ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 02.12.2010.

3. dan rada

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima poslanik Dragan Todorović.
...
Srpska radikalna stranka

Dragan Todorović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, već ste imali priliku da čujete priču o Telekomu, odnosno o pripremi da se proda Telekom i nesporna je činjenica kad god su ovakvi poslovi u pitanju da postoji ozbiljna opasnost od zloupotrebe, odnosno od mogućnosti da prilikom prodaje pojedinci uzmu debele pare za to.
Da je to tačno ovde bih naveo primer, odnosno izjavu Borisa Tadića, kao ministra za telekomunikacije 2000. godine, koji je rekao za prodaju onog bivšeg Telekoma da je to međunarodna korupcija i dovoljna su četiri naloga, kako kaže Boris Tadić, da bi se pripojile političke odgovornosti Daglasa Herda i Lamberta Dinija u finansijskoj trci od 31 milion 574 hiljade 370 maraka.
I on kaže – vredi li postaviti još neko pitanje dok se još traže odgovori na ona već postavljena. Potpuno se slažem ovde sa Borisom Tadićem i postavljam mu pitanje da li je dobio ove odgovore koje je tražio da bi ispitali da li je bilo korupcije prilikom prve prodaje Telekoma? Inače, u to vreme dr Žarko Korać je izjavio da je praktično prodaja Telekoma spasla tadašnji režim. Slažem se i s time i plašim se da će i ova sadašnja prodaja Telekoma takođe biti pokušaj da se spasi Telekom. Pre nego što se proda Telekom, pre svega moramo da dođemo do nekih činjenica da vidimo koje mi suštinski preduzeće prodajemo? Da li je ovo stvarno problem s kojim se mi suočavamo i koji će u jednom momentu pokazati da je u pitanju izuzetno veliki kriminal.
Ako se sećate firma Mobi 63 osnovana je 2006. godine, upisana je u Agenciji za privredne registre i, ono što je interesantno, lice koje je podnelo prijavu za registraciju, kažu fizičko lice, ime i prezime Mlađan Dinkić, jedinstven matični broj, adresa Otona Župančića.
Interesantno, Mobi 63 prijavu predaje fizičko lice Mlađan Dinkić. Kažu, osnivači Republika Srbija i Holden hurst Holdin ltd., da ne navodim sve ove podatke, ulozi, nenovčani ulozi država Srbija 92.365.000 evra, Holden hurst Holdin ltd. nenovčani ulog 39.585.000 evra, lepo, ukupno 132 miliona.
Ovde posedujem i ugovor o osnivanju privrednog društva, gde se navode ove stvari vezano za osnivanje novog Mobi 63 i u članu 5. kaže, ukupno upisan kapital društva 132 miliona evra, od toga prilog 1. država Srbija u ukupnoj vrednosti 92 miliona, prilog 2. u ukupnoj vrednosti 39.585.000.
Šta je ovde interesantno? Mi smo zatražili od Agencije za privredne registre da nam da priloge 1 i 2. Ne znam koliko ima osnovanih preduzeća u Srbiji od 1989. godine, ali znaju šta znače prilozi kad se osnivaju preduzeća, novčani kapital, nenovčani kapital. Recimo, od 1989. godine imam sve papire i sve promene koje je preduzeće pretrpelo.
Da li znate šta je odgovorila Agencija za privredne registre? Za prilog 1 i 2, 132 miliona, kaže, utvrđeno je da se navedeni prilozi u istom ne nalaze. Nema priloga od 132 miliona da stvarno postoje. Prosto neverovatno.
Ovaj ugovor je overen u sudu, pa smo mi zatražili i od suda da nam dostavi odgovor da li postoje prilozi uz ugovor, jer to je nemoguće da u sudu overite ugovor bez priloga, to je prosto neverovatno, to je falsifikat najgore vrste.
Da li znate šta kažu u sudu? Ugovor o osnivanju privrednog društva Mobi 63, zaključen između Republike Srbije i Holden hurst Holdin ltd., sa sedištem u gradu Limasolu, a izgleda da vam se Kipar jako sviđa, overen pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu, pod 2 taj i taj broj, je bez priloga sem overene fotokopije ugovora. Da li je ovo moguće?
Tražim odmah od Republičkog javnog tužilaštva da krene u istragu, jer plašim se (Predsedavajuća: Pet minuta.) a to ću i dokazati, samo da završim, dokazaću da je ovo velika prevara, da je velika prevara vezana za Šlafa, a to je inače onaj koji je posle toga kupio kockarnicu u Beogradu, u bivšem hotelu Jugoslavija.
(Predsedavajuća: Narodni poslaničke, šest minuta.)
Tražim od Republičkoj javnog tužilaštva da pokrene istragu.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li se još neko od ovlašćenih predstavnika ili predsednika poslaničkih grupa javlja za reč da iskoristi svoje pravo iz člana 286. Poslovnika Narodne skupštine?

Pošto se više niko od predsednika odnosno ovlašćenih predstavnika ne javlja za reč, nastavljamo rad.

Obaveštavam vas da su sprečeni da sednici prisustvuju sledeći narodni poslanici: Aleksandra Janković i Miroslav Markićević.

Saglasno članu 90. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, obaveštavam vas da je predsednica Narodne skupštine, gospođa Slavica Đukić-Dejanović, pored predstavnika predlagača, Dragana Šutanovca, ministra odbrane, pozvala da sednici prisustvuju i: Sanja Mišević i Zoran Jevtić, državni sekretari u Ministarstvu odbrane, Dragan Radulović, sekretar Ministarstva odbrane, general-potpukovnik Miloje Miletić, načelnik Glavnog štaba Vojske Srbije, brigadni general Slađan Đorđević, načelnik Uprave za kadrove Ministarstva odbrane i brigadni general Dobrivoje Veljković, načelnik Uprave za ljudske resurse Glavnog štaba Vojske Srbije.

Nastavljamo rad po dnevnom redu.

Prelazimo na 4-7. tačke dnevnog reda: – PREDLOG ZAKONA O IZMENAMA ZAKONA O VOJNOJ, RADNOJ I MATERIJALNOJ OBAVEZI, PREDLOG ODLUKE O OBUSTAVI OBAVEZE SLUŽENjA VOJNOG ROKA, PREDLOG ZAKONA O POTVRĐIVANjU PROTOKOLA O ZABRANAMA ILI OGRANIČENjIMA UPOTREBE MINA I PREDLOG ZAKONA O POTVRĐIVANjU SPORAZUMA IZMEĐU VLADE REPUBLIKE SRBIJE I VLADE CRNE GORE O RAZMENI SREDSTAVA I DOKUMENTACIJE (zajednički načelni i jedinstveni pretres)

Saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni i jedinstveni pretres o predlozima akata iz dnevnog reda po tačkama 4, 5, 6. i 7, a pre otvaranja zajedničkog načelnog i jedinstvenog pretresa, podsećam vas da, prema članu 97. i shodno članu 170. i članu 192. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika, članova poslaničke grupe.

Pošto ukupno vreme za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: poslanička grupa Za evropsku Srbiju - jedan sat, 33 minuta i 36 sekundi; poslanička grupa SRS - jedan sat, sedam minuta i 12 sekundi; poslanička grupa G17 plus - 28 minuta i 48 sekundi; poslanička grupa "Napred Srbijo" - 25 minuta i 12 sekundi; poslanička grupa DSS-Vojislav Koštunica - 24 minuta; poslanička grupa SPS-JS - 18 minuta; poslanička grupa LDP - 14 minuta i 24 sekundi; poslanička grupa Nova Srbija - 10 minuta i 48 sekundi; poslanička grupa manjina - osam minuta i 24 sekunde i poslanička grupa PUPS - šest minuta.

Saglasno članu 96. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, narodni poslanici koji nisu članovi nijedne poslaničke grupe imaju pravo da govore svako po jednom do pet minuta.

Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.

Ujedno vas obaveštavam vas da su poslaničke grupe ovlastile da ih predstavljaju: narodni poslanik Konstantin Arsenović, poslaničku grupu PUPS, narodni poslanik Saša Dujović, poslaničku grupu SPS-JS; narodni poslanik Slobodan Samardžić, poslaničku grupu DSS-Vojislav Koštunica, narodni poslanik Vlajko Senić, poslaničku grupu G 17 plus i narodni poslanik Borislav Pelević, poslaničku grupu Napred Srbijo.

Saglasno članu 157. stav 2, članu 170. i članu 192. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine, otvaram zajednički načelni i jedinstveni pretres o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi, Predlogu odluke o obustavi obaveze služenja vojnog roka, Predlogu zakona o potvrđivanju Protokola o zabranama ili ograničenjima upotrebe mina, mina iznenađenja i drugih naprava, izmenjen i dopunjen 3. maja 1996. godine (Protokol II izmenjen i dopunjen 3. maja 1996. godine) koji je prilog Konvenciji o zabranama ili ograničenjima u pogledu upotrebe određenih vrsta konvencionalnog oružja za koja se može smatrati da imaju prekomerne traumatske efekte ili da deluju bez razlike u pogledu ciljeva i Predlogu zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Crne Gore o razmeni sredstava i dokumentacije.

Pre nego što pitam da li predstavnik predlagača, ministar odbrane Dragan Šutanovac, želi reč, obaveštavam Narodnu skupštinu, na osnovu člana 90. stav 2. i člana 87, da ćemo danas raditi i posle 18.00 časova, a do okončanja rasprave u zajedničkom načelnom i jedinstvenom pretresu tačaka dnevnog reda koje su upravo otvorene.

Da li predstavnik predlagača Dragan Šutanovac želi reč? (Da)
...
Demokratska stranka

Dragan Šutanovac

Dame i gospodo narodni poslanici, odluka o suspendovanju obaveze služenja vojnog roka je svakako istorijska odluka, koja treba našu vojsku i našu državu da svrsta u red savremenih i modernih vojski i država koje su organizovale svoju vojsku po najboljim standardima, sistematizovanim na isti način i standardizovanim.
Imajući u vidu da se radi o istorijskoj odluci o kojoj se često u javnosti raspravlja, i kada se mešaju tradicija i emocija, pokušaću da vam približim istorijski koncept nastajanja srpske vojske do Vojske Srbije, u kome ćete imati priliku da vidite kako se razvijala srpska vojska i kako smo došli u situaciju da danas pravimo Vojsku Srbije na profesionalni način.
Ako uzmemo u obzir period od krunisanja prvog srpskog kralja Stefana Prvovenčanog 1217. godine pa do 1883. godine, videćete da smo u toj istoriji imali profesionalne pripadnike tadašnje vojske, kao i pripadnike narodne vojske. Profesionalna vojska podrazumevala je one momke koji su službovali u pratnji vožda, knezova, kao graničari ili kao posade utvrđenja. Narodna vojska su bili seljaci, koji su se odazivali na poziv za bitku i po pravilu su donosili opremu, garderobu, hranu, ponekad čak i oružje pred tu bitku.
U Prvom i u Drugom srpskom ustanku učestvovali su i profesionalni i pripadnici narodne vojske.
Pre 180 godina, 6. maja 1830. godine, u Požarevcu knez Miloš formirao je Prvi odred srpske gvardije, preteča današnje garde. Dvadeset godina kasnije formirana je i Vojna akademija. Govorim o vremenu kada mi još uvek nismo imali stajaću vojsku, već upravo profesionalnu i narodnu vojsku.
Nakon što su se u Evropi modernizovale vojske, po ugledu na Bonapartu, koji je prvi formirao stajaću vojsku, 15. januara 1883. godine usvojen je Zakon o ustrojstvu vojske po ugledu na zapadne razvijene zemlje. To je prvi pravni akt nezavisne srpske države kojim je uvedena stajaća vojska sa redovnom vojnom obavezom i za to vreme modernom organizacijom.
Želim da naglasim i u to vreme, ukoliko je bilo više muške dece u porodici, jedan od tih momaka nije bio u obavezi da služi vojsku, već se on starao o porodici.
Stajaća vojska svoj vrhunac doživljava upravo u Prvom srpskom ratu, od kada važi krilatica – rado Srbin ide u vojnike.
Nakon 1918. godine Srbija unosi svoju državnost u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevinu Jugoslaviju, SFRJ, SRJ i SCG, samim tim i Vojska Srbije se uliva u te vojske, kao što znate, doživljava svoju renesansu osamdesetih godina kao JNA.
Upravo osamdesetih godina po prvi put u tadašnjoj JNA pojavljuju se i ugovorci, čime se praktično započinje jedan puzajući ciklus profesionalizacije tadašnje vojske, jer po prvi put imamo ljude koji su pod ugovorom u Vojsci Srbije na određenim mestima za koje su bile potrebne posebne veštine, a te veštine su danas i zahtevnije u 21. veku.
U to vreme, krilatica – rado Srbin ide u vojnike, dobija i nastavak tako da devedesetih godina imamo upravo eroziju služenja vojnog roka, koja u tom periodu praktično postaje i tradicija.
Godine 2003. donosi se odluka o prigovoru savesti i od tada otvara se mogućnost za civilno služenje vojnog roka, od 2003. godine do današnjeg dana civilno su služili vojsku oko 90.000 mladića. Treba da znate da i jedno od pitanja u upitniku Evropske unije, koje se tiče naše dalje evropske integracije, upravo je pitanje da li postoji prigovor savesti u našoj vojsci i bitno je reći da profesionalizacijom praktično se i ta stvar konačno stavlja na čistinu i Srbija će imati profesionalnu vojsku, odnosno vojsku će služiti i ići na obuku samo oni koji žele.
U isto vreme, u skladu sa savremenim potrebama, izazovima, rizicima i pretnjama, donosi se strateška odluka o pristupanju konačnoj profesionalizaciji Vojske Srbije i Crne Gore, sa datumom okončanja 31.12.2010. godine.
Nažalost, 2004, 2005. i 2006. godina bile su katastrofalne godine za sistem odbrane, jer je Vojska Srbije i Crne Gore upravo u tim godinama, bez ikakve ozbiljne analize, smanjena sa 75.000 na oko 35.000, kroz raznorazne afere i vanredne događaje ugled vojske se ponovo urušavao.
Maj 2007. godine, kada nakon dugog niza godina Ministarstvo odbrane ulazi u sastav Vlade Republike Srbije, Ministarstvo odbrane je dočekalo sa oko 35.000 pripadnika i sa oko 2,7 milijardi dinara duga. U međuvremenu, u skladu sa projektovanim datumom završetka procesa profesionalizacije, pokrenuli smo najsveobuhvatnije reforme u sistemu odbrane, a ubeđeni smo i u našem društvu.
Pre svega, želim da naglasim da smo u ovom periodu usvojili sva strategijska, zakonska i podzakonska akta, čime smo stvorili zakonsku osnovu za nastavak reformi i za završetak procesa profesionalizacije.
Završili smo proces organizacijsko-mobilizacijskih promena Vojske Srbije, koja je danas standardizovana po najsavremenijim principima. Završili smo proces reforme vojnog školstva, koje će uskoro imati četvrti stepen obrazovanja, po ugledu na vremena kada su se u našoj Vojnoj akademiji školovali i državni službenici drugih ministarstava.
Takođe, po prvi put na osnovu savremenih tokova i potreba upisali smo i prvu generaciju kadetkinja na našu vojnu akademiju, pa ćemo u septembru po prvi put u našoj istoriji, upravo ispred doma u kome se nalazimo, imati priliku da pozdravimo prve žene oficirke, koje su završile našu vojnu akademiju.
Završili smo proces reforme vojnog zdravstva i stavili određene kapacitete u funkciju zdravlja građana Srbije. Po prvi put u istoriji formirali smo Vojno-medicinski fakultet, koji danas školuje drugu generaciju kadeta. Takođe se nadam da će za četiri godine ispred ovog doma biti pozdravljeni i prvi oficiri lekari.
U narednim mesecima formiraćemo univerzitet odbrane, kao decenijsku potrebu sistema odbrane. Zakonom o VOA i VBA uredili smo obaveštajno-bezbednosni sektor Ministarstva odbrane u skladu sa najsavremenijim tokovima i težnjama i u narednim mesecima zaokružićemo civilnu i demokratsku kontrolu time što ćemo postaviti generalnog inspektora službi.
Na polju međunarodne saradnje ostvarujemo možda i najveće uspehe, imajući u vidu da u ovom trenutku Ministarstvo odbrane sarađuje sa više od 50 država, a imamo potpisane međunarodne sporazume sa 40 država. Lično sam potpisao 20 sporazuma u tri i po godine mandata.
Vojska Srbije, Ministarstvo odbrane, ali i država Srbija povratili su ugled i među vojskama drugih zemalja, pa smo tako u proteklim godinama u Srbiji po prvi put u našem Ministarstvu imali priliku da ugostimo ministre odbrane Kine, Brazila, ali i potpredsednika Amerike, premijera Norveške, veliki broj ministara spoljnih poslova i ministara odbrane.
Svakako najveće priznanje za reforme koje sprovodimo stiglo je upravo od onih koji su najstručniji, a koji su boravili u Beogradu i sa kojima sam imao prilike lično da razgovaram, a to su načelnici generalštabova Kine, ruske vojske i SAD.
U sklopu reforme, Vojska Srbije se suočila sa jako loše vođenom kadrovskom politikom u prethodnom periodu. Šta to znači? Znači da smo imali u jednom periodu broj potporučnika, poručnika i kapetana gotovo istovetan broju pukovnika. Složićemo se da je ta kadrovska politika neodrživa i potrudili smo se da nakon sistematizacije i organizacijskom mobilizacijskih promena, kadrovska piramida se dovede gotovo do savršenstva.
Takođe, želim da naglasim da smo u sklopu reforme Ministarstva odbrane pripremili sve pravne akte za uvođenje verske službe u našu vojsku, čime se svrstavamo u red najmodernijih zemalja sveta, a u isto vreme, u skladu s našom tradicijom, uvodimo vojne sveštenike. Radi se o tradicionalnim crkvama i verskim zajednicama koje će po određenoj proporciji imati svoje predstavnike u našoj vojsci.
Verujem da će se postaviti pitanje – zašto profesionalizacija, šta ona donosi i čemu ona vodi? Pored toga što je to želja i težnja velike većine građana, kao i ispunjenje obećanja koje smo dali pre 2000. godine, želim da kažem da kao prvo, profesionalni vojnik je vojnik koji je dobrovoljno u oružanim snagama naše vojske, samim tim je i motivisaniji u odnosu na onoga koji je pod obavezom. Profesionalni vojnik je zreliji, obučeniji, odgovorniji i spremniji je da ispuni sve misije i zadatke definisane zakonima.
Postavlja se pitanje – kakve su ekonomske posledice profesionalizacije po naše društvo i sistem odbrane? Imajući u vidu da se profesionalni vojnik samo jednom obučava, a kasnije usavršava, da su jeftiniji smeštajni kapaciteti, manji troškovi ishrane, obuće, odeće, niži troškovi obuke, ekonomska računica pokazuje da je profesionalni vojnik neznatno skuplji u odnosu na regrutnog vojnika, ali i višestruko korisniji.
Da je tako pokazuju i odluke upravo nemačkih vlasti da će se krenuti u proces profesionalizacije nemačke vojske. U Austriji se vodi velika debata vezano za početak procesa profesionalizacije, ali želim da naglasim da je i načelnik Generalštaba, general Makarov, u intervjuu datom "Politici" rekao da je upravo profesionalna vojska najbolja vojska.
Imajući u vidu da su protivnici profesionalizacije u javnosti pokrenuli kampanju protiv profesionalizacije na jedan za nas neprimeren način, govoreći o operativnim sposobnostima naše vojske, želim da naglasim kao prvo da znate, da su sve vojske u okruženju već profesionalizovane.
Kao drugo, formacijsko brojno stanje pripadnika Vojske Srbije je uvećano u odnosu na 2007. godinu, ali sada sa potpuno profesionalnim sastavom koji je, složićemo se, kvalitetniji od regrutnog.
Ukoliko uporedimo brojno stanje naše vojske sa brojnim stanjima drugih vojski u odnosu na broj stanovnika, videćemo da imamo oko pola posto u odnosu na brojčano stanje naše populacije, što je u odnosu na celokupno okruženje više, praktično više i od Nemačke, Francuske, Italije, složićemo se da imamo procentualno manje od Grka i Turaka, ali oni imaju drugačije potrebe i drugačije težnje.
U savremenom svetu operativne mogućnosti jedne vojske ne mere se na komad i kilogram. Da smo u pravu najbolje govori reforma koja se sprovodi upravo u ruskoj vojsci, gde se sa 355.000 praktično na 150.000 smanjuje broj oficira, znači za 205.000 će manje imati ruska vojska kada se završi njihova reforma, a u Nemačkoj reforma koja se sprovodi podrazumeva da se smanjuje vojska za oko 80.000 profesionalnih pripadnika.
Na kraju, želim da naglasim da najbolju ocenu rada Ministarstva odbrane i Vojske Srbije daju upravo građani Srbije, koji iz dana u dan poklanjaju sve više poverenja, ali i poštovanja prema Vojsci Srbije. Rezultat reforme koju sprovodimo najviše se očitava kroz vraćanje poverenja u Vojsku Srbije, koje je danas na izuzetno visokom nivou.
Podsetiću vas da za upis u naše vojne akademije imamo više od pet kandidata na jedno upražnjeno mesto, što nema nijedan univerzitet u Srbiji. Reći će neko – to je zato što imaju zagarantovan posao. Podsetiću vas da su imali zagarantovan posao i ranije, i 2001, i 2003, i 2005. i 2007, da ne gubite vreme.
Ako pogledamo rezultate konkursa za upis na VMA, videćete da tu imamo i preko 10 kandidata na jedno upražnjeno mesto. Ono što je, u stvari, najvažnije za proces profesionalizacije, to je da danas imamo prosečno četiri kandidata na upražnjeno mesto za pripadnika profesionalne vojske, od čega u nekim delovima Srbije čak i 10 kandidata.
Koristim ovu priliku da se s ove govornice zahvalim svim članovima kolegijuma ministra koji su marljivo radili da bi se ostvarili ovi rezultati, a posebno želim da se zahvalim načelniku Generalštaba, general-potpukovniku Miloju Miletiću, njegovim saradnicima, Generalštabu i svim pripadnicima vojske Srbije, koji su svojim primerom pokazali da se i u oružanim snagama može biti profesionalac.
Dame i gospodo narodni poslanici, pozivam vas da u Danu za glasanje i sami budete profesionalci, da podržite predlog ovog zakona, time ćete podržati sve one pripadnike vojske Srbije koji danas su u vojsci i sve one koji žele da budu sutra. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li želi reč izvestilac Odbora za odbranu i bezbednost, narodni poslanik Dušan Bajatović, zamenik predsednika Odbora? (Ne.)
Da li želi reč predsednik Zakonodavnog odbora, narodni poslanik Vlatko Ratković? (Ne.)
Da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa? Narodni poslanik Čedomir Jovanović, izvolite.
...
Liberalno demokratska partija

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija
Gospođo potpredsednice, poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo iz Ministarstva odbrane i Vojske Srbije, kolege poslanici, naravno, mi ćemo sa velikim zadovoljstvom glasati za ovaj zakon, koji praktično prevazilazi one uobičajene odnose i granice koji postoje ovde u parlamentu.
Ako smo u nečemu u životu isti onda je to, zapravo, ta sličnost koja proizilazi onog trenutka kada pošaljemo decu u vojsku, kada nam vojska zakuca na vrata, kada obučemo uniformu, tada sve razlike padaju pred nama.
Kada se postave očekivanja pred vojsku, ta očekivanja nisu partijska, ona su društvena i zbog toga samo možemo da žalimo što ranije ovaj zakon nismo doneli.
Tačno je, gospodine ministre, da se promenila potpuno klima u vojsci i svemu onome što prati vojsku u poslednje tri godine. Promenila se na pozitivan način i ne treba na to trošiti previše reči pošto se uvek govori o onome što je problem, je l' tako, a i vi ste bili više nego konkretni u navođenju svega onoga što je pozitivno.
Prvi problem, gospodine ministre, mi nemamo civilnu i demokratsku kontrolu vojske. Naime, ovaj parlament nije formirao odbor koji bi se bavio tim poslom. Mislim da je to važno i vama i Skupštini. Zbog čega? Ne zbog rutinskih i svakodnevnih poslova. Onoga trenutka kada se pojavi neki problem, onog trenutka kada je potrebna dodatna argumentacija, Vojska, sistem odbrane, Ministarstvo, Vlada ostaju uskraćeni za autoritet parlamenta koji je nekompetentan u jednom takvom poslu.
Ako govorimo o reformi sistema odbrane ove zemlje, onda ta reforma obavezuje i druge institucije, a ne samo Vladu, Ministarstvo ili Generalštab.
Šta je sa odborom koji bi pratio rad Vlade, Ministarstva i Generalštaba ovde u parlamentu? Mi ga nemamo, a to je ustavna obaveza koju mi nismo izvršili nego smo sami za sebe definisali rokove prolongirajući ih nekoliko godina unapred. To je prvi problem, vrlo ozbiljan.
Drugi problem o kojem želim da govorimo, vi ste pomenuli situacije u kojima je vojska bila žrtva politike, vojska je uvek bila žrtva loše politike. Situacije u kojima se društvo identifikovalo sa vojskom su, zapravo, uvek situacije u kojima se ili mi više ne plašimo vojske ili vojska radi neke poslove koje smatramo društveno-korisnim.
U ovom trenutku poslovi u kojima je vojska angažovana i koji su od opšte koristi su komercijalni poslovi, ekonomski poslovi, poslovi naše odbrambene industrije, koji se takođe obavljaju potpuno mimo, ne bih rekao kontrole, ali bilo kakvog znanja nas ovde u parlamentu.
To su takođe neke kompanije koje su u vlasništvu ove države i njihov rad treba urediti zakonima, omogućiti onima koji su za to nadležni da budu upućeni u sve te poslove, kako bi se na takav način uspostavili odnosi koji su karakteristični za odnose u svakoj modernoj zemlji. Osnovni problem je politički problem, gospodine Šutanovac.
Kada govorite o arhitekturi nove srpske vojske, vi zapravo govorite o arhitekturi koju je ustanovio NATO, a danas na taj sistem i na tu arhitekturu, naravno, pristaju i oni koji su recimo bili istorijski oponenti NATO. Ono što danas radi Rusija je zapravo uvažavanje ekonomskih nužnosti koje je uvek poštovao i na kojima je zasnivao svoje principe sistem kolektivne bezbednosti, karakterističan za zapadnu Evropu, Sjedinjene države i Kanadu.
Dakle, nas interesuje, gospodine Šutanovac, kako možemo da reformišemo vojsku i da uspostavimo odnose koji su korektni i za nas prihvatljivi a da pritom naša politika ostane u vakumu?
Vrhovni komandant ove zemlje, predsednik države, prilikom posete Crnoj Gori rekao je da je u interesu same Srbije da Crna Gora uđe u NATO, da se više nego radujemo ulasku BiH u NATO. Pa, kako to može biti dobro Crnoj Gori u NATO, BiH u NATO, a da mi ovde i dalje tabuiziramo pitanje NATO?
Politika samoproklamovane neutralnosti je politika bez perspektive. Ako govorimo o ulozi vojske u 21. veku, onda ta vojska mora biti mobilna, mora biti spremna za sukobe niskog intenziteta, tako se pripremaju sve velike vojske i mora biti u partnerstvu sa drugima. Upućeni smo na NATO. Argumenti koji se koriste protiv NATO su politikantstvo, nisu ozbiljni, nisu politički.
Ovo društvo u NATO može računati na isti onaj status na koji računa bilo koje drugo društvo i zemlja koje su se opredelili za tu vrstu saveza.
Glas predsednika Tadiću na samitu lidera NATO vredi koliko i glas Baraka Obame. To nije slučaj u NIS-u. U NIS-u malo više vredi glas Putina od Tadića.
Nas interesuje šta se dešava s tim pitanjem - kada ćemo napustiti taj pogrešan kontinuitet i tu jednu rečenicu Rezolucije koja je zapravo materijalizacija besmislenosti koju je ova država formulisala 2007. godine, nastojeći da pobegne sama od sebe u kosovskom problemu.
Mi želimo da se to pitanje otvori zbog toga što smatramo da će se kroz proces približavanja NATO savezu ovo društvo brže menjati, prihvatajući neke kriterijume i norme koji proizilaze iz Partnerstva za mir. Mislio sam da danas možemo da konstatujemo da su rezultati toga pozitivni.
Ne postoji nijedan argument koji bi mogao da se protumači kao kompromitacija našeg učešća u Partnerstvo za mir. Ako su rezultati dobri, zašto ne odemo korak dalje? Ako postoje političke prepreke, koje su to? Ako su prepreke u našoj javnosti onda moramo društvu objasniti zašto je to u njegovom interesu.
Moram reći da je danas NATO zapravo garancija da se u ovoj zemlji više neće ratovati. Živimo na prostoru na kojem je sve relativno. Ta istorija koju ste započeli navodeći naše vladare i vojske i njene osnove je istorija našeg stalnih sukoba. Povodi su bili potpuno konfuzni. Kada pogledamo danas o čemu se radi onda je jasno da jedino što je izvesno jeste da ovde na Balkanu jedino možemo da se međusobno ubijamo.
Ako je Bugarska u NATO, Rumunija u NATO, Crna Gora u NATO, Makedonija pred NATO, ako Bosna ide ka tom pravcu onda i Srbija treba da krene. To je politička obaveza za Vladu, ne za vojsku. Vojska je svoj posao uradila. Više ne postoji nikakva razlika u arhitekturi naše vojske i u arhitekturi bilo koje normalne vojske u svetu. Čak i oni koji nisu u NATO to prihvataju. Koliki su protesti u Rusiji danas, štrajkuje se zbog namere ministra odbrane da je reformiše. Tri hiljade vojnika u miru u Rusiji gine u haosu koji tamo proizilazi iz jednog nereformisanog sistema odbrane. Dobro je što smo iz toga iskoračili.
Profesionalna vojska se zasniva na ličnoj ambiciji nekoga da bude vojnik. Naša uloga je da vratimo svetu ono što smo dužni. Prethodnih 15 godina naš narod su čuvali vojnici drugih zemalja u BiH, u Hrvatskoj, na Kosovu. Setite se marta 2004. godine. Nije naša vojska skupila Srbe na Kosovu, to nije mogla da uradi, to su uradili vojnici UN.
Naša vojska treba da učestvuje otvoreno u mirovnim misijama i to u svim onim mirovnim misijama koje su realne, za kojima postoji potreba. Mi imamo našeg predstavnika u Haitiju. U redu, ako je to misija UN, ako postoji potreba za nama, nemamo ništa protiv toga.
Zna se gde je danas mesto našim profesionalnim vojnicima koji imaju profesionalno iskustvo. Tamo gde su najviše ugroženi svetski mir i svetski poredak. To je u ovom trenutku Avganistan. Tamo su UN, tamo je čitav svet.
Godine 2003. smo vodili politiku koja je išla u tom pravcu. Mi svi imamo porodice i decu. Kada govorimo o profesionalnoj vojsci, kada govorimo o ljudima koji su se posvetili tom poslu, njima treba otvoriti perspektivu. Ovako, ako ostanemo učaureni, zašto smo vojsku menjali, zašto uspostavljamo profesionalizam? Oni treba da rade taj posao.
Moramo da postanemo deo šireg sistema odbrane i to onog kojem prirodno gravitiramo, kojem pripadamo i želeli bi da razbijemo taj tabu. To nije tema za generale. Kako se kaže u vojsci, stavi kapu da ti ne padne nešto na pamet i izvrši naredbu države. Videli smo kako je prošla vojska koja je na papiru bila respektabilna, kada je imala loše političko liderstvo.
Nama je sada potrebna nova politika. Dobijamo novu vojsku i potrebna je nova politika. Bez nove politike sa mucanjem, bez jasnih stavova sa uvažavanjem NATO izvan Srbije, a stidom ovde u Srbiji, nećemo doći do onih pozicija na kojima bi mogli da budemo. To je nešto o čemu moramo zajedno da razgovaramo. To je vaša politička obaveza.
Naravno da to ne može da uradi ministar odbrane u jednoj vladi, da to mora da bude politika vlade, ali to treba konačno da postane tema u našoj javnosti. Ta pitanja moramo da postavimo sami sebi i da njih odgovorimo na normalan način, ne tako što ćemo antagonizovati društvo, tako što ćemo ga dodatno deliti, nego što ćemo preuzeti odgovornost, pa reći kada je ova zemlja bila perspektivna i kada se razvijala, a kada je propadala.
Kadgod smo bili sami mi smo propadali. Kada smo bili u savezima mi smo napredovali. Kroz proces transformacije vojske, na standardima na kojima je to urađena, jasno je da je uverenje koje ide u prilog NATO apsolutno opravdano sa stanovišta interesa ovog društva, sa stanovišta roditelja.
Profesionalizacija vojske je posledica prihvatanja standarda koje je neko pre nas definisao, otkrio i usvojio. To je činjenica. Više nećemo strahovati za svoju decu, nećemo misliti kako im je u nekim barakama od pre sto godina, kako izdržavaju daleko od kuće, nećemo juriti po odsecima neke veze. U redu.
Taj problem smo rešili. Rešili smo tako što smo uvažili neku pamet koja je prethodno definisala model koji je i za nas koristan. Hajde da odemo krak dalje i da uz novu vojsku dobijemo i novu politiku, novo političko liderstvo koje će jasno reći – želimo da uđemo u NATO.
Taj proces traje. On je istovremeno i politička prečica za sprovođenje onih reformi koje su nam potrebne. Uz partnerstvo koje na tim osnovama gradimo mi ćemo biti u stanju da rešimo neke druge probleme. Samo zbog NATO integracija Hrvatska nije bila zaustavljena u procesu evrointegracija zbog slučaja Gotovina. Samo zbog toga i to je ono što je činjenica. Žao mi je, kada sa nekim podelite nevolju onda ste njegov pravi partner, ali tapšanje po ramenima i od međusobnog uvažavanja niko neće imati preterane koristi.
Konačno, to nije upereno ni protiv Rusije. Apsolutno nije. Ako su druge države koje su mnogo bliže sa bezbednosnog stanovišta interesantnije Rusiji danas su u NATO savezu, zašto bi mi sebi vezivali ruke na način na koji se to čini danas, uz argumentaciju da nas je NATO bombardovao i da nas to konfrontira sa Rusijom?
Postoji političko mišljenje da ova zemlja treba da gradi svoj integritet, tako što će definisati jedno jasno ne, pa pokazati kičmu konfrontacijom sa svetom zbog nekog nacionalnog interesa. Mislim da je to duboko pogrešno ako tako nešto radimo na temi NATO. To možemo da radimo na drugim pitanjima.
Možemo da obrazlažemo potrebu reforme političkog sistema ove zemlje koja bi bila u skladu sa političkim karakterom ove zemlje. Ne treba da okrenemo Srbiju na glavu u procesu evropskih integracija tako što ćemo od Srbije praviti Norvešku, ali na temi NATO-a ne smemo da podlegnemo populizmu i moramo hrabro da uđemo u taj prostor.
Siguran sam, ako to uradimo, da ćemo biti politička generacija koja će stabilizovati trajno mir, jer taj mir neće počivati na našoj političkoj koaliciji, na snazi naših partija, nego na sistemu koji će biti duboko inkorporiran u poredak kome pripadamo, svet ka kome smo upućeni.
Jugoslavija se raspala 90-te godine zato što je bila sama, zato se raspala. Druga društva koja su gravitirala ka savezima i širini … Češka se razdvojila na normalan način zato što su i jedni i drugi imali perspektivu. Danas je to nemoguće.
Danas kada se naši predsednici susreću mi samo može da postavimo pitanje besmisla koji nam je uništio 20 godina života, koji je uništio tolike ljudske živote, toliku materijalnu štetu stvorio, koji je od nas napravio ljude koji su savremenici ruševina sveta koje su generacije pre nas stvarale.
U 21. vek ulazimo kako smo ušili i u 20-ti sa štapom i kanapom. U redu. Hajde sada da odemo korak dalje. Pravimo "lastavicu", izvozimo je za Irak. Ova zemlja je pre 50 godina pravila avione koji su impresionirali čitav svet.
Možemo li sada da se dogovorimo da se više nikada ne ponove takve greške? Politički sistem, politički okvir, NATO u Ustav, NATO u Vladu i na tim osnovama onda možemo da kažemo da će ovi pozitivni rezultati biti samo deo jednog pozitivnog procesa koji ne sme biti zaustavljen.
Sada je loptica na političkom terenu, ne na terenu vojnika, nego na terenu političara i to očekujemo od vas da uradite, da te teme aktuelizujete. Prvo u javnosti kroz susret sa građanima, a onda je mnogo lakše to uraditi ovde u parlamentu, jer oni koji se danas suprotstavljaju parlamentu rade to isključivo iz demagoških razloga upravo zbog toga što računaju na otpore u samom društvu.
Ako se sa tim društvom suočimo, ako mu predstavimo jasnu sliku onoga što mi u ovom trenutku vidimo, onoga što želimo da stvorimo, mislim da će građani to prihvatiti. To su uradila sva druga društva.
Ako mogu u Crnoj Gori, ako mogu Srbi u Bosni, ako mogu Makedonci, ne mislim da je naše društvo za tako nešto nesposobno. Baš naprotiv, mislim da će ljudi ovde biti mnogo sposobniji. Naša vojska se dinamično promenila onog trenutka kada je utvrđen model koji je otvorio mogućnost da iskaže svoje potencijale. To je činjenica.
Sve dok su bili taoci one šapke iz 90-tih naša vojska je izgledala tragično. Onog trenutka kada je otvorena perspektiva, onog trenutka kada su mogli da odu u svet, kada su počeli da odlaze na akademije po Americi video se i drugi profil našeg vojnika i oko toga ne treba više da polemišemo.
Glasamo za ove zakone, ali tražimo i političke reforme. Vojska je svoje uradila, ali vojska bez politike ne može da bude celina.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 14 minuta i 55 sekundi vremena predsednika poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Konstantin Arsenović.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije - PUPS
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani Srbije, govoriću o ova prva dva zakona prvenstveno. Pred nama su dva dokumenta, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi i odluka Vlade o obustavi obaveze služenja vojnog roka, koja su po prvi put u ovoj formi upućena u Skupštinu Srbije, a uvodi se dobrovoljno služenje vojnog roka sa oružjem.
Dao bih samo kratak komentar na ova dva dokumenta. Odluka Vlade je osnov za predlaganje izmena i dopuna Zakona o vojnoj, radnoj i materijalnoj obavezi i PUPS smatra da su predložene izmene u skladu sa odlukom i da obezbeđuju pravnu regulativu i rešavanje tog pitanja. Stvoren je prostor da se bez posebnih izmena ovaj zakon može primenjivati u slučaju ako bi bezbednosna situacija u zemlji zahtevala da Vlada odluku stavi van snage, jer odluka ne ukida već na neodređeno vreme obustavlja obavezu služenja vojnog roka.
Kada je reč o odluci, ona je jasna, ali mislim da je treći stav prve tačke neprecizan. Podsetiću vas da on glasi – upućivanje na služenje vojnog roka u Vojsku Srbije od 1. januara 2011. godine vršiće se po principu dobrovoljnosti u skladu sa zakonom. Iz ovakvog stava proizilazi da je moguće dobrovoljno služenje vojnog roka u vojsci bez oružja i u civilstvu. Ne verujem da će takvih dobrovoljaca biti, ali hipotetički gledano ovaj stav to omogućava.
Iz iznetog se može zaključiti da PUPS na sadržaj odluke i predlog izmena i dopuna Zakona o vojnoj i materijalnoj obavezi nema primedbi. Nismo podneli ni amandmane i podržaćemo ih. Dobro je što će regruti koji dobrovoljno služe vojni rok sa oružjem biti baza za popunu vojske profesionalnim vojnicima.
To služenje budućim kandidatima za prijavljivanje za profesionalnu službu omogućava da se upoznaju sa vojničkim životom i na taj način mogu doneti realnu odluku da li im takav život odgovara ili ne. Potreba za profesionalizacijom postoji već duži niz godina, uglavnom na značajnijim dužnostima. Međutim, ova odluka i ovaj zakon uvode samo profesionalnu vojsku, uz dobrovoljno služenje sa oružjem.
Gospodine ministre, pažljivo sam slušao vaše obrazloženje i to na prvi pogled zvuči lepo, dobro, ali to je jedno lice medalje, ali pitanje je šta je sa naličjem, šta se krije između redova.
Hoću da kažem da pored pozitivnih strana koje su iznete u ovom vašem izlaganju, mislim da bi bilo dobro da je bar u najkraćim crtama rečeno i koje su mane ovakvog rešenja. Sigurno je da ih ima. Nije ništa idealno i ništa ne može biti idealno. Time bi bili realniji i bolje bi informisali i javnost da je ovakvo rešenje bolje od postojećeg.
Mi o vojsci možemo govoriti i crno i belo, zavisno kako ko doživljava i koji ima cilj. Možemo našu decu staviti u kaveze, maziti ih i paziti, ali mislim da od takve vajde nema koristi.
Siguran sam da najmanje 90% ljudi koji su odslužili vojsku, kakva god da je bila, a verujem da mnogi od prisutnih poslanika se rado prisećaju vojničkog života. To dokazuje da nije tačna ona narodna izreka – da je đavo sve hteo da bude osim šegrta i vojnika. Stoji činjenica da je vojnički život težak i stresan, da su pripadnici vojske svakodnevno izloženi stresnim i rizičnim situacijama.
Međutim, služenje vojnog roka, oduvek je imali pozitivnu ulogu, kako za državu, tako i u pogledu formiranja ličnosti. Pored osposobljavanja za odbranu zemlje, u početku je bilo i opismenjavanje, osposobljavanje za nova zanimanja, sve do socijalizacije ličnosti i stvaranja kolektivne odgovornosti, stvaranja i shvatanja značaja i poverenja u svog druga sa leve i desne strane, ali i onog ispred i iza tebe.
U izvršavanju određenih zadataka, suština je da danas u vojsci možeš i moraš shvatiti da kao pojedinac nisi niko i ništa. Pojedinac ne čini sistem, već da samo kolektivni duh ima šanse za uspeh. Vojska je oduvek bila uz narod i priskakala u pomoć kada god je to trebalo. To je bilo uglavnom u kritičnim situacijama.
Tužno je danas čuti da vojska ne može pomoći u kritičnim situacijama, recimo, kada su poplave i zemljotresi. Isto je tako lepo čuti i izjavu od naroda, da su u saniranju posledica zemljotresa u Kraljevu, imali najveću pomoć od 500 vojnika, a tek kako bi bilo da ih je bilo bar 1000 ili 2000.
Ova dva dokumenta po mom poimanju izazivaju niz dilema, pa i neslaganja u pogledu narušavanja odbrambenih mogućnosti zemlje. Zašto? Zato što sam siguran u nekoliko činjenica, a ima ih sigurno mnogo više.
To su, prvo, da je bezbednosna situacija kako u zemlji tako i u okruženju takva, da nam ne dozvoljava veliko opuštanje niti garantuje mir. Drugo, niko u okruženju, pa ni u Evropi ne želi da vidi Srbiju koja bi predstavljala značajan faktor na Balkanu u pogledu moći za odbranu svog suvereniteta. Treće, onaj ko nije spreman i sposoban da brani svoju zemlju, svoj kućni prag od sebi bar ravnog protivnika, ne može očekivati da će mu komšije priteći u pomoć. Četvrto, onaj ko ne voli svoju vojsku, mora biti spreman da ljubi čizmu tuđincu.
Ako ovo i mnogo toga još imamo u vidu, smatram da ministar odbrane, Vlada, pa i ovaj parlament preuzima na svoja pleća veliku istorijsku odgovornost kada je reč o izgradnji odbrambenog sistema zemlje. Bojim se, a tone bih želeo, da buduće generacije od te odgovornosti neće imati nikakve koristi, ako budu dovedeni u situaciju da ne mogu odbraniti svoje vitalne interese ni od neprijatelja čiji su potencijali mnogo manji od naših.
Mogu da prihvatim činjenicu da naša država ne može da finansira veću vojsku. To treba reći ovom narodu i ovom parlamentu, a onda tražiti rešenje.
Priča da je profesionalna vojska jeftinija prosto ne stoji. To je ekonomski lako dokazivo, ona može biti jeftinija ako je budete plaćali kao što sada plaćamo. Plata od 200 evra po profesionalnom vojniku je ispod svakog nivoa, ali ona ne može biti veća u ovim uslovima, ako se ima u vidu da major ima 400 evra, a gde su podoficiri itd.
Ostavimo po strani našu tradiciju da smo miroljubivi narod, da nismo nikada vodili osvajačke ratove itd, ali je nepobitna činjenica da predloženim rešenjem stvaramo niz generacija koje neće biti osposobljene, a time ni motivisane ako sutra treba odbraniti otadžbinu.
Od vojske koja broji 10.000 profesionalaca, a to je objektivno maksimum koji ova zemlja može da izdrži u sadašnjim uslovima, ne možemo se porediti sa velikim zemljama. Znači, od tih 10.000 profesionalaca će najmanje 30% biti na nekim pomoćnim dužnostima – kuvari, vozači, mehaničar, vezisti, stražari. Znači, nikakvi borci. Uz angažovanje tzv. rezerve ne možemo očekivati da se suprotstavimo bilo kome.
Zapravo, treba reći da imamo samo jednu diviziju srednje veličine i oko pet brigada razmeštenih na desetine manjih lokacija čime je činimo još nemoćnijom.
Ovde je problem obuke. Uopšte ne mogu da shvatim i da zamislim kako se mogu izvoditi faktičke i združene vežbe, komandno-štabne ratne vežbe i sve ono što pripada u okviru obuke i pripreme jedinica za izvršavanje zadataka. Ne možemo prihvatiti činjenicu da učešće u vežbama multinacionalnih snaga sa desetak vojnika, sa jednom četom, jednim vodom, da to čini neku značajnu obuku pripadnika vojske za izvršavanje strategijskih ciljeva i zadataka kada je reč o odbrani zemlje.
Prihvatam činjenicu da sam u nekim stavovima možda i konzervativan, ali pokušavam da shvatim i da pratim neke trendove. Ipak, postavljam pitanje – da li su nastale promene u svetu na globalnom, lokalnom nivou takve, da nam pogoduje da imamo ovakav odnos prema bezbednosti zemlje? To nije kritika na profesionalizaciju. Podražavam je u onom segmentu gde je to stvarno neophodno. Ali, jeste kritika u pogledu opšte pripreme naroda za odbranu zemlje.
Mislim da bezbednosna situacija nije takva. O tome sada ne bih obrazlagao. Dovoljno je samo da vas podsetim, kada su nastale velike svetske ekonomske krize izgleda da se iz njih uglavnom izlazilo velikim ratovima. To ne znači da ih neće ni ubuduće biti.
Pored iznetog, moram reći da ne razumem da u našoj zemlji, a u prilog ovoga što sam unapred rekao, imamo veći broj zatvorenika od broja profesionalnih vojnika. Da ne spominjem broj pripadnika u funkciji privatnog obezbeđenja, koja se uglavnom formiraju od strane agencije.
Takođe, ne razumem brojni odnos starešinskog sastava u odnosu na vojnički i profesionalni sastav. Ne znam ga tačno, ali on se kreće najmanje dva prema jedan. Mislim da takav odnos nigde ne postoji.
Sada sam mnogo zainteresovan, iskreno da vam kažem, da vidimo koliko će budžet za vojsku za 2011. godinu biti manji u odnosu na 2010. godinu? To su neke moje dileme kada je reč o odnosu i zbog toga sam u početku rekao, da bi bilo dobro da je pred ovim parlamentom, ako je trebalo i u zatvorenoj formi, izaći i sa analizom negativnih posledica ovakve organizacije vojske, pogotovo na brojnu veličinu.
Što se tiče tački 6. i 7, nemamo tu primedbe. Takođe ćemo to podržati. Pre svega, mislim da je humano podržati sve one inicijative koje su usmerene na zabranu upotrebe naoružanja za masovno nanošenje povreda i ubijanje ljudi.
Svaka takva inicijativa je dobra. Kamo sreće kada bi se uopšte ukinulo naoružanje i da nema naoružanja nigde u svetu. Međutim, to neće skoro biti. U tom smislu, završavam moje izlaganje. Hvala vam na pažnji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Ministar Šutanovac ima reč. Izvolite.
...
Demokratska stranka

Dragan Šutanovac

Zahvaljujem poslaniku Arsenoviću. Nisam najbolje razumeo da li podržavate ili kritikujete, ali reći ću nekoliko stvari.
Imajući u vidu da često argumentacija koju koriste pojedinci u javnosti govori o tome ko će nam obrazovati mladež i ko će nam formirati ljude koji sada neće služiti vojsku, pa će biti prepušteni društvu na drugi način.
Onda se postavlja pitanje – ko nam je formirao gospođe koje sede danas u parlamentu, a koje takođe nisu služile vojni rok i danas su poslanice u Skupštini Srbije? Da li je moguće da verujemo da samo oni koji su služili vojni rok zaslužuju da budu u parlamentu Srbije ili da odlučuju o vitalnim stvarima, vezano za ovu državu i ovo društvo?
Mislim da ta vrsta odnosa prema vojsci, koja predstavlja na određeni način u tom sistemu kazneno-popravni dom, ne bi li naučila nešto i kažnjavala nekoga je odavno ili davno prošlo vreme. Činjenica je da je ovo istorijska odgovornost i mi smo toga vrlo svesni. Nije tačno da ima 10.000 profesionalca. Tačno je da će biti oko 27.000 ljudi u uniformi.
Da bih sada vama pojasnio, a vidim da čak i oni koji su iskusni po pitanju vojske to ne znaju. Bosna i Hercegovina ima 0,21% svoje populacije u oružanim snagama, to je oko 9.000; Republika Albanija - 0,37%, to je oko 13.500; Makedonija - 0,38%, to je 7.900; Srbija - 0,5%, to je 36.000; Rumunija - 0,4% svog stanovništva, to je 90.000, Rumunija je, kao što znate, višestruko veća od Srbije; Republika Mađarska - 0,20%, što je oko 24.500; Republika Hrvatska - 0,42%, što je 18.500 i Republika Bugarska, koja je trenutno na nešto više od 0,5%, smanjuje svoje brojčano stanje, pa će biti manja od Srbije.
Znači, pričati o brojnom stanju i o tome da je naš sistem odbrane ugrožen, morali bismo da znamo ko nas ugrožava. Da bi vas neko napao sa idejom da vas savlada, u nekim vojnim dokumentima kaže se da treba da ima minimum tri puta više vojske i efektiva nego što imate vi. Dve, pa čak i tri zemlje da se skupe u okruženju nemaju to.
Znači, pričati o brojnom stanju, možemo svakako pričati na način da nama treba 70, 100 ili 200 hiljada vojnika, ali zaista mislim da prvo to nije svrsishodno, s jedne strane, a s druge strane to teško da može da plati naš budžet, odnosno naša privreda.
Netačno je da Vojska Srbije ne može da odgovori svim zahtevima, definisanim misijama u Zakonu o Vojsci. Znači, morate znati da mi na svim elementarnim nepogodama učestvujemo sa građanstvom i pomažemo građanstvu, kao što ste rekli u Kraljevu, tako da ta vrsta priče koju ste rekli naprosto ne stoji.
Želim da se nadovežem na jednu diskusiju vezano za civilnu kontrolu. Zaista, sa pozicije na kojoj jesam, ne mogu, niti želim da utičem na rad parlamenta, ali mislim da postoji govor, ako sam dobro razumeo, da se ovde formira odbor za odbranu, da se odvoje odbor za odbranu i odbor za bezbednost, da budu posebni odbori, kao što je to u svetu i, verujte mi, mi to čekamo.
To, nažalost, ne zavisi od nas, ali s druge strane, ono što je civilna demokratska kontrola koja zavisi od nas, a to je postavljanje generalnog inspektora u naše vojne, bezbednosne i obaveštajne službe, mi ćemo to učiniti mislim do kraja godine i time ćemo praktično zaokružiti taj sistem koji se tiče civilne kontrole, koja se tiče nas.
Činjenica jeste da u poslednje vreme pravimo izuzetno velike rezultate po pitanju odbrambene industrije, da pravimo velike iskorake i voleo bih da je tačno da kažemo da danas Srbija proizvodi avion, a to je činila pre 40 godina.
Srbija pre 40 godina nije proizvodila avion, avion se proizvodio većim delom van granica Srbije u bivšoj Jugoslaviji. Mi te kapacitete dugi niz godina nismo imali, to je nešto na šta smo zaista ponosni jer zaista naći se na mapi zemalja koje proizvode takvu stvar kao što je avion je izuzetno važno.
Svesni smo da to nije prioritet u našem radu, ali smo svesni isto tako da ni vi ne biste primili platu ukoliko privreda ne bi radila, ni budžet vojni ne bi bio koliki je ukoliko privreda ne bi radila i onda pokušavamo da pomognemo i čini mi se na jedan veoma, veoma kvalitetan način pomažemo našoj odbrani i industriji, a samim tim punjenju budžeta i smanjenju spoljnotrgovinskog deficita. Kao što znate, mi smo u ovoj godini povećali izvoz, kao Republika, za 21% u odnosu na prošlu godinu i to je nešto što je zaista izuzetno dobro.
Ono što nisam pomenuo u sklopu reforme jer smatram da to možda i nije stvar reforme, a verovatno jeste stvar reforme sistema vrednosti, a to je učešće u mirovnim misijama, to je izuzetno važan segment našeg rada, definisan u Zakonu o Vojsci.
Moram da kažem da od 2007. godine, kada smo imali prisustvo u tri mirovne misije, mi smo do sada povećali to praktično na duplo, imaćemo šest i idemo jedan korak ispred, u pravcu integracija u EU, time što smo ponudili da i sa EU potpišemo bezbednosni sporazum, na osnovu koga ćemo imati mogućnost da participiramo prvi put u našoj istoriji u mirovnim misijama EU. Svakako da ta participacija trenutno je simbolična.
Ono što je bitno reći, i mi u Ministarstvu i u Generalštabu smo svesni da imamo kapacitete znatno veće, ali moraju da se stvore određeni uslovi i ti uslovi se polako stvaraju, verujem zaista da će naša vojska biti veoma važan činilac svetske bezbednosti, svetskog mira i to je nešto što je naglašeno kao jedna od najboljih tekovina naše vojske u prošlosti, imajući u vidu da je ova država, kada kažem ova, mislim na onu veliku državu, imala najveće spoljnopolitičke kapacitete upravo u vremenu kada je naša vojska sa najvećim prisustvom bila pozicionirana na Sinaju.
To je nešto što nam predstoji. To je nešto zbog čega se vojska i profesionalizuje. Kao što znate, regrutni vojnik ne može da ide u mirovnu misiju, mirovne misije su samo na osnovu dobrovoljnosti i sada imamo prvi put jednog vojnika koji je, eto, istorijski, nije ni svestan verovatno da je deo naše istorije, ušao je u istoriju kao prvi profesionalni pripadnik Vojske Srbije koji učestvuje u mirovnoj misiji. Zahvaljujem.