DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 31.03.2010.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

2. dan rada

31.03.2010

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 12:10 do 18:05

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici nastavljamo rad Druge sednice Prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2010. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika konstatujem da sednici prisustvuje 102 narodna poslanika.
Radi utvrđivanja broja narodnih poslanika prisutnih u sali, molim narodne poslanike da ubace svoje identifikacione kartice u poslanike jedince elektronskog sistema za glasanja. Izvolite.
Konstatujem da je, primenom elektronskog sistema, utvrđeno da je u sali prisutno 88 narodnih poslanika, odnosno da je prisutno više od jedne trećine narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad Narodne skupštine.
Obaveštavam vas da je sprečena da sednici prisustvuje narodna poslanica Donka Banović.
Obaveštavam vas da je, saglasno članu 88. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, predsednica Narodne skupštine, gospođa Slavica Đukić-Dejanović, pored predstavnika predlagača Ivice Dačića, prvog potpredsednika Vlade, zamenika predsednika Vlade i ministra unutrašnjih poslova, pozvala da sednici prisustvuju i: Vladimir Cucić, komesar za izbeglice, Svetlana Velimirović, zamenica komesara za izbeglice, Danijela Popović-Roko, pomoćnica komesara za izbeglice, Milorad Todorović, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova i Olivera Nikolić, savetnica u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
(Nastavljamo rad.)
Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda – PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O IZBEGLICAMA (načela)
Primili ste Predlog zakona koji je podnela Vlada.
Pre otvaranja načelnog pretresa podsećam vas da, prema članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika, članova poslaničke grupe i to: Poslanička grupa Za evropsku Srbiju – jedan sat, 33 minuta i 36 sekundi; Poslanička grupa SRS – jedan sat, sedam minuta i 12 sekundi; Poslanička grupa G17 plus – 28 minuta i 48 sekundi; Poslanička grupa DSS-Vojislav Koštunica – 25 minuta 12 sekundi; Poslanička grupa Napred Srbijo – 25 minuta i 12 sekundi; Poslanička grupa SPS-JS – 18 minuta; Poslanička grupa LDP – 14 minuta i 24 sekunde; Poslanička grupa Nova Srbija – 10 minuta i 48 sekundi; Poslanička grupa manjina –osam minuta i 24 sekunde i Poslanička grupa PUPS – šest minuta.
Saglasno članu 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, narodni poslanici koji nisu članovi nijedne poslaničke grupe imaju pravo da govore jedanput do pet minuta.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Obaveštavam vas, takođe, da su poslaničke grupe ovlastile da ih po ovoj tački dnevnog reda predstavljaju: narodni poslanik Nikola Krpić, Poslaničku grupu PUPS; narodni poslanik Milisav Petronijević, Poslaničku grupu Socijalistička partija Srbija-Jedinstvena Srbija; narodni poslanik Milica Vojić-Marković, Poslaničku grupu DSS-Vojislav Koštunica; narodna poslanica Snežana Stojanović-Plavšić, Poslaničku grupu G17 plus; narodni poslanik Janko Veselinović, Poslaničku grupu za Evropsku Srbiju i narodni poslanik Milorad Buha, Poslaničku grupu Srpske radikalne stranke.
Saglasno članu 142. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram načelni pretres o Predlogu zakona.
Molim službu Narodne skupštine da obavesti ministra Ivicu Dačića, koji je u holu ili je blizu ulaska u salu, da uđe u salu da bismo mogli da nastavimo rad.
Da li predstavnik predlagača, ministar Ivica Dačić, prvi potpredsednik Vlade i zamenik predsednika Vlade i ministar unutrašnjih poslova, želi reč?
Ako da, molim vas da se prijavite.
Prijavite se u elektronski sistem da biste mogli da dobijete reč.
Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Ivica Dačić

| Ministar spoljnih poslova
Poštovana gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, dozvolite mi da vam u ime Vlade Republike Srbije predstavim Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama. Inače, želim da vam kažem da sam ja ovlašćeni predstavnik Vlade povodom ovog zakona, zato što Komesarijat za izbeglice ne može da bude ovlašćeni predlagač, da tako kažem, i ne može da učestvuje u radu Narodne skupštine Republike Srbije, u smislu da uzme reč, a, imajući u vidu da je Ministarstvo unutrašnjih poslova drugostepeni organ u nekim pitanjima kada je izbeglički problem u pitanju zato je i bila odluka da ja danas ovde predstavljam Vladu Republike Srbije.
Kao što znate, Republika Srbija pruža utočište najvećem broju izbeglica u Evropi. Prema podacima UNHCR jedna je od pet zemalja u svetu sa produženom izbegličkom situacijom i jedina takva država u Evropi.
Dozvolite da se podsetimo da je Republika Srbija devedesetih godina prošlog veka bila suočena sa više masovnih talasa izbeglica iz bivših republika SFRJ i da je na vrhuncu izbegličke krize u Srbiji utočište našlo 537.937 registrovanih izbeglica i oko 80.000 ratom ugroženih lica. Na popisu 2001. godine registrovano je 377.131 izbeglica, a 2005. godine 104.246 izbeglica. Smanjenje broja izbeglica uglavnom je rezultat integracije u Republiku Srbiju, a u manjoj meri rezultat povrataka i preseljenja u treće zemlje.
Danas se broj registrovanih izbeglica u Srbiji smanjio na 86.000 lica, uz očekivanje daljeg smanjenja broja lica u ovom statusu. Šta je Republika Srbija u međuvremenu uradila? Dolazak velikog broja izbeglica zahtevao je hitno zakonsko uređivanje njihovog položaja i zaštitu, odnosno njihovog organizovanog zbrinjavanja, što je i učinjeno usvajanjem Zakona o izbeglicama 1992. godine. Ovim zakonom u Srbiji izbeglicama je priznato pravo na rad, uključeni su u sve programe zbrinjavanja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, a u skladu sa mogućnostima rešavane su i njihove stambene potrebe. Srbija je izdvojila ogromna sredstva, a izbeglice su podržane i međunarodnim donacijama.
S obzirom na to da izbeglička kriza traje duže od 17 godina, Republika Srbija je sa humanitarnog karaktera pomoći pružene ovim licima postepeno prelazila na programe koji podržavaju njihovu integraciju. Kako je veliki broj ovih lica i danas suočen sa brojnim teškoćama, počev od materijalnih, zdravstvenih, socijalnih i drugih, a nisu u mogućnosti da se vrate u mesto prebivališta iz kog su izbegla, postoji potreba da se zakonski uredi pitanje njihove integracije, koja u smislu ovog zakona, pored ostalog, naročito, podrazumeva pitanje i rešavanje stambenih potreba.
Predloženim izmenama i dopunama ovog zakona izvršeno je preciziranje pojedinih odredaba zakona, pri čemu se ne zadire u već priznate statuse po odredbama važećeg Zakona, ali se ograničava mogućnost davanja novih statusa. Pored povratka u zemlju porekla Republika Srbija kao jedan od trajnih vidova rešavanja pitanja izbeglica vidi integraciju. Stoga se predloženim rešenjima obezbeđuje normativni okvir za pružanje pomoći u vidu rešavanja stambenih potreba onim licima koja su odlučila da trajno rešenje ostvare integracijom u Republici Srbiji.
Potreba za zaštitom, pomoć u pristupu pravima i pronalaženju trajnih rešenja u skladu sa mogućnostima Republike Srbije za preko 300.000 lica, kako onih koji su još uvek u statusu izbeglica, tako i onih kojima je u međuvremenu taj status prestao, opravdava izmene i dopune ovog zakona.
Važeći Zakon o izbeglicama, kao jedan od glavnih vidova zbrinjavanja izbeglica, predviđa smeštaj izbeglica u kolektivne centre, što je bila realna situacija u vreme njegovog donošenja. Nacionalnom strategijom za rešavanje pitanja izbeglih i interno raseljenih lica, koju je Vlada usvojila 2002. godine, predviđeno je zatvaranje kolektivnih centara na taj način što će se licima koja napuštaju kolektivne centre pružiti pomoć, pored ostalog, i u rešavanju stambenih potreba.
Značajan doprinos u zatvaranju kolektivnih centara pružen je od strane inostranih donatora kroz smeštaj izbeglica u novoizgrađene nepokretnosti, dodelom građevinskog materijala, kupovinom seoskih kuća sa okućnicom ili kroz druge vidove pomoći.
Pribavljene nepokretnosti su, saglasno važećim propisima, u državnoj svojini. Preko 85% pribavljenih nepokretnosti za izbeglice obezbeđene su po osnovu donatorskih programa namenjenih stambenom zbrinjavanju izbeglih lica, od kojih je dobar deo izgrađen po principu samogradnje ili delimične gradnje.
U svim donatorskim programima, po kojima su pribavljene nepokretnosti za potrebe izbeglih lica, izričita volja donatora je da se nepokretnosti koje su postale državna svojina, pod povoljnim uslovima, prenesu u svojinu izbeglim licima.
Međunarodna zajednica i dalje predviđa izdvajanje dodatnih sredstava za sprovođenje procesa integracije izbeglih lica, a naročito kroz programe zatvaranja kolektivnih centara, u skladu sa Nacionalnom strategijom za rešavanje pitanja izbeglih i interno raseljenih lica.
Izmenama i dopunama ovog zakona predviđeni su načini rešavanja stambenih potreba izbeglih lica, davanjem nepokretnosti na korišćenje na određeno vreme, u zakup na određeno vreme sa mogućnošću kupovine, kao i dodelom sredstava za poboljšanje uslova stanovanja, kupovinom građevinskog materijala za započetu gradnju, kupovinom seoskih kuća sa okućnicama, kao i putem dodele namenskih kredita ili kroz druge programe donatora.
Sopstveni stambeni prostor je najvažniji preduslov integracije izbeglih lica. Većina izbeglih lica još uvek živi u iznajmljenim stanovima, kod rođaka i prijatelja, u kolektivnim centrima, kao i u ustanovama socijalne zaštite.
Predložena zakonska rešenja omogućavaju integraciju onih izbeglih lica koja nisu u mogućnosti ili zbog straha od progona ili diskriminacije, ne žele da se vrate na teritoriju sa koje su izbegli.
Sredstva dobijena od korisnika kojima se rešavaju stambene potrebe u procesu integracija, po odredbama ovog zakona, uplaćuju se na poseban račun budžeta Republike Srbije i koriste se za rešavanje stambenih potreba izbeglica, kojima je bio priznat status na osnovu Zakona o izbeglicama, a koja su izrazila želju da se trajno integrišu i ispunjavaju uslove propisane ovim zakonom.
Pored navedenog, sredstava će biti korišćena i za druge programe integracije. Ova sredstva su strogo namenska i posebno će se evidentirati u budžetu Republike Srbije. Sredstvima raspolaže Komesarijat za izbeglice po Godišnjem programu koji donosi Vlada na predlog Komesarijata.
Donošenjem zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama stvara se normativni osnov i okvir za otklanjanje nedostataka važećeg Zakona u uređenju prava i položaja izbeglih lica, kao i za ostvarivanje uslova za njihovu trajnu integraciju.
Imajući u vidu da je tema o kojoj danas govorimo od izuzetnog značaja, ne samo za građane Srbije, nego i za sva izbegla lica koja se nalaze na našoj teritoriji, želim da pozovem narodne poslanike da glasaju za Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama.
Naravno da ćemo u raspravi u pojedinostima i na sednicama odbora razmatrati sve amandmane i ukoliko se smatra da oni poboljšavaju predviđeni tekst izmena i dopuna Zakona, oni mogu, što se tiče nas, biti najozbiljnije razmatrani i eventualno prihvaćeni. Zahvaljujem na pažnji. (Aplauz)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Pre nego što nastavimo rad, obaveštavam vas da će za Poslaničku grupu LDP ovlašćeni predstavnik biti narodni poslanik Žarko Korać.
Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč? (Da)
Reč ima narodni poslanik Meho Omerović.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Meho Omerović

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsedavajuća, uvaženo predsedništvo, poštovani ministre Dačiću, dame i gospodo narodni poslanici, ironija sudbine ili slučajnost nam je dala zadatak da danas raspravljamo o onima koji su posledica onoga o čemu smo juče ceo dan razgovarali. Zakon o izmenama i dopunama Zakona o izbeglicama, koji je danas na dnevnom redu, Srbija sa najvećom pažnjom i sa dužnim poštovanjem prema tim ljudima (izbegla i raseljena lica) danas raspravlja o ovom zakonu, jer Srbija to, nažalost, čini sa punim kapacitetom jer je po broju interno raseljenih i prognanih prva zemlja u Evropi, a među pet zemalja u svetu po produženom izbeglištvu.
Dame i gospodo narodni poslanici, na nedavno održanoj konferenciji šefova diplomatija Bosne i Hercegovine i Hrvatske, Crne Gore i Srbije, a pod nazivom "Trajno rešenje za izbegla interno raseljena lica – saradnja regiona", kome su prisustvovali i predstavnici UNHCR, OEBS, EU i Saveta Evrope, istaknuto je da je problem izbeglih i prognanih lica humanitarnog, ekonomskog i političkog karaktera i da je ostvarivanje trajnih rešenja moguće samo kroz uspešnu saradnju svih zemalja u regionu.
Različita gledanja na to pitanje dovela su, nažalost, do toga da i nakon pet godina od potpisivanja ''Sarajevske deklaracije'', prema kojoj su se države bivše SFRJ obavezale da reše izbegličke probleme, mnogobrojni problemi izbegličkih porodica i raseljenih lica nisu adekvatno rešeni.
Ponavljam još jedanput, po broju prognanih i interno raseljenih lica Srbija je prva zemlja u Evropi, a među pet zemalja u svetu po produženom izbeglištvu! Najviše problema među izbeglicama u Srbiji imaju prognani iz Hrvatske. Problem su sporenja, pre svega, oko stanarskih prava. Nekoliko desetina hiljada nosilaca stanarskih prava ne može da se vrati u svoje domove i da kao svi ostali državljani otkupe svoje stanove.
Ovo je činjenica, iako je šef hrvatske diplomatije rekao da ''Hrvatska ozbiljno pristupa svojim obavezama'', navodeći da je obnovila 146.000 porušenih kuća i da je integrisano 120.000 izbeglih i prognanih, kao i da je konvalidacija radnog staža rešena bez ograničenja.
Ministar BiH je rekao da je ova država u velikoj meri vratila imovinu starim vlasnicima i omogućila im otkup stanova sa stanarskim pravom. On je podsetio da je BiH u periodu od 1992. do 1995. godine napustilo dva miliona i 200 hiljada njenih stanovnika. Trenutno je više od pola miliona ljudi u izbeglištvu van BiH. Najviše ih je u Srbiji i u Hrvatskoj. Pri tome, u BiH živi oko 7.000 izbeglih iz Hrvatske i oko 1.500 izbeglih sa Kosova i Metohije.
Broj izbeglica u Srbiji prema popisu iz 1996. godine iznosio je oko 538.000, kao i 78.000 ratom ugroženih lica. Prema popisu iz 2001. godine broj izbeglica je oko 377.000. U periodu od 2004. do 2005. godine potvrđen je status izbeglica za 104.246 lica.
Prema podacima Komesarijata za izbeglice, u zemlje porekla iz Srbije vratilo se 69.500 lica u Hrvatsku, 79.000 lica u BiH i ostale republike bivše Jugoslavije. U treće zemlje otišlo je 46.000 lica, a oko 40.000 lica je, nažalost, umrlo. U periodu od 2000. do 2005. godine sa Kosova i Metohije došlo je preko 20.000 lica, tako da je broj interno raseljenih lica u Srbiji krajem prošle 2009. godine bio oko 210.000.
Ako se zna da je Zakon o izbeglicama donet, rekao bih, davne 1992. godine, kada je krenuo i masovni talas izbeglica iz bivših republika SFRJ, a da je u međuvremenu, uz pomoć međunarodne zajednice dosta toga i urađeno, mada nismo zadovoljni konačnim rešenjem, jasni su razlozi koji zahtevaju da se Zakon o izbeglicama izmeni i dopuni, o čemu je govorio u uvodnom izlaganju ministar Ivica Dačić.
O konkretnim izmenama i dopunama i Odbor za rad, boračka i socijalna pitanja je raspravljao, o njima je danas nešto govorio i ministar Dačić. Ja bih želeo samo da istaknem neke činjenice. Od 1991. do 2001. godine pomoć izbeglicama obezbeđivala je država Srbija i međunarodna zajednica i to kroz smeštaj izbeglica u kolektivne centre, s tim što su započeti projekti stambene izgradnje, a iz budžeta Republike Srbije i Visokog komesarijata za izbeglice. Od 2002. godine započinje program Komesarijata, međunarodnih organizacija, uključujući jedinice lokalne samouprave, za trajno rešavanje stanovanja izbeglica, kroz projekte kompletne izgradnje, delimične izgradnje, samoizgradnje, kupovine seoskih domaćinstava, montažnih kuća, građevinskog materijala, adaptacijom socijalnih centara za smeštaj starijih lica i drugo.
Posle donošenja Nacionalne strategije 2002. godine započela su i tri velika projekta: prvi, podrška Nacionalnoj strategiji u zatvaranju kolektivnih centara, drugi, podrška u unapređenju životnih uslova izbeglica i, treći, stambeno zbrinjavanje za izbegla i raseljena lica. Do jula 2009. godine na ovaj način izgrađeno je oko 3,5 hiljade stanova. U saradnji sa lokalnom samoupravom realizovano je 670 stambenih rešenja. Značajna je i donacija Japanske vlade za ratne i vojne invalide i porodice palih boraca, dati su povoljni krediti za radno aktivne porodice izbeglih lica.
Međutim, ostvarivanje trajnih rešenja moguće je, dame i gospodo narodni poslanici, samo kroz uspešnu saradnju svih zemalja u regionu. Da zaključim, dva su osnovna cilja kojima moramo težiti da bi se ostvarilo trajno rešenje izbeglih i raseljenih lica. Prvo, omogućiti povratak svih izbeglih i prognanih koji to žele. Drugo, integracija bez bilo kakvih oblika diskriminacije, u sredini u kojoj prognani žive i, vezano s tim, obezbeđenje osnovnog prava na stanovanje.
U svim odlukama Saveta EU, koji sadrže principe evropskog partnerstva sa Srbijom sadržane su i odredbe, citiram – ''izbeglicama, koje odluče da se ne vrate, treba olakšati integraciju; u Srbiji usvojiti novi zakon o izbeglicama i nastaviti sa sprovođenjem Nacionalne strategije o izbeglicama.'' Drago mi je, dakle, što i ove preporuke i principe evropskog partnerstva sa Srbijom, od strane Saveta Evropske Unije, Parlament Republike Srbije danas ima na svom dnevnom redu.
I na samom kraju, dame i gospodo narodni poslanici, kao predsednik Odbora za rad, boračka i socijalna pitanja lično ću se založiti da se u saradnji sa predstavnicima Komesarijata razmatraju problemi raseljenih i izbeglih lica, pre svega, kao kontrola izvršenja zakonskih propisa, a i kao praćenje izvršenja vladinih i međunarodnih projekata. Zahvaljujem vam na pažnji. (Aplauz.)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Obaveštavam Narodnu skupštinu da će za Poslaničku grupu Napred Srbijo ovlašćeni predstavnik biti Mićo Rogović, a za Poslaničku grupu Nova Srbija narodna poslanica Aleksandra Janković.
Da li želi reč narodni poslanik Aleksandar Pejčić, koji je izdvojio mišljenje na Odboru za rad, boračka i socijalna pitanja? (Da) Izvolite.

Aleksandar Pejčić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Zahvaljujem, gospođo predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, uvaženo predsedništvo, ministre, predstavnici Vlade, izdvojio sam svoje mišljenje na Odboru za rad, boračka i socijalna pitanja po pitanju Zakona o izbeglicama.
Uz sve vaše uvažavanje, gospodine ministre, meni je žao što danas nije ovde sa nama prisutan gospodin Krkobabić, potpredsednik Vlade, jer je on zadužen da se bavi problemima izbeglica, čak ima u svom kabinetu savetnika za izbeglice, pa samo u tom smislu čekali i njega da dođe ovde da elaborira ovaj zakon.
Kada je reč o Zakonu o izbeglicama mi moramo reći da Srbija ima veliki broj izbeglica, čuli smo malopre da je među pet zemalja u svetu, prva u Evropi. Ti ljudi su našli mogućnost stanovanja u kolektivnim centrima, neki su privatno stanovali, neki su čak i kupili stanove, neki su se integrisali u našem društvu, neki su otišli u treće zemlje, tako da taj problem izbeglica od 992. godine još nije adekvatno rešen.
Ovaj zakon koji danas treba da donesemo, treba da bude normativna pretpostavka za trajno rešenje, jer prethodni zakon nije odoleo zubu vremena. Iskreno rečeno, mi iz DSS smo i te kako zahtevni u tom smislu, jer je taj zakon još 2006. godine prošao na Vladi Republike Srbije, ali zbog vanrednih parlamentarnih izbora nije ušao u skupštinsku proceduru. Meni je žao što je ova socijalno odgovorna vlada skoro dve godine na vlasti, a nismo imali ovaj zakon u proceduri ovde u Skupštinu.
Kada je reč o ovom zakonu moramo reći da ovaj zakon rešava trajno stambeno pitanje izbeglica. Ima oko 3,5 hiljada domaćinstava koji trajno treba da reše svoj stambeni status. Međutim, ono što je anomalija ovog zakona jeste što je u koliziji sa Zakonom o socijalnim stanovanju, o čemu je reč? Reč je o tome da je na osnovu programa SIRP, koji je podržavala Vlada Republike Italije, a takođe i HABITAT, organizacija UN, izgrađeno u sedam gradova određen broj socijalnih stanova, u koje su se uselile izbeglice, ali ima i socijalnih slučajeva.
Taj zakon, Zakon o socijalnom stanovanju, ne dozvoljava da izbeglice kupuju te stanove. Mi smo upozoravali upravo ovde, opozicija je upozoravala, da taj zakon nije dobar zbog ovih stvari o kojima sada pričam. Međutim, vladajuća većina se oglušila u vezi toga.
Prema tome, vi morate promptno da donesete novi zakon o socijalnom stanovanju, kako bi tim ostalim porodicama, ima ih 530 domaćinstava, pomogli da otkupe stanove po povoljnim cenama. Nadam se da će ova vladajuća koalicija to omogućiti ovim ljudima, jer oni to zaslužuju. Normalno, vama je vrlo lako da menjate te zakone. Mi smo usvojili Zakon o ravnomernom regionalnom razvoju pre četiri meseci, a, evo, sada ga menjamo, pa tako očekujem da će i ovaj zakon da se promeni što pre, kako bi ovim ljudima, koji sada nisu u mogućnosti da kupe stanove,, na taj način bilo omogućeno da otkupe te stanove po povoljnim uslovima.
Moramo istaći da su, takođe, mnoge lokalne samouprave uradile akcione planove što se tiče izbeglica. Mi smo, evo, u Leskovcu, da se pohvalimo, usvojili jedan akcioni plan za otkup seoskih domaćinstava i poljoprivrednog zemljišta i na taj način pomogli izbeglicama i interno raseljenim licima da se integrišu u lokalnim samouprava. Naravno, to je dobra poruka i za one ljude koji se vraćaju iz zemalja EU po Zakonu o readmisiji, da mogu da nađu svoje utočište i da se vrate na svoja ognjišta.
Ono što očekujemo od ove vlade Republike Srbije jeste sveobuhvatna akcija, da u jednom diplomatskom maniru razgovara sa zemljama u okruženju, pre svega sa Hrvatskom, jer Hrvatska je zemlja koja nije rešila taj problem i status izbeglica. Ona je rešila problem i omogućuje povratak samo onim izbeglicama koje nisu rešile trajni status u Srbiji. Međutim, one izbeglice koje su rešile trajni status imaju zabranu dolaska u Hrvatsku.
Bosna i Hercegovina stvarno je to rešila na jedan korektan način, kao i mnoge druge zemlje. Slovenija je čak omogućila i penzionerima da primaju penzije, onima koji su nekada radili u Sloveniji.
Dakle, tri su osnovna uslova da bi ovaj zakon uspeo, a to je, pre svega – hitno donošenje ovog zakona, zatim, usklađivanje sa Zakonom o socijalnom stanovanju, kao i jaka diplomatska aktivnost, pre svega Ministarstva inostranih poslova, ali i ove vlade.
Mi očekujemo da vi na jedan korektan način pomognete svim ovim ljudima. Zahvaljujem. (Aplauz)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li žele reč predsednici, odnosno ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa? (Da) Reč ima ovlašćeni predstavnik narodni poslanik Nikola Krpić.

Nikola Krpić

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS
Poštovana predsednice, radno predsedništvo, poštovani gospodine ministre, dobio sam zadatak da ispred Poslaničke grupe Partije ujedinjenih penzionera kažem neku reč u vezi ovog današnjeg zakona. Moramo se podsetiti 24. marta 1999. godine, kada su u 20.00 časova snage NATO, bez odobrenje UN, u akciji od 78 dana, 19 zemalja Evrope, najmodernije zemlje sveta – doletele i uništile ovu zemlju i stvorile problem o kome mi danas govorimo.
Da nije toga bilo mi danas ne bismo govorili o ovom zakonu o izbeglicama i ne bismo uopšte morali da pričamo.
Ali, činjenice i istina govore, oni koji su napravili izbeglice to ne priznaju, ne pomažu i ne plaćaju ratnu štetu.
Setite se preduzeća, ''Televizije'', setite se Ćićevca i male Milice, kao i drugih koji su stradali od NATO agresiji i njihovih roditelja. Pola miliona ljudi primila je Srbija, široko otvorena srca i ruku. Oni su danas integrisani u našoj Republici i to je nešto što treba priznati, što treba reći da je Vlada ili vlade ove zemlje učinile puno, odnosno onoliko koliko se moglo u datim momentima za njihovo zbrinjavanje.
Malopre sam rekao da su to činjenice i istina, jer je i moj grad odakle dolazim, zato su mi činjenice i poznate, to je grad Kraljevo, u prvom momentu imao preko 50.000 ovih ljudi ili svaki deseti. Šta želim da kažem? Njima je potrebno puno, puno toga. Najpre su ih primili kolektivni centri, to su bile, pre svega, sportske dvorane, to su bile škole, to su bile neke druge institucije i slobodni prostori, koji su bili prenatrpani. Bilo je tu i smrtnih slučajeva, pa je bilo problema i sa njihovim sahranjivanjem.
Komesarijat za izbeglice Republike sigurno zaslužuje puno pohvala. U to vreme onim ljudima koji su se bavili ovom problematikom sigurno nije bio lak zadatak i mislim da su ga časno i pošteno odradili, i sva priznanja Komesarijatu za izbeglice Republike Srbije.
Komesarijat za izbeglice i danas treba da pomaže, jer ta priča još nije završena. Danas je oko 100.000 izbeglica još uvek na prostorima Republike Srbije. Šta im treba pomoći? Za njih su bitni humani i ekonomski aspekti. Osim ljudskih resursa i ekonomskih mogućnosti, veoma je malo učinjeno za njih.
Prvo, njima treba obezbediti puno toga, pre svega, besplatnu zdravstvenu zaštitu, jer oni nemaju od čega i ne mogu da podmire nikakve troškove i doprinose koje zdravstvo traži, računajući kompletnu zdravstvenu zaštitu, za sve vidove, i za decu i za odrasle i za stare.
Drugo, treba im pomoći u obrazovnom sistemu upisom u škole putem studentskih i učeničkih stipendija i kredita za one koji se školuju, studiraju.
Treće, omogućiti evropske konsultacije sa evropskim komesarijatom za izbeglice, jer ovo što Srbija radi to je samo posledica štete od zemalja koje su ovu zemlju napale i bombardovale, i napravili haos u ovoj zemlji.
Republika Srbija zaslužuje svaku pomoć.
I na kraju, molim kolege poslanike, da ovaj zakon prihvatimo k srcu, iz razloga što je zaista dobar, a kroz amandmane dopunićemo nešto više, ali za Partiju ujedinjenih penzionera Srbije ovaj zakon je dobar i u danu za glasanje mi ćemo glasati svi za ovaj zakon. Ujedno pohvaljujemo i Komesarijat i Vladu Srbije za ono što je učinjeno za izbeglice. Hvala lepo. (Aplauz.)
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Od vremena ovlašćenog predstavnika iskorišćeno je četiri minuta i 40 sekundi.
Reč ima narodni poslanik Žarko Korać.
...
Socijaldemokratska unija

Žarko Korać

Liberalno demokratska partija
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, poštovani narodni poslanici, pošto je ovo rasprava u načelu reći ću neke opšte stvari o ovom zakonu.
Prvo, čini mi se da se ovde kaže da je to Nacrt zakona o izmenama i dopunama, a meni se čini da je ovo praktično novi zakon nego što su to samo izmene i dopune, ali to može da bude stvar procene, stvar semantike, ali ono o čemu želim da govorim mislim da je suštinsko za ovaj zakon i za položaj izbeglica u ovoj zemlji.
Problem izbeglica u našoj zemlji postoji od 1991. godine, to znači punih 18 godina.
Želim da vas upozorim da je posleratna Jugoslavija, mislim da se zvala Demokratska Federativna Republika Jugoslavija, ovaj problem rešila za oko 10 godina. To znači da mi ovaj problem mnogo duže rešavamo nego što ga je rešavala Jugoslavija koja je izišla posle Drugog svetskog rata, kao neka mera poređenja. Mi imamo jedan zakon, izmene Zakona, koji u samom startu ne čini nešto. Neko će reći da to nije predmet zakona. Jeste!
Kada se pravi zakon, kada se raspravlja, u stvari, šta je u procesu koji traje 18 godina urađeno kako treba, a šta nije urađeno kako treba? Drugim rečima, nekako, imate utisak kada čitate ove izmene i taj zakon da je tek počeo taj proces integracija, a za tih 18 godina su urađene neke dobre stvari, neke loše stvari, neke su pokazale … neko će reći – pa, zato se i menja Zakon. To je pseudo odgovor.
Ne vidim jednu suštinsku procenu šta je dobro, a šta je loše urađeno, ali ono što je moja suštinska primedba, molim da se ozbiljno uzme u obzir, jeste da ministri odgovorni za izbeglice u regionu imaju saglasnost da se ovaj proces privodi kraju.
Meni zaista nije jasno da li se ovaj proces u Srbiji privodi kraju ili se ne privodi. Ako se ne privodi, dve su mogućnosti, u ovom trenutku nisam spreman da se opredelim, prva je: tehnička, materijalna, organizaciona i ekonomsko stanje zemlje – da nismo u stanju da ga dovršimo, a druga, može biti politička, da nekom odgovara da se ovaj proces ipak ne dovede do kraja, da bi mogle ovako dramatične reči, koje su inače tačne, da se ovde ističu, imamo najveći broj izbeglica itd, da se izbeglica po ko zna koji put, nolens-volens, možda neko ne želi namerno, pojavi kao jedan politički teg kada Srbija govori o svom međunarodnom stavu.
Voleo bih da znam da li smo mi kao država nesposobni da rešimo ovaj problem ili nećemo da ga rešimo. I, to nije nimalo jednostavno pitanje, ni naivno pitanje.
Naravno, neko će cinično reći da se sve ovo radi, naravno, ne radi se, zbog pedesetak ljudi u Komesarijatu, ali voleo bih da znam kada se završava ovaj proces i kako država preuzima obavezu, to rade ozbiljne vlasti, kada će, u kom trenutku, ovaj proces da se završi? Ovako izgleda da će večito trajati problem izbeglica u Srbiji.
Sada neka konkretna pitanja. Koja je ciljna grupa, odnosno podgrupa ovog zakona? Da li mi ovde govorimo o 800.000 izbeglica iz najvećeg mehaničkog priliva 1995. godine ili govorimo o 500.000 lica od popisa 2001. godine, ili govorimo o procenjenoj cifri od 200.000 tada, ili o 86.000, koliko ih je danas sa izbegličkim statusom, ili govorimo samo o socijalno ugroženim licima sa izbegličkim statusom, a to je najviše 10%?! I, to je za državu rešivo bez zakona. Za to država ne mora da ima zakon da bi ovaj problem rešila. Voleo bih tačno da se kaže.
Još jedan problem o kojem se u Srbiji ne razmišlja, to je da imamo drugu generaciju izbeglica, generaciju dece. Drugim rečima, toliko traje, ovaj problem, 18 godina, da sada imamo ozbiljnu smenu generacija. Sada imamo drugu generaciju izbeglica – dece. Deca izbeglice se i dalje osećaju kao izbeglice, jer im nije rešen status.
Šta se podrazumeva u Srbiji pod pomoći u integraciji? To je vrlo precizno pitanje, dakle, da se izbeglim licima tačno kaže ako hoće da se integrišu na šta oni mogu da računaju u ovoj zemlji, šta će država za njih da učini, kako da im pomogne da se integrišu. Da li je to krov nad glavom, posao u struci, zapošljavanje njihove dece?
U periodu od 1991. do 1995. godine, da budem precizan, govorim samo o jednom delu izbeglica, naročito iz urbanog dela Hrvatske, oni su dolazili u Srbiju i dobijali tada poslove, vrlo često, jedan manji broj, iz urbanih delova Hrvatske, školovani ljudi, dobijali su poslove i u istim firmama u kojima su radili tamo. Govorim o periodu od 1991. do 1995. godine, kada ih je bilo manje, da li se želi da se ova praksa nastavi ili ne? Dakle, veliki broj izbeglica smatra da tako treba, da oni imaju izvesno pravo da rade u struci, ne samo u struci nego na radnom mestu koje odgovara donekle radnom mestu na kome su radili. Mislim da je to očekivanje i logično, ljudi imaju radno iskustvo, školovani su i sposobni su da rade.
Konačno, šta podrazumeva povratak izbeglica u zemlju porekla? Naravno, pomoć, pomoć Srbije kad to odluči. Da li naša država podstiče i obavezuje izbeglice da se angažuju oko ostvarivanja stečenih imovinskih prava u zemlji porekla? To se pre svega odnosi na Republiku Hrvatsku.
Moram da kažem da veliki broj izbeglica, ne krivim ih za to, ali konstatujem realnost, ne potražuje svoju imovinu. Da li ih država obavezuje da to traže? Da li oni ne sprovode ostavinsku raspravu, ne podnose zahteve za penziju, za obnovu kuća itd. Šta je politika naše zemlje? Da ona podstiče izbeglice da to traže, da ona njih obavezuje da sve to traže, da im pruža pravnu pomoć i pravne savete kako da to ostvare u zemlji u kojoj to žele da postignu? Dakle, sve se traži, a ništa se ne dobija ovde i onda se postavlja pitanje šta je taj povratnički paket?
Moram da kažem da politika koja je bila u medijima snažno popularizovana, tih čuvenih 20 traktora, koliko je meni poznato, tri traktora su samo u funkciji, a koliko znam, oko jednog traktora se vodi spor u Glini, čak sudski spor oko vlasništva nad tim traktorom, meni se čini da nema nikakve logike da se na taj način pomaže povratak izbeglica. Prvo, sama Srbija je siromašna, a izgleda to i nije najbolji put. To jeste samo 20 traktora, nije neki broj, ali ako je ovo put, izgleda da nije dobar, jer po onim podacima koje imam, većina traktora danas i nije u funkciji, govorim o vojvođanskih 20 traktora. Očigledno da to nije dobar put. Prema tome, imamo iskustvo šta ne treba raditi.
Poslednje pitanje, za koje mi se sve izbeglice uvek obraćaju, to je pitanje stambene gradnje. Oko 3.000 stambenih jedinica koje je izgrađeno u Srbiji, u takozvanim izbegličkim naseljima, po nekim procenama četvrtina se ne koristi namenski. Ponavljam, od oko 3.000 četvrtina se ne koristi namenski. Takođe, u Hrvatskoj se donekle ostvaruje pravo ljudi kada se vrate – da im se reši stambeno pitanje. Ljudi tamo dobiju stan, ali zadržavaju ovde.
Postoji li neka obaveza, nemojte samo na papiru obaveza, da oni koji su dobili stanove u zemlji u koju su se vratili, u ovom slučaju Hrvatsku, i ne mora samo Hrvatska, i Bosna i Hercegovina, dakle, da li oni imaju ozbiljnu obavezu da vrate stan koji su dobili ovde? Nažalost, ima mali broj slučajeva, ali nije baš ni tako mali, da koriste oba prava. Nemojte samo formalno pravo da on to mora, prosto, znam slučajeve da to ljudi nisu uradili, dakle, da imaju stan ovde, koji često, ponekada, čak i izdaju.
Drugim rečima, da li je to jedna obaveza i da li država jako mnogo insistira na tome da oni koji su dobili imovinu kad su se vratili, da ovde stambenu jedinicu moraju da vrate?
Konačno, moram da kažem da je u ovom novom Predlogu zakona pozicija komesara jako centralizovana. Samo ću reći da je po ovom novom zakonu pozicija komesara takva, njemu se produžuje mandat na pet godina, dobija status državnog službenika na položaju, samostalno odlučuje o otvaranju i zatvaranju kolektivnih centara, nema obavezu podnošenja izveštaja Vladi, bar ja ne vidim. Izvinite, komesar za izbeglice bi morao da podnese izveštaj i izbegličkim udruženjima, bar onim ozbiljnijim, otvaranje posebnog računa, rešavanje stambenih pitanja izbeglica. To su ogromna ovlašćenja komesara. Koji je razlog da komesar dobije ovako velika ovlašćenja novim zakonom i koja je logika da je to u ovom zakonu urađeno?!
Evo, ovo su neka načelna pitanja i primedbe koje imamo kao poslanička grupa.
I, samo još jedno pitanje, izvinjavam se, zamoljen sam ovo da prenesem, kao ovlašćeni predstavnik, to se, takođe, tiče jučerašnjeg razgovora, imamo jednu kategoriju u Srbiji, navešću bar u jednom slučaju, u gradu Priboju, govorim o ljudima koji nemaju status interno raseljenih lica, neki su u inostranstvu, zapravo, prisilno interno raseljenih lica, kao ljudi sa Kosova. Oni su 1992. godine morali u Prijepolju da napuste svoje domove, Bošnjaci, uglavnom, i nikakva prava ne mogu da ostvare, nemaju status interno raseljenih lica, samo se s Kosova priznaje, a oni faktički jesu interno raseljena lica. Da li postoji mogućnost u nekim konkretnim slučajevima, nekim regionima kao što je Priboj, da se napravi uvid, jedna konkretna analiza, i da se pokaže da neki slučajevi u Srbiji, u nekim delovima, takođe, zaslužuju status interno raseljenih lica, kao što je slučaj Priboja 1992. godine? Hvala lepo.