DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 07.04.2010.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

07.04.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 22:45

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Bojan Mladenović.

Bojan Mladenović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, SRS često ukazuje da je državni aparat preglomazan, nefunkcionalan i rasipnički. Kako bi pojedine partije zadovoljile svoje potrebe izmišljaju nova radna mesta. Njihovo nedomaćinsko ponašanje dovodi do stvaranja novih radnih tela, novih institucija, kasnije njihovo proširivanje itd.
Troškovi se konstantno uvećavaju, izdvajaju se velika sredstva za nove plate, za prostorije, za troškove poslovanja bez ikakve potrebe, a sve to plaćaju građani Srbije. Tako danas imamo i ovaj predlog o izmenama i dopunama Zakona o regionalnom razvoju koji povećava pre svega broj članova nacionalnog saveta. Do sada smo imali 19, a sada se taj broj povećava na 26, odnosno uvećava se broj predstavnika regiona.
Do sada je bio slučaj da sedam regiona ima po jednog predstavnika. Sada novim predlogom dobijamo da Vojvodina ima tri predstavnika, region Šumadije i zapadne Srbije četiri, region južne i istočne Srbije tri, a dva predstavnika iz regiona KiM.
Ministar je napomenuo danas da su regioni određeni po broju stanovnika, pre svega, ne po površini. Svaki region ima između milion i 600 i dva miliona stanovnika, pa se onda postavlja pitanje zašto neki region ima jednog predstavnika, a neki dva, neki tri, neki četiri. Dolazimo u situaciju da pojedini regioni imaju čak četiri puta veći broj predstavnika od drugih.
Takođe, što se tiče određivanja minimalnog broja regionalnih razvojnih agencija, do sada je bio slučaj da imamo sedam regiona i sedam regionalnih razvojnih agencija. Sada pojedini regioni imaju znatno više. Recimo, region Vojvodine ima tri, region Šumadije i zapadne Srbije četiri, region južne i istočne Srbije tri, a region KiM, kao i Beogradski jednu regionalnu razvojnu agenciju.
Postavljam pitanje, pogotovo što se tiče Kosmeta, znamo da tamo postoje dve geografske oblasti, KiM i zbog čega region KiM ima minimalno jednu regionalnu razvojnu agenciju, a tamo su potrebne barem dve zbog odvojenosti geografskih oblasti.
Takođe se postavlja pitanje šta će se desiti u narednom periodu, kako je ministar naglasio da gradovi koji imaju regionalne razvojne agencije, preko njih će moći ubrzano da se razvijaju, onda će svaki grad težiti da dobije svoju regionalnu razvojnu agenciju i onda ćemo imati u budućnosti stvaranje novih agencija.
Napomenuo bih da od procesa decentralizacije nećemo dobiti ništa ovim novim odlukama jer odlučivanje, planiranje, pa čak i sprovođenje programa regionalnog razvoja diktiraće se i dalje iz centra, jer na državnom nivou imamo i nacionalni savet, i nacionalnu agenciju koja će i dalje donositi odluke, tako da ovo ništa nije novo i ništa nije drugo nego perfidni, potureni i maskirani centralizam. Regioni će biti zapravo samo još jedan šalter centralne vlasti koji apsolutno ništa neće promeniti.
Takođe bih se osvrnuo i na to da se program finansiranja razvoja regiona realizuje na teritoriji AP Vojvodine i Beograda, da mišljenje na taj program uvek daju kako AP Vojvodina, tako i grad Beograd. Takođe bih napomenuo da u ovom zakonu stoji da AP Vojvodina, kao i grad Beograd, preko svojih organa donose i strategiju regionalnog razvoja za njihove teritorije, pa se postavlja pitanje čemu posebno tretiranje Beograda i Vojvodine u odnosu na druge regije, jer se ovim ne dobija ravnomernost razvoja, već isključivo povlašćene teritorije odnosno regione i ovako se ne može doći do ekonomsko-socijalno ujednačenih regiona.
Da bi se dobio koliko-toliko ujednačeni razvoj, da se ojača i sprovede decentralizacija, prvo i osnovno što treba da se uradi jeste da se zaustavi migracija seoskog stanovništva. Planski se mora pospešiti pre svega razvoj sela, omogućiti na selu što bolji uslovi života. To znači, pre svega izgradnja potrebne infrastrukturne mreže, objekata zdravstva, PTT, kulture, banaka, raznih servisa, terena za sport i rekreaciju. Normalno, sve to treba uraditi uz zaštitu životne sredine, uz zaštitu kulturno-istorijskih spomenika, kao i prirodnih retkosti.
Takođe, treba omogućiti seljaku da može da živi i da opstane na selu od svog rada, otkupne cene voća, povrća, pšenice, mleka, stoke su nezadovoljavajuće, ispod svakog minimuma i jednostavno ovim predlogom se po tom pitanju apsolutno ništa neće promeniti.
Drugi problem koji sprečava razvoj sela jeste bela kuga. Mali broj dece se rađa, a još manji broj dece ostaje na selu. Srpsko selo se sada nalazi između nestanka i opstanka. Za deceniju više od 700 sela ostaće bez stanovnika. Svako četvrto selo je nažalost na putu nestanka, a to danas u današnjoj raspravi apsolutno niko nije spomenuo.
Pominjete nedovoljno razvijena područja, a niko nije spomenuo, ni vi ministre niste spomenuli koliko nestaje sela u Srbiji. U preko 700 sela živi manje od 100 stanovnika i po pravilu u njima ne žive mladi, pa jasno je da će ova naselja u skorije vreme potpuno nestati. Ovo mladog reproduktivnog i radno sposobnog stanovništva što ima svakodnevno napušta svoja ognjišta.
Država apsolutno ništa ne preduzima da to spreči, da mladi ostanu na selu, da ne odlaze, da im omogući normalne uslove života, da podstakne ne samo njihov ostanak već i da im omogući uvećanje porodice, da se spreči pad nataliteta, da se omoguće što bolji uslovi njima i njihovoj deci. Stvaranjem ovih regiona ovi problemi neće i ne mogu se rešiti.
Sadašnja slika sela je više nego sumorna. Pogrešna politika se vodi. To je ono što treba da se promeni. S jedne strane, ne ulaže se u razvoj sela, a s druge strane očekuje se da selo obezbedi dovoljno hrane za sebe i za gradsko stanovništvo, i da pri tom ta hrana bude i kvalitetna, i prirodna, i jeftina.
Zašto se ne otvaraju mini klanice, mini hladnjače po selima? Zašto se ne izvrši premeštanje prehrambene industrije na selo? Zašto se ne omogući razvoj seoskog turizma, da imaju neke koristi, da se omogući seoskim domaćinstvima koliko-toliko lakši način zarade, bolji uslovi života koji bi ih podstakli da ostanu na njihovim imanjima, a ne da ih uništavate tako što mleko plaćate 15 dinara, pšenicu 9 dinara, višnje, jabuke i drugo voće po svega par dinara, a da napomenem poljoprivredna penzija je nešto više od 8.000 dinara. Da li je to podstrek da neko ostane da živi i radi na selu.
Veliki broj seoskih domaćinstava može da živi i od turizma ali nema ko da ih uputi, nema ko da im pomogne, nema ko da ih stimuliše. Prirodne lepote, reke, planine, brda, kanjoni nešto su što je potpuno neiskorišćeno kod nas. Lovni turizam, ribolovni turizam potpuno nerazvijeni, a mogao bi svake godine da privuče veliki broj pre svega lovaca i ribolovaca iz inostranstva koji bi ostavili značajna finansijska sredstva kod nas.
Nerazvijeni tranzitni turizam, sportsko-rekreativni, izletnički, zdravstveni, kamping, kulturni, verski, svi oblici turizma su kod nas potpuno, ne možda potpuno, ali skoro su svi zapostavljeni. Zabrinjavajući je i podatak Turističke organizacije Srbije da u prva dva meseca ove godine je opao broj turista čak za 23%.
I na kraju da završim, ovim novim predlogom uvećava se broj članova nacionalnog saveta uvećava se broj predstavnika regiona. Ionako imamo preglomazan i nefunkcionalan državni aparat. U okviru ovog zakona već je predviđeno postojanje i nacionalnog saveta i nacionalne agencije i regionalnog razvojnog saveta i regionalno razvojne agencije, a sada dobijamo i njihovo uvećanje tj. proširivanje.
Ovim predlogom sigurno se neće ostvariti veći stepen decentralizacije niti ravnomerniji razvoj Srbije. Dobićemo samo nova radna mesta koje će popuniti stranke na vlasti, dobićemo nepotrebno širenje birokratije, koja samo nanosi štetu. Nije sada vreme za rasipanje već za štednju i racionalizaciju države. Ovim predlogom se sigurno neće postići ubrzani razvoj zaostalih ili nerazvijenih ili nedovoljno razvijenih područja niti sela.
To može država da uradi odgovornom i ozbiljnom politikom, investicionim ulaganjima u nedovoljno razvijena područja, planskim i razvojnim dokumentima, a za to državi nisu potrebni ni saveti, ni agencije, ni regioni, ni regionalni centri.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospođa Marina Toman. Imate još 21 minut.

Marina Toman

Srpska radikalna stranka
Najvažniji razlog za donošenje zakona o izmenama i dopunama Zakona o pravu na besplatne akcije i novčanu nadoknadu koji građani ostvaruju u postupku privatizacije, Zakona o izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za privatizaciju i osnivanje akcionarskog fonda, kako bi se preko njega, kako je zamislio predlagač, ispunilo obećanje o besplatnoj podeli akcija građanima.
Nije u pitanju nikakva briga za građane, već će ti isti građani poslužiti kao opravdanje ili tačnije paravan – da se akcije najvrednijih državnih firmi povere na staranje Agenciji za privatizaciju, Agenciji za privatizaciju koja je sprovodeći proces privatizacije vrlo često te iste građane gurala na ivicu egzistencije.
Gasi se Akcijski fond i osniva akcionarski fond, čije će poslove da obavlja Agencija za privatizaciju. Osnivanjem akcionarskog fonda dobija se institucija koja ima veliku imovinu, koju čine nenovčana sredstva i velika ovlašćenja, odnosno institucija koja ne podleže odgovornosti niti kontroli. Znači, izmene i dopune zakona uvode akcionarski fond, čiji je zadatak izdavanje i distribucija akcija građanima.
Građani koji imaju pravo na besplatne akcije neće više dobijati akcije u određenim preduzećima, već će dobijati akcije akcionarskog fonda, preko koga će moći da ostvaruju svoja prava. Da li to onda znači da su građani akcionari tog fonda – ne, to ne znači?
Fond će za početak preuzeti akcije najvrednijih državnih firmi, zatim komunalnih preduzeća, pa i sportski društava. U fondu će biti objedinjene razno razne nespojive akcije i udeli, s tim što će Vlada ovu imovinu, odnosno Vlada ovu imovinu može da uveća, ukoliko donese odluku da unese akcije i drugih javnih preduzeća. Vlada to može da uradi, ako proceni da svi imaoci prava na besplatne akcije ne mogu da se izmire iz postojeće imovine. Znači, Vlada to može da uradi, ali Vlada to i ne mora da uradi. Tada se postavlja opravdano pitanje – da li će biti ispoštovan princip jednakosti?
Pošto vrednost imovine fonda ne može da se unapred odrediti, pošto se ona određuje na osnovu tržišne, nominalne vrednosti ili računovodstvene vrednosti, tako se ne zna zapravo – šta će sve na kraju završiti u akcionarskom fondu. Akcijama će upravljati Agencija za privatizaciju, kao što sam rekla, koja je konstantno izložena žestokim kritikama – o loše sprovedenoj privatizaciji, sa elementima kriminala i korupcije.
Postoji opasnost da će se imovina preduzeća koja nisu privatizovana zloupotrebiti, odnosno da će se njom manipulisati. Kako stoji u zakonu – Agencija za privatizaciju obavlja će poslove fonda, u ime i za račun fonda. Akcionarski fond i Agencija za privatizaciju biće institucionalno povezane. Uprkos tome, zamisao je da fond kontroliše rad Agencije za privatizaciju – a Agencija, s druge strane, sprovodi unutrašnju reviziju fonda. Ko će koga i na koji način onda da kontroliše – ako će krug biti potpuno zatvoren?
Da li će kontrola biti adekvatna, odnosno ko će da ubedi javnost da je ona valjano sprovedena, ako do sada niko nije kontrolisao rad Agencije, odnosno ako je ona bivstvovala kao nedodirljiva institucija, izdignuta iznad čitavog sistema? To ne može da ispravi ni činjenica – da će Vlada jednom godišnje da podnosi izveštaj Narodnoj skupštini o poslovanju fonda, što je veoma dug period.
U razlozima za donošenje zakona navodi se i racionalizacija poslovanja, koja će se time postići. Mi zbog toga ne vidimo zašto se uvodi nova tačka u sredstvima za finansiranje rada Agencije, odnosno navodi se – da je to i provizija od prodaje akcija, odnosno udela u vlasništvu Agencije, odnosno akcije i udela, koji čine imovinu institucije, koja se bavi poslovima akcionarskog fonda?
Dalje, visinu provizije propisuje ministar za poslove ekonomije i regionalnog razvoja. Nije navedeno na koji način, odnosno kojim kriterijumima će se ministar rukovoditi kada bude određivao visinu provizije.
U javnosti se još uvek, da vas podsetim, nije stišala bura oko sporne uredbe – koja omogućava prava konverzije korišćenja zemljišta, u pravo svojine, a nadoknada je takva da, ako je zemljište jeftinije od kupljenog preduzeća, vlasnik preduzeća ga dobija gratis.
Fondom rukovodi savet, koga bira Vlada, na pet godina, uz mogućnost ponovnog izbora. Savet ima neograničena ovlašćenja. Tako, recimo, savet donosi odluku o trgovanju akcijama koje su prenete fondu, van tržišta hartija od vrednosti, s tim što se u izmeni i dopuni Zakona o Agenciji za privatizaciju navodi – da savet to radi, ako oceni da je to najpovoljnije rešenje. Dok je to u izmeni i dopuni Zakona o pravu na besplatne akcije izostavljeno.
Znači, savet će po ličnom nahođenju da odlučuje – da li da prodaje akcije van tržišta. To ne samo što je u suprotnosti sa težnjama o daljem razvoju tržišta, već postoji realna opasnost da se akcije prodaju ispod cene. Otvara se prostor za korupciju prilikom njihove prodaje.
Uostalom, to je u suprotnosti i sa stavom Ministarstva ekonomije, koje je nedavno apelovalo, odnosno preporučilo građanima da besplatne akcije koje dobiju ne prodaju mimo berze, jer se tako postiže na berzi veća cena. Takođe, kakve to veze ima sa tokovima u savremenoj ekonomiji ako se tržište hartija od vrednosti zaobilazi?
Na kraju, da završim, Srpska radikalna stranka nije protiv besplatne podele akcija, ali je protiv ovakvih zakonskih rešenja koja uvode realnu opasnost da će se pospešiti korupcija u procesu privatizacije. Na gubitku će na kraju biti i građani i država.
Ministre, hoću da vam postavim jedno pitanje. Vi ste rekli da kako će se cene akcija kretati u svetu, odnosno kako će one da rastu, tako će da raste i vrednost našeg preduzeća. Zašto onda sada prodajete Telekom? Da budem potpuno jasna – mi smo protiv prodaje Telekoma ali pošto vi već tome težite, zašto se zarad kratkoročnih ciljeva odričete profitabilne kompanije?
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Goran Mihajlović.
Vi imate još 15 minuta. To je sigurno, možete doći da vidite.
Izvolite, gospodine Mihajloviću.

Goran Mihajlović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, mi danas u okviru zajedničkog načelnog pretresa vodimo raspravu o četiri objedinjena predloga zakona, od kojih prva tri predloga imaju veze jedan sa drugim, ali ovaj četvrti zakon – Predlog zakona o metrologiji, zaista nema nikakvih dodirnih tačaka sa prva tri pa bih odmah postavio pitanje gospodinu ministru kojim se to motivima rukovodio kada je ovaj zakon stavio u isti koš sa prethodnim zakonima?
Bez obzira na tu činjenicu, mi smo na ovaj predlog zakona podneli ukupno 20 amandmana, koje ćemo pokušati da odbranimo u danu kada bude bila rasprava u pojedinostima, a sada ću, pošto je ostalo relativno kratko vreme koje treba da podelim sa uvaženim kolegom Krasićem, pokušati da u kratkim crtama obrazložim suštinu ovog predloga zakona o metrologiji.
Oblast metrologije je kod nas prvi put uređena Zakonom o mernim jedinicama i merilima, koji je donet još 1994. godine a modifikovan u dva-tri navrata i bio je na snazi sve do 2005. godine, kada je donet Zakon o metrologiji koji je onda donet kao zakon zajedničke države Srbije i Crne Gore, a koji posle raspada zajedničke države je ostao da važi u formi republičkog zakona i koji očigledno u današnje vreme ne oslikava pravo stanje dešavanja u ovoj veoma važnoj oblasti.
Inače, reč metrologija je složenica koja vodi poreklo od dveju grčkih reči – metros, što znači merenje i logos, nauka, pa bi u opštem slučaju to bila sveopšta nauka o merenju i metodama merenja. Od tada je ova reč postala odomaćena u gotovo svim zemljama sveta i postala je sinonim za jednu mulitidisciplinarnu oblast koja je našla primenu u gotovo svim oblastima savremenog života.
Suštinu metrologije najbolje je obrazložio slavni Galilej još pre četiri veka koji je dao onu čuvenu izreku – Meriti ono što je merljivo i učiniti merljivim ono što još nije merljivo. Jer, merenja su potrebna svuda, znamo u tehnici, medicini, trgovini i u svim drugim delatnostima, i to je u stvari glavni cilj ovog predloga zakona, da uveri građane Srbije da sva merenja koja se vrše na teritoriji naše države su u stvari od opšteg javnog interesa za sve građane Srbije.
Pored toga, cilj ovog zakona treba da bude taj da u Srbiji obezbedi upotrebu merila zadovoljavajuće tačnosti za određenu oblast primene, u zakonski propisanim jedinicama koje su u skladu sa međunarodnim SI sistemom i sa greškama merenja koje su u okviru nekih unapred zadatih granica. Jer, kao što je poznato, nema merenja bez greške. Pri tome je, normalno, potrebno obezbediti jednoznačnost merenja, da bi se rezultati merenja, izvedeni na raznim mestima i u razno vreme mogli međusobno komparirati.
Znači, sve je to cilj ovog predloga zakona o kome raspravljamo ovako kratko i zaista je bilo neophodno da se o tome vodi rasprava u okviru ili posebne tačke ili bar da se ovaj zakon nađe u nekom setu sa nekoliko srodnih zakona.
Bez obzira na tu činjenicu, potrebno je naglasiti da je prvi put kod nas Skupština ondašnje SFRJ donela Zakon 2. aprila 1976. godine, kojim je ozvaničen međunarodni SI sistem jedinica i mera, a primena ovog zakona postala je obavezna od 1. januara 1981. godine i taj zakon je i dan-danas na snazi i mi ga koristimo u ovom nepromenjenom obliku.
Inače, zadaci merenja su višestruki. Možemo ih izdvojiti u nekoliko karakterističnih grupa. Prva grupa bi bila merenja koja se izvode u komercijalne svrhe, znači, merenje utrošene električne energije, vode, gasa i ostalih energenata. Druga grupa bi bila merenja koja služe za povećanje bezbednosti ljudi i životinja u medicini i srodnim naukama.
Onda imamo merenja u cilju zaštite životne sredine i zaštite na radu, recimo, merenje zračenja, nivoa buke, vibracija i slično, pa onda eksperimentalna merenja u raznim institutima i laboratorijama u cilju verifikacije nekih pretpostavki i na kraju merenja koja se izvode u realnom vremenu, a koja služe kao dalja informacija za upravljanje nekim daljim pojavama ili procesima u savremenoj tehnici.
Saglasno navedenim zadacima merenja i predlagač zakona je pokušao da ubedi najpre nas narodne poslanike, a potom i građane Srbije da je to od opšteg javnog interesa za sve građane Srbije, samo što moram da naglasim da se meni ovoga puta čini da su predlagaču zakona od građana mnogo bili važniji zahtevi koje su im postavili mentori iz Svetske trgovinske organizacije i Evropske unije, kao i zahtevi koji su bili sadržani u nekolicini dokumenata koji su prevođeni pri pisanju ovog zakona.
Upravo zbog tog bukvalnog prevoda na naš jezik nekih specifičnih reči i termina iz spomenutih dokumenata u ovom predlogu zakona ima toliko mnogo nelogičnosti i nerazumnih odredbi koje ćemo mi pokušati da otklonimo putem ovih 20 amandmana koje smo podneli i o kojima će poslanička grupa SRS izneti svoje stavove u danu kada bude bila rasprava u pojedinostima.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Zoran Krasić ima reč. Uvažavajući primedbu koja nije sasvim osnovana, imate još deset minuta.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Ne bih hteo da ponavljam ono što smo pričali o ovom prvom zakonu koji je na dnevnom redu današnje rasprave, ne bih to da ponavljam ono što smo rekli pre šest meseci.
Međutim, mora da se shvati da u Srbiji su i danas izražene te takozvane centripetalne i centrifugalne sile u političkom životu i u političkoj organizaciji. Mora da se shvati da ovakav Predlog zakona, kada kažem ovakav, mislim i na onaj izvorni tekst od pre šest-sedam meseci, stvarno jednim preširokim tumačenjem može da eventualno ima neki svoj ustavni osnov. Suštinski on nema ustavni osnov u našem Ustavu.
Sada da malo uozbiljimo ovu diskusiju, s obzirom da je pitanje regionalizacije stvarno političko pitanje, besprekorno političko pitanje. Samo da vas podsetim, nekada je Srbija ima 15 međuopštinskih regionalnih zajednica koje su bile kvaziustavna kategorija. Pričati o regionalizaciji i pričati o regionalnom razvoju kao nekoj suštini, a regionalizaciji kao formi ili ljušturi zalazi u političko pitanje i zato treba biti oprezan.
Ako neko smatra da smo mi danas u mogućnosti da oponašamo ono što postoji u Evropskoj uniji, ili ono što treba da uradimo da bi ispunili neke uslove, kako neki kažu, za pristup Evropskoj uniji, onda mislim da smo pogrešili. Ovakav Predlog zakona je pogrešan.
Uzeću nešto malo tih podataka koji se koriste u Evropi. Nomenklatura teritorijalnih jedinica za statističke potrebe je nešto što je izmislila Evropska unija i to se koristi u statističke svrhe i pomoću toga je napravljena podela Evrope na administrativne regione. Vidite i sami, krene se sa statistikom, a ide se već na nešto što je organizacija države, a to su administrativni regioni.
Sada, ako uzmete postojeće stanje u Evropi, u ovih 27 država članica Evropske unije, vi nemate isti obrazac, ni kada je u pitanju ono što se zove Nuts jedan, Nuts dva, Nuts tri. Nemate isti kriterijum.
Evo da vam dam primer. Recimo Rumunija – ne poseduje nivo pokrajine i regiona. Da vas podsetim, Bugarska u Ustavu ima odredbu koja zabranjuje formiranje autonomnih pokrajina. Dalje, razlog ovome je centralistički pogled na područno uređenje zemlje sličan francuskom, koji je u kasnijem periodu decentralizovan, ali je u osnovi centralizovan. Zbog toga je prvi nivo ispod državnog okružni nivo, sa velikim brojem okruga, 41 okrug postoji u Rumuniji.
Dalje, nivo razvojnog regiona postoji samo na papiru i stvoren je zbog prilagođavanja zemlje Nuts sistemu u cilju bržeg i ravnomernijeg privrednog razvoja, odnosno u prevodu lakšeg pristupa pristupnim fondovima.
Situacija sa Italijom, sa Španijom i sad neki kažu i Velikom Britanijom, koje su kao regionalizovane, izvire iz samog ustava tih država, iz samog ustava. Setimo se da postoje i tri federalne države u Evropskoj uniji – Belgija, Austrija, Nemačka, gde se ne primenjuje ovaj kriterijum.
Šta se krije iza ovoga, pošto je ograničeno vreme, pa krije se da se u Evropskoj uniji istovremeno vrše dva dijametralno suprotna procesa. Jedan proces je centralizacije. On se zasniva na tome da se mnoge nadležnosti suverenih država, 27 država Evropske unije prenosi na centralu u Briselu, ali istovremeno je i proces decentralizacije, gde se eminentno državna nadležnost tih država prenose na nešto što se zove autonomne regije. To raditi u Srbiji, to je čist promašaj. Apsolutni promašaj.
Prvi tvorac, hajde da kažem, tog modernog sagledavanja regionalizacije je bio akademik Jovičić. Pred smrt je odustao od toga. Shvatio je gde se nalazi Srbija i kakvi se procesi dešavaju. Vojislav Koštunica do pre nekoliko godina je bio zastupnik regionalizacije, Kada je video kakve su posledice toga, odustao je. Ne možete naći primer na koji možemo da se ugledamo u EU. Apsolutno ne možete.
Naravno, EU ima svoje probleme, ali nisam zadužen da rešavam njihove probleme. Oni u tom svom regionalnom konceptu razvoja regiona, koji datira još iz 1957. godine, počeo je da se razvija sedamdeset i neke godine, danas su došli u situaciju da postoji jedan prema sedam razlika, tako da je London, kaže se, najbogatiji. Ima proizvodnju po glavi stanovnika koja je 334% veća od proseka EU. To iznosi 49.000 po glavi stanovnika. Najsiromašniji region u toj EU je deo Bugarske, gde je po glavi stanovnika 6.500 evra. Ne bih da vodimo brigu o njihovim računima.
Ovo jeste političko pitanje. Ovo prevazilazi samo pitanje statistike, sagledavanja. Treba ići sa drugim konceptom kako da se pomaže, ublažavaju regionalne razlike i pojačava ekonomska snaga, socijalna i svaka druga, svih područja na teritoriji Republike Srbije.
Nešto novo, imali ste prilike pre nekoliko dana možda i da pročitate u novinama, da ove nove države koje su pristupile EU, pre svega Poljska, a da ne ređam dalje, prisutno je i u onim državama koje su osnivači EU, lokalne zajednice, lokalne samouprave, sve više se bune jer nisu u mogućnosti više da finansiraju neke nadležnosti lokalne samouprave, pa su se prezadužili, tako da tekući priliv ne omogućava servisiranje obaveze koje imaju i traže centralizaciju svojevrsnu.
Zašto traže centralizaciju? Jedino je država garant ljudskih prava. Ne može da bude garant ljudskih prava – okrug, opština, grad.
O tome se radi. Mi smo i suviše mali privredni prostor za tako nešto. Pre svega sam ovaj zakon shvatio kao jednu polaznu osnovu, gde se priča da je to potrebno na bazi onoga što ste zaključili sporazum, ratifikovali ga 2008. godine u Narodnoj skupštini, odredili, trasirali put, ali kritički sagledavajte to.
Nije sve što se nudi prihvatljivo, tim pre što su jako izražene dve potpuno dijametralne različite sile prisutne na teritoriji Republike Srbije. Videli ste u današnjoj raspravi. Krene se sa statistikom, pa vidite dokle ode ta rasprava. Ta rasprava ode do izračunavanja ko je šta, ko je kakav.
Naravno, imamo i taj problem lokalnih begova i aga, ne znam ko je mogao da da onolika ovlašćenja Bojanu Pajtiću, da vam iskreno kažem. Da li njega neko može da kontroliše?
Sada se stavite u situaciju da se na nekoj drugoj teritoriji pojavi neki kvazi Bojan Pajtić, pa krene da sprovodi neku svoju politiku. To je vrlo opasna stvar.
Od ovog koncepta treba odustati, tim pre što je pitanje regionalizacije prevashodno političko pitanje. Ako pričamo o decentralizaciji, ako pričamo o deetatizaciji, onda regionalizacija nije pravi put. Možda je pravi put dvostepena lokalna samouprava. O tom potom i taj koncept zaslužuje mnoge kritike.
O ovoj temi mogli ste da se posavetujete i s jednim vašim kolegom. Njega nema u Narodnoj skupštini već nekoliko dana, a podsećam vas na ovim pitanjima je doktorirao Mile Ilić. Pitajte njega da vam on objasni ove stvari, a kao mladi pravnik je počeo da radi u međuopštinskoj regionalnoj zajednici u Nišu, pa ima i praktičnog iskustva.
Svako ko se ozbiljno bavi ovim poslom, političar, pravnik itd, pa i ekonomista, nikada neće prihvatiti ovako nešto. Zašto? Zato što su mnogo veće štete nego koristi koje mogu da se pojave, mnogo veće štete.
Ravnomerni regionalni razvoj, podsticanje nedovoljno razvijenih područja, to jeste centralna tema o kojoj mi moramo da vodimo računa, ali put kojim mi idemo je pogrešan. Doneće nam mnogo više štete nego što možemo da zamislimo.
Što se tiče ovih zakona koji se tiču privatizacije, sama činjenica da se traži izmena i dopuna postojećeg zakona je dokaz da se pogrešilo.
Ispitajte taj organizovani kriminal, ispitajte te državne institucije koje su omogućile, citiram vaše podatke, da neka kriminalna grupa opere milijardu evra na teritoriji Republike Srbije.
To nije mogao da bude autonomni akt nekoliko pojedinaca. Iza toga mora da stoji organizovana grupa. Da li je to 400, 500 ili 2000 ljudi, ne znam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Hoćete li da privedete kraju, molim vas?
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog načelnog pretresa, pitam da li još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika želi reč? Ne.
Zaključujem zajednički načelni pretres o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o regionalnom razvoju, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o pravu na besplatne akcije i novčanu naknadu koju građani ostvaruju u postupku privatizacije, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o Agenciji za privatizaciju i Predlogu zakona o metrologiji.
Poštovani gospodine potpredsedniče, gospođo ministar, vas i vaše saradnike pozdravljam, zahvaljujem na saradnji.
Uvaženi narodni poslanici, nastavljamo rad sutra u 10.00 časova.