DRUGA SEDNICA DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 10.11.2009.

9. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

9. dan rada

10.11.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 21:40

OBRAĆANJA

Rasim Ljajić

Moram da odgovorim na onaj deo vašeg izlaganja koji se odnosio na zakon o finansijskoj podršci porodici, a ne na ovaj zakon, i koji nema direktnu vezu sa zakonom o kom danas raspravljamo.
Tačno je da je bilo razmišljanja, kao što ta novinska vest i govori, da se maksimalni iznos porodiljske naknade ograniči, umesto na pet, na tri meseca. Od toga se odustalo i o tome je javnost obaveštena.
Druga stvar, ne radi se ovde o tome da mi smanjujemo naknade za porodiljsko odsustvo, samo se menja osnov utvrđivanja te naknade. Naime, do sada je kao osnov uzimana poslednja plata pre odlaska na porodiljsko odsustvo, a sada će biti uzimana kao osnov prosečna plata u poslednjih 12 meseci. Mislimo da se time mogu napraviti značajne uštede.
Bilo je zloupotreba, pre svega, od strane poslodavaca. Za 37% imamo veće troškove za isplatu, odnosno refundiranje troškova poslodavcima kao naknadu za porodiljsko odsustvo, a broj porodilja je povećan za svega 10%. Priznaćete da plate nisu rasle toliko da bi ta naknada bila tako povećana. Nikakve dileme nema, imamo konkretne dokaze, biće pokrenut postupka protiv pojedinih poslodavaca zbog tih zloupotreba. Prema tome, ovde nije atak na porodilje, već pokušaj da sprečimo zloupotrebe od strane pojedinih poslodavaca koji su koristili osnov za utvrđivanje te naknade na način koji njima ide u prilog, a ne porodiljama.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodna poslanica Milica Vojić-Marković, replika. Izvolite.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala, gospođo predsedavajuća, hvala, gospodine ministre.
Naravno da sam pročitala sve o ovome što se događalo posle tog 20. oktobra i potpuno mi je jasno. Namerno sam pročitala ovo, zato što se od ministra koji se brine o porodiljama i trudnicama očekivalo da malo drugačije reaguje. S druge strane, drago mi je da se našla ušteda, da se našlo u budžetu toliko sredstava da se baš ne oštete žene koje treba da imaju decu. Taj vaš podatak gde kažete da je sada 10% više žena trudnica super je za Srbiju, 10% više je žena koje će roditi decu, ali nije super za vas da to kažete, zato što one nisu trošak za budžet, one su nešto što je dobit za Srbiju. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Molila bih vas, kada repliciramo, da repliciramo na ono što je nejasno ili površno rečeno i da se obraćamo u skladu sa članom 104. Molim vas i da ne dobacujete.
Narodni poslanik Milan Knežević. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Milan Knežević

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, gospodine ministre, svima nama je jasna potreba donošenja zakona o ravnopravnosti polova. Već je rečeno da su razlozi ustavna obaveza, međunarodna obaveza, evropski standardi, ali i unapređenje društvenog položaja žena, pa i muškaraca.
Ovaj zakon bi, u stvari, trebalo da omogući da se stvore osnove za politiku jednakih mogućnosti i za uspostavljanje pravednog odnosa između polova, kao i za zaštitu od diskriminacije. Sigurno je da ni ovaj zakon, baš zato što se tiče tih osnovnih principa vezanih za ravnopravnost polova, ne bi trebalo, kao ni neki drugi zakoni, da ima bilo kakvu partijsku obojenost, već treba suštinski da uspostavi odnose i stvori zakonske osnove jednakih mogućnosti i ravnopravnosti, odnosno da stvori zakonske osnove jedne aktivne politike jednakih mogućnosti.
SNS je apsolutno za ravnopravnost polova i za stvarno uspostavljanje i razvijanje politike jednakih mogućnosti i za iskazivanje svih mogućnosti potencijala polova.
Ona je za uspostavljanje ravnopravnih uvažavajućih i harmonizovanih odnosa između polova, pogotovo što ti odnosi između polova čine krucijalnu osnovu svih društvenih odnosa, pa i porodice.
Verovatno je bilo u ovom periodu, pomenuli su neki poslanici, mnogo važnih zakona koje je trebalo doneti, ali je i ovaj zakon, baš zbog regulisanja zakonskih normativa koji se pojavljuju u svakodnevnom životu u odnosima među polovima, trebalo doneti ranije. Čuli smo podatak i znamo da je donošenje ovog zakona previše dugo trajalo, od 2001. godine, a to je devet godina.
Izrečene su razne konstatacije i razlozi zašto ovako dugo traje donošenje ovog zakona. Bez ikakve odgovornosti za to što to toliko dugo traje, evidentno je da donošenje zakona u ovih devet godina, ipak, predstavlja odgovornost vladajuće koalicije.
Mi smo zemlja koja je potpisnica, pomenuto je u uvodnom izlaganju, Konvencije o zabrani svih oblika diskriminacije nad ženama i tu konvenciju je više od 90% članica UN potpisalo. U ovom dugotrajnom periodu razmatranja i donošenja zakona koji tek sada stiže na dnevni red, došli smo u situaciju da smo jedina zemlja u okruženju koja nema ovaj zakon.
Kao posledicu toga, imamo upozorenje Međunarodnog komiteta da je donošenje ovog zakona jedan od uslova evropskih integracija. Naime, Komitet UN-a zadužen za praćenje implementacije Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacija nad ženama je još 2006. godine Srbiji uputio preporuku o potrebi usvajanja zakona. Znači, jedan vremenski period koji je izgubljen, ali nepotrebno.
U suštini, već je rečeno, da ne ponavljam, zakon ima multidisciplinarni pristup, obuhvata delove koji se odnose na rad i zapošljavanje, na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, porodične odnose, kulturu, obrazovanje. Znači, jedan sveobuhvatni zakon, koji je multidisciplinarni i kao takav zahteva u donošenju mnogo koordinacije s drugim zakonskim aktima koji se tiču pomenutih oblasti, a koji su već doneti.
U primedbama koje se odnose na ovaj zakon, prvo, neću da pominjem te tehničko-redakcijske primedbe, zato što se veoma često događa da takve primedbe iznosimo, uglavnom ih iznose poslanici opozicije, a nikada nismo naišli na neki odgovarajući pristup, da se u novom zakonskom aktu trude da otklone te stvari, zato se više okrećem suštinskim primedbama na ovaj zakon.
Prvo, što se tiče samog jezika koji se koristi, kojim je pisan zakon, možemo da kažemo da je neadekvatan i ne odgovara osnovnoj svrsi zakona. Ako smo na putu evropskih integracija, na koje se svi u diskusiji pozivamo i svi žurimo u tu Evropu, onda u ovom zakonu moraju da budu i takva rešenja.
U Deklaraciji Saveta Evrope o ravnopravnosti žena i muškaraca, između ostalog, stoji i odrednica da demokratija mora postati rodno svesna i rodno osetljiva. Možda ove reči nekad običnim ljudima i ne odgovaraju kada ih čuju ovako, s govornice Skupštine, ali je suština da u ovom zakonu nema ovih elemenata koji se pominju u Deklaraciji Evrope. Isto tako, vezano za to, ovaj zakon, tj. jezik kojim je pisan je rodno nesenzitivan, neosetljiv.
U ovom zakonu je trebalo stvoriti neku osnovu za uvođenje tog rodno senzitivnog jezika. Mi, s jedne strane, imamo od 2008. godine Upravu za rodnu ravnopravnost, koja je organ Ministarstva rada i socijalne politike, a u zakonu je potpuno izostala odrednica roda. Znači, uopšte nemamo definiciju roda, koja bi trebalo da bude u onom članu 10, gde imamo značenje pojmova, tako da ove odrednice nema.
U ovom zakonu nije samo eliminacija polne različitosti značajna. Evidentna je polna različitost, to je notorna biološka kategorija. Potrebna je i rodna ravnopravnost, koja predstavlja jednu društvenu kategoriju. Znači, korišćenje rodno nesenzitivnog jezika je jedna od primedaba.
U mnogim članovima, to su i drugi poslanici govorili, imamo i neke suvišne pasuse, ili imamo i suvišne članove, koji su posledica neusaglašenosti ovog zakona s drugim, već donetim zakonima.
Rekao sam da je zakon multidisciplinaran, obuhvata i zadire u mnoge društvene odnose koji su regulisani drugim zakonima, kao što su Zakon o porodici, Zakon o radu, Antidiskriminacioni zakon, Krivični zakon. Ako koristimo neke izraze i definicije u ovim zakonskim aktima, oni treba da budu uniformni. Znači, zakon treba da bude usklađen sa već donetim zakonskim aktima. Nema potrebe u novim zakonskim aktima korigovati ili raditi nove konstrukcije.
Neusaglašenost ovog zakona s nekim drugim zakonima vidi se, recimo, kod Antidiskriminacionog zakona, koji zabranjuje rodnu diskriminaciju. Onda imamo Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, gde se, takođe, zabranjuje rodna diskriminacija. Porodični zakon, u kome je regulisano i propisano pravo žene da odlučuje o rađanju, nije usaglašen s ovim zakonom, tako da je jedna od mana zakona neusaglašenost s već donetim zakonima.
Isto tako, izrazi, već su neki poslanici pomenuli, u mnogim članovima, neke ću da ilustrujem, uopšte nisu obavezujući. To su rečenice kao – "treba da nastoje", "dužan je", više u vidu preporuke.
Radi javnosti bih da ilustrujem nekoliko članova, poslanici su čitali, pa znaju. Recimo, član 19: "Poslodavac treba da nastoji", pa član 14, odnosi se na jednaku dostupnost poslova i položaja, opet "treba da nastoji". Zatim imamo član 21: "Sindikati i udruženja poslodavaca treba da nastoje".
Primedba, koja nije samo moja nego i drugih poslanika, jeste da su ovakvi članovi više deklarativni, pa se postavlja pitanje – da li su ovi članovi, delovi zakona, neke neobavezujuće preporuke ili deklaracije? To u zakonu ne može, moraju da postoje jasni, konkretni i obavezujući članovi, pa bi ove deklarativne članove u ovom zakonu trebalo korigovati.
S druge strane, ne može ni izvršna vlast da bude izuzeta iz svih regulativa. To je primedba. Ako se želi jasna i aktivna implementacija zakona, moraju se predvideti i obaveze državnih organa i organa javne vlasti, koje trebaju da budu jasno definisane, pošto u nekim članovima nisu tako jasno definisane. Praktično, ti predlozi izbegavaju obaveze državnih organa u sprovođenju ove politike jednakih mogućnosti. U definiciji obaveza, i Narodna skupština, kao i Vlada, treba da ima obaveze oko implementacije rodne ravnopravnosti, što nije u postojećem zakonu regulisano.
U zakonu nedostaju instrumenti kontrole i realizacije sprovođenja zakona. Nema institucionalnih mehanizama u sprovođenju zakona, pogotovo na nivou lokalne samouprave, gde se u članu 39. navode samo preporuke deklarativne prirode, a nema konkretnih obaveza lokalne samouprave, u smislu da je potrebno uvođenje koordinatora. Recimo, organi jedinice lokalne samouprave, u okviru svojih nadležnosti, obezbeđuju ravnopravnost polova. Kojim mehanizmima?
Sigurno je da treba predvideti neke koordinatore, da lokalna samouprava, izborom koordinatora za ravnopravnost polova, definiše njihove nadležnosti i ovlašćenja, ili može to da bude i neko telo.
Ovde sam čuo primedbu na broj zaposlenih, koliko je bilo predviđeno. U zakonu je bilo 500, sada sam čuo, u uvodnom izlaganju, od ministra da je to smanjeno na 50 i da je to korigovano, što mi je drago. Jer, i u drugim zakonskim aktima naše države predviđeno je da se razvijaju ta mala i srednja preduzeća.
U današnjim uslovima, da za 500 zaposlenih bude zadužen čovek koji će da prati kako se odvija sprovođenje zakona o ravnopravnosti polova stvarno je neadekvatno.
Naša je primedba i na kaznene odredbe, vidim da su to i drugi rekli. Zaista, one nisu usklađene ni s nekim drugim zakonima, kao što je Zakon o radu i Krivični zakon, ali su, da ih ne čitamo, neprimereno male i sigurno je da kaznene odredbe treba da budu znatno više.
Sama kaznena odredba ne može nekada neki zakon da dovede u red, da upotrebim taj izraz, ali ona, kao mera sankcije, a, s druge strane, kao mera preventivnog delovanja, može da utiče na smanjenje odgovarajućih negativnih pojava, tako da bi kaznene odredbe trebalo da budu mnogo drastičnije, da u delu u kome mogu da učestvuju utiču na implementaciju ovoga zakona.
U članu 52, koji se tiče nadzora, trebalo bi da bude i Skupština, preko svog odbora, uključena u nadzor nad implementacijom ovog zakona.
I odbor Narodne skupštine bi trebalo da na odgovarajući način ima uvid, jer imamo da organizacije koje se bave praćenjem sprovođenja zakona o ravnopravnosti polova mogu da učestvuju u njegovoj kontroli. Sasvim je logično da onda i odbor Narodne skupštine, da li će to da bude Odbor za ravnopravnost polova ili neki drugi, bude uključen u to.
Imamo i konkretno pitanje procenta. Svi ovde govorimo o zakonu o ravnopravnosti polova. Prava ravnopravnost je paritetni procenat.
Pitanje je kada, koliko će trebati da se promene odgovarajući društveni odnosi, da se promeni tradicija, da se postigne odgovarajuća svest javnosti, obrazovanje, da bi se prihvatili ovi paritetni procenti? Svejedno, možda treba pokušati da se u ovim određenim procentima učini neki korak ispred, da se stvori neka zakonska regulativa i zakonski okvir koji bi davao ravnopravne paritetne procente u zastupljenosti polova.
U suštini, ovakav zakon treba da otkloni posledice viševekovne, možemo reći, tradicionalne diskriminacije i marginalizacije žena. Treba i da ubrza proces eliminacije raznih rodnih stereotipova i da, na prvom mestu, unapredi položaj žena u svim sferama života.
Čuli smo i konstatacije da treba imati zakon. Uvek je bolje imati zakon, nego ga nemati. Slažem se s tim, ali odgovornost za donošenje svakog zakona, pogotovo zakona koji nije dobar, uvek je na vladajućoj većini, pogotovo ako se u nekom periodu, u implementaciji, pokažu neke loše posledice njegovog sprovođenja.
Stoga, treba da učinimo pokušaj, i vi kao vladajuća većina, ovim brojnim amandmanima koji su podneti, ima mnogo amandmana opozicije, ali i mnogo amandmana koje su podneli pozicioni poslanici, i to mi je drago, zato što se svi ti amandmani odnose na ista mesta i iste primedbe, da njihovim usvajanjem, ne samo naše poslaničke grupe, nego svih koji utiču na adekvatno i primereno popravljanje zakona, donesemo jedan solidan zakon, koji će da postavi pravilne osnove za uspostavljanje tih ravnopravnih odnosa, uvažavajućih i harmonizovanih odnosa između polova, jer, ponavljam, na njima se zasnivaju mnogi odnosi, od porodice do svih segmenata društvenog života.
Zavisno od toga kako će ovi amandmani biti usvojeni, koliko će uticati na poboljšanje kvaliteta ovog zakona, mi ćemo se odrediti u podršci ovom zakonu, koji nam je stvarno potreban.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Jelena Travar-Miljević. Izvolite.

Nepoznati Govornik

Zahvaljujem, predsedavajuća. Poštovani ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, moram na početku da izrazim zadovoljstvo što se Predlog ovog zakona najzad našao na dnevnom redu. Svesna sam da su uloženi napori mnogih stranaka i ne bih preterano politizirala ovo pitanje.
Na samom početku bih želela, takođe, da naglasim da će Poslanička grupa G17 plus podržati Predlog zakona o ravnopravnosti polova, jer je sama stranka, konkretnim delovanjem i primerima, ukazala na poštovanje principa jednakih mogućnosti muškaraca i žena. Na to ukazuje i broj poslanica u Poslaničkoj grupi G17 plus, broj ministarki u Vladi Republike Srbije za koje je stranka G17 plus preuzela odgovornost, tri od šest ministarskih mesta, broj pokrajinskih sekretarki u okviru pokrajinskih sekretarijata itd.
Kao što je već pomenuto u više navrata, pravni osnov za donošenje ovog zakona se nalazi u najvišem pravnom aktu Republike Srbije, u članu 15. Ustava Republike Srbije, kojim se jemči ravnopravnost žena i muškaraca i razvoj politike jednakih mogućnosti, kao i u članu 21. stav 4, kojim je dozvoljeno uvođenje posebnih mera radi postizanja pune ravnopravnosti lica ili grupe lica koja nisu, suštinski, u jednakom položaju s ostalim građanima.
Republika Srbija je, kao što je poznato, članica UN-a, Saveta Evrope i drugih međunarodnih organizacija, a i potpisnica je niza međunarodnih dokumenata koji se odnose na prava žena i rodnu ravnopravnost. Ima obavezu da konstantno radi na izjednačavanju položaja i prava žena i muškaraca. Neke od ovih dokumenata ću pomenuti i citiraću, ne sve.
Još 1981. godine, SFRJ je usvojila Zakon o ratifikaciji Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije nad ženama, u kojoj izraz ''diskriminacija žena'' označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje u pogledu pola, što ima za posledicu ili cilj da ugrozi ili onemogući priznanje, ostvarenje ili vršenje od strane žena ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena.
Politika jednakih mogućnosti za oba pola je osnov za demokratizaciju društva. Odnos između muškaraca i žena u jednom društvu predstavlja prihvatanje i uvažavanje različitosti. Partnerstvo zasnovano na ravnopravnosti muškaraca i žena je jedan od uslova za održivi razvoj. U našem pravnom sistemu dosad nije postojao zakon koji bi posebno uredio oblast ravnopravnosti polova. Pomenuti zakon spada u grupu antidiskriminacionih zakona i smatram da usvajanje ovog zakona predstavlja logičan sled koraka nakon usvajanja ''krovnog'' zakona – o zabrani diskriminacije.
Kada sagledamo situaciju u regionu u pogledu pitanja ravnopravnosti polova, podsetila bih vas da je 2003. godine usvojen Zakon o ravnopravnosti polova u BiH. U njemu su sadržane slične odredbe kao i u ovom zakonu. Sadržani su međunarodni standardi, definisani su direktni i indirektni oblici diskriminacije, nasilje na osnovu pola, ugrožavanje i seksualno uznemiravanje i određivanje sankcija protiv nasilnika.
Parlament Republike Makedonije je 2006. godine doneo zakon o jednakim mogućnostima muškaraca i žena i donošenje ovog zakona je imalo za cilj promociju uspostavljanja jednakih mogućnosti žena i muškaraca u svim sferama društvenog života, kroz institucije, organe uprave, jedinice lokalne samouprave. Hrvatska je prvi zakon donela 2003. godine, a 2008. godine je donela drugi zakon o ravnopravnosti polova. Zakon o rodnoj ravnopravnosti Crna Gora je usvojila 2007. godine, tako da je potpuno jasno da je krajnje vreme i da Republika Srbija dobije zakon o ravnopravnosti polova.
Podsetila bih vas da je Komitet za eliminaciju svih oblika diskriminacije žena, na 38. sednici, tj. još 2007. godine, ukazao na pozitivne korake koje je načinila RS na uklanjanju diskriminacionih aspekata zakonodavstva. U to vreme su to bili Zakon o porodičnim odnosima, Zakon o radu, Krivični zakonik, Izborni zakonik. Sada bi se na toj listi verovatno našao i Zakon o Zaštitniku građana i Zakon o zabrani diskriminacije.
Kad je reč o mehanizmima koji su u Srbiji uspostavljani u cilju postizanja ravnopravnosti polova, pošla bih od republičkog nivoa, koji se odnosi na skupštinski Odbor za ravnopravnost polova. Skupština ima, u suštini, tu kontrolnu funkciju i mislim da se podrazumeva da može da prati sprovođenje i implementaciju ovog zakona. Zatim, Savet za ravnopravnost polova Vlade RS, gde je pohvaljeno učešće Organizacije civilnog društva. U okviru Ministarstva rada i socijalne politike, kao što nam je svima dobro poznato, obrazovana je Uprava za rodnu ravnopravnost. Postavljena je zamenica Zaštitnika građana za rodnu ravnopravnost i prava osoba s invaliditetom .
Na pokrajinskom nivou, formiran je Sekretarijat za rad, zapošljavanje i ravnopravnost polova, Odbor za ravnopravnost polova Skupštine AP Vojvodine, Savet za ravnopravnost polova Izvršnog veća Vojvodine, Zavod za ravnopravnost polova, zamenica pokrajinskog ombudsmana za ravnopravnost polova. Na lokalnom nivou, pitanjem ravnopravnosti i rodne ravnopravnosti bave se centri, odbori, lica ili komisije.
Namerno sam spomenula ove mehanizme, zato što ih je možda trebalo implementirati u ovaj zakon. Svakako se neće ukinuti nešto što već postoji.
Treba naglasiti da je Vlada ove godine usvojila Nacionalnu strategiju za poboljšanje položaja žena i unapređenje rodne ravnopravnosti.
Spomenutom strategijom su mnogo konkretnije utvrđeni ciljevi i usklađena je politika države u cilju eliminisanja diskriminacije žena, poboljšanja njihovog položaja i integrisanja principa rodne ravnopravnosti u sve oblasti delovanja institucija sistema, kao jedan od elemenata modernizacije i demokratizacije društva, u cilju bržeg, ravnomernijeg i efikasnijeg društvenog razvoja, u skladu s politikom jednakih mogućnosti utvrđenom u Ustavu RS.
Planirane aktivnosti su utvrđene na osnovu prirodno sagledanih potreba i odnose se na period od 2009. do 2015. godine. Kao propratni dokument, urađeni su i Nacionalni plan aktivnosti za poboljšanje položaja žena i unapređenje rodne ravnopravnosti.
Spomenula bih i ostala dokumenta koja su usvojena, a to je Odluka o ravnopravnosti polova AP Vojvodine, deklaracije itd.
Sa međunarodnog aspekta, Savet Evrope je, jednim od najvažnijih dokumenata o ravnomernoj zastupljenosti polova, u Preporuci iz 2003. godine Odbora ministara o ravnomernoj zastupljenosti žena i muškaraca u političkom i javnom odlučivanju, propisao da ravnomerna zastupljenost bilo žena, bilo muškaraca, u bilo kom organu odlučivanja, ne bi smela biti manja od 40%.
Mene posebno raduje što je ovaj deo implementiran u Strategiji.
Želela bih da napomenem da u okviru UN-a deluje i Razvojni fond za žene, UNIFEM, koji je posvećen unapređenju prava žena i postizanju rodne ravnopravnosti, Svetski ekonomski fond, koji tradicionalno izrađuje izveštaj o položaju muškaraca i žena u oblasti ekonomije, politike, školstva i zdravstvenog sistema. Zatim, tu je Ekonomska komisija, koja je 2006. godine usvojila akt – Putokazi ka ravnopravnosti žena i muškaraca za period 2006-2010. godina, u kojima se opisuju prioritetna područja delovanja, a to su ekonomska nezavisnost za žene i muškarce, usklađivanje poslovnog i privatnog života, jednaka zastupljenost na mestima odlučivanja, ukidanje svih oblika rodnog nasilja, ukidanje rodnih stereotipa, promovisanje rodne ravnopravnosti u spoljnim i razvojnim politikama.
Kada govorimo o Predlogu ovog zakona, svakako je potrebno spomenuti da brojne organizacije civilnog društva u RS svoje delovanje usmeravaju ka postizanju ravnopravnosti muškaraca i žena, a značajnu aktivnost predstavlja kampanja za suzbijanje nasilja u porodici, posebno nasilja nad ženama. U izradi ovog predloga, ili prethodnih predloga, učestvovali su predstavnici organizacija civilnog društva.
Predlog zakona o ravnopravnosti polova reguliše oblasti zapošljavanja, socijalne i zdravstvene zaštite, porodične odnose, obrazovanje, kulturu i sport, politički i javni život i sudsku zaštitu.
Napomenula bih da ovaj zakon predstavlja ''krovni'' zakon, koji daje okvire za delovanje u cilju postizanja ravnopravnosti polova. Nažalost, određeni društveni i tradicionalni činioci još uvek svrstavaju žene u podređeni položaj. Lično, ne smatram da je ovo ženski zakon, ali statistički podaci i sve ono što nas okružuje ukazuje da je potrebno uvesti posebne i afirmativne mere kako bi se položaj žena u društvu poboljšao.
Žene, inače, poseduju manje imovine, žene su žrtve porodičnog nasilja i ovo je još jedan neophodan pravni okvir za poboljšanje ravnopravnosti polova.
Ne bih puno govorila o prednostima zakona. Naravno, tu je mogućnost uvođenja ravnopravnosti polova u obrazovni sistem, ali bih svakako napomenula i pitam se zašto je izostavljen rod i zašto je zakon urađen na nivou preporuke, mada je, kako mi se čini, dosta poslaničkih grupa podnelo amandmane, posebno se to odnosi na članove 14, 21, 19. i 34, pa bi bilo dobro, ministar nas je obavestio o tome, da se član 39. promeni, čime će se stvoriti neki vid obaveze organa jedinica lokalne samouprave i konkretno definisati mehanizmi za rad tih komisija ili saveta.
Isto tako, iskoristila bih ovu priliku da naglasim da je opština iz koje dolazim, na predlog odbornice i odbornika, usvojila odluku o rodnoj ravnopravnosti koja se odnosi na lokalne mehanizme i na savete mesnih zajednica. Ako jedna mala opština, nerazvijena opština, mada ne postoje male i velike opštine, sve su to dobre opštine, ima mogućnosti da sprovodi takvu politiku, mislim da je sasvim dobro da se i ova država ugleda na jednu opštinu, opštinu Žitište, i pokuša da implementira takve stvari u državi.
Morala bih da kažem, kao što su kazale i moje kolege, da je kaznena politika dosta neodređena i da bi kaznene mere mogle da se pojačaju, čisto kao preventiva. Još jednom bih naglasila da treba da rešavamo i nadam se da će nakon usvajanja ovog zakona slediti niz podzakonskih akata, koji će rešiti finansiranje ''sigurnih kuća'', pravnu pomoć žrtava porodičnog nasilja, s kojim ste verovatno upoznati kao s problemom.
Još jednom, Poslanička grupa G17 plus će u danu za glasanje podržati ovaj zakon, kao zakon koji treba da stvori okvire za delovanje i formiranje jednakih mogućnosti u svim društvenim segmentima. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Dragan Stevanović. Izvolite.

Dragan Stevanović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Ljajiću, pokušaću da u ime SRS-a iznesem stav stranke u vezi s ovim zakonom. Ono što na početku hoću da kažem jeste da naš stav prema ovom zakonu, u principu, nije stav prema ideji afirmacije koncepta rodne ravnopravnosti. Govoriću isključivo o tome kako mi doživljavamo ovo što pokušavate da predstavite zakonom i odgovorom na poražavajuću statistiku u određenim oblastima, o statistici ću nešto malo kasnije da kažem, koja, kao što je poražavajuća, može da bude i nezahvalna, u kontekstu rodne ravnopravnosti. Ponavljam, ukoliko vreme dozvoli, o tome ćemo nešto kasnije.
Vidite, gospodine ministre, SRS smatra da u Srbiji zaista nije vreme da se bavimo ovim zakonom. Činjenica da je Vlada u Parlament poslala ovaj zakon govori samo o tome da Vlada nema jasnu percepciju socijalnih i ekonomskih prilika u državi i zbog te činjenice će primena ovog zakona na jedan ozbiljan način biti dovedena u pitanje.
Mi bismo voleli da večeras vaše prisustvo iskoristimo i da govorimo o nekim problemima socijalnog i ekonomskog karaktera koji su od životnog značaja za Srbiju i čije bi rešavanje, na neki način, indirektno dovelo do unapređenja ove oblasti o kojoj želite da pričate kroz ovaj zakon. Da to konkretizujem, voleli bismo, recimo, da govorimo o problemima radnika u „Zorki“ iz Šapca. Vi ste čovek koji je vrlo upućen u celu tu priču. Voleli bismo da govorimo o problemima zbog kojih je danas prekinuta nastava na Poljoprivrednom fakultetu, zbog duga od 14 miliona dinara za grejanje.
Smatramo da je država, svojom nespremnošću da odgovara na te probleme, u stvari, demonstrirala koliko je ravnopravna u diskriminaciji i jednog i drugog pola u njihovim pravima i nastojanjima da žive, da rade, da ostvaruju socijalnu zaštitu i, svakako, da se obrazuju. Ponoviću, Srbija nije spremna da primenjuje odredbe ovog zakona.
Ono što ću, takođe, u ovom izlaganju pokušati da demantujem jeste činjenica, i to ne mogu pripisati niti većini u celosti, niti Vladi, već nekim pojedincima u okviru većine koji su pokušali, još iz vremena kada je zaživeo taj projekat javnog zagovaranja i usvajanja ovog zakona, koji su pokušali, izraziću se vašim rečnikom, ne vašim lično, nego vaše većine, da ospore rodnu senzitivnost SRS-a, samo zbog toga što nismo učestvovali u nekim javnim raspravama u kojima su ovakvi zakonski projekti bili promovisani i predstavljeni.
Ako ste, a verujem da jeste, a ako niste, bilo bi dobro da pogledate amandmane SRS-a. Mislim da ćete videti da imate u SRS-u ozbiljnog sagovornika kada je ova oblast u pitanju, ali to ne menja naš odnos prema opštim okolnostima, za koje smatramo da apsolutno, ali apsolutno nisu kompatibilne s normama koje ovaj zakon predviđa.
Neko od prisutnih poslanika, pozicije ili opozicije, malopre je pomenuo neka prethodna zakonska rešenja i nacrte. Zaista su u pravu. Nacrt o kojem se raspravljalo u Srbiji pre dve ili tri godine, da sada ne ulazimo u to čiji je predlog bio, ko ga je predlagao, bio je rezolutniji, bolji i kvalitetniji od ovog sada. Mislim da ste mnogo toga mogli da uzmete iz ovog zakona koji je bio ranije na raspravi, ostavili biste sliku da ozbiljno o svemu ovome razmišljate, vi koji danas sedite u Vladi, i da zaista želite da unapređujete oblast rodne ravnopravnosti.
Ovako, svodeći ovaj zakon na ovo što on jeste, čini mi se da ste i ovaj zakon ne samo svrstali u set antidiskriminacionih zakona, nego u zakone moderne konstrukcije, koji danas redovno dolaze u ovu skupštinu, koji se usvajaju i koji završavaju, u principu, u fiokama, nemaju adekvatnu primenu, a sve ostalo pokušava da se reši podzakonskim aktima. To nije dobro i ti zakoni svoju suštinu ne mogu da opredmete u praksi.
Na osnovu svega toga, gospodine Ljajiću, stiče se utisak da ste ovaj zakon usvajali samo zbog jednog drugog dokumenta. To je Izveštaj o sprovođenju Nacionalnog programa integracija Republike Srbije. Ovo je dokument koji predstavlja skup tabelarnih prikaza koliko je država, odnosno Vlada, usvojila zakona, poslala u skupštinsku proceduru, a Skupština Republike Srbije iste zakone usvojila na plenarnim sednicama.
Naravno, ovo je priča koja je deo vašeg puta u EU, ali put u EU, vi koji promovišete taj put u Srbiji morate da konačno shvatite, ne podrazumeva samo usvajanje zakona, nego uspostavljanje standarda koje definišete kroz te zakone. Dok to ne shvatite i dok to u praksi u Srbiji ne zaživi, nikoga ozbiljnog nećete moći ubediti da zaista želite da vodite Srbiju u EU, niti da imate kapacitete da tako nešto uradite.
Sada bih se pozabavio primenljivošću ovog zakona. Tačno je da je ovo zakon iz seta antidiskriminacionih zakona, ali ono što ga odvaja od svih ostalih zakona, jeste to što je njegova neprimenljivost najveća. To neće biti iskustvo s ovom nesrećnom Srbijom zbog socijalno-ekonomskih prilika, to je iskustvo svih država koje su usvajale ovakvu legislativu, najrazvijenijih i najnerazvijenijih, ali koje imaju ove zakone.
Ovaj zakon predstavlja potrebu, odnosno rešava oblast koja iziskuje sistemsko delovanje, multisektoralno. Vodeći se time, pitam vas, pošto ste u nizu zakona, odluka ili uredaba ugradili stavove i preporuke raznoraznih međunarodnih organizacija, evo, i Međunarodne organizacije rada, recite nam efekte koje ste na osnovu tih normi ostvarili u Srbiji. To bi, recimo, bilo dobro da nam kažete.
Recite nam sledeće – da li nam je sudstvo spremno za primenu ovakvog zakona? Nije. Sudstvo nam nije spremno, jer u primeni ovakvih normi nije spremno sudstvo u mnogo uređenijim, u pravnom smislu, organizovanijim državama. Da li su sudije spremne? Naravno da nisu.
Koliko će koštati obuka tih sudija i koliko će vremena biti potrebno da svare ovu materiju?
Da li Srbija, ko zna koliko puta smo to kao temu otvarali u Skupštini, ima administrativne kapacitete da primenjuje ovaj zakon?
Vrlo konkretno ću vas pitati. Vi ste lično, kao nadzorni resorni ministar, svedok činjenice da imate stotine hiljada ljudi koji imaju izvršna sudska rešenja na ostvarivanje zaostalih zarada, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, raznoraznih prinadležnosti, a oni danas ta prava ne mogu da ostvare, prava koja su nesporna. Recite nam da li je to u suprotnosti sa zakonom i da li je to dokaz da ovaj zakon neće biti primenljiv u praksi?
Na kraju vas pitam, da li Srbija ima novca da primenjuje ovaj zakon? Da li smo u finansijskom smislu kapacitativni da primenjujemo odredbe ovog zakona?
Evo zašto vas to pitam. Moramo da raščistimo i da na jedan konkretan, a ne apstraktni način pričamo o tome kakav je pristup u EU, gde nas vodite, kada su u pitanju ovi zakoni.
Evropski institut za rodnu ravnopravnost je u 2006. godini opredelio, u budžetu je dobio 52 miliona evra do 2013. godine za afirmaciju ove ideje. Pazite, to je 52 miliona evra. Trideset miliona evra je ova država oštećena samo na projektu ''Ušće''. Nije bitan projekat ''Ušće'' u ovom kontekstu, već pravim paralelu o iznosu sredstava kojima i ta EU, i države koje je čine, posvećuju pažnju ovoj temi, a ne na način na koji vi u Srbiji želite da prikažete.
Stiče se utisak da danas u Srbiji mi hoćemo da postanemo veći katolici od pape. Naravno, kad je u pitanju ovaj zakon, najdalje u svetu su otišle evropske države. Od evropskih država, najdalje su otišle skandinavske.
Mislim da vam je jasno zašto je to tako – one su i najbogatije i socijalne karte tih država su najbolje i najkvalitetnije, ali ni u tim državama ne može da se kaže da se do kraja primenjuju sve odredbe zakona kojima se ovaj vid diskriminacije reguliše.
Malopre sam vam rekao da ću reći nekoliko reči o statistici. Statistika, kao što je korisna, nisam zlurad da kažem da nije tačno, zna često biti, kada je ova oblast u pitanju, i nezahvalna.
Kao što je većina poslanika, s kojima se slažem, navela statističke podatke koji zaista oslikavaju loš položaj žena u određenoj oblasti, takođe, može da se nađe statistika koja će, s druge strane, ilustrovati loš položaj muškaraca. To se obično može prepoznati u nekim društvenim oblastima, sektorima, koji su možda prirodni da stvari u njima budu takve. Ovde možda treba razgovarati, a to, u suštini, jeste intencija zakona, o afirmaciji aktivnog učešća žena u javnom životu u Srbiji.
Danas se postavlja kao pitanje – da li smo kao država, u poslednjih ne znam koliko godina, promovisali diskriminaciju i da li su žene po ovom pitanju u Srbiji do sada bile diskriminisane? To je pitanje za vas i za vašu vladu – da li smo zaista diskriminisali žene i da li su žene do sada u Srbiji imale prava da budu politički aktivne?
Vi ste to postavili kao zakonsku obavezu, primenili evropsku praksu da moramo 30% žena da kandidujemo na listama. Hajde da budemo iskreni, hajde da otvoreno govorimo o toj činjenici – koliko političkih stranaka u svojim redovima ima žene koje su zaista spremne da se potpuno opredele i posvete tom poslu?
Znate i sami kako se taj procenat od 30% ostvaruje i koliko se tih žena, koje su na listama svih stranaka, zaista oseća spremnim da se angažuje i bavi politikom. To nije suštinsko unapređenje ravnopravnosti polova, odnosno aktivnog učešća žena u politici. To je formalno i to je ono što SRS želi da ospori kada je u pitanju ovaj zakon.
Kako je sa Evropom? Pazite sada ovo. Evo, ta vaša EU, još 2003. godine su doneli u Savetu Evrope jednu preporuku za koju smatraju da je najvažnija, a to je da mora da bude ravnomerna zastupljenost bilo žena, bilo muškaraca u bilo kom organu odlučivanja; ne sme biti manje od 40%.
Sada pazite kakva je statistika. Mi smo se malo potrudili da osporimo to pravo EU da priča o afirmaciji ove ideje. Da li, gospodine ministre, znate koja je zemlja prva na svetu po učešću žena u državnom parlamentu? Ruanda.
Zamislite koliko statistika zna da bude nezahvalna – Ruanda. Pazite postotak, ima ih više od 56%. Na drugom mestu je Švedska, a na trećem – Južna Afrika. Od celog ovog spiska o kom govori ova statistika, svega 24 države u celom svetu uspelo je da prevaziđe procenat od 30%. Od tih 24, svega devet su evropske države.
Sada neko ko pripada instituciji gde nas vi vodite treba da drži lekcije i pridike Srbiji, koja je na ne tako lošem 48. mestu?! Kada govorimo o poziciji Srbije, iza Srbije su Italija, Britanija, Francuska, SAD, Grčka, Kipar, Švajcarska, Irska, Slovenija itd. Vrlo je nezahvalno da govorite da će se o rodnoj ravnopravnosti dobiti druga slika posle usvajanja ovog zakona.
Nama se čini da diskriminacije u tom kontekstu do sada u Srbiji nije bilo, što ne znači da neke stvari u državi ne treba u tom smislu menjati. One, pre svega, podrazumevaju promenu celokupnog i socijalnog i ekonomskog stanja, pa tek onda ide priča koja se svodi na odredbe ovog zakona.
Svakako ću da prokomentarišem, u ovo malo vremena što imam, neke konkretne članove ovog zakona.
Gde vam je princip obaveznosti u ovom zakonu, gospodine ministre, jer o tome su pričali svi poslanici, i vlasti i opozicije?
Koga ćete ubediti u iskrenost opredeljenja da hoćete da unapređujete ravnopravnost s konstatacijama „treba da nastoji da“? Koga ćete ubediti da ste nastojali, a da niste ostvarili ono što ovaj zakon, u principu, treba da afirmiše?Ono što ste, kao predstavnik Vlade, naveli da se po prvi put kroz jednu zakonsku formu afirmiše u Srbiji, za nas je, prepoznaćete u našim amandmanima, takođe slabo. Na to smo pokušali amandmanima da delujemo. To vam je član 18. – o seksualnom uznemiravanju.
Da li zaista smatrate da je član 18, kako ste ga predvideli, dobar, stav 2, koji je suštinski problem i na koji smo delovali amandmanom: ''O okolnostima koje ukazuju da je izložen uznemiravanju, seksualnom uznemiravanju ili seksualnom ucenjivanju zaposleni pismenim putem obaveštava poslodavca i traži efikasnu zaštitu''? A, šta ako poslodavac zlostavlja? A, šta da radi zlostavljani dok poslodavac i državni organi ne reaguju? Vidite koliko površnosti, koliko nesuštinskog pristupa problemu!
Takođe, član koji se odnosi na zdravstvenu zaštitu, potpuno nejasan, nije decidan. Izmeštali ste tu i babe žabe. Ali, podneli smo amandman i možete da ga promenite i unapredite.
Šta znači u članu 31, gospodine ministre, ''stereotipi''? Šta su ''predrasude''? Da li su to kategorije koje možete da uključite u jedan zakon i da ne bude subjektivnog pristupa u rešavanju problema na osnovu tih kategorija? Ne možete, naravno.
Ono što je zaista skandalozno, time ću završiti, gospodine ministre, jeste član 33. Pazite šta ste u jednoj rečenici rekli, malo je duža, dozvolićete mi samo da završim: ''U cilju obezbeđivanja uslova za napredovanje i potpunije uključivanje u proces obrazovanja i profesionalnog usavršavanja, organi javne vlasti nadležni za obrazovanje dužni su da preduzimaju posebne mere za uključivanje u ove procese učenika ili grupa učenika'', pazite sad ovo, ''koji zbog svoje kulture, tradicije i društveno ekonomskih uslova rano napuštaju školu.''
Voleo bih da nam kažete koje su to nacije, zajednice, koje u svojoj kulturi i tradiciji promovišu rano napuštanje škole. Izneću vam jedan poražavajući, ali istinit podatak. U Španiji, jednoj od vodećih osam, ili devet zemalja EU, svako treće dete ne završi školu. Da li je to kultura i tradicija španskog naroda? Naravno da nije.
Gospodine ministre, s obzirom na to da mi je vreme u ovom delu rasprave na izmaku, vi ste napravili površan pristup u rešavanju ove oblasti u Srbiji. Zbog takvog pristupa, ovaj zakon će ostati samo u fiokama, neprimenljiv. Zbog te činjenice, smatramo da ovaj zakon nije trebalo da bude na dnevnom redu ovog i nekih narednih skupštinskih zasedanja. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima gospođa Bojana Stanojević.