ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE, 26.07.2010.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANjE

26.07.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 12:10 do 23:45

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, otvaram sednicu Šestog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2010. godini.
Na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatujem da sednici prisustvuje 140 narodnih poslanika.
Da bismo utvrdili broj poslanika prisutnih u sali, molim vas da ubacite identifikacione kartice u poslaničke jedinice elektronskog sistema.
Primenom elektronskog sistema za glasanje utvrđeno je da je u sali prisutno 155 narodnih poslanika i da postoje uslovi za rad.
Obaveštavam vas da su sprečeni da sednici prisustvuju narodni poslanici Bojan Kostreš i Mladen Grujić.
Saglasno članu 88. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, obaveštavam vas da sam, pored svih članova Vlade, pozvala da današnjoj sednici prisustvuju i Boris Tadić, predsednik Republike, i dr Dušan Tabaković, šef Pravnog tima Republike Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu.
Saglasno članu 84. stav 2. Poslovnika Narodne skupštine, obaveštavam vas da sam ovu sednicu sazvala u roku kraćem od roka utvrđenog članom 84. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine zbog potrebe da Narodna skupština što pre razmotri predlog akta iz dnevnog reda koji je određen u zahtevu Vlade za održavanje vanrednog zasedanja.
Uz saziv Šestog vanrednog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije u 2010. godini, koja je sazvana na zahtev Vlade, saglasno članu 106. stav 3. Ustava Republike Srbije i članu 169. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, dostavljen vam je zahtev za održavanje vanrednog zasedanja sa jednom tačkom dnevnog reda.
Prelazimo na 1. tačku dnevnog reda: – PREDLOG ODLUKE NARODNE SKUPŠTINE O MIŠLjENjU MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE O LEGALNOSTI JEDNOSTRANO PROGLAŠENE NEZAVISNOSTI PRIVREMENIH INSTITUCIJA KOSOVA I METOHIJE I NASTAVKU AKTIVNOSTI REPUBLIKE SRBIJE U ODBRANI SUVERENITETA I TERITORIJALNOG INTEGRITETA REPUBLIKE SRBIJE
Primili ste Predlog odluke koji je podnela Vlada.
Gospodin Slobodan Samardžić traži reč.
Izvolite.

Slobodan Samardžić

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani narodni poslanici, zbog važnosti ove teme i rasprave koju danas imamo, po članu 94. Poslovnika, predlažem da se udvostruči vreme diskusije i molim poslanike da se o tome izjasne.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Stavljam predlog gospodina Samardžića na glasanje.
Od ukupno 215 poslanika, 88 je glasalo za ovaj predlog.
Konstatujem da predlog nije prihvaćen.
Podsećam vas da prema članu 163. stav 3, a shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova i raspodeljuje se na sledeći način: poslaničkoj grupi Za evropsku Srbiju - sat, 33 minuta i 36 sekundi; poslaničkoj grupi SRS - sat, sedam minuta i 12 sekundi; poslaničkoj grupi G17 plus - 28 minuta i 48 sekundi; poslaničkoj grupi "Napred Srbijo" - 25 minuta i 12 sekundi; poslaničkoj grupi DSS - Vojislav Koštunica - 24 minuta; poslaničkoj grupi SPS - JS - 18 minuta; poslaničkoj grupi LDP - 14 minuta i 24 sekunde; poslaničkoj grupi Nova Srbija - 10 minuta i 48 sekundi; Poslaničkoj grupi manjina - osam minuta i 24 sekunde i poslaničkoj grupi PUPS - šest minuta.
Saglasno članu 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, narodni poslanici koji nisu članovi nijedne poslaničke grupe imaju pravo da govore svako po jednom do pet minuta.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Obaveštavam da su poslaničke grupe ovlastile da ih predstavljaju: narodni poslanik Slobodan Samardžić – poslaničku grupu DSS – Vojislav Koštunica.
Saglasno članu 163. stav 2. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram jedinstveni pretres o Predlogu odluke.
Dajem reč gospodinu dr Dušanu Batakoviću, šefu Pravnog tima Republike Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Izvolite, gospodine Batakoviću.

Dušan Bataković

Poštovani gospodine predsedniče, poštovana gospođo predsednice, gospodo ministri, časni poslanici, čast mi je da vam podnesem izveštaj o savetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu u ime Pravnog tima Republike Srbije.
Dana 22. jula 2010. godine, Međunarodni sud pravde u Hagu, kao glavni pravosudni organ UN, objavio je savetodavno mišljenje o pitanju da li je jednostrana deklaracija o nezavisnosti, koja je usvojena od Privremenih organa lokalne samouprave na Kosovu 17. februara 2008. godine, u saglasnosti sa međunarodnim pravom.
Ovaj postupak je formalno započet 10. oktobra 2008. godine, pismom generalnog sekretara UN, kojim je prosleđena Rezolucija Generalne skupštine UN broj 63/3 od 8. oktobra 2008. godine, a usvojena na predlog Republike Srbije.
Do 17. aprila 2009. godine, 35 država je podnelo sudu svoje pisane izjave, u kojima su izloženi njihovi pravni stavovi povodom pitanja postavljenog od Generalne skupštine UN. Pravni tim Srbije, formiran u skladu sa zaključcima Vlade, u oktobru 2008. godine izneo je u svom podnesku stav da jednostrano proglašena nezavisnost Kosova nije u skladu sa međunarodnim pravom.
Autori podneska u ime Republike Srbije bili su prof. Malkolm Šou, prof. na univerzitetu Lester u Velikoj Britaniji, kao jedan od vodećih svetskih eksperata za pitanje prava za samoopredeljenje, prof. dr Marselo Koen iz Instituta za međunarodne odnose u Ženevi, priređivač poznate zbirke tekstova o principu teritorijalnog integriteta u međunarodnom pravu, prof. dr Andreas Cimerman sa Univerziteta u Berlinu, kao ekspert za procesna pitanja pred Međunarodnim sudom pravde i dr Vladimir Đerić, tadašnji predsednik Udruženja za međunarodno pravo Srbije.
Koordinator pravnog tima bio je Saša Obradović, glavni pravni savetnik Ministarstva spoljnih poslova, a na usmenoj raspravi, kao šef delegacije, bio sam ja, kao ambasador Republike Srbije u Parizu i kao šef Pravnog tima.
Činjenična istraživanja obavljao je Igor Olujić, advokat iz Beograda, dok su u raznim fazama postupka konsultovani sledeći stručnjaci iz oblasti međunarodnog javnog prava: profesor Mohamed Beđaui, nekadašnji predsednik Međunarodnog suda pravde i šef diplomatije Alžira, prof. dr Vojin Dimitrijević, prof. dr Tibor Varadi, prof. dr Andrej Noukamper, sa Univerziteta u Amsterdamu, prof. Stevan Taumon, sa Univerziteta u Oksfordu, prof. dr Gašo Knežević, Sanja Milinković i Božidar Jovanović, načelnici Odeljenja za međunarodno-pravne poslove u Ministarstvu spoljnih poslova i Feodor Starčević, šef misije Republike Srbije pri UN.
Ponavljam, dakle, da je Pravni tim Republike Srbije, formiran u skladu sa zaključkom Vlade, izneo u svom podnesku stav da jednostrano proglašena nezavisnost Kosova nije u skladu sa međunarodnim pravom iz sledećih razloga: 1) opšti princip teritorijalnog integriteta u međunarodnom pravu zabranjuje secesiju delova teritorije nezavisne države bez njene saglasnosti; 2) međunarodno-pravni režim uspostavljen Rezolucijom saveta bezbednosti 1244 od 10. juna 1999. godine garantuje teritorijalni integritet Srbije i može biti izmenjen ili obustavljen samo odlukom Saveta bezbednosti, a ne jednostranim aktom; 3) jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova narušen je i pregovarački proces koji je imao za cilj da odredi budući status ove pokrajine.
Ovakve stavove Republike Srbije podržale su sledeće države: Kipar, Kina, Rumunija, Slovačka, Ruska Federacija, Libija, Španija, Iran, Brazil, Argentina, Azerbejdžan, Bolivija i Venecuela. Podnesak Republike Srbije imao je 370 strana, sa dodatna 83 aneksa, koji su sadržali pisane dokumente u prilog gore navedenim tvrdnjama.
Određen broj država je izneo suprotne argumente tvrdeći sledeće: 1) da sud ne treba da odgovara na postavljeno pitanje jer je ono političke prirode, odnosno zato što postoje važni razlozi zbog kojih nije u interesu UN da na isto bude odgovoreno; 2) da međunarodno pravo ne reguliše pitanje secesije, već da isto spada u domen diskrecionog prava država, da novoformirani entitet priznaju u svojstvu države; 3) da su Albanci na Kosovu i Metohiji stekli pravo da se otcepe od Republike Srbije zbog masovnog kršenja ljudskih prava 1999. godine, zbog čega ova secesija predstavlja tzv. "sui generis" slučaj i ne može biti podvedena pod opšta pravila međunarodnog prava.
Države koje su iznele ovakve stavove bile su: Češka Republika, Francuska, Švajcarska, Albanija, Austrija, Nemačka, Finska, Poljska, Luksemburg, Velika Britanija, SAD, Estonija, Norveška, Holandija, Slovenija, Japan, Irska, Danska, Maldivi i Sijera Leone.
U ovoj fazi postupka učestvovao je i Egipat, ali bez jasnog opredeljenja u pogledu situacije nastale proglašenjem nezavisnosti Kosova.
Pored toga, Međunarodni sud pravde je pozvao i organe lokalne samouprave na Kosovu da pruže svoj pisani doprinos u ovom postupku pod imenom "autori deklaracije", koji naziv su koristili sve do kraja postupka.
Do 17. jula 2009. godine, 14 učesnika postupka iskoristilo je priliku da uputi sudu pisane komentare na izjave drugih država. Među njima je bila i Srbija, koja je priložila svoj komentar na 248 strana.
Od 1. do 11. decembra 2009. godine u Palati mira u Hagu održana je usmena rasprava u kojoj je učestvovalo 28 država: Srbija, koja je nastupila prva, zatim Argentina, Azerbejdžan, Belorusija, Bolivija, Brazil, Kina, Kipar, Španija, Ruska Federacija, Rumunija, Venecuela i Vijetnam, sve napred nabrojane države su podržale stavove Srbije, kao i Albanija, Nemačka, Saudijska Arabija, Austrija, Bugarska, Hrvatska, Danska, SAD, Finska, Francuska, Jordan, Norveška, Holandija i Velika Britanija, koje su podržale stavove autora deklaracije iz Prištine.
Na usmenoj raspravi je učestvovao i Burundi, ali bez jasnog opredeljenja za jednu ili drugu stranu. Na taj način ukupan broj država koje su učestvovale u postupku dosegao je 42, što je najveći broj država koje su ikada učestvovale u jednom postupku pred Međunarodnim sudom pravde.
U decembru 2009. godine, Pravni tim Republike Srbije je pismeno odgovorio i na posebna pitanja postavljena od strane trojice sudija.
Dana 28. maja 2010. godine prestao je mandat sudiji Ši Đijongu iz Kine, koji se povukao iz sudskog veća zbog bolesti. Zamenjen je novim sudijom iz iste zemlje koji, međutim, nije imao pravo da učestvuje u već odmaklom većanju i glasanju o ovom predmetu, pa je na taj način sudsko veće svedeno na 14 sudija.
Konačno, 22. jula ove godine, Međunarodni sud pravde je objavio savetodavno mišljenje u kome je: 1) jednoglasno odlučio da ima nadležnost da postupi u ovom slučaju; 2) sa devet glasova za i pet protiv da treba da odgovori na postavljeno pitanje; 3) sa 10 glasova za i četiri protiv da Deklaracija o nezavisnosti Kosova od 17. februara 2008. godine nije prekršila međunarodno pravo.
U obrazloženju ovakvog mišljenja, sud je eksplicitno naveo da je pitanje tretirao u njegovom uskom jezičkom smislu, baveći se na taj način samo pitanjem Deklaracije kao pravnog instrumenta, a ne i pitanjima prava na otcepljenje, niti pravnim posledicama takvoga čina - kao što su pitanja, da li je Kosovo steklo državnost i kakav je status dosadašnjih priznanja nezavisnosti Kosova (Paragraf 51. savetodavnog mišljenja na strani 20.), vraćajući, na taj način, suštinski deo postavljenog pitanja natrag u Generalnu skupštinu UN bez pruženog odgovora. Drugim rečima, sud se bavi isključivo pitanjem da li su ovakve vrste deklaracije zabranjene međunarodnim pravom i Rezolucijom 1244 u pitanju odnosa koje je konkretna deklaracija proizvela.
U prilog ovakvom kompromisnom zaključku suda glasale su sudije iz Japana, Jordana, SAD, Nemačke, Francuske, Novog Zelanda, Velike Britanije, Meksika, Brazila i Somalije. Protiv su bile sudije iz Ruske Federacije, Slovačke, Maroka i Sijera Leonea.
Ovakav ishod svakako predstavlja pravni neuspeh za Republiku Srbiju, jer od Međunarodnog suda pravde nismo dobili pomoć u situaciji u kojoj je međunarodno pravo prekršeno na njenu štetu.
Sud je očigledno pokušao da pronađe izlaz iz neprijatne političke situacije u kojoj se našao i to nije učinio na vešt način. Savetodavno mišljenje, međutim, nije zatvorilo vrata za dalje spoljnopolitičke akcije Republike Srbije usmerene na očuvanje njenog teritorijalnog integriteta, jer je sud: 1) naglasio da Generalna skupština UN ima široko ovlašćenje da dalje raspravlja o ovom pitanju; 2) afirmisao princip teritorijalnog integriteta kao važan deo međunarodnog pravnog poretka; 3) konstatovao da je na Kosovu nastavio da funkcioniše međunarodno-pravni režim uspostavljen rezolucijom 1244; 4) nije potvrdio pravo Kosova na otcepljenje od RS.
U svakom slučaju, samo vođenje ovog postupka pred Međunarodnim sudom pravde, bilo je od značaja za RS, tako što je i u kritičnom momentu 2008. godine, zaustavilo talas priznavanja kosovske nezavisnosti. Postupak pred Međunarodnim sudom pravde je ovim završen. Hvala vam na pažnji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem gospodinu Batakoviću.
Htela bih da obavestim poslanike da ćemo danas raditi do završetka rasprave i posle 18.00 časova, u skladu sa Poslovnikom.

Vuk Jeremić

Poštovani gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, želeo bih da sa političke i diplomatske strane podnesem izveštaj Narodnoj skupštini o ovom procesu pred Međunarodnim sudom pravde i onome što mu, u političkom i u diplomatskom smislu, sledi u međunarodnoj areni.  
Problem Kosova je naravno problem sa izuzetno složenom predistorijom. Međutim, u ovom obraćanju skoncentrisaću se na period od trenutka kada je ova Vlada Republike Srbije preuzela odgovornost po Ustavu i zakonu.
Sedamnaestog februara 2008. godine privremeni organi vlasti u Prištini su jednostrano proglasili secesiju od Republike Srbije. U prvih nekoliko nedelja nakon proglašenja te nezavisnosti, Kosovo je priznalo oko 50 država sveta, uključujući nesumnjivo i neke od najjačih država današnjice.
Republika Srbija se u tom trenutku našla pred izborom. Jedan način je da se konstatuje tzv. faktičko stanje da je Kosovo proglasilo nezavisnost i da je ono sada nezavisno, s obzirom da je dobilo takvu podršku najvećih država sveta. To je bio jedan od načina da se prema ovom problemu Vlada postavi.
Drugi je bilo da reaguje na način na koji reaguju neke suverene države u trenutku kada im je ugrožena teritorijalna celovitost, odnosno da svoj ustavni poredak brane oružanom silom.
Treći put, da koristeći pravna, politička i diplomatska sredstva, pokuša da se suprotstavi jednostranom proglašenju secesije od strane privremenih organa u Prištini.
Vlada Republike Srbije donela je odluku da izabere ovaj treći put. Polazeći od Ustava Srbije, polazeći od obavezujućih odluka Narodne skupštine i nesumnjive političke volje velike većine građana ove zemlje, odlučili smo da uložimo sva pravna, politička i diplomatska sredstva u odbrani teritorijalne celovitosti.
Jadan od načina na koji smo odlučili da se postavimo u međunarodnoj, diplomatskoj i pravnoj areni je da se obratimo Međunarodnom sudu pravde. MSP UN je jedini međunarodni pravni organ na svetu. Ukoliko je jedan od argumenata Srbije, na kome stojimo i danas, bio da je prekršeno međunarodno pravo i da po međunarodnom pravu, kosovsko Albanci nisu imali pravo da se ocepe od Srbije, tu argumentaciju u pravnom smislu nije bilo moguće braniti ni pred jednim drugim organom nego upravo MSP.
Postojalo je nekoliko načina da se pristupi MSP. Dva glavna su bila, da se traži savetodavno mišljenje. Drugačiji način je bio taj, da se podnesu tužbe, odnosno da se direktno tuže države pred MSP.
Vlada Republike Srbije je donela odluku da ne ide u tužbeni postupak protiv zemalja koje su priznale Kosovo. Iz jednog jednostavnog razloga, što se uostalom vidi i u ovom novom savetodavnom mišljenju, da suverene države imaju pravo na suverene odluke. Naša procena je u tom trenutku bila da, ukoliko bi tužili bilo koju zemlju, da bi se sud proglasio nenadležnim i ne bi došlo do rasprave da li je prekršeno međunarodno pravo.
Naravno, tužbe protiv bilo koje zemlje na svetu imaju i svoje političke posledice. Nemoguće je tužiti bilo koju zemlju na svetu, a da ta tužba nema političku posledicu u vašim bilateralnim i uopšte međunarodnim odnosima. To je isto bio jedan od razloga zbog kojeg se Vlada Republike Srbije odlučila da ne ide u tužbeni proces protiv jedne ili više zemalja koje su priznale Kosovo kao nezavisnu državu.
Odlazak pred MSP u smislu traženja savetodavnog mišljenja je podrazumevao dobijanje većine u Generalnoj skupštini UN-a , najvišem organu UN-a.
Srbija je uspešnom diplomatskom akcijom uspela da dobije većinu potrebnih glasova na zasedanju Generalne skupštine 8. oktobra 2008. godine, i pored toga što su se u debati pred Generalnom skupštinom toj rezoluciji usprotivile neke od najmoćnijih država sveta.
Usvojena je Rezolucija Srbije, kojom je postavljeno pitanje Međunarodnom sudu pravde – da li je jednostrano proglašena nezavisnost privremenih institucija u Prištini bila u skladu sa međunarodnim pravom?
O detaljima samog sudskog procesa je već govorio prof. dr Dušan Bataković. Želim samo da kažem da je pitanje bilo formulisano na takav način, nakon širokih konsultacija sa međunarodnim i domaćim pravnim stručnjacima, jer smo smatrali da bi otvaranje svakog drugog pitanja, odnosno postavljanje bilo kog drugog pitanja otvorilo prostor za proglašenje kosovske nezavisnosti kao sui generis slučaja ili povezivanjem prava na otcepljenje sa ugrožavanjem ljudskih prava na Kosovu i Metohiji u toku perioda do 2000. godine.
Jedan od važnih političkih aspekata odlaska pred Međunarodni sud pravde bio je suzbijanje broja zemalja koje su priznale Kosovo kao nezavisnu državu. U trenutku kada je Rezolucija Srbije usvojena pred Generalnom skupštinom UN Kosovo je priznalo nešto više od 50 država sveta.
Od tog trenutka do danas priznalo ih je svega 15-ak, uglavnom manjih afričkih ili ostrvskih zemalja, sa izuzetkom Saudijske Arabije, koja je bila jedina velika zemlja koja je priznala Kosovo nakon odlaska pred Međunarodni sud pravde.
Činjenica da je ovaj postupak u toku pred Međunarodnim sudom pravde bio je izuzetno važan argument za Srbiju da ubedi zemlje širom sveta da ne priznaju Kosovo kao nezavisnu državu. U tome smo do ovog trenutka, rekao bih, imali određeni uspeh koji je verovatno veći nego što su to mnogi očekivali.
Profesor Bataković je govorio o zaključku našeg Pravnog tima, da je sud praktično prepustio političko odlučivanje o pravu na otcepljenje kosovskih Albanaca debati koja će se voditi u Generalnoj skupštini UN.
Ono što želim da kažem da je mehanizam, predviđena procedura Poveljom UN je ta da svako mišljenje suda odlazi na debatu u Generalnu skupštinu. Debata u Generalnoj skupštini će uskoro biti zakazana nakon što već prosleđeno mišljenje suda u Generalnom sekretarijatu u Njujorku bude prevedeno na sve službene jezike UN.
Nakon toga, predsednik Generalne skupštine će zakazati datum za diskusiju. Običaj je u međunarodnim odnosima, odnosno u Generalnoj skupštini da zemlja, koja je svojom rezolucijom inicirala sudski proces, bude ta koja predloži i tekst zaključka oko koga će se voditi rasprava u Generalnoj skupštini.
Ovog trenutka situacija u međunarodnoj zajednici vezano za mišljenje Međunarodnog suda pravde za našu poziciju je izuzetno teška. Procena je Vlade da u ovom trenutku 55 država sveta se nalazi vrlo blizu priznavanju Kosova kao nezavisne države.
Vlada u ovom trenutku čini sve što je u njenoj moći da taj broj svede na što je moguće manju meru, da uputi poruke predsednicima država i vlada tih zemalja, sa sadržajem detaljnog upoznavanja sudskog mišljenja, uključujući i obrazloženje sudskog mišljenja, u kome se eksplicitno kaže da se sud nije izjašnjavao o pravu na secesiju i da prikažemo međunarodnoj zajednici to da ukoliko je tekst deklaracije u skladu sa međunarodnim pravom, tj. da ga ne krši, da ukoliko bi on bio ispraćen velikim brojem priznanja, to znači da svaki tekst deklaracije o nezavisnosti na svetu, ukoliko bude ispraćen nekim priznanjima, može da dovede do de fakto državnosti, što svakako nije, po našem mišljenju, u skladu sa međunarodnim pravom, a nije u interesu mira i stabilnosti kako regiona, tako i celog sveta.
Vlada Republike Srbije predlaže odluku Narodnoj skupštini. Sa tekstom Predloga odluke ste upoznati, imate ga pred sobom. Reći ću samo suštinu ovog predloga. Predlažemo da se potvrdi dosadašnja politika očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Srbije vođena na osnovu svih ranijih odluka Narodne skupštine o Kosovu i Metohiji i da se naloži Vladi korišćenje svih raspoloživih diplomatskih i političkih sredstava koja stoje na raspolaganju suverenim državama, članicama UN u aktivnostima ka ostvarenju tog cilja.
Narodna skupština, ukoliko se ova odluka usvoji, podržala bi Vladu u njenom gledanju da je neophodno da se putem mirnih pregovora dođe do trajnog, održivog i obostrano prihvatljivog rešenja za KiM, u skladu sa Ustavom Republike Srbije, koje će omogućiti istorijsko pomirenje srpskog i albanskog naroda, kao i mir i stabilnost regiona.
Ukoliko ova odluka bude donesena, Narodna skupština bi dala podršku Vladi u procesu podnošenja rezolucije u Generalnoj skupštini UN, čije bi usvajanje otvorilo put da se kroz pregovore dođe do kompromisnog rešenja za KiM.
Dame i gospodo narodni poslanici, naša zemlja i demokratski izabrane institucije ove zemlje se ovog trenutka nalaze pred izborom – da li nastaviti politiku striktnog poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta sopstvene zemlje i korišćenje svih pravnih, političkih i diplomatskih sredstava u nastavku te borbe. Naša diplomatska aktivnost u ovom trenutku, sve do održavanja Generalne skupštine, biće usmerena na to da zaustavimo dalja priznanja KiM do koje god to mere bude moguće.
Ponavljam, ovog trenutka 55 zemalja se nalazi u situaciji da nije nemoguće pretpostaviti da bi one uskoro mogle da promene svoj dosadašnji stav o Kosovu i da priznaju Kosovo kao nezavisnu državu.
Zadatak državnih organa će isto tako biti i da ostvare većinu u Generalnoj skupštini za rezoluciju Srbije koja će otvoriti put ka pronalaženju kompromisnog rešenja i nakon čijeg usvajanja će biti jasno da Međunarodni sud pravde nije dao pravo Albancima na otcepljenje od Srbije.
Politika koja se zalaže za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje, po našem mišljenju, mora biti vođena dogod je na snazi Ustav Srbije i dogod postoje u ovoj zemlji ove institucije, ali i u ovoj zemlji velika većina koja nije spremna da odustane od borbe za zaštitu suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Ovo je bez sumnje jedan težak trenutak za Srbiju, potrebno je da sačuvamo staloženost, ali i odlučnost.
Na kraju, kao ministar spoljnih poslova, želim da kažem da su danas oči sveta uprte u Srbiju, uprte u ovu skupštinsku raspravu. Ova skupštinska rasprava se direktno prenosi na svim kanalima u zemlji, ali ovde danas ima i mnogo diplomata i mnogo novinarskih ekipa iz inostranstva. Danas svet gleda koja je reakcija Srbije i kojim putem Srbija odlučuje da ide dalje.
Mislim da je od presudne važnosti da budemo jedinstveni, da budemo dostojanstveni i da na kraju, bez obzira na političke argumente koje ćemo danas čuti sa svih strana i koje treba da čujemo, da ipak dođemo do konačnog zaključka sa jedinstvenim stavom. Što budemo jedinstveniji, poslaćemo snažniju poruku u svet da nastavljamo dalje. Toliko. Hvala vam na pažnji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine ministre.
Molim predsednike, odnosno ovlašćene predstavnike poslaničkih grupa koji žele reč, da se prijave.
Gospodin Čedomir Jovanović je među prijavljenima predsednik najmanje poslaničke grupe. Poštovaćemo uobičajen princip. Izvolite.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo predsednice, gospodine predsedniče, gospodine predsedniče Vlade, ministri, dame i gospodo narodni poslanici, većina nas je imala priliku da učestvujem u jednoj jako teškoj skupštinskoj raspravi. To je bilo dan nakon proglašenja nezavisnosti Kosova, u februaru 2008. godine.
Mislim da ta težina, koja je tada obeležila našu raspravu, za ove dve godine nije umanjena. Ona je, na naše razočarenje, jer između ostalog to govori o našoj nesposobnosti, samo uvećana. Tada je ta težina proizilazila, i to ne treba kriti, pre svega iz velikog osećaja nepravde, zbog toga što nam se kao narodu dešava jedan tako veliki gubitak.
Tu sednicu je obeležila naša spremnost da, poštujući pre svega emocije u našem društvu, razgovaramo na način koji nije bio i suviše politički. Tog dana su govorili samo šefovi poslaničkih grupa, u trenutku u kome je predsednik Republike govorio u Savetu bezbednosti UN, premijer je pročitao Rezoluciju, mi se za nju nismo izjasnili, većina jeste.
Mi se za nju nismo izjasnili ne zbog toga što se nismo složili sa opisom stanja u kome se zemlja nalazi, nego zbog tog što u toj inicijativi nije bilo ideje, nije bilo života. Većina je smatrala da je moguć politički sistem u kojem života nema u parlamentu, a neguje se na nekom drugom mestu.
Nakon toga smo počeli da branimo Kosovo tako što smo rušili Beograd i dve godine od tada politička scena Srbije izgleda mnogo drugačije, ali jedina konstanta u našem životu je Kosovo.
Prvo što ne možemo izbeći zapravo, jeste naše lično nepoštovanje prema Kosovu. Ako nam je zaista tako puno stalo do Kosova i Metohije, zašto se odnosimo na tako poražavajuće nepristojan način prema tom velikom problemu ove zemlje?
Mi imamo Odbor za Kosovo i Metohiju koji nijedanput nije razgovarao o politici države koju smo vodili prethodne dve godine. Samo smo jednom otvorili raspravu o Kosovu ovde, pre dve godine, rezolucija je povučena, jer nije bilo većine. Problem te rezolucije o Kosovu je bio u činjenici da je, s jedne strane, Vlada pokazala nameru da iskorači iz tog prokletog formata koji generacije i generacije nasleđuju ali, sa druge strane, to je bila očigledna nemoć da se tako nešto zaista i uradi.
Zato danas me možemo da razgovaramo o Kosovu na način na koji smo razgovarali do sada. Ne mislim da je ovo prilika da govorimo o pojedinačnoj odgovornosti. Bilo bi previše vulgarno sve probleme Kosova pravdati pogrešnom politikom jednog ministarstva ili pogrešnim nastupom jedne vlade, predsednika Republike.
Ono što je očigledno jeste da odgovornost za stanje u kojem se nalazimo, ako govorimo o Kosovu, prevazilazi domete ne samo naše generacije, nego i okvire politike. Zbog toga je potrebno mnogo više odgovornosti danas ovde u ovoj raspravi.
Ne znam ko je u ovoj sali taj koga možemo optužiti da je odgovoran za odnose Srbije i Kosova u toj meri da bi definisanjem njegove odgovornosti ti problemi bili rešeni, ali postoji mnogo onih koji su odgovorni zbog toga što našem društvu nisu rekli istinu.
Ako volimo Kosovo, kako možemo da ga branimo tako što ćemo lagati, prvo, sami sebe, a potom onda i čitavu zemlju? Težina današnje sednice je, zapravo, u tom muku koji nas prati. Mi smo zakazali ovu sednicu juče, a Vlada o odluci koju nam je prosledila čak nije ni razgovarala na sednici koja je održana pre nekoliko dana ili, ako je razgovarala, to je učinila u tajnosti, jer nam kao parlamentu svoju odluku nije prosledila.
Nigde nećemo stići ako se ne suočimo sa činjenicom da nešto moramo da promenimo. Da bi to mogli da promenimo moramo da postanemo svesni i ličnih obaveza. Kao stranka smo tu obavezu preuzeli. Pet godina u Srbiji govorimo o neophodnosti zauzimanja potpuno drugačijeg političkog kursa od onoga na kojem se naša država nalazi.
Za mnogo šta smo optuživali Vojislava Koštunicu, ali niko nikada iz naše stranke nije rekao da je on odgovoran zbog toga što Kosova danas ima svog predsednika, svog premijera, svoje ministre, 22 zemlje EU koje ga priznaju kao nezavisnu državu i ko zna koliko iz sveta koje će to sutra učiniti.
Još je manja odgovornost za to predsednika Republike ili vas, gospodine Jeremiću. Naravno, mislim i na čitavu Vladu. Život je toliko nemilosrdan da već danas postaje značajniji odgovor na pitanje zašto krijemo istinu sami od sebe, od odgovora na pitanje ko je odgovoran za to što je ta istina toliko tragična.
Ne postoji nijedna stanka u Srbiji koja je pokazala imalo razumevanja za ono što se desilo februara 2008. godine u Prištini, za odluku prištinskog parlamenta ili autora deklaracije o nezavisnosti kojom je proglašena nezavisnost Kosova. Razlike se pojavljuju na drugom planu, na onom na kom se definiše odgovor naše zemlje na to sa čim se suočavamo, a Kosovo je posledica i nije prvi poraz našeg društva, ali bi želeli da bude prvi iz koga smo nešto naučili.
Shvatili smo da je inicijativa Vlade pre dve godine bila posledica, ne znam zašto o tome ne govorite, pre svega jednostavne istine da ne postoji nijedna vlada na svetu koja bi mogla tako jednostavno da kaže – ne interesuje me što je bilo, bilo je, neću se boriti za svoja prava. Ne znam ni za jednu vladu na svetu koja je tako nešto ikada uradila, ali ima tako puno primera koji nam ne dopuštaju da se zavaravamo da je moguće izgubiti životnu bitku, a onda pronaći rešenje za taj poraz na nekom drugom planu, recimo, na polju prava.
Gospodin Bataković je istoričar. Prvo, zaista je hrabro od njega to što je došao u Skupštinu i identifikovao se sa nečim što je, nesumnjivo, doživljeno kao poraz i zbog pregrejanih očekivanja koja su pratila izjašnjavanje Međunarodnog suda pravde.
Sve što nas okružuje, i ova zgrada, i zemlje u kojima smo živeli, dokazuje nam da nigde nećemo stići ukoliko poraze budemo nastojali da minimalizujemo tako što ćemo izbeći potrebu suočavanja sa njihovom uzrokom. Mi 200 godina pokušavamo sa stvorimo svoju državu i to ne uspevamo. Užasne žrtve je ovaj narod podneo. Ova zemlja je napaćena u prethodnih 20 godina svog nastojanja da samu sebe definiše, zaštiti i odbrani nešto što je neko nekad pomenuo i naveo kao njen interes.
Bilo bi lepo, gospodine Jeremiću, da ste u pravu kada kažete da ceo svet gleda u nas. Ali, mislim da se knjiga zatvorila u Hagu i da se danas nama bave fenomenološki. Danas je vest u svetu smena direktora Britiš petroleuma, a ne sednica naše Skupštine. Mi sami sebe tako malo poštujemo, da nema razloga da nas neko drugi više poštuje.
Ono što danas treba da uradimo, prvo jeste da onima koji su vlast, mi to nismo, voljom građana, koji su takođe odgovorni za stanje u kojem se zemlja nalazi, pokušamo da pomognemo, kao što smo to činili i do sada.
Ne, ostavićemo drugim poslaničkim grupama da se oni u ovom trenutku u političkom smislu zabavljaju paradoksima po kojima mi prvo postavimo pitanje sudu, a onda formiramo pravni tim, pa o rezultatima i planovima razgovaramo kada se to završi, a ne na početku i tokom čitavog procesa. U tome nema nikakvog prostora za onu politiku koja je Srbiji potrebna. Nama je potrebna nova politika. Mi želimo u tome da vam pomognemo.
Ne mislimo da je bilo ko iz Vlade pokrenuo inicijativu pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija sa željom da nanese Srbiji štetu, ali način na koji je vođena kosovska politika prethodne dve godine je to uradio. Jedno je izborna kampanja, pogotovo 2008. godine. Možda ima stranaka, kao što je to između nekih i naša, koje se bave uzrocima u izbornoj kampanji. Nemamo ništa protiv vaše poruke - i Kosovo i Evropa, ali vas upozoravamo da nismo daleko od situacije u kojoj makar za našu generaciju i Evropa neće podeliti sudbinu Kosova.
Previše smo sami. Niko nas ne razume, a oni koji nas danas podržavaju ne čine to zbog razumevanja za nas, nego zbog razumevanja samih sebe. Španija, Grčka, Rumunija i Slovačka i sve zemlje EU koje su se za sada distancirale od priznavanja kosovske nezavisnosti. Kako smo mi izgubili one koji su generacijama bili naši tradicionalni partneri, saveznici, one kojima smo podizali spomenike ovde po Beogradu, one koji su nam najviše pomogli u prethodnih 10 godina?
Kako svet više razume to Kosovo takvo kakvo je, od Srbije koju mi vodimo? Odgovor je u politici. Ovaj svet je napravljen na Atlantskoj povelji, a ona je bila ucena, posledica slabosti jedne zemlje i dominacije druge. Ni Francuska revolucija nije bila izvor prava, a oblikovala je naš svet.
Kada smo otišli pred Međunarodni sud pravde, nismo valjda tamo otišli da bi dve godine posle toga rekli da nam se ne dopada odgovor na pitanje koje smo sami postavili? To je ono što ste vi učinili, gospodine Jeremiću. Obraćam se vama jer ste govorili kao predstavnik predlagača.
Prva tačka odluke koju mi treba da podržimo govori zapravo o našem zaključku da Međunarodni sud pravde prilikom davanja savetodavnog mišljenja nije odgovorio na suštinsko pitanje. Što ga nismo postavili, gospodine Jeremiću? Samo mi nismo shvatili šta je posledica odluke Međunarodnog suda pravde ili ne želimo da kažemo ono što vrlo dobro znamo, a mislim da je to još gore.
Druga tačka – potvrđujemo dosadašnju politiku. Mi smo u slepoj ulici. To govore lica svih ministara ovde, atmosfera. Zašto potvrđujemo nešto što je očigledno pogrešno? Da li možemo da razgovaramo o nekoj drugoj politici? Makar da kažemo – razgovarali smo, ali nismo pronašli odgovor. Kada će se to desiti? Koji to magnetizam drži Srbiju na tom kursu? Srbi na Kosovu to od nas ne traže. Više ih je učestvovalo na izborima za lokalne samouprave koje su organizovale kosovske vlasti od izbora koje smo organizovali mi.
Treća tačka odluke – jedinstvo politike i države. Ne možemo da pristanemo na to jedinstvo. Ne mogu da pristanem na jedinstvo predsednika Republike i predsednika Republike kog sam odveo u zatvor, kome se sudilo u Hagu za zločine. Kakvo je to jedinstvo?
Čuli smo vrlo dobro ono što je rekao prvi potpredsednik Vlade, o tome da nećemo nigde stići ako postavimo pitanje odgovornosti, jedna vlada, druga vlada, treća, pa do Kosovske bitke. Ne, polovina 80-ih, 1987, 1989. godina, izmene Ustava, pravno nasilje, a sve posledica naše nemoći da demokratizujemo državu, da je menjamo.
Onda to što mi uradimo na Kosovu, neko sutra uradi nama u Srbiji. Ono što uradimo u Bosni, neko uradi u Srbiji. Ono što uradimo u Hrvatskoj, neko uradi u Srbiji. Nema jedinstva na tim osnovama. Možemo da napravimo jedinstvo oko onog što treba u Srbiji da se uradi.
Nije vaša obaveza da branite ono što je trajno izgubljeno od 1999. godine, a trajno je izgubljeno pravo Srbije kao države da upravlja životom na Kosovu. Nije izgubljeno pravo Srbije da se stara o Srbima na Kosovu, o svojim manastirima, o svojoj imovini, da uspostavlja normalne odnose sa Kosovom i nigde nije nametnuto pravo Srbije da prizna Kosovo kao državu. Zašto mi napominjemo u ovoj odluci da nikad nešto nećemo uraditi? Ko od nas to traži? Nikad niko to od Srbije nije tražio.
Narodna skupština izražava podršku Vladi u procesu podnošenja rezolucije Generalnoj skupštini. Kakva je ta rezolucija? Zašto ne možemo da je vidimo? Da li ćemo na toj rezoluciji napraviti preokret i potražiti pre Skupštine UN podršku, recimo, u EU za ono što nameravamo da uradimo na Kosovu?
Da li ćemo promeniti prioritete ili ćemo ignorisati činjenicu da se borimo za nešto što je davno život napustio? Na molebanu za Kosovo pre nekoliko dana bilo je manje vernika nego na protestu ispred Patrijaršije kada je smenjivan jedan od kosovskih vladika.
Pitanje odgovornosti takođe mora biti postavljeno, ali ne sa ambicijom da se nađe dežurni krivac, nego baš naprotiv, da se otvori prostor za preispitivanje svakog čoveka u ovoj zemlji. Milioni su bili nemi pred onim što se dešavalo oko nas godinama i u naše ime, a onda su ti milioni suočeni sa cenom koju će platiti pre ili kasnije.
Kasnije ukoliko ih budu vodili političari, parlament i vlada koji nemaju hrabrosti i snage da kažu istinu društvu. Ta istina nije poruka – zaboravite Srbe na Kosovu, ta istina je – pronađite nam novi način za svoje mesto na Kosovu, s onima koji tamo žive. Ako je teško, ako je ponižavajuće, trpite poniženja u ime onih generacija koje su ponižavale druge da bi ostvarivale tu politiku.
Zašto što smo mi sebi dali to ekskluzivno pravo da mi ne budemo ti koji će biti odgovorni za ono što je realno gubitak Kosova. Odakle nama to pravo? Mi smo generacija koja sa tim treba da izađe na kraj. Ako mi ne budemo imali snage da to rešimo, bićemo generacija koja će konstatovati da je upropastila jedan narod. Zato je veoma važno za nas pitanje rezolucije sa kojom idete u UN.
Sada ste govorili vrlo pežorativno o tamo nekim zemljama i zemljicama koje su u međuvremenu priznale kosovsku nezavisnost. Ne bih vas podsećao na uporišta naše politike na međunarodnoj sceni, na činjenicu da smo mi, zemlja koja je stvorena na ulici u demonstracijama, bili nemi pred nasiljem nad građanskim protestima, zbog toga što zemlja koja primenjuje nasilje istovremeno pokazuje razumevanje za našu kosovsku politiku.
Predlažem vam da ovde u parlamentu ovog puta budete drugačiji, da makar završimo dostojanstveno ovu sednicu kad smo je počeli na neprihvatljiv način. To praktično znači da definišite prioritete koji će omogućiti demokratizaciju zemlje, njenu modernizaciju, ekonomski razvoj, partnerstvo sa svetom i kroz to partnerstvo razumevanje sveta za one naše specifične interese koje ne treba da zaboravimo, ali koje moramo na drugi način da ostvarujemo.
(Predsednik: Vreme.)
Naravno, da ne bi bilo nikakvih dilema, ne podržavamo ovu rezoluciju zbog toga što je ona izraz kontinuiteta sa pogrešnom politikom, apsolutna podrška za svaku ambiciju da se nešto konkretno promeni, jer smatramo da je ovo poslednji trenutak za nešto tako.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Jovanoviću.
Vi ste hteli, izvolite. Reč ima ministar Vuk Jeremić.

Vuk Jeremić

Želeo bih samo da odgovorim vrlo kratko na nekoliko pitanja koja je postavio gospodin Jovanović. Na samom početku ove rasprave, želim da kažem da prihvatam punu odgovornost za rezultate spoljne politike u prethodne dve godine.
Bilo bi politički i ljudski nepošteno da pokušavam da se krijem iza bilo čijeg autoriteta, ličnog ili institucionalnog, a s obzirom da imam puno poverenje u demokratske institucije ove zemlje, ukoliko ne budu zaključile da je spoljna politika Srbije vezana za Kosovo ili za bilo šta drugo bila pogrešna, da je moglo i trebalo drugačije ili bolje, spreman sam da podnesem sve lične konsekvence takvog zaključka.
Odgovoriću direktno na vaše pitanje – zbog čega nismo postavili neko drugo pitanje Međunarodnom sudu pravde. Nismo ga postavili zbog toga što smo procenili da bi bilo kakva drugačija formulacija otvorila prostor zaključku suda koji bi nas uveo u još veću i ozbiljniju opasnost. To sam već rekao u svom izlaganju. Bilo kakva druga formulacija bi otvorila prostor da se zaključi da je proglašenje kosovske nezavisnosti sui generis slučaj, a u tom trenutku zaista više ne bi postojalo ništa kao prepreka bilo kojoj zemlji sveta da prizna Kosovo.
Što se tiče konstatacije da je ovo trenutak da nam je potrebna nova politika, uključujući i novu politiku o Kosovu, pozivam vas da je predložite. Možda je ovo dobar trenutak da se o tome vodi debata. Prema tome, predložite nam novu politiku o Kosovu, ali vodite računa da niste u pravu kada kažete da niko od nas ne traži da priznamo Kosovo.
Kada se priča o regionalnim organizacijama, Kosovo traži punopravno članstvo.
Kada se priča u OEBS-u, Kosovo traži punopravno članstvo. Aplikacija za punopravno članstvo Kosova je već podnesena, a glasa se konsenzusom. Recite mi, gospodine Jovanoviću, da li Srbija u okviru takve nove politike treba da da svoj glas za učlanjenje Kosova kao ravnopravnog subjekta Srbiji u takve organizacije.
Pričate o normalizaciji odnosa. Ova zemlja je zaista učinila mnogo da regionalna saradnja, pa čak regionalna saradnja između Srba i Albanaca, u kontekstu politike za koju smo se opredelili, ne bude zaustavljena. To smo pokazali.
Ali, nije samo čin priznanja Kosova priznanje Kosova. Imate mnoge stvari koje možda imaju indirektan karakter, ali koje imaju direktan efekat priznanja. Uzmite bilo koju regionalnu inicijativu, Kosovo nije njen član. Kosovo želi da postane njen član. Kosovo ne može postati njen član bez glasa Srbije.
Da li ste spremni da taj glas Srbije date, vodeći računa o tome da onog trenutka kada ste dali glas više ne postoji ni jedan razlog da bilo ko na svetu, nakon što ste vi to de fakto uradili, ne prizna Kosovo kao nezavisnu državu.
Prema tome, ovo je jedna izuzetno komplikovana i složena situacija. Slažem se da nam je neophodna u ovom trenutku debata. Zaista bih voleo da čujem i predloge za drugačiju, novu spoljnu politiku. Spreman sam da čujem, naravno, i svaku kritiku.
Samo još jednu stvar, nikada nisam govorio pežorativno ni o jednoj državi na svetu, ukoliko se stekao utisak da sam govorio pežorativno o malim zemljama koje su priznale Kosovo nakon što je izglasana Rezolucija Srbije u Generalnoj skupštini, želim da podvučem da ni jednog jedinog trenutka nisam, niti hoću pežorativno govoriti o bilo kojoj suverenoj državi članici UN. Hvala.