DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 11.11.2009.

10. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

10. dan rada

11.11.2009

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:10 do 18:55

OBRAĆANJA

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Čikiriz. Reč ima narodni poslanik gospodin Zoran Nikolić. Izvolite.

Zoran Nikolić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući. Poštovani ministre, građani Republike Srbije, danas je pred nama izmena Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Nije sporno da su se sve poslaničke grupe, odnosno svi poslanici koji su do sada učestvovali u diskusiji (ne vidim razlog da tako ne bude i kasnije) složili da je ovaj zakon koji je donet 2004. godine bio pravi odgovor na nagomilane probleme koje smo imali u domaćoj privredi i u odnosima između zaposlenih, s jedne strane, i poslodavaca, s druge strne. Dakle, i cifre govore: 3.600 individualnih sporova, 44 kolektivna spora koja su na ovaj način razrešena, što ukazuje na potrebu postojanja ovog zakona i na dobar rezultat ovog zakona.
Ove izmene koje su date danas i amandmani koje je, između ostalog, dala i Demokratska stranka Srbije (stekao sam utisak da ste vi te amandmane ozbiljno razmotrili i da ćete ih prihvatiti) jesu u pravcu poboljšanja ovog zakona, u smislu da ovaj zakon efikasnije funkcioniše u ovoj oblasti.
Međutim, ono što je vrlo važno istaći, ono što jeste ključ ovog problema jeste da pre svega država u ovom procesu mora da bude odgovorna. Ona to jeste bila i jeste u pojedinim slučajevima, ali pokazuje izuzetnu neodgovornost kada su u pitanju pojedini škakljivi procesi.
Navešću jedan primer. Poslanik sam koji dolazi iz Šapca. U Šapcu je poslovao do 2000. godine jedan veliki holding, „Zorka holding“ hemijska industrija, koja je kroz jedan specifični oblik privatizacije (podele holdinga, imovine itd.) sada u vrlo teškoj situaciji. Upravo danas imamo protest 870 radnika firme „Zorka đubriva“, koji imaju sudske presude da im je poslodavac, odnosno bivši vlasnik ostao dužan 16 plata. Ogromna većina, preko 800 radnika, ima sudske presude da im se to duguje.
Firma „Zorka đubriva“ je dugo vremena bila pod zakupom; privatizovana je u avgustu mesecu ove godine. Sada tu dolazimo do one poente da li je država odgovorna ili neodgovorna.
U ovom slučaju je bila izuzetno neodgovorna. Firma je prodata, iako još kupac nije isplatio svoju ugovornu obavezu, jer se čeka odluka Antimonopolske komisije. Verujte mi, tu se sumnja još povećava; nije mi jasno zašto bi Antimonopolska komisija tu imala bilo kakvog posla, jer je uvoz đubriva slobodan. To nije jedina fabrika koja se bavi proizvodnjom mineralnih đubriva u Srbiji, ih ima još nekoliko, pa ne vidim razlog zašto bi se uopšte tražilo mišljenje Antimonopolske komisije.
Ono što je bitno, firma je prodata, i pokretna i nepokretna imovina je prodata toj firmi, neću sada spominjati ime, ali nisu prodate obaveze koje firma ima prema zaposlenima. Na osnovu tih obaveza radnici su tužili firmu, imaju sudske presude i Agencija za privatizaciju prelazi preko toga.
Ono što je loše kada je Šabac u pitanju i kada je generalno „Zorka holding“ u pitanju, to je moje mišljenje, jeste to što je bilo veliko mešanje lokalne samouprave od 2000. godine, što se želelo da se ojačaju neki lokalni, regionalni, ako hoćete i republički, privrednici, pa se nije išlo čak ni na međunarodne tendere, iako je to firma „Zorka holding“ po svojoj tehnologiji, tradiciji i mogućnostima zasluživala. Dakle, išlo se na komadanje firme.
Između ostalog, jedan veliki deo firme je preuzeo grad Šabac, po proceni Agencije za imovinu u iznosu od šest miliona dinara, pa je to pripojeno sada slobodnoj zoni koja je formirana u ovoj godini. Verovatno je ambicija opštine da napravi jednu respektabilnu slobodnu zonu. To je sve u redu, ali, gle čuda, otprilike šest miliona evra se duguje radnicima.
Dakle, ako grad Šabac može da zaštiti svoje interese i štiti svoje interese, mislim da je on u obavezi, ako već rukovodstvo preuzima na sebe ulogu medijatora, da je onda bilo logično da se zaštite prava tih radnika.
Sada vam postavljam pitanje – šta ćemo raditi u tom slučaju? Šta uraditi u konkretnom slučaju sa 870 radnika? Gospodin Čikiriz je pomenuo da takvih slučajeva ima širom Srbije, ali ja pominjem ovaj konkretni. Kako ćemo razrešiti taj slučaj i kako će se izvršiti pravedna nadoknada ljudima koji su taj novac zaradili? Šta država planira da uradi povodom toga?
Na osnovu ovog zakona teško da će moći nešto da se uradi, zapravo, izražavam sumnju, ali za to nije kriv ni zakon, ni dobre namere onih koji sprovode ovaj zakon, već upravo neodgovornost državnih organa koji su te zaposlene ljude doveli u ovu situaciju.
Zanima me zaista i voleo bih da mi vi kao ministar za rad i socijalna pitanja, jer to su sad već ljudi sa ozbiljnim socijalnim problemima, date odgovor šta bi tu moglo da se učini.
Evo, ovde javno pozivam da se sazovu Odbor za industriju i Odbor za socijalna pitanja, upravo u Šapcu, vezano za taj problem 870 radnika.
Nadam se da ćete kad taj odbor bude sazvan, ili ti odbori, dobiti poziv i da ćete se tom pozivu odazvati i doći u Šabac.
Ponoviću još jednom, ako se traži mišljenje Antimonopolske komisije da li tu postoji monopol na proizvodnju đubriva ili već ne znam šta, želim samo još jednom da otvorim jedno pitanje i da obavestim javnost, pre svega poljoprivredne proizvođače, o jednoj volšebnioj uredbi koju je donelo Ministarstvo poljoprivrede, iako ono za to nije nadležno, a to je da se prilikom uvoza mineralnog đubriva u ovoj godini dozvoli povećana radioaktivnost mineralnog đubriva - sa 500 bekerela na 10.000 bekerela.
Dakle, vrednosti koje su 20 puta veće! Ta uredba je nestala sa sajta Ministarstva poljoprivrede, ali je de fakto, 14. avgusta, izašlo u „Službenom glasniku“ da se mogu uvoziti mineralna đubriva sa 20 puta većom radioaktivnošću.
Tu očigledno neki interesi postoje. Ti interesi nisu u interesu poljoprivrednika jer ako se takvo đubrivo baca u ovoj godini na zemljište, to neće oplemeniti zemljište i neće doprineti boljem rodu, već naprotiv, to zemljište učiniće kontaminiranim.
To je jedna ozbiljna industrijska grana, u kojoj monopola nema, ali očigledno ima puno novca. Nije red, a naročito nije fer da se sve prelama preko 870 radnika u firmi „Zorka đubrivo“. Država je na potezu da iz dugoročno neodgovornog pozicioniranja prema zaposlenima proba da pronađe jedno rešenje koje će zadovoljiti, između ostalog, i radnike zaposlene u „Zorka holdingu“.
Govorimo o odgovornosti i neodgovornosti države. Ja ne verujem da je ova država odgovorna i da je ova vlada odgovorna, zapravo, nju smatram najneodgovornijom institucijom u ovoj državi. Dokaza zaista ima na pretek i nije čudo što se, nažalost, po Srbiji dešavaju i štrajkovi sa radikalnim potezima od strane ljudi koji ne vide alternativu i koji ne mogu da dođu do pravde.
Jedan od krunskih dokaza neodgovornosti ove vlade jeste i realizacija budžeta za 2009. godinu.
Kao što znate, a možda i ne znate, ali verovatno ste bili informisani, mi smo početkom oktobra podneli zahtev da nam Ministarstvo finansija da podatke o izvršenju budžeta. Na osnovu prikaza koji je gospođa Dragutinović dala, potpisala, stavila pečat nadležnog ministarstva, videli smo da je budžet na dan 30. septembra prekoračen za 3.733.000.000 dinara, odnosno za 5,3% od dozvoljenog iznosa koji je predviđen Zakonom o budžetskom sistemu.
Kada se tako ponaša ministarka finansija, premijer, Vlada, kada javno da dopis da je svesno, možda i nesvesno, ali u krajnjoj liniji onda ne znam kako to da nazovem, ali svakako prekršila Zakon o budžetskom sistemu, najvažniji zakon koji reguliše rad Vlade, onda su i očekivanja od te vlade jako mala.
Dakle, predlažem, s ovim završavam, da se Odbor za industriju, Odbor za socijalna pitanja sazove u što kraćem vremenskom periodu, upravo u Šapcu, kako bismo videli kako možemo da razrešimo problem 870 radnika koji su, ni krivi ni dužni, i sa sudskim izvršnim presudama, ostali uskraćeni za svoje plate i za svoj dohodak, kako od njih ne bismo pravili socijalne slučajeve.
Insistiram na tome zato što smatram da je upravo lokalna samouprava, koja je napravila čitav ovaj problem, jedna od najodgovornijih institucija, pa je, svakako, učešće i aktivnost skupštinskih odbora moglo da bude od presudnog značaja. Još jednom ponavljam, očekujem da ćete na poziv Odbora za industriju i Odbora za socijalna pitanja doći na tu sednicu. Zahvaljujem.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik gospodin Sreto Perić.
Izvolite, gospodine Periću.
...
Srpska radikalna stranka

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, mirno rešavanje sporova, to zaista predivno zvuči. Trebalo bi da čovek da ima malo problema sa mozgom kada bi osporavao to što je određen broj kolega rekao da je dobro pokušati rešavati radne sporove mirnim putem.
To uopšte nije sporno i mi iz SRS u obrazlaganju Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova nećemo ići u tom pravcu, mada se može, strogo pravnički posmatrano, postaviti jedno ozbiljno pitanje.
Imali smo prethodnog dana Predlog zakona o jedinstvenom biračkom spisku i vidimo da se apsolutno iz nadležnosti ranijih sudova izuzimaju određene radnje, vezano za ostvarivanje biračkog prava. Evo sada pokušaja da se radni sporovi izmeste iz sistema pravosuđa i da se osnuje agencija za mirno rešavanje sporova. To, istina, ne čini ovaj ministar i ovo ministarstvo, nego je to urađeno 2004. godine, sa primenom ovog zakona od 2005. godine.
Gospodine ministre, vi ste jedan od ministara u Vladi koji u ovom momentu ima možda najveću odgovornost, zajedno sa ministrom zdravlja zbog specifične situacije sada, ministrom finansija. Zaista, pred vama je jedan delikatan i veliki posao i obaveza.
U svojoj diskusiji ću predložiti da probate da se oslobodite nekih poslova koje vi inače obavljate, ne kao ministar za rad i socijalnu politiku, da bi što više vremena ostalo za izvršavanje ovih drugih.
Kada govorimo o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, moramo da vidimo na kojoj platformi građani Srbije jesu sad. Neizbežno je izneti činjenicu da u ovom momentu imamo oko 1.800.000 zaposlenih (ne patim od toga da mi podaci budu baš precizni, tačni, u jednog ili u desetinu zaposlenih, mada me raduje kad se zaposli svaki pojedinac, i mene i svakog člana SRS), sa tendencijom stalnog opadanja broja zaposlenih. Dalje, oko 650.000 radnika radi na crno, 150.000 zaposlenih ne prima redovno plate.
Oko 200.000 dece živi u siromaštvu, 150.000 dece je neuhranjeno, ovo su podaci koji su vama svakako poznati; 365.000 dece koristi dečije dodatke, koji su u ovom momentu simbolični, s obzirom na njihove potrebe i na ono što njihovi roditelji kao zaposleni ili nezaposleni građani ove države imaju mogućnost da prime. U više od 59 opština u Srbiji rade narodne kuhinje, a postoji tendencija i realna potreba da se one otvore u još opština.
Šta je veliki problem u Srbiji? Ovaj zakon ne može da da očekivana rešenja. Gospodin Čikiriz je rekao da se u SAD oko 90% raznih sporova rešava arbitriranjem. Tamo su neki drugi odnosi, neki drugi uslovi i možda to i da određene rezultate. Imamo sporo zapošljavanje, ogromna je razlika između siromašnih i bogatih i kada imamo tu činjenicu u vidu, mirno rešavanje radnih sporova ne može da da očekivane rezultate.
Imamo još jedan problem, i skoro svaki poslanik SRS insistira na tome da primena zakona koji se donese u ovom parlamentu bude ozbiljna, da bude podignuta na jedan nivo potreba građana Srbije. Mi nemamo takvu situaciju. Imamo otvorenu izjavu jednog ministra, i to se zove politikanstvo ili populizam: „Naučio sam da zapošljavam, neću da otpuštam“, kojom je navodno slao neku poruku kad je bio u pripremi zakon o ograničenju broja zaposlenih u republičkoj administraciji.
Kad ministar pošalje takvu poruku građanima, onda oni zakoni koje donosi Narodna skupština Republike Srbije prestaju da budu obaveza i za njene građane.
Ne zalažemo se za to da se zakoni ne primenjuju, naprotiv, i oni za koje ne glasamo i oni na koje iznosimo ozbiljne primedbe i argumentaciju i pokušavamo da ih amandmanskim rešenjima učinimo kvalitetnijim i u praksi primenljivijim treba da se primenjuju, jer to je smisao donošenja zakona.
Imali smo situaciju da nam u prethodnim godinama i u godini kada je nastupila svetska ekonomska kriza jačaju finansijski sektor, bankarski sektor, sektor osiguranja, finansijski lizing i dobrovoljni fondovi osiguranja, a realni sektor iz dana u dan gubi na značaju i nema realnu podršku od strane ove vlade.
Imali smo nedavno jednu situaciju, podaci su poznati široj javnosti u Srbiji, da je Centar za strna žita u Kragujevcu, koji ima 59 zaposlenih, od čega pet doktora nauka, dva su magistri, dva su doktoranti i osam radnika sa visokom stručnom spremom... To je najstariji centar na Balkanu, koji postoji 111 godina, i 89 vrsta strnih žita je priznato. Uskoro bi trebalo da se priznaju još tri nove vrste. Da bi ukazali na svoje postojanje i na sasvim realne probleme, koje sami ne mogu da reše, a lokalna samouprava nije spremna ili možda nije u ovom momentu u prilici da im pomogne, oni su na simboličan način spaljivali svoje diplome, naučna zvanja i knjige iz kojih su učili, jer nemaju sredstava da plate telefon, i imaju niz drugih problema.
Naš ozbiljan resurs, na koji mora da računa svaka vlada i svako ozbiljno i moderno društvo, jeste nauka svakako. Ako imamo takav odnos prema jednoj instituciji gde se najveći broj zaposlenih bavi naučnim radom, šta onda možemo očekivati u nekim drugim gde se za obavljanje određenih poslova podrazumeva niži stepen znanja i stručnosti? Onda zasigurno ne možemo očekivati ozbiljniju pomoć od strane države.
Čini mi se, ministre, da je onaj jučerašnji predlog zakona za vas bio mnogo lakši nego što je ovaj danas. Istina, Ustav garantuje ravnopravnost polova. Ne tvrdimo da zloupotrebe u praksi nema, ali mi imamo i pozitivne propise koji su sankcionisali kršenje ustavnih prava određenih osoba i samo insistiramo na tome da se sprovodi zakon. Ali, pitanja iz oblasti radnih odnosa, a tu nije problem samo da li je isplaćen lični dohodak, nego je problem i što ljudi više godina čekaju posao, sa malom šansom i sa malim izgledom da budu zaposleni...
U poslednje vreme mnogo vremena ste trošili, gospodine ministre, obilazeći uistinu teške i bolne slučajeve; u zadnjem selu zadnja kuća, gde ljudi nemaju sredstava ni za minimalne, osnovne higijenske uslove... Ali, moja je sugestija, da kažem i molba, jer vi spadate u jednu profesiju gde ste po vokaciji humanista – pošaljite Mehu Omerovića, pošaljite Bajru Šehovića, pošaljite nekog drugog da odnese taj televizor, a vi se malo više bavite problemima stotina hiljada ljudi u Srbiji koji su bez posla. Dakle, ne kažem da ne treba činiti ono gde se vi pojavljujete, ali može gospođa Snežana da ode i odradi taj posao, a vi se bavite ovim problemima.
Gospodin Nikolić je ukazao na probleme u Šapcu, a takvih je problema širom cele Srbije bezbroj, kao skorašnji problemi sa zaposlenima u „Futuri plus“, gde oko 3.150 zaposlenih već nekoliko meseci ne prima platu; bez osnovnih su uslova za rad, jer im je isključena struja u oko 1.150 objekata; drže 22% tržišta u distribuciji štampe. To su samo neki od slučajeva, a takvih je mnogo.
Videli ste na koji su način u Novom Pazaru u Tekstilnom kombinatu „Raška“ zaposleni morali da skrenu pažnju na sebe. To je nešto što je nedopustivo.
Moramo to imati u vidu, a ako nam se to dešava na drugoj strani, onda pokušaj mirnog rešavanja sporova ostaje u senci, ostaje sigurno zasenjen i mali je u odnosu na ovo.
Srpska radikalna stranka, a čini mi se da je bilo prostora i za vas kao ministra za rad i socijalnu politiku, podnela je u aprilu mesecu zahtev predsedniku Skupštine da se formira anketni odbor radi utvrđivanja činjenica u vezi s kupoprodajom Poslovnog centra „Ušće“ i izgradnjom multifunkcionalnog centra „Ušće“ na Novom Beogradu. U vreme dok su se izvodili građevinski radovi mogli ste da stavite ono žuto šlemče, da odete tamo i da vidite da li su svi preduslovi za izvođenje tih radova ispunjeni, a ako nisu, da se obaveste drugi državni organi pre nego što se uradi ono što danas imamo, da bi mogli da intervenišu.
Ovo su samo neke od stvari u kojima vi morate uzeti maksimalno učešća. Ne tvrdim i ne očekujem da možete da rešite, ali zajedno sa drugima to bi trebalo da se reši.
Šta je još veliki problem? Ne možemo očekivati da mirno rešavanje radnih sporova može da dovede do okončanja tog problema. „Veliki brat“, u vidu gradonačelnika Beograda, ode u jednu osnovnu školu; tamo je bio problem, trebalo je razdvojiti određenu decu, pa jedni da idu u jednu osnovnu školu, drugi da idu u drugu. Ćale je stigao i kaže – ne, grad će izdvojiti sredstva, vi ćete i dalje nastaviti da idete zajedno u istu školu. To je dobro, ali šta ćemo za one škole u Novom Pazaru? Šta ćemo za one škole u Ljuboviji, u Arsenovićima gde je pre nekoliko godina bio samo jedan učenik? Koji ćale tu da ode i da reši taj problem?
Cela Srbija za ovu vladu mora da bude podjednako značajna i zanimljiva. Ne tvrdim da u Beogradu određene stvari ne treba da se rade, jer ipak je glavni grad i mora da bude reprezentativan kad nam dolaze gosti, sa čim to sve raspolažemo, ali nikad i ni u kom slučaju ne smemo zapostaviti mnoga sela i mnoge male opštine u Srbiji, koje zasigurno svojim sredstvima ne mogu da razreše probleme građana koji se pojavljuju.
Da li ima smisla da sad govorim o ovom zakonu? Mi smo to u raspravi kad je on bio predložen prvi put, 2004. godine, govorili. Predloženo je osnivanje Agencije za mirno rešavanje sporova, gde se kaže da direktora imenuje Vlada Republike Srbije i zakonom nisu propisani nikakvi uslovi.
Za miritelje i arbitre istim tim zakonom su predviđeni određeni uslovi i to je u redu, samo što je trebalo i za direktora postaviti određene uslove.
Da vam kažem šta je bila osnovna intencija prilikom donošenja tog zakona – da se rešavaju kolektivni radni sporovi da bi se izbegli štrajkovi, a individualni nisu bili u tom prvobitnom momentu primarni. Treba ih rešavati, i kad neko kaže – za pet godina ili, da budemo precizniji, za četiri godine i nešto ukupno je rešeno 3.600 sporova, to nije veliki broj kad se podeli brojem godina koliko ova agencija postoji. Vi niste ni rekli da ste zadovoljni brojem rešenih predmeta, ali ono što izostaje jeste činjenica da nemamo podatke koje težine su ti problemi koji su rešeni.
Jer, najčešće zaposleni pokušavaju da reše radne sporove kod suda kada to nije moglo ni na jedan drugi način. Siguran sam da nemaju dovoljno poverenja ni u ovaj mirni proces rešavanja sporova, jer pre odlaska kod arbitra ili miritelja potrebno je iscrpsti maksimalno toleranciju i sa jedne i sa druge strane. Vi se tu, bar u načelu ili deklarativno, zalažete.
Na kraju moram da vam još jednom podvučem i kažem – manite se Serža Bramerca. Mi iz Srpske radikalne stranke ne sporimo da neko treba da radi s njim, ali vi u ovom momentu, s obzirom na probleme koji postoje nad građanima Srbije, pre svega zaposlenim, odnosno, što je još gore, nezaposlenim, imate mnogo više obaveza u ovom drugom delu. I, mislim da je za čoveka tog kapaciteta i po prirodi humanog dosta jedna stranka, ne morate sad krenuti u kolekciju stranaka.
Na samom kraju, u ime Srpske radikalne stranke svim pravoslavnim vernicima želim da čestitam njihovu krsnu slavu Avramija i da u sreći i zdravlju sa svojom porodicom i svojim gostima provedu svoju krsnu slavu. Zahvaljujem se.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Poslaničkoj grupi Napred Srbijo preostalo vreme je minut i 26 sekundi, a reč bi mogao da dobije gospodin Tomislav Nikolić, nije u sali.
U tom slučaju, reč ima gospodin Aleksandar Pejčić.

Aleksandar Pejčić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani ministri, predstavnici Vlade, danas govorimo o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Dobro bi bilo da podsetimo građane Srbije kako je došlo do nastanka tog zakona.
Naime, prethodna vlada je imala nameru da uspostavi socijalni dijalog kao metod mirnog rešavanja radnih sporova, i individualnih i kolektivnih.
Kad je reč o individualnim radnim sporovima, onda moramo reći da je pravilnikom određeno da se rešavaju problemi pre svega otpuštanja, tj. ugovora o radu i minimalnih ličnih dohodaka. Kad je reč o kolektivnim sporovima, tu se radi pre svega o učlanjivanju u sindikate, promenama kolektivnih ugovora i štrajku.
Posle toga morala je da se formira jedna institucija, tj. zakon je predvideo jednu instituciju koja se zove Agencija o mirnom rešavanju radnih sporova. Ta agencija je bila arbitar u rešavanju radnih sporova između radnika i poslodavaca. Uz pomoć miritelja, arbitra i određenih principa, ta agencija je profunkcionisala i počela da radi.
To su: princip brzine - kada je Agencija detektovala problem, kada je počeo da se rešava taj problem, posle 30 dana je trebalo da se donese pravosnažna i izvršna odluka; zatim, princip besplatnosti - ni jedna ni druga strana nisu morale da daju određena sredstva da bi se rešavao taj spor; princip nepristranosti - i jedna i druga strana dogovarale su se o arbitru koji će predsedavati u tom sporu, i princip zajedničkog interesa - i jedna i druga strana vodile su računa o tome da su uštedeli i novac i vreme što se tiče tog interesa.
Na osnovu tih principa i arbitraže rešeno je, kao što smo čuli ovde, a to ste i vi ponovili, preko 3.600 slučajeva, pričam o individualnim sporovima, i 44 kolektivna spora.
Međutim, nas plaši druga stvar, da je ambijent koji stvara Vlada u ovom trenutku u stvari kamen spoticanja za zakon i za Agenciju i da ovaj zakon neće moći da se implementira u stvarnosti, u realnom životu i da Agencija neće moći da funkcioniše. U prilog tome govori i to da će ove i iduće godine biti otpuštanja određenog broja radnika. Naime, 115.000 radnika treba da bude otpušteno, a ne, kao što je Boris Tadić najavljivao u predizbornoj kampanji, da se uposli 200.000 radnika. Da je uposleno 200.000 radnika, sigurno danas ne bismo pričali o ovom zakonu i ovoj agenciji.
Donosili smo ovde, tj. zakoni su još uvek u proceduri, zakoni o otpuštanju radnika u republičkoj administraciji i lokalnoj administraciji. Što je najgore, svi ti radnici nemaju kolektivni ugovor, zatajio je sindikat, zatajio je socijalni partner i u tom smislu ne znamo kako će rešiti sve te probleme.
Ovakvih primera ima na stotine, neke moje kolege su pomenule, recimo, Zoran Nikolić je pričao o Šapcu, ja ću se usredsrediti na grad iz koga dolazim, to je Leskovac, jedan od najsiromašnijih gradova u Srbiji. Naime, znate da je Leskovac nekada bio razvijen tekstilni basen, 12.000 zaposlenih radnika u tom tekstilnom basenu; sada Leskovac ima 35% stopu nezaposlenosti, pošto je ta tekstilna industrija uništena. Nećemo nikoga prozivati ko je to uništio, međutim, ima 35% stopu nezaposlenosti.
Kao grom iz vedrog neba u toku kampanje dolazi Boris Tadić sa strateškim partnerom, a strateški partner je „Kloting“, firma sa Kipra, i otvaraju fabriku (inače, firma se bavi lon poslovima) koja je bila u stečaju, država subvencioniše sa 2.800.000 evra da bi se podstakla proizvodnja.
Boris Tadić u svom pompeznom govoru govori da je to revitalizacija „malog Mančestera“, kako se ranije nazivao Leskovac, i svi smo bili srećni u tom trenutku. Međutim, posle godinu dana vlasnik, sa svim tim mašinama koje je zatekao, beži iz Leskovca, sa svim parama koje je uzeo od Vlade, ne vraća.
Sada se postavlja jedno pitanje. Pošto sindikat, konkretno postavljam vama pitanje, nije potpisao kolektivni ugovor sa tim radnicima, ti radnici prosto ne znaju kako da naplate potraživanja. Radi se o tome da devet meseci lični dohodak nije isplaćivan. To je pitanje na koje želim da mi odgovorite jer imam obavezu prema tim ljudima, prema tim radnicima koji su radili u toj fabrici, kao što rekoh, zvala se „Kloting“.
Drago mi je što ste prihvatili određen broj amandmana Demokratske stranke Srbije, jer oni u suštini menjaju tekst zakona i poboljšavaju ga. Međutim, ono što je neophodno Srbiji, ono što je neophodno svima nama, to je sigurno taj socijalni dijalog između Vlade, vašeg resornog ministarstva i socijalnih partnera, sindikata.
Završiću, gospodine ministre, a moram jer imam obavezu, imam potrebu, pošto sam non-stop u kontaktu sa tim ljudima... Naime, znate da u Jablaničkom okrugu ima preko 12.600 rezervista, zamolili su me da vas pitam kada će biti te zaostale dnevnice, kada će primiti tu socijalnu pomoć, jer već duže vreme su u pregovorima sa vama. Dobio sam i poslaničko pitanje, međutim, nisu zadovoljni tim odgovorom pa vas pitaju konkretno – kada će dobiti ta određena sredstva, zbog čega su krvarili na Kosovu? Zahvaljujem.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala, gospodine Pejčiću. Reč ima narodni poslanik Milorad Buha. Izvolite.

Milorad Buha

Srpska radikalna stranka
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi građani Srbije, pred nama je jedan vrlo bitan zakon, koji definiše pitanje zaštite radnika i njihovih prava. Naime, praksa koju smo imali ovih pet godina, otkako je usvojen materijalni zakon, vrlo je loša, zbog toga što nismo oživotvorili odredbe ovog zakona; instituti koji su predviđeni ovim zakonom nisu u funkciji, a posebno ne subjekti koji su nosioci mirnog rešavanja sporova.
Zašto nisu? Zbog toga što je vlast u beznađu. Najveći problemi u ovom periodu od 2005. godine odnose se na privatizaciju i sudbinu radnika, kao i na subjekte koji su ušli u postupak stečaja. Posebno je to aktuelno od 2008. godine, kada je zvanično, po Zakonu o privatizaciji, prestao postupak privatizacije, odnosno sva preduzeća koja nisu ušla u postupak privatizacije do 31. 12. 2008. godine idu u prinudnu likvidaciju.
Onda smo pronašli institut koji je samo papirnati institut, a to je institut restrukturiranja.
Ogroman broj preduzeća smo prebacili u restrukturiranje, bez mogućnosti da ta preduzeća i te ustanove dovedemo u funkciju u smislu njihovog oživljavanja ili njihove prodaje.
O pravima radnika ova vlast ne brine, ni o onima koji su u postupku stečaja, ni o onima koji su u postupku restrukturiranja, ni o onima koji su bili u postupku privatizacije.
Sam podatak da smo imali 3.600 mirno rešenih radnih sporova govori da nismo uveli ovaj zakon u život i da je kao takav mrtvo slovo na papiru, a takav će i ostati. Zašto? Zato što aktuelna vlast ne preduzima mere u smislu zaštite državnog sistema. Kao u svim oblastima, ni u radno-pravnoj oblasti nemamo potpunu zaštitu i doslednu primenu zakonskih propisa.
Spomenuću i pročitaću određene stavove Evropske komisije koji se odnose na ovu oblast ili srodnu oblast. Naime, Evropska komisija u svom mišljenju za 2009. godinu kaže sledeće: „Pravosudni sistem je najozbiljnija prepreka u privlačenju stranih investicija“. To je njihova konstatacija. „Sporost pravosuđa utiče na ekonomske prilike u zemlji i mnoge firme odlaze u bankrot zbog nemogućnosti naplate potraživanja koja su nesporna. Postoji mogućnost kolapsa pravosudnog sistema“. To su stavovi Evropske komisije.
Pravosudni sistem u Srbiji spada među najsporije u Evropi. Trenutno u pravosudnom postupku imamo 400.000 sporova koji danas čekaju na adekvatnu sudsku presudu. Od toga, pola je radno-pravna problematika. To jasno govori o ozbiljnosti sistema. Pravosudni sistem je, nažalost, opterećen zbog toga što nismo stavili u funkciju institut koji se zove mirno rešavanje radnih sporova.
Inače, u celokupnom sistemu nam je neophodan sindikat, kolektivno ugovaranje i Agencija za mirno rešavanje radnih sporova. Sindikat nema nikakvu ulogu u pravnom sistemu Republike Srbije, ni u stvarnom životu. Sindikat je na periferiji, samo nam zatreba onda kada uđemo, pred određene izbore, u tzv. kolektivno ugovaranje i pregovaranje, kao što je bilo pred izbore 11. maja 2008. godine kada ste, ministre, bili nosilac tih aktivnosti i potpisali Opšti kolektivni ugovor. Aneks ugovora ste potpisali u novembru 2008. godine.
Šta se desilo sa tim Opštim kolektivnim ugovorom? Da li iko u ovoj državi, a posebno vi, ministre, zna šta je sudbina tog ugovora? Niti vi znate, niti zna vlast, zamrznuli ste ga u frižider sa dubokim zamrzavanjem, negde na minus 60 ili minus 160. Prava koja su predviđena Opštim kolektivnim ugovorom, sada ću vam reći, po budžetu za 2009. godinu trebalo je da budu – za državnu administraciju 42.000.000 dinara, za lokalnu samoupravu devet miliona dinara, i organizacije obaveznog socijalnog osiguranja i ostale korisnike 18.000.000.000 dinara, što ukupno čini iznos od 69.000.000.000 dinara.
Formalnopravno gledajući, da svako ko uživa određeno pravo, prema odredbama Opšteg kolektivnog ugovora, uputi tužbu, ostvario bi svoje imovinsko pravo.
Nažalost, to radnici ne čine. To jasno govori o neozbiljnosti ove vlasti. Potpisali ste samo da biste dobili izbore i izbore ste dobili. Kada je trebalo da oživotvorite ono što ste potpisali u ovom kolektivnom ugovoru, kao i drugim ugovorima, to niste poštovali. Brine pasivnost sindikata, pasivnost građana i vaša neozbiljnost.
Dokle to može ići tako? Dokle potpisivati? Dokle ulaziti u obaveze? Jasno ste znali da nemate sredstava u budžetu. Nema finansijskih mogućnosti da se upumpaju adekvatna sredstva iz kojih će se platiti sve ono što je predviđeno Opštim kolektivnim ugovorom. Onda ulazimo u sistem pregovora, dogovora, sindikati, ekonomsko-socijalni saveti i tako dalje, hajde da razvučemo, nekako ćemo iz svega toga izaći. To je slika. Vi to znate i u tome učestvujete.
Ono što treba da zabrine, to je opšte stanje preduzeća koja su ušla u stečaj. Spomenuću dva preduzeća čija je krvna slika takva da mora da zabrine, kao i sva ona preduzeća koja će biti likvidirana. Kada će biti likvidirana? Kakva je sudbina radničkih prava? Kakva je sudbina te imovine? To je državna imovina. Ko o tome vodi računa?
Ministre, morate izaći ovde i Vlada mora izaći ovde i jasno reći kakva je sudbina državne imovine. Je l' mi znamo kolika je ta imovina? Ne znamo. Pedeset hiljada radnika ima određena prava po osnovi rada u tim preduzećima koja treba da budu likvidirana. Sva prava po tom osnovu preuzima država. Šta država čini da ubrza taj postupak da to zatvori? Zašto to traje godinama? Ovi postupci traju godinama.
Evo vam jedan primer: „Janko Lisjak“, preduzeće u restrukturiranju iz Beograda, ušlo je u postupak privatizacije 2000. godine. Ova država nije uspela da proda preduzeće koje ima jako mnogo nekretnina u Beogradu, u nekoliko gradova u Srbiji. Tu je do 1990. godine radilo 2.700 radnika. Do prošle godine je radilo 600 radnika; trenutno radi, kada su ušli u postupak restrukturiranja, odnosno ove godine u osmom mesecu, 150 radnika. Vrednost imovine, ono što je procenjeno od strane Agencije za privatizaciju, iznosi 22,5 miliona evra. To je vrednost iz prošle godine.
Ova vlast i Agencija za privatizaciju i Ministarstvo za ekonomiju i regionalni razvoj nisu uspeli prodati nešto što ima vrednost. Zašto niste? Zbog toga što ima tajkuna koji su otvoreno rekli da ih interesuje to preduzeće. Onda ćemo uništiti to preduzeće, ali kako? Oterati radnike, uskratiti im sva moguća prava, dovesti ih na rub propasti; ljudi ne primaju dva, tri, pet meseci, godinu dana zaradu, odlaze i traže sebi hleb, jer ne mogu u tom preduzeću.
Zato je u ovom preduzeću ostalo samo 150 radnika. Da je prodata ta imovina i danas da se proda ta imovina... Njihove obaveze su oko dva miliona evra, a vrednost njihove imovine je 22,5 miliona evra. Zašto to ne činite?
Agencija za privatizaciju je verovatno u istoriji najgora institucija koja je ikada postojala. To vam odgovorno tvrdim. Najkriminalnija u srpskom sistemu koja je ikada postojala. To vam odgovorno tvrdim. Sve ovo oni znaju. Sve strukture vlasti od 2000. godine su kroz državne institucije tražile rešenje. Dajte, prodajte nam nešto, dajte omogućite da radimo.
Sada smo ušli u postupak, od osmog meseca, restrukturiranja. Država izdvaja. Ti radnici ne rade ništa. Država izdvaja sredstva iz ovako jadnog, nikakvog budžeta, plaća te radnike, koji ne rade ništa. Ne traži se rešenje da počne da radi ovih 150 radnika koji su ostali da rade. Država izdvaja sredstva, daje za nerad, umesto da proda deo imovine i omogući tim radnicima da rade.
Poslovodstvo obilazi (juče sam razgovarao sa njima, kao predsednik Odbora za industriju) sve državne organe, traži pomoć i kaže da je to toliko jednostavno – samo deo da se proda i namirićemo sve obaveze koje imamo prema dobavljačima. Među dobavljačima je i država. To je ukupno dva miliona evra, a imamo 22 miliona. Da to prodamo i radimo, imamo posla, imamo ugovorenih i možemo ugovoriti određene poslove, samo nam država ne da. To je ta država i to je ta vlast.
Slična je situacija kod „Zorke“, Šabac. Kao predsednik Odbora za industriju bio sam pre dva dana. Takođe restrukturiranje, uništavanje „Zorke“. Sada od Holdinga „Zorka“ nema ništa. U organizacionom delu „Mineralna đubriva“ ostalo je svega šezdesetak radnika, a 870 radnika čeka određenu sudbinu, s obzirom na to da su ušli u postupak restrukturiranja. Bili su u Ministarstvu za ekonomiju i regionalni razvoj, Agenciji za privatizaciju itd. Traže rešenje. Koje rešenje? Koje će rešenje dobiti? Nikakvo.
Erozija i propadanje te firme koja je nekada zapošljavala 12.000 radnika je pri kraju. Privatizacijom je ostalo samo 60 radnika. Međutim, ovi radnici neće dozvoliti da se krnji i dovede do kraja ova nekada značajna, od nacionalnog značaja, firma, koja je imala svoju perspektivu. Ovog trenutka ona perspektivu nema, posebno nema u postupku privatizacije, jer je bagatelisana vrednost po kojoj je ona prodata. Radnici su završili u Nacionalnoj službi za zapošljavanje.
Koristim ovu priliku, obišao sam ih, razgovarao sam sa njima, u iduću sredu, u 12.00 časova u Šapcu ćemo održati sednicu Odbora za industriju – pozivam predsednika Odbora za socijalna pitanja da zajedno odemo tamo, da porazgovaramo i da probamo da rešimo ono što se sada u ovim uslovima može rešiti.
To vam je situacija u društvu, u kojoj najveću odgovornost snosi vlast zato što ne preduzima ono što bi po zakonu morala preduzimati. Najgora situacija je, kažem, kod preduzeća koja su u stečaju, koja su u postupku restrukturiranja. Stvarnog restrukturiranja nema zato što nema sredstava za restrukturiranje. Ali, tim ljudima treba otvoreno reći – nemate perspektivu, tražite svoje. To morate učiniti što pre, a ne razvlačiti taj postupak restrukturiranja, jer vi ne činite ništa da ekonomskim, finansijskim i drugim merama pomognete tom preduzeću da živi i da se privatizuje. Razvlačenje, bez aktivnih radnji, predstavlja propast, propast srpske privrede, koja i sada, u ovakvim razvalinama živi, radi i posluje – oni koji rade, a ovi ne rade. Ovi ne rade, primaju čak određene naknade, određene minimalce od strane države i nemaju nikakvu perspektivu, samo zato što vi nećete da im omogućite perspektivu. Hvala vam.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima gospođa Milica Vojić-Marković. Preostalo vreme Poslaničke grupe DSS je šest minuta i pedeset sekundi. Izvolite.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospodine predsedavajući, gospodina ministra ne mogu da pozdravim jer je nestao. Pozdraviću dame koje su juče provele... U stvari, jednu damu koja je juče provela ovde sa nama mnogo vremena.Zakon koji je pred nama su zapravo izmene i dopune Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, koji je donet 2004. godine. Da podsetim, to je vreme jedine prave socijalno odgovorne vlade, to je vreme prve vlade Vojislava Koštunice, koja od toga što je socijalno odgovorna nije pravila marketing, nego je radila ono što socijalno odgovorne vlade rade, a to je – gradila je socijalni dijalog sa sindikatima i sa zaposlenima i jako mnogo brinula o pravima zaposlenih, koja ova vlada mnogo krši.
Ta vlada je tada zaključila da radni sporovi, individualni i kolektivni, traju užasno dugo pred sudovima, i pred narodne poslanike je donela ovaj zakon koji je regulisao način i postupak vođenja individualnih i kolektivnih sporova. Taj zakon se dobro pokazao u ovoj petogodišnjoj praksi. Znam, sećam se, tada sam bila poslanik, dočekan je na nož, da u ovoj državi to nije moguće. No, da se dobro pokazao, govori i podatak da je za ovih pet godina rešeno 3.600 kolektivnih sporova i 44 individualna radna spora. Dakle, moguće je mirnim putem razrešavati. To je mnogo jednostavnije, jeftinije i brže.
Nažalost, ova nesposobna vlada je potpuno zaustavila pozitivna ekonomska kretanja, potpuno je umrtvila privredu. Mi ovog trenutka imamo 63.200 firmi, koje imaju oko 150.000 zaposlenih, koje su u blokadi. To je dobrim delom zasluga ove vlade, jer nisu sve firme koje su u blokadi tu svojom krivicom. Neki koji su u ovoj državi postali monopolisti, koje ova vlast jako podržava, jako mnogo su doprineli da ove firme dođu u blokadu.
Očigledno je da je Vlada naterala mnoge firme, da bi opstale na tržištu, da krše zakon ili da rade na ivici samog zakona. Zašto da ne krše zakon, ako se državni funkcioneri, pa i neki među nama ovde, hvale tim da, eto, nisu znali da krše neki zakon, ali će ga kršiti i dalje zato što im je on vrlo koristan. S druge strane, država se kao poslodavac ponaša potpuno neodgovorno i tera radnike da pribegavaju ekstremnim slučajevima da bi odbranili svoja prava, kao što je ono nesrećno sečenje prstiju.
Pomenuću jedan slučaj. Vidim, poslanici pominju mnoge slučajeve i to je dobro što ih pominju, očigledno je neko stavio te slučajeve pod tepih. Pomenuću slučaj preduzeća „Planum“, koje je juče i danas štrajkovalo jer njihovi radnici četiri meseca nisu primili platu.
Da vas podsetim na slike naših funkcionera, predsednika Vlade, predsednika države, obišli su Srbiju u vreme kada je bilo važno da se oni slikaju na obilaznici oko Beograda, a ta firma „Planum“ je (to su ti radnici koji su tada slikani tamo) pogodila posao za 800.000.000 dinara, da gradi dva tunela na ovoj obilaznici. Očigledno, tih 800.000.000 dinara je tada bilo deset miliona evra, a danas je osam miliona evra, i oni ne mogu da ostvare svoja prava. Kako bi napravili projekte, oni su morali da podižu kredite kod banaka, a sada moraju da vrate te kredite, došlo je vreme. Ali, ono što kažu ti radnici i njihovi direktori je najstrašnije, kažu – najteže je to što nam se više niko ne javlja jer su naši zvaničnici posle slikanja povodom presecanja vrpce izgubili svaki interes za tu deonicu.
Dakle, ne moraju radnici da primaju plate, ne moraju firme da se vade iz blokada, ne moraju da plaćaju svoje obaveze bankama, važno je da se mi slikamo. Posle toga više ne mora da postoji ni obilaznica, do nekih sledećih izbora. Od tih 800.000.000, Verica Kalanović kaže da će u prvoj polovini sledeće godine platiti 105. O tom potom.
Ovaj zakon otvara pitanje socijalnog dijaloga i statusa sindikata u pregovorima. Evo jednostavnog primera kako to izgleda. Na početku ove sednice pred nama su bili zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u državnoj administraciji i zakon o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj administraciji. Da li je slučajno Vlada Srbije pregovarala sa sindikatima zaposlenih u državnoj administraciji i u lokalnoj administraciji? Da li su se dogovorili o kriterijumima koji će biti poštovani prilikom otpuštanja radnika? Da li su se dogovorili kako će pomoći radnicima koji budu otpušteni?
Naravno, odgovor na sva ova pitanja je – ne. Nije bilo socijalnog dijaloga. Izvinjavam se ako ste vi možda pregovarali, ali su ovde sindikati bili i sa nama razgovarali i rekli da tog dogovora nije bilo i da kriterijum ne postoji.
Dakle, ako ova vlada ne gradi sve ovo što je pitanje poverenja i civilizacijskog razvoja, pre svega, jedne socijalno odgovorne vlade, kako i pod kojim okolnostima ćemo mi da poverujemo da ćete sada zakon, koji u suštini možemo da kritikujemo i mi smo kao Poslanička grupa DSS dali određen broj amandmana, za koje čujem da će biti prihvaćeni, što je dobro, ali kako mogu da poverujem da je moguće da ćete primenjivati ovaj zakon ako ove elementarne stvari kao poslodavac ne ispunjavate? Hvala vam.

Whoops, looks like something went wrong.