ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 12.05.2006.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

5. dan rada

12.05.2006

Sednicu je otvorio: Predrag Marković

Sednica je trajala od 10:15 do 17:45

OBRAĆANJA

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Pošto na listama poslaničkih grupa nema više prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93?
Reč ima narodni poslanik gospodin Milorad Vučelić. Nisam vas zaboravio, moram da zadovoljim proceduru, gospodine Vučeliću. Izvolite.

Milorad Vučelić

Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem, gospodine Anđelkoviću. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine predsedavajući, SPS kao što znate je poslednja odbrana javnih preduzeća.
Kao što znate, u ovom parlamentu na putu privatizacije javnih preduzeća i njihovog izmicanja iz državne kontrole, iz javne svojine stoji jedino SPS. Na tom pitanju ona je spremna da obori svaku vladu, pa i ovu. Druga pitanja mogu biti ovako i onako tretirana i može se ovako i onako razmišljati, ali dakle ovo je pitanje za nas pitanje svih pitanja, a mislim i pitanje građana Srbije i budućnosti Srbije.
Opšte je poznato da SPS smatra da je Zakon o privatizaciji iz 2001, sa svim njihovim dopunama, jako loš. Poznato je da logično mislimo, a to ću pokazati i u izlaganju, da je naš zakon o svojinskoj transformaciji iz 1997. bio nebrojano puta bolji i naravno iz svih razlika proističe još jedna razlika.
Za razliku od svih drugih političkih stranaka i poslaničkih grupa, mi jedini imamo koncept i ekonomije, i proizvodnje i razvoja Srbije u kojima su ta preduzeća u javnoj svojini. Jedino mi smatramo da takva ekonomija može da funkcioniše kao tržišna ekonomija, a onima koji su na to skeptični odmah da kažem da niko neće reći da je Francuska manje tržišna privreda, a u njoj je 54% društvenog bogatstva u vlasništvu države, u javnom vlasništvu.
Svim onim neoliberalima koji se smeškaju, osmehuju i da poručim da eto nikome ne pada na pamet da kaže da oni nisu tržišna privreda i da oni nisu ekonomija koja počiva dakle na tržišnim principima. I, naravno, iz tih naših razlika proističu sve druge razlike, pa i razlike u pristupu ovim zakonima.
Kao što je poznato, poslanička grupa SPS Slobodan Milošević primila je predstavnike sindikata, sa njima razgovarala i podržavala ove zakone u fazi nacrta pre nekoliko meseci ili možda već pola godine, ne znam koliko ima, ali otprilike pre nekoliko meseci.
Današnji datum treba upisati, ako ne zlatnim, a onda crvenim slovom u kalendaru novog srpskog parlamentarizma. Danas se prvi put posle 2000. godine na dnevnom redu Skupštine Srbije, kao što je već rečeno, nalazi Predlog zakona zaista predložen od naroda. Više od pola miliona potpisa punoletnih građana, onih koji su vas izabrali dragi poslanici na poslednjim izborima, tačnije njih preko 540.000, podnelo je predlog paketa zakona, čiji bi usvajanje omogućilo podelu besplatnih akcija zaposlenim u javnim preduzećima i javnim službama, a čime bi, ovo naglašavam, bila ispravljena ogromna nepravda milionima građana Srbije. Ako se ne varam, to je negde preko četiri miliona građana Srbije.
Jer, podsetiću vas, dame i gospodo, u procesu privatizacije svi građani Srbije koji su zaposleni u društvenim preduzećima, kao i oni koji su pre penzionisanja radili u njima, dobili su i dobijaju besplatne akcije.
Neki od njih, poput akcionara Apatinske pivare, "Knjaza Miloša", "Soko Štarka", "C marketa", Pivare "Čelarevo", prodajom svojih akcija tako su dobili stotine miliona evra. I gospodo da vas podsetim, to je upravo, da se vratim na početak, po zakonu koji je ovaj parlament usvojio kada je u njemu vladala SPS, to je po tom zakonu iz 1997. godine.
To je bio zakon koji je bio prava socijalna reforma, u kojoj je radnik od samobrojača se pretvarao u radnika akcionara, i koji je bio i akcionar i nastavljao da radi u toj fabrici.
Nakon toga država je podržavila ovu društvenu svojinu na isti način kao što smo mi učinili 1991. godine sa javnim preduzećima i onda je privatizovala i prodavala, ne vodeći često računa, kao što znate, o njenoj pravoj i stvarnoj vrednosti.
U poređenju sa tim radnicima, zaposleni u javnim preduzećima, javnom sektoru, zdravstvo, obrazovanje, sudstvo, policija, vojska, prema sadašnjim zakonskim rešenjima građani su drugog reda. Ovi zakoni, koji su proizašli iz naredne inicijative, to mogu da izmene.
U materijalima koje ste dobili nalazi se obrazloženje utemeljenosti ovih predloga u Ustavu, kao i objašnjenje kako je sadašnji položaj NIS-a, PTT-a, "Telekoma" i EPS-a u suprotnosti sa sada važećim našim Ustavom Republike Srbije. Vi takođe znate šta za partije na vlasti držanje ovih preduzeća pod kontrolom znači i šta sve on, u tom partijskom zamešateljstvu, predstavlja, koju priliku predstavlja za razne sinekure ili promicanja nekih partijskih interesa.
Ako su zakoni o osnivanju javnih preduzeća 1991. godine i nacionalizacije imovine tada postojećih društvenih preduzeća, kao imovina zajedničkih fondova, u koje su radnici tih preduzeća izdvajali sredstva iz svojih plata, u vreme sankcija i ratova i u vreme drugog uređenja privrede i koncepcije koja je tada vladala, da le je sada, dame i gospodo narodni poslanici, došlo vreme da se i vladajuće stranke odreknu gazdovanja njima, koje je usput veoma loše, i to u korist svih nas, u korist svih građana Srbije.
A da se loše gazdovalo i da je ova vlada, naročito ona pre nje, bila loš gazda, više je nego jasno. U sada vladajućim strankama svi su, čitam u novinama, kada se predstavljaju, uspešni menadžeri, preduzetnici, dobri srpski domaćini. Onda svakako znate šta radi svaki dobar domaćin sa svojom imovinom, vodi računa o njoj, održava je, stara se da je uveća i ako je zaista dobar, to i uspeva. Naravno u svakom trenutku znam čega i koliko ima, a država, vlasnik naše imovine javnih preduzeća, ne radi mnogo toga.
Da bude nevolja veća, upravljanje niskim, tobože iz socijalnih razloga, cenama nekih proizvoda, vrši se namerno obezvređivanje imovine javnih preduzeća, da bi ona sutra bila prodata po nižim cenama ili da kažem u bescenje i da bi na taj način prešla u ruke drugih i novih vlasnika. To se često radi i između partijskih interesa, čak u okviru vladajuće koalicije.
Od 2000. godine do danas nema nijednog objavljenog izveštaja o državnoj imovini. A imali smo ministre finansija i privrede, i opšteimovinskog sektora koji su važili za istaknute ekonomiste. Jesu bili i sada su, na ovaj način na koji to izgovaram, istaknuti.
Uostalom, ne treba biti istaknuti ekonomista. Pitajte svakog vlasnika malog preduzeća, piljare ili kioska, zna li u svakom trenutku šta u radnji ima.
Naravno da zna, ali naša država to ne zna, odnosno ne znaju upravni odbori javnih preduzeća koji koriste imovinu države.
Razumem vezanost stranaka na vlasti i onih koji se nadaju da će na vlast jednom doći u okviru ovakvog koncepta, razumem tu vezanost za upravne odbore javnih preduzeća, slatko je, ali u životu svakog čoveka biva jedan trenutak kada mora da se odvoji od skuta svoje majke, pa slično važi i mora važiti i za današnje političke stranke na vlasti. Istina, kaže jedan moj prijatelj, ali kažu i psiholozi, da je to vrlo traumatično iskustvo.
Ne znaju kolika je imovina javnih preduzeća, čija se transformacija predlaže ovim zakonima, ni resorna ministarstva, ni ono kapitalno, ni ona koja to nisu. Njih zanima samo, da mi se ne kaže da insinuiram, da ta preduzeća funkcionišu dok traje mandat ove ili neke druge slične vlade. O ovoj imovini ne brine ni ministar finansija, ni ministar privrede, oni se u taj posao uopšte ne mešaju, osim kada treba kontrolisati plate.
Zakoni o kojima se raspravlja, jasno je svakome ko to hoće da vidi, ovakvo stanje menjaju iz temelja. Oni omogućavaju, bez zadiranja u status javnih preduzeća i bez uticaja na njihovu dalju privatizaciju, a na početku sam rekao kakav je stav socijalista o tome, što je veoma važno i nekima srcu milo, kvalitetnu brigu o državnoj imovini kojom se raspolaže.
Jasno je, dame i gospodo narodni poslanici, da su ovi zakoni dobri za ljude, za sve one koji su sada građani drugog reda, zaposleni u javnim preduzećima i oni koji imaju tu nesreću da rade u javnom sektoru, lekari, medicinsko osoblje, učitelji i nastavnici, sudije i sudsko osoblje, policajci, seljaci, zaposleni u vojsci SCG, i za penzionere, čije je ponižavanje dostiglo tragične razmere. Svi oni ovim zakonima dobijaju.
Socijalistička partija Srbije podržavala je i podržava ovu vladu, svesna da su neke nepopularne mere koje je Vlada preduzimala bile nužne. SPS, međutim, smatra da nema razloga da se građani Srbije mrcvare i u ovom slučaju.
Naprotiv, usvajanje ovih zakona predstavljalo bi bolji život odmah i ovde za veliki broj i najveći broj građana Srbije. Građani, koji sa razumljivim interesovanjem prate ovu raspravu, to znaju. Trebalo bi da i ovaj parlament to zna i trebalo bi da prihvati i usvoji ove zakone, na sreću i dobrobit većine građana ove zemlje.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Da li još neko ko nije iskoristio pravo iz člana 93. želi reč? Ne želi. Izvolite. Naravno, lakše bi bilo, ovo što je gospodin Vučelić rekao, da se odbrani zakon iz 1997. godine nego da se usvoji sada novi.
Ali, oni koji nisu hteli da ga brane sada će teško da ga usvoje, jer vidim da su jedino prijavljeni na listi socijalisti i brane svoj koncept.
Ostali imaju drugačiji koncept, a nadam se da će građani Srbije, koji su potpisali ovu peticiju, to imati u vidu, a naročito oni koji su rušili zakon iz 1997. godine, a sada su predstavnici potpisnika da se on na drugačiji način vrati. Izvolite.

Relja Popović

Dame i gospodo narodni poslanici, ja sam Relja Popović iz Sindikata Elektrovojvodine Novi Sad, članice Sindikata radnika Elektroprivrede Srbije.
Nastojaću da vašu pažnju usmerim ne tako da ponovim ono što su moji prethodnici rekli, ali da apostrofiram najznačajnije detalje koji bi pokušali da razjasne svima vama razloge zbog čega insistiramo mi, kao predstavnici predlagača ispred preko pola miliona građana koji su potpisali ili birača, jer je i to uslov za predaju ove inicijative.
Ovde se dosta spominjala korist. Tačno je, mi želimo izmenu zakona o privatizaciji i usvajanje i donošenje ova tri sistemska zakona odmah i sada.
Korist od toga nemamo samo mi koji to predlažemo, nemaju samo zaposleni u javnom sektoru, nemaju samo ovih četiri miliona građana.
Kao što je gospodin Pavlović pomenuo, najveću korist će u krajnjoj liniji imati država, konačno će saznati šta poseduje, konačno će upravljati tom imovinom na način na koji i inače dobar gazda treba da upravlja.
Ovde u sučeljavanjima mišljenja Vlade i sada u proteklih par dana se spominjalo najčešće, problem je privatizacioni registar, treba da postane privatizacioni fond, za to treba nekoliko godina.
Gde je taj privatizacioni fond, ko sprečava Vladu da za ove četiri godine donese propise, što nije za protekle četiri-pet godina napravila taj privatizacioni fond i podelila pare iz postojeće privatizacije.
Da vidimo, hvalimo se, imamo prodate duvanske industrije, pivarske, cementare. Računa se da je to negde oko 140 miliona evra. Da li ste ovde ikada raspravljali o tome kolika je dividenda od 15% koje su podeljene zakonom iz 2001. godine? Ne, nigde se ne spominje.
Stalno spominjemo uspešnu privatizaciju, slilo se toliko novca, a 15% po postojećim propisima je trebalo da pripadne tim malim akcionarima.
Gde se oni nalaze u tom privatizacionom registru, ko odlučuje o tome, u čije ime ovde ili na nekom drugom mestu se neko odriče toga ili upućuje ta sredstva na neki drugi način, kako se nezvanično kaže, neko ravnanje penzija, i to opet od istih onih korisnika predloga ovih zakona, učitelja, penzionera, prosvete i svih onih u čije ime ovde govorimo.
Spominje se takođe ne malo značajna stvar da li smo ovim naše interese previše zaštitili iz javnog sektora, a opet kažem da je neshvatljivo da u ovoj zemlji postoji vest, naznaka da neko poseduje ne hiljade hektara obradive zemlje, nego se govori o stotinama kilometara teritorije, i to najčešće kao posledica primene zakonskog propisa iz 2001. godine, Zakona o privatizaciji. Dakle, dolazi se u posed, na osnovu takvih posledica takvog zakona, nekoliko stotina kvadratnih kilometara naše zemlje.
Ne treba da imamo nikakvu zabludu u svemu ovome. Ovo je dobro ne samo za ove ljude koji su potpisali, ne samo za ljude koji su u ime njihovih porodica govorili tada, ne samo za sve ove koje smo pobrojali, a nabrojimo ih opet, oni ovo slušaju, oni su potpisali, bili su ovde i pre godinu dana. Znači, penzioneri, učitelji, prosveta, zdravstvo, nauka, državna uprava, pa i vi ovde koji ste ispred nas.
Korist je sada da usvojimo, ali je to za budućnost njihove dece, jer je strašan koncept, kao što je pomenut ranije, da za pet godina 7.000 evra je maksimum za jednog penzionera po postojećim propisima i konceptu, računajte da će za pet godina za toliko manje kapitala država morati to da preda građanstvu.
Nemojte propustiti tu priliku. Ovo nije zakon koji je usmeren na jednu ili drugu političku opciju. Ovo je narodna inicijativa. Potpisali su je svi građani bez obzira na političku pripadnost i bez obzira kakav je stav Vlade prema svemu ovome, i to neprisustvo danas dovoljno govori.
Vi imate priliku da to ispravite, da usvajanjem ovih zakona konačno stavimo tačku na postupak koji traje i proces unazad 17 godina. Mislim da smo mi rekorderi u postupku privatizacije. Nemojte da ne iskoristite tu šansu, ne zbog vas, nego zbog naše dece koja treba da ostanu u ovoj zemlji da rade.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se, samo nažalost u parlamentu glasaju političke opcije i u skladu sa političkim programom tih političkih opcija može nešto da prođe ili ne, a vaša inicijativa je jedino u skladu sa programom SPS-a. To je činjenica. Izvolite.

Veljko Milošević

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, zovem se Veljko Milošević, donedavno predsednik Sindikata NIS-a, a od pre mesec dana i predsednik Samostalnog sindikata energetike i petrohemije Srbije.
Sa ove govornice danas smo čuli, poštovani građani, a ovom prilikom se obraćam vama, da je ishod narodne inicijative unapred određen. Moram u ime predlagača, u ime svih ovih potpisnika, a to je pola miliona građana i onih četiri miliona građana ove zemlje koji čekaju sa nestrpljenjem ishod ove narodne inicijative, da se još jednom obratim upravo građanima.
Mi nismo ovde došli da molimo za pomoć. Nismo došli da govorimo kako teško živimo u vreme tranzicije.
Došli smo da obrazložimo zakone koje smo predložili, jer smo uvereni da su oni ozbiljni, dobri i za vas, i za Skupštinu, za državu i za nas, sve građane Srbije. Ako hoćete da slušate i razumete, shvatićete i vi da su to ozbiljni i dobri zakoni.
Kao što rekoh, za pet dana potpise je dalo pola miliona građana. Zamislite u vreme izbora mesec dana, pa koliko bi to bilo potpisa na ovim zakonima.
Možda građani koji prate prenos ove sednice i nemaju neku određenu predstavu o tom broju, ali vi, gospodo narodni poslanici, to morate da znate. Toliko o ozbiljnosti ove narodne inicijative.
Nešto moram reći i o kvalitetu predloženih zakona. Jezikom građana, ne stručnim jezikom, građana koji trebaju da čuju i vide razloge i dobrobit usvajanja ovih zakona koji bi proizišli iz njih.
Ovim zakonima se predviđa podela besplatnih akcija svim zaposlenima u javnim preduzećima EPS, NIS, PTT, svim njihovim penzionerima, svima koji su radili u ovim preduzećima i onima koji su radili u preduzećima koja su ušla u sastav ovih javnih preduzeća. Takvih ima, prema prilično ozbiljnim procenama, oko sto hiljada.
Istina, i Vlada nam priznaje pravo na besplatne akcije, ali zakonsko rešenje koje predlažemo i koje je pred vama mi ovde obrazlažemo, doneo bi njima istinski vredne akcije, za razliku od, da tako nazovem, onih vladinih, koje ništa neće vredeti.
Akcije za koje se zalažemo imale bi vrednost na tržištu, predstavljale bi i novac, a Vladine, naravno, ne bi, jer se zalažemo za podelu akcija pre privatizacije i pre prodaje većinskog paketa. Vlada nam nudi nakon privatizacije, za koju niko neće biti zainteresovan, jer će već imati većinski paket.
Znači, naši zakoni omogućili bi jednoj stotini hiljada građana Srbije materijalnu dobit. Naravno, ono što je dobro za sto hiljada građana ne mora da bude dobro i za celu Srbiju.
Kada smo već kod javnih preduzeća, dozvolite mi da kažem i ovo. Zakoni koje predlažemo predviđaju načine dobrog gazdovanja njima i imovinom kojom raspolažu.
Svi znamo da ih je država kada je vlasnik imovine bez milosti cedila, ne vodeći računa o neophodnim ulaganjima u održavanje opreme, a o razvoju i da ne govorimo. Zašto ona to radi?
Nije moje da pričam. Moje je da vam kažem da su zakoni o kojima ćete glasati dobri za budućnost javnih preduzeća, jer omogućavaju dobro gazdovanje njima i omogućavaju njihov razvoj, a to je dobro za državu, koja je starija od jedne vlade, složićete se.
Idemo i dalje. Poznato je da je novac penzionih fondova ulagan u velike objekte u Srbiji i kreditiranje budžeta Republike i opština. Elektroprivreda, naftna industrija i objekti PTT su, u većoj ili manjoj meri, nastali ulaganjem novca iz penzionih fondova i budžeta.
Paket zakona koji smo predložili predviđa i da deo kvalitetnih akcija bude dodeljen penzionom fondu, da se deo državne imovine prenosi u vlasništvo penzionog fonda. Reč je, dame i gospodo narodni poslanici, o milionima evra.
Ovim bi se umanjili problemi koje treba da reši eventualna reforma penzionog sistema i garantovala realna vrednost penzija sadašnjim i budućim penzionerima. To je, složićete se, dobro za oko milion i po ljudi u Srbiji.
Ali, nije sve to što smo mi predložili ovim zakonima. Zakoni koje smo predložili, i za koje tvrdim da su dobri i za nas i za državu, rešavaju problem podele besplatnih akcija zaposlenima u javnom sektoru. Problem koji Vlada ne može da reši.
Podsetiću vas, privatizacioni registar je fond formiran Zakonom o privatizaciji, sa namerom da se iz njega obezbede akcije za one građane koji to pravo ne mogu da ostvare ni po jednom drugom osnovu.
Do sada su se u njega slile ukupne knjigovodstvene vrednosti nešto više od 100 miliona evra, a prema onome što je Vlada predvidela, akcije iz njega biće podeljene kada se cela privatizacija završi. Danas smo čuli i kada je to. O privatizacionom registru, naravno, govorili su i moji prethodnici.
Ovim se, dame i gospodo narodni poslanici, broj građana Srbije koji će imati neposrednu i opipljivu korist od naših zakona penje na četiri miliona, a ono što je dobro za četiri miliona građana, plus njihovu decu, mora dobro da bude i za celu Srbiju, tim pre što mi ne kažemo - hajde da prodamo zgrade i mašine javnih preduzeća i da podelimo pare tim građanima Srbije, nego, ponoviću, tražimo, i predlažemo i omogućavamo upravo suprotno, dobro gazdovanje, efikasno upravljanje imovinom tih preduzeća.
Dame i gospodo narodni poslanici, tih četiri miliona građana, nadam se, prate ovaj TV prenos i čekaju argumentovanu raspravu, koja je u najvećem delu ovde izostala sa vaše strane. Od toga će zavisiti, naravno, i sudbina naših akcija, u vrednosti od hiljadu, dve, pet hiljada evra ili neće biti ništa.
Vi možete da glasate i za i protiv. Izneo sam svoje argumente, i moje kolege predlagači, zašto treba da glasate za.
Ako glasate protiv, moraćete da objasnite građanima Srbije, moraćete da im kažete zašto ste uzeli njihove pare. Hvala lepo.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se.
Izvolite, gospodine Pavloviću. Niko ovde nikom neće da uzme pare.
Prvi put su akcije i pravo radnika uzeti ukidanjem zakona iz 97. godine, kada je faktički ukinuto pravo da radnici budu vlasnici tih akcija.
A ko se borio za to da se taj zakon odmah ukine neka, naravno, izađe odmah na javnu scenu i da kaže, a ne sada odmah ovaj zakon, a tako je bilo i 2000. godine, odmah da se ukine zakon iz 1997. godine, a sada su krivi poslanici što je taj zakon ukinut. Ukinuli su oni koji su ovde glasali za promenu tog zakona. Izvolite, gospodine Pavloviću.
...
Grupa građana Mi - Glas iz naroda, prof. dr Branimir Nestorović

Branko Pavlović

Hvala, mala digresija. Imam to zadovoljstvo da sada, kada su sagledani svi efekti zakona iz 2001. godine, podsetim da sam bio jedini u DOS-u koji je tada glasao u načelu protiv tog zakona, tako da je meni bilo jasno još 2001. godine u kom pravcu to ide i da to ne može biti dobro rešenje za zemlju u tranziciji kakva je Srbija.
Da se vratimo na nekoliko pitanja i da možda privedemo, što se nas tiče, raspravu kraju. Nama je veoma drago što su izašli oni poslanici koji se slažu sa ovim konceptom i izneli svoje stavove, uz određena osporavanja u delovima, i iznosili svoja mišljenja, ali mi je veoma neprijatno što ovde nije izašao niko ko se ne slaže sa ovim konceptom da čujemo zašto.
To bi bila prava parlamentarna rasprava, da svi oni koji će sutra eventualno biti protiv ovog zakona, a neki od njih su već glasali već na Odboru za privatizaciju protiv jednog od četiri zakonska predloga u načelu, izađu za skupštinsku govornicu i objasne nam koji su njihovi motivi i razlozi. Moram da kažem da njihove motive i razloge nismo čuli ni na tom skupštinskom Odboru za privatizaciju, jer ni tada nisu raspravljali.
Dakle, važno bi bilo za građane Srbije da su čuli i neku drugu stranu, ali onda ne mogu a ne da nastavim sa još dva ili tri pitanja koja su važna da bi se razumeo čitav ovaj koncept. Uz izvinjenje što izlazim treći put, ali prosto četiri zakonska predloga su u objedinjenoj raspravi i onda nije moguće sve složene elemente tih predloga izneti odjednom, a da neko ko to sluša, shvati o čemu govorimo.
Najčešće u javnosti ćete čuti osporavanja da je ovo populizam, da je ovo podilaženje volji građana, čućete čitav niz negativnih vrednosnih sudova o nama koji smo radili i o predstavnicima sindikata koji su izneli ovu narodnu inicijativu.
Nećete čuti argumente i uvek vas upozoravam, kada god neko počinje razgovor time što kaže, on je rđav i zao, ne znam kakav, obratite pažnju da li iza tih vrednosnih sudova sledi bilo kakav argument razborit, racionalan, koji bi mogao da opravda takve kvalifikacije.
Kada na taj način čitate ono što se piše, a počinje se sa tezom - to je populizam i ono što se govori, a pogotovo sa tezom - to je podilaženje građanima, onda ćete videti da apsolutno nikakvih argumenata iza takvih tvrdnji nema.
Mi smo vodili opsežnu javnu raspravu od 15. juna 2005. godine, kada smo i pismeno dostavili nacrt ovih zakona Ministarstvu finansija. Neprekidno vodimo javnu raspravu, imali smo 54 tribine po Srbiji. Nijedan ekonomski argument zašto ovo ne bi bilo dobro ni za državu ni za građane nikada niko nije izneo.
Vlada je u svom mišljenju iznela pravne argumente i oni se svode na to da naši zakoni ne bi bili u saglasnosti sa pravnim sistemom, a ako čitate te dve ili tri strane obrazloženja, to je njihova osnovna teza. Na svu sreću, Zakonodavni odbor je zasedao i razmatrao upravo ta pitanja i, naravno, doneo odluku da je to sve u redu, da su naši zakonski predlozi usklađeni sa Ustavom i pravnim sistemom i da njihovim usvajanjem nikakvih problema u pravnom sistemu ne bi bilo.
Dakle, imamo situaciju gde ne postoje primedbe ekonomske sadržine i imamo Zakonodavni odbor Skupštine Srbije, i naše je uverenje da je sve to pravno čisto i usklađeno.
Sada se postavlja pitanje, zbog čega onda nema otvorene rasprave, zašto oni koji su protiv ne mogu da izađu, po mom dubokom uverenju, za ovu govornicu i da kažu, mi smo protiv zbog toga i toga. Zato što je osnovni interes danas biti protiv ovih zakonskih predloga u tome da se nastavi sa partijskim arčenjem državne imovine koju koriste javna preduzeća.
Oni bi zapravo morali da izađu za govornicu da kažu - mi ćemo biti protiv zato što hoćemo da nastavimo da arčimo državnu imovinu. Svaki pokušaj drugačije argumentacije bi zapravo pred ogromnim auditorijumom građana ovde bio otkriven kao prazna priča i onda bi se videlo da smo mi apsolutno utemeljeni samo i isključivo na argumentaciji. Ni na kakvom populizmu.
To što je iznađeno rešenje za četiri miliona građana, to nije populizam sam po sebi, to bi bio populizam kada bi se time štetilo nekom drugom veoma ozbiljnom i važnom nacionalnom interesu, što u ovom slučaju nema govora da se o tome radi. To je razlog zašto nema rasprave.
Nadam se da će broj onih koji će, pritiskajući dugme u danu za glasanje, staviti svoje ime i prezime ispod želje da se nastavi sa partijskim trošenjem državne imovine biti veoma mali. Nadam se da će narodni poslanici u danu za glasanje opravdati poverenje koje su na izborima dobili i reći: ne, mi hoćemo da se imovina koristi racionalno i mnogo bolje nego što je to po sadašnjem sistemu, i hoćemo da rešimo problem za četiri miliona građana Srbije jer je to zajednički interes.
Dve stvari su ostale za sada nedovoljno razjašnjene u našem konceptu i iskoristiću priliku da ih sada dodatno objasnim. Jedno je kapitalizacija penzionog fonda, koja je predviđena našim zakonskim rešenjem. I drugo je, još jednom o tom privatizacionom registru, da bi građani to lakše pratili, reč je o mehanizmu kako se akcije slivaju na jedno mesto, pa posle dele svima ovima koji su u zdravstvu, prosveti, državnoj upravi i ostalo, pošto mi predviđamo četvrtim zakonskim predlogom, samo taj deo menjamo.
Dakle, vrednost akcija koja se u pravoj podeli deli državi i građanima, zapravo je, po našem dubokom ubeđenju, daleko manja od stvarne imovine kojom upravljaju danas javna preduzeća. Pošto mi predviđamo zakonom ozbiljnu reviziju, ta će revizija pokazati da je imovina daleko veća i to onda zahteva dodatno emitovanje akcija. U čiju korist? U korist penzionog fonda. Zašto? Zato što je država dužnik penzionom fondu.
To što je penzioni fond, ali pazite, ne penzioni fond privatnika, koji su mnogo bolje vodili računa šta se događa sa njihovom imovinom, pa danas posluju sa imovinom i normalno isplaćuju penzije, nego sa penzionim fondom o kome je vodila računa država, koja ne vodi računa o imovini inače, pa onda ni o njihovoj, ona ga je ispraznila.
Moram da kažem da su generacije koje upravo sada idu u penziju rođene posle Drugog svetskog rata daleko najbrojnije u Srbiji i one su imale veoma visoku stopu zaposlenosti. Imale su ogroman broj godina radnog staža, dakle, veoma veliku količinu doprinosa su uplaćivali. Za njihovog radnog veka tim parama su se isplaćivale one generacije koje su rođene pre Drugog svetskog rata, koje su bile mnogo manje brojne, i sada imate veliku količinu ljudi koji su u visokom stepenu zaposleni i koji uplaćuju doprinose.
Plaća se manjem broju ljudi penzija, mora da bude višak. Oni kažu - penzioni fond ne da nema višak, nego ima ogroman manjak. Ako ima manjak, to znači da je država dužnik. Ako je država dužnik, onda mora da vrati to što duguje. Razumem da Srbija danas nema novca, ali ima imovinu.
Mi predviđamo da se imovinom, akcijama preduzeća koja upravljaju imovinom javnih preduzeća, nadoknadi to penzionim fondovima. Šta ćemo dobiti? Dobićemo penzioni fond kao jednog od najvećih akcionara u Srbiji. Kako to izgleda u razvijenim zemljama? Isto. I kod njih su penzioni fondovi najveći akcionari u njihovim sistemima.
Šta ćemo dobiti? Dobićemo dodatno racionalno upravljanje državnom imovinom. Zašto? Zato što penzioni fond ne može da se igra populizma kada upravlja imovinom, mora da vodi računa da se ta imovina održava i uvećava, jer će samo na taj način ostvarivati prihod, iz kog prihoda će moći da plati penzionerima njihove penzije.
Šta to znači za sve nas koji nismo blizu penzije? To znači da će poresko opterećenje odmah pasti.
Danas mi plaćamo doprinose, a pored toga država kroz poreski sistem od svih nas zahvata dodatna sredstva i dodatno ga prebacuje iz budžeta penzionom fondu. Kada kapitalizujemo penzioni fond, kada mu damo da upravlja velikom količinom akcija imovine javnih preduzeća, on stiče prihod od takvog upravljanja. U velikoj meri nema potrebe da ga više finansiraš iz budžeta.
Čitava ta priča tzv. reformi penzionih fondova, koja se uvek svodi samo na jedno - kako ćeš penzionerima platiti manje, priča se uvije u sto oblandi, a kad odmotate tih sto oblandi, uvek je isto - kako da penzionerima platimo manje, jeste nepotrebna.
Moguće je ekonomski racionalno rešenje, u kome ćete kapitalizovati penzioni fond, omogućiti mu da ostvaruje normalne svoje prihode i u značajnoj meri rasteretiti danas zaposlene, da ne moraju, pored doprinosa, da plaćaju i kroz porez nadoknadu za penzioni fond.
Na drugoj strani ostvarićete mogućnost da se mnogo bolje upravlja državnom imovinom, jer dobijate jednog velikog akcionara koji razmišlja kao da je pojedinačni gazda - kako da imovina gde sam akcionar bude što veća.
Privatizacioni registar. Šta smo mi to predložili ovim izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji? Osnovna naša ideja je, pošto je Vlada Republike Srbije i po postojećem propisu u obavezi da donese propis kako ti deliš akcije svima onima koji neće ostvariti na drugi način, pa ona to nije uradila, onda naš predlog izmena i dopuna zakona izbegava svaku birokratsku opstrukciju i određuje Vladi rok od 60 dana, u kom roku mora da reši to pitanje.
Čućete kako je to nešto nemoguće. Šta je nemoguće? Postoje različita rešenja i sva su moguća. Dakle, oni kažu da ne može pre kraja privatizacije. Šta ćete uraditi na kraju privatizacije? Evo, završila se privatizacija i imate nekakav fond koji je, ne 2006. godine, kako mi predlažemo, nego 2012, napunjen nekakvim akcijama. Kako vi to delite sada milionima građana?
Ne može da se podeli, po postojećim propisima, bez dodatnog propisa koji je u nadležnosti Vlade. Dakle, i tada će Vlada morati da donese propis kojim će: ili napraviti investicioni fond od registra; šta to znači – to znači da će emitovati akcije preduzeća milionima građana, a to preduzeće će upravljati tim različitim akcijama (duvanska industrija, cementare, javna preduzeća itd.) i prihodovati; ili će podeliti vaučere, pa će napraviti aukciju za prodaju po 15% akcija ovog i ovog preduzeća, pa će građani vaučerima da uđu unutra.
Mi sada kažemo vrlo jednostavnu stvar: uradi to odmah. Na drugoj strani kažemo: primenite sistem na sva javna preduzeća. Nema taj privatizacioni registar šta da očekuje, osim onog što se tiče javnih preduzeća. Nemate čime da ga napunite.
Manji je problem, čak i ovaj dramatični problem što je to 2010, 2012. ili neka kasnija godina.
Ključni problem je što je on prazan. Mora nečim da se napuni. Čime ćete da ga napunite osim imovinom javnih preduzeća? Ničim.
Evo vam primer "Mobi 63". Ozbiljna imovina. U tom preduzeću država je vlasnik 70%. Da li od tog preduzeća 30%, po postojećim propisima, pripada građanima? Da.
Da li država prodaje 70% od 70%, dakle 49% tog preduzeća? Ne, raspisala je oglas da prodaje svih 70%. Šta će dobiti prosvetni radnici, vojska, policija, zdravstvo, pošto to preduzeće nema zaposlene, šta će dobiti u privatizacionom registru? Ništa.
Prema tome, koja još imamo preduzeća koja bi bila značajna: "Petrohemija", tamo je država stekla značajan deo vlasništva konverzijom duga i to ne može da bude podeljeno; PKB i nema četvrtog preduzeća. Sve drugo su javna preduzeća.
Mi vam kažemo jednu jednostavnu stvar: primeni model na sva javna preduzeća, reši pitanje podela akcija odmah, osposobi privatizacioni registar da bude pun i onda obavežemo Vladu da u roku od 60 dana donese propis kojim reguliše kako će to podeliti.
Ako oni ne znaju, znamo mi, mogu slobodno da nas angažuju, rešićemo im to za 15 dana. Uopšte nije problem to rešiti.
Odgovor Vlade je: nemoguće je. Čekajte, nije to poplava, nije to klizište, nije to zemljotres. Doneo si propis u kome si stavio četiri miliona građana u nemoguću situaciju.
Kad neko kaže da to sve može da se reši na drugi način, ti kaže da ne može. Zašto ne može? Zato što sam ja rešio drugačije. Sada se vrtimo u krug.
Dakle, apsolutno je moguće jednostavno i brzo rešenje. Samo šta bi se dogodilo? Postojala bi kontrola šta se događa sa ogromnom imovinom koja je već tamo i koja će se u mnogo većoj meri sliti u taj privatizacioni registar.
Na kraju, kad pojednostavimo sve i kad kažemo da je ključna razlika za građane - ako bi se postojeći sistem nastavio do kraja i ako bi bio usvojen naš, po postojećem sistemu, kad neko ostvari akcije za 20 godina radnog staža i izađe sutra na berzu da proda svoje akcije, neće dobiti više od hiljadu-hiljadu i po evra.
U našem sistemu, kad neko ko ostvari 20 godina radnog staža i izađe sutra na berzu da proda svoje akcije, dobiće šest do sedam hiljada.
O tome mi govorimo danas. Govorimo o ogromnoj razlici u novcu koji građani mogu da ostvare, broj jedan, a broj dva, govorimo o tome da to mogu da ostvare ove godine, a ne neke 2010. ili neke dalje godine.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se, gospodine Pavloviću.

Zahvaljujem se i predlagačima narodne inicijative i ovih zakona i predstavnicima koji su danas učestvovali u radu i obrazlaganju zakonskih predloga koji su na dnevnom redu. Nadam se da će potpisnici inicijative, ukoliko inicijativa ne prođe na ovom skupštinskom zasedanju, na izborima podržati one koji će im obezbediti parlamentarnu većinu da ovakav zakon bude usvojen.

Zaključujem načelni pretres Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji, Predloga zakona o osnivanju Akcionarskog društva "NIS - KAPITAL", Predloga zakona o osnivanju Akcionarskog društva "EPS - KAPITAL", Predloga zakona o osnivanju Akcionarskog društva "PTT - KAPITAL".

Zaključujem prepodnevni rad. Nastavljamo u 14,00 sati raspravom povodom tačke 16. Predlog zakona o vraćanju i restituciji imovine crkvama i verskim zajednicama, koji je podnela Vlada Republike Srbije.

(Posle pauze – 14.05.)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, još jednom dobar dan. Nastavljamo popodnevni rad Četvrte sednice.

Prelazimo na 16. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ZAKONA O VRAĆANjU (RESTITUCIJI) IMOVINE CRKVAMA I VERSKIM ZAJEDNICAMA (načela)

Primili ste Predlog zakona koji je podnela Vlada.

Pre otvaranja načelnog pretresa podsećam vas da, shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.

Pošto ukupno vreme rasprave u zajedničkom načelnom pretresu za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka - jedan sat 36 minuta, Demokratska stranka Srbije - jedan sat tri minuta 36 sekundi, Demokratska stranka - Boris Tadić - 43 minuta 12 sekundi, G17 plus - 37 minuta 12 sekundi, Socijalistička partija Srbije - 26 minuta, 24 sekunde, poslanička grupa Nova Srbija i samostalni poslanici 9 plus 9 - 20 minuta 24 sekunde, za Evropsku Srbiju - 6 minuta, i poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, tri poslanika SPO-a, tri nezavisna poslanika, po pet minuta, na osnovu člana 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine.

Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč sa redosledom narodnih poslanika.

Obaveštavam vas da je ovlašćeni predstavnik za poslaničku grupu DSS Arsen Kurjački.

Saglasno članu 140. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram načelni pretres, koji nećemo početi dok ne stignu predstavnici ministarstva.

Molim vas, za pet minuta će poslanici dobiti obaveštenje zbog čega kasne svi predstavnici ministarstva, koji su obavešteni na vreme. Molim vas, u 14,05 obaveštenje, svakako nećemo početi pre nego što ne stignu svi predstavnici ministarstva.

(Posle pauze - 14,10.)

Whoops, looks like something went wrong.