ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 21.12.2007.

9. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

9. dan rada

21.12.2007

Sednicu je otvorio: Milutin Mrkonjić

Sednica je trajala od 10:05 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo rad Šeste sednice Drugog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2007. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuju 102 narodna poslanika.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema za glasanje.
Konstatujem da je primenom elektronskog sistema za glasanje, utvrđeno da je u sali prisutno 95 narodnih poslanika, odnosno da je prisutno više od jedne trećine narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da je sprečen da sednici prisustvuje narodni poslanik Miletić Mihajlović.
Prelazimo na 2. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PRIVATIZACIJI (nastavak u pojedinostima)
Na član 4. amandman je podneo narodni poslanik Zdravko Topalović.
Vlada i Odbor za privatizaciju predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Zdravko Topalović. Izvolite.

Zdravko Topalović

Dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, gospodine predsedavajući, krajnje je nedopustivo da sednici ne prisustvuje niko od ministara, a juče su se ovde menjali kao na hokejaškim izmenama. Nema ni gospodina Bubala, ni gospodina Dinkića, ni gospodina Đelića.
U ime SRS podneo sam amandman da se u članu 4. stav 3. briše, jer zakonopisac predlaže suviše kruta pravila za pokretanje likvidacije subjekata privatizacije, a trebalo bi da omogući bolje uslove za privatizaciju društvenog, tj. državnog kapitala.
Amandman ste odbili uz obrazloženje da ako subjekt nije prodat ni posle treće sprovedene aukcije, taj subjekt nije atraktivan i treba pristupiti likvidaciji. Dalje objašnjavate odbijanje amandmana da ako subjekt nije dve godine za redom podneo godišnji finansijski izveštaj, takođe, bude predmet likvidacije.
Da li je moguće da u Srbiji, pored ovakve poreske uprave, za koju vi kažete da je efikasna, neki privredni subjekt ne podnese zvanične finansijske izveštaje Narodnoj banci Srbije. Znači da ne valja ni Narodna banka Srbije, tj. rukovodstvo Narodne banke Srbije, kao ni poreska uprava, koja ne može da prati donošenje seta poreskih zakona.
Zašto se postupak aukcije ne bi sproveo i posle 31. 12. 2008. godine? Normalno, samo za one subjekte koji do tada nisu privatizovani. Za radnike tih preduzeća sve je bolje nego postupak likvidacije. Moram da se vratim na član 3, kojim ste predložili da se krug lica koji ne mogu biti kupci, normalno je da kupci ne mogu biti osuđivani za počinjena razna teška krivična dela, ali najgore što vi sada pred aukciju ili javni tender možete podneti krivičnu prijavu protiv konkurenta i time ga eliminisati iz daljeg toga privatizacije.
Tu će se javiti niz zloupotreba ili nepreciznosti ili manjkavosti koje proizilaze iz ovog člana. Kada već hoćete, po vama, da sprečite da novac od kriminala i opran novac bude u službi kupovine subjekata privatizacije, zašto niste predvideli još jedno krivično delo, a to je izdaja zemlje i dobijena novčana nagrada od pojedinih zapadnih zemalja za izvedeni petooktobarski puč. To najbolje znaju otporaši koji su dobili novac iz inostranstva i svakako ne bi trebalo da učestvuju u procesu privatizacije, bar po vašem predlogu.
Onda krivično delo za uvođenje protivustavnog vanrednog stanja 2003. godine u Srbiji i aktivnog učešća u sprovođenju tog vanrednog stanja.
Vi ste amandmane mojih kolega Buhe i Martinovića odbili uz objašnjenje da član 346. Krivičnog zakonika definiše tzv. zločinačko udruživanje. Imam član 346. Krivičnog zakonika i u njemu ni reči o zločinačkom udruživanju.
Možda u taj član 346. treba dodati 6. stav u kome bi stajalo – zločinačko udruživanje radi razbijanja srpskog finansijskog sistema i privrede od 5. 10. 2001. godine.
Da li prepoznajete eventualno i kandidate za zatvorske sankcije za to počinjeno krivično delo? Ja svakako: Milosavljevića, Dinkića, Cvetkovića, ali o tom-potom. Ovim članom dajete mogućnosti da se krokodili u maloj bari međusobno pokrve, ali to je vaš problem.
Evo primera, Božidar Đelić je preko svoje firme „Altis konsalting“ naplatio preko 400 hiljada evra za usluge uvođenja informacionih tehnologija u Energoprojektu. Sve ovo ne bi bilo interesantno da Energoprojekt nema svoje preduzeće Energodatu, koja se bavi tim poslovima, ali ne i u matičnoj firmi Energoprojektu.
Zamislite sada nesretnog Božu, ne daj bože, krivičnu prijavu pokrene protiv njega gospodin Vlahović i „Eki investment“ i eliminiše ga iz privatizacije Energoprojekta, a Boža ostane kratak za još par miliona evra akcija u Energoprojektu. Slažete se, bilo bi nedopustivo, ali to je vaš problem.
Juče je ministar Mlađan Dinkić, u pokušaju da odgovori na pitanja moje uvažene koleginice Nataše Jovanović o raspisivanju međunarodnog tendera o privatizaciji „Zastave“ iz Kragujevca, izgovorio je nešto neverovatno, ili je bar promenio program, a da to njegova stranka, G17, još uvek ne zna. Evo šta je rekao, parafraziraću.
Da će drugoplasirani na tenderu dobiti mogućnost da u Srbiji otvori grinfild fabriku iz oblasti auto-industrije, uz objašnjenje da je auto-industrija proizvodna delatnost koja upošljava veliki broj radnika i da je profitabilna. Do sada je, bar do juče, ministar Dinkić stalno pričao da u Srbiji ne treba ništa proizvoditi, da treba forsirati usluge. Sada odjednom menja program.
Mislim da je i gospodin Dinkić počeo predizbornu kampanju, ali kako gospodin Dinkić predvodi jednu malu stranku G17, pa i nemaju svog kandidata za predsedničke izbore, najgore od toga je što otvoreno podržava Borisa Tadića. Neće ni to dugo trajati. G17 će biti razočarana, po njima, izbornim rezultatima, kada će 20. januara u Srbiji pobediti Tomislav Nikolić.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Zdravku Topaloviću. Da li se još neko javlja za reč o ovom amandmanu? (Ne,)
Na član 4. amandman je podneo narodni poslanik Željko Vasiljević.
Vlada i Odbor za privatizaciju predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne)
Na član 5. amandman je podneo narodni poslanik Nebojša Stefanović.
Vlada i Odbor za privatizaciju predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Narodni poslanik Suzana Grubješić podnela je amandman kojim predlaže da se posle člana 5. doda novi član 5a.
Vlada i Odbor za privatizaciju prihvatili su amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć, pa konstatujem da je ovaj amandman postao sastavni deo Predloga zakona.
Na član 6. amandman je podneo poslanik Veroljub Arsić.
Vlada i Odbor za privatizaciju predlažu da se amandman odbije, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Milisav Petronijević.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Milisav Petronijević

Dame i gospodo narodni poslanici, da iskoristim priliku, govoreći o amandmanu na član 6. koji je podneo gospodin Veroljub Arsić, da zatražim odgovor ministra, Narodnoj skupštini, a pre svega građanima Srbije i javnosti, da se do kraja razjasni suština amandmana na član 6. koji je podneo Veroljub Arsić, kao i amandmana koji je na član 6. podnela poslanica gospođa Suzana Grubješić.
Tražim detaljan odgovor Ministarstva, jer građani, a i ja, duboko verujemo da je ovo u pitanju jedna prevara. Zašto? Amandman na član 5, kojem se dodaje 5a, koji je malopre saopšten da je postao sastavni deo zakona, menja bitno ceo deo zakona koji govori o restrukturiranju, čak menja jedan član, član 19. zakona, koji nije predmet izmena ovog zakona.
Da je to uradila neka opoziciona stranka, odbijen bi bio taj amandman, jer, eto, nije predmet promena koje je predložila Vlada, promena zakona. Ali, kada amandmane na član 6, kasnije 8. i ovaj 5, odnosno gde se dodaje 5a, podnese poslanik G17 plus, na Predlog zakona čiji je inicijator predlagač u ime Vlade, neko ko objašnjava u ime Vlade, ministar iz G17 plus, onda je to značajno pitanje.
Šta je suština tih izmena? Članovi 20, pa nadalje, Zakona o privatizaciji govore o otpustu duga prilikom restruktuiranja. Te izmene zakona su donete 2005. godine. Vlada je u svom predlogu išla na neke sitnije promene više tehničkog karaktera.
Ovi amandmani suštinski menjaju zakon. Kako? Evo, vidite, oni koji su dužni da otpuste dug dok traje proces restrukturiranja, dok se ne završi privatizacija ili već kako se završi, mogu da namire svoja potraživanja posle prodaje kapitala ili imovine. Amandmani koji su predloženi i koje je naknadno Vlada usvojila brišu imovinu. Ostaje da mogu da namire svoja potraživanja iz kapitala, kojeg uzgred rečeno nema.
Šta se događa? Događa se Sartid. Sartid da se proda za 23 miliona dolara, uz otpust svih ostalih dugova.
Da ne bi bili u situaciji da ljudi postavljaju ta pitanja, tražim da ministar objasni suštinu ovih promena. I protiv smo toga.
Na kraju krajeva, zakon ovaj isti o izmenama i dopunama privatizacije kaže u članu 12. da je predmet prodaje preduzeća koja su u restrukturiranju kapital ili imovina. Sve je to predmet prodaje. Zašto se poverioci ne bi mogli namiriti iz svega toga? Zašto će poverioci biti oštećeni ako bi ostala ova varijanta da se namiruju samo iz kapitala, njega nema.
Sveži su nam primeri u Beogradu. U Beogradu su najinteresantnije privatizacije bile one koje su se završavale tako što se očisti preduzeće od svega i proda imovina. Evo svež primer Robnih kuća Beograd. Prodata je imovina, o radnicima, naravno, koji su uvek stradali kada je u pitanju privatizacija, kupac kaže - mi nismo kupili radnike, mi nismo kupili nikakve obaveze, mi smo kupili imovinu.
Jugoeksport, evo još svežije, evo još jedan primer. Već sedam godina traje restrukturiranje Fabrike šećera "Dimitrije Tucović", prve srpske fabrike šećera i još je u tom procesu. Naravno, da sada ne pričam detalje, nije mogao da se završi postupak privatizacije, jer nije postojao upravni odbor.
Dugo godina se čekalo da se postavi upravni odbor, koji bi trebao da verifikuje te dokumentacije za privatizaciju. Polovinom 2006. godine je formiran, a onda od svog formiranja, kao što se inače radi kada je u pitanju restrukturiranje, ne čini proces da omogući sve ono što govori zakon šta treba da se uradi kada se restrukturira preduzeće, nego ide prema stečaju. Ko će opet da strada? Radnici i imovina.
Šta se događa dalje? Odlukom Agenciju za privatizaciju, bez trunke pozivanja na odgovornost te agencije koja toliko dugo to radi, ona sredinom 2007. godine ukida restrukturiranje preduzeća, naravno izlaže poveriocima, upućuje na stečaj.
Ali, želim da ukažem jednu stvar, koja može da bude očigledna. Očigledno je da se to namešta kupovina atraktivnog građevinskog zemljišta. Znate li gde je Fabrika šećera "Dimitrije Tucović"? Centar Beograda, u ulici, nekada se zvala Radnička, pošto je ova vlast sve ulice izmenjala u Beogradu, više ne znam kako se zove, prekoputa Ade.
Imovinski status preduzeća nije sjajan. Kada se pogleda na prvi pogled, jer ima dug prema poveriocima preko 30 miliona evra. To nije sporno, ali šta je ovde sporno i zbog čega tražim da se ovo pitanje razjasni: sporno je što to preduzeće ima na toj lokaciji 7,5 ha. To je trostruka vrednost ovih dugova koje ima, a to je imovina. Iz nje se neće moći, ako ostane ovako, namirivati poverioci. Ovde 7,5 ha, a u Padinskoj Skeli 102 ha sa svom opremom.
Dakle, veliki domaći tajkuni, imali smo prilike da vidimo dirigovane stečaje, imaće priliku da dođu do veoma atraktivnog zemljišta.
Ko će da strada? Stradaće radnici, kao što su inače stradali i u Robnim kućama, i u svim ovim drugim preduzećima koja su se prestrukturirala.
Dakle, kapital, nema ga ili mali. Imovina ogromna, a predlaže se da poverioci prvo otpuste dug, nalaže im zakon, a onda kada se završi ceo proces da mogu da naplate svoja potraživanja, ali samo iz kapitala kojeg nema.
Upozoravam i Skupštinu i javnost, ovo je jedna velika prevara i u najmanju ruku tražim da ministar javnosti objasni suštinu ove promene Vladine politike, Vladinog pristupa od pre deset dana i od pre dva dana. Hvala lepo.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Miši Petronijeviću. Reč ima narodni poslanik Zlatan Jovanović, pa potom narodni poslanik Rajko Baralić.

Zlatan Jovanović

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine potpredsedniče, ne znam zašto smo napustili onaj dobri običaj da o amandmanima raspravljamo samo u prisustvu ministra. Mi imamo ovde tri ovlašćena predstavnika Vlade po ovoj tački dnevnog reda, trenutno nema nijednog ovde, a mi pričamo o amandmanima.
Vratiću se malo na ono što sam sinoć pričao ovde, na primer privatizacije Kompanije "Novi dom". U međuvremenu sam dobio još materijala, pa imam obavezu prema ljudima koji su tamo bili zaposleni da iznesem i to.
Naime, rekao sam sinoć da se jedan od objekata, ustvari jedini proizvodni projekat, fabrika na Voždovcu, prodaje za osam miliona evra, što je polovina od ukupne cene koja je plaćena za Kompaniju Novi dom u procesu privatizacije. Ali, ono što je još ovde teže jeste činjenica da su vlasnici Kompanije, novi vlasnici, potpuno napustili osnovnu delatnost ove kompanije.
Naime, pored toga što ukidaju proizvodnju, oni su faktički ukinuli i maloprodaju, koja je bila osnovna delatnost, jer je najveći broj objekata upravo izdat u zakup. To su objekti, rekao sam sinoć, u centralnim delovima i Beograda i ostalih gradova Srbije gde su oni postojali, ovde je i spisak svih tih objekata, ne bih sada čitao da ne oduzimam vreme. Evo, znači, kako uz blagoslov Agencije i gde naravno sedi neko ko je iz iste partije i koće dati blagoslov na sve to, možete znači u prvoj godini, protivnoj ugovoru o kupoprodaji, da napustite i osnovnu delatnost, da otuđite i veliki deo imovine i tako se postaje naravno tajkun, kapitalista u državi Srbiji danas.
Sada, opet uz izvinjenje što ću malo odstupiti od konkretnog amandmana, ali bitno je jer se radi takođe o privatizaciji, vezano je za ovu tačku dnevnog reda, a imam obavezu prema zaposlenima i bivšim zaposlenima jednog preduzeća iz Užica, da iznesem njihov slučaj. Naime, radi se o saobraćajnoj preduzeću "Raketa" iz Užica, koje je nekada bilo među tri ili četiri najveća saobraćajna preduzeća u Srbiji. Evo, vidite kako je u procesu DOS-ovske privatizacije po tom modelu ovo preduzeće propalo definitivno i načisto.
Preduzeće "Raketa" je prodato javnom aukcijom 27. decembra 2002. godine. Prodato je fizičkom licu za 58 miliona dinara ili nešto više od 900.000 evra po tadašnjem kursu. Neto vrednost preduzeća, koja je procenjena od strane jednog stručnog tima, objektivno iznosi oko 20 miliona evra, i evo tog prvog problema koji imamo u svim privatizacijama. Već sam rekao da su sve privatizacije posebni slučajevi i da se o svakoj može knjiga napisati, o svakoj privatizaciji, to je znači preko 2.000 posebnih slučajeva kriminala u Srbiji u ovih sedam godina.
Za nekoliko godina, koliko je ovaj kupac raspolagao imovinom "Raketa", uspeo je da zaduži ovo preduzeće višestruko, znači u odnosu na onu cenu koju je platio, tako da su svi objekti, sva nepokretnost je pod hipotekom, izuzev perona na Autobuskoj stanici u Užicu, a čak su i pokretne stvari, odnosno autobusi uglavnom založeni, odnosno na njima je upisano založno pravo zbog mnogih zaduživanja koje je ovaj vlasnik napravio u ovih nekoliko godina.
Završni računi u svim ovim godinama su tako pravljeni da je saldo uvek bio pozitivna nula, tako da oni radnici koji su imali akcije po ovom zakonu nisu ostvarili ništa po osnovu dividende. Sad je tu jedan novi problem, novi momenat i novo pitanje koje treba postaviti, a koje je vezano za ovaj sledeći zakon koji imamo na dnevnom redu, ovu podelu besplatnih akcija u Srbiji - da li će ovi radnici, ne samo "Rakete", već i drugih preduzeća u Srbiji koji su formalno upisali akcije i negde su registrovani kao akcionari, a nikada ništa nisu ostvarili, niti će, da li će oni imati pravo, po ovom novom zakonu o podeli akcija građana Srbije, da ostvare bar to pravo, ako već ovo prvo nisu uspeli da ostvare?
Krajem avgusta 2005. godine uspostavljena je hipoteka nad poslovnim objektom Autobuska stanica Požega u korist poverioca Poreska uprava, filijala Užice, radi obezbeđivanja privremene naplate poreza u iznosu od 88 miliona dinara. Ovo je opet jedno zanimljivo pitanje. Kako je moguće da se napravi ovako veliki dug po osnovu poreza državi u jednom preduzeću koje je privatizovano, a da država na to ne reaguje godinama? Znači, dug se stvara mesecima i godinama se to gomila i kada dođe do neke cifre koja premašuje iznos koji je on platio za preduzeće, onda se tek država pojavi i stavlja pod hipoteku objekte da bi taj dug naplatila.
Zašto država ne reaguje blagovremeno i kod ovih preduzeća, kako revnosno reaguje kod onih malih sitnih preduzetnika kojima se naplaćuju kazne u astronomskoj visini vrlo brzo i ekspeditivno?
U junu 2007. godine "Raketa" je izdala u zakup perone i pripadajuću infrastrukturu u Užicu jednom privatnom preduzeću iz Užica, iako je pre toga postojao dogovor između rukovodstva "Rakete" i lokalnih vlasti da se to uradi licitacijom i utvrđena je početna cena od milion dinara mesečno. Preko noći je od lokalnih vlasti stiglo naređenje da se ne ide na licitaciju, već da se to bukvalno ustupi ili pokloni, čitajte, jednom privatniku iz Užica.
Sve to što je trebalo na licitaciji da ostvari i veću vrednost od milion dinara mesečno predato je jednom privatniku iz Užica, uz obavezu da uposli 60 radnika koji su već radili na tim poslovima, da im isplaćuje minimalne zarade, minimalne zakonske zarade, da im isplaćuje topli obrok u iznosu od 1.500 dinara mesečno i da preko toga zakupodavcu "Raketi" isplaćuje 20.000 dinara mesečno. Pitam, da li je moguće u Srbiji u ovom momentu zaraditi više od minimalne zarade koja je zakonom propisana?
Dalje, u julu ove godine konačno, posle višegodišnje agonije, raskinut je ugovor o kupoprodaji "Rakete". Trgovinski sud u Kraljevu, a zatim i Viši trgovinski sud su to učinili, ugovor je raskinut i po zakonu Agencija je prenela kapital Akcijskom fondu. Verovatno će ići ona zakonska procedura dok se ponovo ovo preduzeće ne pojavi na novoj aukciji za privatizaciju.
Postavlja se pitanje šta sa obavezama ovog preduzeća, šta sa tim kapitalom, odnosno kolika je sada ta nova vrednost užičke "Rakete". Posle raskida ugovora, pre nekoliko dana, HVB banka je aktivirala hipoteku na deo stanične zgrade u Užicu.
Na licitaciji koja je održana pre nekoliko dana, a posle raskida ugovora, kao kupac pojavljuje se opština Užice i kupuje deo stanične zgrade za 23 miliona dinara.
Možda to ne bi bilo čudno da u opštini Užice postoje legalni organi vlasti, da je tamo situacija redovna. Međutim, u opštini Užice situacija je neregularna, neredovna ili vanredna, i to traje više od godinu dana, odnosno zvanično više od godinu dana u opštini Užice su privremene mere. Zvanično već godinu i po dana ne postoji SO Užice, što je protivno zdravom razumu i svim zakonskim propisima, ali niko u državi Srbiji na to ne reaguje.
U takvoj situaciji privremeni organ donosi odluku da osnuje novo javno preduzeće za javni prevoz i donosi odluku da kupi deo stanične zgrade, kako bi se, verovatno, počelo sa stvaranjem tog novog javnog preduzeća.
Naravno, ništa nije slučajno, jer je pre izvesnog vremena u Užicu Opštinski odbor DS počeo da deli jedan ovakav pamflet, na kome se građani pozivaju da se bukvalno izjasne, ovo ima oblik ankete, da li su za formiranje novog javnog preduzeća za gradski prevoz, jer život ne može da čeka, kako to ovde stoji.
Verovatno je cilj DS u Užicu da iskoristi ovu neregularnu situaciju tamo, da formira još jedno javno preduzeće i da smesti svoje nezaposleno članstvo u to javno preduzeće, jer je, naravno, ono što imaju od javnih preduzeća pod kontrolom do sada malo da bi se svi smestili tamo.
Vidite, ovde je jedna slika na kojoj je prikazan autobus iz kultnog filma "Ko to tamo peva" i jedan savremeni, pa stoji - ovako je sada, a ovako treba da bude. Tačno, ovako je sada u vlasti DOS-a, u privatizaciji DOS-a, a ovako je bilo pre te privatizacije u užičkoj "Raketi". Ovako je bilo i ovako bi trebalo da bude da nije bilo ovakve privatizacije u užičkoj "Raketi".
Prema tome, postavljam pitanje, ne znam kome, pošto ministar nije tu, ali ovo se prvo odnosi na ministra Markovića - da li je moguće da privremeni organ u Užicu traje duže od godinu dana? Da li je moguće da privremeni organ, bez obzira na njegovo trajanje, može da donese takvu odluku da formira javno preduzeće? Da li je moguće da privremeni organ može da izdvoji tolika sredstva u budžetu za takve namene da to sve plate građani Užica?
Dame i gospodo, ovo je samo jedan od primera privatizacije u Srbiji, privatizacije koja je jednom malom broju ljudi, koji su u režimu od 2000. godine, donela bogatstvo, enormno bogatstvo, a na drugoj strani je ostavila veliki broj ljudi, građana ove zemlje, da žive na ivici egzistencije.
Kada sam pre neko veče gledao emisiju "Upitnik" na Prvom kanalu RTS-a, u kojoj su gostovali ministri koji bi trebalo da budu danas ovde i kako voditeljka reče ova podela besplatnih akcija građanima Srbije može se nazvati i bakšiš za narod. U prvom momentu sam pomislio da je to i adekvatan naziv.
Međutim, čini mi se da su ovo samo mrvice koje su ostale sa jedne bogate trpeze koja se zvala privatizacija u Srbiji pod vlašću DOS-a.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Reč ima poslanik Rajko Baralić.

Rajko Baralić

Zahvaljujem, gospodine Mrkonjiću. Nisam dobio reč pre roka, ali ćete vi svakako biti predsednik Srbije pre roka, nema tu problema.
...
Socijalistička partija Srbije

Milutin Mrkonjić

| Predsedava
Molim vas, bez komentara vezanih za izbore. Nećemo ovde izbornu kampanju.

Rajko Baralić

Amandman na član 6. i amandman na 5a, koji je u ime Vlade samo potpisala uvažena koleginica Suzana Grubješić, ključna su tačka u izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji. Pošto nema ministra, obraćam se vama uvažene kolege i predsedniče Odbora za privatizaciju. Pošto mi vi možete odgovoriti, a uvažena gospođa i gospoda po Poslovniku to ne mogu, pa samo zbog toga se vama obraćam, pošto vi ovde zastupate vlast, a ja zastupam tranzicione gubitnike. Tranzicija je sinonim za bedu.
Dakle, razumem šta je bila intencija zakonodavca, da se preostala neprivatizovana preduzeća efikasnije privatizuju. To nije sporno. Pošto je već donet jedan nakaradni zakon, onda to razumem, ali da objasnim građanima Srbije, da probam da objasnim u čemu je ovde razlika, kao što je govorio kolega iz poslaničkog kluba SPS Milisav Petronijević.
Kada se u kakvoj-takvoj normalnoj privatizaciji kupi firma, onaj ko je kupio ostaje, dok traje ugovorna faza, vlasnik kapitala, dok ne izmiri obaveze po ugovoru, a kada izmiri poslednju finansijsku obavezu iz ugovora postaje vlasnik imovine. Ako bi se prihvatio amandman, a prihvaćen je, Suzane Grubješić, onda mi ovde nemamo taj prostor, nego onaj ko kupi odmah postaje vlasnik imovine, pri čemu je otpust duga minsko polje u Srbiji za radnike, koji nemaju na osnovu takve pravne transakcije nikakvo pravo ni u jednom smislu, osim ovog koje država garantuje, a to znači na teret poreskih obveznika, a ne na teret kupca kapitala, odnosno imovine.
Zato je ovaj amandman krajnje problematičan, jer će na jednoj strani dati nalog određenim službama, kao što je Zavod za tržište rada, nekada se zvao drugačije, razumemo o čemu pričamo, dakle direktno budžetu da servisira socijalne potrebe desetina hiljada ljudi, a na drugoj strani onaj ko kupi kupiće nešto što apsolutno može da uknjiži istog dana i da to bude njegova imovina, da s tim postupa onako kako želi.
Inače, u postupku privatizacije postojale su razne lagodnosti koje su za mene neprihvatljive, a to je, recimo, ako kupite firmu kao privatno lice vama se garantuje da je možete kupiti na šest godina. Ako je kupite obveznicama stare devizne štednje, obezbeđujete diskont od 70 procenata.
Imam primer iz privatizovanog preduzeća "Ineks budućnost" Požega, gde je, recimo, procenjena vrednost kapitala manja od jednomesečne kirije zakupa koji ostvaruje novi vlasnik koji je to kupio na šest godina, po diskontu od 70 posto. Ovo je đavolji posao, ovo nisu čista posla. Dakle, nije moguće da se na taj način tretira zajedničko nacionalno bogatstvo, neću reći društveno, jer su neki od vas na to veoma osetljivi, ali objektivno smo ušli u probleme iz kojih je jako teško izaći.
Dakle, kao što u stečaju postoji ova ista opasnost o kojoj sada govorim, vi sada prihvatanjem amandmana Suzane Grubješić 5a, praktično širite prostor da neko ko želi da postane vlasnik jedne takve firme, više nema nikakvu obavezu prema radnicima. To je lako. Zato i jesu radnici najveća žrtva Zakona o privatizaciji, za koji SPS nikada ni u jednoj formi nije glasala, ni za osnovni zakon, ni za izmene i dopune koje su već nekoliko puta bile na dnevnom redu.
Zato što je Zakonom o privatizaciji praktično omogućeno jednom broju ljudi da potpuno maglovitim parama, mi ne znamo odakle su one došle, vi sada predlažete kod ove izmene i dopune da se kaže da ne mogu crne pare da uđu u privatizaciju, ali su do sada ušle i crne, i sive i krvave.
Hoćete li da vas podsećam koje su krvave pare ušle u privatizaciju do sada? Koje su to pare? To su pare iz trgovine ljudima, narkoticima, to su pare iz otmica, to su krvave pare. Dabogda im preselo, svakome od njih koji je na taj način kupio imovinu i narodnu muku. Sada mi donosimo pet godina posle usvajanja osnovnog zakona, donosimo izmene i dopune da ne mogu pare koje nisu čiste da učestvuju u procesu privatizacije. Nije nego. Napisao sam na margini ovog vašeg Predloga zakona - kasno je, i stavio sam tri znaka uzvika i čuđenja, što bi rekao onaj iz čuvene TV serije.
To više ništa ne znači. Srbija je postala vlasništvo takvih koji su takvim parama to kupili. Treba li da podsećam kakvi su to odnosi. Ima časnih ljudi koji su časno kupili firme i časno vode posao danas u Srbiji, i njima svaka čast, njima skidamo kapu, ali najveći deo toga, nažalost, funkcioniše tako da su ljudi potpuno obespravljeni, da su prestrašeni.
Pitam vas, uvažena gospodo, koliko ima sindikalnih organizacija u novokupljenim privatizovanim preduzećima? Ne sme niko da osnuje nijedan sindikat, inače neće da osvane više tamo, a ovi koji su imali već sindikalne organizacije, oni se praktično svode na puki servis gazde. To je sindikat danas u privatizovanim preduzećima u Srbiji. Dakle, sindikalna borba traje onoliko decenija i vekova u svetu i ima crvenu boju zato što je, kao i Prvi maj, plaćena krvlju. Dakle, pravo da ljudi rade osam sati, da imaju druge potrebe, isposlovano je krvlju radnika i zaposlenih.
Dobio sam pismo Petra Perišića iz Donje Trepče kod Čačka. Pa kaže, gospodine Baraliću, penzije u Srbiji su male, zato što jedna konkretna firma u Čačku, dok ne proverim, neću reći kako se zove, svojim radnicima, inače jedna od najboljih privatnih firmi u Čačku, isplaćuje zagarantovanu platu, pa na ruke onoliko, pa ono onoliko, pa ovo onoliko, pa oni su tamo sada zadovoljni.
Samo vam kažem, gospodine Baraliću, iz toga bi trebalo, kada bi se plaćali porezi i ono drugo što treba da se prime i penzije, da se uplati u Fond obrazovanja, u Fond socijalne i zdravstvene zaštite, a oni to ne rade. Dakle, država na jednoj strani u bescenje prodaje nacionalno bogatstvo, a sa druge strane nema odgovarajući mehanizam da natera one koji dobro posluju, a ti evidentno dobro posluju, da ih natera da državi servisiraju svoje obaveze. Kako će onda da se napuni budžet?
Uvažene dame i gospodo, u junu 2007. godine, po proceni Ministarstva finansija, naplata PDV-a je bila ispod 55%, da znate. Kud to idu te pare? Ovamo da se preko Kajmanskih ostrva vrati, pa da neko kupi ove firme na osnovu amandmana 5a, da nema više nikakve obaveze prema radnicima, da on kupi imovinu i da s njom raspolaže.
Sinoć sam pričao o Berberskoj zadruzi Beograd. Pogledajte, to je urađeno pre dve godine, probajte da se očešljate ili podšišate u jednom od tih lokala koji su nekada bili berberska zadruga. Ne, sve su kockarnice. Gde su ti ljudi? Nema ih više. Pogledajte kako je privatizovan Putnik, pogledajte kako su drugi privatizovani.
Nemamo mi ovde ideološke naočare, da ne misli neko da mi sa tog aspekta ovde govorimo. Mi govorimo sa aspekta realnog stanja u procesu privatizacije u Srbiji, koje je katastrofalno. Ugovori koji su raskinuti, raskinuti su jedva, a moglo ih je biti još onoliko raskinutih, zato što praktično niko ne ispunjava nikakve ugovorne obaveze.
Ovde smo deset puta pominjali Magnohrom, primali smo, gospodin Petronijević i ja u ime SPS, šest ili sedam sindikata Magnohroma, i kada smo na tu temu razgovarali, rekli su nam odgovorni - ma ne, to će sve da bude u redu, ljudi će da izmire. Zašto je sada raskinut ugovor pre neki dan? Zato što je novi vlasnik isekao cele sisteme tehnološke i prodao svom DOO koji se bavi sekundarnim sirovinama po pet puta nižoj ceni nego što može da se proda na bilo kom drugom otpadu u Srbiji metal. To je privatizacija, Magnohrom. Kada se kaže Magnohrom, onda se zna šta je to tačno značilo.
Još jednom vas molim, treba prihvatiti amandman gospodina Arsića da se briše član 6 i ne treba glasati za izmene i dopune Zakona o privatizaciji, jer je već u njega inkorporiran član, odnosno amandman Suzane Grubješić, koji je u stvari amandman Vlade 5a, i to je jedini način da se spreči ovo o čemu govorimo, a u vezi je sa članom 19. osnovnog Zakona o privatizaciji. Mi ćemo pažljivo pratiti šta se ovde dešava i pažljivo ćemo pratiti ko će sada postajati vlasnici firmi u kojima će biti otpušten dug.
Molim vas, ovo je ključni momenat u privatizaciji u Srbiji, ključni momenat, zato što će ovde praktično sada svako ko ima obaveze finansijske koje su velike, ući u ovaj sistem i radnici će biti iz tih preduzeća tretirani kao i radnici iz preduzeća u stečaju.
Mi ćemo imati na državu ogroman socijalni pritisak, na budžet ogroman pritisak, a ovi koji krvavim parama kupuju, biće vlasnici nečega što mogu da prodaju i mogu da rade s tim šta hoće, ali nemaju nikakve obaveze prema radnicima.
Radnicima poručujem, izvinjenje i pohvale za ovo što mi pričamo mogu da pošalju u glasačku kutiju, zato što su glasali za desničarske stranke, a hoće levičarska rešenja, to nije moguće nigde u svetu. Jedna stranka kada osvoji vlast, ona svoj politički program pretače u zakone, to je ovaj zakon o privatizaciji, to je ovaj amandman 5a i to je ovo što se danas zove tranzicija. Hvala.