kontrolu i pravila koja se propisuju, a to je objasnio i moj prethodnik, a tu mislim na Zakon o računovodstvu i reviziji, taj preko potreban zakon dolazi sa novim pravilima, sa pravilima koja su propisana međunarodnim računovodstvenim standardima, ali pravilima koja ćemo morati svi da poštujemo.
Dakle, to je svakako pohvalno. Ono što nije pohvalno, kada pričamo o ovim zakonima, to je činjenica da oni dolaze, po meni čak i prekasno. Kada pričamo o Zakonu o investicionim fondovima, čini mi se da pričamo post festum priču. Lično sam, ne samo ja, nego i mnogi ljudi koji su se zalagali za ne samo demokratske, već i za tržišne promene u našem društvu, očekivao da će odmah nakon Zakona o privatizaciji, biti donet zakon o investicionim fondovima koji će omogućiti, ne samo onim tajkunima iz JUL-ovskog doba sa dobrim vezama da budu glavni učesnici u privatizacionim poslovima, već i običnim građanima da budu učesnici i da te svoje slamarice iznesu, pa da se takmiče, ne samo u onome što imaju, već i u onome što znaju.
Nažalost, to niti Vlada Zorana Đinđića niti Vlada Zorana Živkovića, niti aktuelna Vlada nisu na vreme omogućili.
Mi smo u toku kampanje 2003. godine pričali o potrebi da se na pravi način demokratizuje, da kažemo, to privatizaciono tržište, ali nažalost, to se nije desilo, a glavni kritičar privatizacije, Dragan Maršićanin, setite se kako je samo prošao upravo zbog toga što se sukobio sa mnogim ljudima koji su vedrili i oblačili u to vreme baš u sferi privatizacije.
Možemo da pričamo, vidim da se neki poslanici smeju na ove moje reči, međutim, verujte da vrlo iskreno pričam i nemam razloga da podilazim niti ministru niti Vladi, bez obzira što bezrezervno podržavamo mi iz DSS-a i ove predloge zakona i Vladu, prosto nema boljih u ovom trenutku.
Ono što jeste bitno, to je – šta će nam ovi zakoni doneti. Gospodin Todorović je lepo primetio oko zakona o investicionim fondovima da upravo čine ono što je potrebno, uz konstataciju: čuli od ministra, a da je malo kasno.
Nikada nije kasno. Nadam se da ćemo i mi obični građani uspeti makar deo blagodeti ovih zakona iskoristiti u ovom poslednjem periodu privatizacije.
Što se tiče Zakona o tržištu hartija od vrednosti, ministar je zamolio da pričamo pomalo i konkretno, a ne samo načelno. Ja ću ministra odmah direktno zapitati, pošto su podneti amandmani koji na neki način štite nezavisnost Komisije.
Pošto nismo imali Odbor za finansije, živo me interesuje stav Ministarstva povodom podnetih amandmana. Čini mi se da u jednom delu zakon zanemaruje osnovnu potrebu da to regulatorno telo, koje se zove Komisija za hartije od vrednosti, bude nezavisno i potpuno pod parlamentarnom kontrolom.
Više sam nego uveren da su poslanici u parlamentu pre spremni da zadrže to pravo da budu osnovni kontrolori tog regulatornog tela, nego što su spremni da ovako kako je sam Predlog zakona ovde izneo, da se to prenese Ministarstvu.
Mislim da ne bi bilo loše da o tome na Odboru za finansije detaljno porazgovaramo, jer ima nagoveštaja da Svetska banka nije baš voljna da podrži ovakve zakonske projekte, gde se ograničava parlamentarna kontrola i plaši me da možemo zakomplikovati naše ionako zakomplikovane međunarodne odnose sa finansijskim institucijama.
Ono što me takođe zanima sadržano je u već podnetim amandmanima, a to je visina cenzusa za organizatore berzanskog ili vanberzanskog poslovanja.
Mislim da je predložen cenzus od 300.000 evra u dinarskoj protivvrednosti, minimalan, gotovo nikakav i za onu vrednost koja će biti na berzi mislim da svakako nije loše da se taj cenzus mnogostruko podigne, pa recimo i na tri miliona, kako je amandmanima predloženo. Čini mi se da to ne bi bilo na štetu, već bi uslovljavalo ozbiljnost berzanskog i vanberzanskog poslovanja.
Što se tiče Zakona o preuzimanju, da kažem neku reč, svedoci smo, posebno mi, članovi Odbora za privatizaciju, koliko je jedna pravna praznina onemogućavala da imamo pravi red i prave poteze u oblasti preuzimanja.
Ova zaštita manjinskih akcionara, ali možemo da kažemo i većinskih akcionara, preko je potrebna, zakon jasno reguliše tu oblast i više nećemo imati one poslove koji će zauvek ostati pod velom sumnje. Mislim na preuzimanje akcije "Knjaza" i još nekih preduzeća, jer ti poslovi su imali velikog odjeka u javnosti, bez obzira na dobru volju i Komisije i predstavnika Republičke vlade da se to najbolje i na pravedan način reši. Ipak je ostala ta sumnja. Ona je proizilazila iz zakonskih praznina, nikako zbog toga što nije bilo dobre volje da se to na pravi način reši.
DSS će glasati za ove zakone. Mi ćemo pričati sa ministrom u pogledu prihvatanja nekih amandmana koji su već dostavljeni. Nadam se da će ministar imati sluha za ove naše primedbe. Zamolio bih ne samo Ministarstvo finansija koje je jedno od najaktivnijih ministarstava u ovom tranzicionom dobu, već i samu Skupštinu, pa i sve poslanike, da omoguće da neki zakoni koji su jako dugo čekali na dnevni red, jer to jeste jedna od primedbi koju redovno čujemo od kritičara Republičke vlade i uopšte aktuelne vlasti, a to je da omogući da brže i efikasnije ova skupština radi.
Mislim da zatrpavati ovako bitne zakone besmislenim amandmanima i predstavljati se ovde kao nekakav vajni stručnjak, mada za ovu oblast možemo slobodno reći, gotovo da ne poznaju ni stručnjaci sa Ekonomskog fakulteta, zato što nismo bili zemlja slobodnog tržišta i nemamo dovoljno iskustava iz ovih oblasti, zaustavljati tranziciju u ovoj oblasti nepotrebno je i jako skupo. Tu nije odgovornost samo izvršne vlasti, već i parlamenta, ali ne samo vladajuće većine, već se ovde nalazi i odgovornost opozicije koja samo kritike radi izlazi, podnosi besmislene amandmane, a u stvari ništa konkretno ne nudi.
Nadam se da ćemo, makar kada su ovako bitne oblasti u pitanju, svi biti konstruktivniji. Gospodine predsedavajući, iskoristio sam prvih deset minuta.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
To smo već evidentirali. Kada po Poslovniku budete imali mogućnost, dobićete reč.
Reč ima ministar Dinkić.

Mlađan Dinkić

Da odgovorim na ovo pitanje, vezano za status Komisije za hartije od vrednosti.
Naime, Vladi smo predložili, vezano za status, drugačije rešenje nego što imate ovde u zakonu.
Dakle, u originalnom predlogu Ministarstva finansija, Vladi Republike Srbije predložili smo status Komisije za koji smo smatrali da je odgovarajući, a onda nam je zakonodavstvo Vlade, konkretno gospodin Balinovac i njegovi saradnici, rekli sledeće: imamo pravni problem, nisam pravnik i zato prepuštam pravnicima u Skupštini da o tome razmisle i odluče, status Komisije nije naveden u Ustavu Srbije.
Znači, sadašnji Ustav Srbije ne poznaje pojam Komisije za hartije od vrednosti. To je prvi problem zbog čega ne može Komisija da se tretira kao potpuno, do kraja nezavisna od Vlade.
Mi ne želimo da Komisija bude zavisna od Vlade. Pitali smo koje je onda rešenje, a oni su rekli: rešenje je kao što smo dali za druga regulatorna tela. Zakonodavstvo iz Vlade je dalo bukvalno rešenja koja su dali za druga regulatorna tela. Koja su nam ograničenja? Zakon o ministarstvima propisuje nadležnost ministarstva nad određenim segmentima.
Konkretno, po Zakonu o ministarstvima, Ministarstvo finansija je nadležno za tržište kapitala i hartija od vrednosti. Međutim, Zakon o državnoj upravi daje mogućnost da određeno ministarstvo može poveriti poslove iz svoje nadležnosti posebnim agencijama, nezavisnim regulatornim telima i slično.
Komisija za hartije od vrednosti je de facto vrlo važno nezavisno regulatorno telo i zbog toga su nam predložili, a mi usvojili kao jedino moguće rešenje koje je u skladu sa Zakonom o državnoj upravi i sadašnjim Ustavom Srbije, da poveravamo poslove Komisiji za hartije od vrednosti.
Meni se lično ta formulacija isto ne sviđa. Pravnici mi kažu da nije moguća dok se ne unese kao ustavna kategorija Komisija za hartije od vrednosti.
Dakle, očito je da, u tom smislu, nakon donošenja novog ustava Srbije, gde mora da se unese Komisija za hartije od vrednosti kao ustavna kategorija, to podržavam, doći će do promene tog dela zakona. Dakle, neće više poveravati poslove od strane ministarstva, već će Komisija imati to kao ustavnu nadležnost.
Inače, ne stoji, ako neko eventualno ima primedbu, da je Komisiji ovim zakonom oduzeta nezavisnost, jer član 235. koji određuje princip rada, tačno kaže da predsednik i članovi Komisije pri donošenju odluka ne mogu dovesti u pitanje svoju samostalnost, kao ni samostalnost Komisije.
Sledeći stav: "Zabranjeno je svakom licu, organu i organizaciji da preduzima bilo koju radnju koja utiče na samostalnost u radu i odlučivanju Komisije i bilo kog njenog člana", znači uključujući i Vladu i bilo koje ministarstvo; zatim, "Zabranjeno je svakom licu, organu ili organizaciji da preduzima poslove koji su zakonom predviđeni kao nadležnost Komisije, ako zakonom nije drugačije određeno"; zatim, "Komisiju bira i razrešava Skupština".
Ko će predlagati članove Komisije, da li Vlada ili nadležni skupštinski odbor, odmah da vam kažem, za nas u Ministarstvu finansija je potpuno irelevantno. Kako Skupština odluči, mi ćemo prihvatiti. Ako budu neki amandmani koji još više daju ovlašćenje Skupštini povodom izbora članova, to ćemo prihvatiti. Dakle, nemamo tu nikakav problem.
Ovo rešenje ovde nam je bilo iznuđeno od strane našeg zakonodavstva. Inače, nije bilo originalno sadržano u našem predlogu, jer je problem da je sadašnji Zakon o tržištu hartija od vrednosti savezni i on je davao za jedan stepen veća ovlašćenja, ali srpski Ustav ne poznaje ovu instituciju i najmaksimalniji stepen nezavisnosti je mogao biti isti tretman kao tretman bilo kog drugog nezavisnog regulatornog tela.
Dakle, što se mene, kao ovlašćenog predlagača tiče, prihvatiću svaki predlog koji povećava nezavisnost Komisije za hartije od vrednosti, za koji pravnici u Skupštini kažu da je moguć, a ukoliko postoji neki limit, onda, nakon Ustava, ko god bude ministar finansija treba da promeni taj deo vezan za nezavisnost Komisije.

Radojko Obradović

Demokratska stranka Srbije | Predsedava
Da li još neko od predsednika, odnosno predstavnika želi reč? (Ne.) Prelazimo na raspravu.
Prva ima reč narodni poslanik Milka Silajev, G17 plus.

Milka Silajev

G17 Plus
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre i gospodo iz ministarstva, dame i gospodo poslanici, kao što znate i vidite, ovo je vrlo važan set zakona iz oblasti tržišta kapitala za koje će partija G17 plus, normalno, glasati.
Opredelila sam se da pričam o zakonu koji je za mene bio najpitkiji, najjasniji, a to je Zakon o investicionim fondovima.
Želela sam da vidim kako to stoje stvari u svetu što se tiče investicionih fondova. Investicioni fondovi ili, kako Englezi kažu, mutual funds, jedan su od najpopularnijih načina ulaganja novca, recimo u Kanadi.
Investicioni fondovi se najjednostavnije mogu definisati kao – na jednom mestu prikupljen novac od većeg broja ljudi, investitora koji imaju zajednički cilj u udruživanju novca sa drugim investitorima i ima veću vrednost. Evo nekih od njih.
Prvo, koja je to prednost?
Raznovrsnost kada ulažete sami. Vrlo je teško i potrebno je jako puno novca da biste ga uložili u veliki broj različitih investicija i time smanjiti potencijalni rizik kroz duži vremenski period. Ulaganjem u fondove, tj. kupovinom njegovih sastavnih delova (unit) postajate vlasnici jednog delića, odnosno dela svakog vrednosnog papira koji se nalazi u portfoliju fonda, a ponekad je reč čak i o 100%.
Druga prednost investicionih fondova jeste profesionalno rukovođenje investicijama. O tome na koji se način novac iz fonda investira odlučuju finansijski eksperti, profesionalni menadžeri. Tako je svaki dolar uložen u fond, a za ulaganje u investicione fondove može se krenuti sa 25 i 30 dolara. Uzela sam kanadski primer, jer je i to bila u svoje vreme siromašna zemlja kao mi, a više nije, pa sam, kao večiti optimista, mišljenja da ćemo i mi krenuti tim putem. Tu je uloženo znanje i iskustvo menadžera fonda.
Treća velika prednost ulaganja u fondove jeste likvidnost. Vaš novac nikada nije zarobljen, tako da se deo investicija može prodati i time novac može da naraste. Ulaganje u fondove nosi i određeni rizik, a taj rizik se kreće od niskog, pa do jako visokog stepena i u prvom redu zavisi od vrste fonda. Zbog toga je jako važno pre početka ulaganja u fondove porazgovarati sa nekim profesionalcem iz ove oblasti. Tom prilikom možete saznati sve važne informacije vezane za ulaganje u fondove i na osnovu analize više situacija i vaših ciljeva vezanih za investicije i investiranje, finansijski savetnik će vam dati predlog potencijalnih fondova koji bi vam u tom trenutku najviše odgovarali.
Uopšteno govoreći, postoji nekoliko kategorija, tj. vrsta fondova. Prvu grupu čine "income" fondovi, to su fondovi za zaradu, fondovi niskog stepena rizika. Novac za ove fondove ulazi u investicije tipa kratkoročne hartije od vrednosti, obveznice izdate na državnom ili provincijskom nivou, međunarodne obveznice, krediti, kao što i samo ime kaže, fondovi iz ove grupe isplaćuju svojim investitorima zaradu "income" u regularnim vremenskim terminima "equities funds".
Grupa fondova, a to su ovi, su fondovi zasnovani na stokovima kompanija. Ovo je dosta široka grupa i u okviru nje postoje podgrupe. Tako postoji podgrupa podela bazirana na teritoriji, pa su to američki fondovi, kanadski, evropski, dalekoistočni fondovi. Dobitak, to je rast uloga u ovim fondovima. Ogleda se kroz tzv. kapitalnu dobit. Povremeno ova vrsta fonda može vršiti podelu zarade svojim investitorima u vidu dividendi.
"Growth", to su rastući fondovi. Iz ove grupe izdvajaju se fondovi sa ovim imenom. Reč je o fondovima koji novac ulažu prvenstveno u kompanije manjeg i srednjeg obima i koji mogu da donesu potencijalno veću zaradu. Naravno, to je povezano sa potencijalno većim rizikom.
Balansirani fondovi, to je posebna grupa fondova u koju se mogu staviti tzv. "essential location" fondovi. Iz ove grupe oni sadrže u sebi i "income" i "equities" fondove, pa je i podela rizika i podela potencijalne zarade veća nego u ostalim.
Kao dobro rešenje, želela sam da vidimo kako stoje stvari u svetu, jer mi o ovoj oblasti vrlo malo znamo, a mene je ova oblast posebno interesovala, pa sam malo analizirala. Kao dobro rešenje za investitore pokazali su i fondovi u koji ulažu male kompanije. S obzirom da su zabeležili u prošloj godini prinos oko 12%, to su bili fondovi koji su ulagali u dragocene metale i nekretnine, a takođe i oni ostvaruju visoke prinose.
Ovim predlogom zakona o investicionim fondovima Vlada je iskazala nameru da se ovo područje reši konačno. Ipak je zbog gotovo četiri godine oklevanja da se pravno reguliše ova institucija kolektivnog investiranja ostala dilema da li država nije želela ili nije umela da smisli pravila igre za novi deo tržišnog kapitala u Srbiji, mada bi bilo poželjno da je zakon donet ranije. Iz kojih razloga, objasniću, to nije učinjeno ili se čekalo da se stvore nove uslovi da se taj posao završi.
Deo državne administracije, koji je sada uspeo da predloži zakon, dakle nastoji se da se konstruiše pravni red na finansijskom tržištu. Razloga za to ima na pretek. Recimo, Srbija je jedina zemlja u tranziciji koja nije regulisala poslovanje investicionih fondova. Zatim, strani fondovi su već ovde kupili u vlasništvo najbolja preduzeća i to sa slabijim pravnim uporištem, bez ikakvog uvida države i privrednika u njegovu finansijsku moć. Za to vreme domaćoj privredi je bio uskraćen investicioni kapital građana, koji je procenjen na oko tri milijarde evra, a stanovništvu šansa da ostvari dobit od obrta ovog novca. Da li je to konkurencija bankama, pitanje je.
Strani fondovi, organizovani kao predstavništva ili preduzeća, kupovali su srpske firme ili je prostor za to dala postojeća zakonska regulativa, a oni su u okviru te regulative organizovali svoju praksu. Kada se izglasa Zakon o investicionim fondovima, strane i domaće kompanije koje posluju kao fondovi moraće da se registruju i usklade poslovanje sa njihovim odredbama.
Veća dilema od one zašto je prvo stranim fondovima pružena šansa u Srbiji jeste da bi građani koji su izgubili poverenje u banke pre tri-četiri godine poverili svoj novac novoj, potpuno nepoznatoj instituciji. Tako ostaje nejasno da li su kreatori tržišta kapitala smišljeno odlagali pravilno utemeljenje investicionih fondova, dok se ne sredi bankarski sistem i građani počnu da veruju bankarskom sistemu i bankama. U svakom slučaju, donošenje zakona je obaveza pridruživanja EU.
Kod investicionih fondova, poenta je u tome da se razvije konkurencija, i da li će pri tom banke biti skrenute, to može da pokaže samo tržište. Kao što je bilo potrebno vreme da građani ponovo poveruju bankama, tako je sada nužno da u svesti ljudi sazri ideja i drugačiji način poslovanja i drugačiji odnos prema novcu, odnosno da se podigne kultura investiranja kod stanovništva. To je veliki problem i verovatno će vreme učiniti svoje. Takva kultura je tek počela da se razvija, kao potreba za ulaganjem u dobrovoljne penzijske fondove i takav zakon smo i usvojili.
Banke imaju individualni odnos prema klijentima i ne izvode ih na finansijsko tržište kao učesnike. Investicioni fondovi će dati stanovništvu mogućnost da dođu do većeg prinosa nego što su bankarske kamate, ali i da svoj ulog izlože većem riziku. Šta nudi zakon?
Kreator zakona predlaže tri vrste investicionih fondova: otvoreni, zatvoreni i privatni. Svakom od njih posao je da prikupljaju i ulažu novac svojih članova. Cilj je da ostvare prihod i smanje rizik ulaganja. Fondovima upravljaju društva za upravljanje, koja se organizuju kao privredna društva, dok sve račune vode kastodi banke.
Društva mogu osnovati domaća i strana fizička i pravna lica, osim srpskih firmi sa većinskim društvenim i državnim kapitalom, kao i sa njima povezana lica. Od ovog poslednjeg izuzete su banke i osiguravajuće kuće. Minimalni osiguravajući ulog društva koji je osnovao otvoreni i zatvoreni fond je definisan. Otvoreni fond nema svojstvo pravnog lica, organizuje ga i njime upravlja društvo, a funkcioniše po principu prikupljanja novčanih sredstava putem izdavanja i otkupa investicionih jedinica.
Sva imovina Fonda je u svojini njegovih članova, a vrednost investicionih jedinica utvrđuje se svakog dana i objavljuje u medijima. Procenjuje se da bi razvoj ovog fonda bio najpoželjniji u Srbiji, jer će omogućiti velikom broju građana koji nemaju mnogo para ni znanja o kretanjima na finansijskom tržištu, da koriste usluge profesionalaca.
Zatvoreni fond bi prema slovu Predloga zakona trebalo da bude pravno lice koje novac prikuplja prodajom akcija putem javne ponude. Osniva ga i njime upravlja društvo, a vrednost imovine utvrđuje se najmanje jednom mesečno i javno objavljuje.
U svetu je primetna tendencija smanjivanja učešća ovih fondova na tržištu kapitala, mada su kao i kod privatnih u ekspanziji i njihovi specijalizovani fondovi, recimo na nekretnine i ulaganja u preduzeća koja kasnije prodaju na berzi, a to je evidentno na području telekomunikacija. "Vodafone" – kupuje, prodaje, kupuje, prodaje i tako pravi profit.
Zatvoreni investicioni fondovi imaju poznate osnivače koji jednom prikupljeni kapital plasiraju.
Za razliku od njih, otvoreni fondovi najčešće imaju po nekoliko stotina anonimnih ulagača koji preko njih mnogo bolje mogu da plasiraju sredstva, jer dobijaju veće dividende nego kada uz kamatu svoj novac u banku stave na štednju.
Privatni fondovi su pravna lica organizovana kao društvo sa ograničenom odgovornošću i njihovo poslovanje pretežno se zasniva na Zakonu o privrednim društvima.
Što se Zakona o investicionim fondovima tiče, oni su po njemu samo skicirani, tako da im je omogućena najslobodnija forma organizovanja i poslovanja.
Recimo, ne podležu rigoroznim odredbama o izdavanju i uzimanju dozvole za rad, o ograničenjima i ulaganjima novca i raspolaganje njima; utvrđivanju prinosa, izdavanje prospekata, marketinga; posledice imaju u poslovanju a mogu se neograničeno zaduživati.
Privatnim fondovima upravlja društvo, a minimalni ulog je isto tako definisan. Razlog za široko polje im je da bi se pružila mogućnost profesionalnim investitorima spremnim na velike rizike da igraju na srpskom tržištu uz sopstvenu odgovornost.
Članovi Fonda, akcionari, definisani su zakonom kao pravna i fizička lica na čije ime se registruju akcije, tj. investicione jedinice ili udeli. Fondovi obrću novac članova ulaganjem u hartije od vrednosti, udela ortačkih komanditnih društava sa ograničenom odgovornošću, kao i u nepokretnosti na teritoriji Srbije.
Zakon je sačinjen po ugledu na najrazvijenija pravila igre u svetu, nije kopija nijednog posebno, prilagođen je stepenu razvoja našeg tržišta. Očekuje se po njegovim odredbama da se prvo registruju Fondovi, preduzeća koja već posluju, kao investicioni fondovi.
G17 plus će normalno glasati za ovaj zakon i mogu da vam kažem da je meni, iako sam inženjer, zakon bio vrlo jasan, pitak i mislim da je vrlo koristan za srpsko tržište kapitala. Hvala.