DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 07.04.2010.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

07.04.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 22:45

OBRAĆANJA

...
Liberalno demokratska partija

Zoran Ostojić

Liberalno demokratska partija
Član 103. Pogrešno tumačenje.
Gospodine Seniću, nisam predložio da se prekine sednica i da se ovo skloni s dnevnog reda, samo nakratko da se obave konsultacije šefova poslaničkih grupa.
Ako već pričate, gospodine Seniću, o brlogu, onda morate da uzmete u obzir činjenicu odgovornosti vaše koalicione većine za taj brlog. Ko je ostavio mandate, ko je otvorio sve medije u trenutku kada je među radikalima došlo do svađe, jednoj frakciji te stranke? Prema tome, nemojte sada da pričate o brlogu, a da ne shvatate odgovornost vas iz vladajuće većine za taj brlog.
Ja samo kažem da se u prenosu čulo nešto što nije na čast ovoj skupštini. Kao što vidite, rasprava se ne vodi o zakonu.
Kažem vam, dajte da prekinemo sednicu, da se sretnu šefovi poslaničkih grupa i predsednica i nastavićemo, siguran sam, posle te pauze. O dnevnom redu ćemo pričati. To je i u vašem interesu, gospodine Dinkiću.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zapravo ste se pozvali na član koji govori o dnevnom redu Skupštine.
Gospodin Tomislav Nikolić ima reč.
...
Srpska napredna stranka

Tomislav Nikolić

Napred Srbijo
Ova Narodna skupština nije brlog, ona je danas postala brlog kada je govorio gospodin Dinkić. Vi sada razmislite kako to pojedinci od Skupštine naprave brlog. Nas 250 smo ovde isti svaki dan. Mi imamo svoje sukobe, svoje nesporazume, ne slažemo se ni oko zakona, imamo različite diskusije, ali ovo nije brlog dok ga neko ne načini brlogom.
Znate kako nešto postaje brlog. Može da bude bara dok neko ne uđe u tu baru, pa se po njemu identifikuje kao brlog.
Uvreda koju ste izrekli, gospodine Dinkiću, Srpskoj naprednoj stranci, za koju i sada već znate, kako god da je vi krstili, populističkom, ovakvom ili onakvom, glasaće preko milion građana Srbije, jeste uvreda koju ne mogu da vam oprostim. Mogao bih na vašu bolest nešto da oprostim, kada biste priznali i kada ne biste bili ministar.
Humano je oprostiti nekome kada je bolestan. Nećete valjda da i bolesne ljude optužujem?
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Molim vas, gospodine Nikoliću.
...
Srpska napredna stranka

Tomislav Nikolić

Napred Srbijo
Nisam vama rekao. Vi znate vrlo dobro o kojoj se bolesti radi.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Molim vas da vodimo računa o dostojanstvu Skupštine.
...
Srpska napredna stranka

Tomislav Nikolić

Napred Srbijo
Niste vodili računa kada je jedan muškarac napao jednu ženu, tada vam nije zapelo? Niste počeli sednicu time da pitate gospodina Dinkića zašto je došao ovde da se fizički iživljava nad gospođom Tabaković?
Kažem vam dođite sada, gospodine Dinkiću. Lako je nju. Dođi, jedva čekam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Pauza 15 minuta.
Molim šefove poslaničkih grupa da dođu kod mene.
(Posle pauze – 15.50)
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Ima reč gospodin Samardžić.

Slobodan Samardžić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani narodni poslanici, poštovani članovi predsedništva, predsedavajući, mi danas razgovaramo o izmeni jednog zakona koji smo usvojili ili koji je većina usvojila pre devet meseci. To je samo po sebi čudno i zanimljivo, i u najmanju ruku bi tražilo jedno ozbiljno obrazloženje zašto je do toga došlo. Zašto je Vlada svega posle devet meseci rešila da jedan zakon izmeni, zakon o kome se vodila vrlo ozbiljna rasprava u ovom parlamentu i koji je usvojen od strane većine, a koji je, osim toga, stupio na snagu.
Mi u obrazloženju za ove izmene Zakona o regionalnom razvoju ne možemo naći ozbiljne razloge. To obrazloženje jednostavno ignoriše činjenicu da je ovaj zakon usvojen pre devet meseci i da se danas usvajaju izmene zakona. Vi ćete naći neka ponovljena obrazloženje iz prethodnog zakona, ne obrazloženje – zašto se ovaj zakon menja. Ako to pažljivo čitate doći ćete do zaključka da je to takoreći istovetan tekst.
U ovom obrazloženju se doduše nešto malo manje nego u prethodnom insistira na tome da ovaj zakon treba da se donese zbog očekivanih dotacija iz IPA fondova EU, tj. pretpristupnih fondova. To se dakle navodi samo u jednoj polurečenici.
Sve u svemu, ovo obrazloženje koje smo dobili nije dovoljno da objasni poslanicima i drugim zainteresovanima – zašto se menja ovaj zakon. Tu priliku je imao ministar odgovarajućeg resora u Vladi Srbije, koju danas nije iskoristio. Ono što je on rekao je zaista nedovoljno da bi se razumeli razlozi promena ovog zakona.
Da ponovim ili da interpretiram ako mi je dopušteno, glavni razlog je ovde naveden –što nije dobro računat broj stanovnika u četiri regiona, prethodno određenih regiona centralne Srbije i da posle jednog novog računanja se došlo do tog zaključka – da bi bolja ravnoteža po broju stanovnika među regionima bila, ukoliko se od ova četiri centralnosrbijanska regiona naprave dva.
Međutim, to obrazloženje ne može biti suvislo i plauzibilno iz prostog razloga što se isto tako moglo računati i u maju prošle godine, kada je predlog ovog zakona dat na Skupštinu.
Neko ko ne poznaje prilike u Srbiji ne bi ništa ovde razumeo. Ako bi ovde, recimo, došao sa ove galerije da posmatra ovu raspravu ne bi zapravo razumeo prave razloge zbog čega se ovaj zakon menja, a u suštini svi mi ovde u ovom parlamentu i cela javnost – zna zašto se zakon menja.
Dakle, svi znamo "da je car go", samo što niko to neće da kaže. Nekoliko poslanika je pomenulo taj razlog. Poznato je da kada je Vlada donela i nameravala da donese uredbu decembra prošle godine, kojom bi se sproveo ovaj zakon, i da odredi tačne granice regiona, koje su prethodno određene u zakonu, da je došlo do intervencije određenih političkih krugova i to pre svega predstavnika dve manjinske partije.
To su bile partije Bošnjaka, koje su rekle – da ne žele da njihove opštine ili opštine u kojima su oni većina ili opštine koje doživljavaju kao opštine gde oni kompaktno žive, Bošnjaci ili Muslimani, ne mogu da pripadnu dvama regionima, kako je to dakle određeno u predlogu uredbe Vlade iz decembra.
Onda je došlo do ovih političkih rasprava, razgovora. Nešto malo je to štampa pratila. Nismo mogli da vidimo o čemu se tu zapravo radi i napravljen je kompromis tako što je sa sedam spušteno na pet, odnosno ova četiri centralnosrbijanska regiona su svedena na dva regiona.
Prvo, da se pozovem na nekog ko ne zna prilike u Srbiji. On bi postavio pitanje – dobro, zašto ako se pravi zakon o regionalnom razvoju i određuju se regionalne jedinice, dakle ove statističke jedinice koje treba da doprinesu politici ujednačenog regionalnog razvoja, prirodno bi bilo da tih regiona bude više, a ne manje?
Naprosto, mi smo sa ovim sažimanjem, sa ovim povećanjem dva regiona, pravljenja dva od četiri, dobili dva velika regiona i po broju stanovnika i po površini. Unutar tih velikih regiona ima takođe manje i više razvijenih područja ili nekih podregiona, da ih tako nazovemo. Znači, prirodno bi bilo da se broj regiona poveća, ako se zakon menja. To je bila primarna greška onog prvobitnog zakona. Dakle, sedam statističkih regiona je jako malo da bi se izašlo u susret zahtevu za ujednačenim privrednim razvojem.
Ne, mi smo zapravo smanjili broj regiona i ukrupnili ih – dakle od ona četiri, napravili dva velika. Znači, suština stvari nije u regionalnom razvoju. Suština stvari je u jednoj političkoj nagodbi, koja je trebalo da izađe u susret jednoj manjinskoj stranci ili dvema manjinskim strankama, koje su zapravo iznele svoj politički zahtev, a verovatno i svoj politički uslov, budući da su oni sastavni deo te klimave koalicije koja vlada Srbijom. Potom su i vojvođanski Mađari rekli da oni hoće u jedan prostor. Recidiv takvih političkih razgovora imamo u zadržavanju kategorije "oblasti" u ovom zakonu.
Dakle, "oblast" postoji u onim definicijama pojmova ili kategorija koje se koriste u zakonu, a oblasti su zapravo, na kraju krajeva, izgleda one jedinice koje će se napuniti svojim sadržajem jednog dana kada se budu pravili neki subregioni koji će zadovoljiti apetite manjinskih stranaka – dakle, ili mađarske stranke u Vojvodini ili mađarskih stranaka ili bošnjačkih stranaka u Raškoj.
Znači, nemamo ništa od politike regionalnog razvoja. Ovo je, dakle, jedna najobičnija politika cenjkanja i trgovine unutar vladajuće koalicije i zato ovaj zakon izgleda ovako, kako izgleda.
Mi smo danas čuli u obrazloženju vrlo malo o ovom zakonu i o tome kako bi on mogao da pomogne, je li, politici ujednačenog regionalnog razvoja Srbije. Mnogo više smo čuli o određenoj privatnoj ideologiji ministra za ekonomiju o tome – da se Srbiju treba regionalizovati. Kada smo prošli put razgovarali o predlogu zakona, tema je bila uvodničara – da su to statistički regioni, koji se prave zato što pretpristupni fondovi EU zahtevaju takvu vrstu statističke intervencije u nekoj državi, kako bi se njihova regionalna politika lakše i efikasnije primenjivala.
Znači, bilo je gotovo zabranjeno govoriti o političkih aspektima ove stvari. Naravno, svi smo i tada znali da taj zakon ima svoj politički ekvivalent. On je postojao već i pre rasprave o tom zakonu, proleća prošle godine, kada je predsednik Republike Boris Tadić ispalio parolu – da Srbiju treba regionalizovati u sedam regiona, dakle u isti broj regiona koji broj je predložen za statističke regione u ovom nepolitičnom ili apolitičnom zakonu.
Naravno, Tadić je imao svoje probleme sa statutom Vojvodine, koji su mu prošvercovali članovi njegove stranke iz Novog Sada. To je bilo ono vreme kada nije znao šta sa time da radi i na koji način da izađe iz problema. On je prosto hteo da stvar prebaci na nekakvo uravnoteženje regionalne organizacije u Srbiji i onda je rekao – sedam regiona.
Posle toga je došla priča o ovom zakonu i o statističkim regionima, da vas podsetim, ali ovo ne govorim da bih ponavljao priču iz prošlosti, nego zbog ovog zakona.
Tih sedam smo prebacili na pet, ali u uvodnom slovu ministra ostala je priča o regionalizaciji Srbije kao teritorijalno, administrativno-političkoj regionalizaciji. On je istakao nekoliko argumenata u prilog, pomerio je diskusiju sa predmeta ovog zakona na predmet jednog budućeg zakona ili promene Ustava, o čemu se sve više priča, da bi se Srbija organizovala kao regionalna država.
Tu imamo malo, da kažem, racionalnih argumenata za takav jedan zahtev, ali imamo puno kvazievropske ideologije u takvoj priči, kakve smo imali prilike i danas da čujemo. Čuli smo da je to jedna opšta tendencija u Evropi, pravljenje regionalnih država, tako je ministar rekao.
Radi činjenice treba reći da od 27 država EU, tri su federalno organizovane, dve su regionalne države, a 22 su unitarne države, sa manjim ili većim stepenom decentralizacije. To je ono što je stanje EU danas ili država članica EU, njihovih oblika državnog uređenja.
Kada pogledamo svet, od 192 države članice UN, 26 su federalno organizovane, dve regionalno, to su one dve iz EU – Španija i Italija i sve ostale, 164 ili 165 su unitarno organizovane države, radi udžbeničkih činjenica, o tome koliko je ta regionalizacija pomodna i moderna danas u današnjem svetu.
To nije tačno. To jeste jedna priča proevropska, pomodarska, kvazievropska, ideološka priča koja hoće da kaže – moramo biti u trendu, mora Srbija da prati napredne zemlje. Te napredne zemlje imaju uređenja kakva su one htele i kakva su one napravile, pre nego što su ušle u EU.
Zemlje istočne i srednje Evrope, kada su ušle u EU, suočile su se sa pitanjem statističke regionalizacije i ona je obavljena u svima njima, ali nijedna od njih nije menjala, iako su sve donele nove ustave tokom 90-ih godina, svoje državno uređenje. Sve su one ostale unitarne države, neke sa više decentralizacije uprave, neke sa manje. To neka ostane ovde zabeleženo kao činjenica.
Takođe, nije ni tačno ono što je izrečeno ovde u ovoj sali da u evropskim državama 70% zakona se donosi na nivou regiona. To je gospodin ministar izjavio danas u svojoj agitaciji za regionalizaciju Srbije.
U EU države članice nisu regionalno organizovane, sem dve. Njihovi regioni uopšte nemaju legislativnu nadležnost. To su upravni regioni, sem dve, koje imaju određene legislativne nadležnosti. Nema govora o tome da se taj procenat zakona donosi na nivou nekakvih regiona. Čista izmišljotina. Zaista nije potrebno ovom parlamentu nabijati neku veštačku priču koja nema činjeničnu podlogu, to je prosto jedan i jedan dva.
Dakle, mi zapravo ne znamo šta je tema ovog našeg razgovora, da li je tema ovaj zakon, predlog za izmene, ili je tema – projekat regionalizacije Srbije, kao regionalne države. Takvo jedno zamešateljstvo problemsko i tematsko uveo je ministar za ekonomiju i regionalni razvoj danas kada je davao uvodnu reč.
Razume se, kao poslanici moramo da pratimo ono što je rečeno i da reagujemo, ne samo da ispričamo ono što smo unapred pripremali, nego da izvršimo jednu vrstu reakcije polemike, pa i demantovanja novih stavova koji su ovde izneti. Jedna od takvih priča jeste i ova priča oko neophodnosti da Srbija donese ovaj zakon o statističkim regionima, zakon o regionalnom razvoju sa statističkim regionima, da bi na osnovu toga što pre uživala blagodeti pretpristupnih fondova EU.
Na to smo skrenuli pažnju prošlog jula ako se iko toga seća. Poslanici DSS su rekli prosto nije neophodno i nije vreme trčati pred rudu, jer Srbija može da koristi fond za regionalni razvoj EU samo onda kada bude postala kandidat. To je bilo jula 2009. godine. Mi se od tada nismo makli sa mrtve tačke, dakle, potencijalnog kandidata, prve stepenice na koje se nalazimo, iako smo podneli kandidaturu, iako smo podnošenje kandidature slavili jedno tri dana, otprilike, u medijima, a to je prosto jedna procedura koja se mogla obaviti i poštom. Nijedna zemlja ne slavi podnošenje kandidature, nego obeležava, recimo, kad postane kandidat.
Danas smo u istoj situaciji, ali to nam ne smeta, dakle, da u obrazloženju ovog zakona pominjemo da treba da to učinimo da uvedemo statističke regione kako bismo se kandidovali za pretpristupne fondove, tj. za ovaj regionalni koji samo važi za kandidate.
Srbija danas od pet oblika pretpristupnih fondova koristi dva, tri ne koristi, jedan od ta tri koja ne koristi jer nije kandidat jeste i pretpristupni fond, Fond za regionalni razvoj. Kada ćemo, to ne znamo, zato što je sasvim jasno da je Srbija tu suočena sa vrlo nepredvidljivim političkim uslovljavanjima ili ucenjivanjima i cela priča oko kandidature se vrti oko jedne nejasne maglovite politike koja se vodi u Briselu, ili, što se mene tiče, koja se vodi u Londonu i Berlinu, a primarno u Vašingtonu, i ona se tiče nekih velikih geopolitičkih ciljeva i jačih zemalja u EU i SAD, a konkretno se tiče priznavanja nezavisnosti Kosova kao jednog uslova i drugog uslova, puštanja Republike Srbije niz vodu u ovim pokušajima ustavnih promena.
Srbija mora to da obavi da bi stekla status kandidata, po svoj prilici.
Priča o Haškom tribunalu je samo jedna stara mantra, koja se neprekidno obnavlja i koja nema nikakvu pravu svrhu.
Ako smo suočeni sa ovakvim problemima, a posebno sa problemima onog upitnika od četiri hiljade pitanja itd. i sa celom tom procedurom, sa trostrukim glasanjem u Savetu ministara, koje mora biti jednoglasno da bi se cela procedura okrenula itd, kao realni ljudi moramo biti svesni toga da smo daleko od kandidature.
Zašto onda pravimo statističke regione? Hoću da kažem da je Zakon o regionalnom razvoju mogao je proći i bez tih statističkih regiona oko kojih se sada lome koplja, zato što su oni sada uvod u onu političku regionalizaciju Srbije. To moramo imati u vidu.
Ovaj zakon se mogao doneti kao zakon sadašnje Srbije, sa svojom sadašnjom teritorijalnom organizacijom vlasti, a moglo se vrlo lako odmah promeniti, čak možda i uredbom Vlade, kada Srbija postane kandidat. Ne, bila je potrebna ta demagogija evropska, koja se ovde neprekidno protežira, iz dana u dan u medijima, u ovom parlamentu i svugde drugo. Tu treba biti realan. Mora se osluškivati šta se događa i kakvi su uslovi Srbije da bi se bar malo mrdnula sa te svoje pozicije, vrlo nezavidne, koju ima u procesima evropske integracije.
Kada se ovaj zakon malo pogleda ozbiljnije, iako nema, da kažem, ozbiljnu strukturu ni ozbiljan cilj, čini mi se, ni ozbiljne namere, ali hajde, pošto nam je zadatak da danas pročitamo ove materijale, da to pogledamo, na kraju dolazimo do jednog praktičnog zaključka.
U članu 19. nabrojani su tzv. subjekti regionalnog razvoja i, pored Vlade i drugih ministarstava, ovde je nabrojan veliki broj tzv. subjekata. Ako malo bolje razmislite, sva ova tela, od kojih neka postoje, neka će se osnivati, neću sada da ih čitam, pošto znam da ste ih pročitali, predstavljaju korisnike regionalnog razvoja. To nisu subjekti, to su oni koji će crpeti onaj budžet iz člana 45, ako se ne varam, koji govori o finansijskim izvorima.
Ovoliko novih institucija treba nahraniti, treba im dati pare, treba ih osnovati, treba stvoriti dokumenta ili poslovnike po kojima će oni raditi. Ovde se protežira jedan vrlo čudan koncept, koji otprilike glasi – regionalizacija Srbije uz njenu preregulaciju.
Ova vlada ima potrebu sve i svja da reguliše zakonima, podzakonskim aktima, da osniva puno institucija, puno agencija, službi.
Imali smo priliku, kada smo raspravljali o statutu Vojvodine, da vidimo koliko je tamo službi, ili radi ili će biti osnovano. Kada pogledate, to je zapravo jedna mreža institucija, novih tela, novih službi koje će biti pod kontrolom tog ministarstva koje zapravo je nadležno za regionalni razvoj. Tu se zapravo pravi jedna parainstitucionalna stranačka struktura, i personalna, i institucionalna i finansijska. O tome bi morali da vode računa i koalicioni partneri gospodina Dinkića i njegove stranke, ali to nije naša briga. Razume se.
Naša briga je koliko to košta i čemu to služi? To služi upravo tome o čemu govorim. Ovde nema nikakve uštede, nikakve racionalizacije, nikakve ekonomizacije. Ovo je jedan koncept vrlo velike birokratizacije Srbije na svim nivoima. Otvaraju se novi nivoi vlast, da bi se nova birokratija uspostavljala i hranila.
Za Srbiju bi u ovom momentu bio daleko bolji, jedan, tako da kažem, unitarni koncept koji bi podrazumevao deregulaciju sa jakom lokalnom samoupravom, što jeste koncept najvećeg broja država članica EU. To je ono što bi bio neki praktičan odgovor, a sada naravno nemamo vremena o tome da govorim. Ovo je potpuno na drugoj strani. Ovo je praktična negacija ekonomskog razvoja, ujednačenog regionalnog razvoja i nekakvih, kako da kažem, benevolentnih proevropskih tendencija u samoj Srbiji. Hvala na pažnji.