ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 18.05.2009.

4. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

4. dan rada

18.05.2009

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:05 do 19:45

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Dragan Šormaz

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Dame i gospodo narodni poslanici, znamo svi kakav dnevni red imamo ispred sebe. Opredelio sam se da govorim o tri ratifikacije koje dobijaju snagu zakona od ovih 38 koje su na dnevnom redu. Pre toga moram reći da bih želeo da predložim ovoj nesposobnoj vladi …
(Predsednik: Gospodine Šormaz, izvinjavam vam se, gospođa Plavšić je ovlašćeni predstavnik G17 plus.)
Kakve to ima veze? Počeo sam da govorim. Dali ste mi reč. Sada neka sačeka. Počeo sam da govorim, mislim da je to osnovni red.
(Predsednik: Vi ste se javili pre, ali imala je prednost.)
Znam da je imala prednost, ali vi ste mi dali reč.
Nesposobna Vlada Republike Srbije, znam gde sam stao, mogao bih da joj dam jedan predlog, pošto se ionako ponaša kao da je čine neke novonastale evromerkalije, pa smo mi postali jedina država koja ima ambiciju da postane član EU, da ne pomaže EU toj zemlji koja se kandiduje da postane član EU, nego ta zemlja pomaže EU. To smo učinili kroz jednostranu primenu SSP, gde na sopstvenu štetu pomažemo privredu EU usred ekonomske krize sa par stotina miliona evra. Izgleda da je – ima se, može se, pa onda i možemo tako da činimo. Prava šteta će tek biti izračunata kada se ustanove štete u poljoprivredi, koje još uvek nisu ustanovljene na pravi način.
Pošto je danas bio požar u zgradi Evropske komisije u Briselu, mogla bi ova ekipa koja je išla da najavi izgradnju Koridora 10 da ode u EU i pomogne na taj način brzo saniranje štete zgrade Evropske komisije. Sigurno da bi oni to mnogo bolje znali, ionako su obećali ono što smo slušali devedesetih – brzo završen Koridor 10, pa brzo završene pruge, pa mostovi, i to sve do kraja ove godine. Čak je izrečeno – "brze pruge Srbije", za koje nismo verovali da ćemo na takav način slušati o njima još od devedesetih godina.
Da se vratim na dnevni red. Tri predloga zakona, prethodni kolega iz SRS je govorio o njima, neprihvatljiva su za DSS. Želim da pozovem sve stranke da dobro razmisle do dana za glasanje, posebno SPS i DS, s obzirom na to šta smo odlučili u ovom istom domu u decembru 2007. godine, tada je G17 glasao za to i s obzirom na to šta se dogodilo u prvoj polovini 2008. godine i od onog čina proglašenja, nepravnog, nezavisnosti Kosova, pa naovamo do dana današnjeg. To je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Srbije i Crne Gore i Vlade SAD o saradnji u oblasti sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje i unapređenja odbrambenih odnosa. Taj sporazum je potpisan 5. aprila 2006. godine. Stajao je u fioci, hvala bogu, i nikada nije za vreme prethodne dve vlade pušten u proceduru, da bude ratifikovan i da dobije snagu zakona, bez obzira na to što je potpisan kao sporazum.
Isto tako, tu je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o snabdevanju i uzajamnim uslugama između Ministarstva odbrane Republike Srbije u ime Vlade Republike Srbije i Ministarstva odbrane SAD, potpisan 8. novembra 2006. godine i tu je Predlog zakona, čuveni SOFA sporazum, o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade SAD o zaštiti statusa i pristupu i korišćenju vojne infrastrukture u Republici Srbiji, koji je potpisan 7. septembra 2006. godine.
Što se tiče zakon o saradnji u oblasti sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje i unapređivanju odbrambenih i vojnih odnosa, jednostavno je cinično da u ovom trenutku danas o njemu raspravljamo i da ga ratifikujemo.
Jer, dovoljno je samo da pogledate uvod u zakon, preambulu, u kojoj piše: "u cilju sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje, tehnologije, materijala i ekspertize u vezi sa tim...". To Srbija ne radi, zna se ko to radi, to rade Sjedinjene Američke Države. Šta će nam sporazum sa njima da sprečavamo širenje takvog oružja, kada mi to ionako ne radimo? "... u želji da se spreči neovlašćeni transfer i transport, uključujući tranzit nuklearnog, biološkog i hemijskog oružja i pripadajućeg materijala, tehnologije i ekspertize, podrazumevajući da se saradnja u skladu sa ovim sporazumom odnosi i na radioaktivne materijale (što uključuje, ali se ne ograničava na radioaktivne izvore) koji se mogu koristiti za uređaje za širenje radijacije.
Predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, NATO pakt nas je bombardovao svim vrstama oružja osim biološkog. Sve poznato oružje je koristio protiv nas i, radiolozi to posebno znaju, posledice korišćenja ovakvog oružja tek sada počinju da se osećaju u Srbiji. Stručnjaci za štitnu žlezdu kažu da će tek sada, posle deset godina, Srbija osetiti posledice i imati velikih problema i povećan broj, čak nekoliko puta povećan broj, teških oboljenja na štitnoj žlezdi i rak štitne žlezde.
Ništa Sjedinjene Američke Države nisu učinile da pomognu Srbiji posle toga. Ništa. Niti su dale novac, niti su poslale eksperte da pomognu da se Srbija očisti. Ni na koji način nisu pokazale ni trunku griže savesti zbog toga što su to uradile Srbiji.
Tadašnja nevladina organizacija, ekspertska grupa G17 (ne stranka) procenila je da je trideset milijardi dolara bila šteta u Srbiji od bombardovanja, 3000 ljudskih žrtava, i sve ovo što nas sada čeka. Srbiju još uvek bombarduju SAD na ovaj način.
Iz sporazuma SOFA, o kome je kolega malopre govorio u detalje, pročitaću vam sledeću stvar: "u želji da zaključe sporazum", kolege iz DS ovo je bitno da čujete, ako je moguće, "o unapređenju saradnje u oblasti odbrane između Srbije i SAD, potvrđujući da je ova saradnja zasnovana na potpunom poštovanju suvereniteta strana i Povelje UN, imajući u vidu želju strana da potvrde odgovornost za podršku" itd.
Ponavljam: "potvrđujući da je ova saradnja zasnovana na potpunom poštovanju suvereniteta strana i Povelje UN". To je potpisano 7. septembra 2006. godine. Tada to čak nije moralo ni da bude sporno, ali od onog dana kada su SAD priznale (a to se dogodilo 2008. godine, godinu i po dana kasnije) jednostrano, nepravno proglašenje nezavisnosti Kosova od strane terorista, ekstremista na Kosovu i Metohiji, od tog trenutka za nas ovaj sporazum, kao i prethodna dva, ne važi, zato što su SAD tim činom narušile suverenitet Republike Srbije i i te kako narušile i povredile Povelju UN.
To je država sa kojom se ne može potpisivati ovakav sporazum. Oni su to na delu pokazali godinu i po dana kasnije. Hvala bogu da nismo ratifikovali ove sporazume odmah posle potpisivanja. Zato, pozivam parlament da u danu za glasanju ovo odbije. Interesantno je da ovi predlozi stoje od 31. oktobra u skupštinskoj proceduri, a da su tek sada, dva dana pred Bajdenov dolazak, stavljeni na dnevni red. Nisu stavljeni ni u oktobru mesecu, ni u novembru, ni decembru. Imali smo toliko velike dnevne redove. Nisu stavljeni, nego baš sada.
Ovde je nekoliko mojih prethodnika već govorilo šta je govorio ambasador SAD u prethodnih par izjava, u prethodnih nekoliko dana. Podsetiću na još jednu stvar koju je on sebi dao za pravo. Verovali ili ne, sad ću malo vas da branim, on je rekao da predsednik Srbije Boris Tadić nije loš političar, dobar je političar, ali ne može sebi da dozvoli da bude i predsednik DS istovremeno (to je rekao pre sedam dana u intervjuu za novosadski "Dnevnik"), a Mlađan Dinkić i Božidar Đelić su možda dobri ekonomisti, ali to ne znači da su dobri političari.
On sebi daje za pravo, naravno, verovatno je ključni faktor koji vas je sastavio, da vam čak govori koje kadrove da imate i koga da stavljate u Vladu, ko je loš, ko dobro radi, ko ne radi dobro, ko može da bude predsednik jedne partije u Srbiji, a ko ne bi trebalo da bude predsednik partije u Srbiji. To nije toliko strašno koliko je strašno ono što je rekao gospodin Piter Fejt za Bi-Bi-Si pre nekoliko dana, mislim u petak. Dobro obratite pažnju, to je još jedan od argumenata zbog čega sva ova tri predloga zakona treba da odbijemo. Gospodin Piter Fejt je rekao sledeću rečenicu – sever Kosova i Metohije, sever Kosova je poslednja crna rupa u Evropi. Tamo vladaju ekstremisti koje podržavaju neke nacionalističke stranke u Srbiji.
Ti ekstremisti su verovatno skupština, legitimna skupština na Kosovu i Metohiji srpske zajednice i njihovi predstavnici. Svi smo učestvovali u tim izborima, svi imamo svoje predstavnike tamo, oni su sada za njih ekstremisti kao legitimni predstavnici srpskog naroda. Pored toga je rekao da Vlada Republike Srbije mora njih da dovede u red. "Ta nacionalistička stranka ... ", verovatno misli na nas iz DSS, mi se time ponosimo što pomažemo tim ljudima tamo, to što smeta gospodinu Piteru Fejtu, to je njegov problem.
Kažem vam, oni su danas ekstremisti za njih. Za tri meseca taj isti gospodin može izgovoriti da su teroristi. Kada izgovori tu reč, ti ljudi dole postaju legitimna meta za NATO pakt koji ne poštuje Povelju UN i tada počinje sezona lova na Srbe na severu Kosova.
Molim vas da se uozbiljimo. Odbacimo ova tri predloga, pokažimo naš stav kao država i pomozimo Srbima dole. Nemamo ni jedan jedini razlog i ni jedan jedini benefit iz ratifikacije ova tri sporazuma. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima gospođa Snežana Stojanović-Plavšić u ime Poslaničke grupe G 17 plus.

Snežana Stojanović-Plavšić

Zahvaljujem. Nadam se da sam dobila pravo da govorim kao ovlašćeni predstavnik. Hvala vam. Pošto sam se javila još pre sat vremena, ali očigledno je došlo do nekog nesporazuma... Ne znam da li ste obavestili da više nema TV prenosa.
(Predsednik: Gospođa Čomić je obavestila da neće biti direktnog prenosa. Odloženog prenosa će biti.)
Zahvaljujem. Poštovano predsedništvo, poštovani predstavnici Vlade, mada mislim da ih je sve manje, poštovane koleginice i kolege, prvo se izvinjavam što ću govoriti sa mesta, odnosno sedeći, pošto će mi tako biti zgodnije da baratam nekim papirima. Slažem se sa onim ovlašćenim predstavnicima koji su govorili da je malo vremena da se obrazlažu sve konvencije koje su sada na dnevnom redu, ali zaista ne mogu da podržim u potpunosti ono što su rekli, imajući u vidu da su nakon toga iskoristili 12 minuta za čitanje naslova, a neki su govorili o potpuno drugim temama.
U ime G 17 plus pokušaću da detaljno upoznam građane sa jednom od predloženih konvencija, sa Evropskom socijalnom poveljom, a moje dve koleginice iz poslaničke grupe će nakon toga govoriti o druga dva dokumenta, tako da se nadam da ćemo time demonstrirati ono u šta G 17 plus suštinski veruje, a to je da imamo vremena da objasnimo građanima o čemu govorimo i da imamo vremena da dovoljno brzo radimo kako bismo ubrzali proces evropskih integracija.
Kao što sam rekla, govoriću o Evropskoj socijalnoj povelji. G 17 plus će ovu povelju, kao i druge konvencije, podržati. Zašto? Zato što G 17 plus veruje da Srbija jeste solidarna i da treba da bude socijalno odgovorna država, zato što verujemo da je socijalna odgovornost moguća samo ukoliko je održiva, ukoliko postoji u isto vreme održiv ekonomski rast i razvoj, jer nemoguća je socijalna odgovornost ukoliko se ugrozi ekonomski rast. Treći razlog je taj što verujemo da Srbija zaista može i treba da bude inkluzivno društvo u kome će puni doprinos dati svaki njegov građanin svojim učešćem, jer samo tako moguć je ekonomski razvoj i moguće je obezbediti dostojanstvo za svakog građanina Srbije, i zbog toga što verujemo u evropsku budućnost naše zemlje.
Zašto verujemo u evropsku budućnost? Nasuprot tome što neki pokušavaju da predstave kako je to samo niz pravila i procedura koje će nas skupo koštati i koje će otežavati naš život, mnogi dokumenti EU govore o tome da je glavna odlika EU upravo solidarnost, da je ona temeljni cilj svih evropskih društava, i blagodet, koja građanima ne sme biti uskraćena u današnje vreme i, takođe, da solidarnost doprinosi ekonomskom razvitku i društvenom napretku.
Izgradnja inkluzivne Evrope od ključnog je značaja za ostvarivanje ciljeva EU, a to je pre svega održiv ekonomski rast, veći broj kvalitetnih radnih mesta i veća socijalna kohezija. U okviru rada na socijalnoj koheziji i na pitanjima koja se tiču socijalne politike u EU postignut je konsenzus oko nekih osnovnih pitanja, a to je pre svega konsenzus oko potpunog iskorenjivanja siromaštva dece, postizanja otvorenog i inkluzivnog tržišta rada, ostvarivanja dostojanstvenog stanovanja za sve građane, iskorenjivanja diskriminacije osoba sa invaliditetom, manjina i imigranata i otklanjanja problema finansijske isključenosti.
Kada govorimo o samoj Evropskoj socijalnoj povelji želim da kažem da je ona potpisana još daleke 1961. godine. Starija je od mnogih naših građana, mogu da kažem da sam njena vršnjakinja, a stupila je na snagu prvi put 1965. godine. Evropa ima dugu tradiciju, kada govorimo o socijalnoj politici. Revidirana Evropska povelja potpisana je 1996. godine, a na snagu je stupila 1999. godine.
O čemu govori Evropska socijalna povelja? Ona govori o socijalnim i ekonomskim pravima iz svakodnevnog života građana, pa se samim tim tiče i svakodnevnog života naših građana. To su, pre svega, pitanje stanovanja, pitanje kretanja robe, pitanje rada i radnih odnosa, zdravstva i obrazovanja, socijalnih prava i, u osnovi, ljudskih prava.
Evropska socijalna povelja ima 31 član. Od toga, preporuka je, odnosno obaveza je da država koja potpisuje i ratifikuje Evropsku socijalnu povelju od tzv. obavezujućih ili tvrdih članova, odnosno stavova, njih ima devet, prihvati, odnosno ratifikuje najmanje šest, a da po izboru države mogu odabrati i druge članove, s tim da ih ukupno ne sme biti manje od 16. Koji su to članovi Evropske povelje obavezni? Želim da kažem da je naša država od tih obaveznih devet članova potpisala (i sada ćemo ih, nadam se, ratifikovati) svih devet, a da je pored toga ratifikovala, odnosno potpisala još 20 članova Evropske povelje. Tako smo, praktično, prihvatili 29 od 31 člana Evropske povelje, a kasnije ću reći koja su ta dva koja nismo prihvatili.
Što se tiče onih koji su obavezni, to su: pravo na rad, pravo na organizovanje, pravo na kolektivno pregovaranje, pravo dece i omladine na zaštitu, pravo na socijalnu sigurnost, pravo na socijalnu i medicinsku pomoć, pravo porodice na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu, pravo radnika migranata i njihovih porodica na zaštitu i pomoć i jednake mogućnosti i tretman u zapošljavanju i radu, bez diskriminacije po osnovu pola.
Naša država je, kao što sam rekla, imala obavezu da prihvati šest od ovih devet članova. Mi smo prihvatili svih devet članova, sa uverenjem da u mnogim od ovih oblasti naša zakonodavna praksa već postoji, ali, takođe, da se većina ovih prava ostvaruje i u praksi.
Pažljivo sam čitala svako od ovih prava i mogu da kažem da imamo razloga da budemo ponosni kao država što većinu ovih prava naši građani zaista ostvaruju. Blagu rezervu imam prema jednakim mogućnostima u tretmanu u zapošljavanju i radu bez polne diskriminacije jer ima slučajeva da to nije baš tako, ali verujem da je to izazov više kako bismo ovakve slučajeve svi zajedno prevenirali i odstranili u budućem razvoju našeg društva.
Što se tiče ostalih 16 članova, odnosno preporuke za ukupno 16 članova, nama bi nedostajalo samo još sedam, međutim naša država je smatrala da može da ratifikuje još 20 članova Evropske povelje i to su: pravični uslovi rada, pri čemu se ima u vidu da je u našoj zemlji raznim zakonskim propisima regulisana i bezbednost na radu, radna nedelja, odmor između nedelja, odnosno vikend odmor, godišnji odmor, regulisani su i noćni rad i rad žena. Znači, u brojnim oblastima od ovih koje se predlažu mi već imamo i zakonodavnu i svakodnevnu praksu. Takođe, pravo na bezbedne i zdrave uslove rada, pravo na poštenu nadoknadu, pri čemu se misli na minimalnu zaradu, zaradu tokom praznika, prekovremeni rad; to je takođe nešto što je već ustaljena praksa u našem radnom pravu.
Član 8. se odnosi na pravo zaposlenih žena, na zaštitu materinstva.
Član 9 – pravo na profesionalnu orijentaciju, pravo na profesionalnu obuku, pravo na zaštitu zdravlja, pravo na beneficije i socijalno osiguranje, prava lica sa invaliditetom na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice. Mislim da smo u poslednje vreme kao država, a i mi ovde u parlamentu pokazali da se ozbiljno ovim problemima bavimo. Usvojen je Zakon protiv diskriminacije osoba sa invaliditetom, a, na veliko zadovoljstvo Poslaničke grupe G17 plus, pre nedelju dana usvojili smo i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.
U brojnim drugim zakonima postoje zakonske obaveze koje se tiču ostvarivanja prava osoba sa invaliditetom, kao što je, recimo, građevinarstvo. Međutim, bojim se da se u nekim aspektima u praksi baš nije pokazala potpuna primena zakona, što je takođe jedan izazov, rekla bih, za sve nas i evo i dodatne obaveze, nakon ratifikacije ove povelje, da se kao društvo time još ozbiljnije pozabavimo.
Sledeći član, član 18. se odnosi na plaćeni posao na teritoriji druge države. Ovde se misli na pravo na plaćeni posao, misli se na strane državljane i one koji borave i rade na teritoriji naše države. Zatim, informisanje i konsultovanje o ekonomskoj i finansijskoj situaciji, o odlukama koje utiču na radne odnose. Ovde se misli na informisanje radnika i ovde takođe imam jednu dilemu, i verujem da je ovo jedna vrsta izazova, kao i sledeći član koji govori o učešću radnika u odlučivanju o radnim uslovima i radnoj sredini i njihovom poboljšanju.
Ili, recimo, član koji govori o pravu radnika na zaštitu njihovih potraživanja u slučaju nesolventnosti poslovanja, ili član 28, koji govori o pravu radničkih predstavnika na zaštitu u okviru preduzetništva.
Što se naših zakonskih odredaba tiče, znam da Srbija u ovom delu ima dobro zakonodavstvo, međutim, isto tako je činjenica da u praksi često ova prava nisu ispoštovana. Ovih dana sam bila u kontaktu sa više predstavnika radnika nekih firmi iz mog grada, Leskovca, kao što su, recimo, "Leskodrvo", "Leteks", bivši "Mesokombinat" i neka druga preduzeća, "Lemind - tehnomašina", gde radnici imaju zaista ozbiljne primedbe da im nisu isplaćene zaostale zarade, da ne ostvaruju pravo, da im poslodavci ne pružaju sva ova prava o kojima govorimo, i kada je u pitanju socijalno organizovanje, i kada je u pitanju informisanje o poslovanju, i kada je u pitanju odlučivanje o radnim uslovima.
Mislim da je to zaista izazov za naše društvo, jer najčešće naši građani lutaju od institucije do institucije pitajući se ko treba, u suštini, da učini da njihova prava u potpunosti budu ostvarena. Ukoliko su prava na zarade ostvarili preko sudova, onda nema izvršenja zato što postoje razne mahinacije poslodavaca; ako se to prijavi nadležnoj policijskoj upravi, onda se sprovodi duga istraga koja dolazi do suda, a sudski procesi traju jako dugo, tako da u praksi imamo zaista problema sa ostvarivanjem ovih prava radnika i verujem da to jeste veliki izazov za čitavu Vladu, a ne samo za pojedina ministarstva.
Što se tiče prava starih na potpunu društvenu zaštitu, mislim da tu takođe kao država imamo još prostora da na tome radimo, imajući u vidu da stariji od 65 godina spadaju u najsiromašniju i, zajedno sa decom, nažalost, jednu od najugroženijih kategorija u našem društvu, naročito ona stara lica koja nemaju prihode, penzije ili žive u ruralnim područjima.
U ovim slučajevima njihovo pravo na dostojanstveno stanovanje, dostojanstveno starenje i puno učešće u društvenom životu svakako jeste ugroženo, a ovom ratifikacijom socijalne povelje obavezujemo se na puno poštovanje svih ovih prava i verujem da je ovo jedno od područja na kojima treba takođe dodatno da radimo.
Član 29. odnosi se na pravo na informisanje i konsultacije u slučajevima kolektivnog otpuštanja, a član 30. na pravo radnika na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti. Tačno je da je država Srbija spremna za ostvarenje ovog prava u punoj meri, jer smo proteklih godina jako ozbiljno radili na smanjenju siromaštva i socijalne isključenosti i imamo zavidne rezultate na ovom polju, ali isto tako, kao što se u samoj socijalnoj povelji kaže, država je obavezna da preispituje mere u cilju njihovog prilagođavanja, po potrebi.
Verujem da takva potreba u Srbiji danas postoji, imajući u vidu činjenicu, prvo, da se sa sprovođenjem Strategije za smanjenje siromaštva već došlo do tačke u kojoj treba razmišljati šta i kako dalje, imajući u vidu da je ona donesena još davne 2003. godine, a isto tako i zbog nove ekonomske situacije i ekonomske krize koja kako čitavom svetu, preti i našoj državi. Zaista verujem da će Vlada veoma skoro predložiti i dati, pre svega poslanicima, a zatim i javnosti, na uvid mere koje se specifično odnose na najugroženije i najsiromašnije, pored ovih mera koje su usmerene ka privredi i drugim oblastima, bankarstvu i dr.
Što se tiče svih ovih članova na koje smo se obavezali, svakako da ima još par zakona koje bismo mogli doneti i koji bi svakako doprineli da budemo kao država odgovorniji, da budemo u prilici da primenimo i ovu socijalnu povelju, ali i da u punoj meri ostvarujemo sopstvenu socijalnu odgovornost prema našim građanima. Pre svega mislim na zakon o socijalnom stanovanju.
Pozivam gospodina ministra Ljajića, koji je već pozvan, nadam se, na sutrašnje javno slušanje koje ćemo organizovati u Skupštini Srbije, koje će organizovati Odbor za smanjenje siromaštva i Radna grupa za prava deteta. Predsednica će takođe dati svoj doprinos ovom okruglom stolu. On se tiče zakona o socijalnom stanovanju.
Zašto je to važno? Zato što će sutra ovde biti preko 80 predstavnika raznih organizacija, najugroženijih grupa iz čitave Srbije i zato što je to prilika da država priča sa svima njima, to je prilika da sve čujemo i da zajedno dođemo do rešenja nekih od problema.
Zašto govorim upravo o socijalnom stanovanju? Zato što je to jedan od članova Evropske socijalne povelje koji nismo potpisali i koji nećemo ratifikovati, a to je član 31, znači, pravo na dostojanstveno stanovanje svih naših građana. Evo prilike da, donoseći zakon o socijalnom stanovanju, budemo u prilici da potpišemo i ovaj član Povelje, jer naravno da države mogu naknadno potpisivati i druge članove Povelje.
Isto tako, mislim da je važno doneti i zakon o besplatnoj pravnoj pomoći, kako bi svi građani bili jednaki pred pravdom, a i zakon o mobingu, odnosno zlostavljanju na poslu. Takođe verujem da u delu koji se tiče dece, a koji smo potpisali, ne u potpunosti, mislim da je izostavljen član 1a koji govori o tome da u slučaju kada porodica neadekvatno brine o detetu država treba, osnivajući različite institucije podrške, da pomogne detetu. Mi u ovom trenutku nismo taj član uključili u potpisivanje i ratifikaciju, mada jesmo sve ove druge, zato što na ostvarenju toga radimo, i što se tiče zlostavljanja i zanemarivanja dece, i što se tiče njihovog smeštaja u hraniteljske porodice i institucije kada nemaju adekvatno porodično staranje.
Znači, ima još mesta da kao država radimo na tome, i unutar države i, nadam se, jednog trenutka kao članica EU.
Dakle, G 17 plus će, naravno, podržati sve ove konvencije i socijalnu povelju zato što je naša država već imala mnoga od ovih socijalnih prava, ali nikada ne možemo biti sigurni da li ćemo ih uvek imati, zato što verujemo da su ona moguća i održiva samo u realnim uslovima i u uslovima realnog ekonomskog rasta i da moraju biti održiva da bi uopšte mogla biti sprovedena i zato što G 17 plus veruje u inkluzivno, otvoreno, solidarno evropsko društvo, verujući da Srbija ima kapaciteta da bude član takve evropske porodice. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima gospodin Markićević.
...
Nova Srbija

Miroslav Markićević

Nova Srbija
Poštovana predsednice, poštovana gospodo ministri, pitao bih vas nešto, predsednice, iako znam da ne možete da date odgovor. Verovali vi ili ne, dosta građana Srbije gleda ovaj prenos i interesuje se, pogotovo za ove delove sednice kada se ne prenosi direktno, kada će ovo otprilike da bude, da li u jedan, da li u dva u noć?
(Predsednik: Ranije.)
Znam da ne možete da odgovorite. Neću ponavljati pogubnost našeg načina rada u Skupštini, da pod jednom tačkom imamo 38 tačaka, ugovora, zakona i konvencija. Ne samo da to nije dobro za javnost rada, nego šaljemo, kada se radi o međudržavnim sporazumima, a većina od njih su to, lošu poruku i tim državama, jer to radimo za jedan dan ili za nekoliko sati.
Svejedno, pokušaću da vrlo konstruktivno iskoristim ovih nekoliko minuta koje moja poslanička grupa ima.
Zbog političkog morala koji pokušavam da gajim, kao i moja politička stranka Nova Srbija, najpre želim da se ministru gospodinu Bradiću zahvalim na odgovoru na moje pitanje, koje je, istina, postavljeno pre nekoliko meseci, bez obzira na to slagao se sa odgovorom ili ne. Mislim da takav odnos treba gajiti između vlasti, ministara i opozicionih poslanika. Nikome nije pala kruna sa glave, ni meni što sam pitao, ni vama što ste odgovorili.
Od svih ovih 38 predloga zakona, želim da posvetim ovu svoju diskusiju Predlogu zakona o potvrđivanju sporazuma o saradnji u oblasti kulture između Vlade Republike Srbije i Vlade Crne Gore. Na početku moram da kažem da bih verovatno u svojoj diskusiji bio žešći da ovde nisu potpisani za Vladu Republike Srbije gospodin Vojislav Brajović, tadašnji ministar (ovaj zakon je došao u Skupštinu u novembru 2008. godine, čini mi se), a za Vladu Crne Gore Branislav Mićunović, ministar. Pošteno rečeno, ne znam da li je još uvek ministar i da li će biti ponovo ministar.
Pošto se tokom ova tri dana dešavaju neke značajne političke stvari i imamo neke posete u našoj državi, te tako imamo posetu predsednika Crne Gore, inače rođenog Beograđanina, gospodina Filipa Vujanovića, voleo bih da mu vi kao ministar kulture (možda ćete učestvovati u nekim razgovorima, u nekim delegacijama, možda se sve to ne vidi na televiziji) postavite nekoliko pitanja.
Recimo, pitanje u vezi s članom 4. ovog sporazuma, gde se kaže da ta kulturna razmena između Srbije i Crne Gore podrazumeva, između ostalog, razmenu knjiga na komercijalnoj i nekomercijalnoj osnovi.
Mene interesuje na kom će jeziku te knjige koje ćemo da primimo ovde biti napisane, da li na crnogorskom jeziku? Ako primamo te knjige na crnogorskom jeziku, kakvu ćemo mi poruku da uputimo prema 62% građana Crne Gore koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom i da li ćemo, na neki način, poniziti Srbe u Crnoj Gori ako mi preko ove kulturne razmene... A, dobra je svaka kulturna razmena, sa svakom državom na svetu. Da je sreće, između Srbije i Crne Gore ne bi trebalo da postoji nikakav sporazum, a pošto nije sreće, pošto je to suverena i nezavisna država...
Dakle, u principu nisam protiv ovog sporazuma, ali bih voleo da vi, u ime nas i u ime građana Srbije, jer ste ministar kulture, postavite to pitanje gospodinu Vujanoviću, da ne bi ispalo da je on došao samo zbog gotovo propale turističke sezone, da ne bi to bio pravi razlog dolaska u Srbiju – morao bih i vas i sve građane Srbije i Crne Gore da podsetim da smo mi, odnosno naši očevi, građani Srbije, izgradili dobar deo te jadranske obale – i da ne bi ispalo da gospodin Vujanović dolazi na noge potpredsedniku Amerike, i sve to u našoj zemlji, kao i još neke posete iz jedne susedne države.
Da li je istina da se snima jedan dokumentarni film o priznavanju Kosova od strane države Crne Gore i da li će taj film, ako se snima, biti u razmeni sa nekim dokumentarnim filmovima iz države Srbije?
Takođe bih želeo da pitate gospodina Vujanovića, pošto su oni priznali lažnu državu Kosovo, a vidimo da na raznim političkim i kulturnim skupovima vlada tzv. države Kosovo svojata naše manastire i naše svetinje i govori da su to albanski spomenici kulture, da li to gospodin Vujanović priznaje da su Dečani albanski, a da nisu srpski, ako je priznao državu Kosovo?
Imao bih još mnogo toga da vas pitam, pogotovo što se tiče prisutnog državnog sekretara, mnogo pitanja bih mu postavio i verujem da bi mu ih 80% građana Srbije postavilo, ali pošto sam se pozvao na politički moral i kulturu i pošto on, po našem poslovniku, ne može da mi odgovori, to ovoga puta neću uraditi. Možda ću imati prilike na nekom skupu ili u nekom mediju. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Hvala. Reč ima poslanik Đorđe Milićević.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Uvažena gospođo predsedavajuća, poštovani ministri, poštovani predstavnici ministarstava, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je danas čak 38 konvencija i sporazuma. Imajući na umu koliko vremena, shodno broju poslanika, pripada Poslaničkom klubu SPS - JS, u svom današnjem izlaganju pažnju ću usmeriti pre svega na nekoliko predloženih konvencija i sporazuma.
Kada je reč o Predlogu zakona o potvrđivanju Revidirane evropske socijalne povelje, kao što je rečeno, Revidirana evropska socijalna povelja je konvencija Saveta Evrope i odnosi se na oblast radnih i socijalnih prava. Može se reći da je to najznačajnija konvencija posle Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ovaj zakonski predlog svakako ima ogroman značaj, posebno danas, u situaciji kada se u Srbiji sve više osećaju efekti ekonomske krize.
Kao što sam već rekao, reč je o jednom od najvažnijih dokumenata Saveta Evropa kojima se regulišu egzistencijalna prava građana, pravo na socijalnu zaštitu, stanovanje, nediskriminaciju, obrazovanje. Proces potvrđivanja Revidirane evropske socijalne povelje, kada je reč o institucijama u Srbiji, započeo je 2003. godine. Usvajanje ovog zakonskog predloga predstavlja obavezu Srbije kada je reč o članstvu u Evropskoj uniji.
Inače, Povelja je revidirana 1956. godine i u tom revidiranom obliku je stupila na snagu 1999. godine; naravno, usvajanjem u parlamentima zemalja članica zamenila je onaj prvobitni tekst iz 1961. godine. Ovako revidiranu Evropsku socijalnu povelju do sada je usvojila 21 od 47 članica Saveta Evrope.
Kada je reč o Srbiji i potvrđivanju Revidirane evropske socijalne povelje, ovo revidiranje podržali su, što je veoma važno, reprezentativni sindikati i udruženja poslodavaca u Republici Srbiji. Smatramo da je izuzetno važno što je došlo do usaglašavanja ovog zakonskog predloga sa socijalnim partnerima. Dakle, suštinski, Evropska socijalna povelja propisuje osnovna prava i slobode građana i uspostavljanje načina kako omogućiti i garantovati njihovo poštovanje.
Kada govorimo o pravima, o bezbednosti, odnosno o socijalnim partnerima, želim u tom kontekstu da pomenem još dva predloga zakona. Reč je Predlogu zakona o potvrđivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 167 o bezbednosti i zdravlju u građevinarstvu, kojom se zapravo potvrđuju preventivne mere koje predstavljaju onaj minimum zahteva kako bi se stvorili bezbedni i zdravi uslovi rada. Što se tiče nacionalnog zakonodavstva, ono može zakonskim i podzakonskim aktima utvrditi i druge mere na građevinskom gradilištu, u cilju preventivnog delovanja na obezbeđivanje bezbednih i zdravih uslova rada.
Drugi zakonski predlog koji takođe želim da pomenem je Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 187 o promotivnom okviru bezbednosti i zdravlja na radu. Reč je o promociji stalnog poboljšanja bezbednosti i zdravlja na radu, u cilju prevencije povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi sa radom. Nakon usvajanja ove konvencije, ovo obavezuje državu na svim nivoima da promoviše i unapređuje prava radnika na bezbedno i zdravo okruženje, u skladu sa nacionalnim uslovima i praksom, a u dogovoru sa najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika.
Deo današnje objedinjene rasprave čine i Predlog zakona o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i Predlog zakona o potvrđivanju Opcionog protokola uz Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. Želim da istaknem važnost ova dva predloga i veoma važan cilj koji se želi postići njihovim usvajanjem, a to je da se unapredi i osigura zaštita, puno i jednako uvažavanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba sa invaliditetom, kao i poštovanje njihovog dostojanstva.
Takođe, pred nama su danas i tri izuzetno važna finansijska sporazuma o ukupnoj vrednosti od oko 225.000.000 evra. Predlog zakona o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke (Zajam za opštinsku i regionalnu infrastrukturu) predviđa kredit u iznosu od pedeset miliona evra namenjen za realizaciju, odnosno izgradnju i modernizaciju opštinske i regionalne putne infrastrukture. Reč je o pojedinačnim projektima koji su usmereni ka poboljšanju saobraćajne mreže u urbanim sredinama, obnovi objekata namenjenih za osnovno, srednje i više obrazovanje, objekata namenjenih za istraživački rad, sportskih objekata, objekata namenjenih za pružanje zdravstvenih usluga i socijalne zaštite. Takođe, misli se i na pojedinačne projekte koji su usmereni ka poboljšanju efikasnosti rada organa uprave.
Predlogom zakona o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke za Projekat Klinički centri/B predviđen je kredit od sedamdeset miliona evra. Sam projekat, kao što je rečeno u današnjoj raspravi, podrazumeva modernizaciju i unapređenje četiri klinička centra: u Novom Sadu, Beogradu, Nišu i Kragujevcu. Želim da kažem da mi podržavamo cilj koji je naveden u ovom zakonskom predlogu – unapređenje pružanja usluga zdravstvene zaštite.
Treći, veoma značajan, finansijski sporazum govori o finansijskom zajmu za razvoj privatnog i finansijskog sektora. Reč je o ukupnim sredstvima od 150.000.000 dolara. Program se realizuje u periodu od tri godine, počev od 2009. godine, pa se za svaku narednu godinu Srbiji stavlja na raspolaganje po 50.000.000 dolara.
Precizno su definisani ciljevi koji se žele postići: povećanje makroekonomske stabilnosti, povećanje broja potencijalnih investitora, razvoj pravnog sistema, koji će garantovati pravnu sigurnost za one koji obavljaju privrednu delatnost u Srbiji, kao i povećanje produktivnosti poslovanja preduzeća koja su u vlasništvu države i društvenih preduzeća.
Ono što je navedeno u obrazloženju kada je reč o ovom sporazumu jeste namera koja se želi postići realizacijom postavljenih ciljeva, a to je kontinuirani rast bruto društvenog proizvoda, povećanje udela investicija u bruto društvenom proizvodu sa 24 na 26 - 28%, kao i smanjenje stope nezaposlenosti sa 18,9 na 11,9%. Zapravo, povećanjem udela investicija predviđeno je otvaranje 200.000 novih radnih mesta.
Kada je reč o ovom zakonskom predlogu, moram da se složim sa malopređašnjim izlaganjem nekog od kolega. Bilo je reči o konceptu privatizacije. Slažem se da imamo jedan loš koncept privatizacije. Nakon ovako sprovedenog koncepta privatizacije, kakav je danas na delu u Srbiji, imamo štrajkove koji se javljaju mahom tokom proteklih dana. Imali smo dva-tri štrajka i neću navoditi štrajkove o kojima je reč.
Šta konkretno država, Vlada u situaciji u kakvoj se danas nalazi može da radi nakon sprovedenog koncepta privatizacije? Može samo da posreduje u razgovorima između onog ko je privatizovao firmu ili preduzeće i onih koji štrajkuju, odnosno zaposlenih. S druge strane, može da poništi privatizaciju ukoliko se od strane onog ko je privatizovao određeno preduzeće ne ispunjavaju uslovi.
Slažem se, loš koncept privatizacije, ali zaista želim da verujem u namere koje su istaknute u Predlogu ovog zakona. Namere koje se žele postići jesu definisane, ciljevi koje se žele postići takođe su definisani, ali ono što nije definisano u ovom predlogu jesu aktivnosti koje će se preduzeti da bi došlo do realizacije namera i ciljeva. Rečeno je, na određeni način, u šta se ne sme ulagati, ali, sa druge strane, nije rečeno u šta će se ulagati.
Moram da se osvrnem na jednu rečenicu: "Ostvarivanje planiranih ciljeva realizovaće se i preko izrade i primene strategije za privatizaciju ostalih finansijskih institucija koje su većinsko vlasništvu zajmoprimca, odnosno države Srbije, radi smanjivanja učešća zajmoprimca, odnosno države Srbije u finansijskom sektoru od sadašnjih 17,29 na 10% u 2010. godini kada su u pitanju banke, i smanjenja učešća sa sadašnjih 34 na 30% u 2010. godini kada su u pitanju osiguravajuća društva."
Nad ovom rečenicom se zaista treba zamisliti. Nažalost, mi danas u Srbiji, osim navodnih domicilnih i domaćih banaka poput Komercijalne banke i AIK banke, nemamo domicilnu banku koja ima samostalnost u davanju kredita.
Imamo veći broj ekspozitura, veći broj predstavništva, finansijska sredstva odlaze iz Srbije, ali te ekspoziture i predstavništva nemaju samostalnost da kreditiraju ono što je u ovom trenutku neophodno u Srbiji, a to je da kreditiraju privredu. Još jednom se zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Milićeviću. Reč ima Boris Aleksić.

Boris Aleksić

Srpska radikalna stranka
Sada bih skrenuo pažnju na već pomenute zakone koji podrazumevaju dodatna zaduživanja Republike Srbije i naših građana. Kao što sam rekao, tu je najpre Predlog zakona o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke (Zajam za opštinsku i regionalnu infrastrukturu), gde je dodatno zaduživanje naših građana pedeset miliona evra. Nakon toga, tu je zakon o potvrđivanju Finansijskog ugovora između Republike Srbije i Evropske investicione banke za Projekat Klinički centri/B, gde se naši građani zadužuju za dodatnih sedamdeset miliona evra. Na kraju, tu je Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu (Programski zajam za razvoj privatnog i finansijskog sektora) između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj, kojim se naši građani zadužuju za dodatnih 34.900.000 evra.
Želeo bih na konkretnom primeru da vam pokažem šta znači za jednu zemlju kada se zaduži preko određene granice, preko određene racionalne mere. Naš spoljni dug je danas prevazišao iznos od trideset milijardi evra.
Videćemo kako je prošla Argentina. U vreme vojne diktature u Argentini spoljni dug te zemlje se povećao 5,5 puta. Kao što znate, diktatorske režime u Latinskoj Americi su podržavale i organizovale Sjedinjene Američke Države. Međunarodni monetarni fond je planski podržavao i savetovao generale, čak je jedan visoki funkcioner ove organizacije, gospodin Dante Simon, bio postavljen pri argentinskoj centralnoj banci.
Po međunarodnom pravu, dug koji napravi neki diktatorski režim smatra se dubioznim, sumnjivim potraživanjem, a država nije u obavezi da ga vrati. Rizik ulaganja u zemlju koja ima autokratski režim ili koja ima diktatorski režim snosi onaj koji ulaže. Ipak, po uspostavljanju demokratije u Argentini 1985. godine, MMF je vršio pritiske na predsednika Raula Alfonsa da prizna dug. Iako je predsednik imao pravni osnov da odbije zahtev Fonda, on je prihvatio njihov uslov. Ugovorom je priznat umanjeni dug.
Nešto slično se desilo sa priznanjem starog duga stare Jugoslavije, po pitanju Srbije i Jugoslavije. U pitanju su Londonski i Pariski klub.
Dakle, pričali ste, režim je pričao da je otpisao 35% duga, a on je u stvari priznao veći deo tog duga, dve trećine duga, iako nije morao da ga vrati po međunarodnom pravu, jer je napravljen u vreme diktatorskog režima, a na zapadu i dalje važi pravilo da je komunizam bio jedna vrsta totalitarnog sistema i diktature.
Danas građani Republike Srbije plaćaju dugove za koje, po međunarodnom pravu, ne bi morali da plate ni dinara.
Kao što sam rekao, spoljni dug Srbije prevazišao je iznos od 30 milijardi dolara, iako je 2003. godine iznosio 12,3 milijardi dolara, a bilo je projektovano da će 2010. godine iznositi 10,5 milijardi dolara. U takvim uslovima dodatno se zadužujemo kod međunarodnih finansijskih institucija, koje u stvari tako koncipiraju kredite da država koja je ciljana na kraju ne može ni da ih vrati. Videćemo to i na konkretnom primeru u, da kažem, ispovestima ljudi koji su radili za Svetsku banku i MMF.
Građani Srbije su, primera radi, avgusta prošle godine bili zaduženi 311,9 milijardi dinara, što znači da je zaduženost građana porasla za 5,8% u odnosu na kraj prošle godine. To su pokazatelji Udruženja banaka Srbije.
Do čega dovodi nekontrolisano zaduživanje najbolje se može videti na primeru Južne Amerike i čuvene argentinske krize iz 2001. godine. Kreditori MMF-a i Svetske banke su u nekim državama, kao što su Haiti, Peru, Dominikanska Republika, obezbedili sebi pravo da ubiru takse i poreze, naravno, kad te države više nisu mogle da vraćaju kredite, da vraćaju kamate. U drugim slučajevima (Meksiko) eksploatisali su glavne izvozne resurse, gde je prihod od nafte išao preko njujorških bankarskih računa koje su kontrolisale federalne rezerve SAD.
Ne znam da li vam je poznato, ali sistem federalnih rezervi je centralna banka SAD i ona je privatna. Ona je privatizovana 1913. tzv. Zakonom o federalnim rezervama, a prema konkretnim podacima, američka država je 1933. godine bankrotirala. Bila je prinuđena da određene prihode od poreza preusmeri na sistem federalnih rezervi. Danas je sistem federalnih rezervi privatna institucija, koja po sopstvenoj volji kreira monetarnu politiku u SAD, i to su činjenice.
Kreditori ovih međunarodnih finansijskih institucija su često nametali svoju pravnu nadležnost u rešavanju sporova, a nisu prezali ni od vojne intervencije kako bi realizovali svoja potraživanja. Od 1980. godine do 2000. godine privatni kreditori su od Latinske Amerike naplatili 192 milijarde dolara više od iznosa koji su joj pozajmili. Godine 1999. i 2000. latinoameričke zemlje su isplatile 86,2 milijarde dolara više nego što su pozajmile. Ovo su analize iz francuskih listova "Mond" i "Mond diplomatik".
Međunarodni monetarni fond je Argentini u periodu od 1980. do 2000. godine stavio na raspolaganje 71,3 milijarde dolara, dok mu je ona vratila 86,7 milijardi dolara. Dakle, MMF je ostvario zaradu od 15,4 milijardi. Od 1982. do 2000. godine Latinska Amerika je isplatila svim kreditorima neverovatnu sumu od 1.450 milijardi dolara, što je četiri puta više od njenog duga iz 1982. godine! Argentinski spoljni dug je 2004. godine bio 130 milijardi dolara, iako je Argentina u periodu od 25 godina isplatila više od 200 milijardi dolara.
Jula 2000. godine nadležni argentinski sud je u presudi obrazloženoj na 195 strana razotkrio nelegitimnu prirodu duga i krivicu MMF-a i sistema federalnih rezervi SAD zbog siromašenja zemlje. Veliku pomoć u ovom procesu MMF i sistem federalnih rezervi SAD su dobili od novokomponovanih argentinskih kapitalista, tajkuna. Slična je situacija danas i kod nas, kao što vidimo.
Neke od južnoameričkih zemalja su uspele da očuvaju svoju ekonomiju. Postavlja se pitanje kako? Tokom tridesetih godina prošlog veka 14 zemalja je obustavilo otplate dugova na duži rok ovim međunarodnim finansijskim institucijama, na primer MMF-u. Među velikim dužnicima samo je Argentina otplaćivala dugove bez prekida. Sledeći bespogovorno savete MMF-a, svoju valutu je vezala za dolar. Ova rešenja su Argentinu ubrzo dovela do prosjačkog štapa i poznate velike ekonomske krize, dok su zemlje poput Brazila i Meksika, koje su prekinule otplatu inostranim poveriocima i svetskim finansijskim organizacijama, prošle znatno bolje.
Nije čudno što zbog toga direktor lista "Le mond diplomatik" Injasio Ramon zaključuje da su MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija organizacije koje nameću kult profita izazivajući ekološko pustošenje raznih delova planete.
Sada bih skrenuo pažnju na jedan intervju koji je objavljen u poznatom srpskom listu "Geopolitika" 19. 2. 2008. godine. Reč je o bivšem ekspertu Svetske banke, koji je napisao knjigu "Priznanje jednog ekonomskog plaćenog ubice". Videćete, on iznosi neke prosto neverovatne stvari. Mislim da će biti zanimljivo i za građane i za predstavnike Vlade i za naše poslanike u Narodnoj skupštini da čuju ovo.
Nekadašnji najuspešniji "ekonomski ubica", "economic hitman", odnosno Džon Perkins sumirao je svoje bogato profesionalno iskustvo 2004. godine objavivši fascinantnu knjigu "Priznanje jednog ekonomskog plaćenog ubice", koja i dan-danas uzbuđuje javnost. Džon Perkins je završio studije za rukovodioca, menadžera kompanije na Univerzitetu u Bostonu i vrlo brzo je postao zanimljiv kao odgovarajući potencijal izvesnim političko-privrednim i bezbednosnim strukturama, kao što je Nacionalna agencija bezbednosti.
Inače, kada je u pitanju sistem bezbednosti u SAD, valja pomenuti da, prema njihovim zvaničnim podacima, od onih 60 milijardi, koliko pripada iz budžeta američkim bezbednosnim službama, 80% otpada na vojne bezbednosne službe.
Dakle, izvesna kompanija "Majn", mala kompanija koja je bila konsultant Svetske banke, rešila je da zaposli gospodina Perkinsa. Preko noći, postao je neka vrsta tajnog agenta ex officio, ekonomski plaćeni ubica, koji je odlično pokazao da zna da radi svoj posao, jer je dugo godina opstao u srži sofisticiranih privrednih manipulacija na međunarodnom nivou. Radilo se na stvaranju niza država ekonomski zavisnih od SAD, čime bi ta ista Amerika sebi obezbedila regularan put do eksploatacije resursa. Radilo se o milijardama dolara koje su kružile i koje su za jedne značile početak, a za druge kraj.
Perkins u svojoj knjizi primećuje sledeće: "U zemljama kao što su Ekvador i Nigerija ili Indonezija oblačimo se kao učitelji ili vlasnici radnji, u Vašingtonu i Parizu izgledamo kao vladini službenici ili bankari, delujemo skromno i prosečno, posećujemo projekte i obilazimo osiromašena sela, propovedamo altruizam, čovekoljublje i govorimo za lokalne novine o dobrobiti koje će doneti naši humanitarni projekti". Dakle, govori kao ekspert Svetske banke.
"Konferencijske stolove i vladine odbore prekrivamo tabelama i visokim proračunima, a na harvardskoj školi za ekonomiju držimo predavanja o čudesnim čudesima makroekonomije. Mi smo stalno prisutni i radimo otvoreno. Ipak, u najmanju ruku, tako se predstavljamo i takvi smo prihvaćeni. Tako funkcioniše ovaj svet".
Taj njegov svet uključuje MMF i Svetsku banku, koji su i te kako odigrali značajnu ulogu u novom ekonomskom problemu sveta i zato Džon Perkins veruje da samo jedinstven odgovor ugroženih zemalja u razvoju može razbiti obruč te nove svetske imperije bez milosti.
Nekadašnji "ekonomski ubica" Džon Perkins, bez straha od revanšizma "šakala", to su plaćene ubice koje su u službi privredne mafije, sa zadovoljstvom budi savest i otvoreno govori o tim problemima. Dakle, on kaže sledeće: "Regrutovala me je Nacionalna agencija za bezbednost NSA, a završio sam radeći kao rukovodeći ekonomista u privatnoj konsultantskoj firmi, gde sam bio obučavan kao ekonomski plaćeni "ubica". Danas "ekonomske ubice" i "šakali", plaćene ubice, obično rade za privatne kompanije, a ne direktno za Nacionalno bezbednosnu agenciju ili CIA. Već sam pomenuo na koji način Svetska banka i njene sestrinske organizacije funkcionišu u čitavoj ovoj priči, ali treba dodati da jednom kada se zemlja zaduži, MMF im nudi dodatnu finansijsku pomoć; u izvesnom smislu to je smanjenje dugovanja, ali tek onda kada se država ili države slože da prodaju svoja dobra i druge resurse stranim kompanijama i da privatizuju javni sektor.
Posledica toga je da te države potpadaju pod svetsku imperiju, tj. pod dominaciju SAD".
Dakle, gospodin Džon Perkins je izričito u svojoj knjizi iz 2004. godine "Priznanje jednog ekonomskog ubice", kao službenik Svetske banke, MMF-a, pomenuo da je zadatak eksperata ovih međunarodnih finansijskih institucija bio da plasiraju kredite u zemlje trećeg sveta pre svega, sa izuzetno visokim kamatnim stopama, da te zemlje dovedu do toga da ne mogu da vraćaju te kredite i da na kraju od njih preuzmu prirodne resurse ili da određene prihode iz budžeta plasiraju direktno prema MMF-u i Svetskoj banci.
Prema nekim podacima, nakon zaduženja koje je sama američka država ostvarila, negativnog zaduženja prema sistemu federalnih rezervi, 1933. godine, 30% prihoda iz budžeta je plasirano u zemlje trećeg sveta i za te plasmane uzimane su ogromne kamatne stope, tako da smatram da zaista treba pažljivo raditi sa MMF-om, sa Svetskom bankom. Predstavnici Vlade bi trebalo da prouče ovo i trebalo bi svakako da pročitaju ovu knjigu, jer to je pisao čovek koji je bio visoki funkcioner ekspertskog tima Svetske banke i MMF-a, i da shvate do kojih problema može da dovede dodatno zaduženje naših građana. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Aleksiću. Reč ima narodni poslanik Gordana Rajkov.