DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.11.2009.

5. dan rada

OBRAĆANJA

Dejan Mirović

Srpska radikalna stranka
Naravno da nismo protiv ovoga što vi govorite, ovih 160.000.000 evra, ako se ne varam, koji će se navodno uštedeti na osnovu saradnje sa Svetskom bankom, ali mi apelujemo na vas da politiku prema Svetskoj banci ne posmatrate izdvojeno, samo preko ovog zakona, nego u globalu. U globalu, ako vam Svetska banka uzima 300.000.000 evra za zdravstvo, za obrazovanje, onda smo svakako protiv te i takve saradnje sa Svetskom bankom. To je bila suština mog izlaganja.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miroslav Markićević, pravo na repliku.
...
Nova Srbija

Miroslav Markićević

Nova Srbija
Poštovani gospodine ministre, vidim da između Skupštine i Vlade, odnosno vas kao ministra, ima nekih problema u komunikaciji. Danas sam dobio informaciju da ste vi dobili... Kad me već to pitate i proširujete temu, pošto ste za tramvaje nadležni, a za „tamiflu“ niste nadležni, da vas pitam da li ste vi dobili moje pitanje, a juče je istekao rok od 30 dana, zakonski rok?
Radi se o poslovanju nekih medijskih kuća koje posluju sa javnim preduzećima. To je u oblasti trgovine, je l' tako? Znači, vi niste dobili, očigledno, to pitanje, a predsednica mi je jutros rekla da je upućeno svim ministrima.
Sada vam ponovo upućujem pitanje – da li ste vi čuli za medijske kompanije čiji su vlasnici gospodin Đilas, Šaper i Krstić, da za poslednje četiri godine imaju promet od preko 520.000.000 evra? Kamo sreće da još mnogo privatnih kompanija ima taj promet i toliki rast prihoda.
Ništa tu nije sporno. Sporno je samo što su poslovali, sumnjam u to, sa javnim preduzećima bez tendera, i to sa jednim – Telekomom.
Jeste li čuli za to preduzeće? Čuli ste. Čuo sam i ja, zato i pitam kako je moguće da to preduzeće prošle godine u ovo vreme, kako kažete, tada možda nije padao sneg, poveća cene usluga građanima 63%, a iskaže dobit od 120.000.000 evra, i sa ovim ljudima, odnosno vlasnicima ovih kompanija ima ekskluzivne ugovore o reklamiranju? Da li je to isisavanje para od građana preko budžeta javnih preduzeća? Meni liči da je to tako, gospodine Milosavljeviću.
Drugo, baš konkretno, sada kada ste odgovorili tako fino, meni je drago za tramvaje, da je to u redu, samo sam pitao, zašto niste odgovorili za „tamiflu“? Da li je tačno da je uvozna cena leka „tamiflu“ osam dolara? Po kojoj ceni se prodaje u našim apotekama? Ko zarađuje na tim parama? Da li ste se vi pitali kolika je cena „tamiflua“ u apotekama?
Sinoć smo mogli da čujemo lepo, zbog toga što je drama i u Ukrajini, da je premijerka Timošenko čekala i da će Vlada preuzeti sva ta pakovanja „tamiflua“ i direktno uručiti građanima, jer je nabavna cena osam dolara. A ovde se prodaje za 30 - 40 dolara. Zar treba neko da zarađuje na ovoj muci i nesreći naroda, koja, nadam se, neće biti baš u tom obimu kao u nekim drugim zemljama? Zašto mi niste na to odgovorili?
Pošto vi niste dobili ovo pitanje koje sam uputio pre trideset dana, sada vas javno upućujem na sajt Agencije za privredne registre, gospodine ministre. Tamo piše da su ti ljudi imali po 230.000 posto veći obim posla. Jedna od tih je i direktorka agencije, vladine Kancelarije za priključivanje Evropskoj uniji. Kako mi da se priključimo EU ako državni funkcioneri posluju sa javnim preduzećima bez tendera? To je direktno isisavanje para iz budžeta tih preduzeća.
(Predsedavajuća: Tri minuta, vreme je iskorišćeno. Zahvaljujem.)
Ko je vlasnik, u suštini, Telekoma? Valjda građani Srbije. Čekam pismeni odgovor.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li još neko od predsednika ili ovlašćenih predstavnika želi reč? (Ne.)
Obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja načelnog pretresa prijave za reč u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele poslaničke grupe: DSS, Napred Srbijo, SRS i Poslanička grupa ZES.
Dajem reč prvom prijavljenom narodnom poslaniku, po prijavama za reč, a to je narodna poslanica Milica Vojić-Marković. Posle nje je narodna poslanica Jorgovanka Tabaković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Malo je drugačiji spisak, ali nema problema. Spremila sam se za ovu temu i jako mi je drago što je predstavnik ispred Vlade gospodin Milosavljević, s obzirom na to da sam prema toj činjenici malo i koncipirala ovo što hoću da govorim, jer bih volela da i on bude upoznat sa nekim stvarima i da o tome možemo da razgovaramo na krajnje otvoren način.
Dakle, Međunarodna banka za obnovu i razvoj odobravala je zajmove i Republici Srbiji, a mnogo pre u prošlosti i Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji i ta sredstva su uglavnom korišćena za dve namene: za uvoz opreme i za finansiranje određenih investicija u zemlji.
Ovaj zakon koji je pred nama zaista ima prilično rogobatan naslov, kaže – Zakon o regulisanju odnosa Republike Srbije i zajmoprimaca ili garanata za preuzete obaveze po zajmovima Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Zapravo, samo ime i sam naslov tog zakona pokazuje šta jeste cilj i šta ovaj zakon treba da uredi. On treba, zapravo, da uredi te odnose između Republike Srbije, s jedne strane, i zajmoprimaca, odnosno garanta, s druge strane, ali... Ono što je „ali“ sadržano je u članu 5, kaže – sa sedištem na teritoriji Republike Srbije, kada se izuzme teritorija Kosova i Metohije.
Vrlo je zanimljivo da ova vlada u više zakona i u više navrata (mi poslanici DSS-a smo ukazivali na to), što u ekonomskom, što u političkom smislu jednostavno zaboravlja da je Kosovo i Metohija deo ove teritorije, ove zemlje, i da je to u Ustavu; pozivam članove Vlade da to ponovo pročitaju.
Zatim, ono što je isto tako simptomatično, kaže – zakonom se propisuju uslovi pod kojima se banke oslobađaju obaveze prema Republici Srbiji. Među tim uslovima koje oni navode jeste, recimo, da su te banke imale nekakav odnos sa Narodnom bankom, odnosno taj odnos posredništva, prebacivanja valute u dinare itd. Jedan od uslova koji oni ovde navode su i konkretni projekti koji su izvedeni na teritoriji Srbije.
Naravno da je potpuno jasno da je jedan deo ovih zajmova otišao na izmirenje obaveza javnih preduzeća na osnovu ranije odobrenih i korišćenih zajmova ili delova zajmova, ali i da je jedan dobar deo tih sredstava od zajmova otišao upravo u poljoprivredu, koja je proglašena i tada, kao i danas, jednom od strateških delatnosti.
Tada su ta sredstva preko zemljoradničkih zadruga, od kojih je 99% danas u stečaju, na taj način doprinela ubrzanom, podsticajnom razvoju poljoprivrede. Dakle, poljoprivreda je i tada označena kao jedno od dominantnih strateških opredeljenja ove zemlje na putu ka Evropi.
Sad moram da napravim jednu digresiju i to je ono sa početka moje priče, zbog čega sam svoju temu prilagodila tome što je gospodin Milosavljević ovde. On je u jednoj od prošlih vlada bio ministar poljoprivrede, znaće o čemu pričam, a danas je ministar trgovine, ponovo tema o kojoj hoću da ga obavestim.
Počeću od izjave ministra Dragina, koji kaže da je upravo to što ne može da utiče na cene njegova najveća frustracija. Hoću da pokažem da ministar Dragin treba da ima mnogo većih frustracija od tih koje je naveo u svojoj izjavi. Hoću da počnem od toga da je, prema zakonu, od 2005. godine otpočela akcija obeležavanja stočnog fonda u Srbiji. Ovom prilikom ću govoriti o onom delu koji se tiče govedarstva, znači, delu stočarstva.
To se, naravno, odvijalo po evropskim standardima i onog momenta kada je urađen jedan potpuni popis i kompletirana dokumentacija o tome šta mi imamo od grla stoke kod nas, svaka od tih životinja je dobila ušnu markicu, ušla je u jednu bazu podataka.
Doduše, ovde se radi o jednom vrlo zastarelom kompjuterskom programu, koji je vrlo loš i skupo plaćen, ali nema veze. Uglavnom, imamo kakvu-takvu evidenciju. Posle toga, svaka novorođena životinja, svako novorođeno tele je dobijalo takvu ušnu markicu, koja je predstavljala garant da će se pratiti stanje te životinje, preventivni pregledi, sve bolesti, sve evidentirano, kako bi građani Srbije mogli da jedu kvalitetno meso i kako bi se to meso moglo izvesti na tržište EU, jer govorimo o tome da imamo jednu vrlo visoku kvotu, koju ne možemo da ispunimo, bebi bifa.
Kako se danas taj posao radi u Republici Srbiji? Uopšte se ne radi. Osam meseci traje propisivanje tendera; kada se ti tenderi konačno raspišu, onda propadnu, po običaju. Poslednji koji je za tih osam meseci propao, propao je prošle nedelje, krajem oktobra, a u međuvremenu, za tih osam meseci svaka novorođena životinja nije obeležena.
Naravno, ne treba da govorim o tome šta to znači za promet životinja, jer u prometu imamo životinje koje nisu praćene, ne znamo njihovo zdravstveno stanje. Te životinje dolaze na tržište i na trpezu građana Srbije. Ne znamo ispravnost takvog mesa.
S druge strane, u ovom poslu ponovo cveta siva ekonomija, sivi promet; jedini koji valjaju u ovom poslu su nakupci. S jedne strane, država gubi, a s druge strane - seljaci gube. O veterinarskoj službi ne treba ni da govorimo, jer veterinarske službe u ovom celom poslu nema.
Pitanje je: ko garantuje građanima Srbije šta oni jedu? Hajde da počnemo od toga da ste propisali (i vi kao ministar poljoprivrede, i danas ministar poljoprivrede) da ćemo najveći deo proizvodnje mesa uputiti u EU.
Kada Evropska komisija za veterinu dođe u našu zemlju ona će stvarno biti vrlo neprijatno iznenađena činjenicom da mi čak nismo ni obeležili svoj stočni fond govedarstva, a s druge strane, o njihovom zdravlju nemamo pojma, niti ikako možemo da garantujemo da su te životinje zdrave.
Naravno, Srbija je ovo, dosetili su se ljudi, tako da je 400.000, pazite, 400.000 virtuelnih ušnih markica ušlo u bazu podataka, koja je naravno virtuelna; ona bi bila realna ako bi iza tih brojeva stajale realne životinje i realne markice koje su stavljene u ušne školjke tih životinja. To je ta čuvena pikanterija, ali šta da radimo.
Gospodin Markićević je pomenuo ono zbog čega u Srbiji ovog trenutka postoji strah od epidemije i panika. Moram da pomenem i da govorim sasvim iskreno i otvoreno da je svinjski grip zapravo modifikacija životinjske bolesti. Hajde da vam kažem da je modifikacija životinjske bolesti i ptičiji grip. Podaci koje sam dobila jesu da veterinarska udruženja sve češće govore...
Koliko god da vam je ovo smešno, molim vas da saslušate zato što nije smešno, mislim da će biti vrlo opasno i da vi kao predstavnik Vlade treba da znate ove podatke. Doći ću do toga kakve veze ima sa ovom temom i bilo bi pristojno da …
(Predsedavajuća: Molim učesnike sednice i ministra da se uzdržimo od dobacivanja. Narodnu poslanicu molim da se približimo temi dnevnog reda. Zahvaljujem.)
Približiću se ovoj temi, gospođo, samo hoću da vam kažem šta je realno stanje. Veterinarska služba skoro da ne postoji u Srbiji. Ovaj Krnjajićev zakon, koji je masakrirao službu, doprineo je jako mnogo ovom procesu. Dakle, privatizacija veterinarskih stanica je neuspešna. Postoji indicija da u Ministarstvu poljoprivrede postoji farmaceutska mafija veterinarskih lekova.
Šta hoću da vam kažem? Sve ovo što sam navela je vrlo ozbiljan problem. U svakoj državi je veterinarska praksa zapravo strateška osovina proizvodnje hrane.
Uzimali smo kredite; za ovaj posao smo dobili kredit Međunarodne banke, za obeležavanje životinja. Vi ovde u svojoj dokumentaciji promovišete da imamo zakone koje smo doneli; svaka čast, jesmo, bezbednost hrane, neću da vam čitam da se ne biste i dalje smejali, pa vas upućujem da pročitate to što ste napisali kao ministri. Ne konkretno vi, nego vaše kolege. Pogledajte to što ste napisali, mislim da biste mogli da stojite iza toga.
Kada govorimo o ovom zakonu, a vi kažete da biste voleli da od poslanika dobijete konkretnu informaciju o tome da li ćemo da glasamo za ovaj zakon ili nećemo, u ime Demokratske stranke Srbije reći ću vam da ćete morati da sačekate pa ćete u danu za glasanje biti obavešteni kako ćemo glasati.
Vi ovde kažete da finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona uopšte nisu potrebna. Potpuno je smešno reći tako nešto, jer ne znam ko bi ova sredstva koja vi otpisujete bankama trebalo da plati. Imamo li mi neke druge fondove, osim budžeta? Nemamo. Jedini ko puni budžet jesu građani Srbije.
Dakle, i te kako su potrebna finansijska sredstva – možda ne iz vašeg džepa, iz džepa ministara, ali iz džepa građana Srbije su svakako potrebna.
Ono što je najstrašnije u ovoj priči jeste ovo uslovljavanje Međunarodne banke, Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, koji nas za svaki zajam i za svaki kredit koji nam daju i te kako uslovljavaju. Ovog momenta to uslovljavanje se kreće u oblasti reformi obrazovanja, zdravstva i penzija. To prosto ne treba dalje komentarisati, biće prilike za to.
Ono što je vrlo značajno, a vezano je za ovaj zakon, jeste zapravo jedna potreba da sve ove stvari budu otvorene za javnost, jer javnost mora da zna gde odlaze sredstva građana Srbije i na koji način se koriste.
S druge strane, kao što vi komentarišete da li su ovo pitanja kojima treba da se bavi ovaj zakon, ja komentarišem da li ste vi nadležni ministar koji večeras treba da priča sa nama. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč je tražio narodni poslanik Miroslav Marinković.
Narodni poslaniče, nemate pravo na repliku.
Narodna poslanica Jorgovanka Tabaković ima reč, a posle nje narodni poslanik Vladan Jeremić.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
Nastaviću s pričom o zakonu, prosto da znamo zašto smo tu večeras.
Gospodine ministre, vi lepo isprozivaste poslanike da li se izjašnjavaju ili ne. Pošto nisam dobila pitanje za ocenu, uzvratiću vam pitanjem. Ne morate čak ni da mi odgovorite, zaista nije u sklopu osvežavanja ovog rada.
Ne morate vi da mi odgovorite, ali bi Vlada morala da nam odgovori na koji način ima nameru da reguliše obaveze prema Međunarodnoj banci za obnovu i razvoj za kredite koje su preuzele banke garanti iz onog dela Srbije van AP Kosovo i Metohija, a prenele te svoje dugove na krajnje korisnike sa Kosova i Metohije?
Ovo ne posmatram u svetlu bilo koje druge vrste problema, sem po pitanju regulisanja duga koji ima Kosovo i Metohija prema međunarodnim finansijskim institucijama, a tretiramo ga kao deo naše zemlje.
Ovo izuzeće ja razumem; ako grešim, zaista očekujem da mi Vlada pisanim putem odgovori da li je ovo, u stvari, pokušaj da se spreči manipulacija da oslobađanje od osnovnog duga, redovnih i zateznih kamata bude preprodato i zloupotrebljeno na neki način, time što će se preneti na deo teritorije koji ne kontrolišemo u smislu naplate prihoda, odnosno ulaska bilo koje vrste sredstava u budžet Republike Srbije. Šta Vlada ima nameru da tim povodom preduzme?
Koliko ja znam, mi i dalje plaćamo taj dug. I treba da nastavimo da ga plaćamo, jer to jeste način da sačuvamo odnos prema Kosovu i Metohiji kao delu svoje teritorije, odnos prema određenju države kao nacije, koja ima svoje granice koje su međunarodno priznate. Međunarodno pravo je taj poslednji zid odbrane i ne smemo da dozvolimo da bude oboren.
To jeste, zaista, vrlo ozbiljno i konkretno pitanje. Ne očekujem odgovor od vas, ali je to ovde ostalo nedefinisano.
Za ostale delove koji se tiču primene ovog zakona uspela sam da pronađem prateća dokumenta, kao što je odluka o vraćanju, tadašnje Savezne vlade, na koji način će deo svojih zajmova Crna Gora otplaćivati prema Narodnoj banci, koja je bila agent, onaj fiskalni posrednik koji treba da reguliše i uplaćuje te obaveze, ali nisam našla kako se ovaj deo tretira.
Ono što imam da zamerim jeste da je jutros započeta priča o selektivnoj primeni zakona. Ako nešto jeste naš problem, zaista najozbiljniji, to jeste selektivna primena zakona, u smislu da selektivno primenjujemo zakon i po pitanju onih na koje se zakoni odnose, na primer, poreska izuzeća, poreska oslobađanja, zbog čega budžet trpi; pa onda, naplata poreskih prihoda, i to jeste selektivna primena zakona – svega 50% poreskih prihoda ulazi u budžet Srbije, a to je onaj organ koji je jedini dobio, pred dolazak MMF-a, linearno 16% povećanje plata.
To niko nije demantovao. Gospođa ministar je čak priznala da je to u sklopu onog zakona kojim smo pre neki mesec omogućili poreskoj upravi da radi kvalitetnije time što smo im obezbedili bolje materijalne uslove za rad, dopuštajući da oni povećaju svoje plate.
Selektivna primena zakona na nekog se odnosi, na nekog se ne odnosi, ali ono što meni smeta po pitanju ovog kredita jeste selektivna primena Zakona o budžetskom sistemu, koji doživljavam kao „ustav broj dva“ za jednu ozbiljnu državu, kakvu računam da treba da izgradimo zajedno, nezavisno od toga ko je ovde opozicija, a ko je pozicija.
Ne može niko da kaže – ovaj Zakon o budžetskom sistemu će se poštovati u odeljku dva i u pravima Vlade da propiše obaveznost plaćanja svih poreskih obveznika, ali se deo Zakona o budžetskom sistemu gde je Vlada dužna da ovoj skupštini dostavi akt u skladu sa ovim Zakonom o budžetskom sistemu ne poštuje. Član 48. kaže – finansijski efekti zakona i drugih propisa moraju da budu od strane ministarstva dostavljeni Vladi, da se vidi kako na budžet utiče neki zakonski propis.
Ako su u pitanju fiskalni propisi, neki novi poreski propis, mora da se kaže – novom primenom zakona i oslobađanjem u budžet će ući toliko novca, ali će zbog oslobađanja neki iznos sredstava, koji nikada ne može biti jednak ili, kao što ministarka priznade pre neki dan, čak su veća poreska oslobađanja od poreza koji se po nekom osnovu slio u budžet... Da postoji poštovanje ovog člana 48. Zakona, ne bi moglo da se desi... Jer, imamo i te tehnologije, umreženu Vladu, obučene ministre, ljude koji su se školovali, ne svi, ali jedan dobar deo njih, u inostranstvu, u zemlji, na privatnim, akreditovanim, na državnim fakultetima i morali bi znati da urade procenu finansijskih efekata na osnovu postojećih podataka.
Odstupanja su moguća. Vanredne okolnosti su oprostive i niko to ne bi zamerio, ali mi dobijamo zakone koji imaju opisne pismene sastave loših đaka. Dobijamo ugovor, odnosno zakon o regulisanju odnosa Republike Srbije i zajmoprimaca i garanata za preuzete obaveze po zajmovima Međunarodne banke za obnovu i razvoj, i piše jedna rečenica – nisu potrebna finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona.
Da li se ovaj Zakon o budžetskom sistemu primenjuje ili se primenjuje parcijalno, reći ću – selektivno? To nije dobro, a morao bi se primenjivati tako da se primenjuju i odredbe zakona koje definišu preciznu procenu šta je to od bruto domaćeg proizvoda moguće odvojiti na plaćanje kamata po ovakvim zajmovima. Ovaj zajam je u trenutku kada je potpisan, 2001. godine, imao finansijsku težinu kamata od 962.000.000 dolara. Nemam, ne vidim u prilogu ono što je zakonom propisano, koliko bruto domaći proizvod opterećuje ova kamata.
Na stranu to što je bruto domaći proizvod, žargonski rečeno, stručno žargonski, „naduvan“ time što je dat u tekućim cenama, a ne u stalnim. Zaista treba da opteretimo građane onim što se zove vaše opravdanje metodologijama.
Kada mi sve proizvedene količine robe i usluga iskazujemo u stalnim cenama, u nekim fiksiranim veličinama, mogli bismo da kažemo da je od 2000. godine do danas bruto domaći proizvod porastao 53%. Po takvim istim kriterijumima, naš dug je sa 10,3 milijarde dolara iz 2000. porastao na 30 milijardi dolara krajem ove godine. Utrostručen je, a u evrima je udvostručen.
Ako se sva roba, sve usluge, proizvodi, novostvorena vrednost prikazuju u tekućim cenama kada imate inflaciju, onu koja se priznaje, od 9,4% u ovoj godini, vi imate prikazan nerealno uvećani društveni proizvod, pa vam ovaj odnos koliko tog ukupnog domaćeg bogatstva sada koristite za plaćanje kamata izgleda malo uspavljujuće. Da li bi i kako izgledao da ste vi napravili jednu analizu?
Evo, vi ste saradnici gospođe Dragutinović i vi biste morali da znate šta kaže član 73 – ograničenje duga i garancija, pa biste nam u postupku utvrđivanja morali dati pod tačkom 2. učešće godišnje otplate kamata na ime dugovanja u bruto domaćem proizvodu.
To bi bilo – šta smo od do sada usvojenih sporazuma o zaduživanju povukli sredstava, a šta smo samo ratifikovali u ovom domu, šta smo samo potpisali, šta ćemo moći, u skladu sa potpisanim projektima ili osposobljenošću naše administracije da povuče te kreditne linije, zaista imati u budžetu za ovu godinu kao povučena novčana sredstva, na koja već idu obaveze ili ne idu.
Na primer, ja sam u završnom računu 2007. godine pronašla podatak i obavestila javnost: imali smo milion evra plaćenih zateznih kamata za nepovučena, a odobrena sredstva. U 2008. godini taj se iznos smanjio, ali nisam spremna da poverujem u taj podatak jer je to vaš izveštaj bez revizije ovlašćene Državne revizorske institucije, koja će, verujem, uspeti da analizira, neću reći i pronađe skrivene mane ili namerno formulisane podatke.
Da imam prava da sumnjam ne daje mi povod samo to što se računovodstveni izveštaji vrlo kreativno tumače, što se međunarodni računovodstveni standardi vrlo kreativno primenjuju, već i to što smo došli u situaciju da u novembru 2009. godine pričamo o tome da uopšte ne znamo šta je republička administracija, koliki broj ljudi je zaposlen, koliko ih je radilo 2000. godine, da li je to bilo samo 7.000, da li su 5.000 bile ostale organizacije i organi; da li je 2004. godine, posle raspada državne zajednice Srbija i Crna Gora, to naraslo na 27.000, kako sam pronašla u Strategiji reforme državne uprave.
Ako je svima nama u ovom domu dostavljen predlog budžeta u kojem nam je za 2007. dostavljen podatak da ima 22.528 ljudi zaposlenih u republičkoj administraciji, znači, ako ih je 2004. godine bilo 27.000, i to je na sajtu Vlade kroz Strategiju unet podatak, valjda bi neko morao da obrazloži tu razliku.
Nije lepo da nam se kaže da ćemo tim zakonom o određivanju maksimalnog broja zaposlenih praviti registar zaposlenih. Nemojte nam reći – dobićete delić jedne celine.
Taj delić jeste značajan, ali on bez celine nema smisla, a celina je registar organa i organizacija, agencija, regulatornih tela, nadzornih organa koje je Vlada osnovala, kojima je dala sredstva za poslovanje, koja je dužna da nadzire, preko imenovanja članova upravnih, nadzornih odbora, saveta, kojima je dužna da usvaja i odobrava finansijske planove, koji ne mogu sistematizaciju da prave kako njima padne na pamet i kojima Vlada odobrava tarife.
Znači, ako neko priča o monopolu i kaže – ulje vredi toliko i toliko, ili su se dogovorili proizvođači i kartelsku cenu nam odredili, 105 dinara je mnogo, mi ćemo da napravimo prijavu Komisiji za zaštitu konkurencije da ispita da li je došlo do zloupotrebe monopolskog položaja.
Kada Vlada dozvoli jednom telu koje je potpuno neregularno, izvučeno iz prihoda koje država nadzire, na primer, Direktorat civilnog vazduhoplovstva, koji je odredio neku ogromnu naknadu za obuku za vazduhoplove ili naknadu za buku, kome da se obrate korisnici da procene da li zaista treba ta usluga toliko da se plati; da li ta usluga treba, to Vlada mora da proceni, da pokrije troškove poslovanja tog organa, koliko zaposlenih i kakvih plata; da li treba plate u tim organima da budu 350.000 neto, pored svih ostalih privilegija koje imaju? Ne pričam napamet, pričam o iznosima iz 2008. godine, dostavljenim po jednom poslaničkom pitanju koje sam postavila.
A mi razgovaramo o tome da li republička administracija treba da ima 28.400 ili 28.000 ljudi i da li gospodin Ljajić zaista ima osmoro, pa je za jedan broj povećao, u svom odeljenju koje se bavi zaštitom prava invalidnih lica, a u dokumentu koji Vlada dostavlja meni kao poslaniku tri godine se broj nije promenio i iznosi 565 i tri imenovana lica, znači 568. U šta da poverujem? Ko to kontroliše?
Da li ti ljudi treba da naplaćuju toliko, da grade, isplaćuju plate i žive tako bahato da to stvara i pojačava osećaj nepravde kod svih nas ostalih? Ili bi možda iz tih prihoda, na primer, te kontrole preleta, jedan deo trebalo da ide i u otplatu onoga što jeste evidentno iskorišćeno devedesetih godina, ali što je loše refinansirano prevođenjem i konvertovanjem iz dolara u devize, gde se uopšte nije potrudilo da se te kamate smanje?
Znači, kada govorim da nedostaje primena Zakona o budžetskom sistemu govorim o konkretnim zakonskim rešenjima, npr. iz člana 75, gde je ministar finansija nadležan, u delu zakona koji propisuje računovodstveni izveštaj i kontrolu nad budžetskim korisnicima, ali ne samo indirektnim, direktnim, organima, sudovima, fondovima, već i određenim organima državne uprave, to je stav 2. člana 75, gde biste morali, kao Vlada, da imate uvid i kontrolu nad onim što se u ovoj državi prikuplja od građana, jer drugih izvora nema. Da li će građani to da uplate kroz porez ili kroz neku tarifu koju je neki organ propisao, sve je to državna odgovornost i sve su to javna sredstva.
Uveriću vas da su to javna sredstva, jer kad uzmete ovaj zakon i pogledate šta se smatra javnim sredstvima videćete da je to, u stvari, ne ni ko plaća, ni gde plaća, ni koji iznos, nego obaveznost plaćanja. Znači, ako je građanin dužan da plati porez kroz kupovinu nekog proizvoda, on je isto tako obavezan, iako je put indirektan, i kada mu Vlada, odnosno država saglasnošću na tarifu, na primer, centralnog registra (gde je direktor Vida Uzelac), propiše da mora da uzme neki izveštaj koji njemu kao građaninu omogućava da ostvari neko pravo, a on ne može da ostvari to pravo dok ne ode u Centralni registar i zatraži da mu se izda uverenje. Koliko ta uverenja, te potvrde, ta dokumenta koštaju govori i činjenica da je gospođa Vida Uzelac jedan od onih top menadžera koji nisu na tržištu, koji koristeći povereni posao koji im je država dala zarađuju plate koje su iznosile i do 400.000 dinara.
Ono što je najstrašnije, kada je Vlada propisala obavezu da se ta primanja usklade sa prosečnom platom i snize, mnogi od tih organa i organizacija su se potpuno oglušili o preporuku Vlade. Način na koji odgovaraju na pismo upućeno od strane Ministarstva finansija, da bi se pripremio odgovor na jedno poslaničko pitanje, verujte mi na reč, od nekoliko korisnika državnih privilegija, državnog monopola i tog pomodarstva da se osnivaju organi i organizacije, prosto je uvredljiv, jer kažu – šta vi hoćete od nas, mi smo nezavisno regulatorno telo, osnovano čak i po posebnom zakonu.
Regulatorna tela, poput RATEL-a, Radiodifuzne agencije ili Agencije za energetiku, osnovana su od strane Vlade. Vlada kao osnivač ima pravo nadzora nad njima, preko upravnog odbora, preko finansijskih izveštaja i preko saglasnosti na tarife koje oni naplaćuju.
Zašto Vlada ne koristi sve poluge vlasti koje ima? Zato što potpuno smišljeno i namerno selektivno primenjuje zakone koje je sama donela.
Ponoviću hiljadu puta, koliko god koštalo, ta selektivna primena, znate li šta znači? Da moć nije u organima i institucijama, ili je malo i nedovoljno. Tamo gde nema institucionalne moći da se zakon sprovede i obavi kontrola koja je zakonom propisana politika preuzima moć, i to u ime potpuno definisanih pojedinačnih interesa, koji su kod nas lepo realizovani kroz podelu koalicione vlade, međupartijskog i unutarpartijskog interesa.
Nije tajna da mnogi članovi partija, na tome im čestitam, uopšte nije sporno, deo svojih primanja koja ostvaruju u nekom državnom organu uplaćuju u kasu političke stranke. Svi smo mi tu u nekoj svojoj partiji jer nas veže jedna ideja, ali nije u redu da takvi „bitni i važni“ partijama i njihovim kasama imaju mogućnost da dobijaju plate od po 400.000, pa da mogu lepo da žive sa 200.000 i da svojoj stranci daju 200.000.
Neka svako da koliko god hoće i kome god hoće od plate, koja mora da bude primerena snazi privrede i moći poreskih obveznika. To je ono o čemu moramo da vodimo računa, i mi, i vi, svako ko živi u ovoj državi i želi u njoj da živi, čak ne mora da se bavi politikom.
A vi profesionalci, vi koji radite kao saradnici ministra finansija, morali biste, kao ljudi od struke, da onemogućavate političarima, ministrima da obećavaju šarene laže i da svoju struku stavljate u službu njihovih nerealnih obećanja. Ne, ekonomisti, to je zadatak profesije, moraju da odgovorno i bez političke... Trudim se, zaista se trudim i ne pada mi teško da ovo gledam kao ekonomista i čovek koji živi u Srbiji, koji želi da svojoj deci ostavi mogućnost da bez ovog tereta sutra negde rade i zarađuju, ali da ih partijska knjižica ne zapošljava, da partijska knjižica nikome ne bude diploma, zaštita od grešaka, zaštita od nezakonitog ponašanja i prečica u napredovanju. Za to moramo svi da se izborimo. Uopšte nije važno da li će nas na to naterati ovakva kriza u kojoj se nalazimo.
Mi koji želimo da imamo profesionalnu upravu, koji smatramo da promena političke partije ne treba da znači smak sveta ili početak novog sveta, već nastavak nečega što se zove rad u opštem interesu svih nas, moramo da se borimo da svaki od ovih zakona nema pretežno političku težinu, da nije motivisan interesom partije koja je trenutno na vlasti; svi oni koji ove zakone definišu ili ne primenjuju moraju da imaju na umu da će sutra oni prvi biti žrtva ako neko bude hteo taj osvetnički lanac – ko je kriv, ko je otpustio moje, sad ću ja njegove; oni nisu vodili računa o dugu, sad neću ni ja, mene samo zanima moj izborni ciklus i moja fotelja. Mi s tom praksom moramo da prekidamo svakog dana.
Donošenje dobrih zakona nam je kao učenje, stalan posao. Rad na kvalitetnoj upravi, koja je neophodan elemenat da donosimo dobre zakone, jer ste vi prvenstveno predlagači, takođe je kontinuiran i svakodnevni posao svih nas, ako odgovorno doživljavamo ovu politiku. Ja je zaista tako doživljavam i nemam potrebe da vam se pravdam koliko ozbiljno prilazimo ovim zakonima, mislim da se to vidi. Ali, nije mi namera nijednog trenutka da pokažem vašu grešku, već da nam se greške, koje su učinjene iz hiljadu i jednog razloga, ne ponove kao društvu.
U tom smislu shvatite svaku moju primedbu iznetu u odnosu na loš kvalitet zakona. Bez obzira na to koliko se to nekom čini dosadnim, ja to smatram upornim ponavljanjem i potrebom da ove zakone dobijamo kako to dolikuje Skupštini koja radi svoj posao i, uostalom, kako smo i ovim zakonom propisali, da bismo mogli da se opredeljujemo. Onda bih vrlo lako, ministre, da ste meni postavili pitanje da li ću glasati ili ne, mogla da vam odgovorim da od ovog zakona očekujemo dobre efekte, dali ste sve od sebe i neću nikada da kažem – kriv je MMF, ili Svetska banka ili Međunarodna banka za obnovu i razvoj...
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, vreme koje vam je na raspolaganju je iskorišćeno.)
Samo još jednu rečenicu. Statut Svetske banke kaže – razvoj, zaposlenost i finansijska tržišta, a ne prisila i tuđi interes. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vladan Jeremić, a posle njega narodni poslanik Milan Dimitrijević.

Vladan Jeremić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, poznato vam je da prema utvrđenoj dinamici država redovno servisira dug prema svim poveriocima, međunarodnim finansijskim institucijama, Pariskom i Londonskom klubu, bilateralnim i ostalim kreditorima.
Do kraja ove godine, prema tom ukupnom spoljnom dugu, preostalo je da se otplati nešto više od dve i po milijarde evra glavnice i oko 450.000.000 evra kamate. Interesantno je da će javni sektor u ovoj godini izdvojiti ukupno 197.000.000 evra na račun servisiranja spoljnog duga.
Ovo je samo uvertira za konstataciju koju ću izneti, a vezana je za Predlog zakona o regulisanju odnosa Republike Srbije i zajmoprimaca ili garanata za preuzete obaveze po zajmovima Međunarodne banke za obnovu i razvoj, koji, istini za volju, jeste kratak, ali ako se malo konkretnije i dublje analizira, predstavlja manifestaciju, mogu slobodno da kažem, kraha ekonomskog modela koji je funkcionisao u Srbiji u poslednjih desetak godina, što se pre svega ogleda kroz jednu veliku krizu likvidnosti u kojoj se prezadužena srpska privreda guši. To je više nego evidentno.
Mnogo je razloga koji su prethodili ovakvom stanju. Međutim, ono što zarad javnosti valja istaći jeste, pre svega, da je Narodna banka Srbije, uz blagoslov svih dosadašnjih vlada, godinama praktično indirektno subvencionisala kredite građana i privrede održavajući nekakav nerealan kurs dinara; veštački je umanjivana visina deviznih kredita i stvaran je privid održivosti ovakvog ekonomskog modela. Bankama je, što je možda i najveći problem, o čemu ću kasnije nešto više govoriti, omogućivano da naplaćuju najveće kamate i provizije u Evropi, a privredi i građanima da se uprkos tome ubrzano zadužuju, uz ogroman valutni rizik.
Šta je posledica svega ovoga? To je činjenica da su se ekonomski problemi nagomilavali. Umesto rešavanja, oni su praktično prepušteni budućnosti, a kad je ta budućnost stigla, prerušena u globalnu finansijsku krizu, bilo je jasno da je prezadužena srpska privreda, koja je dominantno bila okrenuta isključivo domaćem tržištu i uvozu, mogla da funkcioniše samo u uslovima nekakve vrste piramidalne šeme, odnosno uz stalni i neprekidni priliv deviznih kredita i rast zaduženosti.
Međutim, sve i da to želi, jasno je da država više ne može na ovaj način da funkcioniše, odnosno da ne može naći dovoljno sredstava za nastavljanje ovakve politike, jer svaki uzeti evro kredita koji država ne upotrebi produktivno, pre svega za infrastrukturu, samo je dodatni teg za tu ekonomsku budućnost, koja je očigledno došla pre nego što su mnogi očekivali.
Zadužena preduzeća koja imaju nagomilane probleme, jasno je, moraju rešavati ih isključivo sa bankama kreditorima, jer je u neku ruku to i zajednička muka. To država mora jasno da konstatuje.
Znači, privreda i banke moraju odmah ući u proces reprogramiranja dugova i finansijske konsolidacije, jer su te bankarske marže toliko visoke da banke imaju dovoljno prostora da kroz eventualno sniženje kamata i reprogram dugova olakšaju teret privredi i građanima, a time pomognu i sebi.
Osnovna zamerka koju je Poslanička grupa SRS duži vremenski period upućivala predstavnicima Vlade Republike Srbije jeste bespogovorno prihvatanje apsolutno svega što je dolazilo od strane Svetske banke, MMF-a i, naravno, Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Ponavljam, sve ovo što se trenutno dešava je posledica jednog takvog, očigledno neodrživog i neprihvatljivog, ekonomskog modela u Srbiji.
Evidentno je da će neka preduzeća nestati; neka će promeniti, ili su već promenila, vlasnike i nastavljaju da rade onako kako tržište u Srbiji, takvo kakvo jeste, diktira. Neki vlasnici preduzeća prodavali su u proteklom periodu firme, preduzeća i kompanije u bescenje, upravo onako kako su ih često i kupovali. To je, po nekom shvatanju, izgleda jedini zakon tržišne privrede ovde u Srbiji i način kako da se promeni model poslovanja.
Takođe, jedna od naših zamerki se svakako odnosi na to što je Vlada pravila veliku grešku najavljivanjem subvencija, odnosno odlaganjem procesa jedne nužne finansijske konsolidacije u državi. Dakle, te intervencije u domenu, pre svega, kamatnih stopa, nisu samo zadatak fiskalne politike, već i monetarne politike i uvek su u situacijama kakva je ova, dakle u krizi, usmerene ka obaranju nekog opšteg nivoa kamatnih stopa.
Mi smo pre nekih mesec, mesec i po dana bili svedoci jedne pompezne najave vezane za subvencije stambenih kredita i kredita za kupovinu, pogotovo „fijat punta“, koji je bio i ostao najveći, a pokazalo se i najslabiji izborni adut vladajuće koalicije. Dakle, kada država plaća deo kamata odabranim preduzećima, jasno je da ona samo omogućava bankama da nastave sa politikom koju već vode, a to je politika neodrživo visokih kamatnih stopa. U tom delu neka preduzeća plaćaju niže kamate, a za većinu ostaju astronomske.
Istu grešku, dakle, država ponavlja i sa već pominjanim subvencijama za stambene kredite ili ovom subvencijom kredita za kupovinu „fijat punta“. Jer, ako je logika države ispravna... Dobro je što ste vi, gospodine Milosavljeviću, kao ministar trgovine prisutni, možda biste mogli da date odgovor na pitanje zbog čega država ne bi subvencionisala sve, odnosno odeću, obuću, hranu, struju ili grejanje, ako ova logika ima neko utemeljenje.
Dakle, razmišljanje SRS je da je pre svega u Srbiji potrebno stvoriti jedan ekonomski ambijent u kome bi, kada govorimo o bankarskom sistemu, banke same prepoznale interes da se okrenu privredi, zbog čega u suštini valjda i postoje. Prvo što bi svakako trebalo uraditi jeste značajnije obaranje državnih kamatnih stopa, znači referentne kamatne stope Narodne banke Srbije na te blagajničke zapise i kamatne stope na zapise trezora. Referentna kamatna stopa ne utiče na inflaciju, a ta trezorska kamatna stopa povlači novac sa tržišta za finansiranje budžeta i samo odlaže neophodno prilagođavanje javne potrošnje.
Takođe, smatramo da bi ovom odlukom, ma koliko stroga regulativa domaćih kredita može da bude opasna... govori podatak da je danas većina srpskih preduzeća praktično više zadužena u inostranstvu nego kod domaćih banaka. Smatramo da bi preduzimanjem ovakvog poteza poslovne banke bile znatno više motivisane da finansiraju, recimo, javne radove, ukoliko država bude garant upravo za kredite koji bi bili namenski odobravani.
Dakle, to je jednostavna formula, koja bi svakako doprinela da ovakav ekonomski model, koji je očigledno neodrživ, donese nekakav boljitak državi, odnosno građanima. Jer, srpska ekonomija je očigledno poseban slučaj i ta hronična nelikvidnost srpske privrede, celokupna dešavanja u bankarskom sektoru i ovo o čemu danas razgovaramo nije samo posledica svetske ekonomske krize, kako predstavnici vladajuće koalicije vole to da obrazlože u javnosti, nego je pre svega, po mišljenju SRS, rezultat finansijske nediscipline koja postoji u državi, ali i privredne strukture, kojom dominiraju monopoli i karteli.
Dakle, što se SRS tiče, ukazivali smo nekoliko puta do sada na to da je početak kraja, odnosno početak svih problema bilo prihvatanje malopre pomenutih finansijskih organizacija, a vezano za restrukturiranje ili, bolje rečeno, uništavanje bankarskog sistema koji je postojao kod nas, tako da praktično u Srbiji više i nemamo bankarski sektor, osim centralne banke i eventualno nekoliko banaka. Dakle, sve je rasprodato i dato u ruke inostranom kapitalu.
Ima i nekih zvaničnih podataka da se od 34 banke u rukama stranog i privatnog kapitala nalazi 26 banaka, sa čak 84% finansijskog potencijala, koji drži više od 50% bankarske aktive.
Primera radi, u drugim državama, koje drže do svoje finansijske samostalnosti, dozvoljava se najviše 20% banaka u stranom vlasništvu, a takav je slučaj i u vama dragim zemljama EU.
Jasno je da je država koja je to dozvolila i uz to „otvorila“ u potpunosti nacionalnu privredu za uvoz, koji je prosto eksplodirao i doveo do ogromnog spoljnotrgovinskog deficita, naravno postala izuzetno osetljiva i ranjiva u odnosu na sve te šokove, odnosno dešavanja na svetskom tržištu, pa samim tim i na svetsku finansijsku krizu, iako smo u početku bili u nedoumici da li će nam svetska finansijska kriza doneti nešto bolje ili ne.
Poseban problem su već pominjane visine kamatnih marži, ali svakako i visina aktivnih kamata, koje nijedna privreda ne može da izdrži, a pogotovo u višegodišnjoj krizi, bez sopstvenog kapitala, u kakvoj se upravo nalazi srpska privreda, nažalost.
Sve je ovo bio put u enormnu zaduženost i, jasno je, sve veći kamatni teret privrede i stanovništva. Sve je to prouzrokovalo da se danas nalazimo u situaciji u kakvoj se nalazimo, a da upravo tim bankama omogućimo da, recimo, u prošloj godini ostvare profit od 32 milijarde dinara, dok privreda grca u nelikvidnosti, gubicima i konstantnom padu proizvodnje.
Kada je reč o ovom predlogu zakona, kolega Mirović je u svom studioznom, analitičkom prilazu ovoj problematici, odnosno temi istakao i taj član 5, ali očigledno ne treba to mnogo da nas iznenađuje, imajući u vidu da upravo te pominjane strane banke koje su zaposele praktično kompletan sistem u Srbiji... Jedna od njih je svakako i austrijska „Rajfajzen banka“, koja je pre izvesnog vremena praktično priznala jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova, jer se u prospektima ove banke koja posluje u Srbiji nezavisno Kosovo tretira ravnopravno sa ostalim državama u Evropi.
Dakle, mislim da ćemo se složiti da ovakav ekonomski model ne vodi ničem dobrom. Zahvaljujem se.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Milan Dimitrijević. Vreme koje je na raspolaganju Poslaničkoj grupi DSS je 14 minuta i 30 sekundi.
Posle ima reč narodni poslanik Dragan Stevanović.

Whoops, looks like something went wrong.